ODNOS SOCIOLOGIJE I PRAVNIH nauka

Sadržaj pravnih naukai je u najširem smislu pravni sustav koji postoji u društvu, njihov nastanak, izvori

itd. Ta cjelokupnost prava je vrlo kompleksna i njime se onda bave i nepravne znanosti.

Rebinder je '80-ih godina 20. st. smatrao da postoje 3 sloja analize fenomena prava, a svakom sloju

odgovara tip znanosti:

- rasprava o pravu i pravednosti koja je više filozofska, to je problem vrijednosti pravnog sustava

kojim se bavi filozofija prava.

- analiza dogmatskog prava, to je znanost o samim normama

- znanost o stvarnosti prava, o njegovoj primjeni, o pravnom životu; tim se bavi posebna

sociologija koje se zove sociologija prava.

Sociologija prava se bavi konkretnim problemima primjene pravnih normi u jednoj zemlji, koristeći

metode tipične za sociološke ankete, intervjue, strukturom sudaca u jednoj zemlji itd.

Predmet sociološko-pravne analize može biti i analiza neprimjenjivanja određenih pravnih normi i

uzoraka, pitanja zašto se to zbiva i analiza posljedice primjene određenih normi u društvenom životu,
npr. dodatan

porez na kasko osiguranje.

Jedna sociološko pravna analiza je npr. problem zašto se neki zakoni krše, tj. ne primjenjuju se?

Pravnici bi to analizirali i utvrđivali da li se ti propisi stvarno primjenjuju ili ne, oni se ne bi bavili

problemom zašto je do toga došlo? A sociolog, s druge strane, u pravu bi pokušao objasniti zašto je
došlo do toga,

i u toj analizi bi mogao slijediti više aspekata:

- financijski razlozi,

- činjenica pritiska.

Literatura: file:///C:/Users/EDO/Downloads/Sociologija%20-%20predavanja.pdf

UVOD

Kroz ovaj seminarski rad govorit ću o samom pravu, značaju prava, njrgovoj promjeni i samoj definiciji
prava. kratko ću spomenuti odnos prava i države, te će biti riječi o samom karakteru klasnog prava.
također, biti će riječi i o teoreskim shvatanjima prava, socijalnim izvorim prave, te o svođenju prava na
propise. Na samom kraju ovog rada dotaći ću se i sociologije prava. obrađujući oblast „Sociologije
prava“, te o mišljenjima teoretičara vezano za sociologiju prava.
Kao i država, pravo je povjesna tvorevina, nastala sa razvojem podjele rada i ljudskih društava. Pravo je
svuda oko nas, služi da nam olakša zajednički život i rad u državi, da nam da smjernice, da nas kažnjava
kad pogriješimo i da na poslijetku donese pravdu ako nam je nepravda učinjena. Zato je neophodno
poznavati osnove prava i da nam ono bude predočeno tako da ga razumijemo. Pravo je najznačajniji
društveni propis, jer ga donosi organizovana društvena zajednica, država, i pored svoje relativne
autonomnosti i različitosti povezano je i sa ostalim društvenim propisima. U tom smislu je značajna
međupovezanost  prava, običaja i moralnih normi. Tako se neki pravni propis može po svojoj sadržini
pojavljivati i u običajnoj i moralnoj normi (naprimjer, odnos svojine). Značajna je povezanost prava i
običaja kroz takozvano „običajno pravo“, gdje zbog značaja običaja za društveni život ono dobija
značajpravne norme. Što je društveno  složenije i razvijenije, to se pravo  sve više odvajaod običaja i
morala a pozitivno pravo od običajnog prava i prirodnog prava.

O pravu se može govoriti sa više stajališta (sociološkog, filozofskog,politikološkog, povjesnog, uže-

pravnog). Riječ je o veoma složenoj kategoriji koja sadrži niz međusobno povezanih kompleksnih
elemenata (izvor i osnov prava,subjekat i objekt prava, pravne vrijednosti i norme, pravni odnos, pravna
ideologija, pravni sustav i pravni poredak, pravni postupak i pravna procedura, pravnaobaveza i dr.).
Pravo se najčešće definira kao sustav normi koje donosi i provodi država. Smatrajući da je i sama država
klasna tvorevina, markistička znanost je objašnjaval da je pravo „volja vladajuće klase izdignuta na
stupanj zakona“, odnosno u zakonu pretvorena volja vladajuće klase.
Pravo je doista čitav jedan sustav normi kojima se regulira pravni položajčovjeka u društvu, ali također i
položaj raznih društvenih skupina i institucija. Budući da položaj u društvu zavisi od međusobnih odnosa
ljudi, to pravo, u stavri, regulira najvažnije društvene odnose. Tako, na primjer, obvezno se reguliraju svi
relevantni odnosi ustavom kao osnovnim pravnim i političkim aktom jedne zemlje ( ustavno pravo),
građanska prava i slobode ( građansko pravo), ugovorni odnosi među ljudima (obligacijsko pravo),
odnosi među privrednim subjektima (privredno pravo), odnosi u radu i povodom rada ( radni odnosi),
odnosi s drugim državama i društvima (međunarodno pravo) itd..
Od svog postanka pravo pokušava obuhvatiti i normirati sve relavantne društvene odnose i procese.
Međutim, društveni život je u tolikoj mjeri bogat da pravo u tome samo djelomično uspjeva. Niti se može
sve što se događa u jednom društvu predviđati i normirati, niti za to ima potrebe. Ne samo radi toga što
postoje i drugi društveni propisi, kao moral, običaj i ostali nego zato što i hiperprodukcija pravnih normi i
akata dovodi do prenormiranosti društvenih odnosa, tako da pravo počinje sputavati inicijativu i kreaciju
individua, društvenih skupina i institucija. Druga, ne manje važna posljedica je u tome da i samo
pravopostaje neučinkovito, jer dolazi do kolizije normi, sukobljavanja ovlasti, te nepoznavanja i
nepredržavanja pravnih normi. I to ne samo od strane građana već i od pravnih stručnjaka. Masovno
narušavanje pravnih normi i neefikasnosto pravnog sustava redovne su popratne pojave 
prenormiranosti društvenih odnosa

2. Pogled sociologije na pravo i definicija prava

Sociologija pravo posmatra kao specifičnu društvenu pojavu, koja se manifestuje kao jedan od načina
kojim se reguliše društveno ponašanje ljudi. Pravo doprinosi da se život ljudi u društvu učini
organizovanijim i podnošljivijim. Ono sprečava da se ljudi iscrpljuju sukobima i sporovima pri
ostvarivanju svojih potreba i interesa. Održavanjem i razvojem postojećeg pravnog poretka, obezbjeđuje
se funkcioniranje društva kao organizovane zajednice, a u cilju zaštite ljudi i regulisanja njihovih
međusobnih odnosa.
 Međutim, pravo je samo jedan od elemenata normativnog poretka društva. Sociološki pristup
izučavanju prava podrazumjeva da pravo obuhvata ne samo sustav normi i pozitivnih propisa, nego i
društvene odnose koji se njima regulišu, kao i ciljeve kojima oni teže. Pravo ima svoju normativnu, ali i
društvenu i individualnu dimenziju. Iza pravnih normi, koje se propisuju radi izgradnje odgovarajućeg
pravnog sustava i pravnog poredka, stoji autoritet države, tako da one imaju karakter obveznosti.

Zaključak

Pravo je sustav društvenih normi koje reguliraju društveni život i razvitak a time aktivno
utječe ne samo na učvrščivanje i zaštitu osnovnih društvenih odnosa nego i na njihovu
stagnaciju, mijenjanje pa i svjesno razvijanje viših društvenih i političkih forma. Pravo kao
poseban oblik društvenih normi nije postojao prije države. Pojavljujući se u povjesti zajedno s
državom, pravo je nastalo ne kao proizvod države, nego kao njezin sastavni dio.

Koje sve sfere društvenih odnosa, koliko i na koji način, pokriva pravo ovisi o stupnju
društvenog razvitka te društvenog i političkog uređenja pojedine zemlje.

Pravo javljajući se kao "nadgradnja" nad konkretnim povjesnim društvenim odnosima, ima
relativno samostalnu i stvaralačku ulogu kao posebna društvena sila. Ali, nema takvog prava
koje je čisto i totalno klasno. Društvena osnova svakog pravnog sustava ovisna je od vladajuće
klase.

-tamo gdje je društvo, tamo je i pravo

-pravo je izraz društvenosti čovjeka

I nakraju ovo je važno znati da je pravo svuda oko nas, služi da nam olakša zajednički život i
rad u državi, da nam da smjernice, da nas kažnjava kad pogriješimo i da na poslijetku donese
pravdu ako nam je nepravda učinjena. Stoga je neophodno poznavati osnove prava i da nam ono
bude predočeno tako da ga razumijemo. Odnosno, pravo je najznačajniji društveni propis, jer ga
donosi organizovana društvena zajednica, država, i pored svoje relativne autonomnosti i
različitosti povezano je i sa ostalim društvenim propisima

http://www.sijakovic.com/wp-content/uploads/2012/06/sociologija.pdf

Odnos sociologije i istorije. Istorija proučava društvo kao hronološki niz društvenih događaja u
prošlosti, vezanih za konkretan prostor i vreme. Obilje prikupljenih podataka i svedočenja o
događajima, pruža činjenični materijal iz koga opšta sociologija može izvući premise i zaključke,
potrebne za formulisanje opštih zakona o društvenim kretanjima i pojavama. Istorija iznosi
mnoštvo pojedinačnih podataka i karakteristika o određenom događaju (izdvojen i konkretan
pristup) bez većih uopštavanja, dok sociologija iz mnoštva sličnih događaja (ratovi, revolucije,
smene vlasti, državni udari, pobune, promene monete), izdvaja zajednička svojstva,
prepoznajući u njima opšte društvene tendencije. Istorija će u opusu pojedinih događaja
koristiti definicije i opšte stavove, koje je utvrdila sociologija o revoluciji, ratu, vlasti, moći,
novcu, proizvodnji, položaju čoveka u društvenoj grupi i slično. Odnos sociologije i psihologije
moguće je pratiti na osnovu njihovog sličnog predmeta istraživanja, a to su osobine, ponašanje,
položaj i uloga čoveka u društvenim akcijama, događajima i procesima. Psihologija pruža
saznanja o strukturi ličnosti, njenim nagonima, motivima i potrebama. Socijalna psihologija kao
“kombinacija” sociologije i psihologije, proučava ponašanje pojedinca u grupi i odnose između
malih društvenih grupa, kao i društvenu uslovljenost nekih individualnih psihičkih pojava i
aktivnosti. Sociologija i psihologija su dosta upućene jedna na drugu u svojim istraživanjima. Na
sličan način se može pratiti odnos sociologije i političkih nauka (proučavaju političke procese u
društvu), demografije (proučava kretanje stanovništva i njegovu strukturu), antropologije i
etnologije (proučavaju razvoj ljudske kulture, kroz istraživanje običaja, odevanja, stanovanja).
Posebno je važno ispitivati odnos sociologije sa prirodnim i tehničkim naukama.
1. Pravo – sociološki aspekt Ovde neće biti reči o pravu sa normativističkog i pozitivno pravnog,
već sa sociološkog aspekta. Kada sa tog stanovišta govorimo o pravu obično podrazumevamo
pod tim običajno-moralne predstave o nečemu što je ispravno, pravilno, saglasno. Ono što se
očekuje kao najbolje, težnja da bude najbolje, i očekivanje da se neko (nešto) zaštiti, da se ne
skrene sa uobičajenog pravca. Pravo u tom smislu asocira na zakon iza koga uvek stoji neki
autoritet, subjekt, moć. Svaka analiza prava i bavljenje njime podrazumeva raspravu o odnosu
između prirodnog i normativnog prava (pozitivno pravo), da li je normativno pravo obuhvatilo
svojom zaštitom sve značajnije elemente koje čovek nosi sa sobom kao prirodno biće. Na drugoj
strani, postavlja se pitanje da li je ostalo dovoljno prostora (izvan normativne regulacije) za
razvoj čovekovih izvornih, prirodnih prava i ljudskog dostojanstva. Minimalno određenje prava
podrazumeva da pravo shvatimo kao skup pravnih normi i pravila u odnosima među ljudima čije
važenje i efikasnost obezbeđuje država određenim mehanizmima prinude. Normativno pravo
ima ulogu da uspostavi određeni red i obezbedi zaštitu svih građana. Ono na taj način održava
celinu društva i normalne tokove društvene interakcije. Sociološko interesovanje ima nameru
da otkrije socijalne nosioce prava i kreatore pravnih normi, da pokaže da iza toga uvek stoje
određeni odnosi moći I vlasti. Zatim, da izvede zaključak o uzročno – posledičnoj vezi između
poštovanja (ne poštovanja) pravnih normi i ukupnog stanja u društvu. Na primer, ako se u
nekom društvu masovno krše pozitivno-pravne, pa i običajne norme, onda je to signal da je
društvo u krizi koja može, dugoročno, dovesti do njegove stagnacije ili raspada. Ako se norme
poštuju bez vidljive primene sile i autoriteta državne vlasti, onda možemo govoriti o zrelosti,
prosperitetu i sigurnosti života u društvu Tu sada dolazimo do pitanja pravne države i njene
mogućnosti da obezbedi najmanje tri stvari: sigurnost, dostojanstvo i privatnost građanina.
Pravo podrazumeva i zastupljenost pravde kao moralne dimenzije prava, kao i večiti odnos
između prava i slobode (zadatog, beskrajnog prostranstva čovekove mašte, želje, stremljenja i
akcija). Pravo, pravne norme i pravni odnosi podrazumevaju prisustvo obaveza i odgovornosti
svih subjekata u društvu u ravnotežnim relacijama. Samo tako se može ostvariti slobodno,
demokratsko i ekonomski razvijeno društvo.