GUY PETERS – STARI I NOVI INSTITUCIONALIZAM

Na samom početku Peters govori o korijenima novog institucionalizma. Detaljno izvedi

njegovo viđenje razvoja i osnovnih naglasaka ove pozicije (konteksti razvitka novog
institucionalizma)

Korijeni novog institucionalizma su u starom institucionalizmu, koji je nakon 2.svj.rata odbačen u

korist korist bihevioralizma i t.racionalnog izbora – jer pojedinci djeluju autonomno bilo na temelju
svojih sociopsiholoških osobina, bilo na temelju racionalnog proračunavanja osobnih koristi – ne
ograničavaju ih institucije, nego sami donose odluke.

Ipak, 80-ih godina 20.st dolazi do ponovnog zanimanja za institucije i razvoja novog
institucionalizma, koji se razlikuje od starog u tome što ga obogaćuje raznim istraživačkim alatima. U
novom isntitucionalizmu se institucija shvaća puno šire, te se ne bavi samo učinkom institucija na
pojedinca, nego i njihovom međusobnom interakcijom.

Primjer: stari institucionalizam kaže da se predsjednički i pralamentarni sustav razlikuju svojim

formalnim strukturama i pravilima, a novi institucionalizam ide dalje - pokušava utvrditi da li te
razlike postoje i koliko one utječu na funkcioniranje i uspješnost tih sustava.

Objasni tzv. stari institucionalizam (tradiciju pristupa, Wilsona, Američku i europsku

perspektivu...).

Teorijsko formiranje političkih institucija počelo je još u antici, a proizlazilo je iz potrebe da se

ponašanje pojedinca usmjeri prema kolektivnim ciljevima i da se onda analizira uspjeh tih institucija u
upravljanju. Tu analizu nastavili su mnogi veliki mislioci npr.Thomas Hobbes živio je u doba sloma
političkog života za vrijeme engleskog građanskog rata, te je zagovarao potrebu za snažnim
institucijama koje bi spasile čovječanstvo od njegovih najgorih instinkata

Wodrow Wilson bio je jedan od najranijih predsjednika Američkog udruženja za političku znanost,
kasnije ravnatelj sveučilišta Princeton, a zatim i predsjednik SAD-a. Njegov rad bio je usredotočen na
ulogu institucija u SAD-u i svijetu. U svom poznatom eseju o birokraciji, upozorio je na to što
američka vlada može naučiti od europskih vlada, a kasnije je rekao i da bi trebalo razmislit o
parlamentarnoj vladi kao alternativi predsjedničkom sistemu. Radio je na reformaciji američkih
institucija kako bi se uklonili pogubni učinci strančarstva putem neovisnih regulacijskih organizacija i
nestranačkih izbora. Zapravo je htio da se iz carske njemačke birokracije nauči kako se najbolje može
upravljat državom i da se te ideje prenesu na republikansku Ameriku.

Europska perspektiva – U Europi se priroda političke znanosti malo razlikovala od one u SAD-u, a
jedina razlika je bila u tome što je u Europi politička znanost ostala povezana s drugim područjima
istraživanja (osobito prava). Tako je pravo, kao formalna institucija upravljanja koja društvu nameće
skup normi i pravila, bilo važnije od politike. Tome je puno pridonijela participacijska priroda većine
europskih vlada u to vrijeme.

Značajke institucije
- institucije su strukturna značajka društva i pol.zajednice. Ta struktura može biti formalna ili
neformalna.
- institucije označavaju postojanje određene stabilnosti tijekom vremena
- institucije moraju utjecati na ponašanje pojedinca (ograničavati ga)
Peters smatra kako "stari" institucionalizam ima  značajki. Navedite i kratko pojasnite
svaku od njih

1. LEGALIZAM – znači da je stari institucionalizam zaokupljen ulogom prava u upravljanju.

Interes za političke institucije značio je i interes za pravo. Tako se u Francuskoj na prijelazu iz
19. u 20 st. pojavila škola pravnih institucionalista koja kaže da je pravo proizvod ljudskog
djelovanja, da je pravo institucija. Izučavanje prava dosegnulo je svoj vrhunac u pruskoj
državi, a kasnije u Njemačkoj. Tvrdi se da je dominacija prava bila važna u socijaliziranju
novog naraštaja njemačke elite i njegovu uvođenju u način života koji je velikim dijelom bio
izgrađen na građanskoj odgovornosti i privrženosti državi.

2. STRUKTURALIZAM – stari institucionalizam kaže da je sturktura važna i da determinira

ponašanje, jer ako analitičar može utvrditi bitne aspekte strukture, onda može ''predvidjeti''
ponašanje sustava. Strukturalističko obilježje starog institucionalizma obično se
usredotočivalo formalne definicije termina, a 'moderni' politolozi su to kritzirali jer smatraju
da je takav formalizam od istraživača sakrio važne neformalne značajke politike, i da je
istraživač zbog toga pretpostavio da bi se ključne funkcije neke vlade trebale izvršavati u
unaprijed formalno određenoj organizaciji (npr. parlament donosi zakone, a izvršna vlast ih
provodi). Također s tim formalističkim pretpostavkama politička znanost nije mogla baš
najbolje funkcionirati u manje razvijenim zemljama.

3. HOLIZAM – stari institucionalisti bili su komparatisti svoje vrste, jer kada su provodili svoju
komparativnu analizu nisu ispitivali pojedine institucije (npr. zakonodavnu skupštinu), nego
su uspoređivali cijele sustave. Tako su se zemlje zapravo manje komparirale, a više opisivale
jedna za drugom. Problem je bio u tome što ako je znanstvenik politički sustav mogao
razumjeti samo u njegovoj cjelokupnosti, onda ga je teško mogao komparirati.

4. HISTORICIZAM – stari su institucionalisti u svojoj analizi obično imali jak povijesni

temelj, jer su smatrali da ako želiš razumijeti način na koji se politika prakticira, moraš
razumijeti razvojni model kojeg je stvorio takav sustav. Takva koncepcija politike
podrazumijevala je onda i interakciju politike i društva, jer postupci države utječu na društvo
jednako toliko koliko društvo utječe na politiku. Suvremeni znanstvenici tvrde da je povijest
nepotrebna za razumijevanje suvremenog političkog ponašanja.

5. NORMATIVNA ANALIZA - stari su institucionalisti u svojoj analizi obično imali snažan

normativni element, te su svoje deskriptivne iskaze često povezivali s interesom za „dobru
vladavinu“. Za njih razlikovanje činjenica i vrijednosti nije bilo prihvatljivo, jer su te dvije
dimenzije isprepletene. Kasnije su reformatori starog insitucionalizma zagovarali
pozitivističko razdvajanje činjenica i vrijednosti, te zagovarali disciplinu koja bi se bavila
pretežno činjenicama.

Koja su dva teorijska pravca dovela u pitanje stari institucionalizam?

Bihevioralizam i teorija racionalnog izbora

Što je "bihevioralistička revolucija" i u čemu je njezin značaj?

Dogodila se tijekom 50-ih i 60-ih god. 20.st, te je iz temelja preobrazila političku znanost kao
disciplinu, a pogotovo je učinila veliki zaokret u načinu na koji se politička znanost izučavala na
vodećim odsjecima u SAD-u. Pod okriljem te revolucije razvija se i pristup racionalnog izbora.
Bihevioralizmu i teoriji racionalnog izbora zajedničko je zanimanje za teoriju i metodologiju, imaju
antinormativnu sklonost, te se zanimaju i za inputizam i metodološku individualizam.

Iz uspjeha ta dva pokreta uzdigao se novi institucionalizam

Guy Peters navodi kako su naročito 60-tih godina počela zbivati svojevrsna revolucija
bihevioralizma i teorije racionalnog izbora. Ovi su pristupi umali neke zajedničke osobine.
Objasni njihovo zanimanje za teoriju i metodologiju te antinormativističku sklonost.

Teorija i metodologija – bihevioralistička revolucija imala je interes za teoriju, jer se smatralo da

politička znanost mora razviti teoriju da bi bila istinska znanost (želimo li razumijeti svijet politike,
moramo obratiti pozornost na ljude koji čine taj svijet i upitati ih zašto su učinili ono što su učinili).
Također pristup racionalnom izboru smatra da je političko ponašanje postalo funkcija ekonomskih
motivacija i kalkulacija kako bi se maksimizirala korist.
Zato su oba pristupa zahtjevala da politička znanost mnogo uloži u metodologiju i da sustavnije
razmišlja o prikupljanju podataka, a da znanstvenici budu obrazovani u statistici i matematici.

Antinormativna sklonost – želi se eliminirati normativne elemente, kako bi se naglasio razvoju

znanstvenosti u političkoj znanosti. Problem vide u tome što je pristranost industrijaliziranim
zemljama s formalnopravnim insitucijama, isključivala manje razvijene zemlje.

Guy Peters navodi kako su naročito 60-ih godina počela zbivati svojevrsna revolucija
bihevioralizma i teorije racionalnog izborta. Ovi su pristupi imali neke zajedničke osobine.
Objasni metodološki individualizam i inputizam.

Metodološki individualizam - je jedna od fundamentalnih zasada bihevioralističke analize i analize

racionalnog izbora. To je argument da su jedini akteri u političkoj sferi pojedinci, te da su stoga i
jedini prikladan fokus politološkog istraživanja pojedinci i njihovo ponašanje.
Taj pristup je važan za bihevioralnu analizu zato jer je fokus istraživanja često pojedinac (kao birač,
nositelj mnijenja, pripadnik političke elite). Slično tome kod racionalnog izbora pretpostavka
maksimiranja individualne koristi pokreće cijeli taj pristup i daju mu analitičku moć, bilo da se
razmatraju pojedinci, bilo skupine pojedinaca.
Jedino pitanje ostaje - da li je odlučivanje pojedinaca ovisno o prirodi institucije u sklopu koje su
djelovali u tom trenutku (npr. maksimizirat će korist na poslu tijekom tjedna, a bit altruističniji u crkvi
ili sinagogi tijekom vikenda – da li je onda bitan pojedinca ili kontekst?).

Inputizam – bihevioralistička revolucija želi premjestit fokus sa formalnih institucija vlasti i

usredotočit se na inpute iz društva u ''politički sustav'' (npr. glasovanje, aktivnost interesnih skupina),
da bi ti inputi zatim bili procesuirani u outpute.
Prema tome su formalne institucije vlasti svedene na „crnu kutiju“ u kojoj se zbiva pretvorba inputa u
outpute. Više se ne razmatra odlučivanje unutar formlanih institucija, nego se autori služe mjerama
inputa kao jedinim postupcima za utvrđivanje učinka politike.
S druge strane, teorija racionalnog izbora smatra da institucije ipak imaju određen stupanj stvarnosti i
utjecaj na sudionike, ali im osporava da imaju bilo kakvu značajnu ulogu u oblikovanju preferencija
sudionika. One su obično izvanjske i određene prije sudjelovanja.

Marsh i Olsen upozorili su da je politička znanost bila odvedena na pogrešan put. Objasni što u
tom smislu znače kontekstualizam, utilitarizam i redukcionizam.

Kontekstualizam - oni smatraju da su se političke pojave podređivale kontekstualnim pojavama kao

što je ekonomski rast, klasna struktura i dr. Također smatraju da politika ovisi o društvu.
Redukcionizam se odnosi na tendenciju bihevioralizma i teorije racionalnog izbora da kolektivno
ponašanje svedu na individualno ponašanje. To rastavlja cjeloukupno kolektivno ponašanje na
sastavne dijelove i ne ostavlja prostora za bilo kakav utjecaj širih struktura u društvu.
Utalitarizam obilježava tendenciju da se odluke vrednuju prema onome što one donose za pojedinca.
Ali za institucionaliste djelovanje znači i privrženost drugim vrijednostima (ne samo intrinzičnim).
Također, ne možemo znati što će nam biti u interesu u budućnosti – mi djelujemo u uvjetima
Rawlsova vrela neznanja. Stoga se pri donošenju odluka može biti racionalnije osloniti na ustaljene
institucionalne kriterije, nego pokušati maksimirati individualnu dobrobit.
March i Olsen upozorili su da je politička znanost bila odvedena na pogrešan put. Obrazloži što
u tom smislu znači funkcionalizam i instrumentalizam. (Peters)

Funkcionalizam je kritika načina na koji su se bihevioralizma i teorije racionalnog izbora bavili

poviješću. March i Olsen smatraju kako je povijest djelotvoran proces koji se kreće prema nekakvom
ekvilibriju. Znanstvenici koji proučavaju institucije smatraju da su politički procesi mnogo manje
mirni i nesmetani no što pretpostavljaju njihovi kolege u drugim teorijskim disciplinama.
Instrumentalizam - politički se život analizira kao da jednostavno nešto čini putem javnog sektora, a
ne kao složena interakcija simbola, vrijednosti, pa čak i emotivnih aspekata političkog procesa. March
i Olsen tvrde da rituali i ceremenonije u najvećem dijelu suveremene političke znanosti postaju
besmisleni.

March i Olsen su vrlo zaslužni za "novi institucionalizam". Što su oni pokazali?

March i Olsen bili su prvi zagovornici novog institucionalizma, a dali su i naziv tom pokretu 1984.g.
Oni su iznjeli nekoliko kritika i istakli kako je disciplina odvedena na pogrešan put kroz
kontekstualizam, utilitarizam, redukcionizam, funkcionalizam i instrumnetalizam. Na osnovi ovih
kritika, zagovarali su novi institucionalizam koji bi zamjenio tih 5 prevladavajućih obilježja pol.
znanosti koncepcijom koja bi u središte analize više smještala kolektivno djelovanje.

Postoji barem 6 verzija/teorija novog institucionalizma prema Marchu i Olsenu

1. normativni institucionalizam – proučava se kako norme i vrijednosti koje su utjelovljene u

političkim institucijama oblikuju ponašanje pojedinca. Naglašava se logika prikladnosti kao
sredstvo utjecaja na ponašanje članova institucija
2. institucionalizam racionalnog izbora – institucije su sustavi pravila i poticaja ponašanja u
kojima pojedinci pokušavaju maksimizirati vlastitu korist, one se pojavljuju kako bi
zadovoljile društvene i ekonomske potrebe
3. historijski insititucionalizam – prvo moramo analizirati odluke koje se donose ranije u
povijesti, da bismo onda mogli analizirati kasnije odluke, jer inače ne možemo shvatiti logiku
razvoja te politike
4. empirijski insititucionalizam - struktura vlasti doista pravi razliku u načinu procesuiranja
politika i u odlukama koje će donijeti vlade, pa tako institucionalni dizajneri slobodno biraju
institucionalne oblike
5. međunarodni institucionalizam – tu se ne misli na npr. ulogu UN-a, nego na to kako
strukturna ograničenja međ. političkog života objašnjavaju ponašanje države i pojedinca.
6. sociološki insititucionalizam – proučava na koji način institucije stvaraju značenja za
pojedince - npr. u SAD-u imamo vrlo labav i neinstitiucionaliziran model interakcija između
interesnih skupina i države, dok u Europi imamo strukturiraniju interakciju između službenih
i neslužbenih aktera u procesu upravljanja

Guy Peters govori kako se i u dr. disciplinama znanstvenici bave institucionalizmom. Koje su to
discipline i do čega su došle u istraživanju i primjeni institucionalističkog pristupa.

U ekonomiji – pitanje možemo li kolektivno ponašanje svesti na puki agregat individualnog

ponašanja bio je aktualno i u ekonomiji, pa je želja znanstvenika bila shvatiti koje učinke imaju šire
strukture na ponašanje racionalnih pojedinaca.Tako i poznati pojmovi u ekonomiji poput
„najupadljivije tržište“ imaju kolektivna svojstva.

U sociologiji - dolazi do sve većeg zanimanja za neidividualno ponašanje. Sociologija ima uspješnu
tradiciju analize na mikrorazini, a znatnu pozornost pridaje i političkoj sociologiji. Također ispituju se
razlike starog i novog institucionalizma u sociologiji.