LB

POVIJEST POLITIČKIH IDEJA – FINALNA SKRIPTA 2017./2018.

IMMANUEL KANT

 Bilješke iz seminarske literature

IMMANUEL KANT: METAFIZIKA ĆUDOREĐA

Prvi dio: Metafizička počela pravnog nauka

Predgovor
o Sustav metafizike ćudoređa dijeli se na metafizička počela pravnog i
kreposnog nauka
o Objektivno uzevši, može postojati samo jedan ljudski um, tako ne može biti ni
mnogo filozofija, tj. iz principa je moguće izvesti samo jedan istinit filozofski
sustav, koliko god se raznoliko i često oprečno filozofiralo o jedno te istoj
postavci
 To što novi sustav isključuje sve druge, ne umanjuje zasluge starijih jer
bez njihovih otkrića ili pak neuspjelih pokušaja ne bismo došli do
jedinstva istinskog principa cijele filozofije u jednom sustavu
Uvod u metafiziku ćudoređa
o I. O odnosu moći ljudske duševnosti prema ćudorednim zakonima
 MOĆ ŽUDNJE = moć da se pomoću vlastitih predodžbi bude uzrok
predmeta tih predodžbi
 Život = moć nekog bića da djeluje u skladu sa svojim predodžbama
 Žudnja ↔ gnušanje → ugoda ↔ neugoda
 Sposobnost njihova doživljavanja = osjećaj
 Osjetilnost se može objasniti općenitom subjektivnošću naših
predodžbi; tek razum dovodi predodžbe u vezu s nekim objektom
 Praktična ugoda – nužno povezana sa žudnjom → sklonost
 Misaona ugoda = nedjelatno sviđanje = ukus – ne nužno povezano sa
žudnjomza predmetom
 Ako se odredbeni temelj djelovanja moći žudnje nalazi u njoj samoj, a
ne u objektu, ona se prema pojmovlju zove moć da se nešto po volji
čini ili ne čini

1
 LB

 Ako je povezana sa sviješću o tome da njezino djelovanje može

proizvesti objekt, zove se HTIJENJE, ali ako nije s tim
povezana, njezin se čin zove ŽELJA
 Moć žudnje čiji se unutrašnji odredbeni temelj, dakle sama
svojevoljnost, nalazi u subjektovu umu zove se VOLJA
 VOLJA = moć žudnje, ne toliko s obzirom na djelovanje (poput
htijenja) koliko na odredbeni temelj htijenja u svrhu djelovanja
→ praktičan um
 Htijenje što ga može odrediti čisti um zove se SLOBODNO
HTIJENJE; ono što ga može odrediti samo sklonost (osjetilni poticaj,
stimulus) bilo bi ŽIVOTINJSKO HTIJENJE (arbitrium brutum)
 Sloboda htijenja je neovisnost njegova određenja o osjetilnim
poticajima → negativni pojam
 Sloboda htijenja je moć čistog uma da sam za sebe bude praktičan →
pozitivan pojam
 To nije moguće postići drukčije doli uz uvjet da maksima
svakog djelovanja može biti opći zakon
 Za razliku od prirodnih zakona, ti se zakoni slobode zovu MORALNI
ZAKONI, a ako se odnose samo na puka izvanjska djelovanja i
njihovu zakonitost, zove se PRAVNI ZAKONI
 Zakonitost ≠ moralnost
o II. O ideji i nužnosti metafizike ćudoređa
 A priori postavke prirodnih znanosti
 Ćudoredni zakoni vrijede kao zakoni samo ako se može uvidjeti da su
a priori utemeljeni i nužni
 Ono što ćudoredni nauci nalažu vrijedi za svakoga, bez obzira na
njegove sklonosti; upravo zato što je i ako je slobodan te ima praktičan
um → um nalaže kako valja postupati i onda kada za to još nema
primjera te se također ne obazire na probitak koji za nas iz toga može
proizaći, a koji bi nam pak moglo otkriti samo iskustvo
 Ako se stoga neki sustav spoznaje a priori već prema samom
pojmovlju zove metafizika, onda praktična filozofija, čiji objekt nije

2
 LB

priroda, nego sloboda htijenja, pretpostavlja i treba metafiziku

ćudoređa
 Metafizika ćudoređa ne može se temeljiti na antropologiji, ali se na nju
može primjeniti
 Moralna antropologija – samo subjektivni uvjeti za provedbu
zakona metafizike ćudoređa u čovjekovoj naravi
o III. O podjeli metafizike ćudoređa
 Za svako zakonodavstvo potrebne su dvije stvari:
 Zakon koji djelovanje što se treba zbiti nužno predočuje kao
nužno; djelovanje čini dužnošću
 Pobuda koja odredbeni temelj htijenja za to djelovanje
subjektivno povezuje s predodžbom o zakonu; zakon od
dužnosti čini pobudu
 Zakonodavstvo koje neko djelovanje čini dužnošću i tu dužnost
pobudom jest ETIČKO, a zakonodavstvo čiji zakon to ne uključuje, te
dakle dopušta neku drugu pobudu osim ideje same dužnosti, jest
PRAVNO
 Puko slaganje ili neslaganje nekog djelovanja sa zakonom, bez obzira
na njegovu pobudu, zove se LEGALNOST (zakonitost), a kada je
ideja dužnosti koja proizlazi iz zakona ujedno pobuda tog djelovanja,
to se zove MORALNOST (ćudorednost)
 Zakonodavstvo koje određuje da se dana obećanja moraju održati nije
sadržano u etici, nego u pravu
 Pravni i kreposni nauk ne razlikuju se dakle po svojim različitim
dužnostima, već naprotiv po različitosti zakonodavstva koje jednu ili
drugu pobudu povezuje sa zakonom
o IV. Pretpojmovi metafizike ćudoređa (Philosophia practica universalis)
 Pojam slobode – umni pojam, regulativan
 KATEGORIČKI IMPERATIVI – bezuvjetne zapovijedi ili
zabrane
 Dopušteno ↔ nedopušteno → moralno moguće ↔ moralno
nemoguće

3
 LB

 OBVEZATNOST = nužnost slobodnog djelovanja pod kategoričkim

imperativom uma
 IMPERATIV
 Praktično pravilo koje po sebi slučajno djelovanje čini nužnim
 Takvo djelovanje po sebi proizlazi već iz unutrašnje nužnosti ili
je slučajno
 Pravilo čija predodžba subjektivno-slučajno djelovanje čini
nužnim, pa prema tome subjekt predočuje kao takav koji se
mora primorati na poštivanje tog pravila
 KATEGORIČNI (BEZUVJETNI) IMPERATIV
 Onaj prema kojemu djelovanje nije na posredan način
objektivno nužno, te ga on i ne čini nužnim posredno,
predočavajući neku svrhu što se njime može postići, nego ga
nužnim čini pomoću puke predodžbe o samom tom djelovanju,
dakle neposredno
 Ne odnosi se ni na koji drugu odrednicu htijenja, nego samo na
njegovu slobodu
 Moralno-praktičan zakon
 DOPUŠTENO jest ono djelovanje koje se ne protivi obvezatnosti, a ta
sloboda koja nije ograničena nikakvim oprečnim imperativom zove se
ovlast
 DUŽNOST je ono djelovanje na koje je netko obvezan
 Ćudoredno-neodređeno djelovanje (adiaphoron) – nepostojanje zakona
koji nešto nalažu ili zabranjuju (šutnja zakona)
 ČIN je neko djelovanje podvrgnuto zakonima obvezatnosti, dakle i
onda ako se njegov subjekt promara sa stajališta slobode vlastita
htijenja
 Može biti pravičan ili nepravičan (prema izvanjskim zakonima
to je pravedno ili nepravedno)
 Čin koji se protivi dužnosti naziva se prijestup
o Nenamjeravan prijestup = krivnja; namjeran prijestup =
zločin

4
 LB

 OSOBA je subjekt čija su djelovanja uračunljiva; moralna osobnost

nije dakle ništa drugo doli sloboda umnog bića podvrgnutog moralnim
zakonima
 STVAR je predmet koji nije uračunljiv; svaki objekt slobodnog
htijenja koji nema slobodu zove se stvar
 SUKOB DUŽNOSTI bio bi takav njihov odnos u kojemu bi jedna
(posve ili djelomice) ukinula drugu (za Kanta takva situacija nije
zamisliva, no ako se u praktičnoj filozofiji dogodi pobjeđuje jači razlog
obvezatnosti)
 Obvezujući zakoni za koje je moguće izvanjsko zakonodavstvo zovu
se općenito izvanjski zakoni (leges externae)
 Među njima i prirodni zakoni – mogu se a priori spoznati
pomoću uma
 Oni koji bez zbiljskog izvanjskog zakonodavstva uopće ne
obvezuju zovu se pozitivni zakoni
 Postojanje zakonodavstva koje bi sadržavalo samo pozitivne zakone je
zamislivo, ali bi mu tada morao prethoditi prirodni zakon koji bi
utemeljio autoritet zakonodavca
 Načelo koje stanovita djelovanja čini dužnošću jest praktični zakon
 Djelatnikovo pravilo, koje on iz subjektivnih razloga sam sebi
postavlja kao princip, zove se njegova maksima
 MAKSIMA = subjektivni princip djelovanja koji subjekt sam
sebi postavlja kao pravilo
 KATEGORIČKI IMPERATIV: Djeluj prema maksimi koja
ujedno može vrijediti kao opći zakon.
 Sve ostalo protivi se moralu
 Premda iskustvo pokazuje da čovjek kao osjetilno biće ima moć izbora
da djeluje ne samo u skladu nego i u suprotnosti sa zakonom, time se
ipak ne može definirati njegova sloboda kao inteligibilnog bića, jer
pojave ne mogu objasniti nijedan nadosjetilni objekt (kakav je
slobodno htijenje), a nikada se slobodom ne može smatrati to što umni
subjekt može izabrati nešto što se protivi njegovom (zakonodavnom)
umu

5
 LB

 S obzirom na unutrašnje zakonodavstvo uma zapravo je samo

sloboda moć; mogućnost da se od njega odstupi je nemoć
 Moralno-praktičan zakon jest postavka koja sadrži kategorički
imperativ; onaj tko nekim zakonom nešto zapovijeda jest zakonodavac
(tvorac zakonske obveze, nije uvijek tvorac zakona)
 Uračunavanje u moralnom značenju jest sud na temelju kojega se
netko smatra tvorcem nekog djelovanja koje se pak zove čin i
podvrgnuto je zakonima
 Pojmovi: sudac, zasluga, dug, krivnja, kazna, nagrada
 Bilješke sa seminara
o um – reason, razum – undestanding
o osnovna ideja: nema neposrednog pristupa izvanjskom svijetu, već samo
putem instrumenata; nema potvrđene objektivne stvarnosti; ne znamo stvar
uistinu, tj. stvar po sebi
o prethodno su autori kao prvi uzrok svih stvari navodili Boga, no Kant ističe
kako o njemu ne možemo imati znanja, već je to spekulativna metafizika; Bog
ne pripada osjetilnom svijetu
o ideja slobode – središnja ideja Kantove praktične filozofije
o čovjek je u mogućnosti prekinuti kauzalitet prirode – kauzalitet slobode
o osjetilnost ↔ umnost
o čisti um može biti praktičan kroz moralne zakone
o najviše moralno pravilo – KATEGORIČKI IMPERATIV – najviši princip
moralnosti; zakon za sva (konačna) umna bića s osjetilnošću; bezuvjetna
zapovijed formalnog karaktera
 djeluj tako da možeš htjeti da maksima tvog djelovanja postane opći
zakon
o maksima – subjektivno određenje šireg opsega djelovanja
o moralno zabranjeno djelovanje je ono čija je maksima protivna kategoričkom
imperativu – moralno nemoguće
o HIPOTETIČKI IMPERATIVI – uvjetni imperativi („ako...“)
o Ne postoji teorijska ideja slobode, no možemo ju iskusiti
o Sloboda = bit moralnog djelovanja
o HTIJENJE (VOLJA)

6
 LB

 Životinjsko, arbitrium brutum

 Slobodno, ljudsko, free choice, arbitrium liberum
o Čovjek nije nagonsko biće
o Neovisnost o osjetilnim poticajima – negativna sloboda; djelovanje u skladu s
kategoričkim imperativom – pozitivna sloboda
o Motiv, kao i maksima djelovanja, mora biti poopćiv
 Motivi važni samo u kreposnom nauku, u pravnom ne (država ne može
narediti kreposno djelovanje, ono je slobodno)
 Bilješke iz drugih skripti
o Predgovor
 ČISTI PRAKTIČNI UM
 Autonoman i uvjetovan ničim izvana
 Sam sebe može neposredno motivirati na djelovanje
 Na njemu se zasniva MORAL
 I pravo i moral počivaju na slobodi
 S jedne strane, pravo je u svom ostvarenju neovisno o moralu, a s
druge strane nužnu pretpostavku važenja prava čine slobode umnog
bića pod moralnim zakonom
 Kant ide kontra racionalista; pravo je, kao i moralni zakon, umno, a
razlika je u motivu
 Moralni motiv čini dužnost, a pravni ravno prisila
 Pravo karakteriziraju izvanjskost, ravnodušnost uvjerenja i prisilnost
 Objašnjenje moralne mogućnosti djelovanja na osnovi prisile:
 Prisila je pokretač s kojim je povezan zakon
 Podjela dužnosti prema:
o Načinu moguće prisile:
 PRAVNE
 KREPOSNE
o Vrstama zakonodavstva:
 PRAVNO (juridičko) ZAKONODAVSTVO
 ETIČKO ZAKONODAVSTVO
→ po tome je i podjela dužnosti na izvanjske i
unutarnje slobode

7
 LB

 Bez prisile nije moguć pravni poredak života i zajednice zasnovan na

općem zakonu slobode; pojam prisile prestavlja apriorno određenje
umnog pojma prava
 Pravu je neophodna ovlast prisile da može ostvariti svoju
temelju zadaću osiguranja zajedničkog života izvanjske slobode
bez prisile
 Dvije sastavnice dužnosti:
 Obvezujući subjekt
 Obvezani subjekt
 PRAVO = skup uvjeta pod kojima se htijenje jednoga može po
općem zakonu slobode uskladiti s htijenjem drugoga
 Ključna svrha pravnog poretka nije sreća građana nego:
 Njihova pravna sigurnost
 Jamstvo da neće biti povrijeđenja njihova prirođena ljudska
prava, njihova sloboda
→ najbolji oblik vladavine je onaj gdje je građaninu najbolje
osigurano življenje, a ne najugodnije
 Poveznica između prava i morala:
 Činjenica da svaki život u zajednici kada je ustrojen umno, na
ćudorednim principima, nužno predstavlja pravno uređenje
 Pravo je na umu zasnovana, nužna ustanova, nije proizvoljna
o Ljudska prava
 Zasnovana na dostojanstvu čovjeka
 Uvjet mogućnosti pravnoga djelovanja u skladu sa slobodom
svakoga drugoga
 Prirođena je svakom čovjeku na temelju njegove ljudskosti
 Pravo SLOBODE kao izvorno ljudsko pravo
o Sloboda nije stečena, nego pripada čovjeku prije svih
pravnih akata (Rousseau)
o Sloboda mnijenja, umjetnosti i znanosti
 Odbacivanje privilegija plemstva, nasljedne podčinjenosti i
ropstva
 Ukidanje despotske vlasti i kolonijalizma

8
 LB

 Legitimitet vlasti proizlazi iz svrhe koju ima javno pravo države u

jamčenju sigurnosti ljudskih prava
 Nejednakost građana u pogledu mogućnosti vlastitog održavanja;
podjela na aktivnog i pasivnog državljanina (uskraćenje prava glasa
onima koji ne priskrbljuju, nemaju građansku osobnost)
o Privatno i javno pravo
 PRIVATNO PRAVO
 Privatno pravo je na prvom mjestu i iz njega izvodi državno
pravo (kontra Hobbesa i Rousseaua)
 Privatno pravo
o Pravo posjeda i vlasništva
o Pravna osnova prenošenja i stjecanja vlasništva
 Rad na ničijem predmetu može zasnovati pravo na njegovu
isključivu upotrebu
o Međutim rad ne zasniva izvorni pravni naslov; radom se
ne proizvodi predmet nego se već pretpostavlja objekt
koji se mora posjedovati da bi se mogao pravno
opredmetiti radom
o Zaposjedanje nečega što ne pripada nikome konkretno,
a zajednica prešutno odobrava njegovo posjedovanje, a
to ne znači pravo jačega
o Kasnije, Kant dodaje kako nije dovoljno samo raditi jer
bi to značilo da se radom stvara predmet iz ničega;
trebaš prvo nešto zaposjesti da bi mogao nešto stvoriti –
tu Kant počinje razlikovati privatno vlasništvo od
posjeda
 Izvanjske stvari koje možemo posjedovati:
o Tjelesne stvari izvan mene – stvarno pravo
o Ugovoreni učinak nečijeg htijenja (ugovori) – ugovorno
pravo
o Stanje neke osobe u odnosu na mene – osobno pravo na
stvarni način (bračno, roditeljsko i domaćinovo pravo)
 JAVNO PRAVO

9
 LB

 Izvorni vlasnički odnosi (kao izraz temeljne slobode ljudskih

prava) prethode državi; država se javlja samo u ulozi onoga
koji treba osigurati sigurnost posjeda u formalnom pravnom
naslovu vlasništva
 DRŽAVA = zajednička opća volja čija je svrha jamčiti
sigurnost u društvu već postojećih vlasničkih odnosa (ideju
mira propisuje sam um)
 Pravni odnosi među ljudima uopće se ne bi mogli u potpunosti
urediti bez institucije države; samo naravno pravo ne može po
sebi regulirati građanske odnose
 Vlast nije po sebi, nego prenesena volja iz izvornog ugovora,
opće volje naroda
 Drušveni ugovor ne ocrtava ishodište države kakva ona jest,
nego pravilo i smjernicu kakva ona treba biti
 Kod Kanta, država je izvedena iz građanskog društva
 Današnji oblik pravne ili ustavne države je republika – ne vlada
samovolja, već pravedni zakoni
 Uvjeti države:
o Odlučivanje o pravu ne pripada privatnim osobama
nego javnoj vlasti
o Politički poredak koji omogućuje ostvarenje strogo
općeg zakona
 Kant je protiv prava na aktivni politički otpor, svakog prevrata
ili revolucije čak i u slučaju očite zlouporabe vrhovne vlasti
o Sva vlast je od Boga
o Preostaje samo put postupnih reformi
o Kant zahtijeva pravo na javnu kritiku, slobodu javnog
mišljenja i pera
o Prihvatljiv je negativan otpor, tj. odbijanje naroda (u
parlamentu) da svaki put odobri zahtjeve što ih vlada
postavlja kao nužne za upravljanje državom
 KAZNENO PRAVO
 Kazna zasnovana na pravednosti

10
 LB

 VJEČNI MIR I MEĐUNARODNO PRAVO

 Međunarodno pravo se treba nazivati međudržavnim jer se
njime uređuju međusobni odnosi između država kao moralnih
osoba u stanju prirodne slobode
 Težnja za ukidanjem prirodnog stanja u kojem vlada pravo
jačega
 Razlika međunarodne zajednice i države:
o Kant je protiv jedinstvene svjetske države (opasnost od
despotizma)
o Državni savez bi trebao biti federalizam slobodnih
država koje su ustrojene republikanski kao pravne
države
o To nije suverena vlast koja bi se trebala miješati u
unutarnje ustrojstvo država članica
o Ideja o ujedinjenoj Europi
o Krajnja svrha pravnog nauka je opće i trajno
mirotvorstvo
o Metafizička počela pravnog nauka
 Temelji koji prethode svakoj spoznaji; sustav čistih umnih pojmova
neovisnih o bilo kojem uvjetu zrenja
 Načini primjene slobode – u unutarnjem i izvanjskom određenju
 Sustavi dužnosti – prema drugima i sebi – čini osnovu podjele
metafizike na pravni i kreposni nauk (dužnosti koje jesu/nisu
podvrgnute izvanjskim zakonima)
 KREPOST = moć uma da se čovjek može oduprijeti svojem
unutarnjem protivniku ćudoredne nastrojenosti
 Kantova krepost je drugačija od Aristotelove
 Etika = sustav svrha čistog praktičnog uma
o Uvod u metafiziku ćudoređa
 Moć žudnje = pomoću vlastitih predodžbi biti uzrok predmeta tih
predodžbi
 Djelovati u skladu sa svojim predodžbama znači živjeti

11
 LB

 Žudnja i gnušanje povezane su s ugodom i neugodom preko

sposobnosti osjećaja
 Osjećaji su subjektivni i nisu u vezi s objektom kako bi mogao
biti spoznan
 Ugoda povezana sa žudnjom je praktična ugoda, a ona
nepovezana je nedjelatno sviđanje, ukus
 Odrednica intenziteta žudnje je sklonost
 Iz žudnje se izvodi moć da se nešto po volji čini ili ne čini → VOLJA
 Volja mora biti podlegnuta kategoričkom imperativu
 Umni zakon koji se tako oblikuje, zakon slobode, čini moralne zakone
 Ako se ti zakoni odnose na izvanjska djelovanja oni su pravni,
a ako su temelj djelovanja, oni su etički
 Ćudoredne zakone unaprijed određuje um; potrebna je metafizika
ćudoređa da bi zakonodavstvo bilo opredmećeno
 Za svako zakonodavstvo potrebne su dvije stvari:
 Zakon koji djelovanje predočuje kao nužno, objektivno
 Pobudu kao odredbeni temelj htijenja za djelovanje u
sklopu zakona
 Zakon koji uključuje dužnost je etički zakon; zakon koji dopušta nešto
drugo osim dužnosti je pravni zakon (prema pravnom zakonu dužnosti
mogu biti samo izvanjske)
 Slaganje ili neslaganje nekog djelovanja sa zakonom je
LEGALNOST, a kada je dužnost i pobuda djelovanja sa zakonom, to
je MORALNOST
 OBVEZATNOST = nužnost slobodnog djelovanja pod kategoričkim
imperativom
 OSOBA = subjekt uračunljivog djelovanja; stvar = neuračunljiv
predmet
 ČIN može biti pravičan ili nepravičan (prijestup; krivnja)
 ZAKON = postavka koja sadrži kategorički imperativ; tko zakonom
zapovijeda je ZAKONODAVAC – tvorac je zakonske obveze, no ne i
zakona
o Uvod u pravni nauk

12
 LB

 PRAVNI NAUK = skup zakona za koje je moguće izvanjsko

zakonodavstvo
 Zakonodavstvo je zbiljsko → nauk o pozitivnom pravu
 PRAVO = skup uvjeta pod kojima se htijenje jednoga može po
oćem zakonu slobode uskladiti s htijenjem drugoga
 Mogućnost povezivanja opće uzajamne prisile sa svačijom
slobodom
 Pravično je svako djelovanje koje dopušta ili čija maksima dopušta da
po općem zakonu sloboda svačijeg htijenja supostoji sa svačijom
slobodom
 Opći zakon prava: djelovanje koje supostoji s tuđom slobodom
 Predmet prava je samo ono izvanjsko u djelovanjima
 Strogo pravo = ono bez ikakvih etičkih primjesa; ne zahtijeva
nikakve druge odredbene temelje osim izvanjskih
 Dvoznačno pravo
 Pravednost – pravo bez prisile
o U ugovoru ne stoji ono što podanik zahtijeva, ali se
poziva na svoje pravo i pravednost suca
o Spada pred sud savjesti, a svako pravno pitanje mora
rješavati građansko pravo
 Pravo nužde – prisila bez prava
o To bi tobožnje pravo trebalo biti ovlast da u slučaju
opasnosti po vlastiti život oduzmem život nekome
drugome tko mi nije učinio ništa nažao
 Kantov primjer: brodolom; nužda ne zna za
zakone
o Čin nasilna samoodržanja je nekažnjiv; subjektivna
nemogućnost kažnjavanja
o Podjela pravnog nauka
 Pravne dužnosti
 Budi častan – unutrašnje; odnositi se prema drugome tako
da potvrđuješ vlastitu vrijednost
 Nikome ne čini nepravdu – izvanjske

13
 LB

 Stupi u takvu zajednicu u kojoj svatko može zadržati ono

što je njegovo – one koje se izvode iz njihova principa
pomoću podređivanja višem pojmu
 Podjela prava
 Kao sustavnih nauka
o PRIRODNO PRAVO – počiva na samim principima a
priori
o POZITIVNO (statutarno) PRAVO – proizlazi iz volje
zakonodavca
 Kao moći obvezivanja drugih
o PRIROĐENO PRAVO – svakome pripada po prirodi,
neovisno o ikakvom pravnom činu
 Također se može nazvati unutrašnjim
 Sloboda je jedino, izvorno pravo koje svakom
čovjeku pripada na temelju njegove ljudskosti
(ako po općem zakonu može postojati sa
slobodom svih drugih)
o STEČENO PRAVO – ono za koje je potreban pravni
čin
o Podjela metafizike ćudoređa uopće
 PRAVNE DUŽNOSTI – za njih je moguće vanjsko zakonodavstvo
 KREPOSNE DUŽNOSTI – vanjsko zakonodavstvo nije moguće
 Unutrašnji činovi duševnosti
 Eventualno se mogu nalagati izvanjska djelovanja koja vode
čovjeka k postavljanju svoje svrhe
 Homo nuomenon – osobnost neovisna o fizičkim određenjima; homo
phaenomenon – čovjek kao subjekt koji je ovisan o fizičkim
određenjima
 Najviša podjela prirodnog prava ne može biti podjela na prirodno i
društveno; to je podjela na prirodno i građansko pravo
 Članovi te podjele:
o PRIVATNO PRAVO
o JAVNO PRAVO

14
 LB

PRIRODNO PRAVO
PRIRODNO (PRIVATNO) GRAĐANSKO (JAVNO)
- Nepravno stanje, nema - Javnim zakonom štiti
sudske pravde se vlasništvo
- Nije mu - Da bi pravno stanje
suprotstavljeno opstalo, svi moraju
društveno, nego stupiti u njega
građansko pravo - Tvori društvo, ali nije
društvo
 PRIVATNO PRAVO
o Pravno moje jest ono čime sam povezan tako da bi me
povrijedilo kada bi ga netko drugi rabio bez mojeg
pristanka
o Nešto izvanjsko bilo bi međutim moje samo onda kada
bih smio pretpostaviti da bi me to što netko rabi neku
stvar koju je posjedujem ipak moglo povrijediti
o Posjedovanje:
 INTELIGIBILNO
 Pravno posjedovanje; posjedovanje bez
držanja
 OSJETILNO
 Tjelesno posjedovanje
o Mogućnost posjedovanja tri izvanjska predmeta mojega
htijenja:
 Neka tjelesna stvar izvan mene
 Mogućnost tvrđenja da predmet, premda
nisam u njegovom tjelesnom posjedu,
ipak posjedujem na neki drugi zbiljski
način
 Nečije htijenje za određenim činom
 Da od nekoga mogu tražiti da nešto učini
iako vrijeme činidbe tek treba doći
 Nečije htijenje u odnosu na mene

15
 LB

 Posjeduje druge osobe samom svojom

voljom, sve dok egzistiraju – posjeduje
ih samo pravno
o Izvanjsko moje je ono što mogu rabiti premda ga ne
posjedujem, a da me pritom ne smije ometati jer bi to
bila uvreda
o Dedukcija pojma samo pravnog posjedovanja nekog
izvanjskog predmeta:
 Sve pravne postavke su postavke a priori zato
što su one umni zakoni
 Samo tjelesno posjedovanje zemljišta već jest
neko pravo, premda još nije dovoljno da ga
smatram svojim
 Prvo posjedovanje kao pravni temelj stjecanja na
koji se može osloniti svaki prvi posjednik
 U pravno moje može se ubrojiti svaki izvanjski
predmet htijenja koji je u mojoj vlasti, a koji ne
posjedujem
o Pojam samo pravnog posjedovanja nije iskustveni
pojam; ipak je praktično stvaran, tj. mora biti primjenjiv
na iskustvene predmete čija spoznaja ovisi o tim
uvjetima
o Nešto izvanjsko može se imati kao svoje samo u
pravnom stanju koje je podvrgnuto javnoj zakonodavnoj
vlasti, tj. u građanskom stanju
 GRAĐANSKO STANJE = stanje podvrgnuto
općem izvanjskom, tj javnom zakonodavstvu
koje ima moć
o U prirodnom stanju ipak može postojati zbiljsko, ali
samo privremeno izvanjsko moje ili tvoje
 Kako se stječe nešto izvanjsko
 Stanje zajedništva mojega i tvojega ne može se zamišljati kao
izvorno, nego se mora steći

16
 LB

 Princip izvanjskog stjecanja:

o Ono čime sam ovladao i što mogu rabiti kao objekt
svojega htijenja te napokon za ono što hoću da bude
moje, to jest moje
 Momenti izvornog stjecanja:
o Prisvajanje predmeta koji ne pripada nikome
o Označavanje posjedovanja i čina mojega htijenja kako
bih od toga predmeta odvratio druge
o Privlaštenje kao čin izvanjske opće zakonodavne volje
kojim se svatko obvezuje na suglasnost s mojim
htijenjem
 Zaključak: izvanjski predmet je moj se pravilno izvodi s
osjetilnoga na inteligibilno posjedovanje
 O stvarnom pravu
 Pravo na neku stvar = pravo privatne uporabe stvari koju
posjedujem u zajednici sa svima drugima
 Stvarno pravo ne podrazumijeva samo pravo na neku stvar
nego i skup svih zakona koji se tiču stvarnoga mojega i tvojega
 Zapravo ne postoji nikakvo pravo na neku stvar, nego se tako
samo naziva nečije pravo spram neke osobe koja nešto
posjeduje u zajednici sa svima drugima
 Izvorno svi ljudi zajednički posjeduju tlo cijele Zemlje
 Jedino građansko stanje određuje što je pravično, što je pravno
i što je u skladu s pravom
 O osobnom pravu
 Stjecanje osobnog prava nikada ne može biti izvorno i
samovoljno
 Prijenos vlasništva na nekoga drugoga je otuđenje
 Čin sjedinjenja htijenja dviju osoba kojima vlastito jednoga
uopće prekazi drugome jest ugovor – ugovorom ne stječem
neposredno neku izvanjsku stvar, nego čin tog drugoga kojim
stvar dospijeva u moju vlast kako bih je učinio svojom
 O osobnom pravu na način stvari

17
 LB

 To je pravo posjedovanja nekog izvanjskog predmeta kao stvari

i njegove uporabe kao osobe; npr. kod stvaranja kućanstva
 Stjecanje je trojako:
o Muškarac stječe ženu
o Par stječe djecu
o Obitelj stječe kućnu čeljad
 Bračna zajednica
o Osobno pravo je ujedno pravo na način stvari jer je
jedan od supružnika, ako je drugi zastranio ili se dao u
posjed nekome drugome, ovlašten da ga poput kakve
stvari u svako doba i bezuvjetno vrati u svoju vlast
o Odnos između supružnika je odnos jednakosti
posjedovanja; osobe koje se uzajamno posjeduju, a
uzajamno posjeduju i dobra
o Pravna posljedica obvezuje da se u spolnu zajednicu ne
stupi drukčije doli uzajamnim posjedovanjem osoba;
također se ozbiljuje uzajamnom uporabom njihovih
spolnih osebujnosti
 Roditeljsko pravo
o Čin rađanja je čin dovođenja osobe na svijet bez njezina
pristanka; zbog toga su roditelji obvezani da je učine
zadovoljnom tim njezinim stanjem
o Pravo roditelja na usmjeravanje i obrazovanje djece
o Pravo djece nije puko stvarno pravo, dakle nije otuđivo,
ali nije ni puko osobno pravo, nego je osobno pravo na
način stvari
 Roditelji se pozivaju na dužnost djece da se
vrate ako su pobjegla i ovlašteni su da ih se
domognu i da ih uhvate poput stvari
 Domaćinovo pravo
o Ugovor između domaćina i kućne čeljadi ne može biti
načinjen; to bi bio ugovor u kojem se jedna strana
odriče cijele svoje slobode u korist druge, dakle prestaje

18
 LB

biti osoba, pa nije ni dužna držati se ugovora, nego

priznaje samo silu
o Djeca su pak uvijek slobodna jer se svaki čovjek rađa
slobodan jer još nije ništa skrivio
 Dogmatska podjela svih prava koja se mogu steći ugovorom
 Svaki se ugovor sastoji od dva pravna čina:
o Obećanje
o Prihvaćanje obećanja
 Namjera svih ugovora:
o Jednostrano stjecanje
o Obostrano stjecanje
o Sigurnost vlastitoga
 Novac je stvar koja se može rabiti samo tako da se otuđuje
o Opće sredstvo međusobne razmjene ljudskog truda
 Idealno stjecanje izvanjskog predmetna htijenja
 Ono stjecanje koje ne sadrži nikakvu vremensku kauzalnost;
temelji se samo na ideji čistoga uma
 Vrste stjecanja:
o Dosjelošću
 Zastara
o Nasljeđivanjem
 Prijenos cjelokupne imovine umirućega na
onoga tko ga je nadživio, što se zbiva
suglasnošću volje obojice
o Besmrtnom zaslugom
 Ostavljanje dobrog glasa nakon smrti
 U prirodno pravo ne spada samo pravda koja vrijedi u
međusobnom općenju osoba nego i ona koja se dosuđuje
 PRAVNO STANJE = onaj međusobni odnos ljudi koji sadrži
isključive uvjete pod kojima svatko može ostvariti svoje pravo
o Formalni princip njegove mogućnosti: javna pravda –
zaštitna, razmjenska i sudbena

19
 LB

 Ne-pravno stanje je prirodno stanje

o U prirodnom stanju nema nepravde; što vrijedi za
jednoga vrijedi i za drugoga
 Najveću nepravdu čine time što hoće ostati u
stanju koje nije pravno
 JAVNO PRAVO
o DRŽAVNO PRAVO
 Javno pravo = skup zakona kojima je za uspostavu
pravnog stanja potrebna opća objava
 Sustav zakona za neki narod kojima je u
međusobnom utjecaju potrebno pravno stanje pod
vodstvom sjedinjujuće volje, kojima je potrebno
uređenje da bi mogli ostvariti svoja prava; to je
građansko stanje, oni su članovi države
 Prirodno stanje je stanje bespravlja u kojem se nije mogao
naći mjerodavni sudac koji bi pravomoćno presudio
 DRŽAVA = savez mnoštva ljudi koji je podvrgnut pravnim
zakonima
 U sebi sadrži tri vlasti (tj. opću sjedinjenu volju u
trojakom liku):
o Vladarska vlast (suverenost) u liku
zakonodavca – zakon volje
o Izvršna vlast u liku namjesnika –
zapovijed – donose uredbe i odredbe a ne
zakone
o Sudska vlast u liku suca – izvršenje,
gledaju koji zakoni su u skladu s pravom
(porota)
 Zakonodavna vlast može biti samo složna sjedinjena volja
svih jer svatko odlučuje o svima i svi to isto o svakome; to
može biti samo opća sjedinjena volja naroda

20
 LB

 Članovi takvog društva (države) koji su ujedinjeni

radi zakonodavstva zovu se državljani, a njihovi
pravni atributi su:
o ZAKONITA SLOBODA
 Poštivanje samo onoga na što se
pristalo
o GRAĐANSKA JEDNAKOST
 U narodu kao nadređenoga ne
priznaju nikoga osim onoga čija je
moralna moć da ih pravno obveže
jednaka njhovoj moralnoj moći da
obvežu njega
o GRAĐANSKA SAMOSTALNOST
 Svoju egzistenciju i održanje ne
zahvaljuju htijenju nekoga drugoga u
narodu, nego svojim vlastitim
pravima i snagama koje imaju kao
članovi zajednice, građanski
samostalni su samo oni koji su
ekonomsko neovisni
 Što nekog kvalificira za državljanina je sposobnost da glasa
(samostalnost u narodu)
 Poglavar, po zakonima slobode, ne može biti nitko drugi
doli sam ujedinjeni narod
 Čin samostalnog i svojevoljnog konstituiranja naroda u
državu je izvorni ugovor
 Njime se svi u narodu odriču svoje izvanjske
slobode da bi je odmah ponovno zadobili kao
članovi zajednice
 Namjesnik u državi = osoba kojoj pripada izvršna vlast
 Zastupnik države koji postavlja magistrate,
propisuje narodu pravila prema kojima svatko u
državi po zakonu može nešto steći ili očuvati svoje

21
 LB

 Vlada koja bi ujedno bila zakonodavna morala bi se zvati

despotska
 Država postupa sa svojim podanicima kao
članovima kakve obitelji, ali ujedno kao s
državljanima – svatko posjeduje samoga sebe i ne
ovisi o apsolutnoj volji nekoga drugoga koji mu je
ravan ili nadređen
 Ni vladar države ni namjesnik ne mogu suditi, nego samo
postavljati suce kao magistrate
 Vladar u državi ima spram podanika sve sama
prava, a nikakve (prisilne) dužnosti
 Narod je dužan podnositi zlouporabu vrhovne vlasti jer je
otpor protuzakonit
 Promjenu državnog uređenja može provesti sam
suveren reformom, a ne narod revolucijom
o Kada se provodi reforma, ona se može
odnositi samo na izvršnu vlast, ne na
zakonodavnu
 Suveren kao gospodar zemlje ili njezin vrhovni vlasnik
 Pripada mu i narod kao mnoštvo podanika pri čemu
je on vrhovni zapovjednik
 Ne može imati privatno vlasništvo nad zemljištem
 On ne posjeduje ništa osim samog sebe
 Kada bi uz nekog drugog u državi imao vlasništvo,
bio bi s tim moguć spor koji nitko ne bi mogao
izgladiti zato što nitko u njemu ne bi mogao biti
sudac
 On ne posjeduje sve jer ima zajedničko pravo nad
narodom kojemu pripadaju sve izvanjske stvari
 Za održanje država potrebno je i pravo nadzora
 Vrhovnom zapovjedniku pripada pravo da optereti narod
nametima radi njegovog vlastitog uzdržavanja

22
 LB

 Opća narodna volja sjedinila se u društvo koje treba

održati, a u tu se svrhu podvrgnula unutrašnjoj
državnoj vlasti kako bi uzdržavala one članove
društva koji to sami ne mogu
 Država nema zakonodavno pravo glede crkvenog
unutrašnjeg ustroja i nema pravo narodu zapovijedati vjeru
 Ono što narod ne može odlučiti o samome sebi i
svojim drugovima, to ni suveren ne može odlučiti o
narodu
 Vladar ne može smjenjivati ljude koje je postavio bez da
počine zločin
 KAZNENO PRAVO = zapovjednikovo pravo da
podređenome zbog njegova zločina zada bol
 Poglavar države se ne može kazniti, ali može
izmaknuti njegovoj vlasti
 Podjela na privatne i javne zločine
 Sudska kazna ne može biti puko sredstvo kojim se promiče
tuđe dobro, nego se ona zločincu mora svaki put izreći
samo zato što je počinio zločin
 Nikada se čovjek ne može koristiti kao sredstvo
ostvarenja tuđih namjera
 Kažnjavanje po principu jednakosti
 Kant dopušta propisivanje smrtne kazne
 Izvanbračno dijete rođeno je izvan zakona pa prema tome i
izvan njegove zaštite (zajednica može ignorirati njegovu
egzistenciju)
 Vladar može pomilovati zločinca samo kada je posrijedi
uvreda nanesena njemu samome
 Zemlja gdje se ljudi smatraju sugrađanima je domovina
 Vlasnik zemlje ima pravo poticati useljavanje stranaca ako
im to ne umanjuje vlasništvo
 Podanik se može iseliti ako će iznijeti svoju pokretnu
imovinu, a ako čini zločin deportira se

23
 LB

 Državni oblici:
 AUTOKRATSKI
o Jedan u državi vlada nad svima
o Monarhistički ≠ autokratski (monarh
predstavlja suverena, autokrat je suveren,
samovladar)
 ARISTOKRATSKI
 DEMOKRATSKI
o MEĐUNARODNO PRAVO
 Pravo država u odnosu
 Odnos države i države = odnos čovjeka i čovjeka
 Vječni mir je apsolutna svrha cjelokupnog prava
 Država prema drugoj državi je u stanju prirodne slobode
 Elementi međunarodnog prava:
 Države su u ne-pravnom odnosu
 Države su u stanju rata, ali ne u smislu
neprijateljstva, ono je nepravedno i treba se urediti
 Narod mora zasnovati društveni ugovor kako bi se
mogao braniti od vanjskog utjecaja
 U savezu država ne smije biti suverena, nego
udruženja koja se moraju obnavljati
 Pravo svjetskih građana
 Umna ideja miroljubive (ne i prijateljske) opće
zajednice svijeta nije filantropija, već pravni princip
 U ratnim stanjima ne može se napredovati
 Opći odnos svakog prema svakome u kojem jedan
drugome nudi razmjenu te ima pravo se u tome
okušati, a da to strancu ne daje pravo da se prema
njemu odnosi kao prema neprijatelju
 Narodno zaposjedanje neke zone na kojoj je netko
drugi ne može biti stvar prisile, eventualno
društvenog ugovora

24
 LB

 Osobno pravo na način stvari – to je čovjekovo

pravo da neku osobu izvan sebe ima kao nešto svoje
 Kant stečaj naziva građanskom smrću
 Niti crkva ne može pripadati državi, a niti država
crkvi jer dvije vrhovne vlasti ne mogu biti jedna
drugoj podređene bez proturječja
 Državljani preko svojih predstavnika moraju pristati
na rat
o Za Kanta je najbolje uređenje REPUBLIKA
– narod bira hoće li ići u rat ili ne
 Pravo država u međusobnom odnosu:
 Pravo na rat
 Pravo u ratu
o Pod oružjem zakoni šute
o Zabranjeno koristiti sredstva koja bi uništila
potrebno povjerenje za buduću uspostavu
trajnog mira
 Pravo nakon rata
o Pobjednik postavlja uvjete o kojima se
dogovara s pobijeđenim, no ne može tražiti
naknadu za ratne troškove
o Pobijeđena država ne gubi svoju građansku
slobodu
 Pravo na mir
 Pravo neutralnosti
 Pravo jamstva (trajnost sklapanja mira)
 Pravo na uzajamno povezivanje (radi zajedničke
obrane, ne napada)
 Nepravedni neprijatelj
 Osoba čija javno izražena volja odaje maksimu
prema kojoj, kada bi postala opće pravilo, među
narodima ne bi bilo moguće stanje mira, nego bi se
moralo ovjekovječiti prirodno stanje

25
 LB

CHARLES-LOUIS DE SECONDAT MONTESQUIEU

 Bilješke s predavanja
o Biografija
 Rođen 1689. u mjestu u blizini Bordeauxa
 Obrazovan u svećeničkom redu, bavio se pravom i postao odvjetnik
 1714. postao savjetnik u parlamentu, a dvije godine kasnije naslijedio
strica na položaju sudskog predsjednika
 Posvetio se znanstvenoj karijeri, prirodnim znanostima
 Prvo poznatije djelo Perzijska pisma omogućila su mu česta putovanja
u Pariz
 1726. prodao položaj sudskog predsjednika te otišao na parišku
akademiju
 1729. putuje u Englesku i promatra djelovanje engleskih političkih
institucija
 1734. Razmatranja o veličini i propasti Rimljana
 1748. O duhu zakona
 Umro 1755.
o Povijesni i idejski kontekst
 Francuska monarhija nalazi se u problematičnoj situaciji u kojoj
pokušava pomiriti apsolutizam i božansko pravo kraljeva s jedne strane
s nestabilnošću, rubom bankrota i partikularnim interesima na drugoj
strani
 Pokušaji centralizacije rušenjem feudalnih i autonomnih snaga u
vršenju javnih poslova, no dolazi do refeudalizacije te destrukcije
tradicionalne društvene hijerarhije – plemstva, svećenstva, magistrata

26
 LB

 Monarhija u konstantnoj potrazi za novcem → rješenje se pokušava

naći u prodaji državnih službi koje postaju privatno vlasništvo
(trgovina službama omogućuje i nasljeđivanje položaja) → dolazi do
inflacije državnih činovnika i njihove samovolje → plemstvo po ruhu
 Osim državnih službi, prodavale su se i plemićke titule
 Pojavljuju se snažne interesne skupine s ciljem stroge kontrole kralja
 Nastaju dvije škole mišljenja:
 PLEMIĆKA TEZA
o Obnova Francuske u priznavanju autonomne moći
plemstva i korporacija; ograničavanje kraljeve moći;
dodatna feudalizacija
o Povijesni dokaz: franačka feudalna monarhija
 KRALJEVSKA / ROJALISTIČKA TEZA
o Kralj treba uništiti moć plemstva te se osloniti na
buržoaziju
o Povijesni dokaz: feudalizam je ustvari bio ugroza
izvorne Franačke monarhije koja je nasljednica
Rimskog Carstva
 Montesquieu je bio bliži plemićkoj tezi o ublaženoj monarhiji,
strahovao je da bi u suprotnom došlo do despotizma, a time i do
nestabilnosti i nemoći
 Montesquieua se može smatrati konzervativnim, ali nije
reakcionaran – zagovara toleranciju, ima svijest o nacionalnoj
odgovornosti privilegiranih te sumnja u mogućnost postojanja
trajnih i savršenih rješenja
 Montesquieu je naglašavao zaštitu imovine i slobode te važnost
neovisnog sudstva
 Montesquieu odbacuje teorije prosvijećenog apsolutizma
 Iako Montesquieu govori o jačanju konzervativne struje, njegovo djelo
nije reakcionarno – on zagovara toleranciju i nerealnost trajnih rješenja
o O duhu zakona (1748.)
 Montesquieu pokušava komparativno analizirati sve povijesne i
postojeće političke poretke i pozitivne zakone

27
 LB

 Sastoji se od šest dijelova; prva dva dijela su nauk o zakonu i vladavini

te nauk o vladavini i političkoj slobodi
 Montesquieu napušta deduktivizam metafizike; on koristi empirijski
materijal za verifikaciju hipoteza (metoda prirodnih znanosti)
 Montesquieu prvi stvorio novo pojmovno polje – polje moderne
političke znanosti; prvi antimetafizički sustav znanosti o političkom
 Montesquieu se ne bavi biti društva općenito te koristi empirijski
materijal, što ga razlikuje od ostalih autora
 Empirijsko-deskriptivni pristup
 Ipak ima ideju najboljeg sustava
 Tvrdi kako postoji objektivna pravednost (transhistorijski koncept), no
nijedno društvo nije u mogućnosti uspostaviti ju – nema idealnih
rješenja, već postoje samo tipovi rješenja koji se moraju prilagođavati
tipovima poretka i vremenima (univerzalno rješenje ne postoji, no ono
nije ni arbitrarno, ujedno ono je približno → aproksimacija)
 Montesquieu nije pozitivistički sociolog
 Zakoni nisu arbitrarne zapovijedi, već nužni odnosi koji proizlaze iz
prirode stvari
 Montesquieu začetnik komparativnog prava
 Zakoni moraju odgovarati narodu i političkim načelima – priroda i
princip vladavine
 Montesquieu nije determinist, tvrdi kako se na načela može djelovati;
vješt zakonodavac može prevladati prirodni okvir
 NAUK O VLADAVINI
 Odnos zakona spram prirode i principa vladavine
 Nauk o oblicima vladavine
 Za razliku od Bodina, Montesquieu ne pravi distinkciju između
država i vladavine
 Montesquieu razlikuje:
o REPUBLIKE
 Suveren čitav narod – demokracija; suveren dio
naroda - aristokracija
o MONARHIJE

28
 LB

 Jedan suveren koji se ravna prema zakonima

o DESPOCIJE
 Jedan suveren koji se ne drži zakona
 Nije iskvareni oblik monarhije, već zaseban
oblik
 Kod Montesquieua je odlučujući kriterij legalnosti, a ne
numerički kriterij
 Podjela prema PRIRODI VLADAVINE (kome pripada
suverena vlast i na koji način se vrši)
o DEMOKRATSKE VLADAVINE
 Ključni su zakoni koji reguliraju pravo glasa
 Glasovanje treba biti javno
 Narod dobar samo za birati, no ne može
neposredno odlučivati i upravljati
 Povijesno prevladan oblik, nije moguć u
modernim uvjetima
o ARISTOKRATSKE VLADAVINE
 Plemstvo donosi zakone
 Treba se približavati demokraciji, a ne ropstvu
 Važnost postojanja senata
o MONARHIJA
 Prijelazne, podređene i ovisne vlasti su od
središnje važnosti (plemstvo - najprirodnije,
svećenstvo, građanstvo)
 Imaju dvostruku funkciju
o Obuzdavaju arbitrarnu moć
monarha
o Strukturiraju narod i umiruju
njegovo djelovanje – spas od
anarhije
o DESPOCIJ
 Nepostojeća struktura, važna uloga vezira
 PRINCIP VLADAVINE

29
 LB

o Jedna strast koja pokreće kolektivno djelovanje

o Konstitutivni princip
o U demokratskim vladavinama to je politička vrlina
(machiavellijevska virtù; podređivanje), u monarhijama
je to čast, a u despotizmu strah
o PRINCIP VLADAVINE
 U demokraciji
 Spremnost podređivanja partikularnih interesa općem
 Ne može biti vrline tamo gdje su velike nejednakosti u
bogatstvu i moći
 Savršena demokracija nemoguća
 Vrlina se može jačati uspostavom cenzora
 U aristokraciji
 Narod obuzdan plemićkim zakonima
 Narod mora biti spreman podvrgnuti se zakonima, a
aristokracija podvrgnuti vlastite interese općem
 UMJERENOST
 Sputavanje prevelikih razlika u samom plemstvu, ali i u
usporedbi s narodom
 Postojanje magistrature
 U monarhiji
 Čast, želja za višim položajem
 Pojedinci misle da čine prema vlastitim interesima, no tim
putem postupaju i prema općem interesu
 Važno podržavati plemstvo
 U despociju
 Bezakonje; ljudskim djelovanjem se upravlja putem straha
 Strah velikaša od despota daje podanicima osjećaj sigurnosti,
no to nije mir, već samo spokoj (groblje)
o Odgojni zakoni trebaju odgovarati principu vladavine
o Kvarenje principa znači kvarenje vladavine

30
 LB

 Pogubno za demokracije jest nejednakost, narod prigrabi svu vlast za

sebe, a kontrola ne postoji
 Pogubno za aristokracije je nestanak umjerenosti i samovoljna uporaba
moći
 Despotizam propada po svojoj unutarnjoj logici - princip straha je sam
po sebi iskvaren i sustavno proizvodi nemoć te onemogućava
zajedničko djelovanje; despotizam se održava samo vanjskim
faktorima
o Montesquieu nije zabrinut za kvarenje umjerenih tipova vladavine sve dok one
prelaze u druge umjerene tipove vladavine – strah od despotizma
o NAUK O RASPODJELI VLASTI
 Politička sloboda = pravna sloboda (kao kod Hobbesa)
 Moguća samo u umjerenim vladavinama, samo ako se spriječi
zlouporaba vlasti
 Raspodjela vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku
 SUDSKA VLAST
o Strogo neovisna
o Suci su usta zakona, oni primjenjuju zakone na
partikularne slučajeve
o Konstitutivne monarhije su pravednije od monarhija jer
shvaćaju relevantnost neovisnosti sudstva
o Projekt juridizacije – pravno ujedinjenje putem
zakonodavnog tijela
 Montesquieu nije protiv pojma suverenosti, kod njega je
suverena vlast sadržana u zakonodavnoj
 Emancipacija zakonodavne vlasti
 Raspodjela ≠ razdvajanje
 Političko-socijalni aspekt nauka o raspodjeli vlasti
o U Veneciji postoji formalna raspodjela vlasti, no s
obzirom da svi članovi vlasti dolaze iz iste socijalne
skupine, ona je neučinkovita → svi su ustvari jedna moć
unatoč prividnoj raspodjeli
 Tri elementa ustavno-pravnog aspekta nauka o raspodjeli vlasti

31
 LB

o Postoje samo dvije vlasti – zakonodavna i izvršna

(sudska je odvojena, nije vlast u pravom smislu riječi)
o Dioba zakonodavne vlasti (u Engleskoj postoje tri
parcijalna zakonodavca) putem koje se zastupaju
različite socijalne skupine → opći interes iznad
partikularnih
o Nema strogog razdvajanja između zakonodavne i
izvršne vlasti, one su povezane i surađuju
 ZAKONODAVNA VLAST
o Prema Montesquieu ona treba pripadati narodu, no
putem predstavničke vladavine jer je narod nesposoban
donositi djelotvorne odluke, ali može birati
predstavnike
o Opasnost za političku slobodu dolazi od zakonodavne
vlasti, opasnost od despotizma
o Odluke moraju biti donesene, no to ne mora učiniti
samo jedna vlast → usuglašavanje; nužda prisiljava na
suradnju
o Učinak slobode – kad jedna vlast počne prevladavati,
građani podupiru drugu vlast
o Kada dođe do velike nejednakosti i jedna vlast
akumulira svu moć dolazi do ugroze društva
o Zakon kao kompromis i maksimalizacija koristi za sve
(kompromis uvijek moguć)
 11. poglavlje – ENGLESKA
 Model države u smislu novog tipa vladavine
 Nije četvrti tip vladavine; ona je kvalitativno različita, potpuno
novo predstavništvo
 Engleska uspješno uskladila političku slobodu, religiju i
trgovinu
o Montesquieu nema definiciju države; on ju izvodi preko empirije
 Politički poretci su države samo ako su institucionalizirane, ostalo su
predmoderni poretci

32
 LB

 Bilješke iz drugih skripti

o Tri relevantna nauka:
 Nauk o podjeli vlasti
 Nauk o tipologiji vladavina
 Nauk o zakonima

o Dva kriterija tipologije vladavine:

 PRIRODA VLADAVINA
 Tko i kako vlada; zakon konstitucije vladavine, tj. strukturno
određenje vladavine
 NAČELO / PRINCIP VLADAVINA
 Zakon funkcioniranja vladavine, tj. zakon njezine političke
dinamike
o Tri tipa vladavine:
 REPUBLIKA
 Narod – nosioc suverenosti
 Projekt juridizacije političkog tijela – temeljna pravna norma
demokratske republike, način na koji se regulira politička moć
u njoj
 DEMOKRACIJA – cjelina naroda ima suverenu vlast
o Šest temeljnih zakona republikanske demokracije:
zakoni koji ustanovljuju pravo glasa, da narod imenuje
svoje ministre/magistrate, na koji način se dodjeluje
pravo glasa (izborni zakon), način na koji se daju
glasački listići, javni karakter glasanja, da narod sam
donosi zakone
 ARISTOKRACIJA – manji dio naroda ima suverenu vlast
o Narod ne može upravljati sam sobom
 MONARHIJA
 Vladavina jednog, ali pomoću fiksnih i ustanovljenih zakona
 Postojanje posredničkih vlasti između monarha i podanika
(plemstvo, svećenstvo, gradovi, parlamenti)

33
 LB

 DESPOCIJ
 Vladavina jednog, ali bez zakona i pravila (bezakonje)
o Politička vrlina
 Političku vrlinu posjeduje onaj tko voli zakone svoje zemlje i djeluje
na osnovi ljubavi prema zakonima svoje zemlje – spoj vrline i političke
odgovornosti
 Pravo subjektiviteta ne može se razviti nasuprot zakonu; tko misli da
može biti slobodan protiv zakona, taj je zapravo rob svojih strasti,
pripadnik despotizma
 S demokratskog stajališta: sebičan čovjek = izopačen čovjek;
dobar građanin = onaj kojeg karakteriziraju ljubav prema
domovini i jednakost, smisao za žrtvovanje i samozatajno
ponašanje
 U demokraciji se ostvaruje sinteza suverena i podanika u građaninu:
građanin donosi zakone, ali istovremeno im se i pokorava
 Odgoj ima odlučujuću javnu funkciju, a zakoni moralno prinuđuju
ljude da budu kreposni
 U aristokratskoj republici također je potrebna politička vrlina, ali i
umjerenost – da se velikaši smatraju međusobno jednakima i ne
preziru pučane; plemstvo vođeno principom časti
 U monarhiji nije potrebna politička vrlina, nego čast
 Čast je neovisna o ljubavi prema domovini, jednakosti i javnoj
stvari; ni od koga se ne traži da žrtvuje privatne interese
 Moderni čovjek u monarhiji misli da djeluje prema privatnom
interesu, no ustvari djeluje i u javnom interesu → harmonija
između privatnog i javnog interesa
 Tri osnovna pravila kodeksa časti:
o Posve je dopušteno cijeniti naše bogatstvo, ali je
neopozivo zabranjeno cijeniti naše živote
o Kada smo jednom postavljeni u neki rang, ne smijemo
činiti niti podnositi ništa što bi pokazalo da sebe
smatramo nižim od tog ranga

34
 LB

o Stvari koje čast zabranjuje strože su zabranjene kada ih

zakon dopušta, a one stvari koje zakon zahtijeva, čast
zahtijeva još strože; čast važnija i jača od zakona
 Despotizam – strah kao osnovna i nepolitička strast
 U monarhiji postoje građanski ratovi, no ne i revolucije; u despotizmu
obrnuto
o Umjerene države
 POLITIČKA SLOBODA – pravo da se čini sve ono što zakoni
dopuštaju (= pravna sloboda)
 Politička sloboda se može naći samo u umjerenim državama
– državama u kojima nema zlouporabe vlasti, nema samovoljne
i apsolutne vlasti
o Dva aspekta nauka o raspodjeli vlasti:
 Političko-socijalni
 Raspodjela vlasti postoji samo ako je raspodjela vlasti među
moćima te ako jedna vlast jednih moći ograničava pretenzije
drugih moći (npr. dvodomni parlament u Engleskoj)
 Ustavno-pravni
 Postoje samo dvije vlasti – zakonodavna i izvršna; sudbena nije
vlast u pravom smislu riječi, nego je ono što se u teoriji naziva
autoritet
 Vrhovna vlast pripada kralju i parlamentu – dolazi do diobe
zakonodavne vlasti jer postoje tri parcijalna zakonodavca –
narod, plemstvo, kralj
 Nema nikakvog razdvajanja zakonodavne i izvršne vlasti , one
su uzajamno vezane
o Zakoni
 POZITIVNI ZAKONI
 Svaka općenita mjera nekog zakonodavca ili suverena, u
danom obliku vladavine ili države
 Zakonodavna vlast je općenita volja, što znači da je zakon izraz
općenite volje nekog zakonodavca
 POLITIČKI POZITIVNI ZAKONI

35
 LB

o Važni kod konstituiranja političkog tijela, definiraju

odnos cjeline prema građanima
 GRAĐANSKI POZITIVNI ZAKONI
o Definiraju odnose među građanima samima
→ političkim zakonima se uspostavlja vladavina, a
građanskim zakonima se održava vladavina
 PRIRODNI ZAKONI
 Zakoni koji odgovaraju čovjekovoj prirodi; čovjek kao
slobodno biće
 ZAKONI KOJI SU NUŽNI ODNOSI KOJI PROISTIČU IZ
PRIRODE STVARI
 Ovisni o prirodni vladavine
 Dvije vrste uzroka koji definiraju karakter zakona:
 Moralni uzroci – priroda i princip vladavine
 Fizikalni uzroci – geografija, klima i sl.
o Za Montesquieua je idealno uređenje konstitutivna monarhija u kojoj je
provedena tripartitna podjela vlasti

36
 LB

JEAN-JACQUES ROUSSEAU

 Bilješke iz drugih skripti

o Povijesni kontekst
 Rousseau je pripadao razdoblju prosvjetiteljstva, no za razliku od
francuskih prosvjetitelja, Rousseau ne vjeruje u ideju napretka,
despotizma ni uma
 Bio je jedan od glavnih kritičara moderne
 Ideja antičkog polisa
 Ideja prirodnog stanja
 Prva rasprava – suvremena povijest je ustvari povijest otuđenja
čovjeka; Druga rasprava – ljudi su po prirodi jednaki, nejednakost je
protuprirodna; Društveni ugovor – politički odgoj, politika se ne može
proučavati bez antropologije
o Rousseau je radikalni individualist
o Rousseau pripada tzv. ugovornoj političkoj teoriji – teorija legitimnosti
 Ima tri ključna pojma:
 PRIRODNO STANJE
 DRUŠTVENI UGOVOR
 GRAĐANSKO STANJE
o „Čovjek je uvijek ono što od njega učini oblik vladavine pod kojim živi.“
o Politički problem – gotovo svi postojeći poretci su nelegitimni; građansko
društvo čovjeka čini robom zakona ili drugih ljudi, a čovjek je rođen za
slobodu; građansko društvo je nepravedno i ne zaslužuje moralnu privrženost
čovjeka
o PRIRODNO STANJE
 Postoje dva prirodna stanja:

37
 LB

 IZVORNO PRIRODNO STANJE

o Čovjek još nije čovjek
o Čovjek nije društveno biće
o Svi su ljudi jednaki, čovjek je mirnodopsko biće
 IZOPAČENO PRIRODNO STANJE
o Čovjek više nije čovjek
 Temeljna obilježja čovjekove prirode:
 Čovjek je OSJEĆAJNO BIĆE (ljubav prema sebi)
 Čovjek je MILOSRDNO BIĆE (ljubav prema drugome)
 Čovjek se na fizičkoj razini ni po čemu ne razlikuje od životinje
 Razlika između čovjeka i životinja je USAVRŠIVOST
o Čovjek se usavršava kada se razum, jezik i savjest
razvijaju u skladu s osjećajima
 Druga razlika je SLOBODA VOLJE
o Čovjek se može oduprijeti nagonima
 Čovjek po prirodi nije političan ni društven ; Rousseau odbacuje
mišljenje da priroda usmjerava čovjeka prema cilju političkog života
 Čovjek je i metafizičko i moralno biće
 Povijesnim razvojem, čovjek počinje prisvajati VLASNIŠTVO
(radom) te se pojavljuju dvije grupacije ljudi: oni koji imaju i oni koji
nemaju → razvoj opće zavisti
 Bogataši razvijaju ideju društvenog sporazuma kao izlaz iz
ratnog stanja (pravni način je jedini mogući izlaz iz prirodnog
stanja) → ozakonjena nejednakost
 Jedini mogući način vladavine nakon izlaska iz tog prirodnog
stanja je demokracija; u građanskom stanju demokracija
postupno prelazi u aristokraciju (porast nejednakosti);
aristokracija postepeno prestaje vladati u ime zakone i počne
smatrati da ona jest zakon što nagoviještava despotizam →
izopačeno prirodno stanje (i dalje su svi jednaki, ali sada pred
despotom)

38
 LB

 Problem je pronaći oblik udruženja na temelju kojega se svatko

ujedinjujući sa svima pokorava ipak samome sebi i ostaje jednako
slobodan kao i prije
o Društveni ugovor (1762.)
 Pojedinci ne sklapaju ugovor s pojedincima, nego političko tijelo s
pojedincima
 Društveni je ugovor obvezujući čin u dvostrukom smislu
 Član suverena prema pojedincima
 Član države prema suverenu
→ obvezivanje prema sebi i prema cjelini čiji smo dio
 Nijedan građanin ne zadržava prava iz prirodnog stanja, u državu ulazi
posve, bez ostatka, u samootuđenju
 Suživot u zajednici podrazumijeva podudaranje interesa bar u jednoj
točki
 Djelatnost vlade nije da postigne zajedničke interese, već da te
interese artikulira i osnaži
 Društveni ugovor stvara UMJETNU OSOBU (državu) koja ima volju
poput prirodne osobe → ono što cjelina hoće je ZAKON (a zakon je
proizvod opće volje)
 Glavni problem kod društvenog ugovora je uspostavljanje identiteta
pojedinačnog i općeg dobra – volja
 Rousseau odbacuje ideju predstavništva (samo izravna demokracija u
kojoj svi sudjeluju prihvatljiva) i tu se rađa nauk o općoj volji
 Rousseau je i protivnik stranaka jer ih smatra instrumentom
ispunjavanja privatnih interesa; građani moraju glasovati kao
pojedinci
 Suvremeni čovjek, osim partikularne, sebične volje) ima i opću volju –
moralnu volju; o njoj ne rasuđuje razum, nego savjest
 Društvenim sporazumom se događa preobrazba prirodnog čovjeka u
građanina, a građanin ima opću volju (partikularna volja se poopćuje,
dok se opća volja oposebljuje)
 Elementi društvenog ugovora
 Sam društveni ugovor

39
 LB

 Suverenost
 Vladavina
 Odnos suverena i vlade
 Pravi način izlaska iz prirodnog stanja i uspostave pravnog stanja;
pravni čin kojim nacija postaje narod; čin kojim mi postajemo građani,
politička bića
 Političko tijelo koje se uspostavlja stupanjem u pravno stanje na
temelju društvenog sporazuma Rousseau naziva REPUBLIKA
 Članovi tog političkog tijela kad su cjelina se zovu NAROD
o Narod postoji u aktivnom smislu (SUVEREN – onaj
koji donosi zakone; građani) i u pasivnom smislu
(DRŽAVA – onaj koji se pokorava zakonima;
podanici)
 Trostruko određenje čovjeka
 Čovjek je član suverena ili građanin
 Čovjek je člam države ili podanik
 Čovjek je ostao pojedinac
 SUVEREN – jamac društvenog ugovora; od strane suverena nikad ne
može doći do kršenja društvenog ugovora
 Suverenost mora pripadati cjelini (svima nama); ona je
neotuđiva, nedjeljiva i nepogrešiva
 Općenita volja izražava se samo zakonom – zakon je izraz općenite
volje, a istovremeno i čin suverenosti
 Postoji razlika između naroda i općenite volje jer nije svaka
volja naroda općenita volja, premda općenita volja mora biti
volja naroda
 Rousseau uvodi razlikovanje između općenite volje i volje svih
o Općenita volja se kvalitativno razlikuje od volje svih,
ona teži općem interesu dok je volja svih zbroj svih
partikularnih volja koje teže privatnom interesu
 Smrt neke vladavine se događa kada posebne volje nadomjeste
općenitu volju; to može donijeti anarhiju ili tiraniju

40
 LB

 Ugovor – najsvetiji oblik ljudske uzajamnosti; pravednost je u principu

uzajamnost
 Zakonodavac mora procijeniti je li jedan narod sposoban za slobodu
 Društveni ugovor kao ponuda sadašnjem čovjeku da prestane biti rob
 Rousseau je teoretičar apsolutne podjele vlasti
 SUVERENOST = čin donošenja zakona kao općih pravila
 Jedno od umijeća zakonodavca jest da izigrava Božjeg glasnika
 Ako narodu kao suverenu pripada zakonodavna vlast, onda mu ne
može pripadati izvršna vlast
 Narodu pripada princip volje
 VLADA – posredničko tijelo koje je uspostavljeno između suverena i
podanika, zaduženo za provedbu zakona i za održavanje građanske i
političke slobode
 Suveren se odnosi prema vladi kao što se vladar odnosi prema
državi = vladar ne može biti suveren i suveren nikada ne može
biti vladar
 Suveren donosi zakone kojima se vlada mora pokoravati
 Posredničko tijelo kada je aktivno se naziva vladar, a kada je
pasivno vlada
 Suveren = volja + moć; vlada = volja + sila
 Suveren je jedini izvor legitimnosti (neotuđivost, nedjeljivost)
 Suveren mora biti jači od vlade i natjerati ju da se drži zakona, a vlada
mora biti dovoljno jaka da podanicima nametne uvažavanje zakona i
među njima održi građansku i političku slobodu
 Rousseau je republikanac, vjeruje da su ljudi po prirodi slobodni i
jednaki i da samo građansko društvo koje je odraz ljudske prirode
može dobiti priliku usrećiti ljude
 Građanskom društvu je nužna vladavina zakona, a pravedni zakoni
iziskuju STROGI MORALNI KODEKS
 Osnovna briga vlade je KREPOST GRAĐANA
 Ćudoređe je temelj institucija
 Vjera ne bi trebala postojati neovisna o političkom nazoru

41
 LB

 SUVEREN (legitimno donošenje zakona)

↑↓
VLADA (primjena zakona; posrednik pojedinačnim slučajevima)
↑↓
GRAĐANIN
o Tri moguće patološke situacije:
 TIRANIJA – suveren prejak, uzurpira izvršnu vlast
 DESPOCIJ – vlada želi biti suveren i preuzima zakonodavnu vlast
 ANARHIJA – podanici prejaki i ne slušaju suverena ni vladu
→ što je narod veći, to je suveren slabiji; što je suveren slabiji to je
vlada jača (velikim državama odgovara monarhija, srednjima
aristokracija, a samo malim državama odgovara demokracija)
o Za Rousseaua je aristokracija oblik vladavine s najmanje nepogodnosti
(razlikovanje zakonodavne i izvršne vlasti), a demokracija najgori („vladavina
bez vlade“)
 Aristokracija može biti nasljedna, prirodna i izborna; čak i
aristokracija može postati najgori oblik u određenim okolnostima
 Stoga se ne može govoriti o najboljoj vladavini
 Demokracija – previše kreposti, gotovo da nije vladavina,
privatne volje poistovjećuju se s kolektivnom
 Monarhija – odveć koncentrirana, preveliki problemi
nasljeđivanja
o Rousseau je konzervativni realist
o DIKTATURA – institut u slučaju da zakoni ne funkcioniraju; nužan pravni
instrument za održavanje političkog tijela preuzet iz rimskog prava; tip vlasti
koji se uspotavlja u izvanrednom stanju (prolazna pojava)
 Despocij stvara izvanredno stanje, a diktatura ga riješava
o „Čovjek se rađa slobodan, a posvuda je u okovima.“
o Izvori nejednakosti
 Rousseau prihvaća prirodnu ili fizičku nejednakost kojoj je uzrok
priroda, no on govori o drugoj vrsti nejednakosti, a to je moralna ili
politička nejednakost

42
 LB

 Moment vlasništva kao prekretnica u društvenim odnosima iz koje se

razvila nejednakost

GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL

 Bilješke iz drugih skripti

o Osnovne crte filozofije prava, Fenomenologija duha, Logika (Znanost logike),
Enciklopedija filozofskih znanosti, Filozofija prava
o Hegelov filozofijski sustav predstavlja pokušaj sinteze cjelokupnog ljudskog
znanja
 Logika, metafizika, filozofija prirode, filozofija duha (subjektivni duh,
objektivni duh, apsolutni duh)
o Filozofija prava (1820.)
 DRŽAVA = umno raščlanjenja cjelina čovjekova opstanka u jednom
narodu; carstvo ozbiljene slobode
 Sistematsko i cjelovito izlaganje konstitutivnih elemenata moderne
države
 Francuskom revolucijom prvi puta sloboda čovjeka proglašena kao
univerzalni princip
 Povijest kao proces napredovanja svijesti o slobodi
 Zadaća filozofije je spoznati državu onakvu kakva jest
 Sve što je umno je zbiljsko, sve što je zbiljsko je umno
 Hegel smatra da je uspjeh Francuske revolucije u njezinom liberalnom,
građansko-emancipacijskom aspektu, ali kritizita njezin politički
aspekt, princip narodnog suvereniteta i predstavničku demokraciju jer
to vodi razaranju države

43
 LB

 Hegel je pozdravljao Napoleona jer je smatrao da on prenosi

nasljeđa Francuske revolucije po Europi
 Zbiljnost = dio realiteta, samo onaj dio postojećeg koji je već u sebi
uman
 Spekulativno-dijalektički pristup
 Nastojanje da državu izvede ne iz empirijske volje pojedinaca u
prirodnom stanju, kao što to čine teoretičari društvenog ugovora, nego
iz pojma volje koja je jedinstvo umne volje i empirijske pojedinačne
volje
 Prirodno pravo + znanost o državi
 Sloboda volje je izvor iz kojeg treba biti spoznata država kao umna
 Pojedinac kao slobodno biće
 Priroda može značiti:
 Neposrednu prirodnu stranu našeg bitka
 Pojam stvari ili bit stvari, ono što je neka stvar po sebi
 Volja sadržava u sebi element čiste neodređenosti ili čiste refleksije
„ja“ u kojoj je razriješeno svako ograničenje, svaki sadržaj koji
neposredno opstoji s pomoću prirode, potreba, požuda, nagona ili koji
je, bilo čime, dan i određen; bezgranična beskonačnost apsolutne
apstrakcije ili općenitosti, čisto mišljenje same sebe
 Tri momenta pojma volje:
o Neodređenost ili općost
 Volja koja je oslobođena svih onih prirodnih
sadržaja koje pojedinac ima u prirodnom stanju
u teorijama prirodnog prava
o Određenost ili posebnost
o Pojedinačnost
 Pojedinačnost znači da volja prihvaća samo ona
određenja, samo one sadržaje koje može
poopćiti ili koji su jednostavno rečeni u skladu s
prirodom čovjeka kao slobodnog bića
 Momenti ideje države:
 APSTRAKTNO ILI FORMALNO PRAVO

44
 LB

o Sustav privatnog prava; privatno vlasništvo, ugovor,

kršenje prava
 MORALITET
o Unutarnja sfera čovjekove slobode, sloboda savjesti
 OBIČAJNOST
o Čovjek u zajednici s ljudima
o Podmomenti:
 OBITELJ
 Prirodna zajednica koja se temelji na
nagonu i srodstvu; duhovna zajednica
temeljena na ljubavi
 GRAĐANSKO DRUŠTVO
 Ekonomski i privatno-pravni prostor i
polje odnosa među pojedincima
 Nepolitička država, izvanjska država
 Primarnost privatnog ekonomskog
interesa
 POLITIČKA DRŽAVA
 Svjesno zajedništvo s drugima
 Primarnost općeg interesa
 U apstraktnom ili formalnom pravu, pojedinac je pravni subjekt
(osoba), u moralitetu je moralni subjekt, u obitelji jednostavno član
obitelji, u građanskom društvu građanin kao bourjois, a u političkoj
državi je građanin kao citoyen
 APSTRAKTNO PRAVO
 Budi osoba i poštuj druge kao osobe
 U formalnom pravu nema mjesta za partikularnost volje, tj.
partikularne interese iste ili osobne prednosti ili dobrobiti, ništa
više no što smije biti pojedinačnog (osobnog) motiva iza mog
htijenja, uvida ili namjere
 Ne narušavaj osobnost i ono što ona podrazumijeva

45
 LB

 UGOVOR – identiteti obje osobe ostvareni su kroz prijenos

vlasništva od jednoga drugome u konformnosti s općom voljom
i bez kršenja prava ijednog od njih
 VLASNIŠTVO
o Osoba ima prirodno postojanje dijelom unutar sebe, a
dijelom kao nešto povezano s njom iz izvanjskog svijeta
o Imati moć nad stvari izvana utemeljuje posjedovanje
o Činjenica da ja nešto činim svojim kao rezultat moje
prirodne potrebe, pobude, želje, jest zadovoljenje
pojedinačnog interesa posjedovanjem
o Pojedinac posjeduje svoje tijelo i život toliko dugo dok
je njegova volja u njima
 Tijelo je neposredno i postojeće i stoga nije u
skladu s umom; ako želim da ono postane doista
organ i instrument uma, mora prvo postati
vlasništvo uma
o Obzirom da je vlasništvo otjelovljenje osobnosti, moja
unutarnja ideja i volja nisu dovoljne da stvar koju želim
učinim svojim vlasništvom; potrebno jest i da druge
osobe prepoznaju tu stvar kao moju
o Vlasništvo ima svoje izmjene s obzirom na odnos volje
prema stvari, taj odnos može biti:
 Uzimanje u posjedovanje stvari izravno
 Korištenje stvari
 Alijenacija stvari
→ pozitivan, negativan i beskonačan sud volje o
stvari
 UGOVOR
o Omogućuje postojanje vlasništva čije izvanjske strane,
kao postojeće, nisu više samo stvari već sadrže moment
volje
o Proces u kojemu se otkriva i posreduje kontradikcija da
ja jesam i ostajem nezavisni vlasnik nečega iz čega

46
 LB

isključujem volju drugih osoba, i tek kada poistovjetim

vlastitu volju s voljom drugoga prestajem biti vlasnik
o Ugovor izrasta iz arbitrarne volje
 NEPRAVO
o Suprotstavljanje između principa pravednosti i
pojedinačne volje, u kojemu pravo također postaje
pojedinačno
 Kod Hegela, apstraktno ima dva značenja:
o Nedostatno
o Neizostavno, nužno
 Hegel kaže da je sfera apstraktnog prava ona u kojoj postoji
apstraktni identitet volje sa samom sobom
 Volja koja je beskonačna, opća i slobodna u apstrakciji od svih
konkretnih partikularnih određenja, nagona, sklonosti,
uvjerenja koja pojedinac ima, ali i društvenog položaja
 Mi kao pravni subjekti, neovisno o svom društvenom položaju,
smo jednaki i slobodni
 U apstraktnom pravu sva određenja slobode su već sadržana, ali
nisu još razvijena u realitet
 Pravni subjektivitet je mogućnost ovlaštenja koje leži u osnovi
svih naših daljnjij djelovanja
 Pravila apstraktnog prava ograničavaju samo na ono negativno,
da se ne povrijedi osobnost i ono što iz nje slijedi
 Podmomenti apstraktnog prava su:
o PRIVATNO VLASNIŠTVO
 Prvo i neposredno očitovanje čovjekove slobode
kao prisvajanje izvanjskih stvari; tu volja postaje
sebi predmetna u nekoj izvanjskoj stvari
 Čovjekova apstraktna osobnost, ovlaštenje
suverenog raspolaganja nad objektom vlasništva
 Istoznačno s čovjekovom pravnom sposobnošću
 Ono čega se ne mogu odreći je opća bit moje
slobode

47
 LB

 Odnos prema sebi preko neke izvanjske stvari

o UGOVOR
 Sloboda prezentna u nekoj izvanjskoj stvari,
sada se i očituje i u nekoj drugoj slobodnoj volji
 Važan jer se u njemu međusobno priznajemo
kao slobodni i jednaki
 Elementi:
 Proizvoljnost
 Nastanak zajedničke volje
 Predmet ugovora može biti samo
pojedinačna izvanjska stvar
 Cilj ugovora je privatni interes svakog od
ugovaratelja, a ne opći interes
o NEPRAVO
 Volja postupa protiv odredbi prava i time prvi
put postaje svjesna da je različita od druge volje,
da ima stranu posebnosti
 Opreka volje pravilima apstraktnog prava
 Volja postaje svjesna da ima jednu stranu koja je
posebna i po kojoj se razlikuje od drugih
 Kazna
 MORALITET
 Posebna strana čovjekove slobode; unutarnja sfera čovjekove
slobode; savjest
 Volja priznaje neko djelovanje kao svoje samo ako se ona može
prepoznati kao autor tog djelovanja, ako to djelovanje ima
porijeklo u slobodnoj odluci pojedinca
 Nema normativnu dimenziju (razlika od Kanta)
 Nema jamstva da će se pojedinac uistinu odlučiti za umno
djelovanje
 Moralno djelovanje je samo ono koje proizlazi iz slobodne
volje pojedinca, a etičko djelovanje je ono koje odgovara
kriterijima dobrog ili lošeg, ispravnog ili pogrešnog

48
 LB

 Podmomenti sfere moraliteta:

o PREDLOŽAK I KRIVNJA
 Pitanja uračunavanja ili odgovornosti koja se
pojedincu može pripisati za neki čin
 Element znanja razlikuje čin od djelovanja
o NAMJERA I DOBROBIT
 Namjera prije svega označava odgovornost volje
za nužne i predvidljive posljedice djelovanja,
mogućnosti koje djelovanje sadrži
 Sjedinjenje opće i posebne strane izražava ideja
dobra
o DOBRO I SAVJEST
 Ideja dobra zahtijeva da svatko može ostvariti
svoju dobrobit, ali na pravni način; očuvanje i
uvažavanje pravnog subjektiviteta drugih
 Savjest – nepovredivo svetište unutrašnjosti
 OBIČAJNOST
 Sustav objektivno prisutnih i povijesno postojećih institucija,
pravila i običaja zajedničkog života
 Institucije običajnosti su istinski moralne
 OBITELJ
o Sinteza prava i ljubavi
o BRAK
 Subjektivno i objektivno ishodište
 Glavna svrha: izgradnja i potvrđivanje
građanskog odnosa
o IMOVINSKA PITANJA
o ODGOJ DJECE
 Imovina sjedinjenje izvanjskih stvari, djeca
sjedinjenje duhovnih stvari
 Glavni moment: stega
o IZLAZ IZ OBITELJI
 Prelazak u građansko društvo

49
 LB

 GRAĐANSKO DRUŠVO
 Ispreplitanje posebnog i općeg; POSEBNOST – pravo da sebe
razvije i raširi na sve strane; OPĆENITOST – pravo da sebe
pokaže kao temelj i nužni oblik posebnosti
 Tri momenta:
o SISTEM POTREBA
 VRSTA POTREBE I ZADOVOLJAVANJE,
VRSTA RADA, IMOVINA
 Hegel staleže vidi kao drugu osnovu države
(obitelj je prva)
 SUPSTANCIJALNI ILI NEPOSREDNI
o Zemljoradništvo
o Glavni čimbenik je priroda,
vlastiti rad podređen prirodi
 REFLEKSIVNI ILI FORMALNI
o Da bi se čovjek očuvao, oslanja
se na svoj rad, refleksiju i razum
te na posredovanje s potrebama i
radovima drugih
 OPĆI
o Opći interesi društvenog stanja
o Oslobođen direktnog rada
pomoću privatnog vlasništva
→ osnova građanskog društva, opisuje
modernu ekonomiju, tržišne odnose
među ljudima koji počivaju na
potrebama, radu i razmjeni
o PRAVOSUĐE
 Zakon kao element sigurnost privatnog
vlasništva
 Zakoni i moderno sudstvo
o POLICIJA I KORPORACIJE
 Policija - nadzor

50
 LB

 Korporacije – kolektivni subjekti građanskog

društva
 POLITIČKA DRŽAVA
 Prava sloboda je politička sloboda, život u zajednici
 Država predstavlja jedinstvo partikularne i opće volje
 Država ne može nastati društvenim ugovorom jer bi to značilo
da se politička država zamjenjuje građanskim društvom
 Hegel ne želi državu izvesti iz povezanih pojedinačnih volja,
već želi da je država nešto zadano, izvorna zajednica (antički
uzor)
o Država logički i povijesno dolazi prije građanskog
društva
 Patriotizam = odanost zakonima i institucijama zajednice
 Odnos političke države prema građanskom društvu je odnos
apsolutne razlike i apsolutnog prevladavanja
 Svaka vlast je totalitet koji u sebi obuhvaća i djelotvorno sadrži
sve druge vlasti
o MONARHIJSKA VLAST
 Monarh + upravni aparat + ustav + zakon
o UPRAVNA VLAST
 Upravni aparat + monarh + ustav + zakon
o ZAKONODAVNA VLAST
 Monarh + upravni aparat + staleška skupina
 Država je za Hegela osoba kao što je ona u tradiciji prirodnog
prava umjetna osoba, a da bi ta umjetna osoba imala
koegzistenciju, da bi mogla djelovati, na njenom čelu mora biti
jedna konkretna osoba – ta osobnost države mora biti
utjelovljena u jednoj prirodnoj osobi, a ta osoba je monarh
o Monarh ne smije djelovati proizvoljno, samovoljno;
granice djelovanja monarha su ustav i zakoni →
KONSTITUCIONALNA MONARHIJA (u njoj
sačuvani i monarhijski i aristokratski i demokratski
elementi)

51
 LB

o Monarh kao element individualnog jedinstva svih

drugih vlasti
 Suverenitet države, a ne suverenitet pojedinog nositelja
političke vlasti
o Vlasti i poslovi koji pripadaju državi nemaju
nezavisnog ovlaštenja, nisu ništa samostalno, nego
njihovo ovlaštenje pripada državi kao cjelini, kao
impersonalnoj tvorbi
 Vanjski suverenitet – samostalnost naroda
 Upravnu vlast čine vlada i državni službenici koji su
najstručniji dio vlade, čine ju i suci, a njezina je zadaća
osigurati opći interes u sferi građanskog društva
 Konstitucija staleške skupine ne može se dogoditi
demokratskim putem nego zastupanjem već postojećih
društvenih grupacija (zemljoradnici, korporacije...)
o Slobodni mandat
 Kritika demokracije
o Nespojiva s pluralitetom građanskog društva i njegovih
interesa
 Građansko društvo ima dva lica:
 INDIVIDUALISTIČKO
 ORGANIZIRANO, raščlanjeno u staleže i korporacije
 Za Hegela je institucija predstavništva nužna za osiguranje slobode i to
omogućavanjem opće volje da sudjeluje u pitanjima od najvećeg
značaja
 Staleško-korporativno predstavništvo
o Svjetska povijest
 Svjetski duh u toku oslobađanja od prirodne neposrednosti te
oblikovanja svoje samosvijesti poprima četiri principa
 Lik supstancijalnog duha kao identiteta; u njemu pojedinačnost
još nije opravadana
o Orijentalno carstvo (Kina, Indija, Perzija)

52
 LB

 Znanje tog supstancijalnog duha u smislu da se radi o

pozitivnom sadržaju i ispunjenju
o Grčko carstvo
 Znanje produbljeno do apstraktne općenitosti odnosa
univerzalnosti
o Rimsko carstvo
 Transformacija u kojoj se duh vraća izvornom supstancijalitetu,
svojoj biti, i prihvaća ga kao istinu i misao te kao svijet
zakonite zbilje
o Germansko carstvo

JOHN STUART MILL

 Bilješke iz drugih skripti

o O slobodi (1859.)
 Rasprava o granicama slobode
 Novo shvaćanje UTILITARIZMA
 Vrednovanje ljudskog djelovanja u odnosu na povećanje opće
korisnosti; maksimizacija sreće i minimalizacija općeg zla;
treba djelovati za opću korisnost koja teži razvoju pojedinca
 Temelj Millovog razmišljanja o moralu i ispravnoj politici
(utilitarizam + individualnost)
 Nužna je zaštita pojedinca od upletanja države i zajednice
 Demokracija ne nudi jamstvo da će djelovati dobro za pojedinca ili
zajednicu
 Mill ima bojazan od širenja državnih ovlasti, no ipak država može
intervenirati u tržište da suzbije nejednakosti i osigura pravednost
 Mill raspravlja o slobodi u dva koraka:
 Određivanja prostora nepovredivosti pojedinca
o Pojedinac nije odgovoran društvu za svoje postupke ako
se ti postupci ne tiču nikog drugog osim njega
(autonomija činitelja)
 Određivanje legitimnih razloga za upletanje u nečiju slobodu

53
 LB

o Pojedinac je odgovoran za takve postupke koji su štetni

interesima drugih; može ga se podvrgnuti društvenim ili
zakonskim kaznama u svrhu samozaštite društva
 Postoje i one slobode koje se ne smiju ograničiti
 Sloboda savjesti, sloboda misli i osjećaja, sloboda na vlastiti
stav u svim poljima, sloboda javnog izražavanja vlastitog
mišljenja, sloboda oblikovanja života po vlastitom izboru,
sloboda stupanja u kontakt s drugim pojedincima
 Millov glavni društveno-politički cilj je osiguranje individualne
slobode koja je ugrožena tendencijom društvenom konformizmu
 Društvo ne smije sprječavati razvitak, no ipak mora spriječiti razvoj
individualnosti koja nije u skladu s njegovim putevima
 Postoji poveznica slobode i istine+znanja
 VJEROVANJE KOJE SE ŽELI POTISNUTI MOŽE BITI
ISTINITO
o Onemogućava se dostupnost istinskog vjerovanja koje
mora moći biti povjerljivo
 VJEROVANJE MORA BITI DOSTUPNO SVIMA I AKO JE
LAŽNO
o Protuargumenti usvojenom vjerovanju uzrokuju
provjeru vjerovanja, a nakon provjere, istinito
vjerovanje postaje znanje
 POSTIZANJE ISTINITIH I OPRAVDANIH VJEROVANJA
o Međusobnim uspoređivanjem uvjerenja od kojih
nijedno nije potpuno istinito ni potpuno lažno može se
približiti istini
 Ljudi su razvojna bića, a nema razvoja bez samorazvoja uvjetovanog
slobodom
 Državno uplitanje moguće je i dopušteno kada se radnje ne tiču samo
djelatnika, ili kada on nije u stanju biti čuvar svojih interesa (npr.
obrazovanje – država može obvezati na obrazovanje, ali ne i odrediti
tip i sadržaj obrazovanja)

54
 LB

 Liberalna država može imati legitimno pravo uplitanja i u ona

područja koja tradicionalnim načinom života prijete društvu ili
pojedincu te u područje štetnih svjetonazora (štetnost neke
radnje je potrebno odrediti kontekstualno)
 U nekim se slučajevima sloboda pojedinca može ograničiti,
ukoliko se određenim ponašanjem dovodi u okolnosti u kojima
nije u mogućnosti ispunjavati neke obveze (npr. rastrošnost)
 Mill evolutivno shvaća korisnost, ima ideju o poželjnosti napretka
pojedinca i društva, njegovo shvaćanje korisnosti i štete su usko vezani
uz važnost koju on pridaje napretku
o Demokracija
 Važnost zaštite individualne slobode; demokracija to ne može postići
 Preduvjeti ispravnog funkcioniranja demokracije:
 Neki narod može željeti demokratsku vladavinu, ali se zbog
nemara ne može o njoj brinuti i može se prilagoditi despotskoj
vladavini
 Neki narod može biti nespreman za aktivno surađivanje sa
zakonom, pa će tada biti sposoban samo za ograničenu količinu
slobode
 Zastupnički sustav postaje štetankada glasači misle na vlastite
interese umjesto na opće dobro
 Za dobro funkcioniranje demokracije nužno je njegovati vrline
u narodu
 Dva načela demokracije bi trebala biti zaštita prava i interesa svake
osobe koja je sposobna zalagati se za njih i to čini te rad na postizanju
što više razine općeg napretka
 Mill ukazuje na potrebu odvajanja funkcija predstavničkog tijela i
izvršne vlasti
 Predstavničko tijelo – kriterij stručnosti
 Izvršna vlast – kriterij odgovornosti
 Pravo glasa
 Treba izostaviti ljude bez minimalnog obrazovanja

55
 LB

 Dodatna ograničenja (o porezu trebaju glasati samo oni koji ga

plaćaju)
 Prijedlog višestrukog prava glasa (na temelju intelektualne
superiornosti)
 Mill ne odbacuje demokraciju u potpunosti, zalaže se za stvaranje što
boljih preduvjeta
 Jačanje uloge lokalne samouprave
 Državu ne opterećivati poslovima, niti joj davati velike ovlasti
 Millova je ideja postizanje maksimalne moguće odvojenosti
vlasti koja ne šteti efikasnosti, a centralizacija je prihvatljiva u
pogledu skupljanja informacija te popratnim širenjem istih iz
središta
 Omogućavanje izravnog sudjelovanja građana
 Demokratske institucije predstavljaju nužnu dopunu slobodi kako bi je
zaštitile i proširile na sve građane, jamče svakom pojedincu da će
njegovi interesi biti zaštićeni te pridonose upotpunjavanju odgojne
funkcije
 Mill smatra da bi za funkcioniranje demokracije trebalo doći do
smanjenja nejednakosti među društvenim klasama
o Ekonomska pravednost
 Kod Milla nema načelne zaštite privatnog vlasništva, niti ekonomskog
uređenja koje se temelji na slobodnom tržištu
 Bude li država prekomjerno izuzela svoje građane od toga da se brinu
sami o sebi, doći će do značajne štete za njihov razvoj → strah od rasta
državne moći
 Mill preferira tržišnu ekonomiju naspram komunizma jer nudi
motivaciju radnicima
 Naglasak na ekonomskoj vrijednosti znanja u narodu
 VLASNIŠTVO
 Svima se mora zajamčiti ono što su proizveli svojim radom i
zadržali štedljivošću
 Nasljedstvo nije neotuđivo pravo; djeci treba dodijeliti onoliko
bogatstva koliko je potrebno za lagodan život

56
 LB

 Potpuna sloboda na ekonomskom planu dovela je do velikih

nejednakosti
 Mill želi da se društvo poboljša u egalitarnom smjeru
 Mill tvrdi kako razdioba na dvije klase nije trajna → moguća
emancipacija radničke klase putem zadruga i kooperacije s
poslodavcima
o Zadaća i funkcije parlamenta u predstavničkoj demokraciji
 Dobru vladu uvjetuju čovjekove osobine (vrlina i razboritost)
 Elementi vlade naroda:
 Svaki pojedinac je sam pouzdan čuvar svojih prava i interesa i
zato mu se mora dati mogućnost da aktivno sudjeluje u
političkom zbivanju
 Opće blagostanje povećava se u onoj mjeri u kojoj raste zbroj
osobne energije za unaprjeđivanje te zadaće
 Aktivno sudjelovanje u javnom životu prinuđuje građanina da
se obrazuje i da napreduje
 Samo visoko razvijena društva teže demokraciji
 Idealan mandat je sedmogodišnji
 Zadaće:
 Djelovanje vlade mora se kontrolirati i nadzirati u punom
svjetlu javnosti; jamstvo slobode naroda
 Poreze mora odobravati parlament kako bi se spriječila
zlouporaba vlasti
 Mora se pobrinuti da su u upravi najprimjereniji ljudi na
odgovarajućim mjestima
 Samo se prvi ministar treba birati (isključenje skupljanja moći
na strani parlamenta)
 Narodno zastupništvo ne treba vladati (obrazovana elita)
 Važnost odgoja
 Sloboda i jednakost u predstavničkoj demokraciji
 PRINCIP SUDIONIŠTVA
o Participacija svakog građanina što je moguće veća
 PRINCIP KOMPETENCIJE

57
 LB

o Što moguće veći utjecaj više kvalificiranih građana

o Mill s jedne strane vjeruje u demokraciju, no s druge strane shvaća da je u njoj
ugrožena duhovna sloboda pojedinca

KARL MARX

 Bilješke iz drugih skripti

o Građansko društvo i temeljne zakonitosti prema Kapitalu (1867.)
 Marx želi dokazati da je Hegelov sistem vrhunac jednog procesa u
kojem se filozofija dovršila u totalan, zatvoren i samodostatan svijet,
svijet izdvojen od zbiljskog svijeta
 Taj zbiljski svijet pak postaje rastrgan, prepušten samom sebi,
neuman
 Rascjep umnog i zbiljskog → polazište Marxova
promišljanja
o Teorija otuđenja – temelji čovjekove prakse
 Čovjek kao biće prakse
 Rad kao najradikalniji oblik otuđenja
 RAD – prvi oblik očitovanja svjesnog odnosa prema svijetu ili slobode
 Četiri stupnja čovjekova samootuđenja
 Proizvod postaje neovisan o proizvođaču, postaje mu stran jer
mu ne pripada
 Iz tog slijedi i otuđenje rada, ne čini radnika sretnim, rad nije
dobrovoljan, u njemu se ne potvrđuje

58
 LB

 Tad se remeti i odnos čovjeka prema samome sebi; rad je bit

čovjeka kao slobodnog bića; čovjek se otuđuje od svoje biti
 To donosi i otuđenje čovjeka od drugog čovjeka
 Navedeno su razlozi za ukidanje privatnog vlasništva, što će za
pozitivni rezultat imati KOMUNIZAM → ponovno prisvajanje
čovjekove biti od njega samoga i povratak čovjeka samom sebi,
razvijanje svih njegovih skrivenih potencijala i uspostavljanje sklada
između pojedinca i zajednice
o Građansko društvo i temeljne zakonitosti prema Kapitalu
 Novac izokreće svaki odnos među ljudima u njegovu suprotnost
 PROCES OSIROMAŠENJA – sve više proletera i sve manje
kapitalista; na taj način kapitalizam stvara sam svoje grobare →
REVOLUCIJA
o Revolucija
 Ukida otuđeni svijet i proizvodi novi svijet
 Komunizam je izraz za ukidanje privatnog vlasništva, Marx razlikuje
tri oblika komunizma:
 SIROVI KOMUNIZAM
 POLITIČKI KOMUNIZAM
 KOMUNIZAM KAO POZITIVNO UKIDANJE PRIVATNOG
VLASNIŠTVA
 Ono što odlikuje komunizam nije ukidanje vlasništva uopće, nego
ukidanje građanskog vlasništva → komunizam teži ukidanju
PRIVATNOG vlasništva
 Proletarijat je za Marxa predodređen da bude stalež oslobođenja
čovječanstva
o Kritika političke ekonomije – ekonomski odnosi kroz povijest
 Povijest sveg dosadašnjeg društva je povijest klasnih borbi
 Proizvodni odnosi obuhvaćaju odnos između osoba i proizvodnih
snaga i između samih osoba; radi se o odnosima vlasništva i o
raspodjeli moći u zajednici i to čini ekonomsku strukturu društva

59
 LB

 Kroz povijest dolazi do stalnog napredovanja proizvodnih snaga koje u

jednoj trenutku postaju okov proizvodnim odnosima → pokretač
povijesnog razvoja
o Religija
 POLITIČKA EMANCIPACIJA države od religije
 Religija je izraz i kompenzacija čovjekovog otuđenja u modernom
društvu
 Opijum za narod

FEDERALIST

 Bilješke iz drugih skripti

o Jay, Madison, Hamilton (1787./1788.) → pseudonim Publius
o Prvotno zbirka od 85 eseja o nacrtu ustava philadelphijske konvencije
o FEDERALISTI = pobornici ustava
o Autoritativan karakter Federalista proizlazi iz više faktora:
 Pisci (vođe političke klase kolonija koje su upravo stekle neovisnost)
su raspologali dovoljnom intelektualnom kvalitetom da bi u komentaru
uz nacrt ustava, što su ga napisali u cilju političke propagande,
paradigmatski razvili model samog poretka što ga ustav treba
realizirati
 Taj ustav nije samo prihvaćen od američkog naroda, nego se političko
vodstvo koje je realiziralo režim pod novim ustavom pritom vodilo i
predodžbama ocrtanim u Federalistu
 Tradiciju ustavnog prava i provedbe ustava, a osobito sudačko pravo
na ispitivanje zakona kao instrument ustavnosudske prakse, oblikovali

60
 LB

su na početku devetnaestog stoljeća vrhovni sudac Marshall i vodeći

ustavni komentatori Kent i Story na osnovi razumijevanja ustava kako
je ono izraženo u Federalistu
→ trajni utjecaj na američku politiku
o Metoda autora je dedukcija
o Publiusove maksime političke znanosti: uvidi u poredak čovjeka i društva →
diktat common sensea
 Um je izvor poretka, iz njega se stvara habitualno mudar i pravedan
čovjek
 Odnos uma i vrline – aristotelovsko-kršćansko razumijevanje
 Pohlepa za moći i posjedovanjem – izvor svih poremećaja poretka
ljudskog društva (Hobbes, Locke)
 Američko tlo idealno za razvoj čovjekova nagona za
posjedovanjem
 Najčešći i najtrajniji izvor sukoba između grupa je različita i
nejednaka raspodjela vlasništva
 Moderno zakonodavstvo ima ulogu reguliranja tih različitih
interesa
o Republika (republikansko uređenje)
 Federalist uz stanovitu dozu nepovjerenja i zahtjeva za oprez,
naglašava i pozitivnu dimenziju ljudskih kvaliteta poput poštovanja i
povjerenja
 Nijedan drugi režim nema za svoju pretpostavku tako visok
stupanj povjerenja kao republika
 Vladu se ne poima kao isključivo instrument vlasti posjednika (kao što
to čini Locke) jer „pravednost je cilj vlasti, ona je cilj građanskog
društva“
 Institucije republike moraju odgovarati čovjekovoj prirodi u cjelini
 Atributi republikanskog režima su: slobodnjački, dobar, a svoj autoritet
izvodi iz naroda→ predstavnička demokracija
 Želi osigurati ozbiljenje čovjekovih sposobnosti putem točno opisanih
državljanskih i religioznih prava koja osiguravaju život, slobodu i
vlasništvo

61
 LB

 Interes ovog društva nije neposredno nagomilavanje valsništva i

bogatstva, nego krajnje blaženstvo
o Ustav mora jamčiti sigurnost izvana, mir iznutra i pravednost među članovima
društva
o Raspad konfederacije bi za Publiusa značio nastanak malih nacija koje zbog
miješanja stranih sila i vlastitog suparništva među sobom ratuju i na
gospodarskom polju i vojno (razapetost između tiranije i anarhije)
 Antifederalisti poriču takvu sliku budućnosti; vjerovali su da se
postignuća revolucije mogu osigurati samo u savezu malih agrarnih
republika (minimalna država zbog straha od despocija)
o Publius je morao pokazati da republikanski poretci mogu biti u nekoj mjeri
konačni te mora uvjeriti američke kritičare da republike, nasuprot uvriježenim
mišljenjima, mogu biti i velikodušne, gusto naseljene i civilizirane u smislu
diferencirane socijalne i gospodarske strukture
 Moderni institucionalni instrumentarij kojim se može stabilizirati
republikanski režim:
 Podjela vlasti
 Legislativa s uzajamnim zaprekama i ravnotežom
 Neovisnost i nesmjenjivost sudaca
 Predstavljanje naroda u narodnom zastupništvu putem
zastupnika koje je izabrao narod
 Protezanje te organizacije na velik teritorij
 Ustav želi pravno i politički zatvorenu nacionalnu državu: naciju
građana pod jednom saveznom vladom koja ima atribute suverenosti;
tome se pridružuje federativni pristup: u tom sistemu države postaju
političkim i jednakim društvima, one važe kao intermedijarna tijela i
konstitutivni dijelovi nacionalne suverenosti
 Predloženi ustav nije ni nacionalan ni federativan, već spoj tih
dvaju principa → SAVEZNA REPUBLIKA
 Podjela suverenosti između nacionalne vlade i države članica
→ sredstvo protiv tiranske uzurpacije
 Princip predstavljanja – izbornim mehanizmom za egzekutivu i
legislativu ne integrira građanina samo kao osobu, nego i kao vlasnika,

62
 LB

kao stanovnika neke države, kao dio velikih socio-ekonomskih

interesnih grupa
 Institut horizontalne podjele vlasti između predsjednika, dviju komora
narodnog zastupništva i sudstva te institut vertikalne podjele vlasti
federativnog sistema se dopunjavaju u jedinstvo koje osigurava prava
građana
 Sudovi – posrednički organi naroda i legislative; nisu nadređeni
legislativi, ali su bedemi protiv njezinog presezanja
o Publius naglašava pravo naroda na samoobranu kada oni koji vladaju razaraju
ustav
o Publius ne posjeduje razrađenu doktrinu o suverenosti; govori o nacionalnoj
suverenosti koja se prikazuje kao sveza suverenih prava, akata i prerogativa;
dijeli se između država i savezne vlade gdje se dodijeljuje pojedinim organima
vlasti
o Uzrok unutrašnjih sukoba → FRAKCIJE; grupa građana koju sjedinjava ili
pokreće zajednički impuls strasti ili nekog interesa koji se usmjerava protiv
prava drugih građana ili protiv trajnih općih interesa zajednice

63