Kratki sadraj: Ovo djelo je roman temeljen na poznatoj fabuli kriminalistikih romana.

Naime, dogaa se ubojstvo i trai se ubojica no mi od poetka znamo tko je on, zato
je zapravo ubio staru ljudski i socijalno tetnu lihvarku i njenu sestru Lizavetu, pa nas
poinje zanimati da li e se i kako otkriti ubojstvo koje je poinio Rodion Raskoljnikov.
Ubojstvo nije poinjeno iz razloga banalnoga bogaenja, nego ga Raskoljnikov opravdava
svojim altruizmom na taj nain on e pomoi cijelom drutvu, njegovim siromanim
vrnjacima. Ni istraitelj u romanu nije obian dovitljivi policajac nego je izvrstan
poznavalac ljudske due, i konstantnim razgovorima on pomalo stee obru oko
Raskoljnikova i ovaj naposljetku poputa priznaje zloin. Upravo to daje piscu priliku da
savreno psiholoki okarakterizira glavnog lika, a to postie mnogobrojnim monolozima
Raskoljnikova kojeg savjest prodire. On si nakon zloina postavlja mnoga etika i
moralna pitanja. Raskoljnikov je siromaan student sa veoma razvijenom intelektualnom
svijeu - mnogo razmilja o svijetu i sebi, ali on je takoer pobunjeni plebejac koji je
spreman na sve. Raskoljnikovljev zloin je zloin s predumiljanjem; ponieni
intelektualac eli svojim inom potvrditi ideju o odabranoj, snanoj ljudskoj linosti kojoj
je, upravo zbog te njene iznimne naravi, doputeno, kao i Napoleonu, da se u ime viih,
navodno humanih, ciljeva poslui zloinom. Ta njegova razmiljanja dana su kroz
njegove mnogobrojne monologe, kao i razgovore sa Porfirijem Petroviem, Razumihinom
i prostitutkom Sonjom Marmeladovom koja ga svojom smirenou i kranskim
podnoenjem patnji te iskrenim altruizmom (prostituira se da bi prehranila obitelj) vodi
prema priznanju zloina. Zavretak romana odlazak na robiju sa Sonjom i
Raskoljnikovo smirenje u evanelju - razrjeuje mnoge idejne sukobe koje je mladi
intelektualac doivio.
Analiza likova: Rodion Raskoljnikov On je mlad, inteligentan i obrazovan ovjek koji
suosjea sa siromasima i spreman im je pomoi. Povuen je u sebe. Ima razvijenu
intelektualnu svijest. Gnjevan je i prezire sadanji poredak u Rusiji te se tu pretvara u
pravog pobunjenog plebejca spremnog na sve, pa i na zloin kao to je ubojstvo. Svoju
unutranju borbu potkuruje milju kako bi jedan ivot mogao od bijede spasiti tisue
ivota. Raskoljnikov je, dakle, pobunjenik protiv drutva, ali on je ujedno i usamljenik to
se mui etikim i moralnim pitanjima. Njegovi inovi nisu motivirani samo njegovim
shvaanjem etike ve i bijedom to ga okruuje, socijalnim zlom koje navodi ovjeka na
zloin. Nakon ubojstva hvataju ga strah i jeza, izgubljen je i uplaen. Iako se zanosi
idejom da postoje odabrani ljudi kojima je doputeno da zbog opeg dobra ine zloine,
njega na kraju satire savjest, on poputa u sukobu sa psiholokim obruem oko sebe i
priznaje ubojstvo. On je cijelo vrijeme razapet izmeu pobune i smirenja, ljubavi i
mrnje, on razmilja i ispovijeda se. U njemu se stalno bore dva karaktera, pa se njegovi
unutranji monolozi pretvaraju u unutranje dijaloge koji itaoca stalno tjeraju na
razmiljanje. Ve u samom njegovom imenu, Raskoljnikov, vidimo da je on ovjek u
raskolu izmeu svoje humane biti i surovosti traenja koju pred njega postavlja ivotna
stvarnost.
Aljona Ivanovna Zla, koristoljubiva, nepovjerljiva, krta, zelenaica.
To je bila siuna, suhonjava stara baba od ezdesetak godina, uagrenih i zlobnih
oica, malog iljatog nosa i gologlava. Njena blijedoplava i prosijeda kosa bila je izdano
namazana zejtinom. Njen dugaki i tanki vrat, koji je liio na kokoju nogu, bio je
omotan nekom flanelskom krpom, a o ramenima, iako je bila vruina, visio joj je
pohaban i poutio krznom obrubljen haljetak. Baba je svaki as kaljala i stenjala. Mora
da ju je mladi omjerio nekim udnim pogledom, jer i u njenim oima opet bljesnu ona
preanja nepovjerljivost.
Lizaveta Ivanovna plaljiva, vrijedna, potena, pobona To je bila visoka, nezgrapna,
stidljiva i tiha djevojka, skoro idiotkinja, koja je imala oko trideset i pet godina i bila
prava robinja svoje sestre, dan i no je radila, drhtala pred njom i ak batine od nje
dobivala. Sa nekim zaveljajem u rukama, ona je zamiljeno stajala pred tim trgoviem
i njegovom enom i paljivo ih sluala

Marmeladov ovjek dobrih namjera i velikog razumijevanja, ali pijanac koji je propao,
veoma voli i cijeni svoju obitelj.
To je bio ovjek od preko pedeset godina, srednjeg rasta i snane grae, s prosijedom
kosom i velikom elom, sa podbuhlim, utim i ak zalenkastim licem od stalnog
pijanenja i s oteenim kapcima, iz kojih su, kao kroz uzane pukotine, sijale ivahne
crvenkaste oice. Ali u njemu je bilo neto vrlo udnovato; u njegovom pogledu kao da je
blistalo ak neko ushienje ako hoete, osjeao se i smisao i razum, ali u isto vrijeme i
kao da je svjetlucalo neko bezumlje. Imao je na sebi star, potpuno pohaban crni frak, s
otpalim dugmadima. Samo se jo jedno nekako dralo, i njime se on i zakopavao,
oevidno ne elei da se udaljava od uljudnosti. Ispod prsluka od nankina virio je
plastron, sav zguvan, uprljan i ispolivan. Bio je obrijan na inovniki nain, ali ve
poodavno, pa mu je gusto izrastala siva, ekinja. U njegovim manirima se stvarno
naziralo neto inovniki dostojanstveno, ali on je bio uznemiren, mrsio je kosu i ponekad
bi, u nekoj tuzi, objema rukama podupro glavu stavljajui poderane laktove na mokar i
ljepljiv stol.
Katarina Ivanovna ena Marmeladova, upropatena sadanjim prilikama i statusom i sa
time se nikako ne moe pomiriti, pa je zbog toga bijesna i gnjevna, izmuena i iscrpljena,
a tuberkuloza ju je naela, voli jako svoju djecu, ali kada umire od tuberkuloze konano
nalazi svoj mir.
To je bila strano mrava ena, slabana, dosta visoka i stasita, jo divne zagasitoplave
kose, a na njenom licu stvarno su se vidjele crvene pjege. Stisnuvi ruke na grudima,
zapeenih usana, ona je hodala po svojoj maloj sobi i disala neujednaeno i isprekidano.
Oi su joj bljetale, a njen pogled je bio otar i ukoen. To suiavo i uzbueno lice
stvaralo je bolan utisak pri posljednjem svjetlu dotrajale svijee koje je treperilo na
njenom licu. Raskoljnikov je imao utisak da joj nema vie od trideset godina i da ona
stvarno nije bila za Marmeladova
Dimitrije Prokofji-Razumihin Jedini razumije Raskoljnikova i jedini je s kojim se on drui
na sveuilitu, voli Dunju, veoma poten, spreman pomoi u nevolji i uvijek daje sve od
sebe.
To je bio neobino veseo, drutven i u potpunosti dobar momak. Zapravo, pod tom
prostotom krili su se dubina i dostojanstvo. Njegovi najblii drugovi shvatili su to i svi su
ga voljeli. Bio je prilino bistar, iako ponekad zaista priprost. Bio je izrazite vanjtine
visok, mrav, uvijek slabo obrijan i crnokos. Ponekad je pravio izgrede i vaio je za
veoma snanog ovjeka. Jedne noi je u drutvu jednim udarcem oborio visokog redara.
Mogao je da pije bez kraja i konca, a mogao je da i uope ne pije; ponekad je pravio
nedozvoljene ispade, ali je mogao da ih uope i naravi. On je bio jo i po tome zanimljiv
to njega nikad i nikakvi neuspjesi nisu zbunjivali i to ga, kako je izgledalo, nikakve
teke okolnosti nisu mogle dovesti do oaja. Mogao je na krovu stanovati, mogao je
trpjeti paklenu glad i neobinu studen. Bio je neobino siromaan i potpuno sam se
uzdravao zaraujui novac raznim poslovima. Jednu itavu zimu uope nije loio u sobi i
tvrdio je da je tako ak prijatnije, jer se u hladnoj sobi bolje spava. On je sada bio
primoran da napusti univerzitet, ali samo na kratko vrijeme, i svim silama je nastojao da
popravi svoje prilike kako bi mogao nastaviti studije.
Petar Petrovi Luin Podao, zao, laljiv, primitivan i veoma umiljen malograanin,
priglup i podmukao.
Sonja Marmeladova Ona je prostitutka ista srca. Puna je suosjeanja iako se i ona nalazi
u vrlo tekim prilikama. Vri zloin na sebi da bi prehranila maehinu djecu i pijanog oca.
Mirna je, pati u sebi, ita Bibliju i vjeruje u Boga. Voli Raskoljnikova i ona je ta u kojoj on
vidi spasenje.

udno je djelovao taj njen iznenadni dolazak u ovu sobu, usred sirotinje, smrti i oaja. I
ona je bila u krpetinama; odjea joj je bila bezvrijedna, ali je bila ukraena na ulini
nain, sve po ukusu i pravilima koja su bila uobiajena u tom naroitom svijetu, s
upadljivim i sramnim isticanjem cilja. Sonja zastade u hodniku, kod samog sobnog praga,
ali ga ne prekorai; gledala je kao izgubljena i, izgleda, nita nije shvatila; zaboravila je
na svoju, iz etvrte ruke kupljenu, ali ovdje nedolinu svilenu haljinu u boji sa dugakim i
smijenim skutom; zaboravila je na svoju ogromnu krinolinu to je sva vrata zakrila; i
na svijetle cipele, i suncobran, nepotreban nou, ali koji je ponijela; i na smijean okrugli
slamni eiri sa sjajnim perom boje plamena. Ispod tog nestano nakrivljenog eiria
virilo je mravo, blijedo i uplaeno lice, otvorenih usta i od uasa ukoenih oiju. Sonja je
bila omanjeg rasta, mrava, ali prilino lijepa osamnaestogodinja plavua, sa
prekrasnim plavim oima.
Avdotja Romanovna (Dunja) Pametna i razborita, iako i tvrdoglava, snanog karaktera,
vrijedna i potena, voli majku i brata, portvovna.
Avdotja Romanovna je bila izvanredno lijepa visoka, neobino stasita, jaka i
samouvjerena to se izraavalo u svakom njenom pokretu, ali to nimalo nije uticalo na
gipkost i gracioznost njenih pokreta. U licu je bila slina bratu, ali ona se mogla nazvati
ak ljepoticom. Kosu je imala svijetlo-smeu, neto svjetliju nego u brata; oi gotovo
crne, sjajne, gorde i u isto vrijeme, ponekad, na trenutak, neobino dobre. Bila je blijeda,
ali to nije neko boleljivo bljedilo, njeno je lice odisalo svjeinom i zdravljem. Usta je
imala neto mala, a donja usna, svjea i rumena, sasvim malo isturena naprijed, isto
tako kao i brada jedina nepravilnost na tom prekrasnom licu, ali ona mu je pridavala
neku naroitu karakteristinost, pored ostalog, i izgled gordosti. Izraz njenog lica uvijek
je bio vie ozbiljan i zamiljen nego veseo; ali zato, kako je samo tom licu pristajao
osmijeh, kako joj je pristajao smjeh, veseo, mladalaki i od sveg srca!
Pulherija Aleksandrovna Prava majka, brina i potena, eli svojoj djeci sve najbolje, ne
moe se suoiti sa sudbinom sina pa su joj ludilo i konano smrt jedini izlaz.
Mada je Pulherija Aleksandrovna imala ve etrdeset i tri godine, njeno lice je jo uvijek
zadralo ostatke preanje ljepote, a uz to je izgledala daleko mlae nego to jeste, to
gotovo uvijek biva kod ena koje do starosti sauvaju jasnost duha, svjeinu utisaka,
poten i ist ar srca. Uzgred emo rei: ouvanje svega toga predstavlja jedino sredstvo
da se ljepota ak ni u starosti ne izgubi. Kosa joj je ve poela da sijedi i opada, ve
odavno su se pojavile sitne bore oko oiju, obrazi upali i uvenuli od briga i tuge, pa ipak
njeno lice je bilo prekrasno. To je bila kopija Dunjekinog lica, samo dvadeset godina
kasnije i bez onog izraza donje usne, koja kod nje nije bila isturena naprijed. Pulherija
Aleksandrovna je bila osjeajna ali ne prekomjerno, bila je snebivljiva i popustljiva, ali
samo do izvjesne granice: u mnogo emu je mogla popustiti, na mnogo to je mogla
pristati, ak i na ono to je proturjeilo njenom uvjerenju, ali kod nje je uvijek postojala
odreena crta potenja, pravila i krajnjih uvjerenja preko koje je nikakve okolnosti nisu
mogle primorati da je prekorai.
Porfirije Petrovi Inteligentan ovjek, izvrstan poznavalac ljudskog uma i due, nije samo
obini policijski slubenik.
Porfirije Petrovi je bio raskomoen, u domaem ogrtau, u veoma istom rublju i
izgaenim papuama. To je bio ovjek od nekih trideset i pet godina, omalen, pun i ak s
trbuiem, izbrijan, bez brkova i bez zalizaka, kratko oiane kose na velikoj okrugloj
glavi, nekako neobino ispupeno zaobljenoj na potiljku. Njegovo bucmasto, okruglo lice
malog prasta nosa bilo je boleljive, tamno ute boje, ali prilino ivahno i ak
podsmjeljivo. Ono i izgledalo ak i dobroduno da mu nije smetao izraz oiju nekako
vodnjikavog sjaja i gotovo prekrivenih bijelim trepavicama, koje su stalno treptale kao da
nekome podmiguju. Pogled tih oiju nekako je udno odudarao od itave njegove pojave,

koja je u sebi imala ak neto ensko, i davao joj je mnogo ozbiljniji izgled nego to bi
ovjek na prvi put mnogo od nje oekivati.
Arkadije Ivanovi Svidrigajlov Strastveni kockar, razbludan ovjek, dosta nemoralan, ali
ipak ima dovoljnu savjest i pri kraju ivota ini dobra djela, Raskoljnikov je rekao da je
hrabar jer je imao snage ubiti se, ali treba imati hrabrosti nastaviti ivot.
itav minut je promatrao njegovo lice koje ga je i prije uvijek zaprepaivalo. To je bilo
nekakvo udnovato lice, nalik na masku: bijelo, rumeno, grimiznih usana, svijetlo plave
brade i jo prilino guste plave kose. Oi je imao nekako previe plave, a pogled nekako
teak i ukoen. Bilo je neto strano neprijatno u tom lijepom i prema godinama
neobino mladolikom licu. Svidrigajlovljevo odijelo je bilo kicoko, ljetno, lako, a osobito
je mnogo polagao na koulje. Na prstu je nosio ogroman prsten sa skupocjenim
kamenom.