NEZAVISNI UNIVERZITET U BANJA LUCI

SEMINARSKI RAD
Na temu: Pojam zakonitosti

Student: Bojana Petković Mentor:Slobodanka Krsić

Index br: 1988

Banjaluka, decembar 2020 godine

 SADRŽAJ
UVOD........................................................................................................................................3
1. POJAM USTAVNOSTI I ZAKONITOSTI.........................................................................4
1.1 Zakonitost kao pravni i politički princip..........................................................................5
1.2 Načelo zakonitosti i ostale pravne vrijednosti.................................................................6
ZAKLJUČAK............................................................................................................................9
LITERATURA.........................................................................................................................10

2
 UVOD

U najširem smislu načelo zakonitosti je zahtjev da pravni akti i sve radnje pravnih subjekata
budu usklađeni sa zakonom. Pravni poredak predstavljao bi nepregledan i neusklađen niz
opštih i pojedinačnih pravnih normi i akata kada ne bi bio uređen po nekom unutrašnjem
načelu koje bi sve njegove dijelove povezivalo u jedinstvenu i neprotivrječnu cjelinu i
omogućavalo mu da djeluje kao efikasna materijalna i duhovna društvena snaga nad
egzistencijom društva i čovjeka. To načelo naziva se načelo zakonitosti i njime se izražava
nužnost da niži elementi pravnog poretka moraju biti u skladu sa onim višim, a oni – s onim
najvišim (ustavom i zakonom). Jedan od uslova dobre države, naglašavao je već Aristotel
jeste da u njoj bude „suveren zakon“-„jer ondje gdje ne vladaju zakoni, nema ustavnog
poretka“. Dakle uslov dobre države je da zakon bude pravedan, „jer zajedno sa državnim
porecima nužno i zakoni bivaju nevaljani ili valjani, pravedni ili pravedni. “

Pravna snaga nižih elemenata pravnog poretka određena je njegovim višim elementima, u
čemu valja prepoznati zahtjev za pravnom sigurnošću i za jednoobraznošću postupanja u
identičnim ili sličnim situacijama. Ovako definisan pojam zakonitosti odnosi se i na
normiranje ljudskog ponašanja i na samo to ponašanje, te se zakonitost pojavljuje kao faktor
objedinjavanja normativne i faktične dimenzije pravnog poretka kao totaliteta pravne svijesti
i odgovarajuće pravne prakse. Gledano sa vrha hijerarhije ona primorava zakone da budu
saglasni sa Ustavom, podzakonske akte sa zakonom, pojedinačne pravne akte sa
podzakonskim atima, a ljudska ponašanja – sa svakim od njih ponaosob. Posmatrana sa
stanovišta neposrednih materijalnih i duhovnih radnji kojima se sprovodi pravo, zakonitost
obavezuje individualna i kolektivna ponašanja da budu najprije usklađena sa pojedinačnim
normama i aktima, a ako njih nema, onda sa najbližim višim pravnim aktom koji ih
neposredno normira.

3
 1. POJAM USTAVNOSTI I ZAKONITOSTI

Ustavnost i zakonitost su bitni pravni principi bez kojih nema pravne države – oni su uslov ali
i sredstvo (instrument) njenog ostvarivanja. Kao što i pravna država ima svoje pravno i
metapravno značenje, tako i ovi principi imaju i svoju pravnu i političku sadržinu. U pravnom
smislu, ustavnost i zakonitost označavaju da pravni poredak ima određena svojstva i kvalitet
– da je u njemu uspostavljen primat superiornost) ustava i zakona nad svim ostalim nižim
pravnim aktima i propisima. U takvom pravnom poretku je uspostavljena hijerarhija pravnih
akata i propisa na čijem vrhu stoje ustav i zakoni kao najviši pravni akti, pri čemu je i sam
ustav jedan zakon i to najviši (super) zakon svake zemlje. Ustav kao vrhovni zakon
predstavlja osnovnu normu pravnog poretka, on ustanovljava taj poredak, sve ostale akte u
njemu, ali je i osnov za njihovu usklađenost i pravnu valjanost i važenje jer može da izazove
njihovo sankcionisanje pa i izopštavanje iz važećeg pravnog poretka putem mehanizma
sudske (ustavnosudske) kontrole ustavnosti i zakonitosti.

Ustav kao najviši zakon zemlje je osnova svakog pravnog poretka, osnovna norma
(grundnorm) iz koje proističu sve ostale norme i akti. Takav ustav određuje donosioca i način
stvaranja zakona kao nižeg akta od sebe, kao što i zakon sa svoje strane određuje postupak
donošenja i sadržinu nižih akata od sebe. Tako su Ustav i zakon osnov stvaranja i važenja
svih pravnih akata i normi, ali i materijalnih radnji. Oni se pojavljuju kao viša norma koja
određuje stvaranje niže norme, tako da je niža norma stvorena prema odredbama više norme i
iz nje izvlači svoju važnost i mora sa njom da bude u saglasnosti da bi se primjenjivala. Po
svom odnosu prema ostalim pravnim aktima, ustav i zakon su pojave iste vrste jer
obezbjeđuju pravnu hijerarhiju i usklađenost svih pravnih akata. Pojedini autori 1 smatraju da
je ustavnost samo viši oblik zakonitosti ili na viši stepen podignuta zakonitost. No, ustavnost
(i zakonitost) ne izražava samo odgovarajuću strukturu i harmoničnost pravnog poretka. Ona
ukazuje i na pojavu samog Ustava – njegovo postojanje i donošenje ili tzv. proces
konstitucionalizma.

1
Aristotel, Politika, BIGZ, Beograd, 1984.

4
Otuda su ustavnost i ustav povezane pojave jer je donošenje ustava pratilo i uspostavljanje
ustavnosti, kao što je i razvijanje zakonodavstva vodilo uspostavljanju i učvršćivanju
zakonitosti. Ne treba da čudi što se ustav i ustavnost i u običnom govoru, ali i pravno-
političkom jeziku (izražavanju) poistovjećuju i zamjenjuju jer ukazuju na istu stvar ili pojavu
pa i na isto (zajedničko) jezičko, odnosno terminološko porijeklo. Donošenje ustava je
liberalna buržoaska doktrina označila kao borbu za konstitucionalizam a to je značilo i borbu
za ustavnost.

1.1 Zakonitost kao pravni i politički princip

Kao i ustavnost, i princip zakonitosti ima svoje i pravno i političko značenje. U pravnom
smislu, zakonitost pokazuje da je jedna država potčinjena vladavini zakona kao opšte
neretroaktivne norme i da je kao takva precizno pravno normirana. U pravnom poretku takve
zemlje svi akti i norme su zasnovani na zakonu kao najvišem pravnom aktu (poslije ustava).
Princip zakonitosti podrazumijeva suprematiju (nadmoćnost) zakona, da je zakon iznad svih
ostalih pravnih akata, čime se uspostavlja hijerarhijski odnos između dijelova pravnog
poretka ali i njihova usklađenost. U toj hijerarhiji koja vlada u pravnom poretku uočavaju se
akti koji su poredani po svojoj pravnoj snazi odozgo pa naniže od zakona (i ustava) koji ima
najveću pravnu snagu pa sve do nižih akata koji su manje i najmanje pravne snage. Po načelu
zakonitosti, niži akti proizilaze iz onih viših i, u krajnjoj liniji, iz zakona kao najvišeg opšteg
akta, ali su i usklađeni sa njim, dakle saglasni ili, drugačije gledano, nisu mu u suprotnosti. I
zakonitost ima svoja formalna i materijalna obilježja pa se može odrediti i u formalnom i
materijalnom smislu. 2

 Formalna zakonitost znači da niži pravni akti (i materijalne radnje) moraju da se slažu
sa zakonom i to u pogledu forme a to znači da moraju da budu doneseni (ili radnje
preduzete) od nadležnog organa, po postupku predviđenim zakonom i po pravilu u
pisanoj formi.
 Materijalna ili sadržinska zakonitost se odnosi na to da su svi akti saglasni sa
zakonom (i po formi) i suštinski i da uređuju društvene odnose u duhu zakona ili na
način kako to čini i sam zakon

2
Basta D., Pravo i sloboda, o perspektivi slobode u stranoj i našoj pravnoj filozofiji, Izdavačka knjižarnica
Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, Novi Sad, 1994.

5
Pored toga što zakonitost podrazumijeva vezanost za zakon, što oličava suprematiju zakona,
ona svuda (pa i u našem pravnom sistemu) obuhvata i neke druge pravne elemente i garancije
kao što su:

 vezanost nosilaca javnih i drugih društvenih funkcija za zakon,

 objavljivanje zakona i drugih akata prije stupanja na snagu,
 dalje tzv. vacatio legis 3za stupanje na snagu zakona i drugih akata,
 zabrana retroaktivnog dejstva zakona,
 upotreba maternjeg jezika u postupku i dr.

Princip zakonitosti ima i svoje političke implikacije i značenje, zbog čega je pratilac svakog
ustavnog i demokratskog političkog sistema ili je jedan od uslova demokratizma. U ovom
političkom i demokratskom smislu, zakonitost je sinonim za vladavinu prava koja odbacuje
samovolju i podvodi pod odgovornost i kaznu svako postupanje mimo prava. Ovakva
zakonitost se, izjednačava sa pravnim stanjem ili takvim odnosom između vlasti i čoveka (i
takvim vršenjem javnih funkcija) koji se zasniva na primatu zakona naspram samovolje kao i
statusu javne vlasti kao društvene službe i statusu čovjeka kome je sve dozvoljeno ukoliko ne
krši zakon i prava drugih.

1.2 Načelo zakonitosti i ostale pravne vrijednosti

Zakonitost je pravna vrijednost. Ona je, zajedno sa pravednošću, mirom, pravnom

sigurnošću, potpunošću i koherentnošću sistema pravnih normi, specifična pravna vrijednost
za razliku od nespecifičnih pravnih vrijednosti, koje osim u pravu djeluju i u ostalim
normativnim porecima (život, zdravlje, sloboda, lična sigurnost, porodica, istina, rad,
obrazovanje itd). Zakonitost je u posebnom odnosu sa pravednošću. Smatra se da je primjena
nekog zakona ili pokoravanje tom zakonu vrsta pravednosti koju bi bilo bolje nazvati
zakonitost.

3
Vacatio Legis je zakonski pojam, latinskog porijekla, što znači prazno pravo, to jest "slobodno pravo",
odnosno razdoblje koje protekne između dana objave zakona i dana kada je stupio na snagu, ili što je obavezno.

6
U bliskom odnosu su i zakonitost i pravna sigurnost. Smatra se da je zakonitost jedno od
sredstava za postizanje pravne sigurnosti. Dakle, pravila, osim što pojednostavljuju život u
smislu da smanjuju potrebu stalnog odlučivanja (ona odlučuju za nas), ukazuju nam i kakva
ponašanja možemo očekivati, odnosno stabilizuju očekivanja. Kad govorimo o stabilizaciji
očekivanja, govorimo o pravnoj sigurnosti. Apsolutna pravna sigurnost koja bi slijedila iz
striktne primjene utvrđenih pravila je iluzija. Najviše što se može postići je relativna pravna
sigurnost unutar „pravne kulture nesigurnosti“. Zavisno od polja prava, pravna sigurnost
može biti jači ili slabiji pojam. Tako je jači zahtjev pravne sigurnosti u poreskom ili
kaznenom pravu. Koherentost i zakonitost dijelimično se preklapaju, budući da koherentnost
u jednom svom aspektu zahtijeva, jednako kao i zakonitost, da niže pravne norme budu
formalno i materijalno utemeljene na višim normama. Odnos između viših i nižih normi koje
protivriječe rješava se pomoću kriterijuma hijerarhije na način da se primjenjuje viša norma
tj. lex superior derogat inferiori.4

Pravni poredak sadrži sredstva za uklanjanje antinomija i za slučaj da ranija norma protivrječi
kasnijoj normi iste snage (što se rješava po pravilu lex posterior derogat legi priori 5– kasnija
norma ukida raniju) i za slučaj da specijalna norma koja uređuje samo jednu podvrstu nekog
odnosa protivrječi opštoj normi koja uređuje čitav odnos (što se rješava po pravilu lex
specialis derogat legi generali6 – specijalna norma isključuje primjenu opšte norme). Da
načelo, odnosno argument zakonitosti ima jednu od središnjih uloga u pravu (pravnom
sistemu) pokazuje i to, što se ono može povezati sa nizom drugih teorijskih pojmova. Iako
nije na popisima argumenata zakonitost se djelimično ostvaruje kroz druge imenovane
argumente , sistematski argument (tradicionalno još uvijek nazivan sistematskom metodom) i
argument a cohaerentia. Naime, upotreba načela zakonitosti smatra se aspektom
sistematskog tumačenja, dok se argumentom hijerarhije kao aspektom argumenta a
cohaerentia razrješavaju protivrječnosti između više i niže norme (po pravilu lex superior
derogat legi inferiori).

Ova dva argumenta dovode pak načelo zakonitosti u vezu sa drugim teorijskim pojmovima,
prije svega sa pravnim sistemom hijerarhijskim i naučnim. Tako pojam sistematskog
4
U rimskoj pravnoj tradiciji, izreka koja sadržava opšte načelo prava, prema kojem viši pravni akt odnosno
pravna norma, ukida niži pravni akt odnosno normu. Navedenim latinskim načelom izražava se posebno
hijerarhijski odnos pravnih propisa prema kojem propisi više pravne snage stavljaju izvan snage propise niže
pravne snage.
5
Lex posterior derogat priori lat.(izgovor: leks posterior derogat priori) "Kasnije doneseni zakon poništava
pređašnji. "
6
Izraz označava zakon kojim se uređuje poseban predmet, a potiče od latinske pravne maksime lex specialis
derogat legi generali. Po ovoj doktrini zakon kojim se uređuje određena tema jači od zakona koji reguliše samo
opšta pitanja.

7
argumenta izvodi svoje značenje iz pojma pravnog sistema. A hijerarhijsko sređivanje
pravnih normi zasniva se na načelu zakonitosti.7

7
Constant B., Načela politike i o ministarskoj odgovornosti, Državna štamparija, Beograd, 1983.

8
 ZAKLJUČAK

Inače, načelo zakonitosti čine najviše norme pravnog sistema kojima se izražavaju osnovne
vrijednosti sa kojima moraju biti u skladu i prema kojima se moraju tumačiti sve ostale
pravne norme. Zakonitost je specifična pravna vrijednost. U posebnom je odnosu sa drugim
pravnim vrijednostima, a prije svega sa pravednošću i pravnom sigurnošću. Pravna sigurnost
(i zakonitost kao sredstvo u postizanju pravne sigurnosti) i pravednost dolaze u sukob
nastupanjem pravosnažnosti sudske odluke. Naime, pravna sigurnost zahtijeva da se sudski
postupci ne odvijaju u nedogled, da se nastupanjem apsolutne pravosnažnosti okonča
postupak i donese odluka, pa makar ona pri tome bila nepravedna. Na središnju važnost
načela zakonitosti za pravni sistem ukazuje i to što se ono može povezati sa nizom drugih
pravnih pojmova:

 sa hijerarhijskim i naučnim pravnim sistemom,

 sa formalnim izvorima prava,
 sa sistematskim tumačenjem,
 sa sudskom kreativnošću..

Načelo zakonitosti najbolje je sadržano u latinskoj sentenci koja se pripisuje Anselmu

Fojerbahu, a koja kaže: nullum crimen, nulla poena sine lege, odn. nije dozvoljeno kažnjavati
za određeno krivično djelo, ako ono u vrijeme izvršenja nije bilo predviđeno u zakonu kao
krivično djelo, niti se može za neko krivično djelo izreći kazna koja u vrijeme njegovog
izvršenja nije ni bila predviđena u zakonu.

9
 LITERATURA

1. Aristotel, Politika, BIGZ, Beograd, 1984.

2. Basta D., Pravo i sloboda, o perspektivi slobode u stranoj i našoj pravnoj filozofiji,
Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, Novi Sad, 1994.
3. Constant B., Načela politike i o ministarskoj odgovornosti, Državna štamparija,
Beograd, 1983.

10