OPĆA TEORIJA PRAVA I DRŽAVE

METELKO
1. PRAVNA NORMA - općenito

Pravna norma je društvena norma koja se od drugih društvenih norma (npr. morala,
religije, običaja) razlikuje po svojoj svezi s pravnom vlašću i pravom.
Za pravnu normu nije bitno:
1. sadržaj - pravna norma može pravno obličiti bilo kakav sadržaj
2. oblik - nije bitno da li je ona u pisanom ili nepisanom obliku
3. rok trajanja - nije bitno koliko će trajati

Za pravnu normu je bitno:

1. njezina vezanost sa pravnom vlasti (tj. državnom vlasti i drugim državno pravnim
činiocima).
1) Njezina vezanost za državu i drugr pravno stvaralačke čimbenike
2) Njezina učinkovitost, djelotvornost, efikasnost.

Pravna vlast - pojam širi od pojma državne vlasti: to je "pravo na pravo", tj. pravo određenih
činioca da donose i provode pravne norme, kao i da određuju sankcije u slučaju povrede
pravnih normi.
Stvaranje pravne norme:
a) neposredno (pravna vlast stvarajući pravnu normu daje joj sadržaj koji ne nalazimo
ni u jednoj društvenoj normi)
b) posredno (pravna vlast stvarajući pravnu normu daje joj sadržaj koji već nalazimo u
nekoj društvenoj normi i time ga stavlja u pravnu aferu)

2. njezina efikasnost svojstvo pravne norme da utječe na ljudsko ponašanje i da se njezinim

zahtjevom formiraju društveni odnosi)

Pravna norma je zahtjev koji izdavalac norme upućuje drugima da motivira njihovo
ponašanje. Izdavalac pravne norme naziva se adresantom pravne norme (onaj koji je upućuje
drugima). Oni kojima je pravna norma upućena nazivaju se adresatima pravne norme.
Adresati pravne norme u državi su pravni subjekti i nosioci ovlaštenja i dužnosti koje im daje
državna vlast.
Razlikujemo nekoliko vrsta pravnih normi:
1. pravna norma s obzirom na adresate
2. pravna norma s obzirom na teritorijalno važenje
3. pravna norma s obzirom na vremensko važenje
4. pravna norma s obzirom na svoj sastav
5. pravna norma s obzirom na svoj intenzitet

U međunarodnom pravu (utvrđuje odnose međunarodnopravnih elemenata) vrijedi načelo

locus regit actum (mjesto određuje čin), npr. sklapanje braka.

2. PRAVNA NORMA S OBZIROM NA ADRESATE

Može biti: a) opća pravna norma je ona pravna norma koja je upućena svim građanima
na državnom teritorriju, npr. Ustav R Hrvatske
b) posebna pravna norma je ona pravna norma koja se upućuje samo određenoj grupi građana
a ne svima, npr Zakon o javnim službenicima
c) pojedinačna pravna norma je ona pravna norma koja se upućuje bilo nekom pojedincu ili
većem broju pojedinaca, a glavna karakteristika joj je da pravno rješava neki individualni
slučaj te ujedno neponovljiv npr. sudska presuda.

3. PRAVNA NORMA S OBZIROM NA TERITORIJALNO VAŽENJE

Ima pravnih normi koje vrijede na čitavom državnom teritoriju dok neke norme
vrijede samo na jednom dijelu i s obzirom na to razlikujemo:
a) generalna pravna norma - vrijedi na čitavom državnom teritoriju
b) partikularna pravna norma - vrijedi samo na određenom dijelu državnog teritorija.
Postoje tri načela (principa) važenja pravne norme:
1. načelo teritorijalnosti - pravna norma vrijedi na teritoriju neke države i primjenjuje se na
tom teritoriju na pravna subjekte koji se nalaze na tom teritoriju.
2. načelo personalnosti - pravna norma primjenjuje se na pravne subjete koji su u naročitoj
svezi sa tom državom, tj. na osobe koji su državljani te države
3. načelo eksteritorijalnosti - pravne norme koje daju određene pravne povlastice za osobe i
osoblje diplomatskog predstavništva jedne zemlje u drugoj, npr. osobna nepovrediost,
imunitet, davanje azila, zaštita arhiva...Danas se ne primjenjuje, već se te privilegije priznaju
po državnoj osnovi, a to je rješeno Bečkom konvencijom o diplomatskim odnosima (1963.) i
Konvencijom o odnosima (1964.)
Najčešće se primjenjuje načelo teritorijalnosti, ali postoji niz situacija kad se
primjenjuje i načelo personalnosti, česta je upotreb kombinacije ova dva načela.

U međunarodnom pravu (utvrđuje odnose međunarodnopravnih elemenata) vrijedi načelo

locus regit actum (mjesto određuje čin), npr. sklapanje braka.

4. PRAVNA NORMA S OBZIROM NA VREMENSKO VAŽENJE

Pravna norma važi ako ispuni ove uvjete:

- mora biti donesena od nadlženog državnog organa ili drugog činioca
- mora biti donešena pravno predviđenim postupkom
- mora biti u skladu sa sadržajem više pravne norme
- mora postojati već efikasni pravni sistem i mora se raditi o donošenju nižih pravnih normi na
temelju viših.

Pravna norma postaje pravno obvezna:

a) dan stupanja na snagu određen je pojedinačno za to pravno pravilo
b) dan stupanja na snagu određen je općenito za niz pravnih pravila.
Ako ništa nije naznačeno postoje određena pravila, koja su određena zakonodavnim
postupkom u nekoliko faza:
1. podnošenja prijedloga
2. donošenja projekta zakona
3. raspravljanje: u načelu ili u pojedinostima
4. glasovanje i razlaganje prijedloga-----
5. proglašenje zakona - promulgatio
6. objavljivanje zakona - publicatio
7. stupanje na snagu

KVORUM – broj osoba koje moraju biti nazočne na

glasanju nekog tijela
APSOLUTNA VEĆINA – polovica članova tog tijela
+1
OBIČNA VEĆINA – polovica nazočnih članova +1
RELATIVNA VEĆINA – (ako ima 15 kandidata za
nešto, a bira ih se 10, onda će biti izabrano onih 10 koji
imaju najviše glasova)
KVALIFICIRANA VEĆINA – izražava se ili u % ili
razlomkom, veća je od apsolutne većine. Može biti i
takva da odluku moraju donijeti točno određeni
članovi.
Vremenski rok između objavljivanja i stupanja zakona na snagu redovito osam dana naziva se
vacatio legis: svrha mu je da se adresatima pruži mogućnost da se upoznaju sa sadržajem
zakona, tj. da nitko ne može reći da njemu taj zakon nije poznat.

Pravna pravila gube na snazi:

a) ako pravno pravilo ima naveden rok do kojeg će vrijediti
b) ako pravno pravilo bude ukinuto izričito ili prešutno
- abrogacija - izričito ukidanje pravnog pravila: donosi se nova norma kojoj se izričito navodi
da stupanjem na snagu te pravne norme prestaje vrijediti do tada važeća pravna norma
- derogacija - prešutno ukidanje pravnog pravila: donosi se nova norma koja ništa ne kazuje o
prestanku neke ranije pravne norme ali se primjenjuje pravilo lex posterior legi priori (kasniji
zakon ukida prijašnji) što znači novi zakon koji da bi u potpunosti ukinuo stari mora imati
jednaki doseg reguliranja dotičnih odnosa
- neki teoretičari smatraju da zakon može prestati i bez prešutnog ukidanja i to kad nestane
svrhe i cilja tog zakonau (cessante ratione) ako dotični društveni odnosi nestanu nema razloga
za postojanje pravnog pravila koje ih regulira.
Pravni subjekt ima stečena prava (prava koja ne dopuštaju da se već regulirani odnosi
reguliraju novim pravilom), ali pravna pravila mogu imati i retroaktivnost, tj. povratnu snagu
zakona, odnosno on se primjenjuje i na one slučajeve koji su nastali prije njegova stupanja na
snagu. U pravilu zakoni nemaju povratnu snagu oni se odnose samo na one slučajeve koji će
nastati nakon njihova stupanja na snagu, a ne na one koji su se pojavili prije toga.

5. PRAVNA NORMA S OBZIROM NA SVOJ SASTAV

U najširem smislu pravna norma je poruka koja ide od adresanta adresatu, a može biti
upućena u obliku:
zahtjeva: a) naredba - ima pozitivno nadređenje, tj. od svog adresata traži da poduzme
neku radnju, da nešto izvrši, dakle traži aktivnost
b) zabrana - ima negativno naređenje, tj.od svog adresata traži da ne
poduzme neku radnju, da se od nje suzdrži, dakle traži pasivnost.
ovlaštenja - dopuštenje da se poduzme neka radnja
Opća pravna norma - poruka koja se odnosi na niz slučajeva za koje se unaprijed predviđa da
će se dogoditi: sastoji se od tri dijela:
a) hipoteze - dio u kojem se na apstraktni način predviđa i na tipičan način opisuje niz
ponovljenih slučaja, događaja koji kad se dogode su pretpostavke da se na taj slučaj ta norma
primjeni
b) dispozicije - sadrži zahtjeve po kojem se adresati moraju ili smiju ponašati: svaka pravna
norma mora imati dipoziciju, ona ne mora biti izričito navedena ali se mora logičkim putem
izvesti: Razlikujemo dvije vrste dispozicija:
1. Primarna dispozicija - dispozicija
2. Sekundarna dispozicija - sankcija
c) sankcija - represivne mjere koje pravna vlast propisuje i kasnije primjenjuje protiv onoga
tko se ponaša suprotno zahtjevu pravne norme

6. PRAVNA NORMA S OBZIROM NA INTENZITET

Pravna vlast ima dvojbu da li regulirati ili ne određene pravne odnose, a ako je pravna
vlast odlučila regulirati neki odnos ona ga može regulirati različitom jačinom¸ pri čemu
razlikujemo:
1. kategorička (ius cogens ili ius striotum) ili zapovjedna pravna pravila - pravila koja
adresatu jednu jedinu mogućnost i dužnost ponašanja odnosno ne ostavljaju mu nikakvu
slobodu ponašanja
2. disjunktivna pravna pravila - adresant uređuje ponašanje adresatu dajući mu izvjesnu
slobodu u ponašanju: s obzirom na ponašanje razlikuju se:
a) alternativne - adresati imaju dvije ili više mogućnosti ponašanja ali točno određenih
alternativa i na adresatu je da izabere jednu od njih
b) dispozitivne - adresati sami određuju odnose i pravila za ponašanje, a pravna vlast priznaje
ta pravila i zaštićuje ga sankcijom.

sve veća kategorična sve veća

sloboda alternativna prisila

adresata dispozitivna pravne vlasti

7. ODREĐENOST DIJELOVA PRAVNE NORME

Svi dijelovi pravne norme mogu biti formulirani s većom ili manjom preciznošću te
razlikujemo apsolutnu određenost, relativnu određenost i neodređenost hipoteze, dispozicije i
sankcije.
Hipoteza je:
- apsolutno određena ako je zakonodavac precizno utvrdio događaje uz koje je vezao
dispoziciju i sankciju
- relativno određena ako zakonodavac ne može ili ne želi utvrditi točne uvjete
- neodređena ako ne postoji hipoteza već postoji samo dispozicije.

Dispozicija je:
- apsolutno određena tvori tzv. kategoričku normu i ona je pravilo koje je točno određeno,
tako da adresat ne dolazi u nikakvu dvoumicu ili alternativu
- relativno određena, ima nekoliko vrsta:
1. dispozicija s standardima - sadrži one općenite izraze kojima adresant namjerno nije da
konkretan sadržaj, već je ostavio da to učini i odredi adresat pravne norme
2. dispozicija s ograničenim izborom razlikujemo:
a) alternativne dispozicije - adresat ima nekoliko mogućnosti za ponašanje, on je slobodan da
izabere jednu od danih mogućnosti, ali je striktno vezan za ponuđene mogućnosti
b) dispozicija s limitacijom - adresatu se postavlja gornja i donja granica za opseg njegova
ponašanja
c) dispozicije ograničene "javnim interesom" ili diskreciona ocjena - upućuju se državnim
organima, to je ovlaštenje na alternative, koje se mora provoditi u javnom interesu;
diskrecionu ocjenu državni organi daju na temelju i u okviru višeg propisa, u okviru svoje
nadležnosti, ona je obvezna za adresate i viši se u "javnom interesu"
d) dispozicije na slobodnu raspoložbu ili dispozitivne norme - njihovo izvršenje ostavljeno je
slobodnoj raspolažbi adresata

8. PRIMJENA PRAVNIH PRAVILA

U pravnom poretku može nastati pojava da se na isti društveni odnos može primjeniti više
pravnih pravila tzv. konkurencija pravnih pravila.
Primjena pravnih pravila sistematizira se ovako:
a) isključiva - za određeni društveni odnos postoji samo jedna pravna norma koja će se
regulirati
b) kumulativna - nastaje kada isti odnos reguliraju dva ili više pravnih pravila
c) primjena na temelju izabiranja:
- alternativna - kada od dvije ili više normi uzimamo onu koja će dosljednije u duhu pravnog
poretka regulirati odnosni slučaj
- specijalna - kada izaberemo ono pravno pravilo koje je specijalno upućeno na dotični pravni
odnos, a eliminirat ćemo ono pravilo koje regulira dotični slučaj.

9. SVRHA KAŽNJAVANJA

Veoma često u teoriji krivičnog prava postavlja se pitanje: Ako poredak mora u određenim
uvjetima kažnjavati pojedince, kakva je njezina svrha, što se kažnjavanjem želi postići?
Mogući odgovori su:
a) kažnjavanjem se treba očitovati osveta i reakcija društva pa počinjemo protupravno djelo,
kažnjavanje je mehanička posljedica postojećeg uzroka, a sama posljedica mora biti vjeran
ekvivalent uzroka tzv. talionsko načelo ("oko za oko, zub za zub")=teorija odmazde
b) počinitelj protupravnog djela se kažnjava u cilju da se spriječi ponavljanje tog
protupravnog djela u budućnosti =teorija prevencije razlikujemo:
- specijalnu prevenciju - onemogućuje se da prekršitelj čini (ili ponovno učini) protupravna
djela i to "izolacijom od društva" ili drugim mjerama: ličnost prekršitelja je bitna
- generalnu prevenciju - svrha kazne je opća prevencija tj. da opomene i spriječi sve ostale
građane da se nađu u narušavanju pravnog poredka: sama ličnost prekršitelja nije interesantna
c) zadatak kažnjavanja je preodgoj delikventa je njegovo ponovno "vraćanje društvu"=teorija
preodgoja počinitelja.

10. PRAVNE NORME BEZ SANKCIJA

Državni organi ponekad donose pravila koja nemaju sankciju: neki teoretičari smatraju da
takve norme, zbog nepostojanja sankcija, nemaju pravni značaj, dok drugi ipak smatraju da su
to pravne norme, ali s nedostatkom, nesavršene i nazivaju leges imperfectae (nesavršeni
zakoni).
Dijalektička teorija prava smatra da nije bitno za pravnu narav nekog pravila da ima sankciju i
da je sankcija u pravnoj normi predviđena, već da postoji stvarna mogućnost da državni organ
sankciju i naknadno odredi (ex post facto) i osigura kazneno izvršenje u svojoj primjeni.
Najveći problem je kod tzv. ustavnih norma do kršenja ustavnih normi dolazi:
- uvjeti kada ju krši pravni subjekt koji nije najviši državni organ - ne postoji nikakva stvarna
prepreka da se sankcija naknadno odredi i da je državni organ naknadno provede; ustav je
razrađen u nižim pravnim propisima, što znači da povreda Ustava i povreda nižeg propisa koji
ima sankciju - u tom slučaju normi se ne može odbaciti pravni karakter.
- uvjeti kada ju krši najviši državni organ (onaj koji je suveren) - ne postoji organ viši od
njega koji bi propisao pravnu sankciju i kazneno izvršenje te sankcije: suveren organ
kršenjem ustavnih normi može izazvati negativne političke posljedice, tj. može biti politički
odgovoran: postupci suverenog organa ne kreću se u apsolutnoj, već relativnoj slobodi.
Pravne norme mogu biti bez sankcija, ali ne mogu biti bez državnog organa koji bi sankciju
naknadno odredio i osigurao kazneno izvršenje.

11. REAGIRANJE PRAVNE VLASTI NA PROTUPRAVNA DJELA

Protupravno djelo je negacija prava na koje vlast reagira kaznom, što znači da je kazna
negacija protupravnog djela: kazna je saniranje ili ponovna uspostava pravnog stanja. Svrha je
pravne vlasti da kvalitetom i kvantitetom kazne ostavri ekvivalent prema protupravnom djelu.
U procesu kažnjavanja pravnoj vlasti stoje na raspolaganju razni oblici kazne; kazna u širem
smislu je reagiranje pranog poretka na protupravna djela dijeli se:
1. kazna u užem smislu: a) oduzimanje života
 b) tjelesna kazna
c) oduzimanje imovine
d) oduzimanje slobode
e) oduzimanje prava
2. popravljanje nanesene štete - može se izvesti s različitim intenzitetom i kvalitetom:
a) naturalna restitucija - povrat u prijašnje stanje
- individualna (vraća se ista stvar koja je bila oduzeta)
- generička (daje se za uzvrat oduzete ili oštećene stvari druga stvar iste kvalitete)
- uz nadoplatu troškova (vlasnik oštećenu stvar popravlja, ali odštetitelj plaća troškove
popravka)
b) nadoknadna štete - oblik saniranja štete novčanim ekvivalentom; odlučuje se koja će se
šteta nadoknaditi: stvarna šteta (damnum emergens) ili izmakla dobit (lucrum cessans)
c) udovoljenje (satisfakcija) - oblik saniranja štete koji se sastoji u davanju moralnog
ekvivalenta za počinjenu neimovinsku štetu.
3. poništenje pravnog posla (pravnog akta) - stavljanja van pravne snage i eventualno
ukidanje mogućnosti da taj pravni akt izaziva pravne posljedice.

12. PROTUPRAVNOST I PRAVNA ODGOVORNOST

Pravna odgovornost je odgovornost za vlastito ili tuđe ponašanje pred organima pravnog
poretka. Da bi nastala protupravnost potrebno je da nekim aktom ili ponašanjem bude
povrijeđena neka pravna norma ili da dođe do povrede pravnog subjekta. Postoje dva
elementa protupravnosti:
1. objektivni element - ponašanje koje je suprotno nekoj pravnoj normi - laesio normae sadrži
odgovornost po kriteriju uzročnosti (princip cause)
2. subjektivni element - nastaje kada se počinjeno protupravno djelo uračunava nama i čini
odgovornom našu svijest, to stanje naše svijesti koje je uzrok protupravnog djela naziva se
krivnja ili culpa u širem smislu.
Kad je u pitanju djelo suprotno normi škola prirodnog prava radi razliku između:
- mala in se (zlodjela sama po sebi, koja treba pravno kažnjavati)
- mala prohibita (pravom predivđena, zabranjena i kažnjiva protupravna djela)
Pravni pozitivizam (najdosljednije ostvaren u pravnoj teoriji Hansa Kelsena) oštro je osudio
ovaj dualizam protupravnosti ističući da se pravnog poretka tiču samo mala prohibita. U
modernom pravu u skladu sa tim vrijedi: Nullum crimen sine lege, nulla pena sine lege
(nijedno kazneno djelo nije kazna ako nije unaprijed propisano zakonom).
Krivnja i odmjeravanje kazne različito se stupnjeva već prema tzome je li protupravno djelo
nastalo namjernom (dolus) ili propuštanjem dužne pažnje (culpa).
Namjera ili dolus - culpa u širem smislu
Teže se ocjenjuje pravno i kazneno nego culpa iz čega proizilazi veća pravna odgovornost
redovito veća kazna za počinitelja: intenzitet namjere može biti različit i očituje se u
stupnjevima: I. stupanj - postoji svijest i volja da se djelo izvede; II. stupanj - postoji još i
svijest o protupravnosti djela i njegovih posljedica; III. stupanj - postoji još i zluradost (zbog
počinjenog djela i okrutan oblik njegova izvođenja).
Da bi se moglo govoriti o dolus mora postojati uračunljivost pravnih subjekata u protivnom
nema namjere jer on nije u stanju shvatiti značaj svog djela i upravljati svojim postupcima.
Propuštanje dužne kazne ili culpa.
Protupravno djelo može nastati i zbog nehata nekog pravnog subjekta, ono može imati različit
intenzitet i očituje se u stupnjevima:
a) culpa lata (gruba nepažnja, krajnji nehat) - nastaje jer pojedinac nije upotrijebio pažnju
koju ima svaki prosječan čovjek po pravnoj odgovornosti.....
b) culpa levis ( lakša nepažnja, blaži nehat) - nastaje jer pojedinac nije upotrijebio pažnju koju
posjeduje savjestan čovjek tj. čija je pažnja natprosječna
c) culpa inteligendo - nastaje kada pojedinac nije upotrijebio pažnju koju bi primjenila stručna
osoba prilikom izbora
Isto kao i kod protupravnosti i kod pravne odgovornosti razlikujemo:
1. objektivnu (kauzalna) odgovornost - za štetu odgovara štetnik koji je svojim protupravnim
djelom prouzročio štetu na imovini oštećenika
2. subjektivna odgovornost - odgovornost po kriteriju krivnje

13. OBLICI ISKLJUČENJA PROTUPRAVNOSTI

U pravnom poretku postoje primjeri u kojima je nanešena šteta pravnim subjektima, ali se
zbog posebnih razloga ne može zaključiti da je nanesena šteta protupravna. Oblici u kojima se
javlja nanošenje štete isključenjem protupravnosti:
- nužna obrana - vrsta samopomoći koju pravni poredak načelno zabranjuje, ali iznimno
dozvoljava; ona je neophodna
- krajnja nužda - stanje kada se netko nalazi u neiskrivljenoj opasnosti pa počini određeno
djelo da bi otklonio tu opasnost koja se4 na drugi način nije mogla otkloniti, a da pritom ne
nanese zlo koje nije veće od onog koje je prijetilo, npr. brodolomci se nalaze u moru, drže se
za jednu dasku dvojica i dođe treći i svi zajedno potonu
- činjenje štete po dužnosti - kada je pravni subjekt ovlašten pravnim propisima da u
pojedinim prilikama učini štetu interesima drugih u cilju zaštite nekih drugih viših interesa
(npr. interes cjelokupne zajednice)
- viša sila (vis maior) - događaj ili činjenica koja izvan ljudske volje i na koje ljudska volja ne
može utjecati npr. neizvršavanje obaveza zbog bolesti
- pristanak oštećenog - kada jedan pravni subjekt nanosi drugome štetu uz njegov pristanak
(nema pravopravnosti radnje) pristanak oštećenog može se ostati samo na području prava i
interesa kojima on osobno ma pravo raspolagati i samo za ona djela koja nisu u pravnosti s
opće usvojenim shvaćanjem npr. umjetna oplodnja, presađivanje organa.

14. PRAVNI ODNOS

Pravni odnos je društveni odnos koji je pravnom normom (pravom), razlikujemo:

1. apstraktni pravni odnos - odnos koji je uređen općom pravnom normom između apstraktno
određenih pravnih subjekata, npr. kupoprodaja (bilo koji prodavaoc i bilo koji kupac). Taj je
odnos unaprijed određen pravom
2. konkretni pravni odnos - odnos koji nastaje između konkretno određenih pravnih subjekata
npr. Josipa Lisac i Giuseppe Verdi sklapaju brak.
Činjenice koje izazivaju postanak, promjene ili prestanak pravnih odnosa nazivamo pravne
činjenice, mogu biti dvovrsne: prirodni događaji (pravne činjenice koje nastaju bez
sudjelovanja i nezavisno o ljudskoj volji) i ljudske radnje (pravne činjenice koje nastaju
aktima ljudske volje tj. zbog aktivnosti volje); razlikujemo: ljudske radnje u skladu s pravom -
pravni poslovi (npr. kupovanje knjige) i protupravne ljudske radnje - delikti (npr. krađa
automobila).
Jedan konkretan pravni odnos sastavljen je od više elemenata (pravni subjekt, pravni objekt,
subjektivno pravo, pravna obveza, te u širem smislu pravno pravilo).

15. PRAVNI SUBJEKT

Pravni odnosi postoje jedino između fizičkih osoba i njihovih udruženja ili između samih
udruženja. Da bi pojedinci i njihova udruženja mogli sudjelovati u pravnim odnosima
potrebno je da im pravni poredak prizna neka svojstva tj. da budu nosioci prava i dužnosti
(obveza), priznatih od pravnog poretka, što znači da su prvani subjekti osobe koje su nosioci
prava i dužnosti u pravnom poretku. Pravni subjekti mogu biti: fizičke osobe (pojedinci) i
pravne osobe (udruženja pojedinaca), oni mogu imati:
- pravnu sposobnost - svojstvo društvenih jedinki da budu nosioci prava i dužnosti priznatih
od pravnog poretka - pasivnost
- djelatna sposobnost - skup ovlaštenja pravno sposobnim društvenim jedinkama da pravno
djeluju, tj. da vlasitim ponašanjem izazivaju pravne posljedice - aktivnost ona se dijeli na
poslovnu sposobnost (sposobnost sklapanja pravnih poslova u skladu sa pravom) i deliktnu
sposobnost (sposobnost poduzimanja, obavljanja i odgovornosti za protupravne radnje).

16. FIZIČKE OSOBE KAO PRAVNI SUBJEKT

Fizička osoba je pojedinac, koji svoju pravnu sposobnost stječe rođenjem (čak i zametak u
majčinoj utrobi ima pravni subjektivitet pod uvjetom da se rodi živo-funkcija), ne može se
umanjiti niti ograničiti. Danas redovito svi ljudi imaju pravnu sposobnost, prije to nije bio
slučaj, primjerice robovi u starom Rimu.
Potpunu poslovnu (djelatnu) sposobnost fizička osoba stječe s navršenih 18 godina , u
pojedinim slučajevima pravnom subjektu mlađem od 18 godina može se priznati poslovna
sposobnost, npr. osobi koja stupa u brak prije 18 godine!
Općenito razlikujemo tri stupnja stjecanja poslovne sposobnosti fizičke osobe :
a) razdoblje bez poslovne sposobnosti
b) razdoblje prvih elemenata i ograničene poslovne sposobnosti (10, 14, 16 god.)
c) razdoblje potpune poslovne sposobnosti (nakon 18 god.).
Deliktna sposobnost utemeljena je na ubrojivosti ili uračunljivosti (biti svjestan svoje
odluke, svoga čina i redovitih posljedica toga čina), životna dob određuje stupanj pravne
ubrojivosti, stupanj pravne ubrojivosti određuje stupanj deliktne odgovornosti, stupanj te
odgovornosti redovito određuje i vrstu i visinu kazne.
Kategorije uračunjljivosti i kaznene odgovornosti:
- dijete do 14 godina
- maloljetnik: mlađi od 14 do 16 godina
stariji od 16 do 18 godina
- punoljetnik: mlađi od 18 do 21 godine
stariji od 21 godine
Djelatna sposobnost fizičkim osobama može biti ograničena ne samo po kriteriju dobi života,
već i spola (npr. pravo glasa), zdravlja (npr.psihički problem), negativnog društveno
ponašanja (npr. alkoholizam) i raznih oblika diskriminacije (npr. imovinska, rasna).
Pravna i djelatna sposobnost redovito prestaje smrću; na temelju činjenica neka se nestala
osoba može proglasiti mrtvom, ali se smatra da ona ne gubi pravnu ni djelatnu sposobnost, pa
ako se dokaže da je živa svi pravni poslovi ostaju na snazi. Fizička osoba kao pravni subjekt
može raditi sve ono što joj pravno nije zabranjeno.

17. PRAVNE OSOBE KAO PRAVNI SUBJEKT

Pravne osobe su udruženja pojedinaca, različite društvene organizacije koje čine posebnu
individualnost, društvena organizacija postat će pravnom osobom jedino ako ju nadležni
organ prizna kao takvu. Pravna osoba nije zbroj ili suma svojih članova, nego je poseban
subjekt; što zanči da članovi ne gube svovjstvo pravnog subjekta (fizičke osobe). Glavni
elementi pravnih osoba jesu: cilj, djelatnost, članstvo, organi, sredstva, samouporavni
sporazumi i statuti, jedinstvenost i identitet. Pravnu i djelatnu sposobnost pravna osoba stječe
istovremeno aktom priznanja od državnih organa, a prestati mogu pravne osobe zabranom,
zaključkom svojih članova, promjenom postojećih uvjeta, brisanjem iz registra, ispunjenjem
svrhe, propašću imovine,....
Ovisno o cilju i suštini pravnih pravila koje određuju djelovanje pravnih osoba, razlikujemo:
a) društvene pravne osobe, npr. država
b) društveno - političke organizacije, npr. savez sindikata
c) udruženja građana npr. različita kulturna ili sportska udruženja
d) građanske pravne osobe, npr. zaklade
Pravna osoba može u društvu djelovati samo onako kako joj je pravno dozvoljeno.

18. ZASTUPSTVO
 Zastupnik je ona osoba koja ima pravo zastupanja neke druge osobe u pravnim
odnosima, razlikujemo:
1. zakonsko zastupstvo (ex lege) - kao nadomjestak poslovne sposobnosti.
Vrste zakonskog zastupstva: a) po zakonu
b) po nalogu državnog organa
c) po ovlaštenju (tzv. punomoćstvo)
Postoji i specijalna vrsta zastupstva - zastupanje tuđih ili društvenih interesa iz solidarnosti.
2. ugovorno zastupstvo - nastaje kada zastupani (ima doduše i pravnu i djelatnu sposobnost),
ali zbog različitih razloga ima potrebu i hoće da ga u njegovim pravnim poslovima zastupa
netko drugi.
Pretpostavke za ugovorno zastupstvo: a) volja zastupanog da zastupnika ovlasti da obavlja
pravni posao u njegovo ime
b) volja zastupnika da prihvaća obaviti pravni posao za zastupanog
c) potrebno je da postoji pravo i obveza zastupnika da će za zastupanog obaviti neki pravni
posao
d) mora postojati ovlaštenje kojim će se zastupnik legitimirati trećim osobama, takva
ovlaštenja zovu se punomoć: postoji nekoliko oblika punomoći:
- specijalna - za samo jedan konkretan pravni posao
- generična - u svrhu izvršenja određene vrste pravnih poslova
- generalna - za sve vrste pravnih poslova koje pravo dozvoljava
Punomoć može biti: neograničeno (punomoćnik djeluje sam bez specijalnih smjernica
opunomoćitelja) ili ograničena (kada punomoćnik treba postupati po smjernicama
opunomoćitelja); ona može prestati srmću ili punomoćnika ili opunomoćitelja opozivom
punomoćnika...

Zastupstvo se u pravilu dijeli na dvije osnovne vrste:

- neposredno - ono koje se obavlja u ime i na račun zastupanog
- posredno - ono koje se obavlja u ime zastupnika, ali za račun zastupanog

19. PRAVNI OBJEKT

Objekt prava je spona, sredstvo, razlog koji povezuje pravne subjekte u pravni odnos.
Objekti pravnog odnosa dijele se na pravne objekte I reda i na pravne objekte II reda.
Pravni objekti I reda uvijek je neka ljudska radnja u širem smislu (ili ponašanje): što znači ne
samo aktivnu ljudsku radnju (činidbu) već i pasivnu ljudsku radnju (propust).
Pravnoi objekti II reda je ona vrijednost koja je objektom I reda pretpostavljenja ili
obrnuto: objekti I reda je ona ljudska radnja koja se objektom II reda dopunjuje;
objekti II reda mogu biti:
- stvari (knjiga, nova)
- specijalna ljudska radnja ili propust (prolaz, bojenje)
- nematerijalna dobra (čast, ponos, mir, red)
- subjektivna prava ili interesi (prijenos subjektovih prava na treću osobu)

20. SUBJEKTIVNO PRAVO

Subjektivno pravo je ovlaštenje koje pripada pravnim subjektima na temelju pravnih

normi prema tome subjektivno pravo je odražaj postojećih pravnih normi na status pravnih
subjekata. Pravo se odavno dijeli na:
1. pravo u objektivnom smislu - skup svih postoječih pravnih pravila u nekoj državnoj
zajednici, a sadržan je u sistemu pozitivnog prava
2. pravo u subjektivnom smislu - skup svih onih ovlaštenja koja za pravne subjekte proizlaze
iz tzv. objektivnog prava.
Međusobno ova dva prava nalaze se u stanju korelativnosti, tj. činjenice da jedno bez drugog
nemogu.
Treba razlikovati subjektivno pravo od zahtjeva za ostvarenje, jer je moguća situacija da
subjektivno pravo ostaje, a zahtjev za ostvarenjem prestaje. No subjektivno pravo je u tim
situacijama lišteno aktivnosti, tj. osuđeno je na pasivnost i najčešće je neostvarivo. U istoj
situaciji bi se našao i zahtjev za ostvarenje kad nebi bilo subjektivnog prava, to je tzv. tužbeno
pravo, mehanizam ostvarivanja.
1. prigovor, koji može biti:
a) prigovor protupravnosti
b) prigovor zastare ili dosjelosti
c) prigovor nemogućnosti
2. kolizija
Vrste subjektivnog prava su:
a) subjektivno pravo na stvar - ovlaštenje dano pravnom subjektu na temelju norme
objektivnog prava da određenu stvar može posjedovati ili iskorištavati
b) subjektivno pravo prema osobi - ovlaštenje po kojemu možemo od drugog pravnog
subjekta zahtjevati da nešto učini (facere), da nešto ne učini (non facere) ili se staviti u
pasivan stav u odnosu na neku našu radnju (pati).
Ovakva podjela je prihvatljiva samo uvjetno, jer se redovito pravo na stvar ..... ujedno kao i
pravo rpema osobi, i obratno, znanstveno je opravdana dalje podjela:
c) prenosiva, tj. ona subjektivna prava koja se mogu prenijeti od jednog pravnog subjekta na
drugog; pretežno imovinska prava
d) neprenosiva tj. ona subjektivna prava koja se ne mogu prenijeti od jednog pravnog subjekta
na drugog, npr. pravo glasa
Često se u pravnoj teoriji pravi dioba subjektivnih prava i na:
e) subjektivna prava privatnog karaktera - ona ovlaštenja koja ima jedan građanin prema
drugom građaninu, npr odnos vjerovnika prema dužniku
f) subjektivna prava javnog karaktera - ona ovlaštenja koja ima građanin prema državi,
sloboda okupljanja.

21. SREDSTVA PROTIV OSTVARENJA SUBJEKTIVNOG PRAVA

Treba razlikovati subjektivno pravo od zahtjeva za ostvarenje, jer je moguča situacija

da subjektivno pravo ostaje, a zahtjev za ostvarenjem prestaje. No subjektivno pravo je u tim
situacijama lišteno aktivnosti, tj. osuđeno na pasivnost i najčešće je neostvarivo. U istoj
situaciji bi se našao i zahtjev za ostvarenje kad ne bi bilo subjektivno prava, to je tzv. tužbeno
pravo, mehanizam ostvarivanja subjektivnog prava. Sredstva protiv zahtjeva za ostvarenje
jesu:
1. prigovor (exceptio) - znali iznositi suprotan stav nekom zahtjevu s navođenjem određenih
činjenica, a u svrhu da se taj zahtjev odbije, može biti:
a) prigovor protupravnosti - njime se želi ustvrditi da taj zahtjev, čije se udovoljenje od
nas traži, nije u skladu s pravom; u užem smislu razlikujemo:
- prigovor protupravnosti protivan pravnim propisima i drugim aktima
- prigovor protupravnosti nije u skladu s našom ugovornom obvezom
- prigovor protupravnosti nije u skladu s načelima morala
b) prigovor zastare (prestanak subjektivnih prava ili utrnuće njihova zahtjeva za
ostvarenje izmakom vremena) ili dosjelosti (redovito naličje zastare; znači stjecanje
subjektivnih prava ako svjesno (bona fide - u dobroj namjeri) i neprekidno zakonom određeno
vrijeme (rok dosjelosti) obavljamo neka prava, pa ih zato stječemo u potpunosti).
c) prigovor nemogućnosti (impossibilium) može se odnositi na snage čovjeka i
njegovih tehničkih sredstava i na tzv. vanjsku silu.
2. kolizija - sukob subjektivnih prava pojavljuje se u onom slučaju kad postoje dva
subjektivna prava raznih nosilaca, ali na istom objektu, a koja se ne može pravno ostvariti sve
dok oba postoje.
Osim činjenice da subjektivna prava različitih nosioca mogu doći u sukob postoje slučajevi
kada se subjektivna prava istog nosioca mogu dopunjavati, tada govorimo o konkurenciji
subjektivnih prava.
 22. PRAVNA OBVEZA

Pravna obveza je naličje subjektivnog prava i obratno: jedno subjektivno pravo naličje
je jedne pravne obveze. Pravne obveze obično se dijele:
- jednostrane pravne obveze su one kad postoji pravni odnos s dva ili više subjekta, od koji je
subjekt B pravno obvezan subjektu A
- dvostrane pravne obveze nastaju u pravnom odnosu s dvaili više subjekta, u kojem je odnosu
subjekt A pravno obvezan subjektu B, ali je i subjekt B pravno obvezan subjektu A
- prenosive pravne obveze - jedna pravna obveza je prenosiva ako se nastajanjem jedno
subjekta njezino ispunjenje može zahtijevati od drugog.
- neprenosive pravne obveze - pravna obveza je neprenosiva ako je ona specifično vezana uz
određenu osobu i njezine jelatne mogućnosti.

23. FIKCIJE I PRESUMPCIJE

(ovaj esej je kod ivane bio prekrižen, pa sad... od viška glava ne boli)

Pravo da bi ispunilo određeni cilj, pretpostavlja neke činjenice, a u pojedinim uvjetima

ide i dalje: zamišlja ili izmišlja pojedince činjenice.
Fikcija nastaje kad je organima prava jasno da jedna činjenica ne postoji a oni ipak
zamišljaju i utvrđuju da postoji, primjerice nasciturus (smatra se da je začeto djete već rođeno
i prije njegova rođenja ono ima pravni subjektivitet) i ignorantia iuris nocet (pravo zamišlja
da su sva pravna pravila poznata svim njihovim adresatima i da se nitko ne može ispričati
nepoznavanjem prava).
Presumpcije nastaju kada organi prava nisu i ne mogu biti sigurni u to da li nekla
činjenica postoji ali oni tada pretpostavljaju i utvrđuju da postoji. Razlikuju se dvije vrste
presumpcija:
- praesumptiones iuris (pravne) - oborive presumpcije tj. one protiv kojih se dopušta dokaz
koji ih može oboriti
- praesumptiones iuris et de iure (pravne i o pravu) - neoborive presumpcije tj. one protiv
kojih se ne dopušta dokaz i koje se prema tome pravno ne mogu poništiti

Samo ona neoboriva pretpostavka za koju organi prava pouzdano znaju da je neistina u
stvarnosti postaje fikcija.

24. PRESTANAK PRAVNIH ODNOSA

Na prestanak pravnih odnosa djeluju tzv. pravne činjenice (odgovor 14.) Pravni odnosi
mogu prestati:
1. prestankom pravnog pravila - pravni odnosi mogu se formirati jedino ako su osnovani na
nekim pravilima koje donose državna ili pravna vlast, a ona ih može i ukinuti
2. prestankom subjekata - smrću jednog ili više subjekata ukoliko je taj odnos bio utemeljen
na osobnim obvezama ili osobnim pravima
3. prestankom objekta - u slučaju da se radi o tzv. individualnim stvarima tj. onim koje se ne
mogu amijeniti
4. vlastitim ukinućem subjektivnog prava (tzv. oprost duga) - vjerovnik može oprostiti
dužniku dug i time pravni odnos između njih prestaje
5. ispunjenjem obveza - u skladu s odredbama dotičnog pravnog posla
6. konfuzijom - ako se subjektivno pravo i dotična pravna obveza sjedine kod iste osobe, tj.
ako obveza pređe na nosioca subjektivnog prava
7. kompenzacijom - kada između pravnih subjekata postoje uzajamna potraživanja koja su
istovrsna i dospjela su za ostvarivanje, te utuživa.

25. PRAVNI AKT

Pravni akt je u užem smislu isto što i pravna norma (pravilo), odnosno pod pravnim
aktov podrazumijevamo pravne norme i određene čine - tužba, žalba, predstavka, molba,
prijava, izjava, upis, sudjelovanje. Izvori prava:
Matrijalni izvori prava:
- objektivni - onde društvene činjenice i situacije koje dovode do uspostave i funkcioniranja
nekog državnopravnog poretka, koji stvara i čini efikasnim svoje pravo
- subjektivni - svjesne društvene sile i faktori (grupe, klase, pojedinci) koji uspostavljaju i
stvaraju pravo
Formalni izvori prava - svi oni oblici u kojima se pravo očituje: formalni izvori su akti koji
sadrže pravne norme, akti koje ne sadrže pravne norme i pravni odnosi.
Pravni akti koji sadržavaju pravne norme mogu biti:
1. opći pravni akt - norma ga predviđa, niz u osnovi ponovljenih odnosa, unaprijed ih regulira
2. pojedinačni pravni akt - konkretan odnos se zatječe, odnos je neponovljiv, norma ga
regulira.
Karakteristike pravnih akata:
Hijerarhija pravnih akata (s obzirom na snagu):

opći pravni akt pojedinačni pravni akt

1. ustav ukaz
2. zakon rješenje i zaključak
3. uredbe, naredbe, odluke rješenje, presuda
4. sudski precedenti pravni posao
5. običajno pravo
6. samoupravni opći akt pojedinačni samoupravni akti

Identifikacija pravnog akta sadrži slijedeće elemente:

- naznaka organa koji ga je donio
- datum kad je akt donešen
- ime akta (navodi se vrsta akta i koje odnose regulira)
- sadržaj akta
- oblik akta

Svaki pojedinačni pravni akt redovito proizilazi iz općeg pravnog akta i to po načelu
zakonitosti. Načelom zakoitpsti shvaća se zahtjev da sadržaj i oblik nižeg pravnog pravog
akta bude u skladu s višim pravnim aktom, u protivnom se određuje da je akt nezakonit;
nezakonitost može biti dvojaka:
a) materijalna nezakonitost (nastaje ukoliko se sadržaj nižeg pravnog akta ne slaže s
višim pravim aktom)
b) formalna nezakonitost (nastaje kada se viši pravni akt propisuje u kojem će se
obliku i po kojem postupku i od kojeg organa pojaviti niži akt, a niži akt tim zahtjevima ne
udovoljava)
Sukaldnost u odnosu na nižeg pravnog akta prema višem pravnom aktu očituje se u
dva načela:
1. načelo ustavnosti - zahtjeva sukladnost zakona i drugih pravnih akata sa ustavom
2. mačelo zakonitosti - zahtijeva sukladnost nižih pravnih propisa prema višim a
naročito zakonima.
 U slučaju nepoštovanja ovih načela dolazi do nezakonitosti pravnog akta, a tu
nezakonitost može utvrditi nadležan organ (koji donosi akt hijerarhijski jači od akta čija je
zakonitost u pitanju) određenim postupkom ispitivanja i utvrđivanja nezakonitosti.

26. PRAVNI LIJEK

Sredstva kojima se pokreću ispitivanja i čiji rezultat treba da bude utvrđivanje

zakonitosti, odnosno nezakonitosti pravnog akta, nazivaju se pravni lijekovi, odnosno pravni
lijekovi su sredstva kojima se pobijaju odluke državnih organa idrugih nadležnih organa.
Danas je redovita praksa da pojedinačni akt, koje izdaju državni ili drugi pravni organi,
sadržavaju tzv. uputu o pravnom lijeku, tj. pouku adresatu pravnog akta kojem oragu, putem
kojeg organa i u kojem vremenskom roku se stranka, nezadovoljna aktom, može žaliti
zahtijevajući ispitivanje i utvrđivanjem zakonitosti pravnog akta.
Odluka državnih i drugih nadležnih organa može biti pogrešna ako dođe do:
1. greške u odlučivanju - error in iudicondo ako je organ pogrešno ili nepotpuno
utvrdio činjeničo stanje
2. ako je na činjenično stanje primjenjen pogrešan pravni propis ili greške u postupku -
error in procedendo (ako se organ nije držao bitnih odredba propisnog postupka).
Protiv tih nedostataka pokreću se pravni lijekovi, ti se lijekovi sistematiziraju u
slijedeće grupe:
I. grupa:
- redovni - protiv odluke koja nije pravomoćna
- izvanredni - protiv odluke koja nije pravomoćna
II.grupa:
- remonstrativni - ako o uloženo, pravnom lijeku rješava isti organ koji je donio
odluku
- devolutivni - ako o uloženom pravnom lijeku rješava organ viši od onoga koji je
donio odluku
III.grupe:
- suspenzivni - ako uloženi prani lijek spriječava (odlaže) izvršenje pobijanje odluke
- nesuspenzivni - ako uloženi pravni lijek ne spriječava (ne odlaže) izvršenje
pobijeanje odluke
IV.grupa:
- jednostrani - ako nadležni organ rješava na temelju jednostranog saopćenja (žalbe)
podnosioca pravnog lijeka ne dajući mogućnost drugoj strani da se izjasni o uložanom
pravnom lijeku
- dvostrani - ako nadležni organ pruža i protivnoj stranci mogućnost da se izjasni o
uloženom pravnom lijeku tj. da dade odgovor na uloženi pravni lijek.
Efikasno djelovanje pravnih lijekova daje građanima mogućnost da zaštite svoja prava
i interese; što znači da se pravni poredak nalazi u prilici da temeljitije eliminira nezakonite
pravne akte, da učvršćuje zakonitosti, jača prava građana, a time osigurava i svoju političku
stabilnost.

27. PRAVOMOĆNOST PRAVNOG AKTA

Pravomoćnost je stanje pravnog akta kad on, u relativnom smislu, postaje pravno
definiran pa nije u mogućnosti da bude poništen redovnim pravnbim lijekom.
Pravomoćnost može uslijediti na ove načine:
a) pravni akt je donesen; protiv njega nije dozvoljena upptreba pravnih lijekova
postaje odmah pravomoćan
b) pravni akt je donesen; dozvoljena je protiv njega upotreba pravnih lijekova stranka
ne upotrijebi to pravo: izminućem roka za pravni lijek akt postaje pravomoćan
c) pravni akt je donesen; dozvoljena je protiv njega upotreba pravnih lijekova, stranka
pravodobno upotrijebi to pravo akt dolazi nadležno organu na ispitivanje i utvrđivanje
zakonitosti rješenjem tog organa akt postaje pravomoćan ili se poništava
 d) pravni akt je donesen, dozvoljena je protiv njega upotreba pšravnih lijekova, ali
stranka se odrekne prava na žalbu pa pravomoćnost nastupa prije isteka roka za ulaganje žalbe
e) pravni akt je donesen; dozvoljena je protiv njega upotreba pravnih lijekova
nezadovoljna stranka uloži žalbu protiv tog akta u cjelini ili jednog njegovog dijela, ali
odustane od već izjavljene žalbe
f) akt je postao pravomoćan, ali utjecajem izvanrednih pravnih lijekova pokreće se
pitanje njegove zakonitosti odnosnim ispitivanjem njegova se prvobitna pravomoćnost još
jače utvrđuje ili poništava.
Ovakav pojam pravomoćnost odnosi se na pojedinačne pravne akte dok se kod općih
pravnih akata govori o stupanju na snagu ili pravosnažnost.

Posljedice pravomoćnosti:
- časom pravomoćnosti stupa na snagu princip ne bis in idem (pravo ne dozvoljaba,
kad je već donijelo konačnu i nepozivu odluku, nikakvo dvostruko ili opetovano raspravljanje
i presuđivanje ili rješavanje već presuđene stvari)
- drugo načelo koje slijedi je res iudicatal (pravno definirana i neopoziva odluka o
nekoj stvari)
- res iudicata nadovezuje se na ne bis in idem te nastaje res iudicatal pro veritate
habetur (ono što je navedeno u aktu mora se uzeti kao istinito; pravo ovdje uvodi kao
pretpostavku - istinitost da bi zadovoljio svoju težnju za postizanjem tzv. materijalne istine).

28. KLASIFIKACIJA NEZAKONITOSTI

Nezakonitost pravnog akta znači njegovu protupravnost: taj akt je stavrno

protupravan, nije u skladu sa sadržajem pravnih normi pojavljuje se u različitom intenzitetu,
ona može biit teža ili lakša, a klasificira se kao:

1. ništavost pravnog akta gdje razlikujemo.

a) apsolutnu ništavost pravnog akta (teži oblik nezakonitosti) sastoji se u stanju koje se
ispoljava u ovim činjenicama:
- aktu nedostaje neki bitan element za njegovu pravovaljnost
- takav akt se poništava, te postaje ništav
- negira mu se pravovaljnost već od samog početks - ex tune akt poništenja seže u
prošlost sve do nastanka dotičnog akta
- uopće se ne priznaju posljedice koje je bio izazvao; akt se apsolutno negira:
negotium nullum (nepostojećim)
- državni organi moraju paziti i ukazivati na ništavost, ali i na incijativu građana
- tužba za poništenje tog akta ne zastarijeva
- odluka o ništavosti je tzv. deklaratorne prirode tj. sama ova odluka jedino potvrđuje
ništavost
b) relativna ništavost pravnog akta, sastoji se od:
- manji stupanj ništavosti (ili ublažena ništavost)
- akt se smatra valjanim sve dok se ne uloži tužba i uslijedi njegovo poništenje
- postupak za ovu vrstu bištavosti pokreću same zainteresirane stranke
- ima rok za poništenje, nakon čega dolazi do zastare
- ako se utvrdi relativna ništavost sve njegove posljedice, sadržaj i zahtjevi
obezvređuju se od početka - ex tune
2. oborivost pravnog akta (lakši oblik nezakonitosti) sastoji se u stanju koje se očituje u ovim
činjenicama:
- akt postoji i proizvodi namjeravane efekte
- može se oboriti jer ima nedostatke u sebi koji ga čine protupravnim
- obaranje se može postići samo zahtjevom oštećene stranke
- neće se poništiti već ukinuti
- on gubi pravnu snagu od časa ukidanja, to se ukidanje odnosi samo na budućnost
- oborivost ne ispituje i ne utvrđuje državni organ po službenoj dužnosti nego ako
oštećena stranka uloži prigovor

29. USTAV

Ustav je u hijerarhiji ustava najviši pravni akt, u njemu su sadržana temeljna prava
najviših državnih tijela i njihovi međusobni odnosi te temeljna ljudska prava. Faktički
promatrano svaka država ima ustav, jer predstavlja činjenicu organizacije vlasti i pravnog
poretka.
S obzirom na oblik ustav može biti:
- pisani - skup osnovnih propisa o uređenju neke države, koji postoji u pisanoj formi
- nepisani - sastoji se od načela koja nisu napismeno utvrđena, ali su se formirala i uvrježila u
toku političkoh života ili pralamentarne prakse
- kodificiran ustav - onaj u kojem su kao u jedinstvenom i redvoito pisanom dokumentu
sakupljena osnova načela o uređenju odnosne države
- nekodificiran ustav - ustav koji se nalazi u difuznom stanju i nije jedinstven i cijelovit
dokument

Ustavi se razlikuju i po ome kako određuju način svog mijenjanja:

- kruti - promjena može biti izvedena posebnim, složenim postupkom
- meki - mogu se mijenjati kao i obično zakoni
Po načinu donošenja ustavi se mogu podijeliti pa:
- oktroirane ustave - jednostrani akt poglavara države: rezultat političkog diktata
- ustavne paktove - izraz kompromisa između poglavara države i predstavničkih skupština
- narodne ustave - iza njih stoji volja naroda, slobodno izražena općim tajnim i demokratskim
provedenim izborima ili referendum.
Ustavi različitih zemalja i društvenih uređenje imaju različite sadržaje, koji ovise o suštini
dotične države i društveno - ekonomskog poretka. Ustav po svom sadržaju mora imati i neke
tehničke kvalitete (mora biti jedinstven i praktičan, jezgrovit, realan i nacionalan...)

30. ZAKON

Zakon je onaj pravni akt ili pravna norma koji u hijerarhijskoj ljestvici pravnih akata
dolazi odmah ispod ustava. Općenito razlikujemo zakone u:
- formalnom smislu - svaki akt koji donese zakonodavno tijelo po određenom zakonodavnom
postupku, te akt koji nosi formalan naziv zakon a bez obzira na to kakav ima sadržaj
- matrijalnom smislu - svaki akt koji neovisno o organu koji ga je donio, ima sadržaj koji
obično imaju zakoni, tj. takav sadržaj koji se redovito i kod većine država rezervira za zakon:
neki teoretičari smatraju da je zakon u matrijalnom smislu samo opći pravni akt.
Zakon je redovito opći pravni akt, jest da se može pojaviti i u obliku pojedinačnog pravnog
akta, tj. akta koji regulira samo jednu konkretnu situaciju, koja je neponovljiva. Opći pravni
akt može biti ograničen:
a) s obzirom na teritorij
b) s obzirom na stanovništvo
c) s obzirom na vremensko ograničenje

Nadležni organ može dati zakon u obliku:

- deskripcije, npr. opisivanje državnog grba
- konstalacije, npr. činjenica privrednog razvitka
- proklamacije, npr. isticanje političkih ciljeva
Onaj zakon koji se ne podudara s ustavnim odredbama (organi koji donose zakon; postupak
po kojem se donosi zakon; sadržaj zakona) je protuustavan.
Često se smatra da je poseban oblik zakona sadržan u tzv. ratifikaciji međunarodnih
organizacija; akt ratifikacije je proces klad nadležni organ jedne države prihvate i potvrde
sadržaj jednog međunarodnog ugovora i unošenjem u svoje zakonodavstvo učine ga
obveznim, sama ratifikacija se odvija u fazama:
1. ratifikacija u zakonodvanom domu
2. potpisivanje i izdavanje ratifikacijske isprave u domu
3. razmjena ratifikacijskih isprava među državama
4. deponiranje ratifikacionih isprava
5. registriranja međunarodnih ugovora kod UN

31. OBIČAJNO PRAVO

Običajno pravo nastaje kada je država priznala ili preuzela neki običaj koji je već imao
samostalnu egzistenciju u druptvu, koji se već bio formirao: tim momentom običaj je dobio
pravni karakter te postaje običajno pravo.
Po tradicionalnoj koncepciji običajno pravo moralo je imati neke socijalne pretpostavke:
1. opću primjenu - običaj koji se odnosi na dotično područje mora biit prihvaćen od velike
većine pripadnika ili zajednice
2. dugotrajno vršenje - običaj se mora vršiti kroz stanovito, relativno duže razdoblje
3. uvjerenost u ispravnost običaja - da postoji privrženost prema njemu i dobrovoljno njegovo
prihvaćanje, da nema protiv sebe suportan običaj
Moderna pravna tehnika sankcionira običaj na dva načina:
- zakonodavni put - dozvola zakonodavca čini da jedan običaj postane pravno priznat
- sudsko - izvršni put - mogućnost da sudovi i drugi izvršni organi i bez dozvole zakonodavca
prihvaćaju običaje kao normativne stvarajući tako ad hoc običajno pravo
Do primjene običaja u pravnim procesima može doći u dva slučaja:
1. kad se zakon na njega poziva ili
2. kad nema zakona, vezano uz uvijete da dotični običaj nije protivan drugim pravnim
propisima ili moralnim načelima ili načelima pravnog poretkla i da je u skladu sa suštinom i
kretanjem dotičnog društva.

32. ELEMENTI DRŽAVE

Država je jedna društvena, socijalna organizacija, koja kao svaka druga društvena
socijalna organizacija mora imati neke karakteristike: mora imati svoje članstvo, funckije,
djelatnosti, organe ili tijela koji obavljaju te djelatnosti, određena sredstva da bi njima
ostvarila djelatnost, propise....
Ona se od drugih društvenih organizacija razlikuje po tome što raspolaže posebnom vlašću a
ta je vlast prema karakteristikama:
- društvena
- suverena
- prisilna
Kakav će oblik vlasti poprimiti jedna država ovisi o obliku vladavine (monarhija ili republika)
i obliku državnog uređenja.
Država kao društvena organizacija, po tradicionalnom shvaćanju, mora imati slijedeće
elemente:
1. teritorij (državno područje)
2. pučanstvo (stanovništvo)
3. vlast
4. pravo (pravni sustav i pravni poredak) - navodi ga suvremeno mišljenje
 33. TERITORIJ KAO ELEMENT DRŽAVE

Svaka država posjeduje stanovit teritorij, ona je predstavljena u vlasti, koja se mora
prostirati (primjenjivati) na neki teritorij i na neke ljude, osobe (stanovništvo). Državni
teritorij je trodimenzionalni prostor (zemljišna površina - teritorijalno more i unutrašnje
morske vode, zemljišna unutrašnjost i zračni prostor); on obuhvaća površinu državnog
teritorija, dubina zemljišta do središta zemlje (neovisno o tome kolike su stvarne mogućnosti
države da prodre do dna) i podrazumijeva se prostor iznad površine, u vis do koje sežu
klasične letjelice (Svemir ne spada u državni teritorij).
Postoje različite teorije:
Teorija vlasništva (eigentumstheorie) - državno područje je objekt državne vlasti i država nad
njim ima vlast; u svezi s patrimonijalnim shvaćanje feudalne države
Teorija svojstva (eigenschaftstheorie) - po njoj je državni teritorij bitno svojstvo neke države i
ako ga ona poveća ili smanji dolazi do promjene u subjektivitetima.
Teorija prostora (raumstheorie) - područje nije objekt vladanja države nego njezin prostorni
domašaj (E. Henrich)
Teorija mjerodavnosti (kompetenztheorie) - shvaća državno uređenje samo kao fizičku,
matrijalnu trodimenzionalnu sferu u kojoj vrijedi državni pravni poredak; naglasak se stavlja
na teritorijalni suverenitet, a ne na područje koje postaje sekundarni pojam. Ova se teorija
danas isključivo prihvaća.
Što se tiče granica, treba znati da granica nije granična crta, nego poloha koja prolazi tom
crtom, pa ide u širinu, u visinu i sve do središta Zemlje. Granice se određuju ugovorom
između susjednih država = ugovorna granica. S obzirom na to kako se ugovorm granica
određuje razlikujemo:
1. prirodne granice: one koje idu ili slijede neku prirodnu pojavu, fenomen ili objekt, ako nije
posebno određena vrijede pravila:
- granica ide crtom ekvidistancije, tj. geometrijskom sredinom rijeke, svaka točka jednako
udaljena od najbliže crte na obali jedne i druge države
- za plovnu rijeku: granica ide thalwegom, tj. crtom koja spaja najdublje točke u koritu rijeka
- za planinske lance: moguća su dva sustava razgraničenja:
a) povlačenje ravnih crta koje spajaju najviše točke planinskih lanaca
b) sustav razvođa rijkea (svi dijelvoi teritorija, rijeka, ptočića koji spadaju jednom slivu, a
drugoj državi rijeke i potoci drugog sliva)
2. ugovorne granice- određuju se precizno definirane kote prema geografskoj širini i dužini,
pa se povlače ravne crte koje spajaju te kote.
Posebni problem u utvrđivanju granica jvalja se kod obalnih država, tj. država koje graniče s
morem (odgovor 34.)

34. TERITORIJ OBALNE DRŽAVE

Posebni problem u utvrđivanju granica javlja se kod obalnih država, tj. država koje
graniče s morem; obalno more obuhvaća unutrašnje morske vode i teritorijalno more, nad
njim se prostire suverenost neke države i stoga čine dio državnog teritorija.
Unutrašnje morske Vode su onaj dio mora koji je tako tijesno vezan uz kopneni dio teritorija
da je pravni režim (prava i dužnosti obalne države u pogledu unutarnjih voda) gotovo
istovijetan s kopnenim pravnim režimom; spadaju ušća rijeka, luke, pristaništa...
Teritorijalno more je pojas mora (uključujući podmorje i zračni prostor) koji se proteže uzduž
cijele obale neke države, odnosno uzduž njenih unutarnjih morskih voda. Polazna crta od koje
se mjeri širina teritorijalnog mora jest crta niske vode uz obalu ako ne postoje unutarnje
morske vode, a gdje one postoje polazna crta za mjerenje je vanjska granica unutarnjih
morskih voda. Maksimalna dopuštena širina teritorijalnog mora je 12 morskih milja mjereći
od vanjskih granica unutarnjih morskih voda do vanjskih granica vanjskog pojasa.
Prostranstva pod nacionalnom jurisdikcijom su vanjski pojas, epikontinentalni pojas i
isključiva gospodarska zona, svi su oni dio otvorenog mora i državnog teritorija.
Vanjski pojas je pojas mora koji je dio otvorenog mora, a buduči da se naslanja na
teritorijalno more koje je dio državnog pojasa obalne države, obalnoj državi se priznaju
određena prava i obveze u pogledu tog pojasa.
Epikontinentalni pojas obuhvaća morsko dno i podzemlje ispod morskog dna koji se protežu
izvan njena teritorijalnog mora do vanjskog ruba kontinentske orubine ili do 200 morskih
milja računajući od polaznih crta za mjerenje širine teritorijalnog mora. On nije dio državnog
teritorija, obalnoj državi priznaje se isključivo vršenje suverenh prava radi istraživanja
morskog dna i podzemlja i radi iskorištavanja prirodnih bogatstava (nafta, plin...). On pripada
obalnoj državi od početka (ab initio) i automatski (eo ipso) te ga ne treba proglasiti.
Isključiva gospodarska zona je prostor od vanjskih granica teritorijalnog mora do 200
morskih milja u smjeru otvorenog mora računajući od polaznih crta za mjerenje širine
teritorijalnog mora, a obuhvaća samo površinu mora i stupac vode te epikontinentalni pojas
do 200 morskih milja. Nije pod suverenitetom obalne države, već obalna država ima
isključivo pravo istraživanja i iskorištavanja živog i neživog bogatstva. Pravo obalne države
na isključivu gospodarsku zonu nastaje tek onda kada je dotična država proglasi.
Veliki doprinos u tumačenju teritorija obalnih država dala je Ženevska konferencija o
pravima mora održana 1968. godine.

35. STANOVNIŠTVO KAO ELEMENT DRŽAVE

Stanovništvo je jedan od elemenata države, jer ne može postojati država bez

stanovništva (pučanstva). Stanovništvo koje postoji na području jedne države možemo shvatiti
u dva smisla:
- stanovništvo u užem smislu - su oni pojedinci koji su uz dotičnu državu vezani
državljanskom pripadnošću (državljani dotične države)
- stanovništvo u širem smislu - osim vlastiti državljana i drugi pravni subjekti koji iz različitih
razloga obitavaju na području dotične države, a nisu njeni državljani, oni mogu biti:
- strani državljani (vezom državljanstva su povezani s nekom drugom državom, a ne s
onom na čijem teritoriju obitavaju)
- apatridi (pojedinci bez državljanstva, nemaju vezu ni s jednom državom)
- bipatridi (pojedinci s dvostrukim državljanstvom)
Stjecanje državljanstva može nastati na nekoliko načina:
1. ius sanguinis (prema porijeklu) - prema krvnoj vezi, rođenjem od roditelja koji su
državljani neke države bez obzira na državu obitavanja roditelja
2. ius soli (prema pripadnosti zemlji) - rođenjem djeteta u zemlju u kojoj obitavaju njegovi
roditelji bez obzira na državljansku pripadnost koju oni imaju
3. naturalizacijom - akt osnivanja državljanstva zbog redovito dugog ili stalnog boravka u
dotičnoj državi
4. Načelo sklapanja braka. Stječe se sklapanjem braka u toj državi, negdje postoji da se
udajom za stranca gubi državljanstvo vlastite države
5. sukcesijom - prepuštanjem djela teritorija i stanovnika sporazumom drugoj državi

36. INTERPRETACIJA PRAVNIH PRAVILA

Svako pozitivno pravo ima, na neki način, tri stupnja:

1. stvaranje
2. primjenu
3. promjenu (ili ukinuće)
Učenje o interpretaciji pravnih pravila može se podijeliti:
a) s obzirom na osobe koje ih vrše
- u procesu primjene prava, a mogu je vršiti sljedeće osobe:
- oni koji hoće donijeti nižu pravnu normu u skladu s višom općom normom
- oni koji hoće stvoriti jednu pojedinačnu normu na osnovi opće
 - svi ostali koji se moraju ponašati u skladu sa nekom općom ili pojedinačnom
normom
- izvan primjene prava, to je ono tumačenje koje nema neposredni cilj da posluži praktičnoj
primjeni prava
b) s obzirom na obveznu snagu određenog tumačenja; može biti:
- zakonska ili legalna, gdje razlikujemo:
- autentičnu (pravno pravilo interpretira ono isto državno tijelo koje je to pravno
pravilo donijelo)
- opće obveznu (određenu pravnu normu interpretira jedno uže specijalno određeno
tijelo koje je posebno za to namjenjeno, a uže od onoga pravo tijela koje ju je donijelo)
- kauzističku (pravno obvezna interpretacija koju objavljuju sudovi i pojedini upravni
organi rješavajući konkretan slučaj)
- znanstveno (doktrirano) tumačenje - ona interpretacija koju obavljaju znanstvenici, eksperti
koji pronalaze smisao i sadržaj određenog pravnog pravila; nije pravno obvezna te djeluje
snagom svoje uvjerljivosti, tj. vrijedi onoliko koliko vrijede argumenti u prilog ome postupku
c) s obzirom na tehniku tumačenja (odgovor 37.)

37. INTERPRETACIJA S OBZIROM NA TEHNIKU TUMAČENJA

Općenito znači pronalaženje njihova sadžraja i smisla; osnovne dvije tehnike:

1. subjektivno - statistička teorija (osnovna tehnika interpretacije kod koje se pronalazi smisao
i sadržaj volje stvaratelja; ona je subjektivna jer pronalazti smisao i sadržaj volje, a statistička
jer se ustanovljuje kakva je bila njegova volja u trenutku stvaranja pravnog pravila)
2. objektivno - dinamička teorija (osnovna tehnika kod koje se pronalazi pravi smisao i
sadržaj očitovanja volje, pridajući pri tom pojmovima primjenjenim u tom očitovanju volje
onaj smisao i onaj sadržaj koji ti pojmovi imaju u času interpretacije pravnog pravila; naziva
se objektivnom jer interpretira ono što je očitovano - bitan je tekst, a dinamična jer se smisao i
sadržaj tih pojmova primjenjenih u pravnom pravilu tokom vremena mjenja, mada tekst ostaje
isti; upotrebljava se onda kada se primjenjuju stara pravna pravila).

Ostale tehnike tumačenja:

- jezična - pronalaženjue smisla i sadžaja pravnih pravila gdje se vodi računa o pravilima
jezika
- logična - pronalaženje smisla i sadržaja pravnih normi primjenom zakona logike,
razlikujemo: argumentum a contrario (zaključivanje iz suprotnosti: lijevom stranom ceste je
zabranjeno voziti, što znači da je dozvoljeno voziti desnom stranom), argumentum a minior
ad maius (zaključivanje od manjeg na veće: zabranjeno je pušenje, što znači da je i
zabranjeno paljenje vatre) i argumentum a maior ad minus (zaključivanje od većeg na manje:
dopušten je kredit od 1000 kn, što znači da je dopušten i od 100 Kn)
- sistematska (sustavna) - pozitivno pravo je sistem pravnih normi
- teološka - svakom pravnom normom žele se zaštititi određene društvene vrijednosti; svrha
joj je određenje cilja koji pravna norma treba osigurati
- doslovna - u pravnom pravilu su upotrebljene riječi i pojmovi u njihovom doslovnom
pravnom sadržaju i mi ih ne trebao mijenjati
- sužena - izvodi se kvalitativna korektura izraza sužavanjem značenja tog pojma
- proširena - provodi se kvantitativna korektura izraza proširivanjem značenja pojma u
pravnom pravilu

38. POJAM PRAVIČNOSTI (I POJAM PRAVEDNOSTI)

Standarnu definicju filozofske pravde, kao posve formalne pravednosti, dao je

Aristotel u svom djelu Nikomahova etika (u novije vrijeme porastao je interes za nju
primjerice: J. Finnis, J. Fuller i Ch. Perelman); razlikuje:
Pravednost u užem, posebnom smislu - suglasnost s jednakošću; ističu se dva oblika:
a) justitica distributiva (distributivna ili diobena pravednost) - po formuli "prema zasluzi i
dostojanstvu"; pretpostavlja četiri člana (dva subjekta, za koje jest pravedno, i dva dijela, koji
jesu pravedni); ona je proporcionalna, relativna jednakost i za nju vrijedi geometrijska
proporcija, svojstvena je javnom pravu
b) justitita commutativa (komunatativna, korektivna, ispravljačka, regulativna pravednost) -
postiže se izjednačavanjem i dolazi do izražaja u dobrovljnim i nedobrovoljnim poslovnim
odnosima među subjektima; pravedno znači neku jednakost, a nepravedno povredu
jednakosti, ali ne u smislu geometrijske, već artimetičke proporcije; tu vrijedi apsolutna
jednakost.
Pravednost u širem smislu - je savršena i najveća društvena krepost je suglasnosti sa zakonom
i s jednakošću.
Aristotel u svojoj teoriji sredine (mesotes) primjenjuje matematičko - geometrijsku metodu
služeći se tripartitnom shemom (previše-sredina-premalo). Za Aristotela pravedno postupanje
znači sredinu između vršenja nepravde i trpčljenja nepravde, a državno pravo je dvojako:
prirodno (svuda ima istu važnost, a ne zavisi od toga je li usvojeno ili nije) i zakonsko ili
pozitivno (prvobitno je bilo sporedno kako je glasilo, ali to više nije otkako je zakonski
usvojeno, počiva na dogovoru ili načelu svrsishodnosti).
Bit je pravičnosti i njena funklcija da dopunjuje zakon, gdje je zakon zbog svoje općenitosti
nepotpun i nedovoljan, i da koregira strogost zakona. Aristotel je uočio potrebu za određenom
fleksibilnošću u primjeni prava jer zakon kao opća odredba ne može unaprijed u cijelosti
regulirati svaki slučaj u praksi. Kod pravde put vodi od opće norme prema slučaju, dok kod
pravičnosti polazna točka je pojedinačan slučaj i njegova narav, ali pojedinačan slučaj se
gleda samo kao sredstvo za spoznaju općeg načela primjenjivog na taj slučaj.