1

SADRŽAJ:

1. UVOD ..................................................................................................................2

2. IZVORI PRAVA...................................................................................................3

2.1. Formalni izvori prava...........................................................................................3

2.2. Ustav.....................................................................................................................4

2.3. Zakon....................................................................................................................5

2.4. Podzakonski akti...................................................................................................6

2.5. Individualni pravni akti.........................................................................................7

2.6. Običajno pravo......................................................................................................8

3. ZAKLJUČAK.........................................................................................................9

4. IZVORI I LITERATURA......................................................................................10
 2

1. Uvod

Pod pravnim aktom u širem smislu podrazumijeva se akt kojim se stvara pravna norma.

Pravni akt podrazumijeva izjavu volje koja izaziva pravne posljedice. Opći pravni akti su
pretežno viši, dok su konkrentniji i individualniji pravni akti većinom niži u hijerarhiji
pravnog sustava. Svaki pravni sustav mora djelovati tako da se na općim pravnim aktima
zasnivaju i niži pravni akti, koji onda te više akte dopunjuju i izvršavaju u konkretnim
društvenim odnocima. Pravni sistem se tako gradi kao lanac utemeljenja i izvršavanja
viših i nižih normativnih pravnih akata (normi). Pritom se svi opći akti ili propisi – ustav,
zakoni, uredbe, naredbe, statuti, kolektivni ugovori i dr. nazivaju formalni izvori prava.
Značaj ove podjele je u tome što pojedinačna norma nastaje u procesu primjene opšte
norme na konkretan slučaj, slučaj koji je u apstraktnom tipskom obliku zamišljen, opisan
u opštoj normi (stupnjevitost pravnog poretka) dok su samo opšte norme formalni izvori
prava. Formalini izvori prava kao jedna specifična tema za obaradu prvenstveno zahtjeva
odgovor na pitanja o pojmu pravnog akta i izvora prava. Kroz date odgovore na
postavljena pitanja definirat ću i objasniti pojam i podjelu formalnih izvora prava.1

1
Ovdje treba podsjetiti da ovako definirane „formalne izvore prava“ treba razlikovati od važnih i
konfliktnih društvenih odnosa koji uzrokuju nastavak pravnih normi i koje nazivamo „materijalni izvori
prava“.
 3

2. Izvori prava

Pravni akt je u užem smislu isto što i pravna norma (pravilo), odnosno pod pravnim
aktom podrazumijevamo pravne norme i određene čine - tužba, žalba, predstavka, molba,
prijava, izjava, upis, sudjelovanje.
Materijalni izvori prava: Objektivni - društvene činjenice i situacije koje dovode do
uspostave i funkcioniranja nekog državnopravnog poretka, koji stvara i čini efikasnim
svoje pravo. Subjektivni - svjesne društvene sile i faktori (grupe, klase, pojedinci) koji
uspostavljaju i stvaraju pravo. Formalni izvori prava su svi oni oblici u kojima se pravo
očituje, formalni izvori su akti koji sadrže pravne norme, akti koje ne sadrže pravne
norme i pravni odnosi.
Pravni akti koji sadržavaju pravne norme mogu biti: opći pravni akt (norma ga predviđa,
niz u osnovi ponovljenih odnosa, unaprijed ih regulira) i pojedinačni pravni akt
(konkretan odnos se zatječe, odnos je neponovljiv, norma ga regulira). Svaki pojedinačni
pravni akt redovito proizilazi iz općeg pravnog akta i to po načelu zakonitosti. Načelom
zakonitosti2 shvaća se zahtjev da sadržaj i oblik nižeg pravnog pravog akta bude u skladu
s višim pravnim aktom, u protivnom se određuje da je akt nezakonit; nezakonitost može
biti dvojaka: materijalna nezakonitost (nastaje ukoliko se sadržaj nižeg pravnog akta ne
slaže s višim pravim aktom) i formalna nezakonitost (nastaje kada se viši pravni akt
propisuje u kojem će se obliku i po kojem postupku i od kojeg organa pojaviti niži akt, a
niži akt tim zahtjevima ne udovoljava).

2.1 Formalni izvori prava

Formalnim izvorima pravnih pravila nazivaju se načini kojima ta pravila do nas

dospjevaju, kojima se manifestuju i kojima nam se nameću. To je forma u kojoj se
pojavljuju obavezujuće opšte pravne norme. Formalni izvor prava je oblik lili stedstvo
pomoću kojeg se izražava materijalni izvor prava.3

2
Nikola Visković, Država i pravo, Sarajevo:Studentska štamparija, 1996., str. 165.
3
Lukić, Košutić - "Uvod u pravo", Beograd, 2004, str. 64. 
 4

Prema tradicionalnoj podjeli, formalni izvori prava su: ustav, zakon, podzakonski

akt, običaj, sudska praksa ( individualni pravni akti).

2.2 Ustav ( konstitucija)

U najširem smislu riječi ustav (canstitutio) označava temeljna pravna pravila koaj
uspostavlja politički i pravni poredak jednog globalnog društva. Svako političko društvo,
nedemokratsko i demokratsko, ima ustav u tom širem smislu, tzv. materijalni ustav4,
sastavljen od pravila vlasništva , proizvodnih odnosa, političkih i pravnih statusa
stanovnika, te sastava i dejlovanja najviših organa. On određuje autoritet i ograničenja
državnih istitucija i odnose između njih. Ustav određuje i štiti prava i slobode pojedinaca.
Također, on određuje i načine svoje promjene.5 Materijalni kriterij ustava čine najvažnija
pravila, naime ona koja reguliraju organizaciju i funkcioniranje države ili još preciznije,
ustav sačinjavaju juridička pravila koja logički pripadaju Ustavnom pravu. To su prije
svega pravila koja određuju formu države, podjelu suvereniteta koji je delegiran
konstituiranim vlastima, te ona koja utvrđuju prava građana.
Formalni kriterij ustava je skup pravnih pravila, elaboriranih i revidiranih prema jednoj
posebnoj i superiornoj proceduri u odnosu na onu koja se koristi za druga pravila.
Ustavna norma je privilegirana i zaštićena. Zato je ustav kao pisani akt najviše pravne
snage koji uređuje prvenstveno osnove, ali ne samo osnove i ne samo osnove određenog
društvenog i državnog uređenja.
KLASIFIKACIJA USTAVA:
Tradicionalne (pravne) prema načinu donošenja, načinu mijenjanja i njihovoj strukturi:
Način donošenja- oktroirani: donosi vladar sam, bez učešća drugih aktera, najčešće
doneseni u prijelaznom razdoblju iz apsolutne u ustavnu monarhiju. Ustavni pakt:
zajednički akt kojeg donose sporazumno vladar i predstavničko tijelo, nakon izglašavanja
u skupštini, redovnoj ili ustavotvornoj, potrebna je sankcija vladara da bi ustav postao
punovažan. Demokratski ili narodni: bez učešća vladara i redovni je način donošenja u
državama republikanskog uređenja. Način mijenjanja- mogu biti čvrsti ili meki, razlika u
proceduri donošenja zakona.
4
Nikola Visković, Država i pravo, Sarajevo:Studentska štamparija, 1996, str. 166.
5
http://bs.wikipedia.org/wiki/Ustav (28. 02. 2010.)
 5

Strukura- kodificiran (kompletan tekst je sistematiziran u jednom cjelovitom aktu) ili

heterogen ( kada se sastoji od više dijelova, najčešće donesenih u različito vrijeme).

Moderne (politiloške): normativni- pravno važeći ustav kojemu su norme ne samo

efektivna kontrola upravljača, već i efektivne zaštita upravljanih od arbitrarnih postupaka
vlasti. Sve njegove norme imaju egzistencijalni realitet. Nominalni- pravno važeći ustav,
ali njegovim normama i to određenom manjem ili većem broju, nedostaje egzistencijalni
realitet. Semantički- pravno važeći ustav ali kojemu norme u cjelini nemaju
egzistencijalni karakter.

2.3 Zakon

Zakon je normativni akt države koji po točno određenom postupku u donosi zakonodavni
organ, najčešće skupština (parlament)6. Zakon je nakon ustava najviši i najvažniji pravni
akt i svi drugi pravni akti u državi moraju biti s njime u skladu. I sam Ustav kaže da
pojedinačni akti državne uprave moraju biti utemeljeni na zakonu. Premda se u
religijskim i racionalističkim doktrinama politike i prava govori o postojanju prirodnih,
božijih i racionalnih zakona ljudskoga ponašanja i premda se često u historiji običajni
zakoni zaista bili određena brana samovolji vladajućih, ipak su zakoni kao najviši pravni
pravni akti poslije ustava sretstva suverenih državnih organa. 7 Narodna suverenost se u
demokraciji izražava u vladavini zakonakao općih i prema svima jednakih normi. Zakon
je poslje ustava pisani pravni akat najviše pravne snage koji donosi posebni zakonodavni
organ po posebnom postupku.I u našoj zemlji zakoni i podzakonski akti su bili i ostali
osnovni izvori trgovinskog, odnosno poslovnog prava. Zakoni moraju biti saglasni
ustavu.Ukoliko zakon celovito određuje pravnu oblast on se naziva zakonik ili kodeks, a
proces njegovog donošenja kodifikacija. Dok ustav zahvata načelno sve vrste društvenih
odnosa bitnih za društvo, a naročito cjelovito ustrojstvo države,pojedini zakoni zahvataju
samo određene vrste društvenih odnosa. Tako u svakom izgradjenom pravnim sustavu
postoje sljedeći zakoni ili zakonici: građanski, obiteljski, trgovački, radni, krivicni, zakon
o građanskom postupku, zakon o krivičnom postupku, zakon o sudovima, zakon o
drzavljanstvu, zakon o školstvu, zakon o porezima, zakon o zdravstvu, zako o šumama,
6
http://hr.wikipedia.org/wiki/Parlament (28. 02. 2010. )
7
Aristotel, Politika, Zagreb 1988., 1929a i 1929b
 6

zakon o zaštiti prirode, zakon o izborima, itd. Svi ti i mnogi drugi zakoni, zajedno sa
ustavom osnove su za stvaranje svih ostalih normativnih pravnih akata, državnih i
nedržavnih- što je izraženo načelom zakonitosti kao glavnim mehanizmom hijerarhijskog
sastava pravnog sustava.

2.4 Podzakonski akti

Pozakonski akti su opšti pravni akti niži od zakona koje donose naldežni državni organi –
izvršni organi uprave.Složenost i dinamika poslovanja čine da je nemoguće sva pitanja
regulisati zakonom, pa zato postoje pozakonski propisi kao: uredbe, pravilnici, odluke,
naredbe, rešenja, uputstva.8 Donose na osnovu ovlašćenja utvrđenog zakonom,ali se jednim
podzakonskim aktom moćže davati ovlašćenje za donošenje drugog akta,ali nižeg ranga.Oni
moraju da budu u skladu sa zakonom na temelju koga su doneti.Prestankom zakona prestaje
da važi i taj podzakonski akt .Oni se donose radi razrade i lakše primjene zakona. Važniji
podzakonski akti jesu : uredbe,pravilnici,naputci (uputstva,instrukcije), naredbe i odluke.
(Ukaz šefa države je individualni pravni akt, pa stoga ne pripada ovoj skupini). Donose ih
razni organi i imaju različite funkcije u pravnom sustavu, te je teško općenito (teorijski)
definirati svaku vrstu i odrediti njihove međusobne odnose.Akte s istim nazivom mogu
donositi različiti organi i onda je, naravno , njihova pravna snaga veća ili manja ovisno o
hijararhijskom položaju organa. Koje vrste podzakonskih akata donose pojedini državni
organi i kakva je njihova pravna snaga, to je promjenjivo od jednog do drugog nacionalnog
prava i izučava se u nastavnom predmetu upravno pravno. Ovdje je dovoljno odrediti ono što
je zajedničko svim podzakonskim aktima : njihova je funkcija da radi ostvarivanja zakona
prema potrebi razrađuju zakonske norme i propisuju tehnike njihove primjene od
stanovništva i državnih organa. 9Iz netom rečenog jasno je da su uredbe najviši podzakonski
pravni akti. To su akti koji pripadaju prvenstveno vladi, ali ponekad i šefu države.Imaih više
vrsta, od kojih su osnovne: a) uredbe vlade po općoj ustavnoj ili zakonskoj ovlasti za razradu
zakona radi njegova izvršavanja; b)uredbe vlade i šefa države po posebnoj ustavnoj ili
zakonskoj ovlasti, kojima se mogu normirati neki društveni odnosi iz nadležnosti
zakonodavaca; i c) uredbe za slučaj nužde, po ustavnoj ovlasti, kojima šef države ili vlada

8
http://www.mup.hr/129.aspx (28. 02. 2010.)
9
Atila Özer, Pravo, Izbor tekstova i komentari, Sarajevo, 2003., str. 211.
 7

mogu u uvjetima rata ili drugih kritičnih situacija odlučivati sa zakonskom snagom i čak
suspendirati neka ustavna i zakonska ljudska i građanska prava. Odluka je naziv općih akata
koje donose različiti organi,među njima parmalment, vlada i ministarstva.Za lokalnu upravu i
samoupravu osobito su važne odluke općinskih skupština, kojima se reguliraju glavni
predmeti iz nadležnosti tih najviših tijela lokalnih vlasti. Najviši normativni akt općine,
odnosno drugih jedinica decentralizirane vlasi ( provincija, religija , kod nas županija), kojim
se uređuje ustrojstvo i rad općinskih skupština i njenih izvršnih organa,jest
statut.Podzakonski akti moraju biti formalno i sadržajno usklađeni s ustavom i zakonima, ali i
međusobno prema njihovoj hijerarhiji.O tome vode nadzor viši organi od onih koji donose
neki pravni akt,a na kraju skupštine i ustavni sudovi.

2.5 Individualni pravni akti

Individualni (pojedinačni) pravni akti su pisani tekstovi ili usmeni iskazi koji sadrže
individualne (pojedinačne) pravne norme tj. Norme za konkretne odnose između imenom i
prezimenom određenih subjekata. Četiri su glavna tipa individualnih pravnih akata : ukaz,
sudska presuda , upravno rješenje i pravni posao. Prva tri tipa su državni akti i to stroge ili
kogentne naravi,a pravni posao je pravni akt fizičkih osoba,društvenih pravnih osoba ili
države kad ona ne nastupa kao vlast nego kao ugovorna stranka ravnopravna s drugim
pravnim subjektima.Ukaz je pravni akt kojim šef države donosi odluke iz svoga djelokruga
npr. Promulgira zakone, postavlja čestitke i diplomante, pomiluje osuđene, dodjeljuje ordene
itd.To je akt visoke pravne snage, ali sadrži pravne norme za konkretne odnose. Tako se ukaz
o pomilovanju odnosi uvijek na imenom i prezimenom određenog osuđenika, za razliku od
zakona o amnestiji koji oslobađa od izdržavanja kazne ili smanjuje kaznu čitavoj kategoriji
osuđenika. Presuda je temeljna sudska odluka kojom se,uvijek na temelju zakona i drugih
općih akata, rješava jedan sudski spor i određuje sankcija u krivičnom ,
građanskom,trgovačkom,upravnosudskom ili drugom sudskom postupku.Presuda sadrži
pojedinačnu sudsku normu koja postavlja pravne obaveze i pravna ovlaštenja strankama u
sporu odnosno utvrđuje da li je tuženi učinio delikt za koji je tužen i,ako ga je učinio,s
kakvim stupnjem krivnje ga je učinio i kako treba biti kažnjen. 10 Presudom se ili usvaja ili
10
Ibid., Str. 196.
 8

odbija tužba kojom je sudski postupak pokrenut, i to tako što sudac odlučuje koja od
stranaka,tužitelj ili tuženi, ima pravo u onome što tvrdi s obzirom na : a) pravne norme koje
reguliraju njihov odnost (tzv. pravna pitanja) i b) utvrđenje činjenice njihovih radnji (tzv.
činjenična pitanja).Ako se tužba usvaja,presuda je osuđujuća, tj. tuženi se obvezuje na neku
radnju u korist tužitelja ili se protiv njega određuje neka kazna.Ako se tužba odbija,presudom
se utvrđuje da tužitelju ne pripada ovlaštenje na koje se on poziva i proglašava se tuženoga
neodgovornim za utuženi delikt.

2.6 Običajno pravo

Običajno pravo je skup običaja kojima izvor nije u nekom pravnom propisu pa djeluju
kao samostalan izvor prava. Nastaje ponavljanim vršenjem ili propustima koje prati
pravna svijest (latinski opinio iuris).11 Ono nastaje tako da se u određenom smislu
postupa duže vrijeme, nema protivnog postupanja i da se na temelju toga stvorilo
uvjerenje kako se takvim postupanjem ispunjava pravna dužnost, a da je protivno
postupanje kršenje norme. Običajno pravo nastaje stalnim vršenjem duže vrijeme, ali
može nastati i za kratko vrijeme, ako je mali broj presedana stvorio uvjerenje u pravnu
obvezatnost nekog ponašanja. Običajno pravo koje nastaje ponavljanim vršenjem ili
propuštanjem koje prati (opinio iuris) i postavljeno/ugovorno. (Partikularno koje važi za
one koji ga prihvate). Običaji su izvor prava samo ako se zakon izravno ili posredno na
njih poziva. Običaj je norma koja nastaje dugim ponavljanjem jednog istog ponašanja
ljudi u određenoj sredini tako da se stvara svest o celishodnosti (opinio necesitatis).
Postoji pretpostavka da su ga stranke imale u vidu prilikom zaključenja ugovora.
Običajno pravo čine pravila koja se primenjuju na osnovu opšte svesti o nužnosti njihove
primene (opinio iuris). Do primjene običaja dolazi: kada zakon upučuje na njega;kada se
stranke pozovu na njega; kada nema drugog jačeg izvora.

3. Zaključak
11
Odnosno uvaženo misljenje pravnika.
 9

Pravo je ukupnost pravnih pravila, načela i instituta kojima se uređuju odnosi u

određenoj društvenoj zajednici (pravo u objektivnom smislu). Njima su uređeni
životni odnosi među ljudima, ali i odnosi ljudi prema društvenoj zajednici u kojoj
žive i čijim pravilima se podvrgavaju. Pravo u subjektivnom smislu, su prava i
obveze koje pojedincu (subjektu prava) daju i nameću propisi objektivnog prava.
Pravna znanost je društvena znanost kojoj su glavni objekti proučavanja država i
pravo. Pravna znanost izgradila je sustav koji obuhvaća niz posebnih pravnih
znanosti. Pravni izvori u formalnom smislu čine pravne norme, tj. pravna pravila
koja reguliraju ponašanje društvenih subjekata kojima se apstraktno reguliraju
društveni odnosi i koja vrijede za sve slučajeve koji su u njima predviđeni nezavisno
od toga koliko će se puta te norme doista i primijeniti. Ne možemo pronaći nikakvu
bitnu razliku između izvora upravnog ili nekog drugog prava, pravni izvori koji se
javljaju za sve pravne gane vrijede i za upravno pravo. Određene razlike postoje,
činjenica je da tijela državne uprave primjenjuju podzakonske općenormativne akte
mnogo više nego primjerice sudovi i taj je oblik pravnog vrela od posebnog značenja
za upravu, dok ga sudovi koriste rijetko. Nadalje, pravne norme na temelju kojih
djeluju upravna tijela su brojne i relativno nesistematizirane, dok su pravne norme
koje primjenjuju sudovi uglavnom sistematizirane i kodificirane u jedinstvenim
zakonima. Zatim, ono što diferencira norme upravnog prava od normi sudskog prava
je njihova česta promjena koja nastaje kao rezultat dinamičnosti razvoja upravnog
prava.

4. Izvori i literatura
 10

IZVORI:

- www.wikipedia.org
- www.mup.hr

LITERATURA:

1. Nikola Visković, Država i pravo, Sarajevo: Studentska štamparija, 1996.

2. Lukić, Košutić - "Uvod u pravo", Beograd, 2004.
3. Aristotel, Politika, Zagreb, 1988.