USTAVNA NACELA

Ustav
Ustav je najvisi i temeljni pravni akt drzave i ima najvecu, nadzakonsku pravnu snagu
pa sa njime moraju biti uskladjeni svi pravni propsi pravnog sustava, kao i postupanja
javne vlasti i gradjana.
Istovremeno je i najvazniji politicki akt, koji utvrdjuje nacela razvitka politickog,
privrednog i pravnog sustava.
Najvaznije funkcije ustava su:
1. da utvrdjuje osnove odnosa gradjana s tijelima drzavne vlasti, tj. da ustrojava
drzavu
2. da udvrdjuje temeljna nacela zajednice (postivanje ljudskih prava i sloboda,
vladavina prava)

Nacela

Ustavni principi (nacela) odnose se na eticke, drustvene, pravne i ideoloske

vrijednosti sadrsane u konstituciji nacije iz koje proizlazi cijeli pravni sistem. Mogu se
nazvati i kao temeljni principi ili nacela.

Ovi principi funkcioniraju kao bitne smjernice citavog sistema drustveno-politickog

poretka nacije i imaju obavezujucu snagu. Stoga, svaki od zakona, propisa i normi
koji su donijeti u odredjenom drustvu, mora sadrzavati ili postovati ove principe,
garante drustvenog pakta izmedju gradjana i drzave.

Ustavni principi uticu na utvrdjivanje individualnih i kolektivnih sloboda, regulisanje

drustvenog ucesca i granice djelovanja drzavnih tijela.

Osim sto sluze kao okvir za izradu nacrta drzavnih zakona, ustavna nacela su
neophodna i za tumacenje onih podrucja u kojima postoje nejasnoce ili pravne
praznine, na nacin da se stite prava zajemcena Ustavom.

Svaka zemlja uspostavlja svoja ustavna načela prema vrijednostima koji temelje
njenu kulturu. To znaci da mogu postojati vidljive razlike pri poredjenju razlicitih
ustava svake zemlje.

Medjutim, u zemljama koje se smatraju demokratskim postoje zajednicki principi koji

im omogucuju da se pridruze medjunarodnim organizacijama koje zastupaju te
principe.

Na ovaj nacin, ustavni ili temeljni principi morali bi jamciti ljudska prava, temeljna
prava, socijalna, ekonomska i kulturna prava i, konacno, kolektivna i prava na okolis.
Primjeri ustavnih nacela:
Medju najvaznijim ustavnim nacelima vladavine prava (rule of law) su:
 Podvrgavanje zakonu: Načelo je koje izrazava da je drustveni poredak
podlozan zakonima, a ne ljudima, bez obzira na njihov autoritet, sto
podrazumijeva nacelo jednakosti gradjana.

 Ogranicenje snage: To je nacelo koje ogranicava moc drzave. Drzava ne

moze uciniti nista sto nije izricito naznaceno u zakonu. Moze djelovati samo u
onome sto zakon utvrdjuje ovlasti za to. Dakle, ovo se nacelo nadopunjuje s
prethodnim.

 Podjela drzavnih ovlasti: Svaki ustav, kako bi se zajamcila ravnoteza i

socijalna pravda unutar vladavine zakona, mora definirati podjelu drzavnih
ovlasti. Obicno su strukturirani u tri: zakonodavna, sudska i izvršna vlast.

 Ostala uobičajena ustavna nacela su nacela odgovornosti, sudska neovisnost,

motivacija (opravdanje pravnih akata) i pravna sigurnost.


Nacela ustavnog prava

Nacela koja uređuju ustavno pravo su:

 Podjela ovlasti: Ustavi uspostavljaju ovu podjelu kako bi ogranicili moc

drzave.
 Ocuvati vladavinu zakona: Svaka radnja koju provodi javna vlast mora biti
potkrijepljena pravilom kako bi gradjanin mogao znati razlog svoje sankcije ili
nepostivanja. Pruza pravnu sigurnost drzavi.
 Ocuvati prava gradjana: Temeljna prava sadrzana u ustavima su neotudjiva i
svojstvena covjeku. Primjerice, pravo na zivot ili pravo na slobodu.
 Nacionalni suverenitet: Ovo nacelo znaci da moc odluke ima narod, a
gradjani ce biti ti koji kroz predvidjene mehanizme, obicno predstavnicke
demokracije, biraju vlastite javne ovlasti i svoju organizaciju.

Ustavni principi (nacela) Ustava BiH

Ustavni principi predstavljaju ciljeve, motive i osnovne vrijednosti neke drzave. Ustav
BiH odredjene ustavne principe navodi eksplicitno u preambuli i clanu I. Takodjer se
drugi ustavni principi, koji nisu eksplicitno navedeni, mogu izvesti tumacenjem
cjelokupnog teksta Ustava.

Ustavni principi predstavljaju ciljeve, motive i osnovne vrijednosti neke države. Ustav
BiH određene ustavne principe navodi eksplicitno u preambuli i članu I. Također se
drugi ustavni principi, koji nisu eksplicitno navedeni, mogu izvesti tumačenjem
cjelokupnog teksta Ustava.

1. princip demokratije

- eksplicitno je naveden u 3. alineji preambule po kojoj demokratski organi vlasti i

pravične procedure treba da doprinesu stvaranju mirnog i pluralističkog društva, kao i
u članu I/2 Ustava.
Znaci, BiH je demokratska država koja fukcionise u skladu sa zakonom i na
osnovu slobodnih demokratskih izbora.

2. princip složene države

- član I/3 Ustava navodi da se BiH sastoji od dva entiteta. Administrativno-

teritorijalna organizacija precizirana je Amandmanom I na Ustav Bosne i
Hercegovine, koji je stupio na snagu 26. marta 2009. godine i kojim je Distrikt Brčko
konačno uveden kao poseban sastavni dio države.

3. princip jedinstvenog tržišta i slobode kretanja

- u članu I/3 Ustava se promoviše princip slobodnog kretanja roba i lica na cijeloj
teritoriji BiH
Znaci, postoji sloboda kretanja širom BiH. BiH i entiteti neće ometati punu slobodu
kretanja lica, roba, usluga i kapitala širom BIH. Nijedan entitet neće provoditi bilo
kakvu kontrolu na granici između entiteta.

4. princip zaštite ljudskih prava

- proizilazi iz nekoliko odredbi Ustava, a posebno je značajna odredba člana X/2,

kojom se propisuje da se nijednim amandmanom na ovaj Ustav ne može eliminisati,
niti umanjiti bilo koje od prava i sloboda nabrojanih u članu II ovog Ustava, a niti
izmijeniti ta odredba, čime je garantovana nepromjenjivost ovog principa.

5. princip konstitutivnosti naroda

- na princip zaštite ljudskih prava nadovezuje se i princip konstitutivnosti naroda

(spada u zaštitu kolektivnih ljudskih prava i sloboda), koji je propisan u 10. alineji
Preambule. Ustavni sud BiH je u svojim odlukama izveo zaključak da pod pojam
''konstitutivnost naroda'' potpada i princip kolektivne jednakosti tri etničke grupe, a taj
princip ne dozvoljava privilegovanje bilo kojeg od ova tri konstitutivna naroda na
način da se pripadnicima jednog ili dva naroda priznaju posebna dodatna prava.

6. princip podjele vlasti

- nije eksplicitno naveden, ali država BiH funkcioniše i na ovom principu, a što
proizilazi i iz nekih odluka Ustavnog suda BiH

7. princip pravne države

- također nije izričito naveden, ali i iz formulacije člana I/3 (''BiH je demokratska
država koja funkcioniše u skladu sa zakonom''), kao i iz duha Ustava, proizilazi da
BiH mora funkcionisati po principu pravne države(vladavine prava).
8. Princip kontinuiteta BiH
Princip kontinuiteta BiH (član I.1. Ustava BiH) – sa Republikom BiH čije je ime
zvanično ime od sada BiH nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom
pravu kao država sa unutrašnjom strukturom modificiranom ovim ustavom i sa
postojećim međunarodno proiznatim granicama. Ona ostaje država članica UN i
može kao BiH zadržati članstvo ili zatražiti prijem u organizacijama unutar sistema
UN-a, kao i u drugim međunarodnim organizacijama.

9. Princip vladavine prava

Princip vladavine prava (zakona) (član I.2 Ustava BiH) – BiH je demokratska država
koja funkcionira u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora.

10. Princip podjele vlasti

Princip podjele vlasti - trodioba vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Sudska
vlast je nazavisna i samostalna od zakonodavne i izvršne vlasti.

11. Princip izvršenja sudskih odluka

Princip izvršenja sudskih odluka – svi organi vlasti su dužni provoditi sudske odluke i
pomagati u njihovom izvršenju

12. Princip kontinuiteta propisa

Princip kontinuiteta propisa koji su se zatekli na dan potpisivanja ustava BiH i
usvajanja ustava FBiH – zatečeni propisi ostaju na snazi, ako nisu u suprotnosti sa
ovim ustavom, dok kompetentna vlast ne donese svoj propis
13. Princip ustavnosti
Princip ustavnosti – podrazumijeva usklađenost sa ustavom BiH svih nižih ustava,
zakona i podzakonskih akata (tzv.hijerarhija zakonskih akata)

U daljem dijelu par primjera Ustavnih nacela u ustavima drugih drzava sirom svijeta:

Načelo pravednosti i srazmernosti

Načelo pravednosti i srazmernosti znači da kazna i druga krivična sankcija koja se

primenjuje prema učiniocu kd mora biti pravedna i srazmerna učinjenom delu.

 mora se voditi računa o stepenu krivice koji predstavlja gornju neprekoračivu

granicu prilikom odmeravanja kazne
 nije prihvatljivo da se ks propisuju i primenjuju ne obazirući se na neke opšte
ideje pravde i pravičnosti
 brana je i shvatanju da društvo ima pravo da različitim oblicima tretmana
menja ličnost učinioca kd, s ciljem da više ne vrši kd
o drastični zahvati u duševni i telesni integritet koji uopšte nisu u srazmeri
sa učinjenim delom

Neprihvatljivo je shvatanje da opravdanje kazne leži u pravednoj odmazdi, retribuciji,

kazni koja je u stvari sama sebi cilj u smislu da se na učinjeno zlo odgovori
srazmernim zlom, niti je prihvatljiva druga krajnost – zaštita po svaku cijenu.

Načelo humanosti

Dva aspekta:

1. humanistička orijentacija zaštitne funkcije kp – krivičnim pravom se pre svega

štite najvažnija dobra čoveka
o samo kp koje zaštitu osnovnih prava čoveka stavlja u centar svega
može njegovom nužno nehumanom sredstvu kazni  dati humanističku
dimenziju
2. načelo humanosti u krivičnom pravu – u odnosu na učinioca kp i ks treba da
budu koliko je to moguće humane

Isticanje ovog načela često ima ideološke motive da se kp i kazna prikažu humanijim
nego što stvarno jesu – univerzalna pojava.

 činjenica je da su ks a naročito kazna nužno nehumane i da nužno sadrže

određeno zlo
 treba shvatiti ovo načelo kao težnju da se izbegne nepotrebna nehumanost
Načelo individualne subjektivne odgovornosti

Ovo načelo ima dva svoja dela:

1. subjektivna odgovornost – neko može odgovarati za svoje postupke samo ako

je kriv, ako postoji subjektivni odnos prema učinjenom delu
2. individualna odgovornost – postoji zabrana odgovornosti za postupke drugih
lica tj. svako odgovara samo za svoje postupke, za ono što je on učinio

Objektivna i kolektivna odgovornost su negacija savremenog krivičnog prava koje je

zasnovano na ovom načelu. Razvoj odgovornosti išao je od kolektivne ka
individualnoj.

Načelo individualne subjektivne odgovornosti kako se sada shvata znači da svako

odgovara samo za svoje postupke prema kojima ima određeni psihički odnos i zbog
kojih mu se može uputiti društveno etički prekor.

 iskuljučuje odgovornost za postupke drugog i odgovornost bez krivice

Načelo legitimnosti

Načelo legitimnosti znači da krivičnopravna represija i krivično pravo u celini moraju u

suštinskom smislu biti opravdani i nužni.

Legitimnost u najširem smislu znači opravdanost i prihvatljivost određenih ustanova i

normi:

 za procenu legitimnosti su od značaja materijalni, vanpravni kriterijumi

o sukob legalnosti i legitimnosti – čemu dati prednost
 opasno je prednost dati legitimnosti pošto ne postoje precizni
kriterijumi nego je to stvar vrednovanja
 prednost se daje legitimnosti samo izuzetno, onda kada je
nelegitimnost očigledna i nesporna
 nelegitimnost nije razlog da se kp norma ne primenjuje nego da
se uskladi sa zahtevima legitimnosti
 od značaja je za stvaranje krivičnog prava a samo izuzetno za njegovu
primenu

Osnove i granice krivičnopravne prinude:

 zaštita čoveka i drugih osnovnih vrednosti su osnov i granice za određivanje

kd, propisivanje krivičnih sankcija i primenu u meri u kojoj je to nužno za
suzbijanje tih dela (§3KZ)
o kriminalnopolitički princip ograničenja krivičnopravne represije
 zahteva svođenje kp zaštite na neophodan minimum
 krivično pravo treba da bude poslednje sredstvo u zaštiti određenih vrednosti
– suzbijanju kriminaliteta
o supsidijarnost krivičnog prava – ultima ratio u suzbijanju društveno
opasnih ponašanja
o nešto što u jednom društvu jeste ultima ratio u drugom ne mora biti
 o društvene promene i postojeće prilike i uslovi u znatnoj meri određuju
da li je kp intervencija u nekom društvu zaista ultima ratio
 ovaj princip nije sproveden, a kp zaštita se širi i na normativnom planu

Načelo zakonitosti

Načelo zakonitosti je podignuto na rang ustavnog načela.

Načelo zakonitosti sadržano je u odredbi člana 1. KZ, nikome ne može biti izrečena
kazna ili druga krivična sankcija za delo koje, pre nego što je učinjeno nije zakonom
bilo određeno kao krivično delo, niti mu se može izreći kazna ili druga krivična
sankcija koja zakonom nije bila propisana pre nego što je krivično delo učinjeno.

Izražava se latinskom formulacijom nullum crimen, nulla poena sine lege (Fojerbah,
nemački teoretičar kp).

Načelo zakonitosti ima garantivnu funkciju koja je značajna s aspekta prava i sloboda
građana i ostvarivanja principa pravne države.

Pravna država štiti građane krivičnim pravom ali i od krivičnog prava.

Garantivna funkcija predstavlja protivtežu, ograničenje i korektiv zaštitnoj funkciji

krivičnog prava.

 samoograničenje državne prinude 

 stvara osećaj sigurnosti da niko neće biti samovoljno krivično gonjen
o može biti gonjen samo za ono što je unapred bilo propisano kao kd i za
šta je bila predviđena sankcija
o magna charta zločinaca – Listova izreka

Od značaja je i za zaštitnu funkciju krivičnog prava:

 ostvarivanje generalne prevencije

o samo unapred propisano kd i kazna mogu da deluju odvraćajuće na
potencijalnog učinioca kd
 ne može se neko smatrati krivim za ponašanje koje nije prethodno bilo
predviđeno kao kd

Ima četiri segmenta:

1. nulla poena sine lege scripta – isključuje primenu nepisanog pre svega
običajnog prava
o lex scripta – pisan zakon – samo pisani krivični zakon može propisati
krivična dela i sankcije
2. nulla poena sine lege praevia – zabrana retroaktivne primene krivičnog
zakona
o lex praevia – prethodan zakon – nema krivičnog dela i krivične sankcija
ako to nije bilo propisano krivičnim zakonom pre nego što je kd bilo
učinjeno
3. nulla poena sine lege certa – načelo određenosti, krivičnopravne norme
moraju u što je moguće višem stepenu biti određene i precizne
 o lex certa – određen zakon – određeno ponašanje koje predstavlja kd i
kazna za njega 
o izbegavati neodređene norme kao što su generalne klauzule
4. nulla poena sine lege stricta – zabrana stvaranja prava putem analogije
o lex stricta – tačan, uzak, izričit zakon – krivični zakon obuhvata samo
ono na šta se odnosi a ne i slične situacije

 teško je reći koji je segment najvažniji, ali pre svega se misli na zabranu
povratnog dejstva krivičnog zakona
o merodavno je pravo koje važi u momentu izvršenja kd

Domen primene:

 načelo zakonitosti se odnosi na celokupnu materiju krivičnog prava

o ne treba se prihvatiti da se instituti opšteg dela mogu stvarati i putem
običajnog prava i sudske praske ili teorije
 mora imati sveobuhvatan karakter

Načelo pravilnih postupaka (non venire contra factum proprium)

Ovo načelo utvrđuje da nije moguće povući prethodno učinjeno djelo samo u vlastitu
korist. Na primjer, nakon što je ugovor potpisan, nije moguće podnijeti zahtjev za
kršenje jer klauzule nisu povoljne. Pretpostavlja se da je osoba prilikom potpisivanja
ugovora znala posljedice sporazuma, pa sada ne može protiv svog djela.

Načelo autonomije volje

Sloboda je da fizičke ili pravne osobe moraju sklapati ugovore s kim žele, pod
uvjetom da se uvjeti dogovore s obje strane i nisu u suprotnosti sa zakonom.

Primjerice, kada osoba traži stan za najam, ona koristi svoju autonomiju volje kada
odlučuje gdje želi živjeti i slaže se s uvjetima ugovora o najmu (iznos za plaćanje,
način plaćanja, vrijeme najma, posebne klauzule itd.).

Načelo dobre vjere (bona fides)

Odnosi se na pretpostavku da strane uključene u neko pitanje djeluju pošteno. U

građanskom pravu to se posebno odnosi na slučajeve stjecanja imovine.

Na primjer, osoba kupuje drvenu stolicu na web mjestu, ali ono što dobiva je
plastična stolica obojena u smeđu boju. U ovom slučaju može se pretpostaviti da je
kupac postupio u dobroj namjeri jer je izvršio transakciju misleći da će dobiti ono što
se očekivalo.

Umjesto toga, prodavač je postupio u lošoj namjeri, znajući da to nije ono što je
kupac tražio. Ovo ponašanje može značiti kaznu ako kupac podnese prigovor.
Načelo jednakosti pred zakonom

Načelo je građanskog zakona koje utvrđuje da se svi ljudi moraju na jednak način
postupati pred zakonom, bez razlike spola, rase, nacionalnosti, socijalnog stanja itd.
Ovo se načelo, pak, temelji na pravu na jednakost predviđenom općom deklaracijom
o ljudskim pravima.

Primjerice, jednakost žena i muškaraca u braku ili jednakost građana da uživaju

svoja prava i ispunjavaju svoje obveze.

Načelo zabrane obogaćivanja bez razloga

To je načelo kojim se utvrđuje da jedna stranka ne može obogatiti ili povećati svoje
nasljedstvo nauštrb osiromašenja druge, a da za to nema opravdanja.

Na primjer, osoba ne može postati vlasnik kuće ako ju je uzurpirala, napala ili
pribavila nakon što je počinila prevaru nad vlasnicima nekretnina.

Načelo građanske odgovornosti

U građanskom zakonu odgovornost je opće načelo na koje se poziva kada jedna od

strana mora popraviti štetu pričinjenu drugoj. Može biti dvije vrste:

 Ugovorni: kada je šteta nastala kršenjem ugovora ili sporazuma. Na primjer,

neplaćanjem hipoteke.
 Izvan ugovorno: kada šteta potječe izvan opsega ugovora. Primjerice, osoba
koja automobilom pregazi drugog.

Načela tereta dokazivanja i pretpostavke nevinosti (teret probandi)

Prema ovom općenitom načelu, osoba ne može biti kažnjena ako joj krivnja nije
dokazana (teret dokazivanja). Iz tog istog načela proizlazi i pretpostavka nevinosti,
koja pravosuđu delegira odgovornost dokazivanja krivnje optuženika.

Sve dok se krivnja ne dokaže, optuženi se smatra nevinim.

Primjerice, u slučaju razbojništva, optuženi će se smatrati nevinim sve dok tužiteljstvo

ili druga sankcionirajuća tijela ne dokažu da je zaista bilo kaznenog djela.

Načelo zakonitosti (nullum zločin, nulla poena sine praevia lege)

Ovo načelo znači da netko ne može biti kažnjen, osim ako se njegovo ponašanje
prema zakonima na snazi u toj zemlji ne smatra zločinom.

Primjerice, ako susjed stvara dosadnu buku, susjedi to mogu prijaviti, ali ako to
ponašanje nije klasificirano kao zločin, vlasti neće moći ništa poduzeti u vezi s tim.

Načelo tipičnosti
Ovo opće načelo kaznenog zakona znači da da bi se djelo moglo smatrati kaznenim
djelom, ono mora udovoljavati tipičnim ili karakterističnim elementima koji su
prethodno opisani u zakonima.

Primjerice, ako je osoba optužena za krađu, pravna tijela moraju dokazati da ta

činjenica ispunjava sva obilježja utvrđena zakonom te države da bi se mogla smatrati
kaznenim djelom. Ako nedostaje bilo koji od tipičnih elemenata, osoba se ne može
kazniti.

Načelo minimalne intervencije

Ovo opće načelo utvrđuje da se kazneni zakon smije koristiti kao krajnje sredstvo tek
kad su drugi slučajevi već iscrpljeni.

Na primjer, ako postoji problem između susjeda, prije podnošenja žalbe nadležnim
tijelima prvo će se upotrijebiti mirovni sudac ili neka druga vrsta ne-kriminalnog tijela.

Djeluj načelo

Ovo opće načelo znači da osoba može biti kažnjena samo za ono što čini (svoja
djela), a ne za ono što jest. Zakoni se donose prema nalogu ili kažnjavanju
ponašanja, a ne načina postojanja ili osobnosti.

Primjerice, ako agresivna osoba udari nekoga, bit će kažnjena za zločin koji je
počinila, a ne za svoj način postojanja.

Načelo pravnog dobra

Ovo načelo utvrđuje da se ponašanje ne može kazniti ako nije ozlijeđeno ili ugroženo
pravno sredstvo. Pravna imovina je materijalna ili nematerijalna imovina koja je
zaštićena zakonom, poput privatnog vlasništva, života, zdravlja ili prava na
obrazovanje.

Na primjer, invazija na zemlju ugrožava pravnu imovinu, koja je privatno vlasništvo

pogođene osobe. Ako se trudnici odbije pristup zdravlju, ona bi svoj život i život svoje
bebe dovela u opasnost, što se smatra legalnom imovinom.

Načelo podjele vlasti

To je opće načelo primijenjeno na upravno pravo, koje se odnosi na obvezu javne

vlasti da se podijeli na ovlasti s određenim funkcijama i ograničenjima. To jamči
ravnotežu u izvršavanju vlasti od strane države.

Na primjer, u mnogim demokratskim državama vlast se dijeli na zakonodavnu (koja

odobrava ili ukida zakone); izvršna (koja izvršava zakone) i sudska (osigurava
poštivanje).
Načelo morala

Ovo opće načelo utvrđuje da se u svijetu prava mora vladati moralnim okvirom kojem
se ne može izbjeći. Izraz ovog načela zahtijeva uspostavljanje niza normi koje
reguliraju i funkcioniranje pravnog sustava i ponašanje službenika.

Primjer moralnog načela je profesionalni kodeks ponašanja odvjetnika, uspostavljen

da definira njihove dužnosti, prava i funkcije.

Načela dobre vladavine (good governance) jesu: (1) Otvorenost (transparentnost)

institucija;(2) Sudjelovanje (participacija) građana; (3) Odgovornost svih nositelja
ovlasti; (4) Djelotvornost nositelja ovlasti; (5) Usklađenost (koherentnost) politika.
Primjenu tih načela osnažuje poštovanje i (6) načela razmjernosti (proporcionalnosti)
te (7) načela supsidijarnosti.

Načelo supsidijarnosti i načelo bliskosti – prema kojima se odluke moraju donositi

na razini vlasti koja je najbliža moguća pučanstvu.

Načelo proporcionalnosti (razmjernosti) – prema kojem postupci (zahvati) u bilo

kojem području vlasti ne smiju ići preko onoga što je nužno za ispunjenje svrhe.

Načelo koherencije (sklada) – iznalaženje ravnoteže da rizik pogreške u oblikovanju

i primjeni politika bude što je moguće manji.

Načelo sudjelovanja – uključivanje djelotvorne suradnje između različitih nositelja

vlasti,koje samostalno više nisu u stanju kvalitetno odlučivati.

Načelo konzultacije (savjetovanja) – znači da svaka vlast drži nužnim održavanje

pravodobnih savjetovanja sa svima na koje se odnose njezine odluke.

Načelo participacije – uključivanje sveukupne javnosti (članova skupina) u grupnim

procesima.

Načelo otvorenosti – znači traganje za novim metodama prevladavanjem

prokušanih i testiranih metoda, koje su manje-više neadekvatne.

Načelo transparentnosti – znači javnost rada, dostupnost svim relevantnim

informacijama i razlozima pojedinih odluka.

Načelo odgovornosti – znači da svako najbolje izvršava svoje obveze, što se

provjerava kroz ispravno primjenjivanje donesenih odluka.
Načelo demokracije – temelji se na parlamentarnom predstavništvu, to je pravo
sudjelovanja u odlučivanju i uživanja u koristima, ali i u rizicima.