UVOD

FILOZOFIJA PRAVA

Filozofiju pozitivnog prava OPISUJEMO:

a)samim pravom= skup normativnih akata tj. „zakona“

b)pravnom znanošću/jurisprudencijom= disciplina koju prakticiraju akademski pravnici i suci.

Filozofiju pozitivnog PRAVA SHVAĆAMO KAO:

a)filozofiju pravne znanosti (metajurisprudencija)

b)pojmovni laboratorij-konstruiranje pojmova

OPISUJEMO

2.Oruđa filozofije prava

1. Definicija-iskaz pomoću kojeg se određuje značenje neke riječi ili sintagme. Oblik
definicije x znači y. X je izraz koji se definira= definiendum, a y je izraz kojim ga se
definira=definiens. Npr. Demokracija je vladavina naroda.

Dvije su vrste definicija:

a) informativne-na koji način netko stvarno uporabljuje definirani izraz, mogu biti I ili ne
ovisno opisuju li I ili ne stvarnu jezičnu uporabu
b) stipulativne- predlaže se uporaba neke već postojeće riječi ili sintagme na nov način, način
precizniju u odnosu na opću uporabu(c) redefinicija) ili kako upotrebljavati novu riječ ili
sintagmu. One nisu ni I ni N.

2.Razlikovanje empirijskih i analitičkih izraza

Empirijski se odnosi na činjenice, može biti I ili N, i I ili N je ako odgovara činjenicama:
Snijeg je bijel.

Analitički se ne odnosi na činjenice, je nužno I ili N s obzirom na logičku strukturu i

značenje: Pavao je živ ili mrtav/ Nijedan neženja nije oženjen.

3. Razlikovanje jezika i metajezika

Predmet jezika kojim se izražavamo je drugi jezik,

a) metajezik-jezik kojim se izražavamo
b)jezik-predmet je jezik o kojem govorimo.

Različite su jezične razine, metajezik se odnosi na jezik-predmet.

1
4. Razlikovanje opisujućih i propisujućih iskaza

Opisujući je onaj iskaz kojim se izražavaju i prenose informacije o svijetu, jezik znanosti.

Propisujući je onaj iskaz koji je usmjeren na mijenjanje ponašanja ljudi, jezik prava i morala.

Razlika: o iskazi imaju I vrijednost( mogu biti I ili N), dok p ne mogu. Razlikovanje povezano
s vrstama sporova o činjenicama i normama i/ili vrijednostima, prvi rješivi dok drugi ovise o
argumentaciji i uvjeravanju.

5.Razlikovanje motiva i razloga

Motivi su duševna, psihička stanja (ili zbivanja): pobude, emocije, stavovi,osjećaji koji potiču
na npr. donošenje odluke.

Razlozi su jezični iskazi koji se javno iznose radi pretpostavke rasuđivanja, to je slijed iskaza
unutar kojeg barem jedan služi kao zaključak, dok ostali služe kao pp, argumenti ili razlozi za
podupiranje toga zaključka-za obrazloženje presude.

Između navedenih ne postoji uvijek podudarnost. Moguće je da sudac do odluke dolazi vođen
vlastitim osjećajem pravednosti, no mora dokazati da je odluka utemeljena na
pozitivnopravnim normama.

SHVAĆAMO

3. Filozofija prava kao filozofija pravne znanosti

Pravo, pravna znanost i filozofija prava nalaze se na 3 jezične razine:

1.Pravo= jezik, diskurs normotvorca, skup nt.

2. Pravna znanost= metajezik, analiza jezika prava/diskursa zakonodavca

3.Filozofija prava= meta-metajezik, analiza diskursa pravnika (pr.znanstvenika i sudaca).

Filozofija prava je grana filozofije znanosti.

4. Filozofija prava kao pojmovni laboratorij

1. Pravna znanost je rad koji se sastoji u tumačenju i konstruiranju kojim se odgovara na

pitanja o pravu, npr. što se određuje/sadržaj.

2. Filozofija prava je pojmovni pothvat kojim se odgovara na probleme formuliranja i

organiziranja znanja. Sastoji se od oblikovanja pojmova prikladnih za opisivanje prava, a
oblikuju se stipulativnim definicijama i redefinicijama. Nuđenje rješenja utječe na opisivanje,
ali nikako na sadržaj prava na kojeg utječu rješenja pravoznanstvenog/doktrinarnog ili
dogmatskog problema.

2
Prvi dio: Jezik, norme, pravo

I. Uporaba riječi pravo

1.Pravo u objektivnom smislu- SKUP

Law-skup pravila ili normi određene vrste usmjerenih na ponašanje ljudi. Pravom se naziva
poseban skup pravila ili normi kojima se uređuje suzbijanje ponašanja ocijenjenih društveno
opasnima...

Za označavanje prava kao skupa normi ili pravila koriste se izrazi objektivno pravo/pravo u
objektivnom smislu, pravni poredak, pravni sustav.

Pridjev pravni odgovara pravu u objektivnom smislu:

a)od prava b)na pravu, ali se pravnom naziva i znanost koja za predmet ima pravo.

2. Unutarnja razdioba objektivnog prava

Građansko pravo npr. ne označava ukupnost svih normi. Slično se ponekad i označavaju
znanstvene discipline koje proučavaju taj dio objektivnog prava(neprikladno). Pravna znanost
nije pravna u istom smislu u kojem su pravne norme koje se njome proučavaju: pravna
znanost nije dio prava ali se na njega odnosi.

3. Pravo u subjektivnom smislu- PRIPISANA VLAST

Right, ili subjektivno pravo označava nekom subjektu pripisanu mogućnost, dopuštenje ili
vlast; prava shvaćena kao svojstvo neke osobe. Ono je umjetna kakvoća. Subjektivna prava
su ljudima pripisana pravnim normama tj. pravom u objektivnom smislu. Pravo u
subjektivnom smislu logički ovisno objektivnom pravu 1, ljudi subjektivna prava imaju na
temelju objektivnog prava.

4.Pravni automatizam

*Izraz sukladno znači automatski, i pravni automatizam logički ovisan o objektivnom pravu
1. Prorektor automatski zamjenjuje rektora akko propisuje neka pravna norma tj. pravo u
objektivnom smislu. Taj automatizam ovisi o objektivnom pravu.

II. O pravu i moralu

3
1.Moral

Moral

a)pozitivni ili društveni- skup vrijednosti shvaćanja dobroga, pravednoga i općeprihvaćenih

pravila ponašanja u nekom društvenom okružju

b)idealni ili kritički- -II- poduprtih nekom moralnom doktrinom (npr.

liberalne/konzervativne stranke)

2. Moral v.pravo

Moral u oba smisla normativni je poredak ponašanja, i pravo i moral su skupovi pravila ili
normi koji za predmet imaju ponašanje ljudi.

Razlike:

SADRŽAJ (uporaba sile)

1 Pravni i moralni poredci uređuju svakovrsna ponašanja, ali samo pravni uređuju uporabu
fizičke prisile. Normativni poredak koji ne sadržavao tu normu ne bi bio pravni. Pravo je
tehnika postizanja željenog ponašanja putem prijetnje prisilnim lišavanjem nekog dobra.

STRUKTURA (vlastita proizvodnja i primjena normi+norme o ponašanju)

2 Pravni poredci imaju jedinstvenu i složeniju strukturu od moralnih, pravo uređuje vlastitu
proizvodnju i primjenu. Svi normativni poredci ponašanja koje nazivamo objektivnim pravom
uključuju još i norme o nadležnosti i norme o pip drugih normi.

Sumirano, pravo i moral su normativni poredci različite vrste, razlikuju se po

sadržaju(moralom se ne uređuje uporaba sile) i strukturi(moral ne sadrži norme o proizvodnji
i primjeni drugih normi).

3.Pojmovni odnosi
4
1. Pojmovni odnosi (u opreci sa činjeničnim odnosima)

Pojmovnim se naziva svaki odnos između 2+ pojmova takav da se jednog od njih ne može
definirati bez upućivanja na onaj drugi. Definicija je iskaz kojim se uspostavlja odnos
definienduma i definiensa: definiendum je ovisan o definiensu.

2. Nužni i kontingentni odnosi

a)Nužan je kada ne može ne postojati, postoji kakve god bile okolnosti, npr.def.prava= nužni
su pojmovni odnosi.
b)Kontingentan ili nenužan je kada može postojati ili ne postojati, npr. cenzura tiska=
kontingentni su činjenični odnosi.

? Postoji li između prava i morala pojmovni ili činjeničan odnos ?

Pravnim naturalizmom= jusnaturalizmom, postoji pojmovan tj. nužan odnos. Pravo je po

definiciji skup dobrih i pravednih normi sukladnih moralu, i ako neki skup nije dobar i
pravedan-nije pravo. Opisuje se pravo kakvo bi trebalo biti. Poznati jusnaturalist bio je Toma
Akvinski.

Pravnim pozitivizmom=juspozitivizmom postoji činjeničan tj. kontingentan odnos. Pravo nije

nužno dobro ili pravedno; ima pravednih i nepravednih pravnih normi; pravo se nužno ne
podudara s društvenim moralom, a kamoli s kritičkim moralom. Opisuje se pravo kakvo je.
Poznati juspozitivist bio je Hans Kelsen.

Sumirano, za utvrđivanje prava nije nužno pribjegavati moralnim vrednovanjima. Da bi se

neku normu priznalo kao pravnu dovoljno je utvrditi da pripada normativnom poretku s
obilježjima da pravo uređuje uporabu sile, vl.stvaranje i primjenu.

4. Činjenični odnosi

Iako između prava i morala ne postoje pojmovni, postoje činjenični, kontingentni i uzročni
odnosi=mi uzimamo pravni pozitivizam. Pravo je po utjecajem morala u 2 smisla:

1.sadržaj prava ovisi o kritičkom moralu normotvoraca (dakle zakonodavca), teže stvaranju
pravnih normi koje odražavaju njihove moralne nazore, osjećaj pravednosti i politička
usmjerenja

2.sadržaj prava djelomično odražava društveni moral, ali i pravo može utjecati na moral
društva tako što novi zakoni mogu dovesti do promjene društveno rasprostranjenih moralnih
uvjerenja.

III. Jezik prava

1.Pravo kao diskurs

Pravo je skup normativnih zakona u materijalnom smislu.*

5
Pravo je normativni/propisujući sadržaj zakona. U modernom smislu ono je jezična pojava
(običajno pravo nije), tj. diskurs normotvoraca koji je slijed iskaza, koji je pak slijed riječi sa
sintaktičkim oblikom i smislom. Sastoji se od propisujućeg jezika. Način opisivanja je takav
da se suprotstavi opisujućem jeziku i ta se razlika raščlanjuje pragmatikom, sintaksom i
semantikom.

2. Pragmatika propisujućeg jezika

Opisivanje i propisivanje su različiti jezični akti u funkcionalnom smislu,

funkcija akta opisivanja je prenošenje info

funkcija akta propisivanja upravljanje ljudskim ponašanjem.

No, isti iskaz se može upotrijebiti za 2 različita jezična akta(pr.zakonodavac i pravnik). Neki
iskaz je propisujući ako je stvarno uporabljen radi izvođenja akta propisivanja, a opisujući
samo ako je stvarno uporabljen. Npr. „Ubojstvo se kažnjava kaznom zatvora“ može biti i opis
i propis.

3.Sintaksa propisujućeg jezika

Opisujući i propisujući jezik razlikuju se i u leksičkom i sintaktičkom smislu. Opisujući u
indikativu „Ubojice su kažnjeni“, propisujući u imperativu ili po Kelsenu jedino ispravno u
deontičkom smislu „Kazni ubojice“ tj. „Ubojice treba kazniti“.

Ipak, zakonodavac upotrebljava indikativne oblike za iskaze s propisujućom funkcijom, a

pravnici deontičke oblike za iskaze s opisujućom funkcijom.

4.Semantika propisujućeg jezika

Iskazi: ubojice su kažnjeni i ubojice treba kazniti(...) Oba se mogu odnose na isto
ponašanje/stanje stvari. Propisujući iskazi imaju semantičku referenciju, moraju se odnositi na
neko ponašanje koje traži izvršenje.

Prvi iskaz „Ubojice su kažnjeni“ je opisujući, izražava se sud, može biti I ili N ako se
podudara s činjenicama, traži reakciju npr. vjerovanje, npr. izvještaj novinara.

Drugi, „Ubojice treba kazniti“ je propisujući, izražava se propis, nemaju istinosnu vrijednost
jer ne govore o činjenicama u svijetu štoviše žele ih promijeniti, traži praktičnu reakciju
pokoravanje/kršenje, to je riječ zakonodavca

Opisujući se nastoje prilagoditi svijetu, propisujući žele da se svijet prilagodi njima.

5.Pravo kao propisujući diskurs

a)je takvo da barem neki od iskaza koji ga čine su propisujući u užem smislu=norme u užem
smislu
b)preostali funkcionalno ovisni o propisima=norme u širem/općenitom smislu.

6
IV. Norme

NORME U UŽEM SMISLU (zapovijedi, zabrane)

1. Uobičajena uporaba izraza „pravna norma“

Pravna norma je svaki iskaz koji se susreće u izvorima prava. Imamo razred normi u užem, i
normi u širem/općenitom smislu.

DEF. Norma u užem smislu- propis s pogodbenom strukturom, općim i apstraktnim

sadržajem.

2. Norma kao propis

1) AKT- akt propisivanja namijenjen usmjeravanju ljudskog ponašanja=NORMATIVNI AKT

2) ISKAZ- tekst, iskaz propisivanja kojim se izvodi akt propisivanja: =NORMATIVNA

ODREDBA

Zapovijed ako se odnosi na izvršavanje/pokoravanje ili

zabrana ako se odnosi na pridržavanje/kršenje. Samo se njima iskazuju propisi, usmjerava
ponašanje adresata radnju izvršavanja ili pridržavanja, samo su oni podložni pokoravanju ili
kršenju.

3) ZNAČENJE- sadržaj propisanog jezičnog akta propisivanja; rezultat tumačenja= NORMA

3. Norma (kao propis) s pogodbenom strukturom

Pravne norme su pogodbeni ili hipotetički propisi čiji se iskaz može raščlaniti na ako Č onda
P:

A)antecedent(Č)-dio iskaza s uvjetom ako, odnosi se na razred činjeničnih okolnosti,

činjenično stanje je predmet uređivanja te odgovara na što je uređeno

B)konsekvent(P)-dio iskaza s posljedicom, odnosi se na razred pravnih posljedica,

posljedično stanje je način uređivanja te odgovara na kako je uređeno

4. Norma kao propis s općim sadržajem

Općim se naziva propis koji za predmet ima apstraktno činjenično stanje, npr. sva ubojstva
protiv bilo koga uvijek s nužno pogodbenim oblikom.

5. Norma kao propis s apstraktnim sadržajem

7
A)Propis je apstraktan kada je opći, kada se općost i apstraktnost podudaraju, opći ili
apstraktni propisi=kada se ne odnosi na činjenična stanja.

B)Propis je apstraktan kada određuje u pogledu budućih činjeničnih stanja, tj. kada nije
retroaktivan/unatražnodjelujući; norma je neunatražnodjelujući propis=kada je
neunatražnodjelujuć.

6.Određivanje v.rješavanje

Norma je neunutražnodjelujuća, a odluka je unatražnodjelujuća.

Normama u užem smislu se određuje, a odlukama se rješava.

NORMA
1. UTANAČITI PP općeg i asptr. čs
2. ODLUČITI ex ante pro futuro
3.IMA pogodbenu log. strukturu
4. - određuje tko utanačuje
normativne premise tog
rasuđivanja=zakonodavac
5. ANTECEDENT NORME buduće kontingentne
činjenice
ODLUKA
1+ kčs
ex post facto pro praeterito
formuliranu strukturu
rješava tko utvrđuje da je x
ubio y, i da x treba
kazniti=sudac
prošle činjenice

V. Vrste normi

1.Norme u općenitom smislu

=NORME U ŠIREM SMISLU= norme čiji su iskazi opisujući.

1. NORME O NADLEŽNOSTI

-one kojima se ustanovljuje tijelo vlasti, odnosno nekom subjektu dodjeljuje

nadležnost(vlast)stvaranja i ukidanja drugih normi
-npr. čl. 71 URH: Hrvatski sabor je predstavničko tijelo građana..., čl. 81 URH: Hrvatski
sabor odlučuje..., čl. 118 URH: Sudbenu vlast obavljaju sudovi...

2. DOPUŠTAJUĆE NORME

-one kojima se određeno ponašanje kvalificira kao dopušteno, neobvezno ili slobodno
-npr. čl. 42 URH: Pravo na prosvjed, slobodno, okupljanje..., čl. 43 URH: Pravo na slobodno
udruživanje...
-Npr. kod dopuštajuća norma kod prava na ugled i čast ne bi imala smisla kada ne bi bilo
norme koja ju podupire- kazneno djelo klevete.

8
3.DEFINIRAJUĆE NORME

-kojima se određuje značenje neke riječi ili sintagme koja se uporabljuje u formulaciji drugih
normi
-npr. čl. 87 KZ: Vojna osoba je.... To je zapravo stipulirajuća definicija, njome se definirao
izraz/sintagma vojne osobe u kontekstu kaznenog zakona mora se upotrebljavati u tom
značenju za svako drugo mjesto, tj. u formulacijama drugih normi.

4.TUMAČEĆE NORME

-kojima se određuje značenje nekog iskaza uporabljenog u formulaciji neke ranije norme, daje
se značenje čitavog iskaza uporabljenog u formulaciji neke druge norme
-npr. zakoni o autentičnom tumačenju (interpretirajući zakoni/ autentično tumačenje/
vjerodostojno tumačenje Hrvatskog sabora. Na predavanju dan primjer gdje se tumači neki
rok Poslovnika Hrvatskog sabora: postojala je dvojba je li rok prekluzivan/peremptoran ili
instruktivan.

5.UPUĆUJUĆE NORME

-one kojima se čs ne uređuje neposredno nego se organe primjene upućuje na to u kojim

drugim izvorima ili odredbama trebaju tražiti uređenje dotičnog čs
-npr. kolizijske norme mpp, čl. 18 i 19. ZRZZ- (Zakon o rješavanju sukoba s drugim
zakonima): za razvod braka mjerodavno je pravo država čiji su državljani oba bračna druga u
vrijeme podnošenja tužbe.

6. NORME O SPOSOBNOSTI DJELOVANJA NORMI

-one kojima se ograničavaju pravni učinci drugih normi

a)u vremenu (vrijeme)- norma o zabrani unatražnog djelovanja čl. 90 URH=opće načelo
zabrane unatražnog djelovanja
b)u prostoru (prostor)- Zakon o obnovi i razvoju Grada Vukovara

7. NORME O SUKOBIMA IZMEĐU NORMI

-one kojima se, za slučaj postojanja dviju nespojivih normi, organima primjene ukazuje na to
kojoj normi treba dati prednost i primijeniti je
-npr. Zakon o radu: Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu,
pravilnikom o radu i dr. izvorima=> primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo. Pravo na
godišnji odmor (*hijerarhija ustav-zakon-pravilnik-uredba-ugovor). Tako primjerice za
radnike u ugovoru stoji 18 dana godišnjeg odmora, u zakonu 20, u kolektivnom ugovoru 22,
pravilnik o radu 24. Uzima se posljednje, a da nema formulacije da se za radnika primjenjuje
najpovoljnije pravo, radnik ne bi imao prava na 24 dana godišnjeg.
-npr. Ako se ne opozove ranija oporuka, primjenjuje se u mjeri u kojoj nije u sukobu s
novijom oporukom. (načelo lex posterior derogat legi priori).

9
8.UKIDAJUĆE NORME

-one koje ukidaju sposobnost djelovanja neke već postojeće norme.

-Zakon iz 1997. ukida zakon iz 1991., dakle zakon iz 1997. vrijedi nadalje. Ne ukida se zakon
jer ne bi bio primjenjiv, nego se ukida primjenjivost ali ne i retroaktivnost. Kako? Imamo novi
zakon iz '97, ali M.M. je '95 dosjelo vlasništvo vinograda tako da će sudac suditi po zakonu iz
'91.

2.Fragmenti normi

Norme u općenitom smislu nisu podložne ni kršenju ni pridržavanju jer se njima ne usmjerava
ponašanje.

Sve norme u općenitom smislu funkcionalno ovise o propisima: fragmenti normi (propisa) s
kojima se povezuju.
Npr., norma o nadležnosti je fragment svih propisa koje je stvorilo njome ustanovljeno tijelo.
Skup normi u općenitom smislu koji ne bi uključivao nijedan propis, ne bi se moglo priznati
pravnim poretkom.
Konkretno, čl. 10 ZSPC definira kolnik koji se poslije koristi u drugim člancima (čl. 217. i
230.) dakle ta definirajuća norma povezana je s normativnim odredbama propisima i
funkcionalno je ovisna o njima= fragmenti normi propisa s kojima se povezuju.

3.Utemeljujuće norme

One kojima se nikome ništa ne propisuje, nemaju adresate i nisu podložne pokoravanju ili
kršenju, nego se posredno stvara neki pravni učinak koji ne predstavlja nastanak obveze, jer
da predstavlja bila bi to norma u užem smislu. >stjecanje statusa. Dakle, to bi bile sve norme
koje u sebi ne sadrže zapovijed ili zabranu.

1. Nemaju pogodbenu strukturu: definirajuće n., tumačeće n., ukidajuće n..

2. Imaju pogodbenu strukturu u konsekventu, nemaju deontičke izraze: institucionalne

činjenice( Osobe s 18 godina su punoljetne).
Imaju pogodbenu strukturu, nemaju deontičku kvalifikaciju obvezno/zabranjeno (n. o
nadležnosti, dopuštajuće n.)

4.Norme i metanorme

U užem smislu metanorma je svaka norma koja za predmet ima

a)druge norme: norme o sukobima između normi, npr. načelo zabrane unatražnog djelovanja

10
b)druge odredbe: ukidajuće norme, npr. „Ukida se članak x zakona y“.

Metanorme su fragmenti normi.

U širem smislu metanorma je svaka norma koja za predmet ima normativne akte: Hrvatski
sabor je nositelj zakonodavne vlasti u RH.

5.Primarne i sekundarne norme

1.Primarne su norme o ponašanju kojima se građanima pripisuju ili nameću subjektivni pravni
položaji, prava i obveze.

2. Sekundarne su metanorme u širem smislu, o proizvodnji i primjeni prava-one kojima se

dodjeljuju zis vlasti, =svaka norma koja za predmet ima normativne akte, npr. norme o
proizvodnji prava.

6.Formulirane i neizražene norme

Formulirane su one izrijekom iskazane ili formulirane u nekoj normativnoj odredbi, ili
fragmentu normativne odredbe.

Neizražene su one izvedene iz formuliranih normi na temelju arg. postupaka različite naravi
(dedukcija, a contrario, analogija). One su plod konstruktivnog rasuđivanja tumača.

VI. Norme o ponašanju

1.Deontički načini

Norma o ponašanju je ona oblika „Ako činjenica, onda posljedica“ tj. Ako Č onda P.
Deontički načini su izrazi obvezno/neobvezno i zabranjeno/dopušteno. Konsekvent norme je
spoj deontičkog načina i izraza koji određuje ponašanje, npr. „Obvezno je x“ ili spoj
deontičkih načina i sudova, npr. „Obvezno je da su x kažnjeni.“

Zapovjedne norme su one kojima se kvalificira obvezno/zabranjeno ponašanje: to su npr.

zapovijedi i zabrane.
Dopuštajuće su one kojima se kvalificira neobvezno/dopušteno ponašanje: to su dopuštajuće
norme i norme neobvezivanja.

2.Značenja deontičkih izraza

1.Jezična sredstva korisna za kvalificiranje ljudskih ponašanja i služe uspostavi normativne

veze između subjekta=adresata norme i ponašanja=predmeta norme.

11
2.Interdefinibilni su, mogu se definirati samo pomoću jedan drugoga.

3.Jedan od deontičkih izraza može se uporabiti kao primitivni, nedefinirani izraz za

definiranje svih ostalih pomoću negacije: npr. „Zabranjeno je da..., Obvezno je da ne...“

3.Logički odnosi između deontičkih izraza

1.Dopušteno i nedopušteno međusobno isključivi.

2.Ponašanje ne može istodobno biti i dopušteno i zabranjeno.
3. Ponašanje ne može istodobno biti obvezno i neobvezno.
4. Ponašanje ne može istodobno biti zabranjeno i obvezno.
5. Obvezno implicira dopušteno.
6.Dopuštenje i neobveznost su spojivi, to je sloboda.

4. Funkcije zapovjednih i dopuštajućih normi

A)NA RAZINI NORMI O PONAŠANJU UPUĆENIH GRAĐANIMA

Zapovjedne norme imaju glavnu i utemeljujuću funkciju, a dopuštajuće norme imaju

sporednu funkciju a) lex posterior-uklanjanja prijašnjih obveza b) lex superior-sprječavanja ili
činjenja nevaljanim ustanovljenja obveza od strane podređenog normotvorca. Hipotetički
normativni poredak sa samo dopuštajućim normama je zapravo prirodno stanje kao odsustvo
pravnog poretka.

B) NA RAZINI NORMI O PROIZVODNJI PRAVA

Dopuštajuće norme izvršavaju glavnu funkciju sredstva za ustanovljenje normativne vlasti, a

zapovjedne izvršavaju sporednu funkciju tako da ograničavanju ili razgraničavanju
dodijeljene normativne vlasti.

5. Zapovjedne norme i sankcionirajuće norme

Između zapovjednih normi i sankcija postoji logički odnos:

1.ZABRANE I SANKCIJE: Zabrane su rijetko izrijekom formulirane. Sankcionirajuća norma

ponašanje povezuje sa sankcijom: Tko drugoga ubije, kaznit će se= zapovjedna norma,
upućena organima primjene. Sadrži li pravni poredak zabranu ubojstva? Ne, ali zabrana je
logički implicirana sankcijom. Sankcija je dovoljan uvjet zabrane i ne postoji sankcija bez
zabrane.

2.ZAPOVIJEDI I SANKCIJE: Može li postojati zapovijed bez sankcije? Jedno stajalište je da

je nužna i dovoljna zapovjedna norma, a drugo stajalište: nužna je sankcionirajuća norma.
Sankcija je nužan uvjet zapovijedi, dakle:
a) ako sankcija, onda zapovijed
b) ako zapovijed, onda sankcija.

6. Uporaba i navođenje deontičkih izraza

12
Uporaba deontičkih izraza u iskazu zakonodavca znači izravno propisivanje, a navođenje
deontičkih izraza u iskazu pravne znanosti (izvještaj) ili suca (ponavljanje).

7.Deontički izrazi u spoznajnoj funkciji

Što znači iskaz „Petar ima obvezu učiniti x“, kojeg je izrekao pravnik koji opisuje pozitivno
pravo?

A)PREDIKTIVNA TEZA:

Ako ne učini x, Petar će vjerojatno biti izložen sankciji. To su činjenični sudovi bez
upućivanja na norme, provjeri podložna vjerojatnosna uvjetna predviđanja glede budućih
kontingentnih činjenica. Postoji pojmovni tj. nužni odnos između obveze i sankcije. To je
aspekt realističke teorije pravne znanosti: proučavanje ponašanja sudaca i predviđanje odluka.

B)NORMATIVNA TEZA:

Postoji norma koja Petru zapovijeda da učini x. To su egzistencijalni sudovi glede postojanja
normi. Postoji činjeničan tj. kontingentan odnos između obveze i sankcije odnosno moguće je
postojanje obveze bez sankcije= za postojanje obveze dovoljno je postojanje zapovjedne
norme. To je aspekt normativističke teorije pravne znanosti: opisivanje sadržaja normi.

VII. Načela

1.Pravila v.načela 2 TIPA NORMI

Načelom se smatra svaka norma koja:

a)ima temeljni karakter i
b)obilježena je osobitim oblikom neodređenosti.

Pravilo je pogodbeni iskaz tipa Ako Č onda P.

2.Načela kao temeljne norme

Načela kao temeljne norme odnose se na položaj dotične norme u pravnom poretku ili u
nekom njegovom potpodručju i temeljne su jer:
a) daju temelj i/ili vrijednosno opravdanje drugim normama: u pravilu svako načelo tvori
vrijednosni temelj mnoštvu drugih normi
b)u smislu što sa svoje strane nemaju ili ne zahtijevaju nikakav vrijednosni temelj, etičko-
političko opravdanje jer ih se u postojećoj pravnoj kulturi doživljava kao očevidno pravedne
ili ispravne norme.

13
Sumirano, norme koje imaju posebnu važnost doimaju se kao svojstvene pp ili dijelu ppa,
bitne za identitet ili vrijednosnu fizionomiju. Npr. načela diobe vlasti, načela zabrane
unatražnog djelovanja.

3.Načela kao neodređene norme

Odnosi se na sam sadržaj normi i/ili njihovu logičku strukturu.

1) OTVORENO ČS

Antecedent norme je otvoren u istom smislu u kojem se može reći da je otvoreno tek
primjerično nabrajanje=načela, zatvoren u istom smislu kada je zatvoreno
taksativno/poimenično nabrajanje=pravila.

2) OTKLONJIVOST/DEROGABILNOST

Norma je otklonjiva kada dopušta implicitne iznimke koje nisu utvrđene ni njome ni bilo
kojom drugom normom pravnog poretka, pa je potpuno neodređena= načela, norma je
neotklonjiva kada ne dopušta iznimke osim onih koje su izrijekom utvrđenih=pravila.

3) OPĆENITOST

a)Zahtijevaju formuliranje drugih normi koje ih konkretiziraju b)može biti konkretizirana na

različite načine

4.Razvrstavanje načela

1) USTAVNA I ZAKONSKA NAČELA

Postoje ustavna i zakonska načela. Ustavna načela u RH: načelo- zabrane unatražnog
djelovanja, diobe vlasti, jednakosti. Ustavna načela su apsolutno obvezujuća za zakonodavca,
ako je ustav krut. Zakonska načela u RH: načelo dispozitivnosti, savjesnosti i poštenja,
povoljnijeg prava za radnike. Zakonska načela je moguće ograničiti ili ukinuti zakonom, ali
vrhovna iznad-ustavna načela apsolutno su neizmjenjiva.

2) OPĆA NAČELA U UŽEM SMISLU I POSEBNA NAČELA

Opća načela u užem smislu pokrivaju čitav pp, istodobno su i ustavna, npr. jednakost, osobna
sloboda, pravo na pokretanje sudskog postupka radi zaštite vlastitih prava i legitimnih
interesa, tu je i opće načelo zabrane unatražnodjelujućeg zakona izvan područja KP (lex
posterior derogat legi priori).

Posebna načela se odnose na posebna pravna područja ili čak na pojedino pravno pitanje:

14
A)Ustavnog ranga u RH: načelo zakonom ustanovljenog suda (procesno pravo), načelo
nullum crimen i načelo nedužnosti (kazneno pravo), pravo na plaćeni godišnji odmor (radno
pravo).
B) Zakonskog ranga RH: načelo dispozitivnosti (procesno pravo), načelo oduzimanja
imovinske koristi (kazneno pravo), načelo povoljnijeg prava za radnike (radno pravo).

3) IZRAŽENA I NEIZRAŽENA NAČELA

Izražena su ona koja su izrijekom formulirana u normativnoj odredbi.

Neizražena načela su ona bez odredbe, konstruirali su ih tumači koji pretpostavljaju da je to

načelo implicitno. Posljedica su pravnog konstruiranja=upotpunjavanjem prava djelovanjem
tumača. Neizraženo se načelo konstruira iz 1+ pravila, skupa pravila ili čitavog pp
nagađanjem o ratione, npr. načelo otvorenog pravosuđenja do ZPP 2003. Vrijednosno su
opravdanje pravila od kojih potječu.

VIII. Subjektivni pravni položaji

1.Subjektivna dimenzija normi

Objektivna dimenzija norme je ponašanje na koje se norma odnosi.

Subjektivna dimenzija norme je subjektivni pravni položaj- svojstvo koje je subjektu

pripisano normom.

Subjektivni pravni položaji su svedivi na osam atomarnih položaja jer nijedan ne može
raščlaniti na jednostavnije. To su
1. zahtjev
2. ne- zahtjev
3. obveza
4. sloboda
5. vlast
6. bezvlast
7. podložnost
8. otpornost

Mogu se kombinirati stvarajući složene pravne položaje, a dijele se na 2 razreda:

A) Primarni pravni položaji predstavljaju primarne norme-norme o ponašanju kojima se
uređuje ponašanje građana: obveza≠sloboda, zahtjev≠ne-zahtjev.
B) Sekundarni pravni položaji predstavljaju sekundarne norme-norme o proizvodnji prava:
vlast≠bezvlast, podložnost≠otpornost.
Sekundarne norme za predmet imaju stvaranje primarnih normi, a sekundarni pravni položaji
za predmet imaju primarne pravne položaje.

15
4.Pravni odnosi *dolazi na kraju lekcije*

Pravni odnos= svaki odnos između dvaju subjekata koji je uspostavljen pravnim normama.

1. Odnos uspostavljen općim normama o ponašanju, npr. X ima obvezu, Y ima zahtjev (npr.
obveznopravni odnos).

2. Odnos uspostavljen normama o proizvodnji prava, npr. X ima vlast, Y ima podložnost=
odnos vlasti.

2. Osnovni p. položaji ustanovljeni normama o ponašanju= PRIMARNI PP

1. Zahtjevom se naziva pps (pravni položaj subjekta) kojemu se normom ovlašćivanja dopušta
da zahtijeva izvršenje obveze od strane drugog subjekta, npr. pravo na popravak štete.

2. Obvezom se naziva pps kojemu se upućuje zapovjedna norma, zapovijed ili zabrana, npr.
obveza popravka štete.

3. Ne-zahtjevom se naziva pps kojemu se normom izrijekom uskraćuje ili oduzima zahtjev i
tako pps kojemu se nijednom normom izrijekom ne dodjeljuje zahtjev, npr. zastarom prestaje
pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

4.Slobodom se naziva pps kojemu se normom neobvezivanja, dopuštajućom ili nijednom

zapovjednom normom dopušta ponašati se na određeni način, npr. neobvezanost nastavnika
da održi nastavu ako <5 studenata.

OPAŽANJA: Zahtjevi i obveze ne postoje po prirodi, to su entiteti koje je stvorilo pravo,

raznorodni su pojmovi jer je zahtjev odnosni a obveza nije. Ne-zahtjev i sloboda lišeni su
16
pojmovne autonomije, ne-zahtjev je nepostojanje zahtjeva a sloboda je nepostojanje obveze.
To su višeznačni izrazi za opisivanje sadržaja pozitivne norme i nepostojanja izričitih
zapovjednih normi.

3.Osnovni p. položaji ustanovljeni normama o proizvodnji prava= SEKUNDARNI PP

1.Vlast- sekundarni pps koji je ovlašten stvarati i lišavati za sebe i druge obveze i zahtjeve,
npr. zakonodavna vlast.

2. Podložnost-pps kojemu drugi s može izmijeniti primarni pp, npr. trpljenje otkaza
ugovorom.

3. Bezvlast-nepostojanje vlasti, pps koji se a)normom lišava ranije dodijeljene vlasti,

b)kojemu nijednom normom nije dodijeljena vlast , npr. nepostojanje roditeljske skrbi nad
punoljetnom djecom.

4. Otpornost-nepostojanje podložnosti, pps koji se a)normom oslobađa ranije podložnosti

dodjeljivanjem otpornosti b)kojemu nijednom normom nije nametnuta podložnost, npr.
zastupnički imunitet, diplomatski imunitet.

OPAŽANJA: Vlast i podložnost ne postoje po prirodi, to su entiteti koje je stvorilo pravo,

odnosni su pojmovi. Bezvlast i otpornost lišeni su pojmovne autonomije, bezvlast je
nepostojanje vlasti, a otpornost je nepostojanje podložnosti. To su višeznačni izrazi za
opisivanje sadržaja pozitivne norme i nepostojanja izričitih zapovjednih normi.

IX. Prava

1.Višeznačnost prava

Pravo u različitim kontekstima, različita značenja. Konkretno:

a)Objektivno (Međunarodno pravo zabranjuje rat)

b) Subjektivno pravo(Građani imaju pravo udruživanja)-pravo kao svojstvo koje se normom

pripisuje subjektu ili razredu subjekata

*subjektivni pp-svojstva, subjektivna prava obveze i vlasti koja se subjektima dodjeljuju

normama objektivnog prava

2. Višeznačnost subjektivnog prava

17
U izričajima poput „Imam pravo reći što mislim“, pravo nije skup normi nego subjektivni
pravni položaj tj. povoljan pravni položaj koji nazivamo subjektivnim pravom. Osnovni
konteksti prava o kojem se ponekad govori za predmet ima

A) ponašanje samog svog nositelja-pravo ponašati se na određeni način

B)ponašanje drugog subjekta-pravo postići da se netko drugi ponaša na određeni način
C)vlastite/tuđe pravne položaje-pravo stvarati, mijenjati ili utrnjivati obveze i prava
D)neku stvar

3. Višeznačnost iskaza o pravima

Iskazi poput „Subjekti S imaju pravo P“ može se uporabiti za izvršenje različitih jezičnih
akata.

1. PRIPISIVANJE PRAVA: U kontekstu nekog norm. dokumenta koji je formulirao

normotvorac iskaz je propisujući, izražava se norma kojom se pozitivno pripisuje određeno
pravo nekom razredu subjekata

2. ZAHTIJEVANJE PRAVA: U kontekstu nekog političkog dokumenta iskazom se zahtijeva

pravo:
A)pozitivno-kod čije se povrede prigovara zahtijeva slobodno izvršavanje ili zaštita (osobito
sudska-diskurs de sententia ferenda)
B)moralno/nepozitivno-kod kojeg se zahtijeva pozitivizacija=priznanje i zaštita pozitivnim pp
(diskurs de lege ferenda)

3. OPISIVANJE PRAVA: U kontekstu doktrinarnog rada, npr udžbenika ustavnog prava,

iskazom se opisuje norma kojom se pripisuje neko pravo

Uvjeti istinitosti tog iskaza sporni:

a)Neki, subjektivno pravo postojeće samo ako postoji izričita ili implicitna norma kojom ga se
dodjeljuje, npr. Svatko ima pravo na sreću I sud da svatko ima pravo na sreću
b)Drugi, pravo postojeće pod 2x uvjetom da postoji norma kojom ga se dodjeljuje i 1+
dodatnih normi kojima se uspostavljaju institucionalni mehanizmi osiguranja njegova
uživanja i zaštite.

4. Subjektivno pravo, predmet je ponašanje nositelja prava

1. SLOBODA-pravni položaj subjekta kojega ne tereti nikakva obveza

A)SLOBODA U SLABOM SMISLU: pps kojemu se nijednom zapovjednom normom ne

zapovijeda ili ne zabranjuje ponašati se na određeni način, npr. pravo pušiti cigaretu na ulici.
B)SLOBODA U JAKOM SMISLU: pps kojemu se posebnom dopuštajućom normom i/ili
normom neobvezivanja dopušta ponašati se na određeni način, npr. pravo na izražavanje
misli.

2. OTPORNOST-nepostojanje podložnosti jednog subjekta u odnosu na drugog

A)OTPORNOST U SLABOM SMISLU: pps kojemu se nijednom normom ne nameće

podložnost, npr. otpornost u odnosu na vlastitog prijatelja.

18
B)OTPORNOST U JAKOM SMISLU: pps kojemu se normom pozitivno dodjeljuje
otpornost, npr. diplomatski imunitet od kaznene sudbenosti.

5. Subjektivno pravo, predmet je ponašanje drugog subjekta

ZAHTJEV- subjektivno pravo koje za predmet ima ponašanje subjekta različito od nositelja.
Npr. subjektivno obvezno pravo označava odnos između 2 različita subjekta, vjerovnika kao
nositelja zahtjeva i dužnika kojega tereti odgovarajuća obveza. Norma kojom se određenom
vjerovniku dodjeljuje zahtjev, podrazumijeva normu kojom se dužniku nameće obveza. Nema
slabog smisla zahtjeva, zahtjev i obveza mogu biti stvoreni samo normom.

6. Subjektivno pravo, predmet je vlastiti i tuđi pravni položaj

VLAST-subjektivno pravo koje za predmet ima vlastite i tuđe pravne položaje.

Vlast je objektivnim pravom dodijeljena sposobnost mijenjanja vlastitih ili tuđih pravnih
položaj. U korelaciji je s podložnošću vlasti- mogućnost trpljenja mijenjanja vlastitog pp
djelovanjem npr. zakonodavca ili suvlasnika koji traži diobu nepodijeljene stvari. Nema
slabog smisla vlasti, vlast i podložnost mogu biti stvoreni samo normom.

7.Subjektivno pravo kao složeni položaj, predmet je stvar

Pravni položaj-subjektivni položaj koji za predmet ima neku stvar

Npr., pravo vlasništva je skup subjektivnih pravnih položaja vlasnika: sloboda, vlasti,
otpornosti i zahtjeva. Ili pak, ustavna prava na slobodu:
a)ovlašćuju građane ponašati se na određeni način
b)odriču z vlast da pravno zabrani to ponašanje
c)dodjeljuju građanima zahtjev za propuštajuće ponašanje izvršne vlasti

8.Prava drugog stupnja

Odnos metapravo-pravo odnosno pravo glede prava, pravo 2.°u odnosu na prava koja su mu
predmet:

19
A)Pravo na jednakost-jednaka razdioba prava.
B)Pravo na tužbu-zaštita navodno povrijeđenog prava.
C)Vlast- mijenjanje vlastitih ili tuđih prava.

9. Prava kao zaštićeni subjektivni položaji

Poizlazi iz spoja (spp+prava 2.°):

A)spp bilo kojeg od prethodno pobrojanih subjektivnih položaja

B)prava 2. °-na jednakost, na tužbu, metaprava obratiti se sudskom organu radi zaštite spp.

Može se reći da subjekt „ima pravo“ u tom smislu samo ako postoje 2 norme, ona kojom mu
je dodijeljeno određeno pravo i dodatno metapravo, pokrenuti sudski postupak radi zaštite
prvog.- SPORNI UVJETI ISTINITOSTI* a b

10.Izvor prava

Prema izvoru:

A)Ustavna- pojedincima dodijeljena ustavom prema državi, subjektivna javna prava, erga o.
B)Zakonska-zakonom
C)Ugovorna-pojedincima dodijeljena ugovorom prema državi, subjetivna privatna prava, i.
partes

U pp s krutim ustavom, ustavom dodijeljena sp obilježena su sposobnošću odupiranja

osobitom zaštitom. To su prava koja običan zakonodavac nije ovlašten ograničiti, obustaviti,
izmijeniti ili ukinuti.

Jedno je dodijeliti pravo, a drugo ga je zajamčiti. Da bi se dodijelilo, dovoljna je norma

formulirana kojom se pripisuju prava. Da bi se pravo zajamčilo, potrebno je i odrediti
mehanizme njegove zaštite. Jamstva prava ne može se odrediti istom onom normom kojom ga
se dodjeljuje. Jamstvo se može odrediti jedino nekom drugom normom kojom se ustanovljuju
mehanizmi sprečavanja kršenja prve norme ili predviđaju pravna sredstva za slučaj da prva
norma ipak bude prekršena. Nezaštićena prava=prava na papiru.

11.Temeljna prava

To su prava dodijeljena ustavom, subjektivna javna prava= prava građana prema državi.

1. SADRŽAJ PRAVA

A)PRAVA NA SLOBODU- spoj različitih prava, npr. pravo okupljanja.

B)SOCIJALNA PRAVA-zahtjev kojemu odgovara neka obveza države, npr. pravo na rad.

2. NOSITELJSTVO PRAVA

A)LJUDSKA PRAVA-prava koja se ustavom dodjeljuju svim ljudima, neovisno o

državljanstvu, npr. slobodna ispovijest vjere.
B)GRAĐANSKA PRAVA-prava koja se ustavom dodjeljuju svim državljanima, npr.pravo
glasa.
20
Drugi dio: Pravna dinamika

I. Norme o proizvodnji prava

1.Pravo uređuje vlastitu proizvodnju

Pravo uređuje i vlastitu proizvodnju i primjenu normama o proizvodnji prava.

Norme o proizvodnji prava u užem smislu je stvaranje općih i apstraktnih normi, imaju
formalan karakter i njima se određuje a)propisivanje nadležnog organa b)propisivanje
postupka
Norme o proizvodnji prava u širem smislu imaju materijalan karakter, npr. načelo jednakosti i
načelo nullum crimen, sloboda kretanja.

NORME O PROIZVODNJI PRAVA U UŽEM SMISLU:

2. Norme o nadležnosti

Norme o nadležnosti su one koje dodjeljuju normativnu vlast, npr. vlast donošenja i
mijenjanja ustava.

Svakom se normom o nadležnosti dodjeljuje točno određenom organu, vlast stvaranja točno
jednog određenog izvora prava tj. normativnog dokumenta koji ima svoje nomen iuris.
Obično je dotična nadležnost rezervirana za određeni organ: npr. zakonodavna funkcija
rezervirana samo za parlament.

Općenito, svaka norma o nadležnosti ima 2 aspekta:

a)ovlašćivanje organa
b)definiranje izvora prava

3. Norme o postupku

Norme o postupku se one kojima se uređuje način izvršavanja normativne vlasti, npr.
postupak mijenjanja ustava.

21
Nadležnost kod npr. postupka stvaranja običnih zakona rezervirana je za parlament. Parlament
tu nadležnost može izvršavati samo kroz zakonom definiran postupak. Akt koji ne bi bio tako
usvojen, ne bi odgovarao definiciji zakona i ne bi bio zakon, ili ako bi bio zakon- bio bi
nepostojeći ili ništetan.

Općenito, svaka norma o postupku ima 2 aspekta:

a)propisivanje postupka
b)definiranje izvora prava.

II. Pravni izvori

1.Pojam pravnog izvora

Logička struktura normi o proizvodnji prava je pogodbena: „Ako Č onda P“. Normama o
proizvodnji prava P je nastanak novog prava.
Dakle, „Ako Č onda P“=“Ako subjekt odluči x, onda je x pravo“, antecedent Č je izvor prava,
a konsekvent P je proizvodnja prava.

2. Implikacije

1) OPĆETEORIJSKI POJAM IZVORA PRAVA: utvrđivanje izvora prava u pojedinim pp je

pravno pitanje.
2)FORMALNI POJAM IZVORA PRAVA: izvori se određuju na temelju vanjskih obilježja,
poput postupka proizvodnje i/ili nomen iurisa.
3) RELATIVIZACIJA POJMA POZITIVNOG PRAVA: sve što je određeno nekim
normativnim dokumentom (zakonom npr.) čini pravo.

3. Razjašnjenja

Postoje 2 standardna načina formuliranja normi o proizvodnji prava:

A) Dodjeljivanjem nekom subjektu normativne vlasti tj. vlasti stvaranja određenih

normativnih dokumenata: Hrvatski sabor je nositelj zakonodavne vlasti u RH.
B) Pripisivanjem nekom subjektu vlasti uređivanja nečega, očekujući da se dovođenje u red ili
uređivanje bilo kojeg predmeta sastoji u nametanju normi tj. pravila ponašanja: Hrvatski sabor
može.
Norme o proizvodnji prava su norme o nadležnosti tj. norme kojima se dodjeljuju normativne
vlasti, a normativna vlast je vlast stvaranja normi u užem smislu, odnosno općih i apstraktnih
propisa, pravila ponašanja.

Dvojbeno je, mogu li se norme o proizvodnji svesti i na one koje djeluju erga omnes, da
pravnim izvorima smatramo i određene sudske akte kojima upravo pravni poredak podjeljuje
sposobnost djelovanja erga omnes, iako su to akti primjene prava a ne proizvodnje.

4. Tijela vlasti, postupci, dokumenti

22
Izvori prava/izvori proizvodnje/normativni izvori koriste se za označavanje različitih
predmeta. U procesu proizvodnje prava moguće je razlikovati najmanje 3 elementa:

A) TIJELO normativne vlasti (normotvorac), subjekt koji ima vlast/nadležnost stvaranja

prava: zakonodavni organ

B) POSTUPAK normativni postupak, slijed akata čiji je ishod proizvodnja prava:

zakonodavni postupak

C) TEKST normativni tekst ili dokument, proizvod/rezultat n postupka: zakon

Izvor prava je postupak i/ili dokument, ali ne i tijelo vlasti jer jedno tijelo vlasti može biti
izvor različitih izvora, npr. Hrvatski sabor.

III. Izvorni izvori

1. Izvorne norme i izvedene norme

Svaki pp obuhvaća, a razlikovanje se odnosi i na norme o proizvodnji prava.

1) IZVORNE/USTAVNE NORME-neovisne, vrhovne, suverene-čija pripadnost pp ne ovisi o

postojanju drugih normi. To su ustavne norme ili norme prvog ustava, po def. plod
izvršavanja ustavotvorne vlasti extra ordinem koja nije dodijeljena ni uređena nijednom već
postojećom normom. Njima se dodjeljuje i uređuje zakonodavna vlast, njima su utemeljeni
primarni izvori (i čine materijalni ustav).

2) IZVEDENE/ZAKONSKE NORME-sve ostale čije postojanje počiva na prethodnom

postojanju drugih normi. Njima se dodjeljuju i uređuju uredbodavne vlasti, njima su
utemeljeni sekundarni izvori.

2. Utemeljenje normi

Norma je izvedena, tj ovisna o drugoj normi kada joj je temelj u toj drugoj. No, jedna norma
može imati 2 različita smisla: prvo na dinamiku pp-procesi proizvodnje prava, statiku-sadržaj
pp u danom trenutku.

A) DINAMIČKI TEMELJ:

*Kaže se da N1 daje dinamički temelj drugoj N2 kada je N2 stvorilo T ustanovljeno N1=

norma o nadležnosti kojom se tijelu vlasti T dodjeljuje vlast stvaranja N2, a T je upravo
tvorbeno tijelo vlasti u pogledu N2.
*Pravni poredci po Kelsenu imaju piramidalnu strukturu u sljedećem smislu: N3 din. temelj iz
N2, N2 iz N1, N1 iz N0- je lišena svakog dinamičkog temelja jer ju je stvorila ustavotvorna
činjenična vlast. N0 je vrhovna norma pp, prvi ustav. Sve ostale norme pp ovise o N0, ona o
nikome.

23
B) STATIČKI TEMELJ:

N1 daje statički temelj N2 kada je N2 neizražena norma izvediva deduktivnim ili

argumentacijskim sredstvima iz N1=pravno konstruiranje, to su npr. načela.

3. Izvorni izvori i izvedeni izvori

1) Izvorni izvor je prvi ustav u svakom pp: plod ustavotvorne vlasti extra ordinem, činjenična
vlast čije mu izvorne činjenice daju život. Norme koje su proizveli izvorni izvori su izvorne
norme.

2) Izvedeni pravni izvori u svakom pp su sve i samo one činjenice koje su predmet uređivanja
neke norme o proizvodnji prava= zakoni i uredbe su plod utemeljenih vlasti dodijeljenih i
uređenih već postojećim normama. Norme koje su proizveli pravni izvori izvedene su, i to
dinamički iz normi o proizvodnji koja ima daje temelj.

4.Kriteriji pripadanja poretku

1) IZVORNE NORME: kriterij pripadanja pp izvornih normi je društvena efektivnost. Načelo

efektivnosti je vanjska norma, norma međunarodnog običajnog prava.

2) IZVEDENE NORME: kriterij pripadanja pp izvedenih normi je sukladnost normama o

proizvodnji prava koje su unutarnje norme državnopravnog poretka.

5.Društvena učinkovitost ustavnih normi o nadležnosti

Društveno efektivnom naziva se norma kojoj se uobičajeno pokorava. Pojam prikladan samo
za norme u užem smislu, zapovijedi i zabrane.

Pojam društvene efektivnosti nije prikladan za ustave. Oni, iako uključuju zapovijedi i
zabrane, prvenstveno sadrže norme o proizvodnji prava-po tome je s
materijalnog/supstancijalnog gledišta ustav skup normi o zakonodavstvu.

Za norme kojima se dodjeljuju normativne nadležnosti ne može se reći da su učinkovite jer

nisu ni zapovijedi ni zabrane. Redefinicija: za normu o nadležnosti može se reći da je
učinkovita pod 2x uvjetom da se:
a)njome dodijeljena n nadležnost barem povremeno stvarno izvršava
b)propisi proizvedeni izvršavanjem te nadležnosti učinkoviti-da im se redovito pokorava.

IV. Normativni akti i normativne činjenice

1. Sugestivno razlikovanje

Svaki izvor prava je činjenica iz prostorno-vremenskog događaja=iz činjenice.

Svaki izvor prava je akt.

24
Razlikujemo 2 glavna razreda izvora:
A) normativni akt-samo ona ponašanja kojima se norme proizvode na svjestan i voljan način
B) normativna činjenica-ljudska ponašanja koja nisu normativni akti tj. kojima se norme ne
proizvode svjesno i voljno.

2. Normativni akt SVJESNO

A) U prvom smislu, rijetkom, normativni akt doslovce označava radnju, normativne postupke

B)U drugom smislu, uobičajenom, normativni akt je rezultat/proizvod djelovanja npr. sam
zakon kao tekst ili jezični dokument kojim se izražavaju norme=normativni dokumenti.

3. Normativna činjenica NESVJESNO

1) Ona ljudska ponašanja kojima se norme proizvode na nesvjestan i nevoljan način: uporabe
i običaji.

2) Izvori extra ordinem/izvorne činjenice- iako nezakonite ili nepredviđene vrijedećim

normama o proizvodnji prava kao one kojima se proizvodi pravo, ipak daju život normama
kojima njihovi adresati daju pristanak i pridržavaju ih se, i koje se nameću kao vrijedeće
norme na temelju načela efektivnosti: izvori extra ordinem.

3) Normativni akti vanjskih pp, različitih u odnosu na određeni unutarnji pp čije su norme
povremeno primjenljive u unutarnjem pp na temelju upućivanja sukladno unutarnjim
normama: strana državna prava, npr. europsko pravo.

4.Običaj:

Običaj je stalna društvena praksa jednoobrazno ponavljana tijekom duljeg razdoblja,

popraćena uvjerenjem da ta praksa podliježe obvezujućoj normi. Sastoji se od spoja
materijalnog i psihološkog elementa. Običajno pravo je sudačko koje stvaraju suci.
Pripisivanje običaju svojstva izvora prava= pravilnost+ vlast organa primjene da pravilnost
pretvore u pravilo.

Učinkovitost kao uvjet valjanosti vidi se: u sadržaju društvene prakse (ponašanje u skladu sa
zapovjednom normom, odobravanje određenog ponašanja u skladu s dopuštajućom normom,
zahtijevanje pokornosti nečijim zapovijedima u skladu s normom o nadležnosti) i ideji o
trebanosti ponašanja vidljivoj u uporabi vrednujućeg i propisujućeg iskaza.

Običaj je osebujan i primitivan način proizvođenja normi. Osebujan je jer je obilježen

autonomijom i decentralizacijom u tom smislu što običajnopravne norme su stvorile osobe
koje su im podvrgnute (običaj= autonomija stranaka u privatnopravnim odnosima). Primitivan
je jer na spor i mukotrpan način pa je lišeno sposobnosti brze prilagodbe.
5.Pravni izvori i izvori extra ordinem
Za normativnu činjenicu i normativni akt kaže se da su normativni izvor akko postoji norma o
proizvodnji prava kojom se uzima kao uvjetujuće čs koja se sastoji u nastanku novih pravnih
normi.

Međutim, ponekad su to i one činjenice koje na neki način proizvode pravo no to im nije
omogućeno nijednom normom o proizvodnji= 1 uspješna revolucija, 2 uspješni državni puč, 3

25
izobičajenje=desuetudo. Općenito govoreći, izvorima extra ordinem nazivaju se one činjenice
koje, iako nepredviđene normama o proizvodnji prava kao činovima kojima se proizvodi
pravo, ipak daju život normama koje adresati stvarno prihvaćaju i kojima se pokoravaju, te
koje se nameću kao postojeće pravne norme na temelju načela efektivnosti.

6.Načelo efektivnosti

Ono pravilo na temelju kojega:

A) normu treba smatrati pravno postojećom, ČAK I AKO NE ODGOVARA KRITERIJIMA

VALJANOSTI u vrijedećem pp, kada je njezini adresati općenito prihvaćaju i kada je se
pridržavaju.

B)normu se ne može smatrati pravno postojećom, ČAK I AKO ODGOVARA KRITERIJIMA

VALJANOSTI, kada je njeni adresati uopće ne prihvaćaju i kada je se uopće ne pridržavaju.

___________________________________________________________________________
1. U slučaju nč predviđene pp, kao pravni izvor prava riječ je o ponašanju kojemu je pravom
omogućeno stvarati valjane norme= proizvodnja valjanih normi.

2.U slučaju extra ordinem riječ je o ponašanju ili skupu ponašanja koja, iako nezakonita,
nepredviđena pp mogu stvarati društveno efektivne norme= norme koje adresati stvarno
prihvaćaju i kojih se pridržavaju= proizvodnja društveno efektivnih normi. Te norme pravno
postojanje stječu ex post facto:
1) na temelju načela efektivnosti ili
2)temelju valjanosti novog pp.

V. Zakon

1. Različita uporaba izraza zakon

1) Nenormativne pojave:
a)pravilnost događaja ili ponašanja
b)znanstveni iskaz-sud kojim se ta pravilnost opisuje.

2) Normativne pojave:
a) odredba-jedan propisujući iskaz
b)normativni tekst/dokument-skup propisujućih iskaza.

2. Zakon u općenitom smislu

1) =„Pravo u objektivnom smislu“, pravo se ne razlikuje od izvora prava, zakon je jedini izvor
prava.
2) =„Izvor prava“, bez pravljenja razlike između različitih izvora prava, zakon je jedini izvor
prava.

3. Zakon kao primarni i vrhovni izvor

26
1) ZAKON KAO IZRAZ OPĆE VOLJE
Ta ideja vrijedila je za pravnu misao 19. i pp 20. stoljeća u kontekstu dominacije mekih
ustava, prije pojave krutih ustava.

2) ZAKON KAO VRHOVNI IZVOR

U nedostatku krutog ustava, nadređen je svakom drugom izvoru: običaju, uredbama izvršne
vlasti, sudačkom pravu. Meki ustavi smatrani su političkim dokumentima.

3) ZAKON KAO PRIMARNI IZVOR

Kao izvorni izvor. Zakonodavna funkcija je logički predodređena svakoj drugoj funkciji-
jedina nije predstavljala primjenu već postojećih normi, dok su sve ostale državne vlasti bile
dodijeljene i izvedene iz zakona.

4. Zakon u formalnom i materijalnom smislu

1. U formalnom smislu zakon je svaki akt ili dokument koji potječe od zakonodavnog organa
i koji ima posebno pravno uređenje. Zakon se razlikuje od akata izvršne i sudske vlasti.

2. U prvom materijalnom smislu, zakon je akt ili dokument kojim se izražavaju opće i
apstraktne norme=opće pravilo tj. propis koji je donesen za primjenu u budućnosti na sve
slučajeve i na sve osobe koje pripadaju apstraktnom predviđanju normativnog teksta. Zakon
se razlikuje od svake odluke pojedinačnog i konkretnog sadržaja, bez obzira na to od kojeg
organa takva odluka potječe.

U drugom materijalnom smislu, zakon je akt ili dokument kojim se uređuje ponašanje
građana. Zakon se razlikuje od svakog akta, čak i onog s općim i apstraktnim sadržajem,
kojim se ne utječe na subjektivne pravne položaje građana. Tako shvaćen zakon nema nužno
opći i apstraktan sadržaj, npr. individualni zakoni ili zakoni-odluke. Pojmovi zakona u
materijalnom smislu često su korišteni u uređenjima ustavne monarhije.

5. Načelo zakonitosti

Načelo zakonitosti je načelo podvrgnutosti javnih vlasti zakonu. U obzir uzimamo 2

shvaćanja zakona, formalni(tehnički smisao) i materijalni zakon(općeniti smisao).

PODVRGNUTOST ZAKONU OVISNO O SMISLU "ZAKONA" I "JAVNE VLASTI"

Što se tiče shvaćanja zakona u smislu formalnog zakona, zakon je akt predstavničkog
organa koji je nositelj zakonodavne funkcije.
U smislu podvrgnutosti javnih vlasti aktima parlamenta, načelo zakonitosti je posljedica
političke doktrine koja u formalnom zakonu vidi izraz opće volje a u predstavničkim
organima kojima je pripisana zakonodavna funkcija vidi čuvara suverenosti. To je pravna
država.     
Načelo z vrijedi za sudsku, izvršnu ali ne i za zakonodavnu vlast. Ako zakon označava
formalni zakon onda su izvršna i sudska vlast javne vlasti.

Što se tiče shvaćanja zakona u smislu materijalnog zakona, zakon je objektivno pravo.  
U smislu podvrgnutosti javnih vlasti objektivnom pravu, načelo zakonitosti širi se na
zakonodavnu vlast koja iako nije podvrgnuta formalnom pravu, može biti podvrgnuta
normama pozitivnog prava, ustavnog ranga u uređenju krutog ustava.
27
Ako zakon označava objektivno pravo, onda su zakonodavna izvršna i sudska vlast=sve
državne javne vlasti.
To je pravna ustavna država kao posljedica doktrine koja izraz suverenosti vidi u ustavu, tako
zakonodavna vlast nailazi na ustavna ograničenja u krutom uređenju ustava (jer u mekom
ustavu zakonodavac može slobodno ograničiti doseg).
Gdje načelo zakonitosti vrijedi u odnosu na izvršnu i sudsku vlast= pravna država.
Gdje načelo zakonitosti vrijedi u odnosu na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast= ustavna
pravna država.
No, tradicionalno, to se odnosilo  samo u odnosu na izvršnu vlast jer izvršna vlast raspolaže
sredstvima prisile, zakonodavac tj. zakon stvara subjektivna prava, sudstvo primjenjuje
zakone. Kritika tome je da građanska prava temelj imaju u ustavu i problem jamčenja tih
prava javlja se u odnosu na zakonodavca dok i sudska funkcija uključuje široke granice
diskrecije osobito u tumačenju.

PODVRGNUTOST ZAKONU OVISNO O SMISLU DRŽAVNE VLASTI

Načelo ustavnosti je podvrgnutost zakonu u materijalnom smislu zakonodavne vlasti prema

kojem zakon treba biti a)donesen u obliku propisanom ustavom b)treba određivati svoje
stvarne nadležnosti u okviru ustava c)ne može određivati suprotno ustavu.
Načelo zakonitosti pravosuđenja je podvrgnutost formalnom zakonu sudske vlasti, sastoji se u
dužnosti primjenjivanja zakona. Traži se utemeljenost sudske odluke na zakonu i njezina
sadržajna sukladnost zakonu; sudac nije ovlašten odbiti primjenu zakona.
Načelo zakonitosti u pravom smislu riječi je podvrgnutost formalnom zakonu izvršne vlasti. U
poredcima liberalnog tipa za građane vrijedi načelo slobode (Sve što zakonom nije izrijekom
zabranjeno, prešutno je zakonom dopušteno).
Za upravu vrijedi suprotno načelo zakonitosti u pravom smislu riječi (Sve što  zakonom
nije izrijekom ovlašteno, prešutno je zakonom zabranjeno.) Svaki akt uprave mora imati 2
pretpostavke valjanosti a)mora biti utemeljen na utemeljujućoj normi kojom se propisuje vlast
b)mora biti sukladan uređujućim normama kojima se propisuje njegov oblik i sadržaj.

3. dio: Ustav i ustavotvorna vlast

I. Ustav

1. Četiri upotrebe izraza „ustav“

Ustav se koristi u četiri značenja:

1) ustav kao političko uređenje= skup političkih činjenica

2) ustav kao skup normi o obliku države tj. određuju političko i teritorijalno ustrojstvo i
odnose s građanima

3) ustav kao kodeks ustavne materije, određeni normativni dokument kojim se formuliraju i
kodificiraju norme 2)

28
4) ustav kao ograničenje političke vlasti, posebna vrsta političkog poretka: poredak liberalnog
tipa, u kojem je politička vlast na razne načine ograničena posebnim ad hoc normama

2. Umetak: formalni i materijalni ustav

U nekim kontekstima:

1) FU- skup normi o obliku države

MU- političko uređenje/skup političkih činjenica

Istom FU mogu odgovarati različiti MU.

2) FU- kodeks ustavne materije, određeni normativni dokument kojim se formuliraju i

kodificiraju norme ptg

MU- skup normi o obliku države (PTG)

FU ne postoji nužno. Neki FU ograničavaju na krute ustave= one normativne dokumente

koje se ne može mijenjati ili kojima se ne može ograničiti doseg općim zakonodavnim
postupkom nego složenijim postupkom.

Neki MU ograničavaju na norme o proizvodnji općih normi tj. na zakonodavstvo u

materijalnom smislu kojima se uređuje formiranje organa kojima je dodijeljena zakonodavna
funkcija.

3. Ustav kao političko uređenje

Tj. ustav kao skup političkih činjenica:

I) skup političkih ciljeva s obzirom na koje prevladavajuće snage pokreću državno djelovanje
(npr. materijalni ustav materijala različit je onome od socijala)

II) stvarna struktura i funkcioniranje političkih institucija u različitim povijesnim stadijima

(npr. conventio ad excludendum)

III) skup odnosa među političkim strankama (npr. različite materijalne ustave imaju dvo i
višestranačke države)

Ustav je ono što se stvarno događa u političkom životu države; skup političkih činjenica (a ne
normi).

29
4. Ustav kao skup normi o obliku države

I) kojima se određuju centralni organi države i ZIS podjela

II) kojima se uređuju odnosi centralnih organa i ZIS

III) kojima se određuju i dodjeljuju funkcije necentralnim/lokalnim organima

IV) kojima se uređuju načini formiranja organa (gore)

V) kojima se uređuju odnosi centralnih i lokalnih organa i građana (povelja o pravima)

Svaka država nužno ima svoj vlastiti ustav, što prihvaćaju teoretičari javnog prava,
karakterističan za moderni pravni pozitivizam.

5. Umetak: ustavna materija i materijalno ustavne norme

Ustav u materijalnom/supstancijalnom smislu:

A) ustavna materija je ono što je uređeno materijalno ustavnim normama = oblik države

B) materijalno ustavne norme

one kojima se određuje oblik države, mogu biti pisane ili običajne, izrijekom formulirane ali
uključuju norme koje nisu materijalno ustavne/implicitne: formiranje Z skupštine, soc. prava,
programatske norme.

6. Ustav kao kodeks ustavne materije

To je određeni normativni dokument kojim se formuliraju i kodificiraju norme ustavne

materije PTG (nekad isključuje Povelju o pravima).

Od običnih zakona razlikuje se:

a)po nazivu i svečanu stilu

b)samo je 1 ustav

c)sadržaju (rijetko su sve „materijalno ustavne“ norme u ustavu)

d)adresatu (upućen vrhovnim ustavnim organima)

Nema svaka država kodeks (stari režimi/ VB).

30
7. Ustav kao ograničenje političke vlasti

Ustav je posebna vrsta državnog poretka liberalnog tipa u kojemu je politička vlast
ograničena normama, a sloboda građana zaštićena prikladnim tehnikama ustrojstva države.

Ustav je zapravo skup normi kojima se ograničava politička vlast i štiti sloboda građana. To
se očituje u čl.16 Deklaracije o pravima čovjeka i građanina (1789.), kao da ustav znači
jamčenje građanskih prava uz diobu vlasti.

Liberalne države su ustavne države- imaju ustav, dok despotske nisu jer ga nemaju. Ustavan
a)vlasti države razdijeljene i odvojene b)zajamčena prava građana prema državi.

8. Vrste ustavnih normi:

a) norme o ustrojstvu= norme kojima se ustanovljuju organi, određuju načini njihova

formiranja i uređuju njihovi međusobni odnosi

b) norme o nadležnosti= norme kojima se dotičnim organima dodjeljuju funkcije,

raspodjeljujući među njima promjenjive kvote političke vlasti

c) norme kojima se ljudima i/ili građanima pripisuju subjektivna prava, ograničavajući tako
nadležnosti državnih organa (osobito z vlasti)

d) norme-načela i programatske norme kojima se usmjerava izvršavanje javnih vlasti (z)

Norme o ustrojstvu i norme o nadležnosti su vodeće jer normativni dokument koji ih ne bi

sadržavao ne bi ni mogao biti priznat kao ustav jer ne bi određivao oblik države (*skup normi
o obliku države PTG).

Povelje o pravima, načela i programatske norme namijenjene su uređivanju izvršavanja javnih

vlasti, no da bi to bilo moguće te javne vlasti moraju biti prethodno ustanovljene i moraju im
biti dodijeljene nadležnosti da bi izvršavanje bilo moguće.

9. Dvije tehnike ograničavanja vlasti

Može ju se ograničiti:

1. Podvrgavajući normama o ponašanju: upućujući smjernice, zapovijedi i zabrane državnim

organima, npr. pragmatične norme.

2. Stvarajući protuvlasti, sposobnih joj se suprotstaviti i tako je zauzdati (prema

Montesquieuovu nauku „vlast zaustavlja vlast“), npr. Hrvatski sabor.

Podvrgavanje političke vlasti normama uzaludno je ako se istodobno ne ustanovi organe

(sudske) nadležne nadzirati pridržavanje normi i osigurati zaštitu za slučaj da ih se prekrši,
npr. ustanovljenje ustavnog suda je suprotstavljanje zakonodavcu.

10. Dva modela ustava

31
Mehanički model, ustav kao stroj, nastoji zajamčiti građanska prava isključivo skupom normi
o ustrojstvu i nadležnosti, tzv. sustav checks and balances. Ovaj ustav je sastavljen isključivo
od normi o ustrojstvu i nadležnosti, sastoji se u oblikovanju različitih organa i njihovih
nadležnosti na takav način da njihovo međudjelovanje otežava kršenje prava.

Normativni model, ustav kao norma, nastoji zajamčiti građanska prava (pravo slobode)
skupom zapovijedi i zabrana upućenih državnim organima, a posebno zakonodavcu. Jezgra je
skup normi kojima se pripisuju prava i formuliraju načela i programi: norme o dobrom
zakonodavstvu

11. Ustav kao izvor prava

U smislu:

1) Da se ustavnim iskazima izražavaju pravne norme kojima se uređuju ustrojstvo države,

funkcije i međusobni odnosi vrhovnih organa, i odnosi države i građana

2) Da ustavne norme u uređenju krutog ustava mogu:

a) ukinuti i/ili učiniti nevaljanima s njima materijalno nespojive ranije norme nižeg ranga

b) učiniti nevaljanima s njima formalno ili materijalno nespojive kasnije norme nižega ranga

3) Ustavne norme mogu neposredno uređivati vodoravne privatnopravne odnose i bilo koji
sudac ih može primijeniti u bilo kojem podastrijetom sporu.

II. Ustavotvorna vlast

1. Utemeljene vlasti i ustavotvorna/utemeljujuća vlast

Konstituirana ili utemeljena vlast je svaka pravna vlast koja ima dinamičko utemeljenje
normi, tj. ona dodijeljena i uređena vrijedećim pozitivnopravnim normama i izvršavana u
skladu s njima.

Ustavotvorna ili utemeljujućom vlast je činjenična vlast kojom se nastoji uspostaviti prvi
ustav, extra ordinem- plod revolucije bez dinamičkog temelja valjanosti u normama ranijeg
ustavnopravnog poretka. Kriterij pravnog postojanja je društvena efektivnost. Ustavotvorna
vlast je činjenica iz koje prvi ustav nastaje., u trenutku nastanka u njemu i s njime biva
iscrpljena.

2. Dva shvaćanja ustavotvorne vlasti

1) FORMALISTIČKO-ustavotvorna vlast je ona koja se po definiciji se izvršava extra

ordinem u nezakonitim oblicima. Ustav je konačan skup normi.

32
2) SUPSTANCIJALISTIČKO- izražava temeljnu političku odluku, izabire vrhovna i/ili
karakteristična načela poretka =oblik države. Ustav je povezana ukupnost načela ili
vrijednosti.

3. Pretpostavke i posljedice navedenih shvaćanja

A) Dva shvaćanja ustavotvorne vlasti i samog ustava:

Formalističko-ustavotvorna vlast je ona koja se po definiciji se izvršava extra ordinem u
nezakonitim oblicima. Ustav je konačan skup normi, odrediv jednostavnim potpunim
nabrajanjem normi koje ga čine.
Supstancijalističko- ustavotvorna je ona vlast koja izražava temeljnu političku odluku, izabire
vrhovna i/ili karakteristična načela poretka =oblik države. Ustav je povezana ukupnost načela
ili vrijednosti.

B) Dva kriterija shvaćanja identiteta ustava:

Formalističko- ustav kao skup normi gubi svoj identitet uvođenjem nove norme ili
uklanjanjem postojeće. Svakom izmjenom proizvodi se novi ustav. Važno je razlikovati
zakonite od nezakonitih izmjena.
Supstancijalističko shvaćanje-ustav kao povezana ukupnost načela zadržava svoj materijalni
identitet sve dok se ne izmijeni neko od vrhovnih načela. Važan je predmet, a ne toliko način
mijenjanja ustava.

C) Dva shvaćanja mijenjanja ustava:

Formalističko- promjena ustava u zakonitom obliku bez obzira na predmet je puko mijenjanje
ustava, iako se zapravo formalno stvara novi ustav. Ne postoje logičke granice mijenjanja
ustava. Ustav može biti temeljito preoblikovan u zakonitim oblicima bez revolucije.
Supstancijalističko- mijenjanje vrhovnih načela je uspostava novog ustava i to je izvršavanje
ustavotvorne vlasti. Vrhovna načela su logičke granice mijenjanja ustava. Ustav se može
preoblikovati samo nezakonito.

4. Mijenjanje normi o mijenjanju

Problematika: može li postupak mijenjanja ustava biti upotrebljen za mijenjanje iste norme
kojom ga se uređuje?

NE: Norma o mijenjanju ustava ne može se izmijeniti u postupku mijenjanja ustava.

Norma se ne može razumno odnositi na samu sebe, a da ne proizvede nerješivo proturječje
jer je N1 temelj valjanosti N2, i onda N2 proturječi N1.

DA: Norma o mijenjanju ustava može se izmijeniti u postupku mijenjanja ustava.

1)Norma može proturječiti normi iz koje dinamički crpi valjanost (meki ustav).
2)N1 i N2 nisu na snazi u istom trenutku (pripadaju različitim ustavima).

33
III. Tipologija ustava

1. Raznolikost razvrstavanja

1) Prema obliku: pisani i nepisani/običajni. Napomena da danas gotovo sve države imaju
pisane ustave.

2) Prema načinu donošenja: odnosi se na pisane tj. na način donošenja ustavnog teksta:

I) oktroirani- suveren podjeljuje svojem narodu

II) paktovi ustavni- nastali na temelju sporazuma između suverena i predstavničke skupštine

III) savezni ustavi- nastali na temelju sporazuma između postojećih suverenih država

IV) narodni- izradila od naroda izabrana skupština i/ili koji su usvojeni na narodnom
referendumu.

3)Prema uređenoj materiji:

a)kratki ustavi- sadrže uglavnom ili isključivo norme o ustrojstvu i raspodjeli javnih vlasti
(mehanički model ustava)
b) dugi ustavi- uključuju povelju o građanskim pravima i odredbe-načela i programatske
odredbe (normativni model ustava)

4) Prema načinu mijenjanja i prema načinu na koji uređuju 1proizvodnju normi,

2raspodjeljuju temeljne pravne funkcije ZIS, 3organiziraju odnose među organima koji su
nositelji različitih funkcija:

34
2. Načini mijenjanja ustava

a) Meki su ustavi koje se može mijenjati ili kojima se može ograničiti doseg ili uvesti iznimke
običnim zakonima.

b) Kruti ustavi su oni koje se može mijenjati ili kojima se može ograničiti doseg ili uvesti
iznimke samo posebnim ustavnim zakonima usvojenima u postupku složenijem od onoga koji
se zahtijeva za obične zakone. Samo se takvi ustavi formalno razlikuju od zakona u smislu da
uživaju posebno pravno uređenje različito od pravnog uređenja zakona.

Objašnjenja:

1. Ustav je mek kada je nekim pisanim ustavom izrijekom predviđeno njegovo mijenjanje ili
preinačivanje običnim zakonom.

2. Ustav je krut kada je suvremenim pisanim ustavom predviđeno i omogućeno mijenjanje

ustava ali je podvrgnuto postupku složenijem od onoga koji se zahtijeva za donošenje zakona.

3. Ustav je djelomično krut/neizmjenjiv kada se nekim pisanim ustavom strogo zabranjuje

mijenjanje nekih njihovih odredbi ili normi.

4. Ustav je apsolutno neizmjenjiv/ okamenjen kada je nekim pisanim ustavom apsolutno

zabranjeno da ga se mijenja bilo kakvom utemeljenom/konstituiranom vlašću.

5. Može biti da ne piše ništa: (npr. Albertinski statut). Vjerojatno ih se moralo smatrati
apsolutno neizmjenjivima, no 2 su teze za ustav: a) prešutno neizmjenjiv b)prešutno mek

Što se tiče mekoće, mekoća pisanih ustava je konstrukcija tumača: ustavi 1 rijetki, ustavi 2-4
nisu meki, ustav 5 ako su uopće meki- takvi su na temelju pravnog konstruiranja, a ne na
temelju izričite ustavne odredbe.

3. Kvantitativni karakter krutosti

Ustavnu krutost se može uzeti kao kvantitativno/stupnjevito svojstvo: ustav može biti više ili
manje krut tj. mek. Stupanj krutosti proizlazi iz stupnja složenosti postupka mijenjanja ustava.
Primjerice, mijenjanje saveznog ustava manje je lako od mijenjanja ustava jedinstvene države
s obzirom na to da se za njega traži i odobrenje saveznih državnih organa i ono organa svih
država članica.

4. Zajamčeni ustavi

Zajamčeni ustavi= poseban postupak njihova mijenjanja + sudsko jamstvo ustava (oblik
sudskog nadzora ustavnosti zakona).

Ustavno sudovanje je tehnika jamčenja krutosti ustava, da se iz pp izbace ili učine

neprimjenjivima zakoni prihvaćeni na način drugačiji od onog propisanog ustavom.

Tri su načina ustavnog sudovanja kao sudskog jamstva ustava...

35
5. Tri vrste jamstva

Postoje tri temeljna načina organiziranja sudskog jamstva ustava:

1) A posteriori, difuzni oblik, inter partes ex nunc, ostaje u pp: svaki sud ovlašten odbiti
primjenu neustavnog zakona s učincima inter partes npr. SAD

2) A priori, centralizirani oblik, erga omnes ex tunc:

nekim je ustavima ustanovljen organ kojemu je dana vlast preventivno prije proglašenja
nadzirati ustavnost zakona tako da neustavan zakon u načelu ne može ni stupiti na snagu, npr.
Francuska prije IU 2008., Republika Irska, Rumunjska, Portugal.

3) A posteriori, centralizirani oblik, erga omnes ex tunc:

nekim je ustavima ustanovljen organ kojemu je dana vlast naknadno nakon proglašenja
nadzirati ustavnost zakona i koji je ovlašten neustavne zakone poništiti s općim učincima erga
omnes tako da neustavan zakon može stupiti na snagu, ali ga naknadno može poništiti
nadležni organ.

Te 3 vrste ustavnog sudovanja razlikuju se u 3 oblika, razlike:

1. a priori/ a posteriori: u sustavima 2) nadzor nad zakonima izvršava se „a priori“ tj. nad
aktima koji čekaju proglašenje odnosno nisu još na snazi, a u 1) i 3) „a posteriori“.

2. difuzni/centralizirani oblik nadzora: u sustavima 1) nadzor nad zakonima izvršava se u

difuznom obliku jer ne postoji poseban ustavni sud nego svaki sud može nadzirati sukladnost
zakona ustavu: u 2) i 3) nadzor nad zakonima izvršava se u centraliziranom obliku-postoji
poseban ustavni sud koji je jedini sud nadležan nadzirati ustavnost zakona

3. nepravilnosti (ne) otklanjaju neustavnost iz pp: u sustavima 1) utvrđenje neustavnosti

zakona ima učinke ograničene na slučaj inter partes> uključuje otklanjanje primjene
neustavnog zakona, ali ne i njegovo konačno isključenje iz pravnog poretka. To znači da
dotični zakon još uvijek postojeći u pravnom poretku ostali suci mogu primijeniti! U
sustavima 2) i 3) utvrđenje neustavnosti zakona ima opće učinke erga omnes> uključuje
poništenje u osnovi iako ne i nužno ex tunc ili sprečavanje proglašenja zakona.

36
6. A priori v. a posteriori nadzor

2 razlike:

A) SA STAJALIŠTA PRAVNE SIGURNOSTI= PREDVIDLJIVOST SUDSKIH ODLUKA

a priori nadzor proizvodi učinak: ako ispitivani zakonodavni akt prođe nadzor onda on stupa
na snagu i više ne može biti osporavan= u svakom trenutku skup valjanih normi je postojan i
spoznatljiv podatak, a to jamči određeni oblik pravne sigurnosti.

a posteriori nadzor proizvodi učinak: takav da se nijednu zakonsku odredbu ne može smatrati
konačno valjanom jer se svaku zakonsku odredbu u svakom trenutku može osporavati i
proglasiti neustavnom.

B) SA STAJALIŠTA JAMSTVA NADREĐENOSTI= JAMSTVO PRIDRŽAVANJA

USTAVA

*A priori nadzor, čini se, sprečava stupanje na snagu neustavnih zakona, no...

1)On bi doista mogao spriječiti stupanje na snagu svakog neustavnog zakona samo ako bi bio
obvezan tj. ako bi se beziznimno izvršavao nad svakim z aktom, no to bi bilo politički
prijeporno jer bi imao učinak pretvaranja ustavnog suda u jednu vrstu drugog/trećeg
parlamentarnog doma

2)Nužno apstraktan jer nije povezan s primjenom zakona na konkretno činjenično stanje i s
konkretnom povredom ustavnih prava nekog određenog građanina.

*A posteriori nadzor ne može izbjeći to da neustavan zakon stupi na snagu i čak dulje
vrijeme bude primjenjivan, problem je neobveznost nadzora, ali: 1)konkretan je jer se odvija
prilikom primjene zakona u konkretnom slučaju i stoga slučaju konkretne povrede nekog
subjektivnog prava.

>Neustavnost zakonskih odredbi ne može se potpuno procijeniti in abstracto prije nego ih se

protumači i stvarno primijeni u konkretnim slučajevima.

37
7. Centralizirani v. difuzni nadzor

Dvije osnovne razlike:

A) PRISTUP USTAVNOM SUDOVANJU:

U sustavu difuznog nadzora svaki građanin ima neposredan pristup sudu, pošto ne postoji
razlika između redovitog i ustavnog sudovanja, svaki građanin može sudu podnijeti tužbu
zbog povrede svojih ustavnih prava.

U sustavu centraliziranog a priori nadzora građani nemaju neposredan pristup ustavnom sudu
nego samo neki ustavni organi ovlašteni su obratiti se ustavnom sudu, npr. poglavar države.

U sustavu centraliziranog a posteriori nadzora samo redovni neustavni sudovi mogu uputiti
slučaj ustavnom sudu: kada nastane pitanje neustavnosti, tijekom postupka pred bilo kojim
organom sudske vlasti, sud upućuje pitanje ustavnom sudu i zastaje s postupkom dok
prethodno dotično pitanje ne bude riješeno. No ništa ne priječi da se u određenim okolnostima
građanima dopusti neposredan pristup ustavnom sudu.

2. PRAVNI UČINCI ODLUKA O NEUSTAVNOSTI ZAKONSKIH ODREDBI:

U sustavu difuznog nadzora utvrđenje neustavnosti neke zakonske odredbe ima samo inter
partes učinke. Sudac koji dotičnu zakonsku odredbu smatra neustavnom otklanja njezinu
primjenu, ali je ne isključuje konačno iz pp: ona zadržava svoju valjanost, i posve je moguće
da je ostali sudovi nastave primjenjivati, najčešće kada vrhovni sud utvrdi neustavnost neke
zakonske odredbe, predviđa se da će se niži sudovi suzdržati od njezina primjenjivanja, a
moguće je da su na to i obvezani.

U sustavu centraliziranog a priori nadzora odluka o neustavnosti koju donosi ustavni sud
priječi da odredba o kojoj je riječ bude proglašena i da stupi na snagu.

U sustavu centraliziranog a posteriori nadzora, odluka o utvrđenju neustavnosti koju donosi

ustavni sud ima opće učinke erga omnes, tako da se neustavna odredba smatra konačno
nevaljanom i isključenom od primjene od strane sudske/upravne vlasti.

IV. Poustavljenje pravnog poretka

1. Poustavljenje: u kojem smislu? 3 značenja poustavljenja.

1. Uvođenje prvog pisanog ustava u neki pp koji ga ranije nije imao.

38
2. Postojeći odnos suverena i podanika pretvorio se u pravni odnos, uz napomenu da dotični
proces nije uvijek za posljedicu imao ustavnu kodifikaciju.

3. Proces preobrazbe pp čijim okončanjem dotični poredak biva potpuno natopljen ustavnim
normama= odlikuje se izrazito prožimajućim, nametljivim i preplavljujućim ustavom, za
preciziranje valja reći:

1 U nepoustavljenom pp, ustavno pravo ima ograničen domet: njime se uređuju temeljni
aspekti ustrojstva države (zis raspodjela i međusobni odnosi organa kojima se one
dodijeljene), određuju prava slobode građana u odnosu na javne vlasti i ništa više.

2 U poustavljenom pp, ustavno pravo ima tendenciju zauzimanja cjelokupnog prostora

društvenog i političkog života za

a) zakonodavstvo uvjetovano ustavom u smislu što see shvaća kao diskrecijska djelatnost
usmjerena na konkretiziranje ustava (= z ne može slobodno izabrati ciljeve koje treba slijediti,
nego samo najprikladnija i/ili najučinkovitija sredstva za ostvarivanje ciljeva utvrđenih
ustavom)

b) sudska praksa uvjetovana ustavom u smislu što suci u podastrtim im sporovima imaju vlast
i dužnost neposredno primijeniti i zakone i ustav

c) privatni odnosi uvjetovani ustavom u smislu što se ustavom sada uređuju okomiti odnosi
između države i građana, i vodoravni odnosi među građanima tj privatnopravni odnosi

d) doktrinarni stil uvjetovani ustavom u smislu što je doktrina sklona u ustavu tražiti
vrijednosni temelj zakona, tumačiti ih u svjetlu ustava te sklona razlagati njihov normativni
sadržaj kao razradu ustavnih načela

e) politički život uvjetovan ustavom u smislu što politički čimbenici i ustavni organi
predstavljaju sebe kao tumače ustava te su zaokupljeni davanjem ustavnog opravdanja svojim
odlukama i postupcima

2. Uvjeti poustavljenja

1. Dugi ustav- da uz uređivanje ustrojstva javnih vlasti sadrži odredbe-načela i programatske

norme.

39
2. Kruti ustav- akko je ustav krut postaje mogućim razlikovati 2 hijerarhijska ranga
zakonodavstva, obično i ustavno zakonodavstvo (z mijenjanja ustava). Kruti ustav nadređen je
običnom zakonodavstvu, kojim ne može biti ograničen u svom dosegu, izmijenjen ili ukinut.

3. Sudsko jamstvo ustava- krutost ustava nije osigurana ako ne postoji nikakav nadzor nad
sukladnošću zakona ustavu= bez jamstva ne postoji stvarna krutost ustava. Većinom to
izvršava sudski/polusudski organ. Zajamčeni ustavi= poseban postupak njihova mijenjanja +
sudsko jamstvo ustava (oblik sudskog nadzora ustavnosti zakona).

5 ASPEKATA POUSTAVLJENJA:

3. Obvezujuća snaga ustava (1)

Prvi aspekt poustavljenja je širenje, u okviru pravne kulture, ideje da je ustav skup normi koje
su sve obvezujuće. Odnosi se na ideologiju, način mišljenja u pravnoj kulturi države.

Prema nekim starim doktrinama, ustav je politički proglas za čiju je konkretizaciju zadužen
isključivo z: sudovi ne mogu primjenjivati ustavne norme nego samo norme koje se izvlače iz
zakona.
Suvremeno shvaćanje je da je svaka ustavna norma prava pravna norma, obvezujuća i
sposobna proizvoditi pravne učinke.:
1) Zakon je neustavan kada proturječi normi-pravilu i kada dođe u sukob s nekim načelom ili
programatskom normom.
2) Ustavni sud je nadležan odlučiti o ustavnosti svakog zakona, bez obzira je li riječ u odnosu
na ustav ranijem ili kasnijem zakonu.

4. Nadtumačenje ustava (2)

Drugi aspekt poustavljenja je nadtumačenje ustavnog teksta, koji ovisi o stavovima tumača
prema ustavu.

40
Svaki ustav koliko god dug je konačan, potpun i ograničen tekst, neizbježno sadrži praznine u
smislu što nikada ne može urediti društveni i politički život u sveukupnosti. U tom
ustavnopravnom praznom prostoru svako je ponašanje dopušteno: zakonodavac je slobodan
određivati ili ne. Politička diskrecija zakonodavca ne podliježe nikakvom sudskom nadzoru
zbog nedostatka ustavne norme s kojom zakon treba usporediti kako bi se ocijenila sukladnost
ustavu.

Nadtumačenje ustava je tumačenjski stav kojim se nastoji otkloniti nepotpunost ustavnog

prava:
1)spriječiti ustavne praznine
2)izraditi neizražene norme s ciljem popunjavanja praznina i uređivanja bilo kojeg aspekta
društvenog i političkog života.

Kada je ustav nadtumačen:

1.ne preostaju prazni prostori,
2.ne postoji zakon koji može izmaknuti nadzoru ustavnosti,
3.ne postoji prostor za ikakvu zakonodavnu diskreciju/slobodnu ocjenu (ne postoji pitanje
ustavnosti za koje se može reći da je isključivo political question političko pitanje izvan
okvira ispitivanja suda koji odlučuje o ustavnosti zakona).
Primjerice, čl. 139 talijanskog Ustava kojim se zabranjuje mijenjanje republikanskog oblika
države- doktrina shvaća u smislu da je od mijenjanja ustava izuzet i republikanski i
demokratski oblik.

Općenito, učinkovito sredstvo nadtumačenja ustava jest da se njegove odredbe uzimaju kao
načela s vrlo neodređenim sadržajem. Tumačenje ustavnog teksta kao onog kojim se
izražavaju načela uključuje:

1)nomopojetičnost- proizvodnja bezbroj dodatnih neizraženih normi usmjerenih na

konkretiziranje s posljedicom potpunog ustava tj. ustava koji sadrži norme kojima se može
rješiti bilo koji spor
2)primjena načela fluidnija (jer se pravila primjenjuju all-or-nothing način tj. neotklonjiva
su)- svako načelo podliježe iznimkama i uvijek može biti predmetom odvagivanja u svjetlu
drugih načela te je moguće da se dotično načelo ne primijeni.

5. Neposredna primjena ustavnih normi (3)

41
Treći aspekt poustavljenja je doktrina prema kojoj sudovi mogu neposredno primjenjivati
ustavne norme.

Prema klasičnom liberalnom shvaćanju funkcija ustava je ograničiti političku državnu vlast
(Deklaracija 1789.) Ustavne norme ne uređuju privatnopravne odnose tj. društvene odnose
između građana koji su u cijelosti nadređeni običnim z. Ustavne norme uređuju ustrojstvo
države i odnose između države i građana. Stoga ustavne norme nisu primjenjive od strane
redovnih sudova u sporovima koji nastaju između građana i suci ne moraju primjenjivati ništa
osim zakona: ustav ne može proizvoditi učinke u društvenom životu prije negoli ga se
zakonima konkretizira.

Prema shvaćanju današnjeg konstitucionalizma postoji sklonost mišljenju da je funkcija

ustava oblikovanje građanskog društva i društvenih odnosa. Posljedica je sklonost mišljenju
da ustavne odredbe, naročito one kojima se dodjeljuju prava i/ili izražavaju opća načela, mogu
proizvoditi neposredne učinke i da ih može primijeniti bilo koji sudac u slučaju bilo kakvog
spora- ideja je ta da ustav treba biti neposredno primijenjen i u pp odnosima, barem kada se
spor ne može riješiti na temelju zakona.

S druge strane, prema klasičnom liberalnom shvaćanju ustav predstavlja ograničenje

zakonodavstva, a prema shvaćanju današnjeg konstitucionalizma z je razrađivanje ustavnih
načela ili izvršavanje ustavom zacrtanih reformskih programa. Sudska primjena ustava sastoji
se u ocjenjivanju ustavnosti zakona, u talijanskom poretku to je u isključivoj nadležnosti
Ustavnog suda, i u tom smislu redovni neustavni sudovi ne mogu neposredno primjenjivati
ustav, no praksa je drugačija str, jer svaki sud pokreće pitanje ustavnosti na vlastitu inicijativu
kada to odluči. str. 197

6. Prilagođujuće tumačenje zakona (4)

42
Četvrti aspekt poustavljenja je prilagođujuće tumačenje zakona tj. tumačenje zakona na način
sukladan ustavu- odnosi se na tehnike tumačenja zakona. Ne postoji normativni tekst koji ima
samo jedno značenje, određeno prije tumačenja jer se svakim tumačenjem iz istoga teksta
izvodi različita norma. Često se događa da određena zakonska odredba, protumačena in
abstracto čitanjem teksta ili in concreto povodom konkretnog spora, može biti predmetom 2
tumačenja takvih da prvo vodi do norme N1 koja proturječi nekoj ustavnoj normi, dok drugo
vodi do različite norme N2 koja je pak potpuno sukladna ustavu. Sučeva zadaća je protumačiti
dotičnu odredbu na prvi način tako da norma bude neustavna, ili na drugi da je sukladna. To
drugo tumačenje nazivamo PRILAGOĐUJUĆIM, to je ono kojim se zakon usklađuje s
ustavom i to izborom značenja kojim se izbjegava svako proturječje između zakona i ustava.
Učinak je očuvanje valjanosti zakona.

7. Utjecaj ustava na političke odnose (5)

Peti aspekt poustavljenja je utjecaj ustavnih normi na a)sadržaj ustava b)stav sudova c)stav
ustavnih organa i d)političkih čimbenika.

A)SADRŽAJ USTAVA: nekim ustavima ustavnom sudu je dodijeljena vlast rješavanja

sukoba nadležnosti između ustavnih organa. Sukobi su politička nesuglasja glede odnosa
vlasti između državnih organa. U nekim se poredcima neki posve politički sukobi mogu svesti
na pravna pitanja i biti riješeni sudskim putem, upotrebom ustavnih normi.

B)STAV SUDOVA: onaj tko ocjenjuje ustavnost zakona može zauzeti stav self-restrainta u
odnosu na political questions poštujući političku diskreciju zakonodavstva ILI zakonodavne
odluke dovoditi u pitanje i kada nisu očito neustavne. Argumentacijska sredstva ustavnih
sudova za nadziranje političke diskrecije parlamenta su: 1. načelo jednakosti/ načelo
razložnosti i 2. odvagivanje ustavnih načela.

C)STAV USTAVNIH ORGANA I POLITIČKIH ČIMBENIKA: oni za argumentaciju mogu

ili ne moraju za opravdanje svojih postupaka i odluka upotrebljavati ustavne norme.
Utjecaj na političke odnose kroz neke aspekte ustavnog sudovanja u vrijedećem talijanskom
pp:
1) sukobi nadležnosti između državnih vlasti
2)ukidajući referendum
3)nadzor Ustavnog suda nad političkom diskrecijom zakonodavca
a)razložnost zakona
b)odvagivanje načela: često se događa da 2 ustavna načela dođu međusobno u sukob, prema
nekima to je određujuće obilježje načela u smislu da se neko načelo razlikuje od pravila
upravo po tome što je uvijek i nužno u sukobu s drugim načelima. Pr. knjiga- tehnika koju
koristi US je tehnika vrijednosne pomične hijerarhije, u vtpp otvoreno je dovođenje u pitanje
antifašističkih i republikanskih korijena postojećeg poretka.

43
Četvrti dio: Arhitektura pravnog poretka

I. Pojmovi poretka

1. Pojmovi

Pravni poredak ima 2 različita shvaćanja: 1. skup normi 2. ukupnost institucija= jedna koja se
sastoji od mnoštva.

2. Pravni poredak kao skup normi

Pp kao skup normi nije jednoznačan zbog višeznačnosti riječi norma:

a) SKUP ODREDBI= za označavanje jezičnih iskaza u diskursu izvora

b) SKUP NORMI U PRAVOM SMISLU RIJEČI= za označavanje značenjskog sadržaja tih
iskaza

Postoje 2 analize prava:

A)Površinska: SKUP ODREDBI: pravo ili pp je skup normativnih tekstova: ustav, zakoni,
diskurs zakonodavca, skup odredbi jezičnih iskaza. Ali, odredbe su višeznačne jer dopuštaju
istodobno različita i sukobljavajuća, a s druge strane raznodobno promjenjiva tumačenja=
različitim tumačenjima izvode se različite norme, a pravo je prepuno neizraženih normi.

B)Dubinska: SKUP NORMI U PRAVOM SMISLU RIJEČI: pravo ili pp je skup značenja
normi u pravom smislu riječi koje su proizvod nomopojetičkih čimbenika(proizvođača
normi):
a)zakonodavstva= stvaranja nt
b)tumačenja= pripisivanje značenja nt
c)pravnog konstruiranja= razvijanje neizraženih normi.

>Norme su protumačene odredbe, a pravo je diskurs zakonodavca u smislu kako ga

obogaćuju tumači.

3. Pravni poredak kao ukupnost institucija

Santi Romano iznio ideju da je pp ukupnost institucija tako da npr. pp čini skup ustavnih
organa, a ne ustavnih normi- u pp postoji praznina kada nedostaje neka institucija.

Institucija je normativan pojam:

1) nijednog se pojedinca ne može identificirati kao instituciju osim u svjetlu skupa normi ili
pravila kojima mu se ta vrijednost pripisuje
2) jedna se institucija u cijelosti čini svedivom na skup normi kojima se uređuje njezino
funkcioniranje nametanjem obveza i dodjeljivanjem vlasti i prava određenim subjektima.

No, to je shvaćanje izraz povremenog sporednog iskazivanja poštovanja: pravnici su ustrajali

da je pp skup normi.

44
4. Pravni poredak kao sustav

Pp kao sustav je uređen skup normi: sustav je vrijednosno povezana, logički dosljedna možda
čak potpuna cjelina.

1)Vrijednosna povezanost coherence zahtijeva da su sve pp pripadajuće norme, s

vrijednosnog gledišta, svedive na jedno načelo/vrijednost ili jednu skladnu konstelaciju
međusobno dosljednih načela ili vrijednosti. To je neodrživo jer je svaki pp plod različitih
doktrina, i da to nije tako sukobi između ustavnih načela bili bi neobjašnjivi.

2)Logična dosljednost consistency sastoji se u odsustvu antinomija, logičkih sukoba,

nespojivosti između normi. To je neodrživo jer su norme donošene u različitim vremenskim
trenucima, znači da u svakom pp postoje antinomije, i da to nije tako ne bi postojala načela
lex posterior, lex superior, lex specialis.

Na temelju ovih kriterija, pp može otprilike biti učinjen dosljednim ali se kao pravni sustav
očituje kao *plod usustavljujućih aktivnosti pravnika. Izraz pravni sustav koristi se za *pp u
sveukupnosti no ne postoji s obzirom da nijedan pravnik nije nikad pokušao uspostaviti čitav
pp- pravnici se bave tek mikroskupovima prava(...)*Pp u cjelini predmet je spekulacija
filozofa prava, ali nije predmet interesa pravnika.

II. Normativne hijerarhije

1. Koji hijerarhijski odnosi?

Norme u pp su hijerarhijski poredane.

Jedan tip hijerarhijskog odnosa, po Kelsenu samo onaj između normi o proizvodnji prava i s
njima u skladu proizvedenih normi, primjerice ustavne norme o zakonodavstvu nadređene
samom zakonodavstvu. To je pojmovni odnos, čak i u slučaju mekog ustava, Hart: norme o
normama. Predmet normi o pp su normativni akti.

Po Merklu, drugi odnosa uz Kelsenov je odnos između dviju normi u kojemu jednoj od njih
druga ne može valjano proturječiti, ograničiti doseg ili je ukinuti samo kada je ustav krut.

Hijerarhijski odnosi prethode tumačenju?

2. Teorija normativnih hijerarhija

1. STRUKTURALNE/FORMALNE odnose se na dinamičku strukturu pp: one između normi

o proizvodnji prava i normi čija je proizvodnja njima uređena, Kelsen. N1 i N2 međusobno

45
odražavaju strukturalni/formalni hijerarhijski kada je jedna norma kojom se uređuje
proizvodnja druge. Ako je N1 norma o pp, a N2 jedna od normi čiju p uređuje N1= N1 je
strukturalno/formalno viša od N2.

Npr., to bi bile ustavne norme o zakonodavstvu koje su nadređene zakonskim normama.

Hijerarhija N1 i N2 postoji na temelju sadržaja N1 i ta formalna hijerarhija ne utječe na
sadržaj niže norme, npr. ustavnim normama o zakonodavstvu i onima kojima se uređuje
postupak stvaranja zakona ne kaže se ništa sadržaju budućih zakona.

2. MATERIJALNE/SUPSTANCIJALNE odnose se na sadržaj normi: one između dviju

normi u slučaju kada neka treća norma određuje da je jedna od prvih dviju nevaljana ako je u
sukobu s drugom= hijerarhija izvora. Između N1 i N2 postoji materijalni hijerarhijski odnos
kada treća pozitivna norma N3 određuje da je N2 nevaljana ako je u sukobu s N1, N1 je
materijalno viša od N2. N3 se može pojaviti u različitim oblicima, npr. N3 ovlašćuje sudski
organ da ne primijeni ili da čak poništi norme koje proizlaze iz izvora I1 kada su suprotne
normama koje proizlaze iz izvora I2. Hijerarhija postoji na temelju N3. Dotična hijerarhija je
materijalnog/sadržajnog karaktera, sastoji se upravo u tome da niža norma ne može poprimiti
sadržaj koji je proturječan sa sadržajem više norme.

Npr., u uređenju krutog ustava ustavne su norme materijalno nadređene običnim zakonskim
normama.

Materijalna hijerarhija često odražava formalnu, ali nije slučaj da svaka formalna dovodi do
materijalne, npr. u uređenju mekog ustava norme zakonskog ranga strukturno su, ali ne i
materijalno podređene ustavnim normama o zakonodavstvu.

3.LOGIČKE/JEZIČNE su one koje se odnose na jezik: one između dviju normi u slučaju kada
se jedna metajezično odnosi na drugu. Između N1 i N2 postoji logički/jezični odnos kada se
jednom od njih navodi druga. Ako N1 navodi N2, N1 je logički/jezično viša od N2. N1 je
formulirana jezikom koji predstavlja meta-jezik u odnosu na N2 koja je jezik-predmet= N1 je
metanorma u odnosu na N2.

Npr., ukidajuće norme(Ukida se čl. x zakona y), upućujuće norme=jezični odnos, ali i
sankcionirajuće norme, zakonske definicije, norme o pr.djelovnosti=logički odnos. Hijerarhija
postoji na temelju N1.

4. VRIJEDNOSNE HIJERARHIJE su one koje se odnose na vrijednosti: one između dviju

normi u slučaju kada tumač temeljem svog vrijednosnog suda jednoj od njih N1 pridaje višu
vrijednost u odnosu na vrijednost druge N2. Vrijednosni hijerarhijski odnos postoji isključivo
na temelju tumačeva vrijednosnog suda, može biti i prešutan i izričit. Tipičan način
uspostavljanja vrijednosne hijerarhije između dviju normi sastoji se u pridavanju jednoj od

46
njih vrijednosti načela, npr. opće načelo zabrane unatražnog djelovanja zakona vrijednosno je
nadređeno zakonima općenito. Npr., načelo o ugovornom odnosu na temelju tumačeva suda
nadređenije je pr. o ugovoru o kupoprodaji.

1)Ako imamo dvije norme koje su međusobno spojive

a)odnos opravdanja: važnija N1 smatrat će se opravdanjem N2, a N2 će se smatrati

konkretizacijom N1

b)odredba kojom se izražava podređena norma bit će oblikovana prikladnim

argumentacijskim sredstvima tako da bude prilagođenija onoj nadređenoj.

2) Ako imamo dvije međusobno nespojive norme:

a)odluka o neprimjeni, pr. tehnikama ponderiranja dvama načelima u sukobu dodjeljuju se

različite vrijednosti, primjenjuje se načelo za koje se smatra da je vrijednosno više i ne
primjenjuje se ono niže koje ostaje valjano i vrijedeće

b)odluka o smatranju niže norme nevaljanom, pr. TU sadrži vrhovna načela nadređena
ostalim ustavnim normama iz čega izvodi zaključak da su ta načela izuzeta od mijenjanja
ustava i tako se prvo uspostavlja vrijednosna hijerarhija između vrhovnih načela i običnih
ustavnih normi, drugo pretvara se vrijednosna hijerarhija u materijalnu tako da bi ZIU koji bi
za cilj imao izmijeniti vrhovna načela bio nevaljan.

3. Normativne hijerarhije i valjanost

Nevaljana je svaka norma koja nije proizvedena u skladu s normama koje su joj formalno
nadređene i/ili je sadržajno suprotna normama koje su joj materijalno nadređene. Imamo
formalnu hijerarhiju i formalnu (ne)valjanost, i materijalnu hijerarhiju i materijalnu
(ne)valjanost.

A) U uređenju mekog ustava nevaljan je zakon koji je stvoren na način različit od onoga
propisanog ustavom budući da je zakon formalno, iako ne i materijalno podređen ustavnim
normama o z.
B) U uređenju krutog ustava uz to što je stvoren na način različit od onog propisanog
ustavom, nevaljan je zakon čiji je sadržaj u suprotnosti s ustavnim normama budući da je
zakon i materijalno podređen ustavu. Ne postoji nikakav nužan odnos između valjanosti i
logičkih i vrijednosnih hijerarhija.

4. Opet o pojmu metanorme

47
1)Metanorma je norma koja se na razini metajezika odnosi na neku drugu normu, svaka
norma kojom se uređuje stvaranje prava tj. proizvodnja drugih normi. ! Za predmet imaju
normativne akte=radnja kojom se proizvode norme. Npr., ustavne norme o zakonodavstvu ne
kažu ništa o zakonima: odnose se na zakonodavni akt. Između tih normi i zakona postoji
strukturalna/formalna hijerarhija.

2)Razlikuju se pravne odredbe i norme izražene tim odredbama=fr.nt / smisaoni sadržaj

odredbi. Zapravo se većina normi odnosi na odredbe, npr. norma o izričitom ukidanju
neposredno se odnosi na ukinutu odredbu, a samo posredno na norme koje su izražene tom
odredbom.

5. Primjena (I): nadređenost ustava

Prvi ustav najviši je izvor pravnog poretka

1. jer ne postoje njemu nadređene norme s formalnog/strukturnog ili

materijalnog/supstancijalnog gledišta=svaki ustav.

2. njime se neposredno ili posredno uređuje proizvodnja svih ostalih izvora, strukturna
nadređenost svim ostalim izvorima=svaki ustav.

3. ustav je materijalno nadređen svim ostalim izvorima=kruti ustav.

6. Primjena (II): samoobvezivanje zakonodavca?

48
III. Valjanost, postojanje, sposobnost djelovanja normi

1. Valjanost normi

Valjanom se naziva svaka norma, odredba ili normativni izvor stvoreni pridržavanjem svih
formalnih i supstancijalnih normi kojima se uređuje njihovo stvaranje i ograničava njihov
mogući sadržaj i koja je

a)sukladna sebi strukturno nadređenim normama o proizvodnji prava

b)spojiva sa sebi materijalno nadređenim normama.

2. Formalna valjanost i materijalna valjanost normi

Normu, odredbu ili izvor naziva se:

1)Formalno valjanom kada je proizvedena na formalno ispravan način tj. kada ju je stvorio
nadležni organ prema propisanom postupku.
2)Materijalno valjanom kada nije nespojiva s njoj materijalno nadređenim normama kojima
joj se ograničava ili predodređuje mogući sadržaj.

Valjanost označava dvostruki odnos neke norme/odredbe/n.izvora s

a) normama o proizvodnji prava koje su joj nadređene u strukturnom/formalnom pogledu
b)s normama koje su joj hijerarhijski nadređene u materijalnom pogledu.

3. Postojanje normi

Postojeća norma je svaka norma koja pripada nekom pp. Norme su jezični entiteti tako da su
svoje činjenično postojanje stekle u trenutku kada su formulirane. Jedno je formulirati normu,
a drugo uvesti u pp. NISU VALJANE SVE NORME KOJE PRIPADAJU NEKOM PP:

49
1. U svakom pp postoje postojeće norme a ipak ni valjane ni nevaljane. No, ni u jednom pp ne
postoje norme kojima se uređuje stvaranje ustava i/ili norme koje su ustavu materijalno
nadređene.
Prvi ustav proizvod je ustavotvorne/utemeljujuće vlasti extra ordinem koja nije uređena
nijednom već postojećom normom. Pojam valjanosti neprimjenjiv na ustave; nijedan ustav
nije ni valjan ni nevaljan. Ustavne norme su INVS: izvorne, neovisne, vrhovne, suverene.
Kriterij postojanja je načelo efektivnosti tako da prvi ustav pravno postoji kada je društveno
efektivan.

2. Moguće je da u pp postoje nevaljane norme, npr. izražene norme neustavnih zakona i

uredbi contra legem: norme koje suci i upravni službenici mogu primjenjivati čak i dulje
vrijeme dok ih nadležni sud ne proglasi nevaljanima.
Valjanost- da bi norma bila valjana treba biti u skladu sa svim normama kojima se uređuje
njezino stvaranje+ne biti u suprotnosti s ijednom hijerarhijski nadređenom normom.
Postojanost- da bi norma postojala/pripadala u pp dovoljno je da se oživotvori tijelo
normativne vlasti koje je čak samo prividno nadležno stvarati tu vrstu normi=postojanje se
podudara s formalnom valjanošću. Dakle, za normu/odredbu/izvor kaže se da je postojeća
kada je stvorena u skladu s nekim normama kojima se uređuje njezino stvaranje(pridržavanje
normi u proizvodnji prava) dok spojivost s hijerarhijski nadređenim normama nije nužan uvjet
postojanja.

4. Sposobnost djelovanja normi

Izraz se upotrebljuje u 2 smisla:

A) ZA PROIZVODNJU PRAVNIH UČINAKA: sposobnost djelovanja normi znači

sposobnost proizvođenja pravnih učinaka: kvalifikacije nekog čs, stjecanja/gubitka nekog
prava, nametanja neke sankcije

Npr., sposobnost unatražnog djelovanja norme označava sposobnost proizvođenja učinaka i u

odnosu na čs koja su nastala prije njezina stupanja na snagu/// ili pak za objavljivanje se kaže
da je uvjet sposobnosti djelovanja zakona što znači da zakon ne može proizvoditi pu prije
nego je objavljen i to djeluje erga omnes.

B) ZA PRIMJENJIVOST: onom koja ima sposobnost djelovanja naziva se norma koja se

može ili mora primijeniti, a onom koja nema norma koja se ne može ili ne smije primijeniti.

Sposobnost djelovanja norme djelomično neovisna o njezinoj valjanosti- dovoljan uvjet

sposobnosti djelovanja je jednostavno postojanje norme, a ne njezina valjanost. Dakle, da bi
neka norma proizvodila pravne učinke i bila primjenjiva u sudskim i upravnim postupcima
dovoljno je da postoji, da je poustavljena čak u skladu samo s nekim normama kojima se
uređuje njezino stvaranje.

50
5. Sposobnost djelovanja normi u vremenu

1.PROBLEM: trenutak od kojeg sudski i upravni organi trebaju primjenjivati norme tj.
trenutak od kojeg ne smiju:

A)trenutak stupanja zakona na snagu- svaki zakon stupa na snagu u trenutku određenom
tim samim zakonom: čl. 90., st. 3. URH osmi dan od dana objave. Razdoblje između objave i
stupanja na snagu naziva se vacatio.

B)trenutak gubljenja snage- može biti djelomično ili u cijelosti-

b1)ukidanjem- osobito ukidanje zakona i akata sa zakonskom snagom rezultat je političke

odluke zakonodavca, može biti izričito ili prešutno. Do izričitog dolazi putem ukidajućeg
referenduma ili izričitom izjavom zakonodavca. Do prešutnog dolazi kada zakonodavac bez
izričitog ukidanja stare norme a)usvoji novu sa starom nespojivu normu (u slučaju
nespojivosti dviju normi iz istovrsnog izvora prava kasnija norma ukida raniju) b)nametne
novo uređenje čitave jedne materije. Ukidanje ne djeluje unatražno, samo kada je tako izričito
odredio zakonodavac. U nedostatku izričite izjave zakonodavca, ukinute norme još su uvijek
primjenjive u postupcima pokrenutima prije njihova ukidanja te općenito ostaju primjenjive
na čs nastala prije ukidanja.

b2)poništenjem: dolazi kada je neka norma nevaljana zbog toga što je suprotna višoj normi u
formalnoj/materijalnoj hijerarhiji pp. Poništenje je sudski akt i redovito djeluje unatražno.
Poništena norma nije više primjenjiva niti u postupcima pokrenutima prije nego što je
poništena pa niti na čs nastala prije poništenja.

2. PROBLEM: sadržaj normi tj. čs na koja se ona trebaju primijeniti. Mogu se primijeniti na
čs nastala nakon stupanja na snagu. Postoji načelo zabrane unatražnog djelovanja zakona i

51
drugih propisa, a iznimka je unatražno djelovanje pojedinih odredbi iz posebno opravdanih
razloga. Kada ukidanje ne djeluje unatražno, ukinute norme i dalje se primjenjuju na čs
nastala do njihova ukidanja.

6. Pogrešnost

Pogrešna je svaka norma koja ima formalnu i/ili materijalnu pogrešnost. Formalna pogrešnost
je posljedica kršenja norme o proizvodnji prava, a materijalna pogrešnost je posljedica
nespojivosti između norme o kojoj je riječ i njoj materijalno nadređene norme. No, osim kao
posljedica, pogrešnost može biti i uzrok nevaljanosti pogrešne norme.

7. Nevaljanost

1. Formalna i materijalna nevaljanost

2. Izvorna i naknadna nevaljanost:

a)IZVORNA: izvornom nevaljanošću naziva se nevaljanost koja normu, odredbu ili izvor
pogađa od trenutka nastanka=nepostojeća norma.

B)NAKNADNA: naknadnom nevaljanošću naziva se nevaljanost koja izvorno valjanu normu,

odredbu ili izvor pogađa od nekog kasnijeg trenutka=postojeća nevaljana norma.

? Promjena strukturno nadređenih normi ne utječe na formalnu valjanost noi(norme, odredbe

ili izvora), tempus regit actum- tijelo normativne proizvodnje o kojem je riječ nije moglo
zahtijevati pridržavanje još nepostojećih normi o proizvodnji.
? Promjena materijalno nadređenih normi uzrokuje materijalnu nevaljanost dotične noi-
postaje naknadno nevaljana.

Dakle, izvorna nevaljanost može biti formalna ili materijalna, a naknadna/pridošla nevaljanost
može biti samo materijalna. Primjerice, ako dođe do promjene ustava, zakon koji prethodi
ustavu ne postaje formalno nevaljan zbog činjenice što su promijenjene norme o
zakonodavstvu koje su bile na snazi u trenutku kada je donesen, no isti zakon postaje
materijalno nevaljan ako je materijalno suprotan novim ustavnim normama.

8. Nepostojanje

Nepostojeća norma je norma koja nipošto ne pripada pp.

52
Postojeća nevaljana norma je poništiva tj. podložna poništenju od nadležnog organa, npr.
pravni posao sklopljen u zabludi ili pod prijetnjom.

Nepostojeća norma je nedvojbeno ništetna, bez potrebe za izričitim aktom poništenja od za to

ovlaštenog organa- to su noi koji ne odgovaraju čak ni min. zahtjevima za priznavanje nje kao
pp pripadajuće norme. Npr., pravni posao sklopljen s petogodišnjim djetetom ili pod
prijetnjom sile. Ništetnost nastupa ex lege.

No, ne može se točno reći s kojima i koliko normi neka norma mora biti sukladna da bi prešla
prag nepostojanja ne dostižući potpunu valjanost.

9. Valjanost i nevaljanost odredbi, normi, akata

A)Normativni akt je jezično ponašanje koje se sastoji u stvaranju odredbi.

B)Odredba je fragment teksta: normativni iskaz koji potječe od nekog tijela normativne vlasti.
C)Norma je značenje, smisaoni sadržaj odredbe te rezultat tumačenja teksta.

Formalna valjanost ovisi o normama o proizvodnji prava, one govore o normativnim aktima.
>Kršenje tih normi podrazumijeva formalnu nevaljanost izvršenog normativnog akta.
>Nevaljanost normativnog akta uključuje nevaljanost odredbi koje akt sadrži i, posljedično,
normi koje se njime namjeravaju donijeti.
Dakle, formalna valjanost pristaje uz normativne akte, a materijalna uz norme.

Ne postoji odredba kojom se izražava samo jedna norma, svakom odredbom se izražava više
normi u smislu
a)da odredba ima složen smisaoni sadržaj: O izražava N1,N2,N3
b)da je odredba višeznačna tako da se može protumačiti na 2+ načina: O ili N1 ili N2 ili N3.

Može se dogoditi da među više ovih normi postoji jedna valjana i jedna nevaljana norma.
Nadležni organ, npr. ustavni sud, putem tumačeće odluke može proglasiti nevaljanost
određene norme ostavljajući na snazi odredbu kao takvu.
Prema tome, odredbu još je uvijek moguće tumačiti i koristiti u obrazloženju sudskih odluka i
upravnih akata.
NO! Moguće je da su sve norme izražene jednom odredbom nevaljane- sama odredba gubi
svoju valjanost te se istu više neće moći koristiti u obrazloženju nijednog sudskog ili
upravnog akta. Zato je valjanost formalna/materijalna svojstvo koje pristaje i odredbama, i
normama i normativnim aktima.

53
IV. Sastavni dijelovi pravnih poredaka

1. Sastavni dijelovi pravnog poretka-Normativni poredak čini skup normi.

2. IZVORNE I IZVEDENE NORME

1)Izvorne- neovisne, vrhovne, suverene- jesu one norme čija pripadnost pp ne ovisi o
prethodnom postojanju drugih normi. To su ustavne norme, norme prvog ustava.
2)Izvedene norme su ovisne, sve one čije postojanje počiva dinamički ili statički na
prethodnom postojanju drugih normi zato a)što ih je donio subjekt kojem je već nekom
postojećom normom dana normativna vlast=D sve zakonske i uredbene norme ili zato što
b)su logička posljedica već postojećih normi= S sve neizražene norme.

3. FORMULIRANE I NEIZRAŽENE NORME

1)Formulirane su norme izrijekom iskazane ili formulirane u nekoj normativnoj odredbi ili
nekom fragmentu normativne odredbe.

2)Neizražene norme su norme koje pravnici izvode iz formuliranih normi na temelju logičkih
ili pseudologičkih argumentacijskih postupaka. Svaka neizražena norma izvedena je iz 1+
izraženih normi putem rasuđivanja u kojem 1+ izraženih normi predstavljaju premise, a
neizražena norma je zaključak.
Razlikuju se 3 tipa neizraženih normi s 3 različita tipa rasuđivanja:

1. Deduktivno izvođenje iz izraženih normi: postoje neizražene norme koje se izvode iz

izraženih normi->premisa putem deduktivnih logički valjanih rasuđivanja, plod djelatnosti
tumača i užem smislu implicitne norme.
2. Pseudologičko izvođenje iz izraženih normi: postoje neizražene norme koje se izvode iz
izraženih normi->premisa prema obrascima nededuktivnih logički nevaljanih rasuđivanja,
plod nomopojetičke djelatnosti .
3. Izvođenje iz premisa koje uključuju i dogmatske teze: postoje neizražene norme koje se
izvode iz neizraženih normi->premisa oblikovanih prethodno i neovisno o tumačenju bilo
kojeg određenog normativnog iskaza, one su plod nomopojetičke djelatnosti.

3. VALJANE I NEVALJANE NORME

Valjane i nevaljane norme.*

Pravno postojanje.* -različito je od valjanosti i primjenjivosti. Npr., slučaj neustavnog zakona
u vacatio, zakon nevaljan i neprimjenjiv, ali pripada pp.
Ni valjane ni nevaljane ustavne norme.*

5. PRAVILA I NAČELA

1) Načela su temeljne norme, daju temelj ili opravdanje drugim normama a sama su lišena
temelja.
2) Načela su neodređene norme a)norme s otvorenim čs jer imaju neodređeno područje
primjene b)otklonjive norme podložne implicitnim iznimkama utvrdivima samo pri primjeni

54
načela u konkretnim sl. c)općenite norme jer zahtijevaju dodatne norme za
konkretizaciju/specifikaciju a i podložna su mnogostrukim alternativnim konkretizacijama.

V. Struktura pravnih poredaka

1. Struktura

Pp je strukturirani skup normi: norme koje su sastavni dijelovi pp međusobno su jedne s

drugima u odnosima, to 2 odnosa: utemeljenja i hijerarhije.

2. Utemeljenje normi

Da jedna norma daje temelj drugoj moguće je reći na 2 različita načina:

1. DINAMIČKI TEMELJ: norma o nadležnosti N1 daje dinamički temelj N2 kada je N2

stvorilo tijelo normativne vlasti T uspostavljeno N-om1. Piramidalna struktura: svaka N
nalazi svoj dinamički temelj u nekoj formalnoj/strukturnoj višoj normi, da ta crpi temelj iz
neke više sve dok se ne dođe do vrhovne neovisne suverene izvorne norme bez bilo kakvog
temelja= činjenična vlast: ustavotvorna/utemeljujuća vlast. Norme koje imaju dinamički
temelj su IZRAŽENE izrijekom formulirane norme.

2. STATIČKI TEMELJ: norma N1 daje statički temelj drugoj normi kada je N2 izvediva iz
N1 logičkim ili arg. sredstvima. Norme sa samo statičkim temeljem su NEIZRAŽENE norme.

Razlika- izrijekom formulirana norma ne prestaje pripadati pp zato što je ukinuta i/ili
zamijenjena norma o nadležnosti iz koje ona crpi svoj temelj. Neizražena ovisna norma izlazi
iz pp u slučaju da se ukinu i/ili zamijene norme iz kojih ona crpi svoj temelj jer se njezino
postojanje u pp, zbog nedostatka normi uporabljenih da je se konstruira, više ne može
dokazivati.

3. Na vrhu pravnog poretka

S dinamičkog gledišta pp predstavlja piramidalnu strukturu, a koja norma stoji na vrhu

piramide? Po Kelsenu, Grundnorm- temeljna PRETPOSTAVLJENA metaustavna,
nepozitivna, ni valjana ni nevaljana norma koju naziva temeljnom i koja daje dinamički
temelj valjanosti samom ustavu = regressus in infinitum.

Skup valjanih normi nužno se treba temeljiti na normi koja nije ni valjana ni nevaljana nego je
vrhovna, POSTAVLJENA norma koja je zapravo činjenična vlast tj. prvi ustav. Zato je
određivanje temeljne norme po Hartu beskorisno udvostručavanje ustava.

55
4. Identitet pravnog poretka

Temelji se na identitetu prvog ustava. Sa statičkog gledišta, identitet poretka se mijenja kad
god se u poredak uvede nova norma ili se postojeća norma ukine ili poništi.

S dinamičkog gledišta, identitet poretka se temelji na identitetu vrhovne norme (prvog

ustava). Identitet ostaje isti sve dok se ne promijeni vrhovna norma:
a) supstancijalističko shvaćanje: identitet se mijenja kada se preinači vrijednosni temelj ustava
b) formalističko shvaćanje: identitet se mijenja samo kada se ustav preinači u nezakonitom
obliku

5. Hijerarhije normi

6. Složenost

1. Jednostavan pp je onaj pp koji je obilježen jednim tijelom normativne vlasti i jednim

normativnim izvorom, npr. vladar i zakon. 1nv+1ni

2. Razmjerno složan pp je onaj koji je obilježen s više hijerarhijski poredanih tijela

normativne vlasti od kojih svatko ima vlast donositi u materijalnom smislu jednako rangirane
izvore različite vrste, npr. parlament/vlada i zakoni/uredbe.

3. Vrlo složen pp je onaj koji je obilježen s više hijerarhijski poredanih tijela normativne
vlasti istog ranga+ više tijela normativne vlasti istoga ranga smještenih na istom
hijerarhijskom stupnju od kojih svatko ima isključivu nadležnost donositi norme u različitim
materijama i/ili područjima, npr. više zakonodavnih organa.
Ovdje je:
a)svakom izvoru dodijeljen određeni DOSEG nadležnosti, tako da je određeni izvor nadležan
uređivati određenu materiju ili izdavati norme na odr. području
b)svakom je izvoru dodijeljena određena SNAGA tj. posebno mjesto u materijalnoj hijerarhiji
pp tako da odr. izvor ne može sadržavati norme nespojive s onima izraženima u materijalno
nadređenim izvorima.

7. Sinkronijska(statička) i dijakronijska(dinamička) dimenzija

Pravni sustavi u vremenu su promjenjivi skupovi. 1 promjenjiv skup normi je slijed različitih
skupova.

Sa sinkronijskog gledišta, pp je skup normi koji se mijenja u vremenu oduzimanjem,

dodavanjem, zamjenjivanjem normi.

S dijakronijskog gledišta, pp je dinamičan slijed sinkronijskih/statičnih skupova normi.

Prema tome, normativni akti su akti kojima se proizvode nove norme, ali i akti kojima se
ukidaju i poništavaju postojeće norme.

56
8. Statička i dinamička dimenzija

Posve dinamičan pp je onaj u kojem su kriteriji valjanosti i/ili postojanja isključivo formalni-
poziva se samo na način proizvodnje, a ne sadržaj normi.

Pravni poreci su mješovite naravi, i dinamične i statične:

1)DINAMIČNA NARAV: sadrže formalne kriterije valjanosti

2)STATIČNA NARAV:
a) sadrže neki kriterij koji se odnosi na sadržaj normi tj. materijalnu nevaljanost. Na temelju
toga kriterija, nevaljane norme su one proizvedene na način nesukladan normama kojima se
uređuju postupci proizvodnje drugih normi i iako formalno valjane, nespojive su s materijalno
nadređenim formama. Primjerice, u pp s krutim ustavom nevaljan je svaki zakon nespojiv s
ustavom i svaka uredba nespojiva sa zakonom.

b) sadrže neki kriterij valjanosti koji se poziva na sadržaj normi (neizražene norme): na
temelju toga kriterija, valjane norme su izričite norme i implicirane norme. Pp prepuni su
neizraženih normi koje su razvili pravni znanstvenici i organi primjene.
9. Centralizacija i decentralizacija

Prema Kelsenu, postoje centralizirani decentralizirani pp:

1)Centraliziran je svaki pp koji ustanovljava specijalizirane organe za proizvodnju i primjenu

pip vlastitih normi. Npr., to su moderni državnopravni poredci. Država je, po Kelsenu,
centralizirani pravni poredak.

2)Decentraliziran je svaki pp koji pip vl. normi u cijelosti povjerava adresatima tih normi.
Npr., to je međunarodnopravni poredak.

Dakle, država je nekad a)pp b)skup centralnih organa za pip vl.normi c)politička zajednica

10. Dva moguća odnosa između poredaka

1)Odnos nadređenosti i podređenosti

PP1 je podređen PP2 kada njegova vrhovna norma tj. prvi ustav pripada PP2 i obrnuto.
Podređeni pp je djelomični pp, a nadređeni pp je potpuni pp koji u sebi uključuje podređeni
pp. Primjerice, područni pp je podređen državnom pp. Po Kelsenovom monizmu, dpp bili bi
podređeni mpp.

2) Odnos međusobne neovisnosti

57
PP1 je neovisan o PP2 akko vrhovna norma tj. prvi ustav ne pripada PP2 i obrnuto. U tom
smislu, međusobno su neovisni različiti dpp, kao i u okviru dpp područni pp. Kelsen ih naziva
koordiniranima, a ne međusobno neovisnima.

VI. Sukobi između normi

1. Pojam antinomije

Antinomije se događaju kada su dvjema normama za isto pojedinačno i konkretno čs

određene međusobno nespojive pravne posljedice, dakle N1 za Č ima P, a N2 za Č ima ne-Č.
Slučaj može biti nerješiv ili dopušta 2 rješenja. Skup normi bez antinomija naziva se
dosljednim, a ako sadrži i samo jednu antinomiju naziva se nedosljednim.

2. Vrste antinomija

1. ANTINOMIJE IN ABSTRACTO- kada su dvjema normama s apstraktnim čs koja se

međusobno djelomično/potpuno preklapaju, povezane nespojive pravne posljedice.
Antinomija se može utvrditi tijekom tumačenja teksta in abstracto bez potrebe zamišljanja
konkretnog čs. NPR. Ako se prvom normom zabranjuje pobačaj bez dodatnih određenja, a
drugom se normom dopušta terapijski pobačaj antinomija je in abstracto neovisno o bilo
kojem konkretnom čs- jer je razred terapijskih pobačaja pojmovno uključen u razred pobačaja
bez dodatnih određenja. – rijetke su

2. ANTINOMIJE IN CONCRETO- kada su dvjema normama premda nisu sukobljene in

abstracto s istim konkretnim čs povezane nespojive pravne posljedice. To se događa kad god
neko konkretno čs istodobno pripada dvama razredima pojmovno neovisnih čs za koja pravo
određuje nespojive pravne posljedice, tako da je antinomiju moguće utvrditi samo tijekom
primjene normi na konkretan slučaj.

NPR.: Državljani trebaju plaćati poreze. Nezaposlene osobe ne trebaju plaćati nikakav porez.-
Antinomija se pojavljuje kad god se postavi pitanje porezne obveze nezaposlenog
državljanina: iako su ta 2 apstraktna čs pojmovno nepovezana u zbilji se pojavljuju konkretna
čs koja spadaju u područje primjene obiju normi: nezaposleni državljani pripadaju i razredu
državljana i nezaposlenih osoba. Antinomije ne bi bilo da nema nezaposlenih državljana.

Antinomije in abstracto ovise o pojmovnoj strukturi diskursa izvora prava, dok antinomije in
concreto ovise o činjeničnim okolnostima, one su kontingentne.

58
RAZREDI ČS:

Razredi čs uređeni dvjema antinomičnim normama mogu se preklapati:

1)DJELOMIČNO=DJELOMIČNE ANTINOMIJE

A) Jednostrano djelomične antinomije: razred čs uređen jednom normom u cijelosti sadržan u

razredu čs uređen drugom normom. Primjerice, N1 zabranjuje pobačaj bez dodatnih
određenja- razred pobačaja, N2 dopušta terapijski- podrazred pobačaja. Antinomija ne postoji
kada je riječ o neterapijskim pobačajima, ali postoji kada je riječ o terapijskim pobačajima
zabranjenima N1, dopuštenima N2.

B) Dvostrano djelomične antinomije: 2 razreda čs presijecaju se tako da se samo neka od čs

uređenih jednom normom poklapaju samo s nekima od čs nespojivo uređenih drugom
normom. Primjerice, N1 zabranjuje lov na veprove i zečeve, N2 dopušta lov na zečeve i lisice.
Antinomija postoji kad je riječ o lovu na zečeve koji je zabranjen N1, dopušten N2.

2)POTPUNO=POTPUNE ANTINOMIJE

A) Potpune antinomije: kada su dvjema normama s istim razredom čs povezane nespojive

posljedice. Primjerice, jednom se normom razvod braka kvalificira zakonitim, a drugom
normom nezakonitim.

59
3. Antinomije i tumačenje

Normativne odredbe su višeznačne, dopuštaju više tumačenja i svakim se drugačijim

tumačenjem iz iste odredbe izvodi različita norma. Npr. postoje dvije normativne odredbe O1
i O2: O1 ili N1 ili N2/ O2 ili N3 ili N4. Imamo N1 vs. N3. U sukobu nisu odredbe nego
norme, a antinomije su plod tumačenja!

1. Izbjegavanje antinomije prilagođujućim tumačenjem

Prema prvom tumačenju dvjema odredbama izražene su antinomične norme i prvo tumačenje
je moguće nanovo razmotriti i odbaciti ga prelazeći na drugo i različito tumačenje, takvo
prema kojemu ne dolazi ni do kakve antinomije. Neka O dopušta dva oprečna tumačenja N1 i
N2 pri čemu je N1 u skladu s ustavom dok je N2 u suprotnosti. Da se dotičnu odredbu shvati
u smislu N2 neizbježno bi nastala antinomija, no ako se ta odredba shvati u smislu N1-
antinomija izbjegnuta.
-Prilagođujućim tumačenjem sprječavaju se antinomije između normativnih tekstova
hijerarhijski poredanih s materijalnog/vrijednosnog gledišta izbjegavanjem izvođenja iz
podređenog normativnog teksta.
-Ako imamo nt različitog ranga u materijalnoj hijerarhiji izvora prava ovim se tumačenjem
postiže učinak očuvanja valjanosti hijerarhijski nižih tekstova- izbjegava se proglasiti
nevaljanost nekog nt koji bi bio nevaljan ako bi ga se protumačilo drugačije.

2. Stvaranje antinomije: sudac // znanstvenik

Posredstvom tumačenja antinomiju se može i proizvesti u smislu što se nt može protumačiti

kao one koji izražavaju nespojive norme.

Ako antinomiju proizvede sudski organ, to je priprema za neprimjenu jedne od dviju

sukobljenih normi.

Ako antinomiju proizvede pravni znanstvenik, tumačenjsko stvaranje antinomije uvod je u

neko pravnopolitičko djelovanje u preporuku de lege ferenda ili de sententia ferenda=glede
budućeg zakona/glede buduće sudske odluke

3. Nema antinomija prije tumačenja: antinomija se može pojaviti samo nakon izvršenog
tumačenja, one su plod tumačenja.

4. Antinomija ne može biti riješena putem tumačenja

a)jer se antinomija pojavi samo kada je tumačenje već završeno

60
b)da bi se riješila neka antinomija treba ukloniti jednu od dvije sukobljene norme, ili barem
jednoj od njih ograničiti doseg, ili čak ukloniti obje- a uklanjanje norme je povezano s
proizvodnjom prava.

4. Načini rješavanja antinomija

Antinomija se može pojaviti u 4 različite okolnosti:

1)KRITERIJ KRONOLOGIJE: Između normi 2 istovrsna izvora- primjenjuje se kriterij

kronologije za rješavanje antinomija „lex posterior derogat legi priori“- kasnija norma ukida
raniju“.

2) KRITERIJ HIJERARHIJE I NAČELO NADLEŽNOSTI: Između normi 2 raznovrsna

izvora prava- a)ako postoji hijerarhijski odnos primjenjuje se kriterij hijerarhije za rješavanje
za rješavanje antinomija „lex superior derogat legi inferiori“- viša norma čini nevaljanom onu
nižu“ b)ako postoji različit doseg nadležnosti, tada treba primijeniti načelo nadležnosti.
c)moguće je da su 2 izvora prava u istome rangu u hijerarhiji izvora i svaki od njih određuje u
svojem dosegu nadležnosti, primjenjuje se načelo „lex posterior derogat legi priori“.

3) Između državnih normi i normi EU- a)u slučaju antinomije norme EU i norme zakonskog
ranga treba primijeniti normu EU, a unutarnju normu izuzeti iz primjene koja ostaje
umrtvljena b)u slučaju antinomije EU i ustavne norme: u sukobu između normi Unije i
ustavnih normi, norma Unije nadvladava ustavnu/// kod nederogabilnih ustavnih načela i
normi, norme Unije bivaju nadvladane.

4) Između ustavnih načela- ponderiranjem načela, a sastoji se u uspostavljanju između dvaju

uključenih načela a)vrijednosne: odnos vrijednosti koji uspostavlja tumač putem svog
vrijednosnog suda- za in abstracto i b)pomične hijerarhije: nestabilan i promjenjiv odnos koji
vrijedi za konkretan slučaj, sud ocjenjuje utjecaj primjene na konkretan slučaj- za in concreto.

5. Kriterij specijalnosti

Kriterij specijalnosti za rješavanje antinomija „lex specialis derogat legi generali“

1.INAČICA- kriterij specijalnosti je tehnika pomirenja antinomija koja se primjenjuje u

nazočnosti antinomije između dviju normi istorednih u hijerarhiji izvora prava koje su u
odnosu jednostrano djelomičnog tipa, dakle odnosu pravila i iznimke. Tu posebnija norma
čini iznimku u odnosu na onu općenitiju, obje su valjane i vrijedeće, ali se opća norma ne
primjenjuje gdje je primjenjiva ona posebna. Posebna norma preteže nad općom, ona
ograničava njezin doseg tj. čini iznimku u odnosu na nju. NPR.:

N1 Z trgovine opojnim drogama,

N2 D trgovina kanabisom.

61
N2 derogira tj. ograničava doseg N1. Obje norme i dalje valjane i vrijedeće. Str. 272.

2.INAČICA- kriterij specijalnosti je tehnika pomirenja antinomija koja se primjenjuje u

nazočnosti antinomije između dviju normi istorednih u hijerarhiji izvora prava koje su u
odnosu dvostrano djelomičnog tipa. I tu se jednoj ograničava doseg, dilema kada će se uzeti
koja je norma opće pravilo, a koja iznimka. Prvo se uspostavlja vrijednosna hijerarhija pa
potom kriterij specijalnosti. NPR. N1 štiti pravo na privatnost osobnog života, N2 jamči
slobodu tiska: a) N1 ograničava doseg N2 b) N2 ograničava doseg N1.

VII. Norme i vrijeme

1. Vremenska dimenzija normi

A) Vrijeme postojanja/pripadanja
B) Vrijeme valjanosti
C) Vrijeme primjenjivosti od sudskih i upravnih organa
D) Vrijeme sposobnosti djelovanja

2. Vrijeme postojanja/pripadanja

Vrijeme pripadanja neke norme pp počinje u trenutku u kojem dotična norma stječe pravno
postojanje. Pravno postojanje norme razlikuje se od njezinog činjeničnog postojanja. Ako
prihvatimo da su norme jezični entiteti, ni za jednu normu koja nije formulirana jezikom ne
može reći da je postojeća.

Postoji akko je formulirana i postavljena u skladu s barem nekim normama o proizvodnji pp i

objavljena. Pripadanje norme pp prestaje kada norma biva smatrana nevaljanom i na koncu
biva poništena.

Ukinute norme nastavljaju pripadati pp i mogu biti isključene kad se utvrdi njihova
nevaljanost. To vrijedi u svim pp u kojima su ukidanje i poništenje različite pravne pojave i za
sve one norme koje nisu ukinute s unatražnodjelujućim učinkom. Primjerice, u vtpp ukidanje
nema un.učinak, sudac posumnja u valjanost, prosljeđuje US, ako smatra da je nevaljana
pitanje proglašava nevaljanim što za ishod ima poništenje same norme.=Tako već ukinuta
norma može još uvijek biti poništena tj. isključena iz pp. Zbog takvog isključenja norma u
potpunosti gubi primjenjivost: ne može više biti primijenjena ni u sporovima nastalima prije
njezina ukidanja.

3. Vrijeme valjanosti

Valjanost je bezvremensko svojstvo. Norma je valjana akko...* Uz postojanost u odnosu na

nju strukturno i materijalno nadređenih normi, svaka je norma ili valjana ili nevaljana, ne
može steći valjanost niti je izgubiti.

62
No, u vremenu se mogu mijenjati polazišne norme: norme strukturno i materijalno nadređene
normi o kojoj je riječ.
To ne može dovesti do stjecanja valjanosti izvorno nevaljane norme, ali može dovesti do
GUBITKA valjanosti izvorno valjane norme:
a) promjena strukturno nadređenih normi o pp ne utječe na formalnu valjanost norme o kojoj
je riječ; u formalnom pogledu valjano proizvedena norma zadržava svoju formalnu valjanost i
uz promjenu normi kojima se uređuje proizvodnja takvih normi: tempus regit actum pr. sa
zakonom i novim ustavom o z.postupku
b) promjena materijalno nadređenih normi dovodi do materijalne nevaljanosti
norme=naknadna/pridošla nevaljanost, pr. novi ustav nespojiv sa starim. str.243/288

4. Vrijeme primjenjivosti

To je obveza primjene od strane sudskih i upravnih organa. Vrijeme primjenjivosti norme

počinje u trenutku u kojem u odnosu na sudske i upravne organe nastane obveza primijeniti
dotičnu normu, a prestaje u trenutku u kojem ta obveza nestane i/ili nastane suprotna obveza.

Početak vremena primjenjivosti zove se stupanje na snagu/obveznost. Svršetak vremena

primjenjivosti ne podudara se nužno sa svršetkom bivanja norme na snazi, u nekim pp postoje
ukinute norme podložne primjeni na određena čs- kad god ukidanje nema unatražnodjelujući
učinak.

Primjenjivost određene norme može biti određena samo metanormama:

1. koje se odnose na vrijeme primjenjivosti svih normi koje proizlaze iz određene vrste izvora
prava, npr. norme o redovitom vacatio legisu

2. kojima se vremenski određuje primjenjivost nekog nt, npr. norme kojima se određuje da
neki određeni zakon ili pojedina norma stječe primjenjivost od trenutka isteka tzv.
produljenog vacatio legisa.

VRIJEME PRIMJENJIVOSTI NE PODUDARA SE

A)s vremenom pripadanja jer:

1)istodobno na temelju normi o vacatio legisu postoje norme koje pripadaju pp no još nisu
primjenjive 2)na temelju normi kojima se neke druge kvalificiraju kao privremene/prijelazne
postoje norme koje pripadaju pp, ali više nisu primjenjive 3)nekad organi primjene u nekom
pp imaju obvezu primjenjivati norme koje pripadaju nekom drugom pp

B)s vremenom valjanosti jer:

valjanost nije ni nužan ni dovoljan uvjet primjenjivosti. Ona u nekom danom pp uključuje
norme koje nisu ni valjana ni nevaljane(prvi ustav), norme valjane u drugim pp(norme mpp),
u pp postojeće nevaljane norme(neustavne do proglašenja nevaljanima ili do poništenja). !
Valjanost nije dovoljan uvjet jer primjenjivost valjanih normi može biti odgođena.

63
5. Vrijeme sposobnosti djelovanja

Doseg sposobnosti djelovanja= skup čs s kojima se povezuju pp // skup čs u nazočnosti kojih

se proizvode pravni učinci.

Ako se nekom normom pp povezuju s činjenicama koje su nastupile u vremenskom odsječku

V1 do V2, potonje čini vremenski doseg sposobnosti djelovanja/vrijeme sposobnosti
djelovanja. DEF. vrijeme sposobnosti djelovanja je vremenski luk u kojem treba nastupiti
predviđeno čs kako bi uslijedile pp.

Vrijeme sposobnosti djelovanja NIJE povezano s ostalim vremenskim dimenzijama normi.

Konkretno, primjenjivost norme treba razlikovati od sposobnosti djelovanja. Vremenski luk u

kojem neku normu treba primjenjivati je različito od luka u kojem trebaju nastupiti njome
uređena čs.
Primjerice, ako danas na snagu stupi norma kojom se neka pp povezuje s djelom počinjenim
jučer, vrijeme primjenjivosti ne može započeti prije danas, ali se vrijeme sposobnosti
djelovanja proteže na jučer= dotičnom normom se pp povezuje s djelom počinjenim prije
njezina stupanja na snagu.

64
6. Unatražnodjelujuće, produljenodjelujuće i prijelazne norme

A) Unatražnodjelujuće norme su one kojima se pp povezuju s činjenicama koje prethode

njenom stupanju na snagu. Povezane su s vremenom sposobnosti djelovanja.

B) Produljenodjelujuće norme su one kojima se pp čak i nakon što se dotičnu normu ukine,
povezuju s činjenicama koje su nastupile prije njezina ukidanja. To je svaka ukinuta norma
koja nije ukinuta s unatražnim djelovanjem. Povezane su s vremenom primjenjivosti.

C) Prijelazne norme povezane su s vremenom sposobnosti djelovanja u 2 smisla:

*u strukturnom smislu prijelazne norme su one s vremenski ograničenom sposobnošću

djelovanja budući da je za njih ab origine predviđen trenutak prestanka sposobnosti
djelovanja. No, ovdje produljenodjelujućom normom nazivamo i onu koja od početka ima
određen trenutak prestanka sposobnosti djelovanja a taj se rok potom produlji. Npr. Zakon o
nezastarijevanju k.d. ratnog profiterstva.

*u funkcionalnom smislu prijelazne norme su one izrijekom ustanovljene s ciljem uređivanja

prijelaza s jednog pravnog uređenja na drugo, tako da je lakše utvrditi koje pravno pravilo
treba primijeniti na sve one situacije koje još nisu okončane u trenutku stupanja na snagu
novoga prava i koje se nađu na razmeđu u trenutku prijelaza; to su najčešće metanorme koje
se sastoje u davanju produljenog djelovanja normama starog uređenja i/ili davanju unatražnog
djelovanja normama novog uređenja.

7. Unatražno djelovanje

Norma je pogodbeni sintaktički iskaz tipa Ako Č, onda P. O sposobnosti djelovanja norme
treba se govoriti o vremenskom luku u kojem treba nastupiti predviđeno čs kako bi uslijedili
dani pravni učinci. Unatražnodjelujuća norma je ona kojom se pravne posljedice ili učinci
povezuju s čs koja su nastupila u nekom trenutku prije njezina stupanja na snagu: 1norma
kojom se kažnjavaju djela počinjena prije njezina stupanja na snagu, 2norma kojom se obara
već pravomoćna presuda, 3norma kojom se mijenja uređenje već okončanih odnosa.

8. Dvije vrste unatražnodjelujućih normi

65
1. Unatražnodjelujuća norma u slabom smislu- je svaka norma kojom se određuje drugačije
rješenje sporova nastalih prije njezina stupanja na snagu, a koji u sudskom postupku u kojemu
se o njima odlučuje još nisu riješeni.

2. Unatražnodjelujuća norma- u jakom smislu je svaka norma kojom se određuje drugačije

rješenje sporova nastalih prije njezina stupanja na snagu, a koji su već riješeni i kojom se
obaraju pravomoćne sudske odluke.

Peti dio: Od pravnog poretka do države

I. Država

1. Prethodni pojmovi

Svaka država je pp, ali svaki pp nije država.

1) Pp je skup strukturiranih normi u smislu što su norme koje ga čine jedne s drugima u
odnosima. Odnos dinamičkog utemeljenja: svaka norma koju je donijelo neko nt nalazi svoj
dinamički temelj u normi o nadležnosti kojom se ustanovljava to tijelo.

2) Izvorne i izvedene norme. Dinamički temelj nemaju sve norme koje pripadaju nekom pp.
Dinamičkog temelja su lišene (imaju samo statički) neizražene norme- nije ih izrijekom
formuliralo nijedno tijelo nv- to su one koje su argumentacijskim putem izvele doktrina i
sudska praksa. I prvi ustav kao vrhovna ili neovisna norma lišena je dinamičkog temelja.
Znači, svaki se pp sastoji od dviju vrsta normi: neovisnih/izvornih i ovisnih/izvedenih.
Izvorne/neovisne su one čije pripadanje pp ne ovisi o postojanju drugih normi= norme prvog
ustava. Izvedene/ovisne su one čije postojanje počiva na prethodnom postojanju drugih normi
a)jer ih je donio subjekt kojemu je nekom već postojećom normom dodijeljena nv
b)logički/pseudologički proizlaze iz već postojećih normi=neizražene norme.

3)Odnosi između pp. Odnos nadređenosti i podređenosti- poredak A nadređen je poretku B

kada u sebi sadrži vrhovnu normu prvi ustav poretka B= podređeni poredak nije neovisan
poredak jer je dio nekog drugog p. Dva su p međusobno neovisna kada svaki od njih ima svoj
izvorni ustav.

4)Centralizacija i decentralizacija. U svakom pp postoje akti proizvodnje i primjene prava:

stvaranje i primjena općih normi. Akte pip normi mogu izvršiti a)specijalizirani organi-
centralizirani pp b)adresati samih normi- decentralizirani pp. Organ poretka je svatko komu je
normom o nadležnosti dodijeljena vlast/funkcija stvaranja ili primjene prava. Konkretno,
centralizacija i specijalizacija tzv. i fje sastoji se u uporabi sile, sredstava prisile i opća
zabrana samopomoći imaju učinak monopola uporabe sile svojstven modernoj državi.

5) Područja sposobnosti djelovanja pp, podrazumijeva se sposobnost proizvođenja pravnih

učinaka= nastanka obveza i prava. Svaka pravna norma može biti upućena samo ljudskim

66
bićima tj. svaki normativni poredak nužno ima PERSONALNO područje sposobnosti
djelovanja: skup osoba u odnosu na koje njegove norme mogu proizvoditi pravne učinke.
Neki pp imaju teritorijalno područje sposobnosti djelovanja npr. dpp političkih stranaka.

6) Društvena efektivnost pp: društveno učinkovitom naziva se ona norma koja se stvarno
uporabljuje, pridržava i primjenjuje. Učinkovit je onaj pp čije su norme uglavnom učinkovite.

2. Pojam države

Državom nazivamo svaki pp koji skupno ima 4 obilježja:

1)centraliziran
2)neovisan
3)teritorijalno područje sposobnosti djelovanja
4)društveno efektivan
Međunarodnopravni poredak nije država jer ne raspolaže z organima. Područni pravni
poredak nije država jer nije izvoran (d temelj valjanosti nalazi se u državnom ustavu). Pp
političke stranke nije država jer nema teritorijalno područje sposobnosti djelovanja.
Zamišljeni pp nije država jer je lišen društvene efektivnosti. Obično se tim izrazom upućuje:
a)katkad na pp upravljanu političku zajednicu b)skup centralnih organa pp tj. organa
nadležnih za pip prava- norme upućene državama i za izlaganja u kojima se o državama
govori kao o djelatnim subjektima/kao o nositeljima subjektivnih pp.

3. Vrste državnih pravnih poredaka

Tri gledišta pp-način proizvodnje/formiranja, normativni sadržaj i opseg

1) Način formiranja pp: Pravo (Kelsen) uređuje vlastito stvaranje tj. način formiranja pp koji
je određen podskupom sekundarnih normi: normi kojima se uređuje proizvodnja drugih normi
dodjeljivanjem nv i uređivanjem njihova izvršavanja. Te norme o proizvodnji prava su
materijalni ustav samog poretka. Analiza načina formiranja pp razlikuje: a) demokratske
države- one u kojoj norme neposredno ili posredno putem elektivnih organa stvaraju oni isti
subjekti kojima su te norme upućene b)autokratske države- one u kojoj se norme stvaraju bez
sudjelovanja subjekata kojima su te norme upućene.

2) Sadržaj pp: sastoji se od skupa spp ustanovljenih primarnim i sekundarnim normama.

Analiza sadržaja pp ključna za razlikovanje:A)ustavnom državom naziva se ona u kojoj je
a)politička vlast razdijeljena među više organa koji u skladu s Montesquieuovim naukom
jedni druge provjeravaju i zaustavljaju b)građanima dodijeljena i zajamčena neka prava
slobode B)apsolutnom državom ona koja ne ispunjava ova dva uvjeta.

3) Opseg pp može biti manje ili više širok ovisno o broju čs koja uređuje. Analiza opsega pp
ključna za razlikovanje: a)liberalna je ona država u kojoj je pp uređeno samo razmjerno

67
ograničeno područje ljudskog ponašanja tako da je velik broj ponašanja osobito onih koja se
tiču privatnog života i raspodjele bogatstva neuređen b)totalitarna ona u kojoj pravnim
normama podliježu više ili manje sva ljudska ponašanja.

4. Pravna država

Pravna država je ona koja se suprotstavlja despotskoj i arbitrarnoj vlasti. Nedespotska i

nearbitrarna vlast je poredak u kojem istodobno vrijede: 1)načelo slobode= na temelju načela
slobode građanima je dopušteno sve ono što im nije izrijekom zabranjeno 2)načelo
zakonitosti= na temelju načela zakonitosti javnim je vlastima zabranjeno sve ono što im nije
izrijekom dopušteno.

II. Državne vlasti

1. Vlast

Vlast se u prvom smislu

a)odnosi na državne fje=djelatnosti=razred akata; str.317 Montesquieu

b)odnosi na državne organe koji izvršavaju različite funkcije

2. Tri temeljne funkcije

Po Montesquieu država izvršava 3 fje, dioba je ispravna ako se odnosi na 1a)državne funkcije.

a) ZF: Zakonodavni akti. Z fja sastoji se u proizvodnji općih i apstraktnih normi.

b) SF: Sudski akti. S fja sastoji se u konkretnom utvrđivanju kršenja tih normi tj. u rješavanju
sporova koji za predmet imaju kršenje tih normi.

c)IF: Upravno-izvršni akti. I fja ima rezidualni karakter- obuhvaća sve pojedinačne i
konkretne akte koje se ne može svesti na neku od dviju prethodno navedenih fja.

Fje su hijerarhizirane. IF i SF logički i vremenski pretpostavljaju ZF, sekundarne- logički i

pravno podređene. IF obuhvaća razne djelatnosti: uporabu javne sile, ubiranje poreza, trošenje
javnog novca, međunarodne odnose, kazneni progon,a zajedničko tim djelatnostima je što sve
pretpostavljaju norme.

3. Objašnjenja

1. Ovo razvrstavanje se odnosi samo na utemeljene vlasti koje legitimnost crpe iz ustava, to su
zis (za razliku od ustavotvorne vlasti koja je izvorna).

2. Po ovme postoje zapravo samo dvije državne funkcije:

68
Pip normi: 1)proizvodnja normi i 2)primjena normi.
Sudska i izvršna funkcija – ne proizvode norme/ +primjenjuju prethodno ustanovljene norme.

3. Ostavljajući po strani ustavotvornu fju, postoje 3+ državnih funkcija, u krutom ustavu:

Kod ZF razlikujemo normativna ≠ ustavna proizvodnja, kod SF razlikujemo: redovno ≠
ustavno sudovanje.

U suvremenim pravnim poredcima:

a) ZF (centralizirani oblik)- skupštine
b) SF (difuzni oblik)- sudski organi
c) IF (difuzni oblik)- skup organa= javna uprava= vlada+državni poglavar čije je mjesto u
odnosu na ostale vlasti nepromjenjivo. Postoje pp u kojima je državni poglavar:
A)Šef izvršne vlasti: monarhija+predsjednička vlast.
B)Neutralna vlast jamca ustava: parlamentarna vlada.
C)Višeznačan položaj: predsjednička vlada.

III. Odvajanje i uravnoteživanje vlasti

1. Dvije tehnike/modela ustrojstva vlasti

Svrha ustrojstva političke vlasti je izbjegavanje despotizma i jamčenje slobode građanima.

2. Prva tehnika ustrojstva vlasti: Odvajanje vlasti

Model odvajanja vlasti proizlazi iz spoja dvaju načela:

1)načelo specijalizacije fja

2)načelo međusobne neovisnosti organa.

1)SPECIJALIZACIJA FUNKCIJA- za fju se može reći da je specijalizirana kada je određeni

organ izvršava na isključiv način i u potpunosti. Konkretno, akko nijednom drugom organu
države nije pripisana
a)vlast izvršavanja u cijelosti ili djelomično te fje
b)vlast ometanja/sprečavanja izvršavanja te fje
c)vlast lišavanja sposobnosti djelovanja akata izvršavanja te fje.

Kada različiti organi dijele vlast izvršavanja, vlasti su pomiješane. Kada neki organi raspolaže
vlašću sprječavanja izvršavanja neke fje ili vlašću poništavanja akata njezina izvršavanja,
vlasti su uravnotežene.

Primjerice, za sudsku fju kažemo da je specijalizirana pod uvjetom da

a) z i i organi nemaju vlast rješavanja konkretnih sporova

69
b)z i i organi nemaju vlast lišavanja pravomoćne sudske presude.

2)NEOVISNOST ORGANA- za dva se organa može reći da su međusobno neovisni kada je

svaki od njih slobodan od svakog upletanja drugog organa u njegov sastav, funkcioniranje i
trajanje. Tako je organ B potpuno neovisan o organu A akko:

a) A nije imenovao, predložio ili izabrao nositelja B

b) mandat nositelja B nije obnovljiv
c) A ne može opozvati nositelja B

Primjerice, sudovi su neovisni o druga dva organa pod uvjetom da

a)suce ne imenuje ni i organ ni z skupština, ili barem da ako ih imenuje, njihov mandat nije
obnovljiv
b)suce ne može opozvati ili ukloniti ni i organ ni z skupština.

3. Druga tehnika ustrojstva vlasti: Uravnoteživanje vlasti

Uravnoteživanje vlasti tehnika je ustavnog ustrojstva vlasti, u jeziku američkog

konstitucionalizma „checks and balances“= sustav provjere/kočnice i ravnoteže.

Taj model ustavnog ustrojstva vlasti zahtijeva da je politička vlast podijeljena između više
organa, ali isključuje specijalizaciju i fje / z fje / i međusobnu neovisnost i i z vlasti. Temelji
se na „samo vlast zaustavlja vlast“. ( NB kada se govori o političkoj vlasti, da se skupno
odnosi na z i i vlast, ali ne i na sudsku jer ona služi za utvrđivanje kršenja zakona). Znači:

1)VLAST: Politička vlast treba biti podijeljena između više organa vlasti tako da nijedan
organ ne može izvršavati političku vlast u cijelosti.

2)FUNKCIJA: Svaka državna fja treba biti podijeljena između više organa tako da se radnja
svakog organa, ako je potrebno može spriječiti ili lišiti sposobnosti djelovanja radnjom nekog
drugog organa.

3)ORGANI: Različiti organi države trebaju raspolagati vlastima međusobna provjeravanja i

utjecanja.

4. Oprečne implikacije

70
5. Podudarne implikacije

IV. Ustavno sudovanje

1. Ustavno sudovanje i načelo zakonitosti

Rule of law je načelo na temelju kojega su sve javne vlasti podvrgnute zakonu.

Ako pod zakonom podrazumijevamo zakon u formalnom smislu, podvrgnutost zakonu ne

može se odnositi na samu z vlast- z ne može biti obvezan zakonom tj. ne može se
samoobvezati.=Zakon ne može ograničiti budućeg zakonodavca: svaki novi zakon može
slobodno proturječiti ranijim zakonima, a ako bilo koji zakon proturječi ranijem zakonu, onda
pak raniji zakon biva ukinut.

Ako pod zakonom podrazumijevamo zakon u materijalnom smislu, tj. objektivno pravo
općenito onda i z vlast može biti podvrgnuta zakonu, temeljnom zakonu-ustavu. No sve pod
uvjetom da je a)ustav krut i b)zajamčen sustavom ustavnog sudovanja. TAKO institucija
ustavnog sudovanja proširuje učinak načela zakonitosti i na z, obvezujući z vlast na poštivanje
viših normi. USTAVNA PRAVNA DRŽAVA je onaj pp u kojemu je i zakonodavac pod
plaštem načela ustavnosti podvrgnut načelu zakonitosti.

2. Ustavno sudovanje i dioba vlasti

1)Ustavotvorna/utemeljujuća i utemeljene vlasti.

Utemeljenom vlasti naziva se svaka vlast koja je dodijeljena na temelju već postojećih normi:
to su zis vlast dodijeljene i uređene ustavnim normama. Ustavotvornom/utemeljujućom
naziva se ona koja nije dodijeljena nijednom već postojećom normom, izvršava se extra-
ordinem nezakonitim oblicima= vlast koja se izvršava pri uspostavi prvog ustava. DAKLE,
ustavno sudovanje ima za učinak jasno odvajanje ustavotvorne od zakonodavne vlasti i

71
održavanje toga odvajanja: sprečava zakonodavca da mijenja ustav i/ili proturječi i na taj
način zamijeni ustavotvornu vlast.

2)Tzv. dioba vlasti:

A)Dioba vlasti u jakom/užem smislu riječi, tj. odvajanje vlasti postoji kada je državna vlast
podijeljena između više organa te je svakoj državnoj vlasti zapriječeno bilo kakvo upletanje u
izvršavanje ostalih vlasti. Suci se ne mogu upletati u izvršavanje z vlasti, bezuvjetno su
podvrgnuti zakonu, ni u kojem slučaju ne mogu odbiti primjenu zakona, a još manje zakon
poništiti. Tako shvaćena dioba vlasti nespojiva s ustavnim sudovanjem tj. s vlašću sudova da
otklone primjenu neustavnih zakona ili ih ponište.

B)Dioba vlasti u slabom smislu tj. sustav checks and balances postoji kada je državna vlast
podijeljena među više organa, ali je svaka od državnih vlasti ovlaštena upletati se u
izvršavanje ostalih vlasti. Tako se vlasti međusobno uravnotežuju, svaka od njih može
spriječiti ostale da izađu iz okvira svojih nadležnosti. U tim se uvjetima sudska vlast
može upletati u izvršavanje z vlasti, dobivajući primjenu zakona ili ih čak poništavajući- te
djelovati prema z kao protuvlast. Tako shvaćena dioba vlasti zahtijeva neki sustav ustavnog
sudovanja.

3. Ustavno sudovanje i demokracija

Ustavni sudovi su antidemokratske/protuvećinske institucije jer poništavajući ili otklanjajući

primjenu zakona djeluju kao ograničenje vlasti parlamentarne većine. U nazočnosti ustavnog
sudovanja, parlament nije suveren jer ne može proturječiti ustavu bez posljedica. Ukratko,
ustavno sudovanje ima s demokratskim načelima samo otvoreno sukobljavajući odnos. U
korijenima ustavnog sudovanja stoji liberalna politička doktrina uravnoteživanja vlasti.

4. Ustavno sudovanje između pravosuđenja i zakonodavstva

Ustavno sudovanje očituje značajke:

A) SUDSKE FUNKCIJE: ne stvara novo pravo, ograničava se na primjenu već postojećeg

prava- njegove su odluke obrazložene kao odluke kojima se primjenjuje već dane ustavne
norme; lišen inicijative- ne može samostalno započeti djelovanje; ne može po svojoj volji
odrediti predmet svojih odluka.

B)ZAKONODAVNE FUNKCIJE: 1. zakonodavna funkcija sastoji se u mijenjaju postojećeg

prava a)dodavanjem skupa novih normi b)oduzimanjem iz skupa postojećih normi. Prema
tome, ustavni se sudovi kada odbijaju primjenu neke postojeće norme ili kada poništavaju
takvu normu, mijenjaju pravo jer oduzimaju norme iz skupa postojećih i/ili primjenjivih
normi. 2. U nekim se pp ustavni sudovi dodaju u pravni poredak nove norme tzv. dodajuće
odluke i/ili zamjenjuju postojeće norme tzv. zamjenjujuće odluke. str.200

Po ovome je ustavno sudovanje izvršavanje z fje, tako da se ne proturječi načelu diobe vlasti
jer tamo gdje ga ima zapravo je sama z vlast podijeljena(zs nisu odvojene)- jedan elektivni
organ je parlament, a drugi neelektivni je ustavni sud.

72
V. Suverenost

1. Uvod

Pod suverenom se obično podrazumijeva tijelo vlasti legibus solata koje ne podliježe
zakonima u općenitom smislu tj. ne podliježe pravnim ograničenjima te vrste. No, suverenost
je svojstvo država i iz toga slijedi da države kao suverene ne podliježu pravnim ograničenjima
tj. nisu vezane međunarodnim pravom. Pojam suverenosti svojstven međunarodnom pravu
različit je od pojma suverenosti iz ustavnog prava.

2. Suverenost u ustavnom pravu UP

U up suverenost označava vrhovnu vlast „summa potestas“ i svojstvo je tijela nv

normotvorca. Suverenim se naziva najviše tijelo pravne vlasti i samo je jedno, kao nositelj
suverene vlasti. Suverenost označava ustavotvornu/utemeljujuću vlast: vlast pravno
neograničenu, nije dodijeljena i uređena pravnim normama nego se izvršava extra ordinem.

3. Pravna ograničenja suverena? (I) UP

U up, suveren ne može biti podvrgnut nikakvim pravnim ograničenjima. Ako bi bio, ne bi bio
ustavotvorna/utemeljujuća nego utemeljena vlast tj. vlast dodijeljena normama. Ukratko,
uopće ne bi bio suveren. Za ustave se zato ne može reći niti da su valjani niti da su nevaljani,
jer je valjanost odnos jedne norme s drugim, u nekom smislu višim normama a po def. ne
postoje norme više od ustava.

VI. Međunarodno pravo i državno pravo: monizam ili dualizam?

1. Prethodne napomene

U kojim su odnosima dpp s mpp? Dualisti da je riječ o različitim pp, a monisti tvrde da je
riječ o jednom makroporetku. O tome se može raspravljati kao o a)općeteorijskom
b)dogmatsko ustavnopravnom c)dogmatskom međunarodnopravnom- problemu.

2. Dualizam i monizam i kritike u općoj teoriji prava

A) Općeteorijski problem

1) DUALIZAM: Dualistička je teza da unutarnje dp i mp treba prikazati kao zasebne i

odvojene međusobno neovisne pp u smislu da svaki od njih ima vlastiti temelj valjanosti tj.
vlastitu vrhovnu normu. Po tome, dpp nemaju svoj temelj u mp normi nego u vl.ustavu. Svaki

73
je državni ustav ukratko izvorna norma tj. norma koja nije izvedena iz norme mp. N.B.:
Trebalo bi govoriti o pluralizmu.

2) MONIZAM: Monistička teza je da dpp i mpp čine jedan makroporedak. Oni nemaju
zasebne vrhovne norme, nego zajednički temelj valjanosti, u temelju obaju pp stoji jedna
vrhovna norma tako da jedan pp ima svoj temelj u drugome i nije neovisan pp nego dio
drugoga. Ta teza ima dvije inačice:

a) Državnopravni monizam: mp je dio dp. Mp je vanjsko pravo država tj. dio dp kojim se
uređuju odnosi države s drugim državama. Ne postoji jedno mp: postoji onoliko mpp koliko je
država jer svaka ima vlastito međunarodno pravo.

Kritika 1. Kada bi monistička teza bila točna, ne bi postojalo mp. Postojali bi samo različiti
skupovi dp normi kojima bi se za svaku pojedinu državu uređivalo njezine međunarodne
odnose. Prvo, vanjsko pravo dpp ima norme mop zajedničke različitim državama. Drugo,
dotične norme stvaraju sve države zajedno u svojim međusobnim odnosima.

b) Međunarodnopravni monizam: Kelsen: dp je dio mp. Vrhovna norma dp/različitih dpp

je međunarodnopravna norma. Ustavi država nisu vrhovne, neovisne i sve imaju temelj u
jednoj mp normi.

Kritika 2. Kelsen smatra da svaki ustav zahtijeva temelj valjanosti koji treba tražiti u normi
mp i to u načelu efektivnosti po kojem je valjan svaki društveno učinkovit ustav. Unutarnje
pravo ima svoj temelj valjanosti u mpp tako što je svaki dpp dio mpp. Mp jest ili sadrži neku
vrstu metaustava. Kelsenov arg. neuvjerljiv jer načelo efektivnosti nije podobno dodjeljivati
valjanost ustavu: nije norma o nadležnosti, njome se ne uređuju ustavotvorni postupci niti se
dodjeljuje nv- ono samo priznaje postojeću ustavotvornu činjeničnu vlast izvršenu extra
ordinem. UKRATKO, nv država ne crpe legitimnost iz mp.

4. Dualizam i monizam u ustavnom pravu

B) Dogmatski ustavnopravni problem

Mogu li nacionalni suci neposredno primijeniti mp norme bez prethodne prilagodbe ili suci
mogu primjenjivati samo unutarnje pravo?

1)DUALIZAM: mp i unutarnje pravo up čine zasebne pp, da mp norme nisu primjenjive u up

bez prethodne prilagodbe samog upp= tj. bez prethodnog preuzimanja mp normi ili njihove
preobrazbe u up norme.

2)MONIZAM: mp i up čine jedan makroporedak, da su mp norme neposredno primjenjive u

upp bez potrebe za unutarnjim aktima prilagodbe. Radi se o problemu rješivom samo na način
propisan ustavnim normama xyz pp. Ustav u monizmu po tome može biti:
74
A)DUALISTIČAN- a)primjenjivo samo up b)mp norme običajne i ugovorne nisu primjenjive
dok ih se ne preuzme pomoću unutarnjih normativnih akata.

B)MONISTIČAN-ustav prema kojem su mp norme običajne i ugovorne primjenjive

neposredno kao i up

C)MJEŠOVITI- kombinira se monistična norma općeg mp s dualističnom normom mup:

određuje se neposredna primjenjivost normi mop, ali ne dopušta neposredna primjenjivost
normi mup bez prethodnog preuzimanja+unutar toga moguće je da

a) 1.Z 2.MP- zakoni nadređeni običajnom i/ili ugovornom mp, s tim da su raniji nespojivi
zakoni mp ukinuti, a kasniji nespojivi zakoni mp nevaljani.

b) Z=MP- zakoni izjednačeni s običajnom i/ili ugovornom mp, s tim da nespojive mp norme
ukidaju ranije zakone i bivaju ukinute kasnijim zakonima.

5. Dualizam i monizam u međunarodnom pravu

C) Dogmatski međunarodnopravni problem: utvrđujemo je li mp monistično ili dualistično

!Sud pretpostavlja da načela lex posterior i lex superior mogu djelovati samo unutar nekog pp,
ali nikada u odnosima između normi zasebnih pp! Dva skupa normi SN1 i SN2 čine jedan pp
kada se antinomije između njima pripadajućih normi rješavaju načelima lex posterior i lex
superior- one čine zasebne pp kada ta načela ne djeluju. Po tome:
A) mp monistično akko sadrži normu kojom se predviđa ukidanje i/ili nevaljanost dp normi
nespojivih s mp normama
B)mp dualistično ako ne sadrži takvu normu.

U mp doktrini takva norma ne postoji. Unutarnje norme za mp su činjenice i jedina posljedica

koju mp predviđa za slučaj donošenja unutarnjih normi nespojivima s normama mp, je
međunarodnopravna odgovornost dotične države, NIKADA ukidanje/nevaljanost dotičnih
normi.

SUM.: Sa stajališta mp= mp je dualistično.

Šesti dio: Tumačenje i šire

I. Tumačenje i višeznačnosti

1. Postupak v. proizvod (I)

Tumačenje u smislu djelatnosti je misaoni postupak, a proizvod tog postupka je diskurs. Riječ
tumačenje označava tumačenjsku djelatnost npr. u iskazima „Ta je O višeznačna, tako da
zahtijeva tumačenje“. Suprotno, u iskazima „Vrhovni sud je dao suženo tumačenje te
odredbe“, tumačenje je proizvod neke odredbe.

75
2. Apstraktno v. konkretno (II)

Riječ tumačenje nekad se odnosi na:

A)pripisivanje značenja nekom nt: „ T znači Z.“
B)pravnu kvalifikaciju „X predstavlja ubojstvo“ koja pruža temelj za rješavanje određenog
spora.

Jedno je čitati nt i pitati se o smislu, a drugo spada li neko kčs u područje primjene neke dane
prethodno utvrđene norme? Razlikuje se:

1)Tumačenje in abstracto- usmjereno na tekstove, sastoji se u utvrđivanju n tekstom-

smisaonog sadržaja norme= normativnog sadržaja bez pozivanja na ijedno kčs. Predmet
tumačenja su potpuni iskazi. RJEŠAVANJE PROBLEMA in abstracto: npr. Što znači da
predsjednik potpisuje vladine uredbe?

2)Tumačenje in concreto- usmjereno na činjenice, sastoji se u podvođenju kčs pod područje

primjene neke in abstracto utvrđene norme ili rješavanju spora. Predmet tumačenja su
predikati kojima je normotvorac uobličio čs/ antecedent norme, predikatima se označava
razred npr. „ugovor.“ RJEŠAVANJE PROBLEMA in concreto: npr. Primjenjuje li se
„Ulazak u park vozilima zabranjen je vozilima“ i na tricikl?

Pravo je dvostruko neodređeno:

*neodređen je pravni poredak zbog višeznačnosti nt=ne zna koje mu norme pripadaju ili su na
snazi
*neodređena je pojedina vrijedeća norma=zbog nejasnosti predikata u prirodnim jezicima, ne
zna koja čs pripadaju njezinom području primjene.

3. Spoznaja v. odluka

Tumačenje se nekad odnosi na: a)spoznaju, b)odluku, c)normativno stvaranje*

1)SPOZNAJNO TUMAČENJE- izražava se iskazom: O može značiti N1 ili N2.

-Spoznajno tumačenje je leksička definicija, to je znanstvena djelatnost lišena praktičnog

učinka.

2)ODLUČUJUĆE TUMAČENJE- sastoji se u odluci određenog značenja, može biti

76
a)standardno da: O znači N1. ili O znači N2.

b)stvaralačko da O znači O3= ne pripada mogućim značenjima odredbe O.

-Odlučujuće tumačenje je redefinicija, djelatnost koju može obavljati pravni znanstvenik i

organ primjene, samo što organ primjene proizvodi autentično tumačenje= proizvodi pravne
posljedice.

3)STVARALAČKO TUMAČENJE

-Stvaralačko tumačenje je stipulativna definicija, to je politička djelatnost koju može obavljati

pravni znanstvenik i organ primjene, samo što organ primjene proizvodi autentično
tumačenje= proizvodi pravne posljedice. Rijetka pojava, sastoji se u izvođenju iz teksta
neizraženih normi. To zapravo i nije tumačenje, nego PRAVNO KONSTRUIRANJE.

4. Tumačenje v. pravno konstruiranje

Pravno konstruiranje je svojstveno za doktrinu i sudsku praksu npr. stvaranje vrijednosnih

praznina(...). Stvaralačko tumačenje sastoji se upravo u tome, konstruiranje od izričitih normi
neizričite norme koje nikada nije formulirano nijedno tijelo nv.

Izražena norma je svaka koja se pripisuje nekoj točno određenoj odredbi kao jedno od
njezinih značenja.

Neizražena norma je svaka koja ne predstavlja značenje neke određene odredbe.

II. Dvostruka neodređenost prava

1. Neodređenost pravnog pretka

Pravo je neodređeno u smislu neodređenosti pravnog poretka, a izvor neodređenosti pravnog

poretka je višeznačnost normativnih tekstova. str. 359

Nt je višeznačan.
1)Izražava li N1 ili N2?
2)Izražava li nt uz N1 i N2?
3)Implicira li nt uz N1 i N2, ili ne?
4)Nt izražava N1, no je li ta norma otklonjiva tj. podložna iznimkama? = Je li norma kojom se
zabranjuje ulazak vozila u park primjenjiva na vozila hitne pomoći?

Rj.:Neodređenost pp smanjuje se tumačenjem in abstracto.

2. Izvori neodređenosti pravnog poretka

Izvori neodređenosti pravnog poretka proizlaze iz vz nt zbog:

A)Osjećaji pravednosti tumača tj. etičko-političke preferencije tumača usmjeravaju

tumačenjske izbore, npr. pravo glasa (državljani+useljenici).

77
B)Metode tumačenja:

1.Uobičajeno značenje riječi: prerezati vrat je način počinjenja ubojstva, tko to učini-počinio
je ubojstvo
2.Navodna namjera zakonodavca: zakon kaže radnici, podrazumijevaju se i radnice
3. Argument a contrario: zakonodavac je rekao paprike, ne primjenjuje se na rajčice
4. Argument analogije a simile: zakonodavac je rekao paprike, norma se primjenjuje i na
rajčice
5. Argument razdiobe: razred javnog prijevoza obuhvaća 2 različita podrazreda, gradski i
izvangradski, tako da se u svjetlu ratio legis norma primjenjuje samo na gradski prijevoz ili
samo na izvangradski prijevoz

C) Dogmatika. Svaki tumač nt pristupa s teorijskim pretpostavkama koje utječu na njegovo

tumačenje, to su dogmatske konstrukcije koje su pravnici razvili u vremenu koje logično
prethodi i koje je neovisno o tumačenju nekog konkretnog n. iskaza. Npr. presedan Madison
v. Marbury 1803.-doktrina koju je uobličio Vrhovni sud SAD-a da svaki pisani ustav
implicira načelo da je zakon suprotan ustavu ništetan.

Svaka dogmatska konstrukcija predstavlja matricu neizraženih normi koje implicitno postoje
u pp iako ih nije formuliralo nijedno tijelo n vlasti nego su ih logičkim arg. postupcima razvili
tumači.

3. Neodređenost normi

Pravo je neodređeno u smislu neodređenosti pravnih normi, a izvor neodređenosti pravnih

normi je nejasnost predikata.

Višeznačnost nt kaže da se u izvorima prava razlikuju odredbe (formulirani normativni iskazi)

i norme jer mnoge odredbe istodobno/alternativno izražavaju i/ili impliciraju više normi, a i
postoje norme bez odredbe: npr. neizražena opća načela prava.

Rj.: Neodređenost normi smanjuje se tumačenjem in concreto.

4. Izvori neodređenosti normi

Svaka je vrijedeća norma neodređena u smislu što se ne zna koja čs pripadaju njezinom
području primjene, a to proizlazi iz nejasnosti predikata= razredi izraza=imaju
spornu/otvorenu open textured referenciju. Nejasnost tj. open texture je jezično svojstvo koje
ne proizlazi iz tehnika tumačenja. U pogledu svake norme postoje slučajevi:
a)na koje je nedvojbeno primjenjiva
b)nedvojbeno neprimjenjiva
c)dvojbeni- tzv. hard cases. Primjerice, (simulatio) razmjena po prosječno tržišnoj cijeni
nedvojbeno je kupoprodaja, po smiješno niskoj cijeni je prikriveno darovanje- no koja je
granica?

78
III. Pravne praznine

1. Normativne praznine i tumačenje

Normativna praznina nastaje kada zakonodavac uredi više čs, ali se može dogoditi da propusti
urediti 1+ njihovih mogućih kombinacija. Pr. str. 369.

Praznina se utvrđuje rasuđujući pomoću normi po izvršenom tumačenju, i ako su to norme

izvršenog tumačenja- praznina ostaje.

Za izbjegavanje praznine, mogli smo pretumačiti normativni tekst iz kojeg smo izveli one 3
norme i protumačiti ga drugačije. Pr. str. 370.

Pravne praznine slijede tumačenje,a ne prethode mu. Tumačenjem se praznine proizvode=

problem tekstualnog tumačenja in abstracto ili in concreto, a kao što se proizvode tako ih se
može izbjeći ili spriječiti. Načini rješavanja: ili da nema praznine- odlukom da razmatrano čs
spada u područje primjene neke određene norme-nema praznine ili da postoji normativna
praznina- odlukom da ne postoji nijedna na to čs primjenjiva norma. Na tumaču je da odluči.
No u oba slučaja tumačenjski problem je riješen, ako se praznina pojavi, pojavi se nakon
tumačenja. Tumačenjem se praznina ne može popuniti: popunjavanje je stvaranje novog
prava=pravno konstruiranje, a ne tumačenje prava.

2. Tehničke praznine

U pp postoji tehnička praznina kada postoji odsustvo norme čije je postojanje nužan uvjet
sposobnosti djelovanja neke druge norme: neka norma ne može proizvoditi pravni učinak ako
nema druge norme kojom je se konkretizira. Primjerice, nekom se normom propisuje
periodično sazivanje nekog organa, ali se nijednom normom ne određuje koji ga je subjekt
nadležan sazvati.

4. Vrijednosne praznine

Vrijednosnom prazninom naziva se nepostojanje norme koja bi prema subjektivnim etičko-

političkim preferencijama tumača trebala postojati. Utvrđenje postojanja vrijednosne praznine
u pp je vrijednosni sud, kritika postojećeg prava i/ili propis glede toga kakvo bi ono trebalo
biti. Moguće je razlikovati 2 vrste:

1)Neko čs uređeno normom tumaču se ne čini zadovoljavajućim tako da prema njegovu sudu
ne postoji pravedna norma koja bi bila potrebna prema njegovu osjećaju pravednosti. Npr.,
socijalna prava radnika na određeno i neodređeno vrijeme. str. 374
2)Neko čs uređeno nekom normom, ali uređenje nije u skladu s onim što se zahtijeva nekom
drugom pozitivnom normom: materijalno ili vrijednosno višom. Primjeri gdje tumač smatra
da je prekršeno načelo jednakosti:

79
A) Z nije uzeo u obzir razliku između 2 razreda čs te je za 2 čs povezana ista pravna
posljedica. Nedostaje razlikovna norma, npr. velika i mala trgovačka društva i porezne
olakšice.
B) Z je propustio urediti drugi razred čs tumaču jednak prvom tako da su za 2 jednaka čs dvije
pravne posljedice. Nedostaje ujednačujuća norma, pr. s gradskim i izvangradskim prijevozom
str. 376.
5. Dogma o potpunosti i pravna država

Dogma o potpunosti iz kaže da bi svaki pravni poredak trebao biti nužno potpun skup pravnih
normi. Povezano je s političkom doktrinom moderne pravne države koja počiva na načelu
zakonitosti pravosuđenja kojim se suce obvezuje da svaku svoju odluku utemelje na nekoj već
postojećoj pravnoj normi.

1. Općenito, u pravnoj državi sudac ima obvezu riješiti svaki spor koji mu se podastre:
zabranjeno mu je uskratiti pravosuđe (izreći presudu non liquet).

2. a) U pravnoj državi vrijedi načelo diobe vlasti- stvaranje prava je monopol z organa. Suci
su izabrani natječajem i lišeni su demokratske legitimnosti: nisu ovlašteni stvarati pravo i
imaju obvezu ograničiti se na primjenu postojećeg prava.

b) Sudsko stvaranje prava u sukobu je s vrijednošću pravne sigurnosti na temelju koje

svakome mora biti omogućeno predvidjeti pravne posljedice vlastitih radnji i sudske odluke.
Nemoguće je predvidjeti sudsku odluku kojom se primjenjuje norma koja ne postoji u
trenutku donošenja presude, nego je sudac sam stvara ex novo.

c)Sudsko stvaranje prava je u sukobu i s načelom zabrane unatražnog djelovanja zakona.

Sudsko stvaranje prava nužno je svojevrsno ex post facto z: norma koju je sudac možebitno
stvorio ima za cilj urediti čs koje je sucu već podastrto, pa nastalo i prije nego se formuliralo
dotičnu normu.

UKRATKO: u pravnoj se državi sucu priječi i da izbjegne odluku i da odluči stvarajući

normu.

6. Opća isključujuća norma= načelo slobode

Prema jednoj doktrini, svi pp nužno sadrže zatvarajuću normu- OPĆU ISKLJUČUJUĆU
NORMU/NAČELO SLOBODE: „Sve što nije izrijekom zabranjeno, prešutno je dopušteno.“
Ima učinak zatvaranja pp, na temelju nje svako je moguće ponašanje pravno kvalificirano.

Ova norma nije nužna istina/tautologija već moguće pravno načelo koje vrijedi samo u nekim
liberalnim pp, dok u mnogim vrijedi samo u području KP „nullum crimen, nulla poena, sine
lege“

Naprotiv, u području GP mnogi pp sadrže opću uključujuću normu- načelo kojim se suca
ovlašćuje da pravne norme proširi putem analogije: zabranjeno je ono što je izrijekom
zabranjeno i slično.

80
≠U području javnog prava, ti su pp obilježeni suprotnim načelom NAČELOM
ZAKONITOSTI na temelju kojeg javne vlasti mogu izvršavati samo one akte izrijekom
dopuštene.

Gdje opća isključujuća norma nije vrijedeće pozitivno pravo, ponašanje koje nije izrijekom
zabranjeno, ali ni izrijekom dopušteno pravno je nekvalificirano= slučaj pravne praznine.

IV. Pravno konstruiranje

-
-
-stvaralačko tumačenje

Području pk pripada stvaranje vrijednosnih praznina, vrijednosnih hijerarhija, rješavanje

antinomija, razvijanje neizraženih normi, konkretiziranje načela, i preostaju:

1. Neizražene norme

Stvaralačko tumačenje sastoji se u konstruiranju iz izraženih normi neizražene norme.

Neizražena norma se ne može odnositi ni na jedan nt kao njegovo značenje.

Neizražene norme, rasuđivanje kao slijed iskaza s funkcijama:

Premisa: 1+neizraženih normi
Zaključak: neizražena norma

-3 vrste normi u 3 vrste rasuđivanja čiji je zaključak neizražena norma

1. Deduktivno izvođenje iz izraženih normi:

IN1 IN2=NN3. Plod je spoznajne djelatnosti, implicitne norme u užem smislu.

2. Pseudologičko izvođenje iz izraženih normi:

IN1 ARG: a contrario/a simili= NN2. Plod nomopojetičke djelatnosti.

3. Izvođenje iz premisa koje uključuju dogmatske teze:

IN1 DP=NN2 ili DP DP=NN ili DP= NN

Primjer: čl. 139 tal.Ustava: Izraženom ustavnom normom određeno je da nije dopušteno
mijenjanje republikanskog oblika države. Oni koji smatraju da nema republike bez
demokracije zaključuju da postoji neizražena ustavna norma prema kojoj nije dopušteno
mijenjanje demokratskog oblika države tj. normi kojima se konkretizira načelo narodne
suverenosti. –Ovaj tip rasuđivanja ima 2 premise: jedna izražena ustavna norma: zabrana
mijenjanja republikanskog oblika a druga je dogmatska teza: teza o pojmovnim odnosima
između republike i demokracije
81
2. Nepostojane granice

3. Konkretizacija načela

Načela su odredbe s visokim stupnjem neodređenosti: otvoreno čs, općenitost, implicitne

iznimke.

Ustavna načela može primjenjivati a)ustavni b)redovni sud. Zbog njegove neodređenosti u
svrhu primjene, moraju ga najprije konkretizirati:

premisa kao ustavno načelo, *konkretizacija*, zaključak ovo neizraženo pravilo.

1) Primjena ustavnog suda za ocjena ustavnosti zakona: zahtijeva usporedbu zakonskog

pravila i ustavnog načela. Da bi se omogućila usporedba, iz načela treba izvući neizraženo
pravilo s antecedentom istim kao i kod pravila.

2) Primjena redovnog suda za popunjavanje vrijednosne praznine ili u obrazloženjima sudskih

odluka. Sudske odluke imaju deduktivnu strukturu (n.premisa pravilo koje s razredom čs
povezuje normativnu posljedicu). Načela ovdje nisu podobna biti normativnom premisom, ali
mogu pridonijeti obrazloženju. Nužno je iz njih izvući neizraženo pravilo koje ima određen
antecedent tj. zčs koje je neotklonjivo i neopćenito.

Normativna premisa, izraženo ustavno načelo: Pravo na zdravlje je nepovredivo.

S razredom čs povezuje n.posljedicu log. impl.: Šteta na zdravlje predstavlja im. štetu.

Sa zaključkom=neizraženim pravilom koje može pridonijeti sudskoj odluci.

Protupravne neimovinske štete treba nadoknaditi.

V. Pravna znanost

1. Pravna znanost u pravom smislu riječi

Za označavanje znanosti prava u smislu riječi opisujućeg vrijednosno neutralnog diskursa o

pravu.

Pravo i pravna znanost su logički različiti diskursi: pravo- propisujući- skup normi, jezik-
predmet, a pravna znanost-opisujući- skup sudova koji se odnose na pravo, metajezik.
Problem je što su sudovi pravne znanosti često formulirani kao norme.

Dva shvaćanja

82
1. Normativizam- opisivanje prava je opisivanje pravnih normi, tzv. pravo u knjigama „law
in books“.

*Može se opisivati značenjski sadržaj nt tj. prava u knjigama, opisivanje prava se nužno svodi
na spoznajno tumačenje tj. na popisivanje različitih prihvatljivih značenja tumačenja
normativnih tekstova. Mane: ne otkriva mnogo o vrijedećem pravu.

*Može se opisivati vrijedeće tumačenje tj. način na koji se nt stvarno tumače i primjenjuju.

*Značenje nije uvijek i potpuno neodređeno: a)uvijek-nisu svi sporovi glede tumačenja stalni,
za većinu nt u svakom pojedinom trenutku u pravnoj kulturi postoji utvrđeno i prevladavajuće
tumačenje b)potpuno- značenje se može rastaviti na nesporno jezgreno područje koje
odgovara doslovnom značenju(sinkronijsko suglasje, prevladavajuće tumačenje) i sporno
rubno područje(djelomično suglasje). U obama slučajevima moguće je formulirati I sudove o
postojanju određenih vrijedećih normi u pp.

2. Realizam- opisivanje prava je opisivanje sudskih odluka, to je tzv. pravo u praksi „law in
action“.

*Prema nekima zadaća pravne znanosti svodi se na opisivanje sudske prakse. Ideja leži da
suci u podastrtim im sporovima odlučuju od slučaja do slučaja prema svojim motivima. Po
tome se, proučavanjem sudske prakse mogu izvesti pravilnosti, a ne pravila.

*Prema znanstvenicima koji spajaju normativizam i realizam, zadaća pravne znanosti jest
opisivanje normi koje suci stvarno primjenjuju, odluka ali i izrijekom iskazanih ili prešutno
pretpostavljenih normi rationes decidendi koje se tim odlukama primjenjuju što bi trebalo
omogućiti predviđanje budućih odluka u sl. sporovima.

2. Doktrina

Za označavanje stvarno postojeće pravne doktrine ili dogmatike tj. diskurs pravnika kakav on
jest.

Doktrina se ne može smatrati istinski znanstvenim pothvatom jer se ne sastoji u isključivo

jednostavnom opisivanju vrijedećeg prava. Tu može biti i primjera spoznajnog tumačenja,
normativnih sudova istinitih ili neistinitih iskaza kojima se opisuje pravo na snazi. SRŽ
oblikovanja sastoji se u:

83
1)određivanju značenjskog sadržaja nt putem odlučujućeg i/ili stvaralačkog t 2)konstruiranju
novih normi.

Jezik prava i pravnika su podvrgnuti neprekidnom osmotskom procesu: tumačenje i pravno

konstruiranje su dio prava i dio proučavanja pravne znanosti. Doktrina je dio prava, a
doktrinarne konstrukcije su predmet proučavanja pravne znanosti u užem smislu riječi.

Bitna razlika između pravne znanosti u pravom smislu riječi i doktrine je ta da se

doktrina ne ograničava na neutralno opisivanje prava već pravnici neformalno na različite
načine sudjeluju u stvaranju prava.

VI. Primjena prava

1. Primjena

Primjena prava označava općenito uporabu pravnih materijala tj. odredbi, izraženih normi,
neizraženih normi za argumentiranje ili opravdanje pravne odluke. Razlikovanja:

A) Odredbi i normi: odredbe su iskazi diskursa izvora prava, norme su značenja odredbama
pripisana putem tumačenja

B) Izraženih i neizraženih normi: izražene norme su one čija se formulacija nalazi u određenoj
odredbi, neizražene norme su rezultat pravnog konstruiranja od strane tumača.

C)2 vrste normi- pravila i načela: pravila su razmjerno precizne norme sa zatvorenim
antecedentom nepodvrgnute iznimkama, a načela su norme s otvorenim antecedentom i/ili
općenite i/ili otklonjive.

1. PRIMJENA ODREDBI- Primijeniti odredbu znači protumačiti je da bi se iz nje izvela

norma: I znači Z= O izražava N.

2. PRIMJENA PRAVILA- Primijeniti pravilo znači uporabiti kao premisu u deduktivnom

rasuđivanju čiji je zaključak pojedinačan i konkretan propis.

3. PRIMJENA NAČELA- Primijeniti načelo znači konkretizirati ga tj. uporabiti kao premisu
u rasuđivanju čiji je zaključak neizraženo pravilo koje je ostvarenje/specifikacija podložna
primjeni. str. 354

SUDSKA PRIMJENA PRAVA

2. Pravosuđenje, zakonitost, obrazloženje

Sadržaj sudske odluke je pojedinačan i konkretan propis tj. primjena pravila.

U modernim pp sudsku djelatnost obilježavaju:

84
1)podvrgnutost suca zakonu

2)obveza obrazlaganja odluka na temelju postojećih pravnih normi tj. zakona u

materijalnom/općenitom smislu.

DEF. Presuda se sastoji od izreke i obrazloženja.

Izreka je presuda u užem smislu, a obrazloženje je skup u prilog odluci iznesenih argumenata.
Sudska presuda smatra se utemeljenom akko je logički/deduktivno izvedena iz općih normi u
spoju sa č sudom kojim se opisuju propisno dokazane okolnosti slučaja.

3. Sudačko rasuđivanje

Razlikujemo 2 razine, unutarnje i vanjsko opravdanje:

1. UNUTARNJE OPRAVDANJE= je primjena pravila putem deduktivnog rasuđivanja,

strukturirano je

1. premisa je pravilo rezultat odlučujućeg tumačenja in abstracto ili pravnog konstruiranja

koje se primjenjuje: Ubojice treba kazniti.
2. premisa je činjenični empirijski sud kojim se opisuju činjenice slučaja: Petar je počinio x.
3. premisa je podvodeći iskaz, tj. tumačenje in concreto: X je ubojstvo.
4. Zaključak je pojedinačan i konkretan propis: Petra treba kazniti.

2. VANJSKO OPRAVDANJE= je primjena odredbi i načela putem nededuktivnog

rasuđivanja koje uključuje:

A)Opravdanje normativnih premisa:

1. Pojavljuju se tumačenjski argumenti kojima se opravdava odabrano tumačenje 1+ odredbi,

in abstracto i in concreto, koje se na taj način primjenjuje ili
2. Pojavljuju se konstruktivni argumenti kojima se opravdava vrsta pravnog konstruiranja kao
npr. postojanja vrijednosne praznine.

B)Opravdanje činjenične premise:

Činjenice koje sudac neposredno utvrđuje samo su dokazi, ne i dokazane činjenice. Dokaz,
npr. iskaz svjedoka, je činjenica koja upućuje na drugu činjenicu. Radi se o dokaznom
rasuđivanju pripovjedne suvislosti, uz empirijska opažanja i nagađanja o uzročnim vezama
između događaja.

85
VII. Pravosuđenje i zakonodavstvo

POJMOVNO RAZLIKOVANJE

1. Zakonodavstvo i pravosuđenje

Dva su različita načina povlačenja razlike između z i s akata:

A) s formalnog gledišta- ne obazirući se na sadržaj
B) s materijalnog/supstancijalnog gledišta- s obzirom na različit sadržaj

2. Formalno razlikovanje zakonodavstva i pravosuđenja

1)Oblik organa:
a)Zakon obično potječe od kolegijalnog predstavničkog organa čije se članove bira na
izborima i na temelju suprotstavljenih političkih programa
b)Presuda potječe od birokratskog organa, suce se bira putem natječaja na temelju ispita
usmjerenog na utvrđivanje tehničkih vještina kandidata, a ne političkih sklonosti/ usmjerenja.

2)Postupak stvaranja akta:

a)Zakon je rezultat postupak odlučivanja koji samostalno pokreće z organ i koji je obilježen
pravilom većine i javnosti sjednica.
b)Presuda je rezultat parničnog postupka koji pokreću adresati odluke, odučuje se u tajnosti.

3)Struktura dokumenata:
a)Zakon je normativni akt bez izlažućeg/obrazlažućeg dijela.
b)Presuda je obrazložen akt pa obrazloženje čini sastavni dio.
4)Pravno uređenje akta:
a)Zakon ima sposobnost općeg djelovanja erga omnes
b)Presuda u pravilu ima sposobnost djelovanja ograničenu na spor o kojem se odlučuje,
proizvodi učinke samo inter partes.

86
3. Materijalno razlikovanje zakonodavstva i pravosuđenja

1. OPĆI I APSTRAKTAN V. POJEDINAČAN I KONKRETAN SADRŽAJ

Zakon ima normativni opći i apstraktan sadržaj, a presuda tj. izreka presude ima pojedinačan i konkretan
sadržaj.

No, u suvremenim se pp nailazi na brojne akte koji se javljaju kao zakonodavni, ali nemaju opći i apstraktni
sadržaj nego pojedinačan i konkretan. Misli se na tzv. zakone-odluke ili samo formalne zakone. Ako
prihvatimo materijalnu definiciju zakonodavstva, organi nositelji se ne ograničavaju na izvršavanja, nego
povremeno izvode fju s materijalnog gledišta potpuno različitu.

2. REZULTAT AKTA VOLJE V. PLOD DVOSTRUKOG AKTA SPOZNAJE

Zakon je rezultat akta volje, a presuda plod dvostrukog akta spoznaje ili utvrđivanja: zakona putem
tumačenja/ činjenica sudu podastrtog kčs. Zakonodavstvo je isključivo djelatnost stvaranja novih normi, a
nikada primjena postojećih-u uređenju mekog ustava.

No, zakonodavstvo primjenjuje postojeće ustavne norme. Pravosuđenje je primjena zakona i pretpostavlja
spoznavanje zakona, a zakonodavstvo je primjena ustava i pretpostavlja spoznavanje ustava. Razlika
između zakonodavstva i pravosuđenja kod krutih ustava je kontingentna i kvantitativna: ustavi
zakonodavcima obično ostavljaju puno šire granice diskrecije nego zakoni sucima.

3. S OBZIROM NA CILJ SLOBODNA V. DJELATNOST USMJERENA NA PRIMJENU ZAKONA

Zakonodavstvo je s obzirom na cilj slobodna umjetnost, tj. djelatnost koja nije usmjerena na slijeđenje
unaprijed određenih ciljeva, a pravosuđenje je djelatnost nužno usmjerena na primjenu zakona. Ideja
prema kojoj je pravosuđenje primjena postojećih normi pretpostavlja da je tumačenje zakona djelatnost
pukog spoznavanja ili utvrđivanja normi.

No, ako pod normom podrazumijevamo značenjski sadržaj odredbe, onda se djelatnost tumačenja izvršava
na odredbama a ne na normama: norme su rezultat tumačenja. Prije tumačenja ne postoje norme, nego
samo jezične formulacije čije je značenje neutvrđeno. Normativne odredbe podložne su različitim
tumačenjima. Tumačenje nije samo spoznajna nego vrednujuća i odlučujuća djelatnost.

4. IZVORNA V. PODREĐENA DJELATNOST

Zakonodavstvo je izvorna/prvotna djelatnost neovisna i o kojoj drugoj, pravosuđenje je djelatnost

strukturno podređena zakonu, logički ovisna o zakonodavstvu. Kršenje zakona je redovita pretpostavka
izvršavanja sudske funkcije.Pravosuđenje je primjena već postojećih normi povezana s idejom da je svaki
pp potpun da suci uvijek mogu pronaći jedno i samo jedno rješenje.

No, ta dogma o nužnoj potpunosti svakog pp je odbačena. Pravne praznine ne postoje prije tumačenja nego
ovise o njemu, jedan su od njegovih dvaju mogućih ishoda, a u nazočnosti praznina suci se ne ograničavaju
na primjenu postojećih normi. Pravnu prazninu moguće je popuniti samo proizvodnjom nove norme=suci.

SUMA: Navedene definicije ne znače da se Z i S bave samo Z odnosno S:

a)zakoni-odluke (pojedinačni zakoni, formalni zakoni)
b)zakonodavac primjenjuje ustavne norme
c)tumačenje je vrednujuća i odlučujuća djelatnost
d)suci popunjavaju pravne praznine.

87
USTROJBENO/DIOBNO RAZLIKOVANJE

4. Dioba zakonodavstva i pravosuđenja

Dioba zakonodavstva i pravosuđenja tj. z i s fje može se shvatiti kao kombinacija dvaju
različitih nadležnosnih rezervata, zakonodavnog i sudskog rezervata.

ZAKONODAVNI REZERVAT

Zakonodavni rezervat podrazumijeva da je sudskoj vlasti zabranjeno zadirati u zakonodavnu

funkciju. Sljedeća pravila su rijetko izrijekom formulirana u ustavima spp jer se
podrazumijeva što znači sudska i zakonodavna fja.

1. Suci su nadležni isključivo za formuliranje pojedinačnih i konkretnih propisa. Sudske

odluke imaju sposobnost djelovanja inter partes i nemaju karakter obvezujućeg presedana-
svojstveno je tzv. civil law pravnim poredcima, no common law pp sadrže suprotno pravilo.

2. Sucima je zabranjeno izricati arbitrarne presude koje nisu utemeljene na postojećim

zakonskim normama, koja nije utemeljena bila bi zakonodavna odluka.

3. Sucima je zabranjeno je formulirati nove norme nesvedive na postojeće zakone.*To načelo

implicitno stoji u pp s načelom zakonitosti pravosuđenja. No, djelomično se ne pridržava u pp
koji sadrže pravne praznine a istodobno obvezuju suce da svaki spor riješe isključivo na
temelju postojećeg prava.

4. Sucima je zabranjeno odbiti primjenu neustavnih zakona, ali treba razlikovati 4 vrste
ustavnopravnih poredaka:

a)Pp s mekim ustavom, sucima zabranjeno odbiti primjenu zakona, pr. UK.

b)Pp s krutim ustavom i a priori preventivnim nadzorom ustavnosti u kojem nadzor izvršava
politički organ, sucima zabranjeno odbiti primjenu zakona.

c)Pp s krutim ustavom i centraliziranim nadzorom ustavnosti (Ustavni sud). Sucima

zabranjeno odbiti primjenu zakona jer je nadzor ustavnosti zakona nadležnost US, i odvija se
naknadno a posteriori i uzgredno: pitanja ustavnosti moraju nastati tijekom redovnog spora i
redovni sudovi ih podnose ustavnom sudu tako da svaki sudac izvršava barem fju filtra.

d)Pp s krutim ustavom i difuznim nadzorom ustavnosti, vrijedi suprotno pravilo-svaki sudac
ovlašten odbiti primjenu neustavnog zakona, pr. SAD.

88
PRAVOSUDNI REZERVAT

Pravosudni rezervat podrazumijeva da je zakonodavcu zabranjeno zadirati u sudsku fju, a on

to može:

1. Donoseći pojedinačne zakone tj. zakone čiji je sadržaj pojedinačan i konkretan= z kojima
se uređuju kčs ili rješavaju konkretni sporovi. Zabrana pojedinačnih zakona povezana je s
načelom jednakosti.

2. Donoseći zakone kojima se utječe na već pokrenute ili okončane sudske sporove:

*Ako se odnosi na već pokrenute sporove, takav je zakon unatražnodjelujući što predstavlja
kršenje načela zabrane unatražnodjelujućeg zakona. *Ako se odnosi na okončane sudske
sporove krši se načelo postojanosti već okončanih odnosa (res iudicata). No, z organi nemaju
nikakvu ustavnu obvezu usvajati zakone s materijalno normativnim tj. općim i apstraktnim
sadržajem.

Ukratko, u modernom ustavnopravnom poretku, zakonodavna fja se sastoji i od proizvodnje

općih i apstraktnih normi, ali i proizvodnji zakona-odluka. Donošenje tumačećih zakona ili
davanje autentičnog tumačenja nije zadiranje u sudsku fju. Izvršavanje sudske fje
pretpostavlja tumačenje, ali tumačenje ne predstavlja izvršavanje sudske funkcije. Autentično
tumačenje zakona je izvršavanje zakonodavne funkcije.

89