1. Navedite vrste društvenih normi.

Od svih društvenih pravila najvažnije su ove četiri grupe: moralne, vjerske, običajne i
pravne norme. Može se reći da sve te norme imaju zajedničku funkciju, a to je regulacija
društvenog života putem zaštite i unaprjeđivanja temeljnih institucija i vrijednosti na kojima
neko društvo počiva (npr. obitelj, osobna i imovinska sigurnost).
2. Objasnite razliku između pravnih i moralnih normi.
Pravne norme: stvaralac je država (pretežno), nastaju odjednom utvrđenim postupkom, traju
pretežno kratkotrajno, većinom su pisane, prihvaćaju se heteronomijom, a sankcije za njihovo
nepoštivanje su kazne i pravne sankcije, a sankciju provode organi represije i pravosuđa.
Moralne norme: stvaralac je neodređen (globalna zajednica, skupina, pojedinac), nastale su
spontano, traju dugotrajno, nepisanog su oblika, prihvaćene autonomijom, sankcija za
nepoštivanje je osuda, bojkot, itd, a nije određeno tko provodi sankciju.
Razlika između pravnih i moralnih normi: Temelji se na jednoj razlici koja proizlazi iz
same strukture ljudskog ponašanja.
Područje moralnog ponašanja je izvanjski nekontrolabilno.
Pravo je izvanjski kontrolabilno.
Autonomija=samopostavljanje.
Heteronomija=vanjsko postavljanje i nametanje.
3. Objasnite razliku između vjerskih i običajnih normi.
Vjerske norme: stvaralac je Crkva, nastaju vjerskom predajom, a trajanje im je dugotrajno,
pisanog su oblika, prihvaćaju se autonomijom, sankcija za nepoštivanje je osuda (grijeh),
kajanje, a sankciju provodi Crkva; sam vjernik.
Običajne norme: stvaralac je neodređen, nastale su spontano, a trajanje im je dugotrajno,
nepisanog su oblika, prihvaćaju se autonomijom, sankcija za nepoštivanje je kritika, prijezir,
itd, a nije određeno tko provodi sankciju.
4. Objasnite razliku između prava u objektivnom i prava u subjektivnom smislu.
Pravo u objektivnom smislu je normativni poredak, koji stvara i primjenjuje država,
upotrebljujući pri tome i sredstva fizičke prisile, a pravo u subjektivnom smislu je skup svih
ovlaštenja koje pripadaju pravnim subjektima iz objektivnog prava.
Objektivno i subjektivno pravo se nalaze u stanju korelativnosti (nužna uvjetovanost).
I u slučaju kada nam pravna pravila nameću obveze, treba smatrati da zajedno s tim obvezama
dobivamo i prava.
5. Što su to materijalni izvori prava?
Materijalni izvori prava su svi oni kulturni, povijesni, društveni i gospodarski činitelji koji
uvjetuju: a) koji će od društvenih odnosa i pravila biti od pravne važnosti, b) kakav će biti
sadržaj formalnih pravnih izvora. Razumijevanje materijalnih pravnih izvora nadmašuje
predmet pravnih znanosti; oni su dakako tema filozofije i sociologije prava, ali još više ostalih
humanističkih i društvenih disciplina kao što su sociologija, politička ekonomija, ekonomska
politika, filozofija, antropologija, politička znanost i drugo.
Oni se djele na:
- Objektivne: sve one društvene situacije i odnose koji sadrže interesne razlike i
suprotnosti ili dovode do društvenih konflikata koji se mogu razriješiti samo fizičkom
prisilom. Od objektivnog su značenje i neke kulturne pojave kao vrijednosti, moral,
društvene ideologije i političke doktrine.
- Subjektive: svi oni individualni činitelji stvaranja prava koji se pojavljuju u
personificiranom obliku kao nositelji pravne svijesti. To mogu biti skupštine, izborna i
druga tijela, vladari, ugledne javne ličnosti i stručnjaci, suci i drugi. Moglo bi se reći
da politička klasa te pravnička profesija (stalež) utječu na stvaranje prava ne samo kod
zakonodavstva, nego pri primjeni pravnih propisa, što čini nužnu dopunu ili pak
normativnu konkretizaciju prava bez čega ono nebi imalo pravni značaj.
6. Što su to formalni izvori prava?
Formalni izvori prava su svi opći akti koji sadrže opće norme, a to su ustav, zakoni, uredbe i
drugo.
Pravo iz njih potječe, odnosno oni služe kao obvezni uzor za donošenje nižih pojedinačnih
akata (presuda, rješenja, privatnih pravnih poslova).
-Ustav, Zakoni s drugim općim aktima;
-Međunarodno i europsko pravo;
-Kriterij tzv. prirode stvari;
-Običajno pravo;
-Sudska praksa;
-Pravna znanost;
-Moral.
Dok su materijalni izvori prava izrazito dinamične prirode jer odražavaju društvene potrebe i
interese koji se mijenjaju i imaju ponekad i konfliktna obilježja, formalni su izvori prava više
statični.
9. Jesu li sudske presude izvor prava u našem pravnom sustavu? Objasnite.
Nisu. U pravnim sustavima kontinentalne Europe sudovi su nadležni donositi pojedinačne
pravne akte. Sudske odluke imaju pravni učinak samo između stranaka (lat. Inter partes) u
konkretnom slučaju. Sudske odluke su sporedni ili supsidijarni izvor prava; Sudska odluka
važi samo između stranaka, a nema ulogu za druge i buduće sporove.
10. Moral kao izvor prava.
Sudac je prilikom donošenja odluke dužan uzeti u obzir i moralne zahtjeve (npr. pri prometu
robom i uslugama se primjenjuje „načelo savjesnosti i poštenja“ , održavanje „zadane riječi“).
Moralne norme i etička načela dolaze do izražaja i u međunarodnom pravu. Tako se
međunarodni sporovi teritorijalne prirode mogu riješiti arbitražom koja uzima u obzir načelo
pravičnosti, a ističe se i načelo „pacta sunt servanda“ kao temelj međunarodnog poretka.
Moglo bi se zaključiti da u međunarodnom pravu kao i drugim područjima prava moralnost
ne samo da određuje sadržaj i svrhu pravnih normi nego da i utvrđuje granice i opseg pravnog
reguliranja.
11. Utjecaj pravne znanosti na oblikovanje države i prava.
Pravna znanost nije formalni izvor prava u postupcima stvaranja i primjene prava te se zbog
toga pravna znanost može označiti kao jedna od pomoćnih (supsidijarnih) izvora prava. U
modernim državama pravni stručnjaci sudjeluju u stvaranju prava na više načina: prvo, onda
kada djeluje u državnim organima i nadleštvima u čiji djelokrug pripada donošenje pravnih
akata, i drugo kao vanjski savjetnici pri pripremama za donošenje raznih javnih akata (ustav,
zakoni i sl.). Osim toga, pravnici su najpozvaniji tumačiti pravne norme, bilo radi njihove
primjene u praksi ili zato da se one teorijski obrazlože i dopune. U takvim se znanstvenim
djelima i komentarima obično daju i ocjene valjanosti postojećih zakonodavnih rješenja te
prijedlozi za dopunu ili promjene postojećeg pozitivnog prava. Sva ta mišljenja utječu na
proces stvaranja i primjene prava, i „de lege ferenda“ i „de lege lata“.
Uloga pravnih znanstvenika:
-Stvaraju pravne akte (kada djeluju u određenim državnim tijelima);
-Sudjeluju u stručnim pripremama stvaranja prava;
-Tumače prava radi njegove ispravne primjene: objašnjavaju smisao i sadržaj postojećeg
prava (de lege lata);
-Daju prijedloge promjene postojećeg prava (de lege ferenda);
-Daju ocjenu postojećeg prava s etičkog gledišta (prisila nije konačni cilj
prava); -Daju ocjenu postojećeg prava sa stajališta njegove djelotvornosti.
13. U kojem trenutku običaj dobiva pravni karakter i postaje običajno pravo?
Običajno pravo možemo definirati kao onu vrstu općih pravnih pravila koja nastaju spontano
te unaprijed utvrđene procedure putem dugotrajnog vršenja ili ponavljanje nekih ponašanja
koja se prihvaćaju kao pravne norme i izvor prava, iako se izražavaju u usmenom, a ne u
pismenom obliku (lex non scripta). Glavna obilježja običajnog prava: opća primjena,
dugotrajno vršenje (longa consuetudo) i uvjerenost u ispravnost običaja (opinio iuris sive
necessitatis).
Do primjene običaja u pravnim procesima može doći na dva načina:
-Kad se zakon na njega poziva ili
-Kad nema zakona.
Suvremenim dinamičnim društvima više odgovaraju zakoni. Običaji dugo nastaju, ali isto
tako bi trebali i dugo trajati. Postoji suglasnost da običaj može djelovati kao dopuna zakonu
(secundum legem) i kao zamjena zakonu (praeter legem).
14. Kada može doći do primjene običaja u pravnim procesima?
Do primjene običaja u pravnim procesima može doći na dva načina:
-Kad se zakon na njega poziva ili
-Kad nema zakona.
Kao jedan od primjera kako se zakon poziva na običaj može se navesti odredba Obiteljskog
zakona: “uzimajući u obzir narodna shvaćanja i običaje može se dopustiti sklapanje braka
između krvnih srodnika (djece braće i sestara)”.
U drugom slučaju (kada nema zakonskog rješenja) primjena običaja može biti vezana uz neke
druge uvjete: -Da dotični običaj nije protivan drugim pravnim propisima,
-Da nije protivan moralnim načelima,
-Da nije protivan načelima pravnog poretka i
-Da je u skladu s razvitkom određenog društva.
Običaj se također može koristiti kao dopuna zakonu ili kao zamjena zakona.
15. Može li običaj izravno poništiti zakon?
Običaj ne može izravno poništiti zakon. Danas se smatra da i zakon može prestati važiti
dugotrajnim nevršenjem („izobičavanjem“) kao i običaj.
16. Prestanak zakona izobičavanjem.
Zakoni i drugi propisi mogu ostati nedjelotvorni.
Razlozi:
a) Državno tijelo koje je donijelo određeni propis ne brine i ne inzistira na primjeni
određenog propisa.
Propis je „mrtvorođenče“.
b) Propis ostaje nedjelotvoran zaslugom državnog tijela koje ga (ne) primjenjuje.
Zakon je stvarno ukinut oblikovanje suprotnog običaja državnih tijela da se ne primjenjuje
(izobičavanjem, desuetudine) ili non-usu (neupotrebom).
17. Uloga običajnog prava danas.
U modernom pravu uloga običaja je prilično skromna. Tako se danas posvuda iz odredaba
kaznenog prava isključuju običajne norme („Nullum crimen sine lege“), a to vrijedi i za druge
grane javnog prava (iznimka ustavno pravo). Ipak i danas je običajno pravo vrlo važan izvor
za tri pravna područja , a to su međunarodno javno, trgovačko i ustavno pravo.
-U trgovačkom pravu subjekti pravnih odnosa uređuju svoje odnose pravilima koja su sami
stvorili. Uzance su zbirke običaja koji služe u pravnom prometu trgovačkih subjekata, a izdaju
ih trgovačke komore ili posebni trgovački sudovi (arbitraže).
-Međunarodno javno pravo - Pravo mora, ratno pravo i diplomatske privilegije nekad su
bile regulirane prvenstveno običajnim pravom. Danas značajniju ulogu imaju međunarodni
ugovori.
-Ustavno pravo - Praksa državnih organa. Odnosi između vrhovnih državnih organa,
proceduralna pitanja vezana uz sastavljanje i rad domova parlamenta itd.
18. Definirajte pravnu normu.
Pravna norma je poruka koja sadrži obvezni zahtjev za neko ponašanje, a čije poštivanje
jamči državna prisila. Pravna norma može biti sadržana u jednoj odredbi, ali se najčešće
pojavljuje u više njih, ili čak u različitim tekstovima. Pravna norma ima četiri elementa:
hipotezu, dispoziciju, delikt i sankciju.
19. Navedite i objasnite elemente pravne norme.
Pravna norma ima četiri elementa:
- Hipoteza: pretpostavka koja samo opisuje stanje ili činjenice koje se odnose na
subjekte ili adresat (npr. za poreznu normu ona odgovara na pitanje tko je porezni
obveznik)
- Dispozicija ili zahtjev određuje bitni sadržaj norme koji je identičan nekom trebanju.
Dispozicija sadrži obvezu kojom se nekim subjektima nalaže neko činjenje ili nečinjenje.
Jezično se može formulirati kao: zapovijed, zabrana ili ovlast.
- Određenje delikta tj. protupravne radnje. Delikt prepostavlja neko ponašanje koje
se može, ali ne mora, dogoditi (npr. kod porezne norme, da subjekt ne plati porez). -
Sankcija: dio pravne norme koji određuje posljedice postupanja suprotno dispoziciji
pravne norme. Sankcija određuje posljedice delikta za njegova počinitelja i osobu kojoj
je počinjeno neko zlo ili šteta, te se utvrđuje koji će državni organ (sud) o tome
odlučivati.
20. Kako se zahtjev ili dispozicija mogu jezično oblikovati?
Zahtjev ili dispozicija se jezično mogu oblikovati kao zapovijed (naredba), zabrana i
ovlaštenje. Pravna norma koja naređuje ima pozitivan sadržaj jer se od adresata traži
poduzimanje neke radnje. Pri zabrani norma ima negativan sadržaj jer se traži uzdržavanje od
nekog ponašanja. Poseban je slučaj ovlašćujuća pravna norma koja pruža mogućnost
adresatima da se nekim pravom koriste ili ne.
Adresanti – državni organi
Adresati – građani

21. Što su to pravne odredbe?

Pravne odredbe su rečenice kojima se iskazuju pravne norme. U zakonskim tekstovima, one
su označene rednim slovima ili brojevima i nazivaju se članci.
Jedna pravna norma može biti izražena u samo jednoj odredbi: npr. “Roditelji su obvezni
uzdržavati svoju maloljetnu djecu i djeca imaju pravo na uzdržavanje od roditelja, a ako
roditelji ne brinu o uzdržavanju svoje maloljetne djece trebaju biti kažnjeni od općinskog suda
Y kaznom”.
Međutim, norme se redovito izražavaju pomoću dvije ili više odredbi iz istog zakona ili iz
različitih zakona. Npr: Norma o uzdržavanju djece: Obiteljski zakon: Roditelji su dužni
uzdržavati djecu., Kazneni zakon: Roditelji koji ne uzdržavaju djecu kaznit će se zatvorom od
X do Y godina.
22. Definirajte delikt.
Termin delikt potječe iz latinskog jezika, i to od imenice delictium izvedene iz glagola
delinquere, što znači propuštanje da se izvrši neke dužnost, pravna ili moralna obveza. Delikti
su povreda ljudskih i Božjih prava, ali i običaja i moralnosti. U širem pravnom smislu delikt
je svaka povreda nekog zaštićenog pravnog dobra, odnosno onih vrijednosti koje su u
katalogu temeljnih ljudskih prava. U užem smislu delikt označavamo kao protupravnu radnju,
ljudske postupke koje nisu u skladu s dispozicijom pravne norme, a društveno su opasni ili
neprikladni. Delikt je bitan element pravne norme jer iz njega slijedi sankcija.
Ili samo ovo:
Delikt je svaka normativna kvalifikacija nekog ljudskog ponašanja, suprotna dispoziciji
pravne norme, uz koje pravni poredak vezuje sankciju ili koje je moguće sankcionirati, delikt
može biti samo ljudsko ponašanje koje je moguće sankcionirati. Delikt je radnja suprotna
pravno obvezanoj radnji i kao takav uvjet za primjenu sankcije.
Za utvrrđivanje delikta danas vrijedi strogo načelo zakonitosti, što znači da se oni smiju
odrediti samo zakonom, a ne i drugim pravnim aktima ili pak sudskim odlukama. To se
načelo često navodi u obliku latinske izreke koja glasi: Nullum crimen sine lege (nema
zločina bez zakona), a to vrijedi i za utvrđivanje pravnih sankcija (nulla poena sine lege).
Delikt mogu počiniti samo ubrojive osobe.
Mjeru psihičke zrelosti i normalnog stanja koji su u pravu uvjet za deliktnu sposobnost
zovemo ubrojivost.
Dvije su glavne skupine neubrojivih osoba: maloljetnici do određene dobi i osobe koje su
trajno ili privremeno duševno poremećene.
Vrste delikata: -Kazneni delikti ili kaznena djela (ubojstvo, krađa, krivotvorenje
isprava), -Prekršajni delikti (remećenje javnog reda i mira, prometni, porezni),
-Građanski delikti (neispunjenje ugovora, oštećenje tuđe imovine).

23. Objasnite dva načina shvaćanja delikta i dvije vrste odgovornosti.

- Delikt u objektivnom smislu i objektivna odgovornost: Prema prvom shvaćanju, za
postojanje delikta dovoljna je radnja suprotna obvezanoj radnji-protupravna radnja. Svaki
subjekt koji je učinio protupravnu radnju, neovisno da li je pritom bio svjestan što čini,
jest počinitelj delikta, pravno je odgovoran i treba biti sankcioniran.
- Delikt u subjektivnom smislu i subjektivna odgovornost: Prema drugom shvaćanju
delikta, svojstvenom razvijenim pravnim sustavima, za postojanje delikta potrebna su
dva elementa: protupravna radnja i krivnja. Krivnja je psihički odnos počinitelja
protupravne radnje prema vlastitoj radnji i njenim posljedicama.
24. Objasnite razliku između subjektivne i objektivne odgovornosti.
Subjektivna odgovornost: Počiva na stanju svijesti počinitelja. On treba biti svjestan da se
radi o zaštićenom pravnom dobru i osim toga se traži da je radnju ili propuštanje počinio
hotimice, odnosno namjerno ili iz nepažnje. Subjektivna se odgovornost sastoji prema tome iz
krivnje subjekta. Već u rimskom pravu ustanovljen najveći stupanj krivnje – dolus i nešto
blaži stupanj krivnje culpa tj. nemarnost.
Objektivna odgovornost: ne uzima u obzir krivnju počinitelja; za nju je dostatna uzročna
veza između štetne radnje (delikta) i subjekta. Danas se načelo objektivne odgovornosti
pojavljuje osobito u ovim slučajevima: držanje opasne stvari ili obavljanje opasne djelatnosti,
naknada štete nastale od terorističkih akata i javnih manifestacija, u organizatora priredaba i u
slučajevima onečišćavanja okoliša.
25. Opasne stvari.
Opasna stvar je svaka stvar koja po svojoj namjeni, osobinama, položaju, mjestu i načinu
upotrebe predstavlja povećanu opasnost nastanka štete za okolinu pa je zbog toga treba
nadzirati povećanom pažnjom. Dok su neke stvari opasne samim svojim postojanjem
(radioaktivne stvari, kemikalije, nuklearna postrojenja, divlje pa i neke domaće životinje),
druge to tek postaju poradi upotrebe ili pogona (automobili i druga prijevozna sredstva). Neke
stvari po prirodi nisu opasne, ali to postaju poradi naročitih svojstava ili nedostataka (defektna
žarulja, televizor) ili pak zbog svog prostornog položaja (crijep koji je ispao iz ležišta i visi na
krovu, kamion koji nije u pogonu, ali je parkiran u strmoj ulici).
26. Pojam krivnje.
Krivnja je psihički odnos počinitelja protupravne radnje prema vlastitoj radnji i njenim
posljedicama; to je svijest subjekta o uzročnoj vezi između njegove radnje, koja je suprotna
pravnoj obvezi i posljedicama te radnje. Na primjer, čovjek je kriv za djelo ubojstva ako daje
nekome piti otrov i time ga usmrti, a znao je ili je trebao znati da je riječ o otrovu i za
posljedice na zdravlje koje nastaju ako se otrov popije.
27. Vrsta krivnje.
Dvije su osnovne vrste krivnje:
- Namjera ili teža krivnja (dolus) – počinitelj je posljedicu htio
- Nehaj ili lakša krivnja (culpa) – posljedica nastala kao rezultat počiniteljeve nepažnje
U oba slučaja kod počinitelja protupravne radnje postoji svijest o uzročnoj vezi između radnje
i posljedica. Težina krivnje je jedan od elemenata koji određuju težinu kazne protiv
delikventa.
28. Ubrojivost.
Delikt mogu počiniti samo ubrojive osobe. Mjeru psihičke zrelosti i normalnog stanja koji su
u pravu uvjet za deliktnu sposobnost zovemo ubrojivost. Dvije su glavne skupine
neubrojivih osoba: maloljetnici do određene dobi i osobe koje su trajno ili privremeno
duševno poremećene.
29. Navedite razloge isključenja protupravnosti.
U modernim pravnim sustavima postoje neki razlozi zbog kojih se neke štetne radnje ne
smatraju deliktima: slučaj, zabluda, nužna obrana, krajnja obrana, viša sila, pristanak
oštećenog. (to piše u prezentaciji)
U knjizi: pet najvažnijih slučajeva ili razloga za isključenje protupravnosti: nužna
obrana, krajnja nužda, viša sila, postupanja po dužnosti, pristanak. Neki autori ubrajaju u te
razloge i „slučaj“.
30. Nužna obrana.
Radnja kojom subjekt odbija istovremeni i protupravni napad protiv sebe ili drugih osoba.
Danas je insitut nužne obrane od posebne važnosti za kazneno pravo jer nisu rijetke situacije
da se neka osoba ili pravni subjekt mora braniti od protupravnog napada na život, tijelo ili
imovinu. Tada i samo onda ako su ta dobra neposredno ugrožena, može se primijeniti i sila s
ciljem da se takav napad odbije ili spriječi. Bitno je pri tome da napad ima protupravni
karakter te nije dopuštena obrana od postupaka službenih osoba (npr. pri uhićenju). Također
se učinci naše obrane od napada moraju nalaziti u razumnom razmjeru (proporciju) prema
opasnosti koja je prijetila. U suprotnom slučaju dolazi do odgovornosti za taj nerazmijer.
31. Krajnja nužda.
Radnja kojom se oštećuje tuđa imovina ili osobe da bi se od sebe ili drugih otklonila veća,
istovremena i neskrivljena opasnost. Tako smo ovlašteni braniti se od opasnih životinja, a
nećemo odgovarati ni za štetu počinjenu u pokušaju da izbjegnemo neku prometnu nezgodu,
požar ili da se pak obranimo od poplave ili od brodoloma. Jednako tako, iako je ulaženje u
tuđi posjed odnosno stan kažnjivo djelo, nećemo odgovarati za njega ako je do toga došlo da
bi se spriječila neka opasnost ili prijeteća šteta (npr. kvar na električnim instalacijama ili
protjecanje vode u susjedni stan i slično). I u tim slučajevima, kao i pri nužnoj obrani treba
postojati neki razmjer između počinjene šteta i one koja je prijetila, a u nekim se slučajevima
ne isključuje ni odgovornost za materijalnu štetu.
32. Slučaj.
Štetna radnja počinitelja koja nije skrivljena s njegove strane, naprimjer ko se čovjek baci pod
auto vozača.
33. Viša sila.
Viša sila je nepredvidljiv i neuklonjiv prirodni događaj ili ljudska radnja. Danas se pojam više
sile primjenjuje gotovo isključivo u građnskom i trgovačkom pravu, ali se i tu tumači –prema
suvremenoj sudskoj praksi – vrlo restriktivno. Tako ne npr. ne računa u višu silu vremenska
nepogoda pa i onda ako je izazvala prekid prometa (smetnje na cestama zimi zbog poledice
npr). Jednako tako , kvar na stroju ili nesreća izazvana opasnom stvari ne oslobađaju od
odgovornosti.
34.Zabluda.
U rimskom pravu raspolaže se pojmom bludnje ili zablude (lat.error). Zabluda se može
odnositi na činjenična pitanja i to je error facti. Naravno riječ o činjenicama, koje su važne za
pravo. Kao primjer može se uzeti kriva predodžba o naravi pravnog posla (npr. netko misli da
smo mu knjigu poklonili, a radi se o posudbi), zabluda o predmetu, o materiji ili biti ili o
osobi. Takve se zablude mogu uvažiti te će pravni posao zaključen neskladom volje i
očitovanja(stranka jedno želi, a drugo očituje) biti nevaljan. Ipak, ne uzima se u obzir svaka
zabluda takve vrste, nego samo ona koja je ispričava, neskrivljena i bitna. Drukčije je vrste
zabluda u samom pravu, tj. postojanju i sadržaju pravnih pravila. To je error iuris. Treba
razlikovati dvije stvari: sijest da je nešto(djelo, činjenje) regulirano pravom(zabranjeno ili
dopušteno) i poznavanje sadržaja prava.“nepoznavanje prava škodi“, „neznanje zakona
nikoga ne opravdava“, i „nitko nije ovlašten ne poznavati zakone“. Danas se doseg tih načela
smanjuje ili se ono ublažava time što se uvažava osim zablude o činjenicama i zabluda o
pravu. Načelo „ignorantia iuris nocet“ znači da svatko mora odgovarati za svoja djela bez
obzira na poznavanje pravnih propisa.
35.Kazneni delikti.
Kazneno(krivično) djelo je najteži oblik ne samo delikata kaznenog prava nego i delikata
uopće. U starijoj su se pravnoj terminologiji ona obilježavala kao „zločini“ za koje je
nerijetko bila predviđena i smrtna kana. Danas bismo takva djela mogli definirati kao ozbiljne
povrede temeljnih pravnih dobara ili vrijednosti. To su osobito djela protiv života i tijela
(ubojstvo, teška tjelesna povreda itd), djela protiv slobode i prava čovjeka (otmica,
zlostavljanje), djela protiv dostojanstva ličnosti i morala (silovanje i sl.), djela protiv opće
sigurnosti ( rukovanje eksplozivom, otrovom i sl.) i drugo. Takva se djela po pravilu strože
kažnjavaju, ali se pri tome uzimaju u obzir sve konkretne okolnosti i posljedice te osobito
ličnost okrivljenog. Da bi se uopće moglo prići utvrđivanju odgovornosti, potrebno je da se
ispune četiri uvjeta. To su elementi krivičnog djela:
a)ljudsko ponašanje koje je svjesno(voljno); bilo da se sastoji iz aktivne radnje ili
propuštanja b)određenost u zakonu(sadržano je u zakonskoj odredbi)
c)protupravnost
d) postojanje namjere ili nehata( subjektivna odgovornost)
36.Građanskopravni delikti.
U suvremenom pravu europskih kontinentalnih zemalja oni se najčešće pojavljuju u obliku
štete. Šteta se najbolje može definirati kao posljedica neke štetne radnje, a ta radnja može
imati za objekt stvar, stanje ili čak i osobu štećenika . S obzirom na posljedice razlikujemo
dvije glavne vrste šteta: imovinske i nematerijalne(neimovinske)štete. Prvi prvima se radi o
šteti na subjektivnim imovinskim pravima koja se najčešće pokazuje i kao umanjenje neke
imovine. Nematerijalna šteta sastoji se u povredi dobara koja su strogo osobna(tijelo, čast,
ugled i sl.) i po pravilu se ne mogu popraviti davanjem novčanog ekvivalenta(naknadne
štete). Štete tako mogu nastati iz različitih uzroka, pa i kaznenih djela, a inače se u
građanskom pravu pojavljuju iz povreda ugovornih obveza ili iz povrede materijalnih
dobara(npr. oštećenje stvari). Osim šteta posebni su delikti građanskog prava i smetanje
posjeda, oduzimanje ili oštećenje stvari, kao i široka lepeza neispunjenja ugovornih obveza.
Kao i u kaznenom pravu, građanski se delikti mogu počiniti činjenjem (propuštanjem), dakle
aktivnom i pasivnom radnjom.
37.Kaznenopravne sankcije.
One se –prema suvremenom shvaćanju koje usvaja većina europskih zakonodavstava- dijele
na ove kategorije: kazne, mjere sigurnosti, odgojne mjere i sankcije upozorenja. Kao kazna
danas se najčešće, pa i isključivo, primjenjuje lišavanje slobode(zatvor). Moguće su pak i
novčane kazne, kao i smrtna kazna(npr. u SAD-u). Taj sustav kaznenih sankcija odgovara
načelima i zahtjevima suvremenog prava koje polazi od načela opće(generalne) i specijalne
prevencije, što je i glavna svrha kažnjavanja. Generalna prevencija ide za tim da se spriječi
delikventno ponašanje, a specijalna prevencija usmjerena je tomu da se onemogući da
prekršitelj i dalje čini takva djela. Drugim riječima, svrha je specijalne prevencije
„popravljanje prekršitelja“, ona dakle ima odgojno-preventivnu ulogu koja se očituje i u
načelu resocijalizacije i u institutu rehabilitacije osuđenika. Ta se dva instituta odnose na
razdoblje nakon izdržane kazne s ciljem da bivši prekršitelj zauzme ono mjesto u zajednici
koje mu pripada kao građaninu; nastoji mu se pomoći da se „uklopi u društvo“, a ne da se i
dalje ponaša asocijalno. S tim u svezi se i „briše“ njegov delikt osuda iz
evidencije(rehabilitacija).
38.Građanskopravne sankcije.
Sankcije u području građanskog i, općenito govoreći, privatnoga prava znatno se razlikuju od
prije navedenih sankcija kaznenoga prava. Ne samo da tu ne operiramo s pojmom kazne kao
zla(koja odgovara težini učinjenog djela) nego je u tome području prava primjena prisile
manje intenzivna. To ne znači da je prisila potpuno isključena iz građanskog prava; ona se
primjenjuje po potrebi, ali najčešće tako da se sankcija formulira kao zahtjev u očekivanju da
će obvezna osoba dobrovoljno ispuniti svoju obvezu. Same građanskopravne sankcije ne
pogađaju po pravilu osobu prekršitelja, nego njegovu imovinu, odnosno interese koji se
očituju u robno-novčanom predmetu(tržištu), a mogu se izraziti u novcu. Tako su sankcije
građanskog prava pretežno imovinske prirode, a najčešće se svode na određivanje naknade
štete. Ipak, ne treba zaboraviti da su imovinski interesi predmeti i kaznenopravne zaštite;
oštećenje tuđe stvari tako je ne samo građanki nego i krivični delikt. Građanskopravne
sankcije mogli bismo svrstati u tri velike grupe: naknada štete, raskid ugovora i naturalne
činidbe.
39.Vrste pravnih normi.
Običajne norme nastaju dugotrajnim vršenjem, što znači i ustaljeni tip jednog ponašanja koje
nastaje više ili manje spontano, u postavljenih je normi moguće točno odrediti njihovo
vrijeme postanka, njihova tvorca(to je obično državni organ, i to zakonodavno tijelo) te u
nekim slučajevima i vrijeme trajanja. Pisane su norme po pravilu uobličene u pravnim
aktima, dok nepisane nastaju običajnim putem. Opća je pravna norma apstraktno i općenito
pravilo; ono se kao takvo ne odnosi na konkretni slučaj ili situaciju. Može se reći da su kod
općih normi adresati neodređeni, odnosno da nisu točno utvrđene prilike koje se mogu
pojaviti s obzirom na opis činjenica koje ona sadrži. Pojedinačna ili individualna norma
nasuprot tomu odnosi se na konkretnu osobu ili situaciju koja je točno utvrđena te se u tom
slučaju ljudi određuju imenom i prezimenom(npr.dodjela odličja). Generalne (univerzalne) i
partikularne norme. Najbolji primjer za tu podjelu pruža nam svezna država, federacija,
gdje su osim normi središnje vlasti, na snazi i norme federalnih jedinica. Međutim, i u država
koje su jedinstvene(unitarne) postoji takva razlika(npr. u nas odluke županijskih tijela prema
onima središnje vlasti). Kategorične norme- kod nekih pravnih pravila adresatima nije
ostavljena nikakva sloboda u pogledu nastanka i sadržaja obveza, odnosno ovlaštenja.
Suprotno“prisilnom pravu“ postoje i takve norme koje samo okvirno rješavaju neki odnos i
upućuju stranke da same odrede njegove modalitete(način ispunjenja, tj. obveze i ovlaštenja,
odnosno nastanak i prestanak odnosa). To su disjunktivne norme koje mogu biti alternativne
i dispozitivne.
Više norme određuju sadržaj i položaj nižih normi te se može slikovito reći da su one „jače“
od nižih pravila( tako zakonska norma ima veću snagu od uredbe i drugih normi koje donose
izvršni organi). To se folrmulira i u načelu hijerarhije koje od posebnog značenja za strukturu
prava.
40.Pravne norme s obzirom na određenost adresata.
S obzirom na određenost adresata:
-opće(upućene svim građanima na državnom području; studenti, roditelji,
vozači..) -posebne(pravna norma upućuje se samo određenoj grupi građana)
-pojedinačne(upućuje se jednom pojedincu ili većem broju pojedinaca; određeni su imenom i
prezimenom)
U kategoriju općih pravnih normi ubrajaju se i pravna načela(principi)
41.Pravna načela.
Najapstraktnija i temeljna pravila nekog pravnog sustava, najviše opće pravne norme, „norme
nad normama“.
Pravna načela(principi, praecepta) nazivaju se u klasičnoj jurisprudenciji i maksime, opća
pravna pravila, sentencije, odnosno izreke i slično. Kako se stvaraju pravna načela? Ona čine
teorijska uopćavanja do koji dolazi sudska praksa, a prihvaća ih teorija prava. I na tome se
primjeru može promotriti kreativna uloga sudske prakse kao konkretizacije prava koja
omogućuje nove spoznaje u stvaralačkoj primjeni prava. Razlikujemo opća i posebna pravna
načela.
42.Pravne norme s obzirom na teritorijalno važenje.
Generalne (univerzalne) i partikularne norme. Najbolji primjer za tu podjelu pruža nam
savezna država, federacija, gdje su osim normi središnje vlasti, na snazi i norme federalnih
jedinica. Međutim, i u država koje su jedinstvene(unitarne) postoji takva razlika(npr. u nas
odluke županijskih tijela prema onima središnje vlasti). Generalne vrijede na čitavom
području a partikularne samo na jednom dijelu.

45. Pravne norme prema mjeri slobode koju daju adresatima.

Stroge (kogentne, striktne) i disjunktivne. Stroge pravne norme obvezuju na čvrsto
određeno ponašanje. One uređuju naročito važne i konfliktne društvene odnose. Obvezni
subjekti nemaju mogućnost izbora između dva ili više dopuštenih ponašanja. Oni samo imaju
jednu neotklonjivu tzv. egzistencijalnu slobodu: da biraju hoće li ostvariti pravnu obvezu ili ju
prekršiti. Npr. norme s obvezom poštivanja tijela i imovine drugih osoba, norme o plaćanju
poreza, norme o obveznom služenju vojnog roka. Strogim normama pripadaju i norme
definicije. Normotvorci definiraju neke pojmove što se upotrebljavaju u drugim normama,
obvezujući adresate da te pojmove upotrebljavaju na način na koji su ih oni definirali.
Drukčija upotreba izraza ima za posljedicu pravnu nevaljanost, tj. nezakonitost akta. Npr. u
stambenom pravu može definirati stan. U ustavu se definira zastava i grb države.
Disjunktivne pravne norme su one koje daju stanovite slobode u ponašanju adresatima.
Postoje dvije vrste: alternativne i dispozitivne. Alternativne pravne norme su one kojima
normotvorac daje adresatima nekoliko mogućnosti (dvije, tri ili više) za ponašanje. Adresat je
čvrsto vezan za dane mogućnosti. Koju će od varijanti izabrati ovisi o njegovoj slobodnoj
volji. Takva je npr. pravna norma prema kojoj prilikom sklapanja braka svaki bračni drug
mora izabrati između zadržavanja svog prezimena, preuzimanju prezimena bračnog druga ili
kumuliranja prezimena. Norma koja ovlašćuje suca da bira između novčane i zatvorske kazne
za određeno kazneno djelo. Dispozitivne norme su one koje dolaze do primjene samo kad
adresati nisu sami izvršili zakonom dopuštenu slobodnu raspoložbu. One su karakteristične za
građansko i trgovačko pravo gdje vlada načelo autonomije volje, odnosno slobodnog
raspolaganja privatnom imovinom i radnjama.
46.Norme definicije.
Strogim normama pripadaju i norme definicije. Normotvorci definiraju neke pojmove što se
upotrebljavaju u drugim normama, obvezujući adresate da te pojmove upotrebljavaju na način
na koji su ih oni definirali. Drukčija upotreba izraza ima za posljedicu pravnu nevaljanost, tj.
nezakonitost akta. Npr. u stambenom pravu može definirati sta. U ustavu se definira zastava i
grb države.

47. Pravne norme s obzirom na nastanak.

Pravne norme s obzirom na nastanak: običajne – postavljene. Običajne norme nastaju
dugotrajnim vršenjem, što znači i ustaljeni tip jednog ponašanja koje nastaje više ili manje
spontano, u postavljenih je normi moguće točno odrediti njihovo vrijeme postanka, njihova
tvorca(to je obično državni organ, i to zakonodavno tijelo) te u nekim slučajevima i vrijeme
trajanja.
48.Pravne norme s obzirom na oblik.
Pravne norme s obzirom na oblik: nepisane-pisane. Običajno pravo je nepisano pravo.
Pisane su norme po pravilu uobličene u pravnim aktima, dok nepisane nastaju običajnim
putem.
49.Pravne norme prema subjektima koji ih stvaraju.
Pravne norme prema subjektima koji ih stvaraju: državne norme - norme drugih
organizacija-norme građana.
50. Od kada vrijedi pravno pravilo? (Objasnite razliku u tom pogledu između
pojedinačnih i općih pravnih akta!)
Pravna norma vrijedi pod sljedećim uvjetima: Ako je donesena od nadležnog državnog
tijela,prema pravno predviđenom postupku,u predviđenom obliku, ako je njezin sadržaj u
skladu sa sadržajem više pravne norme. Dan stupanja na snagu pravne norme može biti
određen pojedinačno ili općenito. Zakon stupa na snagu najranije osmi dan od njegove objave
u Narodnim novinama, osim ako nije zbog osobito opravdanih razloga zakonom drukčije
određeno. Na 2 se načina može odrediti kada pravno pravilo stupa na snagu. Može biti
pojedinačno određen dan stupanja na snagu ili može biti određen općenito za sva pravna
pravila. Razlika između općih i pojedinačnih pravnih akata je da za pojedinačne pravne akte
vrijedi pravo da je pojedinačno određen dan stupanja na snagu, a kod općih postoji općenito
određen dan stupanja na snagu.
51. Do kada vrijedi pravno pravilo?
Pravna pravila gube snagu: Izričitim ukidanjem, tj. donošenjem novog pravila koje navodi:
“stupanjem na snagu ovog zakona prestaje vrijediti do sada važeći zakon”.
Prešutno ukidanje (derogacija). Donesen je novi zakon koji različito od prethodnog regulira
određene društvene odnose. Lex posterior derogat legi priori.
Kad nestane svrhe zakona (cessante ratione). Stečena prava- institut onemogućuje da se već
regulirani odnosi ponovo reguliraju na štetu određenih pravnih subjekata.
52. Povratna snaga (retroaktivnost) zakona.
Zakoni se u pravilu ne odnose na one slučajeve koji su nastali prije njihovog stupanja na
snagu. U kaznenom pravu retroaktivnost je dopuštena samo ako pogoduje pojedincu.

53. Pravni akt.

Izraz “pravni akt” označava dvije različite stvari:1.Ljudske radnje koje su od značaja za
pravo-pravne radnje, 2.Pisane jezične oblike koji sadrže ili stvaraju pravne norme -
normativni pravni akti. Pravni akt je svaka izjava volje državnog organa ili privatnog
subjekta koja sadrži pravne norme. Pravni akti su tekstovi kao veće cjeline, a mogu biti
sastavljeni u pisanom obliku, ili su pak usmeni iskazi ili sustav znakova. Pravni akt se sastoji
od jedne, dvije ili više rečenica- odredbi, u kojima su ili cjelovite pravne norme ili pojedini
elementi pravnih normi. Pravni akt može sadržavati jednu, dvije ili više pravnih normi. Npr.
presuda je pravni akt koji sadrži samo jednu normu. Ustav i zakon su pravni akti koji sadrže
mnoštvo pravnih normi i pravnih odredaba.
54. Objasnite pojmove: pravna norma, pravna odredba, pravni akt.
PRAVNA NORMA: poruka koja sadrži obvezni zahtjev za neko ponašanje, a čije poštivanje
jamči državna prisila.
PRAVNA ODREDBA: rečenica-iskaz kojima se izražavaju norme, sastavni su dijelovi
zakona
PRAVNI AKT: Izraz “pravni akt” označava dvije različite stvari:1.Ljudske radnje koje
su od značaja za pravo-pravne radnje, 2.Pisane jezične oblike koji sadrže ili stvaraju pravne
norme - normativni pravni akti. Pravni akt je svaka izjava volje državnog organa ili privatnog
subjekta koja sadrži pravne norme. Pravni akti su tekstovi kao veće cjeline, a mogu biti
sastavljeni u pisanom obliku, ili su pak usmeni iskazi ili sustav znakova. Pravni akt se sastoji
od jedne, dvije ili više rečenica- odredbi, u kojima su ili cjelovite pravne norme ili pojedini
elementi pravnih normi. Pravni akt može sadržavati jednu, dvije ili više pravnih normi. Npr.
presuda je pravni akt koji sadrži samo jednu normu. Ustav i zakon su pravni akti koji sadrže
mnoštvo pravnih normi i pravnih odredaba.
55. Podjela pravnih akata.
Pravni akti su jezični oblici pravnih normi, te se klasificiraju jednako kao i pravne norme:
1.S obzirom na oblik: pisani i nepisani;
2.S obzirom na subjekte koji ih donosi: javni i privatni akti;
3.S obzirom na teritorijalno važenje: generalni i partikularni;
4.Podjela pravnih akata na opće i pojedinačne;
5.Podjela pravnih akata s obzirom na vrstu tijela koje ih donosi: zakonodavni, pravosudni te
akti uprave ili izvršne vlasti;
6.Podjela pravnih akata s obzirom na njihovu pravnu snagu: više i niže
norme. 56. Hijerarhija pravnih akata.
Pravni sustav je skup normi koje su međusobno u strogim i višestupnjevanim hijerarhijskim
odnosima -kao više i niže norme.
Pravna snaga jednog pravnog akta (norme) jest njegov položaj nadređenosti ili podređenosti
prema drugim pravnim aktima (normama) u hijerarhijskoj ljestvici pravnog sustava.
-1. Najviši pravni akti:
-Ustav
-Međunarodno pravo (načela, običaji i ugovori)
-Europsko pravo (za zemlje članice)
2. Zakoni
3. Podzakonski akti – Opći akti izvršne vlasti i lokalne samouprave
-vladine uredbe sa zakonskom snagom
-vladine uredbe za primjenu zakona
-odluke (rješenja itd.) središnjih organa
-opći akti područnih organa
4. Pojedinačni akti uprave i sudstva. Pravni poslovi
ILI
1.ustavotvorac- ustav, 2. zakonodavac- zakon, 3.šef države-ukazi, 4.vlada- odredbe,
5.ministarstva- pravilnici, odluke,naredbe, 6.općinske skupštine- statuti i odluke, 7.sudovi
presude, 8.niži upravni organi- upravna rješenja
57. Gdje se nalaze ukazi u hijerarhiji pravnih akata? Objasnite. (Isto pitanje može biti
postavljeno i u odnosu na druge pravne akte: npr. uredbe.)
Ukazi su jedini pojedinačni pravni akti koji se nalaze na vrhu hijerarhijske ljestvice.
Pravna snaga svakog akta je relativna. Svaki je pravni kat viši (osim najnižih) u relaciji s
drugim (nižim) aktima, ali ujedno je svaki akt niži (osim najvišeg akta) u relaciji s nekim
(višim) aktom. Opći pravni akti pretežno su viši akti, dok su pojedinačni pravni akti većinom
niži u pravnom sustavu. Postoje izuzeci: zakonodavac i šef države mogu donositi pojedinačne
pravne akte visoke pravne snage (npr. ukazi). Ima i općih pravnih akata s nižom pravnom
snagom. Akti nedržavnih organizacija i građana po pravilu su niže pravne snage od državnih
akata. Izuzeci: kolektivni ugovori između poslodavca i sindikata (obvezuju sudove i upravna
tijela); uzance. Odnos nadređenosti i podređenosti pravnih akata u pravnom sustavu izražava
se načelom zakonitosti ili legaliteta.
58. Materijalna i formalna zakonitost.
Prema načelu zakonitosti ili legaliteta svi pravni akti državnih i drugih subjekata moraju biti
usklađeni s višim pravnim normama koje reguliraju iste odnose. Materijalna zakonitost je
zahtjev da se sadržaj nekog akta poklapa sa sadržajem višeg akta. Formalna zakonitost se
sastoji u tome da je akt donio nadležni organ, po propisanom postupku i obliku.

59. Ustav u formalnom smislu.

Uobičajeno shvaćanje ustava u modernim državama. Sastoji se iz jednog akta u kojemu se
nalazi sva ustavna materija. Nalazi se na vrhu hijerarhije pravnih akata. On je pisani akt.
Donosi ga posebno tijelo (ustavotvorna skupština) ili ga donosi zakonodavno tijelo po
posebnom postupku. Prvi pisani ustavi u svijetu: Ustav SAD iz 1787., Francuske iz 1791. i
1793. S ustavom koji se nalazi na vrhu hijerarhije pravnih akata moraju biti usklađeni
formalno i materijalno ostali pravni akti u državi. Tu sukladnost nadzire u početku parlament,
a postupno se došlo do rješenja o uspostavi sudskog nadzora ustavnosti zakona i ostalih
pravnih akata. Nadzor ustavnosti obavlja ili vrhovni sud (primjer Sjedinjenih Američkih
Država) ili poseban ustavni sud (primjer europskih država).
60. Ustav u materijalnom smislu.
Svaka država ima ustav, tj. neka temeljna pravila na kojima se zasniva državna organizacija i
pravo. Ustav u materijalnom smislu proizlazi iz pisanih i nepisanih izvora. Izvor su ustava u
materijalnom smislu: običajno pravo (ustavni običaji), politička i sudska praksa, kao i
pojedini zakoni. On uređuje dvije vrste pitanja: unutrašnju organizaciju države i prava
građana. Primjer Engleske koja ni danas nema pisani ustav, već je zbog specifičnih povijesnih
okolnosti zadržala običajni ustav.
61. Zakon u formalnom smislu.
Zakon u formalnom smislu je svaki akt koji donosi zakonodavno tijelo po određenom
zakonodavnom postupku, te koji nosi formalan naziv zakon neovisno o svom sadržaju.
Primjerice, državni proračun i ratifikacija međunarodnih ugovora.
-Zakon je najviši (poslije ustava) opći akt koji donosi središnje predstavničko tijelo po
posebnom postupku.
-Najviši je pravni akt u državi nakon ustava, opći je akt jer sadrži opće,a ne pojedinačne
norme, a za njegovo je donošenje nadležan samo parlament koji u tome slijedi posebno
propisanu proceduru.
62. Zakon u materijalnom smislu.
Zakon u materijalnom smislu je svaki akt koji ima sadržaj koji se kod većine država rezervira
za zakon, neovisno o tijelu koje ga je donijelo.
63. Podzakonski akti.
Državni opći akti koji se na hijerarhijskoj ljestvici pravnih akata nalaze ispod zakona a
donose ih upravni i lokalno samoupravni organi. Uredbe su najviši podzakonski pravni akti.
Pravo donošenja uredbi pripada prvenstveno vladi, ali katkad i šefu države. Podzakonski akti
su svi oni akti koji su po pravnoj snazi slabiji od zakona, odnosno oni koji na hijerarhijskoj
ljestvici stoje niže od zakonskih akata. Njih donose razni upravni organi, a neki su od njih
općenormativne prirode, dok su drugi pojedinačni.
64. Uredbe.
Uredbe su akti koje donosi vlada, služe za primjenu ili izvršavanje zakona tako da se njima
upotpunjuju i preciziraju zakonske odredbe, a mogu i zamjenjivati te zakonske odredbe
(supsidijarnost).
65. Navedite i objasnite vrste uredbi.
Uredbe za primjenu nekog zakona – ukoliko se donese neki zakon, on će se moći
primjenjivati samo ako uz njega stoji uredba koja precizira koji su organi nadležni za njegovo
provođenje, koje mjere treba poduzeti te kako će se postupati prema prekršiteljima.
Uredbe sa zakonskom snagom – donosi ih vlada na temelju posebnog ovlaštenja
predstavničkog tijela kojim se njegova nadležnost zakonodavca prenosi na izvršnu vlast. Akti
su općenormativnog tipa koji zamjenjuju ili dopunjuju zakone, a temelje se na ustavnom ili
nekom drugom posebnom ovlaštenju.
67. Međunarodni ugovori. Pojam i vrste
Vrste: dvostrani (bilateralni) i višestranačni (konvencije).
Redovito ih sklapaju tijela državne vlasti (ministri vanjskih poslova, vlada, državni poglavar).
Da bi međunarodni ugovor stupio na snagu potrebna je: Potvrda parlamenta (ratifikacija);
Objavljivanje u službenom glasilu u kojem se objavljuju i zakoni. Ratificirani međunarodni
ugovori dio su nacionalnog pravnog poretka i nadzakonske su snage (monističko shvaćanje
odnosa međunarodnog i unutrašnjega prava). Zakon o sudovima i Ustav RH određuju da
sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i akata prihvaćenih na
njihovoj osnovi. Dualistička ustavna praksa SFRJ. Politička doktrina “nemiješanja u
unutrašnje stvari”. Izbjegavanje međunarodnih obveza zaštite temeljnih ljudskih prava.
68. Koji se uvjeti moraju ispuniti da bi međunarodni ugovor stupio na snagu?
Međunarodne ugovore obično sklapaju neki organi izvršne vlasti, pripada ministru vanjskih
poslova koji u ime vlade i države zaključuje ugovore s drugim državama, odnosno vladar
(Velika Britanija). Međunarodni ugovor koji je sklopila vlada ili državni poglavar ne može
stupiti na snagu bez potvrde parlamenta, ta se potvrda zove ratifikacija. Međunarodni
ugovori trebaju biti objavljeni na način kako je to propisano za zakone ( u nas U Narodnim
novinama). Tek nakon objavljivanja, ugovori takve vrste postaju obveznima za državu i
njezine organe.
71. Pojedinačni pravni akti. Pojam i vrste.
Pojedinačni pravni akti se pojavljuju na nižim stupnjevima hijerarhije organa i akata , iako
to nije uvijek slučaj (ukazi šefa države). To su tekstovi koji sadrže individualne pravne norme
koje se odnose na pojedinačne slučajeve, dakle konkretne situacije ili subjekte koji su
određeni imenom i prezimenom. Ističu se sudske presude, upravna rješenja te akti privatnih
osoba (pravni poslovi). U širem smislu pravni akt je svaka radnja ili izjava volje kojom se
postižu neki pravni učinci. U užem smislu, normativni pravni akt je tekst, tj. cjelina ili
povezanost znakova koji su najčešće jezični i to pisani. Kao tekst, pravni akt normativne
prirode pripada u širu vrstu komunikacijskih cjelina ili poruka koje služe za priopćavanje
misli, osjećaja ili kao poticaj za djelovanje. U tekstove ubrajamo pjesme, književna djela,
Sveto pismo, strukturirani govor (zdravica, propovijed, pogrebne i političke izjave).
Normativni pravni akti sastoje se u pravilu iz više pravnih normi.
Vrste pravnih akata:
-S obzirom na oblik pravne akte možemo podijeliti na pisane i nepisane
- S obzirom na vrstu tijela koji ih donosi. Možemo razlikovati tri vrste državnih akata:
zakonodavne i pravosudne akte te akte uprave ili izvršne vlasti. Najviši su akti izvršne vlasti
ukazi državnoga poglavara te uredbe vlade, pri čemu treba držati na umu da su vladine uredbe
uvijek opći akti, dok se ukazi šefa države odnose na pojedinačne norme, odnosno na
konkretne slučajeve.
- Prema subjektima koji ih donose dijelimo ih na javne i privatne. Javni su akti državnih
organa te onih tijela koja obavljaju neke poslove ili službu u javnom interesu (lokalna
samouprava, javne službe kao škole, sveučilišta i slično). Privatni akti su akti koji zasnivaju
odnose između građana-pojedinaca. Oni se nazivaju i pravni poslovi.Razlika između javnih i
privatnih akata temelji se na obilježjima volje koja ih stvara. Javni akti su izraz volje države,
odnosno vršenja suverene vlasti te sadrže striktne norme, privatni su akti izraz autonomije
volje ili slobodnog raspolaganja pojedinaca.
- Podjela na opće i pojedinačne akte. Opći pravni akti sadrže opće norme. Za njih je
uvriježen termin ''propisi'', a najčešće se pojavljuju pod nazivom ''ustav'', ''zakon'', ''uredba'',
''statut''. Posebno mejsto pripada ustavu kao aktu koji ima najvišu pravnu snagu u državi i
ujedno služi kao temelj za stvaranje svih drugih akata, odnosno normi. Pojedinačni pravni
akti se pojavljuju na nižim stupnjevima hijerarhije organa i akata , iako to nije uvijek slučaj
(ukazi šefa države).
- Razlikovanje akata po njihovu rangu, pravnoj snazi. Može se reći da viši državni organi
donose (po pravilu ali ima i iznimaka) više pravne akte koji sadrže redovito i norme koje
imaju veću pravnu snagu od nižih normi. Hijerarhija pravnih akata počiva na razvrstavanju
pravnih normi po ljestvici pravne snage ( stupnjevi važenja, više i niže norme ).
72. Ukaz.
Ukaz je pravni akt pojedinačnog tipa koji donosi državni poglavar (šef države). On je visoke
pravne snage, ali ima relativno ograničeno značenje, za razliku od zakona koje donosi
predstavničko tijelo, jer se primjenjuje samo za konkretna pitanja i odnose. Takvi su akti, npr.
pomilovanje, postavljanje visokih državnih službenika, promulgacija zakona, dodjela odličja i
slično.
73. Presuda. Dijelovi sudske presude.
Najvažniji je oblik pravosudne djelatnosti donošenje temeljnih sudskih odluka koje nazivamo
presude. To je akt kojim se rješava neki spor i utvrđuje pravno stanje nakon okončanoga
postupka temeljem zakona i drugih općih akata. Sud najčešće treba utvrditi postoji li ili ne
postoji neki delikt ( kaznenopravno djelo, šteta i s1.). Zatim je zadaća suda da putem presude
utvrdi i sankciju. Sudski se postupak pokreće na inicijativu stranaka (tužba) koje mogu biti
građani ili posebno određeni državni organi (državni odvjetnik, javni pravobranitelj).
Okončanjem sudskog postupka presuda postaje pravomoćna te se smije i izvršiti ( izvršni
postupak ). Ulaganjem pravnih lijekova (žalba) nastupanje se pravomoćnosti odgađa tako
dugo dok viši sud ne donese konačnu odluku. Sud i sudska presuda rješavaju pravna i
činjenična pitanja. U posljednjem slučaju radi se o tzv. "materijalnoj istini" koja se određuje
po slobodnom sudačkom uvjerenju, ali i temeljem zakonski utvrđenih proceduralnih načela. U
tu se svrhu saslušavaju svjedoci koji daju usmene iskaze, ali se koriste i druga dokazna
sredstva (isprave, zapisnici i sl.). Svaka greška u postupku i sastavljanju i objavi presude
može biti predmetom žalbe i dovesti do ukidanja ili do izmjene sudske odluke. Presuda se
strankama dostavlja napismeno, ali se proglašava usmeno i sadrži 4 obvezna dijela:
uvod, izreku, obrazloženje i uputu o pravnom lijeku. Glavni je dio presude izreka ili dispozitiv
koji se sastoji iz sažeto iznesene sudske odluke o dotičnom predmetu (npr. okrivljeni se
proglašava krivim te se osuđuje na kaznu zatvora). U nas je uobičajeno da izreka prethodi
obrazloženju presude.
74. Pod kojim uvjetima je dopušten pravni lijek?
Kad je pravodoban, kada ima propisani sadržaj, kad ga je izjavila ovlaštena osoba zbog
zakonom predviđenih razloga, kad podnositelj ima pravni interes, kad se podnositelj nije
odrekao prava na pravni lijek.
75. Zbog čega se pravni lijekovi mogu podnositi?
a) bitnih povreda odredbi građanskog postupka
b) pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja
76. Redovni pravni lijekovi.
Redovni pravni lijekovi su žalbe, ne presude i rješenja prvostupanjskih i drugostupanjskih
sudova. Apelacijom ili prizivom može se tražiti od višeg suda da utvrdi činjenično stanje i
pravno stanje, viši sud ima mogućnost da ukine prijašnju odluku i nadomjesti je svojom.
Kasacija znači samo reviziju sudske odluke. Pri kasaciji više ne utvrđuju činjenice, nego smo
pravno stanje, a viši sud može samo vratiti predmet na ponovno rješavanje nižem sudu. To je
tzv. čisti model kasacije.

77. Izvanredni pravni lijekovi.

Izvanredni pravni lijekovi odnose se na već pravomoćne sudske odluke. Oni se mogu
podnositi samo u iznimnim slučajevima; po pravilu onda kada postoje ozbiljni razlozi da se
zatraži izmjena sudske odluke.
78. Pravomoćnost.
Pravomoćnost znači da je neki sudski ili upravni akt postao konačan i izvršan te je on tako i
pravno obvezan za svoje adresate. O predmetu pravomoćne odluke više se ne raspravlja jer se
on smatra utvrđenim, sto izražava i latinska izreka: Presuđena stvar smatra se istinitom (Res
iudicata pro veritate habetur). Tim se putem postiže jačanje pravne sigurnosti što je od
važnosti i za pojedince i za cjelokupni sustav prava. Ako bi se neki pravni akt (norma) stalno
dovodilo u pitanje, pravo bi izgubilo svoju obveznu snagu.
79. Pravomoćnost u formalnom i materijalnom smislu.
Pravomoćnost u formalnom smislu znaci:
1. da se neka stvar (predmet spora) smatra odlučenom, presuđenom (res
iudicata) 2. da se o tome predmetu ne može ponovo raspravljati ni:
a) ulaganjem redovnih pravnih lijekova (žalba) ni
b) novom tužbom (ne bis in idem)
Materijalna pravomoćnost za razliku od formalne - koju označujemo kao procesnu,
negativnu, a sastoji se u zabrani pokretanja novoga postupka - odnosi se na svojstva samoga
pravnog akta.
Mogli bismo je definirati ovako; Pravomoćan je onaj akt koji može:
1. postati izvršnim (ima obveznu snagu u smislu prava)
2. sadrži konstataciju o nekom pravu ili odnosu koja se smatra istinitom
3. pravno obvezuje stranke u postupku
4. obvezuje isti ili drugi sud (odnosno državni organ).
80. Upravna rješenja.
Jednostavna izjava volje upravnog organa koju on očituje u ime i na račun države proizvodeći
pritom neki pravni učinak s obzirom na pojedine i konkretne situacije.
83.Definirajte pravni posao. Priroda pravnih poslova.
Dakle, pravni je posao onaj akt koji se odnosi u načelu samo na pravne subjekte privatnog
prava. Takvi akti koji nastaju slobodnim opredjeljivanjem pojedinaca (autonomija volje) ne
bi, dakle, uključivali državu i javnopravne odnose koji počivaju na drugom načelu koje bismo
mogli označiti kao vršenje suverene vlasti. U pravnim poslovima toga elementa nema, nego
prevladava kao priznati pravni cilj (causa) interes pojedinca, i to onaj koji se može izraziti u
novcu ( imovinski ili gospodarski cilj). Pravni poslovi pripadaju po pravilu onoj velikoj grani
privatnog prava koja se naziva građansko pravo i zahvaćaju najvećim dijelom područje
obveznog prava (tzv.obligacije). Suvremeno se pravo, za razliku od starijih shvaćanja,
označava kao svaku izjavu volje koja je upravljena postizavanju nekoga pravno dopuštenog i
priznatoga cilja, a kojom se prenose ili zasnivaju subjektivna prava (ovlaštenja). Kao takvi
pravni se poslovi pobliže određuju i u velikim kodifikacijama ili zakonicima građanskog
prava.
84.Nastanak pravnih poslova?
Oblik ili forma izjavljivanja volje nije, dakle, bitna za sklapanje pravnog posla te pravni
odnos nastaje kod njih bez obzira na način izjave volje. Pri tome se uzima u obzir samo
pravno relevantna volja koja mora stvarno postojati i biti očitovana (očitovanje volje koje je
moguće i znacima). Ipak, u slučaju spora pisani su dokumenti (primjerice ugovori, računi,
potvrde) od velike važnosti za dokazivanje postojanja nekog prava koje proistječe iz pravnog
posla.
85.Definirajte pravnu osnovu (titulus).
Da bi subjekt stekao neko pravo, zasnovao neki radni odnos, potrebno je da ga na to ovlasti
pravni poredak. Osim općeg pravila (zakon), u velikom broju slučajeva je potrebna još neka
dodatna činjenica koja će biti presudna za zasnivanje takvog odnosa. Te činjenične
pretpostavke nazivamo pravna osnova. Pravna osnova (titulus) je činjenica koju pravni
poredak određuje kao uvjet (pretpostavku) za zasnivanje pravnog odnosa. Najčešće su pravne
osnove u privatnopravnim odnosima pravni posao i građanski delikt (nanošenje štete).
86.Podjela pravnih poslova.
Jednostrani pravni poslovi nastaju izjavom volje samo jedne strane. Primjer možemo
navesti ponudu kada stigne prihvatitelju, oporuku i mjenicu. Oporuka se smatra jednostranim
pravnim poslom jer nastaje očitovanjem volje ostavitelja u korist drugih osoba (nasljednika)
čiji se pristanak ili suglasnost unaprijed ne zahtijeva. Mjenica je pismena izjava sastavljena u
naročitom propisanom obliku kojom jedna strana obećava drugoj isplatu određenog novčanog
iznosa.
Dvostrani pravni poslovi nazivaju se i ugovori. Na ugovorima se temelje imovinska prava i
odnosi pojedinaca, ali i cjelokupni pravni promet robom i novcem. Zbog toga je njihova
važnost za gospodarski život jedne zemlje golema, posebno u sustavu slobodne tržišne
privrede koja počiva na slobodi ugovaranja i primatu privatnog vlasništva. Najčešći i
najvažniji ugovori: zajam, posudba, kupoprodaja, depozit itd.
Važno je i razlikovanje pravnih poslova s obzirom na to postoji li obveza samo jednoga
ugovornoga partnera ili oba. Tako se pravni poslovi (ugovori) dijele i na jednostrano i
dvostrano obvezujuće pravne poslove.
Primjer za jednostrano obvezujuće poslove poslužit će nam ugovor o darovanju, ugovor o
zajmu i davanje jamstva. Pri takvim ugovorima postoje obveze i ovlaštenja samo na jednoj
strani (npr. vjerovnik je ovlašten tražiti vraćanje novca danoga na zajam).
Pri dvostrano obvezujućim pravnim poslovima postoje obveze i ovlaštenja obje ugovorne
strane. Tako pri kupoprodaji kupac je dužan isplatiti cijenu, a prodavač predati stvar. Jednako
tako pri ugovoru o najmu stana stanodavac se obvezuje prepustiti stanaru na korištenje
određeni stambeni prostor,a za uzvrat očekuje redovito plaćanje stanarine (najamnine).
87. Objasnite razliku između realnih i konsenzualnih ugovora?
Realni ugovor je ugovor koji ne nastaje sporazumom strana, nego tek predajom stvari jednog
ugovaratelja drugomu. Kod realnog ugovora predaja stvari predstavlja akt sklapanja ugovora,
dok kod konsenzualnog ugovora ona predstavlja akt ispunjenja ugovora. Kategorija realnog
ugovora nastala je u rimskom pravu, a obuhvaćala je samo zajam, ostavinu, posudbu te ručno
založni ugovor. Građanski zakonici prihvatili su načelo konsenzualizma, tako da realni
ugovori u njima predstavljaju iznimku. U hrvatskom građanskopravnom poretku kao realni
ugovor uređen je samo ugovor o posudbi, te u određenim slučajevima ugovor o darovanju; u
sustavu kapare svaki konsenzualni ugovor pretvara se u realni ugovor.

89. Navedite četiri elementa pravnih odnosa.

Četiri elementa pravnih odnosa: subjekti, objekti, ovlaštenja i
obveze. 90. Vrste pravnih odnosa?
Pravni odnosi mogu biti apstraktni i konkretni.
Pravni se odnos, iako društveni odnos, ipak mora označiti i kao normativan odnos, što znači
da je on utvrđen pravnim pravilom. Ta su pravna pravila ponajprije apstraktna, tj.općenita ili
načelna, u kojima se određuje koji subjekti i kada i pod kojim uvjetima mogu stupiti u pravne
odnose.
91. Definirajte pravni odnos.
Pravni se odnos, iako društveni odnos, ipak mora označiti i kao normativan odnos, što znači
da je on utvrđen pravnim pravilom. Ta su pravna pravila ponajprije apstraktna, tj.općenita ili
načelna,u kojima se određuje koji subjekti, kada i pod kojim uvjetima mogu stupati u pravne
odnose. Iako je svaki subjekt uključen u pravne odnose, velik se dio tih odnosa zaključuje
samo po volji subjekta što vrijedi poglavito za područje privatnog prava.

92. Definirajte pravne subjekte. Navedite vrste pravnih subjekata.

Nositelja prava i dužnosti, odnosno obveza i ovlaštenja obilježavamo kao pravnoga subjekta.
Pravni su subjekti pojedinci – građani, a ne grupe ljudi. Pravo priznaje pravni subjektivitet
svim pripadnicima političke zajednice (države). U pravo se promatraju kao subjekti i ljudski
kolektivi te i imovina pod naročitim uvjetima koje propisuje pravni poredak svake zemlje.
Tako se uz fizičke pojavljuju i tzv. pravne osobe kao subjekti prava. Posebno mjesto među
njima zauzima država kao subjekt međunarodnoga prava koja istodobno istupa i u pravnim
odnosima domaćeg (unutrašnjeg) prava.
93. Objasnite pravnu i djelatnu sposobnost.
Djelatna sposobnost je moć subjekta da vlastitom voljom i vlastitim radnjama izaziva
nastanak, promjenu i prestanak pravnih odnosa. Pravna sposobnost je sposobnost biti
nositeljem prava i obveza. Pravna sposobnost je osnovno svojstvo pravnog subjekta.
Svaka fizička i pravna osoba ima pravnu sposobnost.
94. Kako se stječe i gubi pravna odnosno djelatna sposobnost. Objasnite razliku u tom
pogledu između fizičkih i pravnih osoba.
Fizičke osobe stječu djelatnu sposobnost s 18 godina, a gube djelatnu sposobnost smrću ili
oduzimanjem prava na slobodno rasuđivanje. Pravne osobe stječu djelatnu sposobnost upisom
u registar, a gube djelatnu sposobnost voljom članova (napuštanje-likvidacija, zabranom
nadležnog upravnog organa).
95. Podvrste djelatne sposobnosti?
Podvrste djelatne sposobnosti su poslovna i deliktna. U području privatnog prava djelatna
se sposobnost najčešće sastoji u sklapanju pravnih poslova te u poduzimanju raznih radnji radi
zaštite prava, to je poslovna sposobnost. Poslovno je sposobna svaka punoljetna i duševno
zdrava osoba koja tako smije slobodno raspolagati svojom imovinom, sklapati ugovore iz
radnih odnosa, obraćati se sudu, stupati u brak i slično. Međutim takva osoba isto tako
odgovara i za sve obveze koje je poduzela iz takvih poslova i radnji te napose odgovara za
štetu i za svaki čin koji pravo kvalificira kao delikt, to je deliktna sposobnost.
96. Navedite i objasnite vrste pravnih osoba.
-Tradicionalno se razlikuju dva osnovna tipa pravnih osoba: korporacije i zaklade.
Korporacija je ''organizirani kolektiv prirodnih osoba (universitas personarum), koji je
samostalan pravni subjekt, različit od pojedinih članova'' (Horvat).
Zaklada (universitas rerum) je imovina namijenjena određenoj svrsi koja ima zasebnu pravnu
osobnost. Nastaje iz različitih razloga (najčešće socijalnih, humanitarnih), kao doprinos
prosvjeti, znanosti, kulturi i sl. Njome upravljaju pojedinci kao organi zaklade, ali se oni ne
koriste njezinom imovinom koja je namijenjena korisnicima (učenici, studenti, bolesnici,
umjetnici).
-Druga podjela razlikuje osobe javnoga i privatnoga prava. Pravne osobe javnoga prava
djeluju po privatnopravnim pravilima, ako su subjekti građanskopravnog prometa. Država
kada obavlja policijsku vlast i izdaje upravne akte postupa po javnom pravu, a kada nešto
kupuje, prodaje, sklapa ugovore i sl., djeluje kao i svaki privatnik ili poduzeće.
Država je pravna osoba naročite vrste, koja je subjekt prava u trostrukom smislu: prema
međunarodnom pravu, unutrašnjem javnom i privatnom pravu. Postoje različiti oblici pravnih
osoba kako u javnom, tako u privatnom pravu. Ti se tipovi razlikuju po svrsi (cilju), načinu
djelovanja, tipu odgovornosti i unutrašnjem ustrojstvu.
97. Posjeduju li pravne osobe kaznenopravnu odgovornost? Objasnite.
Pravne osobe posjeduju kaznenopravnu odgovornost. Jer je kaznenopravna odgovornost
utemeljena na pojmu delikta kao protupravnog djela koje sankcionira javno pravo (zločini,
prekršaji i druga kaznena djela), a počiva i na sankcijama koje nazivamo kaznama. Utvrđuje
se u posebnoj grani sudskog postupka koji se inicira po službenoj dužnosti. Za utvrđivanje
odgovornosti i kazne u tom je području presudni element postojanje protupravnog djela i
krivnje. Krivnja se najčešće određuje s obzirom na svijest i namjeru okrivljenoga. Naime,
danas se općenito prihvaća da i pravna osoba može deliktno odgovarati kao cjelina i to u
građanskopravnom smislu(naknada štete) i s obzirom na neke kaznenopravne sankcije. Tako
poduzeće ili udruga mogu biti kažnjeni zbog fiskalnih ili carinskih prekršaja vrlo visokim
novčanim kaznama, a one se izriču i zbog drugih delikata(ugrožavanje zdravlja i okoliša, ne
pružanje pomoći, nedostatak zaštite na radu…). Druge kazne, npr. zatvor, nije moguće
primijeniti, a i same se novčane kazne u velikih poduzeća prebacuju na teret dioničarima te ih
i ne snose uvijek oni koji su najviše odgovorni (rukovoditelji).
98. Kako se određuje odgovornost pravne osobe?
Odgovornost pravne osobe se određuje prema trima pretpostavkama ili elementima:
objektivnoj(radnja koja se označava i kao protupravno djelo), subjektivnoj(krivnja) i s
obzirom na uzročnu vezu(tzv. Kauzalni neksus). Uzročna veza se pak utvrđuje s vladajućim
pravnim shvaćanjem i ne počiva nužno na prirodno-znanstvenom determinizmu. Tako se osim
uzročnosti u običnom smislu može govoriti i o „pripisivanju“ kao tehnici pravnog
ocjenjivanja odgovornosti, te kolektivnoj.
101. Definirajte i navedite vrste pravnih činjenica.
Za stvaranje pravnog odnosa između dvaju ili više subjekata potrebne su i pravne činjenice, a
one mogu biti prirodne ili ljudske radnje. Pravne činjenice dijelimo na 2 vrste; razlikuju se
po tome radi li se o prirodnim događajima, a to su pojave koje nastaju neovisno o volji
subjekta ( npr. roditeljstvo, smrt, protok vremena koji dovodi do zastare, elementarne
nepogode ) ili o ljudskim radnjama. Razlikuju se radnje koje su pravno dopuštene od
nedopuštenih. Tako izjava volje dviju strana kojima se sklapa pravni posao (npr. kupnja konja
ili vozila ) pravno dopuštena radnja, a nedopuštene su radnje protupravnog karaktera ili delikti
( npr. prebrzom ili neopreznom vožnjom došlo je do prometne nezgode, a time nastaje
odgovornost vozača za delikt s odgovarajućim ovlaštenjima oštećenog i državnoga organa ).
102. Što su to pravne pretpostavke? Vrste pravnih pretpostavki.
Pravna pretpostavka(presumpcija) označava takvu situaciju u donošenju pravne odluke gdje
nije potrebno dokazivati postojanje neke činjenice. Vrste su:oborive i neoborive
103. Što su to pravne fikcije?
Pravna fikcija je takav slučaj kada se za nešto tvrdi da je istinito iako je poznato da takav stav
ne odgovara stvarnosti. Tako se u starom Rimu uzimalo da je i nerođeno dijete već rođeno,
odnosno da je subjekt prava, ako je trebalo odrediti nasljednika u ostavinskom postupku.
104. Razlika između neoborive pretpostavke i fikcije.
Neoborive ili apsolutne pretpostavke, zapravo i nisu pretpostavke jer protiv njih nije
dopuštena uporaba nikakvog dokaznog sredstva. Pravna fikcija je pak takav slučaj kada se za
nešto tvrdi da je istinito iako je poznato da takav stav ne odgovara istini. I jedno i drugo su
pravne tehnike koje služe za dokazivanje ili utvrđivanje činjenica, a temelje se na zakonskim
odredbama. No, ni jedne ni druge nisi propitljive.
105. Kako se spoznaju pravne činjenice?
Prema pretpostavkama za nastanak pravnih odnosa, koje se pak sastoje iz 3
elementa: a)pravno pravilo koje odnos regulira ili konstituira
b)pravni subjekt na kojeg pravilo upućuje izričito ili implicitno
c)objekt ili zaštićeno pravno dobro.
108. Prestanak djelatne sposobnosti.
Do prestanka djelatne sposobnosti dolazi ukoliko se radi o duševno zaostaloj, duševno
bolesnoj ili na drugi način neubrojivoj osobi. Treba uzeti u obzir da i neka inače duševno
zdrava osoba može doći povremeno u stanje kada postane nesposobna ili smanjeno sposobna
za rasuđivanje. To je slučaj pri npr. uživanju alkohola, droga, jakoj uzbuđenosti i slično.
109. Građanskopravna odgovornost.
Najčešće počiva na pojmu štete, kao i na potrebi njezina uklanjanja kao imovinskog gubitka.
Šteta se može popraviti bilo vraćanjem u prijašnje stanje(naturalna restitucija) ili pak što je
češći slučaj, novčanom naknadom. Svaka bi naknada trebala biti barem približno
jednaka(ekvivalentna) visini imovinskog gubitka. Ako se radi o povredi nematerijalnih
dobara, takav način nije uvijek prikladan te se šteta popravlja i simboličkom kompenzacijom
u vidu isprike, objavljivanja presude, itd. GPO nastaje iz dvaju osnova: deliktom i
neispunjenjem ugovorne obaveze.
110. Kaznenopravna odgovornost.
Utemeljena je na pojmu delikta kao protupravnog djela koje sankcionira javno pravo(zločini,
prekršaji i druga kaznena djela), a počiva na sankcijama koje nazivamo kaznama. Utvrđuje se
u posebnoj grani sudskog postupka koji se inicira po službenoj dužnosti te da je sudsko
odlučivanje u tim slučajevima više vezano zakonskim odredbama od presuda u građanskim
predmetima. Za utvrđivanje odgovornosti i kazne, bitni su elementi: postojanje protupravnog
djela i krivnje.
111. Građanskopravne sankcije.
Su one sankcije koje ne pogađaju osobu prekršitelja već njegovu imovinu odnosno interese
koji se mogu označiti u novcu, npr. naknada štete, raskid ugovora. Izriče ih sud u
građanskopravnom postupku.
112. Kaznenopravne sankcije.
Kazne(smrtna,lišenje slobode, novčana kazna), mjere sigurnosti, odgojne mjere, upozorenje.
Izriče ih sud u kaznenom postupku.
113. Opće pretpostavke odgovornosti.
Delikt ili protupravna radnja, uzročna veza(kauzalni nexus) i krivnja.
114. Deliktna sposobnost maloljetnika.
Maloljetnici su potpuno neodgovorni do navršene sedme godine života. Smatra se da su u toj
dobi nesposobni za rasuđivanje, što je neoboriva presumpcija. Od navršene sedme do 14.
godine života, maloljetnik odgovara za štetu samo ako se može dokazati da je bio sposoban
za rasuđivanje. Tu se radi o oborivoj presumpciji, a teret dokazivanja je na oštećeniku. S
navršenih 14 godina, maloljetnik se smatra ubrojivim, te je u pogledu civilne
odgovornosti(naknade štete) izjednačen s odraslom osobom. Kaznenopravna odgovornost je i
u toj dobi ograničena, odnosno, ublažena. Tako se mlađem maloljetniku(od 14 do 16) mogu
izreći samo odgojne mjere, a starijem(16-18) samo iznimno i zatvorska kazna u vidu
maloljetničkog zatvora.
115. Pojam zastupanja.
Ako neki pravni subjekt nije u mogućnosti obavljati za sebe relevantne pravne radnje, ili pak
želi da to za njega obavi netko drugi, onda nastaju odnosi zastupstva. Odnosi zastupstva
počivaju na međusobnom povjerenju stranaka te na poštenju i savjesnosti osobe koja obavlja
poslove za drugoga.
116. Vrste zastupanja.
Zakonsko(starateljstvo) i ugovorno(odvjetništvo) zastupanje.
117. Objasnite razliku između neposrednog i posrednog zastupanja.
Odnosi zastupanja razvijaju se postupno u rimskom pravu i to najprije u obliku tzv. posrednog
zastupanja. To je bio ugovor posebne vrste(mandatum) kojim se jedna strana obvezivala
izvršiti besplatno neki posao za drugoga. Tek kasnije se razvija pojam tzv. neposrednog
zastupanja koji poznaje i moderno pravo. Neposredno zastupanje čini takav pravni odnos
između dva subjekta prava po kojemu jedan istupa u ime i na račun drugoga štiteći interese
zastupanoga.
118. Ugovorno zastupanje. - odvjetništvo
Mogućnost da za nekoga pravne radnje obavlja druga osoba, odnosno pravni subjekt, postoji i
izvan slučajeva zakonskog zastupanja. Iako velika većina građana se po pravilu smatra
punopravnim subjektima prava te tako raspolažu poslovnom sposobnošću, osjeća potrebu da
se po pravnim pitanjima ipak obrati nekome drugome za pomoć. To je najčešće odvjetnik.
Odvjetnik je stručno osposobljena osoba koja se bavi pružanjem pravne pomoći i zastupanjem
kao samostalnom djelatnošću. Za obavljanje ugovornog zastupanja, potreban je nalog koji
sadrži i ovlaštenje za zastupanje(punomoć) Punomoć se daje za određeni pravni posao, za
cijelu vrstu poslova(odvjetniku u jednoj parnici) ili pak za sve vrste poslova koji se tiču
opunomoćitelja.
119. Zakonsko zastupanje. – starateljstvo
Ako neka osoba nema djelatnu sposobnost ili joj je ona iz različitih razloga umanjena ili
ograničena, onda se pojavljuje potreba da ju netko zastupa, što se odnosi na pravne poslove i
druge radnje pravnog karaktera(zastupanje kao nadomjestak za poslovnu sposobnost). Taj se
nedostatak ili nemogućnost izražavanja volje nadomješta zastupanjem do kojeg dolazi
temeljem zakonskih odredaba. Neki su zakonski oblici zastupanja zasnovani na prirodnim ili
svuda prihvaćenim društvenim pravilima, a to je slučaj s roditeljskim pravom. Roditelji su
zastupnici interesa svoje djece. Ovdje nije potreban poseban akt državne vlasti da bi nastupio
odnos zastupanja. U naročitim slučajevima, ako djeca nemaju roditelje, za njih se brinu organi
starateljstva, odnosno osobe koje ispunjavaju dužnost staratelja(skrbnika). Postavlja ih
državni organ odnosno u nekim zemljama sud. Starateljstvo postoji i za one osobe koje se o
sebi ne mogu brinuti zbog bolesti ili urođenih mana rasuđivanja.
120. Navedite i objasnite tri elementa potrebna za ugovorno zastupanje.
Za obavljanje ugovornog zastupanja potrebni su nalog(mandat), punomoć i prihvat
naloga. Nalog mora sadržavati ovlaštenje za zastupanje(punomoć).
Putni nalog – dokaz da je poslodavac uputio radnika na službeni put!!!!!

121. Pravni objekti.

Usvajajući mišljenje pravne teorije da ne mogu postojati pravni odnosi i subjektivna prava bez
nekog objekta koji se može sastojati i iz netjelesnih predmeta i duhovnih dobara koja su
pravno definirana i zaštićena, treba se naglasiti da postoji i tradicionalno shvaćanje pravnog
objekta koje razlikuje objekte prvog i drugog reda. Pravni objekti čine sve ono što je čovjek
preuzeo od prirode ili je sam stvorio.
125. Podjela stvari na pokretne i nepokretne. Objasnite. (Isto pitanje se može pojaviti i u
odnosu na druge postojeće podjele.)
Pokretnine(res mobiles) su sve stvari koje se mogu pokretati ili prenositi bez da im se uništi
struktura.
Nepokretne stvari ili nekretnine(res imobiles) su dijelovi zemljine površine kao dio
državnog teritorija. Tomu treba pribrojiti zgrade, građevine, zemljišta…za koja vrijedi
poseban pravni režim za razliku od pokretnina. Za nekretnine postoji posebna evidencija koja
služi kao osnova za upis vlasničkih i drugih prava u zemljišne knjige(gruntovnica)
128. Imovinska i neimovinska dobra.
Imovinska dobra ili imovina, sva su dobra koja se mogu mjeriti u novcu, ali nisu strogo
osobne prirode. Takva se dobra mogu razmjenjivati, ustupati drugima, kao i prava koja se na
njih ne odnose. Od toga ima i iznimaka kao plodouživanje koje nije predmet pravnog
prometa. Primjer: otac ostavlja imanje djeci, ali njegova žena ima pravo doživotnog uživanja
toga imanja. Ona time ne stiče vlasništvo, samo pravo uživanja toga imanja.
Neimovinska dobra definiramo kao zaštitu koju pravo daje nekim osobnim interesima koji
nemaju strogo određenu ili odredljivu tržišnu vrijednost. O takvim dobrima ovisi naš
društveni položaj, životne perspektive, zdravlje i duševna ravnoteža. Neka od njih mogu biti
od gospodarske važnosti kao npr. Poslovni ugled, ali nisu objektivno mjerljiva.
130. Objasnite što su to res extra commercium.
Dobra koja su van pravnog prometa. Radi se o kategoriji općenarodne imovine u smislu
javnog dobra, kamo pripadaju javni putovi, parkovi i sl.
131. Nastanak pravnih odnosa.
Pravni odnosi nastaju kao posljedica djelovanja nekih pretpostavki ili činjenica koje
možemo promatrati i kao faktične i kao normativne pojave. Ta se dinamika prava, što se tiče
odnosa, može promotriti i kao uzročna(kauzalna) veza, ali naročite vrste. Pravni odnos kao
posljedica(učinak) nastaje zato samo onda ako pravni poredak vezuje pravne atribute uz
neku činjenicu. Tako npr. pravni odnos ne nastaje između dvoje glumaca na pozornici iako
oni tamo npr. točno oponašaju riječi i kretnje kupaca i prodavača. Jednako tako, iako je za
nastanak pravnih odnosa najčešće potrebna izjava volje, neki se od njih zasnivaju i bez
suglasnosti jednog od subjekata.
132. Prestanak pravnih odnosa.
Vrijede iste pretpostavke kao i za nastanak, pri čemu je glavno pitanje važi li ili ne pravna
norma koja uređuje neki konkretan odnos. Tako se pravni odnosi mogu zasnivati ili ukidati i
po sili zakona(npr. stanarsko pravo). To se odnosi i na važenje pojedinačnih normi sadržanih
u privatnim aktima(npr. Ugovor o najmu stana ili poslovne prostorije zaključen je u trajanju
od godine dana te istekom tog roka prestaje pravni odnos između stanara i vlasnika). Druge
činjenice koje mogu utjecati na prestanak pravnog odnosa su: izvršenje pravne obveze,
smrt subjekta, propast stvari, oprost duga i zastara.
133. Pojam subjektivnog prava. Elementi subjektivnog prava.
Subjektivno je pravo, kako sam naziv kazuje, pravo nekog subjekta da s nečim raspolaže i
nešto zahtjeva. Ono pripada pojedincu, odnosno pravnom subjektu te zahvaća onu dimenziju
prava koju bismo mogli nazvati privatnom ili osobnom. Elementi subjektivnog prava su: 1.
ovlaštenje 2.zahtjev za ispunjene 3. tužba
134. Je li zahtjev nužan element subjektivnog prava?
Zahtjev je nužan element subjektivnog prava. Zato jer nositelju prava ne pripadaju samo
ovlaštenja.
135. Teorije o subjektivnim pravima: prednosti i mane teorije volje i teorije interesa.
Pravnu teoriju volje prvi put formuliraju njemački pravni pisci Savigny i Windscheid.
Začetnik je te koncepcije Savigny. On ističe dao pravna stanja čine u biti gospodstvo volje
pojedinca. Windscheid smatra da se pravni poredak ostvaruje očitovanjem pojedinačne volje.
Ta su očitovanja usmjerena na zahtjeve koje imamo prema drugim subjektima ili pak na
nastanak ili prijenos pojedinih subjektivnih prava. Teoriji volje blisko je i shvaćanje
subjektivnih prava koje polazi od vlasti (moć, gospodstvo) koju ima subjekt nad stvarima i
drugim objektima prava. Slobodno prisvajanje i raspolaganje bit je stvarnih prava i osobito
prava vlasnika. Kao i vlast, tako je i ovlaštenje (odnosno u određenim slučajevima skup
ovlaštenja) sadržaj subjektivnih prava. I to se shvaćanje podudara s koncepcijom volje, a
njemu se danas priklanja velika većina autora. Za njemačkog pravnika Iheringa teorija volje
nije prihvatljivo gledište jer je prema njemu volja apstraktan i besadržajan pojam. Kao takva
ona ne odgovara stvarnom životu ni potrebama ljudi kojima pravo služi. Ihering duhovito
primjećuje da prava imaju i one osobe u kojih ne postoji volja (djeca, luđaci) te je, stoga, ideja
volje „čista fikcija“. Taj pojam treba zamijeniti nečim drugim, a to je teorija interesa. Inače se
gubi iz vida smisao postojanja subjektivnih prava koja nisu samo odraz pojedinačnih volja
nego i „opće volje“ koja stvara cjelokupno objektivno pravo. Kao i opća volja, tako i postavka
o pojedinačnoj volji ne pogađa bit prava koja se temelji na konkretnim interesima subjekata.
Bitni su elementi subjektivnih prava s jedne strane ugoda ili korist koju od njih imamo, a s
druge strane pravo na njihovu zaštitu. Ta se zaštita prava ostvaruje kod suda, a za Iheringa
svaki se pojedinac za svoje pravo mora i izboriti aktivnim djelovanjem („borba za pravo“).
Ideja subjektivnog prava kao prirodnog i neotuđivog prava čovjeka napušta se od velike
većine pravnih pisaca kao neodrživa s obzirom na definiciju pravne znanosti koja se temelji
na pozitivnom, i to uglavnom zakonskom pravu. Duguit, smatra pojam subjektivnog prava,
kao i neke druge pojmove pravne znanosti, „fikcijama“ koje ne odgovaraju biti prava ni
potrebama suvremene države. Za njega je polazna točka u analizi prava objektivno pravo koje
povremeno pruža i neke koristi pojedincima, ali je njegova bit društvena. Društvenost je izvor
norme, a samo u njezinoj primjeni dolaze do izražaja individualne potrebe i interesi.

137. Objasnite što su to prirodne obveze (lat.naturalis obligatio)

To su obveze koje su u uskoj vezi s društvenim moralom,pravima građana i temeljima
politike.
138. Vrste subjektivnih prava.
1.Apsolutna prava- djeluju prema svima (erga omnes), zato su naročito stvarna
prava,posebno prava vlasništva. To znači da vlasnička ovlaštenja djeluju prema svima onima
koji bi mogli doći u kontakt sa stvari.
2.Relativna prava- su ona koja djeluju samo prema određenom subjektu,odnosno osobama
kojima pripada obveza koja odgovara ovlaštenju iz subjektivnog prava. 3.Prenosiva prava-
npr. vlasništvo,založno pravo, pravo iz ugovornih odnosa i dr., a taj se prijenos prava
ostvaruje očitovanjem (izjavom) volje subjekta kojemu neko pravo pripada. 4.Neprenosiva
prava- su ona koja se dotiču statusnih pitanja, bračnih i obiteljskih odnosa te općenito
javnog prava. (državljanstvo,roditeljsko i bračno pravo). Prigovor kao sredstvo protiv
ostvarenja subjektivnih prava.

140. Zastara.
Zastara ( praescriptio) znači da se istekom nekog vremenskog razdoblja više ne može
ostvariti neko subjektivno pravo te se ono gasi ili gubi. Ona u procesnom značenju u
građanskom i kaznenom postupku se odnosi na rokove unutar kojih se može izvesti neka
procesna radnja ili pokrenuti postupak.

141. Dosjelost.
Dosjelost ( usucapio ) je naličje zastare te ona označuje, za razliku od gubitka, stjecanje
nekog prava. Dok se pri zastari prava gase zbog nevršenja, pri dosjelosti upravo se vršenjem
stječe neko pravo; iako samo vršenje ne počiva na nekoj uobičajenoj pravnoj osnovi.

142. Zloupotreba subjektivnih prava.

Zlouporaba je prava takvo ponašanje subjekata- ovlaštenika kojim on prelazi granice

ostvarivanja ( vršenja) svojega prava time što dolazi u sukob s drugim jednakim po vrijednosti
subjektivnim pravom. One, pak mogu biti aktivne (činidbe) ili pasivne (propuštanje),te
materijalnopravne ili procesne prirode (zahtjev,tužba).
143. Što su to antinomije ili proturječja između pravnih normi?

Proturječja ili antinomije možemo definirati kao logičku neusklađenost sadržaja pravnih
pravila i akata. Te se neusklađenosti uklanjaju u postupku primjene prava.
144. Kako se rješavaju proturječja između pravnih normi?

Te se neusklađenosti uklanjaju u postupku primjene prava, a pri tome se pravnici služe trima
načelima: načelom hijerarhije, kronologije i specijalnosti. Kako ističe Bobbio, ako kriteriji
nedostaju ili se njihov sukob ne može lako razriješiti, moguće je primijeniti načelo
pravednosti. Tri načela za uklanjanje proturječja označavaju se trima lat izrekama: Lex
superior derogat legi inferiori; Lex posterior derogat legi priori i Lex specialis derogat legi
generali. Drugim riječima, to su sljedeća načela: kriterij hijerarhije, kronološka načela, načelo
specijalnosti.
145.Argumentom a contrario.

U tom se argumentu polazi od teksta norme u kojoj se postavlja neko normativno

određenje(obveza, ovlaštenje, položaj…) te se zaključuje da to određenje ne vrijedi za druge
subjekte. Npr. ako se za muškarce propisuje da moraju služiti vojsku, pomoću argumenta a
contrario, zaključit ćemo da to ne vrijedi za žene. Taj se argument najčešće koristi pri
tumačenju specijalnih normi te ima ulogu sprječavanja širenja izuzetaka.(npr. povlastice
oslobađanja plaćanja parkinga za invalide)
146. Argument analogije.

U formalno-logičkom smislu, argument analogije suprotan je zaključivanju po

suprotnosti(argumentum a contrario). Kod njega se proširuje važenje nekog pravnog pravila,
odnosno, stvara se nova norma koja s prethodnom od koje se polazi ima neke dodirne točke.
Argument analogije poznat je već u antičkoj retorici a dovodi do proširenog(ekstenzivnog)
rezultata tumačenja čime se ujedno proširuju njegove granice te se od primjene prelazi u
stvaranje prava.
147. Zakonska i pravna analogija.
Ona vrsta analogije pri kojoj se polazi od zakonskog teksta s time da se značenje pravila
proširuje nazivamo zakonskom analogijom. Pravna analogija čini primjenu načela ili općih
postavki koje vrijede za neku granu ili područje prava. Ta načela može utvrditi i sudac,
odnosno onaj koji primjenjuje pravo te kod pravne analogije ima najveću slobodu. Moglo bi
se reći da se u tom slučaju sudac postavlja na mjesto zakonodavca. Osim toga, u pravnoj se
analogiji više i ne radi o običnoj sličnosti nego o rasuđivanju koje pronalazi u postojećem
pravu ono što je prije bilo nepoznato, izvlačeći opća načela iz postojeće materije i stvarajući
novo pravilo.
148. Argument a fortiori.

Osim analogijom, do proširenog značenja se dolazi i primjenom argumenta a fortiori. Ali za

razliku od analogije, tu se polazi od težine ili veće važnosti za proširenje nekog normativnog
iskaza. Taj argument ima dva oblika: zaključivanje od manjeg na veće i zaključivanje od
većeg na manje.
Argumentum a minori ad maius – primjenjuje se u slučajevima kada postoji uvjerenje da se
neki zahtjev(npr. Zabrana) može primijeniti i na druge slučajeve većeg intenziteta. Tako bi se
npr zabrana dovođenja pasa u park mogla proširiti i na veće životinje(pripitomljenog
medvjeda npr.)
Argumentum a maiori ad minus- počiva na rasuđivanju da onaj tko ima neka prava ili
obveze ima također i ona koja su uključena u taj opseg. Tako npr. ako se na nekom putu smije
voziti 60 kmh, smije se i manje.

149. Argument autoriteta.

Argument autoriteta(ad exemplum) sastoji se u pozivanju na već donijeta pravna rješenja

nekog pitanja ili na mišljenja stručnjaka i učenjaka. Taj se argument smatra jednim od
pomoćnih izvora prava. Razmatranje pravila i činjenica na osnovi uzornih primjera vrlo je
uvjerljivo i služi već u Antici kao privilegirano sredstvo retorike i filozofskog mišljenja(npr.
Sokratovi dijalozi s učenicima).
150. Pravno tumačenja.
Tumačenje u pravu ima uže, preciznije značenje koje se odnosi na pravne tekstove, i to
najčešće zakone, a provode ga i pravnici praktičari (suci i drugi) i oni koji pišu stručna i
znanstvena djela iz područja prava (npr.sastavljač komentara nekoga zakona). Nije lako
odrediti u čemu se ta djelatnost sastoji i koje je njezino značenje za primjenu prava. U tome se
pogledu susreću dva pristupa. Prema jednomu starijem i dosta proširenom shvaćanju,
tumačenje je utvrđivanje točnoga (pravog) značenja pravnih normi do kojega dolazi u
postupku njihove primjene. Oni koji tako rasuđuju uvjereni su da je norma već samim
donošenjem zakona gotova stvar; radilo bi se samo o tome da se ona kao predmet tumačenja
preciznije i konkretnije utvrdi. Nasuprot tomu shvaćanju, koje u biti polazi od toga da norma
već postoji, da je ona već stvorena, samo je treba bolje i potpunije razumjeti, drugi pisci ističu
da je pravna norma rezultat tumačenja. Oni tvrde da je pravnu normu u cjelini moguće
spoznati tek nakon misaonog napora koji ju, zapravo, više „konstruira“ nego „rekonstruira“.
Takvi postupci utvrđivanja značenja norme u smislu njezina konačnog oblikovanja (stvaranja)
čine tumačenje. Wroblewski razlikuje tumačenje u širem i u užem smislu riječi. Tumačenje u
širem smislu jest razumijevanje jezičnih znakova: radi se o tome da se smisao jezičnih
izražaja može razumjeti neposredno bez posebnog napora, odnosno bez uporabe nekih
posebnih tehnika (filološke ili pravne prirode) ili pak uz pomoć njih. Tumačenje u užem
smislu znači upravo potrebu nekih posebnih kriterija ili pomagala, koji su u pravu i dio
pravne tehnike.
151. Pravna praznina. Pojam i popunjavanje pravnih praznina.
Utvrđivanje i popunjavanje pravnih praznina složena je zadaća koja se drukčije postavlja u
kodificiranim pravnim poredcima nego u onima koji to nisu. To znači da se to pitanje treba
nužno promotriti u okvirima stvaranja prava putem ustava i zakona, što je osnovno obilježje
europskih kontinentalnih sustava (zakonsko pravo nasuprot sudskom pravu Common lawa).
Zbog čega se i pojam pravne praznine može definirati samo s obzirom na sustav prava kao
logičke cjeline, odnosno kao nenamjerni propust u ostvarivanju zakonodavčeva nacrta (legal
design). Prema tomu, iako praznine u pravu postoje, njih se može popunjavati samo u skladu s
temeljnim načelima konkretnoga pravnog sustava. Jedino na taj način onaj koji popunjava
praznine može ostati vjeran smislu i tehnici stvaranja suvremenog prava. Najčešće je sredstvo
za popunjavanje pravnih praznina analogija. Osim nje sudac, odnosno organ koji utvrđuje
postojanje praznine i rješava pitanje primjene prava u takvim slučajevima, ima na
raspolaganju sljedeća sredstva: običajno pravo, rasuđivanje po načelu „prirode stvari“, razlog
suprotnosti (argumentum a contrario) i samostalno stvaranje norme. U tome posljednjem
slučaju sudac odlučuje po pravičnosti ili pozivajući se na neka druga načela pravnog poretka.

152. Metode tumačenja.

Tumačenje se svodi na potrebu razumijevanja, do čega se nekim slučajevima dolazi bez većih
poteškoća(jasan smisao), a u drugima je potrebno primijeniti i neka posebna sredstva za
utvrđivanje smisla teksta. Takve pravne tehnike se zovu metode tumačenja te razlikujemo 5
vrsta: jezično, teleološko, logičko, sustavno i povijesno tumačenje.
153. Ciljno ili teleološko tumačenje.
Tumačenje pri kojem se nastoji utvrditi cilj zakona(ratio legis) naziva se teleološkim. Neki ga
smatraju i objektivnim odnosno funkcionalnim, jer kod njega preteže pitanje čemu zakon
služi, a ne što je s njime zakonodavac htio postići. To je tumačenje vrlo blisku sustavnom tipu
jer se često odnosi na cjelokupni pravni sustav, a s druge strane je usko povezan s povijesnim
tumačenjem jer ne istražuje subjektivni kriterij(volju zakonodavca) nego objektivnu važnost
pravnih tekstova.
154. Sustavno tumačenje.
Sustavno ili sistematsko tumačenje oslanja se na pojam pravnog sustava kao jedinstvene,
neproturječne cjeline. Zahvaljujući takvom pristupu, moguće je i pojedinačne norme tumačiti
u svezi s drugim normama jer se one povezuju u institute, grane i područja(grupe) prava, ali s
obzirom na opća načela i logičke principe prava. Moguće je razlikovati sustavno tumačenje u
užem i širem smislu. U užem smislu, sustavnom se tumačenju pristupa kada jezično ni
logičko tumačenje nisu dostatni da se dođe do zaključka koji bi poslužili za primjenu neke
norme na konkretan slučaj. U sustavno tumačenje u širem smislu pripada i upotreba analogije
za popunjavanje pravnih praznina te osobito pozivanje na opća pravna načela.
155. Gramatičko tumačenje.
Gramatičko tumačenje sastoji se u traženju značenja jezičnih znakova iz kojih su sastavljeni
pravi tekstovi. To su po pravilu riječi koje utvrđujemo prema njihovoj uobičajenoj ili
općeprihvaćenoj upotrebi
156. Logičko tumačenje.
Metoda logičkog tumačenja sastoji se u utvrđivanju smisla teksta pomoću pravila logičkog
mišljenja. Na taj se način mogu provjeriti i rezultati drugih metoda. Osim toga, logičkim se
tumačenjem može doći i do spoznaja o tekstu koje inače ne bismo dobili.
157. Predmet i zadaće tumačenja.
Kao predmet tumačenja u tipičnim slučajevima označit ćemo zakon ili, bolje rečeno, tekstove
koje sudac (osoba koja primjenjuje pravo) mora razumjeti s obzirom na konkretni slučaj koji
treba riješiti. Osim zakona, tumačenju se pribjegava u pravnim poslovima kao što su oporuke
i ugovori, a i sudske presude katkada zahtijevaju tumačenje. Predmet tumačenja, dakle,
pretežno nije gotova norma jer se ona utvrđuje tek nakon tumačenja, čak i u slučaju da je neko
pravno stanje jasno i iscrpno navedeno u zakonu. Polazi se, dakle, od riječi i rečeničnih iskaza
kao „sirovog materijala“ (Larenz) koji će tek nakon jednog više ili manje složenoga misaonog
procesa biti oblikovani u normu konkretnog značenja. Zadaća je tumačenja da se dobiju
precizna i konkretno određena značenja riječi i rečenica koje sadrže pravni tekstovi, a u nekim
slučajevima i smisao cijeloga teksta (npr.zakona, ustava i sl.). da je to otkrivanje smisla
stvaralački proces u kojemu veliku ulogu igra i „predrazumijevanje“ teksta, dakle ona znanja i
misaoni zorovi kojima tumačitelj (interpret) raspolaže i prije nego što je došao u dodir s
tekstom, te da se tumačenje zbiva u obliku cirkularnoga kretanja od teksta k slučaju i obratno
(„hermeneutički krug“), pokazala su novija istraživanja.
158. Subjekti tumačenja.
Tumačenje je djelatnost koja se sastoji prvotno u razumijevanju tekstova kao predmeta
tumačenja. Time se može baviti svatko tko želi pod uvjetom da je intelektualno sposoban.
Ipak, neki su subjekti posebno osposobljeni za takvu vrstu djelatnosti za kojom postoji
društvena potreba. Pravne subjekte, dakle, s obzirom na tumačenje možemo podijeliti na one
koji stručno tumače(pravnici) i na one koji ne tumače po pravilima pravničke profesije.
159. Subjektivne i objektivne teorije tumačenja.
Prema subjektivnoj teoriji svrha je tumačenja rekonstrukcija zamisli zakonodavca. Prema
objektivnoj teoriji se pak smatra da se tehnika,a tumačenja istražuje smisao teksta neovisno o
volji njegova tvorca.
160. Autentično ili vjerodostojno tumačenje.
Poseban oblik obvezujućeg tumačenja je vjerodostojno tumačenje(autentično tumačenje).
Njega obavlja sam donositelj norme s obzirom na normu koju je stvorio. To nije čest slučaj
jer se u dobro uređenom pravnom poretku rijetko javlja potreba za obraćanjem stvaraocu
norme. Inače, pravilo je da se svaka nejasnoća ili nepotpunost normativnih sadržaja može
ukloniti sudskom interpretacijom.
161. Rezultati tumačenja.
Velik se dio pisaca priklanja klasičnom naziranju da se tumačiti smije i treba samo onda ako
je tekst nejasan ili nepotpun. Pri tome se postavlja uobičajeno pravilo da se granice tumačenja
nalaze kod mogućeg značenja riječi. Jedno od mogućih značenja riječi koja se pojavljuje u
pravnom tekstu svakako je njegova uobičajena, svakodnevna uporaba. Na taj način možemo
uočiti ove rezultate tumačenja:
a) deklaratorno ili doslovno, tj.ono koje se povodi za uobičajenim smislom,
b) ekstenzivno (prošireno) i
c) restriktivno (suženo)
162. Pravne ustanove (institucije).
Skup pravnih pravila koja reguliraju istu ili sličnu materiju. Manje su od grane prava a veće
od pravne norme. Odgovaraju na pitanja kako urediti konkretne društvene odnose, a već
rimsko pravo poznaje dva osnovna instituta: vlasništvo i brak.
163. Pravne grane.
Ustavno, upravno, sudsko, parnični postupak, kazneni postupak, građansko pravo, bračno
pravo, radno pravo i trgovačko pravo.

165. Objasnite razliku između javnog i privatnog prava.

Ta dva tipa pravnih odnosa i normi počivaju ne na razlikovanju subjekata nego na kriteriju
vršenja vlasti, odnosno na autonomiji subjekata tj. Adresata kojima je norma upućena.
166. Objasnite razliku između međunarodnog i unutrašnjeg prava.
Međunarodno pravo važi u svim državama dok unutrašnje važi samo na teritoriju država koje
su ga stvorile.
167. Objasnite razliku između formalnog i materijalnog prava.
Materijalno pravo, koje neki i nazivaju „bitnim“ pravom, utvrđuje sadržaj pravnih odnosa.
To su takve norme koje određuju koja su prava i dužnosti ljudi u zajednici. One tako određuju
što se smatra kaznenim djelom, koje su vrste krivnje. One ujedno omeđuju pravo od
„neprava“, tj određuju koje se ponašanje smatra protupravnim ili od prava nepriznatim a koje
bi trebalo sankcionirati primjenom državne prisile.
Formalno pravo(postupovno, proceduralno) se odnosi na formalne norme, a možemo ga
definirati i u užem i u širem značenju. U užem smislu utvrđuje ponašanje službenih i državnih
organa, a u širem se odnosi na sve one norme i institute koji zahvaćaju pitanja stvaranja i
primjene normi materijalnog prava.