JU-Srednja Mašinsko-Saobraćajna-skola-Mostar

Seminarski Rad

Predmet:Sociologija Predmeta Obrazovanja

Učenik:Maslo Samin PROFESOR:Nermana Čampara

 UVOD
Politička stranka, ili politička partija, politička je organizacija(oblik političkog
organizovanja ljudi), koja obuhvata ljude s istom političkom ideologijom, a s osnovnim
ciljem potpunog ili delimičnog osvajanja i vršenja državne vlasti, demokratskim putem,
na osnovu izbora.
Nastanak i razvoj političkih stranaka neodvojivi su od predstavničke demokratije,
konkretno, od biračkog prava građana i izbora predstavnika naroda posredstvom tog
prava. Međutim, dijalog između narodnih predstavnika i naroda, vladajućih i onih nad
kojima se vlada, ne može se ograničiti na momenat glasanja birača. U međuvremenu,
građani nastoje da utiču na tok javnih poslova i da bi taj uticaj ostvarivali sa što većom
efikasnošću oni se okupljaju u različite organizacije i grupe, od kojih su jedne i političke
stranke. Dakle, razvoj predstavničkog sistema otvorio je prostor za posredovanje između
građana i predstavničkih institucija javne vlasti, na kojem su nastale političke stranke.
One su danas postale jedan od elemenata demokratskog modela organizacije društva.
Izraz stranka podrazumeva deo mnoštva, više od jednog, dakle više stranaka (taj izraz
potiče od srpske reči strana, a strana je uvek samo jedan deo celine), dok reč partija
potiče iz latinskog glagola (lat. partiri) koji na srpskom znači „podeliti“.
 POLITIČKA STRANKA
Politička stranka je skupina ljudi koji se udružuju radi cjelovitog nastupa u
društvu. Političke stranke obično se svrstavaju u smjerove koje zauzimaju glede
socijalnih i ekonomskih pogleda, na sljedeće smjerove: lijevo, centar, desno.
Postoje i također i stranke koje se opisivaju kao krajnje lijeve, lijevo-centar, desno-
centar, krajnje desne. Mnoge stranke nastale su kao odgovor na društvena zbivanja
kroz povijesni razvoj neke zemlje. Pojam političkih stranaka obuhvaća interesne
političke organizacije koje u demokratskom sustavu imaju zadaću reprezentacije,
konkurencije i integracije. To znači da su one reprezentanti programa i interesa
različitih društvenih slojeva. U svojoj konkurentskoj ulozi omogućuje nadmetanje
nositelja određenih programa, a u integracijsko djeluju radi postizanja ravnoteže u
funkcioniranju političkog sustava. One se pojavljuju u Engleskoj potkraj 17.
stoljeća (s pojavom građanskog staleža), ali smisao stranačkog djelovanja dobivaju
u 19. Stoljeću povećanjem broja sudionika u obnašanju vlasti (širenje izbornog
prava).
Konzervativne stranke
Konzervativne stranke predstavljaju određeni način razumijevanja čovjeka u
povijesti i čovjekova djelovanja u obliku protukretanja. Temelje se na ideologiji
konzervativizma kojoj su glavne karakteristike protivljenje modernizaciji i
revolucijama te zagovaranje stabilnosti poretka i oslonac na tradiciju. Njihovi se
programi ne zadržavaju samo na području politike nego su čak i važniji u području
kulture, gdje zastupaju tradicionalističko mišljenje. To je, zapravo, ideologija kojoj
je cilj očuvanje reda i mira na račun društvene jednakosti i osobnih sloboda.
Danas su to najčešće desničarske stranke.

Obilježja konzervativizma
Kako je konzervativizam nastajao kao reakcija na revolucionarna događanja,
osnovna su mu obilježja:
 Poziv na ispunjenje legitimnoga postojećeg socijalnog poretka.
 Poziv na priznavanje postojećih ustanova kao poziv na prihvaćanje mudrosti
prethodnih naraštaja.
 Zajednica je iznad pojedinca, a ljudska se prava i slobode izvode iz njihovih
dužnosti prema uspostavljenoj hijerarhiji.
 Vrste institucija i tijela
Institucionalni ustroj Europske unije je jedinstven, a njezin sustav
odlučivanja neprestano se razvija. U različitim dijelovima EU-a postoji
sedam europskih institucija, sedam tijela EU-a i više od 30
decentraliziranih agencija. Zajedno rade na rješavanju pitanja od
zajedničkog interesa za EU i njegove građane. Kad je riječ o upravi, postoji
još 20 agencija i organizacija EU-a koje obavljaju posebne pravne funkcije i
četiri međuinstitucijske službe koje pružaju podršku institucijama. Sve te
ustanove imaju posebnu ulogu – od izrade zakonodavstva EU-a i
donošenja politika do provedbe politika i rada na specijaliziranim
područjima kao što su zdravstvo, medicina, promet i okoliš. Na čelu EU-
ove uprave su četiri glavne institucije koje donose odluke. Sljedeće
institucije zajedno određuju u kojem će se smjeru kretati politike EU-u i
imaju različite uloge u zakonodavnom postupku:
 Europski parlament (Bruxelles/Strasbourg/Luxembourg)
 Europsko vijeće (Bruxelles)
 Vijeće Europske unije (Bruxelles/Luxembourg)
 Europska komisija (Bruxelles/Luxembourg/predstavništva diljem EU-
a)
Njihov rad dopunjuju druge institucije i tijela, među kojima su:
 Sud Europske unije (Luxembourg)
 Europska središnja banka (Frankfurt)
 Europski revizorski sud (Luxembourg)
Pravo može pomoći u ostvarenju slobode medija na tri razine – u zakonodavstvu,
sudskoj zaštiti i u samoregulaciji. Iako su sadašnji zakoni na razini onih u europskim
demokratskim zemljama, mjestimično ih treba poboljšati. Primjerice, postoji nesklad
između Zakona o javnom priopćavanju i Kaznenog zakona. Nasuprot odredbama prvoga,
prema drugome novinar može biti osuđen na izdržavanje zatvorske kazne za uvredu
i onda kad je ono što je objavio istinito ili ako je objavio negativni vrijednosni
sud koji vrijeđa nečiji ugled. Pravna zaštita novinarske slobode nije učinkovita ni u
slučaju odredbi o dostupnosti informacijama, jer, zbog prirode novinarskog posla, novinari
nemaju vremena prekršajno i kazneno goniti odgovorne osobe u vlasti koje su
im uskratile informacije. Kazneni zakon također ne uvažava sasvim institut prava javnosti
na informaciju, jer ne dopušta mogućnost da se objave informacije s oznakom
tajnosti, čak i ako se pokaže da ih je javnost imala pravo saznati. Pravo može pomoći
novinarstvu u sljedećem: informirati novinare o njihovim pravima i obvezama, dati
stručnu pomoć u pripremi novinarskih priloga – primjerice pri provjeri informacija,
zatim osnivanjem i kontrolom rada samoregulacijskih tijela. Preduvjet slobode medija
je, s jedne strane, demokratsko političko okruženje i kultura političke komunikacije, a s
druge strane, viši profesionalni standardi samih novinara, što znači i spremnost na
stalno osvajanje slobode.

Ustanova
Ustanova je pravni subjekt čije je osnivanje i ustrojstvo uređeno zakonom o ustanovama. Ustanova se osniva
za trajno obavljanje djelatnosti odgoja i obrazovanja,znanosti, kulture, informiranja, športa, tjelesne kulture,
tehničke kulture, skrbi o djeci, zdravstva, socijalne skrbi, skrbi o invalidima i druge djelatnosti, ako se ne
obavljaju radi stjecanja dobiti. Ustanova je samostalna u obavljanju svoje djelatnosti i u poslovanju sukladno
zakonu, na zakonu utemeljenom propisu i aktu o osnivanju. Rad ustanova je javan. Ustanova može u pravnom
prometu stjecati prava i preuzimati obveze, može biti vlasnikom pokretnih i nepokretnih stvari, te može biti
strankom u postupcima pred sudovima, drugim državnim organima i tijelima s javnim ovlastima. Ustanovu
može osnovati domaća i strana fizička i pravna osoba, ako za obavljanje određene djelatnosti ili za određene
ustanove nije zakonom drugačije određeno.

Naziv ustanova obično se primjenjuje na carinske i druge državne ustanove te javne službe. Institucije su jedan
od glavnih predmeta studija društvenih znanosti, uključujući i sociologiju, političkih znanosti te ekonomiji.