Professional Documents
Culture Documents
Pravna norma je društvena norma koja se od drugih društvenih norma (npr. morala, religije,
običaja) razlikuje po svojoj svezi s pravnom vlašću i pravom.
Za pravnu normu nije bitno:
1. sadržaj - pravna norma može pravno obličiti bilo kakav sadržaj
2. oblik - nije bitno da li je ona u pisanom ili nepisanom obliku
3. rok trajanja - nije bitno koliko će trajati
1. njezina vezanost sa pravnom vlasti (tj. državnom vlasti i drugim državno pravnim
činiocima).
a) vezanost za državu i drugr pravno stvaralačke čimbenike
b) učinkovitost, djelotvornost, efikasnost.
Pravna vlast - pojam širi od pojma državne vlasti: to je "pravo na pravo", tj. pravo određenih
činioca da donose i provode pravne norme, kao i da određuju sankcije u slučaju povrede
pravnih normi.
Stvaranje pravne norme:
a) neposredno (pravna vlast stvarajući pravnu normu daje joj sadržaj koji ne nalazimo
ni u jednoj društvenoj normi)
b) posredno (pravna vlast stvarajući pravnu normu daje joj sadržaj koji već nalazimo u
nekoj društvenoj normi i time ga stavlja u pravnu aferu)
Pravna norma je zahtjev koji izdavalac norme upućuje drugima da motivira njihovo
ponašanje. Izdavalac pravne norme naziva se adresantom pravne norme (onaj koji je upućuje
drugima). Oni kojima je pravna norma upućena nazivaju se adresatima pravne norme.
Adresati pravne norme u državi su pravni subjekti i nosioci ovlaštenja i dužnosti koje im daje
državna vlast.
Razlikujemo nekoliko vrsta pravnih normi:
1. pravna norma s obzirom na adresate
2. pravna norma s obzirom na teritorijalno važenje
3. pravna norma s obzirom na vremensko važenje
4. pravna norma s obzirom na svoj sastav
5. pravna norma s obzirom na svoj intenzitet
1
2. PRAVNA NORMA S OBZIROM NA ADRESATE
Može biti:
a) opća pravna norma je ona pravna norma koja je upućena svim građanima na državnom
teritoriju, npr. Ustav R Hrvatske
b) posebna pravna norma je ona pravna norma koja se upućuje samo određenoj grupi građana
a ne svima, npr Zakon o javnim službenicima
c) pojedinačna pravna norma je ona pravna norma koja se upućuje bilo nekom pojedincu ili
većem broju pojedinaca, a glavna karakteristika joj je da pravno rješava neki individualni
slučaj, ujedno neponovljiv npr. sudska presuda.
2
3. PRAVNA NORMA S OBZIROM NA TERITORIJALNO VAŽENJE
Ima pravnih normi koje vrijede na čitavom državnom teritoriju dok neke norme vrijede samo
na jednom dijelu i s obzirom na to razlikujemo:
a) generalna pravna norma - vrijedi na čitavom državnom teritoriju
b) partikularna pravna norma - vrijedi samo na određenom dijelu državnog teritorija.
Postoje tri načela (principa) važenja pravne norme:
1. načelo teritorijalnosti - pravna norma vrijedi na teritoriju neke države i primjenjuje se na
pravne subjekte koji se nalaze na tom teritoriju.
2. načelo personalnosti - pravna norma primjenjuje se na pravne subjete koji su u naročitoj
svezi sa tom državom, tj. na osobe koji su državljani te države
3. načelo eksteritorijalnosti - pravne norme koje daju određene pravne povlastice za osobe i
osoblje diplomatskog predstavništva jedne zemlje u drugoj, npr. osobna nepovrediost,
imunitet, davanje azila, zaštita arhiva...Danas se ne primjenjuje, već se te privilegije priznaju
po državnoj osnovi, a to je rješeno Bečkom konvencijom o diplomatskim odnosima (1963.) i
Konvencijom o odnosima (1964.)
Najčešće se primjenjuje načelo teritorijalnosti, ali postoji niz situacija kad se
primjenjuje i načelo personalnosti, česta je upotreba kombinacije ova dva načela.
3
4. PRAVNA NORMA S OBZIROM NA VREMENSKO VAŽENJE
1. podnošenja prijedloga
2. donošenja projekta zakona
3. raspravljanje: u načelu ili u pojedinostima
4. glasovanje i razlaganje prijedloga-----
5. proglašenje zakona - promulgatio
6. objavljivanje zakona - publicatio
7. stupanje na snagu
KVORUM – broj osoba koje moraju biti nazočne na glasanju nekog tijela
APSOLUTNA VEĆINA – polovica članova tog tijela +1
OBIČNA VEĆINA – polovica nazočnih članova +1
RELATIVNA VEĆINA – (ako ima 15 kandidata za nešto, a bira ih se 10, onda će biti izabrano onih 10 koji
imaju najviše glasova)
KVALIFICIRANA VEĆINA – izražava se ili u % ili razlomkom, veća je od apsolutne većine. Može biti i
takva da odluku moraju donijeti točno određeni članovi.
Vremenski rok između objavljivanja i stupanja zakona na snagu redovito osam dana naziva se
vacatio legis: svrha mu je da se adresatima pruži mogućnost da se upoznaju sa sadržajem
zakona, tj. da nitko ne može reći da njemu taj zakon nije poznat.
Pravni subjekt ima stečena prava (prava koja ne dopuštaju da se već regulirani odnosi
reguliraju novim pravilom), ali pravna pravila mogu imati i retroaktivnost, tj. povratnu snagu
zakona, odnosno on se primjenjuje i na one slučajeve koji su nastali prije njegova stupanja na
snagu. U pravilu zakoni nemaju povratnu snagu oni se odnose samo na one slučajeve koji će
nastati nakon njihova stupanja na snagu, a ne na one koji su se pojavili prije toga.
4
5. PRAVNA NORMA S OBZIROM NA SVOJ SASTAV
U najširem smislu pravna norma je poruka koja ide od adresanta adresatu, a može biti
upućena u obliku:
ZAHTJEVA: a) naredba - ima pozitivno nadređenje, tj. od svog adresata traži da poduzme
neku radnju, da nešto izvrši, dakle traži aktivnost
b) zabrana - ima negativno naređenje, tj.od svog adresata traži da ne poduzme
neku radnju, da se od nje suzdrži, dakle traži pasivnost.
OVLAŠTENJA: dopuštenje da se poduzme neka radnja
Opća pravna norma - poruka koja se odnosi na niz slučajeva za koje se unaprijed predviđa da
će se dogoditi: sastoji se od 3 dijela:
a) hipoteze - dio u kojem se na apstraktni način predviđa i na tipičan način opisuje niz
ponovljenih slučaja, događaja koji kad se dogode su pretpostavke da se na taj slučaj ta norma
primjeni
b) dispozicije - sadrži zahtjeve po kojem se adresati moraju ili smiju ponašati: svaka pravna
norma mora imati dipoziciju, ona ne mora biti izričito navedena ali se mora logičkim putem
izvesti: Razlikujemo dvije vrste dispozicija:
1. Primarna dispozicija - dispozicija
2. Sekundarna dispozicija - sankcija
c) sankcija - represivne mjere koje pravna vlast propisuje i kasnije primjenjuje protiv onoga
tko se ponaša suprotno zahtjevu pravne norme
5
6. PRAVNA NORMA S OBZIROM NA INTENZITET
Pravna vlast ima dvojbu da li regulirati ili ne određene pravne odnose, a ako je pravna vlast
odlučila regulirati neki odnos ona ga može regulirati različitom jačinom¸ pri čemu
razlikujemo:
1. kategorička (ius cogens ili ius striotum) ili zapovjedna pravna pravila – adresatu daju jednu
jedinu mogućnost i dužnost ponašanja odnosno ne ostavljaju mu nikakvu slobodu ponašanja
2. disjunktivna pravna pravila - adresant uređuje ponašanje adresatu dajući mu izvjesnu
slobodu u ponašanju: s obzirom na ponašanje razlikuju se:
a) alternativne - adresati imaju dvije ili više mogućnosti ponašanja ali točno određenih
alternativa i na adresatu je da izabere jednu od njih
b) dispozitivne - adresati sami određuju odnose i pravila za ponašanje, a pravna vlast priznaje
ta pravila i zaštićuje ga sankcijom.
6
7. ODREĐENOST DIJELOVA PRAVNE NORME
Svi dijelovi pravne norme mogu biti formulirani s većom ili manjom preciznošću te
razlikujemo apsolutnu određenost, relativnu određenost i neodređenost hipoteze, dispozicije i
sankcije.
HIPOTEZA:
- apsolutno određena ako je zakonodavac precizno utvrdio događaje uz koje je vezao
dispoziciju i sankciju
- relativno određena ako zakonodavac ne može ili ne želi utvrditi točne uvjete
- neodređena ako ne postoji hipoteza već postoji samo dispozicije.
DISPOZICIJA:
- apsolutno određena tvori tzv. kategoričku normu i ona je pravilo koje je točno određeno,
tako da adresat ne dolazi u nikakvu dvoumicu ili alternativu
- relativno određena, nekoliko vrsta:
1. dispozicija s standardima - sadrži one općenite izraze kojima adresant namjerno nije da
konkretan sadržaj, već je ostavio da to učini i odredi adresat pravne norme
7
8. PRIMJENA PRAVNIH PRAVILA
U pravnom poretku može nastati pojava da se na isti društveni odnos može primjeniti više
pravnih pravila tzv. konkurencija pravnih pravila.
b) kumulativna - nastaje kada isti odnos reguliraju dva ili više pravnih pravila
8
9. SVRHA KAŽNJAVANJA
Veoma često u teoriji krivičnog prava postavlja se pitanje: Ako poredak mora u određenim
uvjetima kažnjavati pojedince, kakva je njezina svrha, što se kažnjavanjem želi postići?
Mogući odgovori su:
9
10. PRAVNE NORME BEZ SANKCIJA
Državni organi ponekad donose pravila koja nemaju sankciju: neki teoretičari smatraju da
takve norme, zbog nepostojanja sankcija, nemaju pravni značaj, dok drugi ipak smatraju da su
to pravne norme, ali s nedostatkom, nesavršene i nazivaju leges imperfectae (nesavršeni
zakoni).
Dijalektička teorija prava smatra da nije bitno za pravnu narav nekog pravila da ima sankciju i
da je sankcija u pravnoj normi predviđena, već da postoji stvarna mogućnost da državni organ
sankciju i naknadno odredi (ex post facto) i osigura kazneno izvršenje u svojoj primjeni.
Najveći problem je kod tzv. ustavnih norma do kršenja ustavnih normi dolazi:
- uvjeti kada ju krši pravni subjekt koji nije najviši državni organ - ne postoji nikakva stvarna
prepreka da se sankcija naknadno odredi i da je državni organ naknadno provede; ustav je
razrađen u nižim pravnim propisima, što znači da povreda Ustava i povreda nižeg propisa koji
ima sankciju - u tom slučaju normi se ne može odbaciti pravni karakter.
- uvjeti kada ju krši najviši državni organ (onaj koji je suveren) - ne postoji organ viši od
njega koji bi propisao pravnu sankciju i kazneno izvršenje te sankcije: suveren organ
kršenjem ustavnih normi može izazvati negativne političke posljedice, tj. može biti politički
odgovoran: postupci suverenog organa ne kreću se u apsolutnoj, već relativnoj slobodi.
Pravne norme mogu biti bez sankcija, ali ne mogu biti bez državnog organa koji bi sankciju
naknadno odredio i osigurao kazneno izvršenje.
10
11. REAGIRANJE PRAVNE VLASTI NA PROTUPRAVNA DJELA
Protupravno djelo je negacija prava na koje vlast reagira kaznom, što znači da je kazna
negacija protupravnog djela: kazna je saniranje ili ponovna uspostava pravnog stanja. Svrha je
pravne vlasti da kvalitetom i kvantitetom kazne ostvari ekvivalent prema protupravnom djelu.
U procesu kažnjavanja pravnoj vlasti stoje na raspolaganju razni oblici kazne; kazna u širem
smislu je reagiranje pranog poretka na protupravna djela dijeli se:
3. poništenje pravnog posla (pravnog akta) - stavljanja van pravne snage i eventualno
ukidanje mogućnosti da taj pravni akt izaziva pravne posljedice.
11
12. PROTUPRAVNOST i PRAVNA ODGOVORNOST
Pravna odgovornost je odgovornost za vlastito ili tuđe ponašanje pred organima pravnog
poretka. Da bi nastala protupravnost potrebno je da nekim aktom ili ponašanjem bude
povrijeđena neka pravna norma ili da dođe do povrede pravnog subjekta. Postoje dva
elementa protupravnosti:
1. objektivni element - ponašanje koje je suprotno nekoj pravnoj normi - laesio normae sadrži
odgovornost po kriteriju uzročnosti (princip cause)
2. subjektivni element - nastaje kada se počinjeno protupravno djelo uračunava nama i čini
odgovornom našu svijest, to stanje naše svijesti koje je uzrok protupravnog djela naziva se
krivnja ili culpa u širem smislu.
Kad je u pitanju djelo suprotno normi škola prirodnog prava radi razliku između:
- mala in se (zlodjela sama po sebi, koja treba pravno kažnjavati)
- mala prohibita (pravom predivđena, zabranjena i kažnjiva protupravna djela)
Pravni pozitivizam (najdosljednije ostvaren u pravnoj teoriji Hansa Kelsena) oštro je osudio
ovaj dualizam protupravnosti ističući da se pravnog poretka tiču samo mala prohibita.
U modernom pravu u skladu sa tim vrijedi: Nullum crimen sine lege, nulla pena sine lege
(nijedno kazneno djelo nije kazna ako nije unaprijed propisano zakonom).
Krivnja i odmjeravanje kazne različito se stupnjeva, prema tome je li protupravno djelo
nastalo namjernom (dolus) ili propuštanjem dužne pažnje (culpa).
a) culpa lata (gruba nepažnja, krajnji nehat) - nastaje jer pojedinac nije upotrijebio pažnju
koju ima svaki prosječan čovjek po pravnoj odgovornosti.....
b) culpa levis ( lakša nepažnja, blaži nehat) - nastaje jer pojedinac nije upotrijebio pažnju koju
posjeduje savjestan čovjek tj. čija je pažnja natprosječna
c) culpa inteligendo - nastaje kada pojedinac nije upotrijebio pažnju koju bi primjenila stručna
osoba prilikom izbora
12
13. OBLICI ISKLJUČENJA PROTUPRAVNOSTI
U pravnom poretku postoje primjeri u kojima je nanešena šteta pravnim subjektima, ali se
zbog posebnih razloga ne može zaključiti da je nanesena šteta protupravna. Oblici u kojima se
javlja nanošenje štete isključenjem protupravnosti:
- nužna obrana - vrsta samopomoći koju pravni poredak načelno zabranjuje, ali iznimno
dozvoljava; ona je neophodna
- krajnja nužda - stanje kada se netko nalazi u neiskrivljenoj opasnosti pa počini određeno
djelo da bi otklonio tu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a da pritom ne
nanese zlo koje nije veće od onog koje je prijetilo, npr. brodolomci se nalaze u moru, drže se
za jednu dasku dvojica i dođe treći i svi zajedno potonu
- viša sila (vis maior) - događaj ili činjenica koja izvan ljudske volje i na koje ljudska volja ne
može utjecati npr. neizvršavanje obaveza zbog bolesti
- pristanak oštećenog - kada jedan pravni subjekt nanosi drugome štetu uz njegov pristanak
(nema pravopravnosti radnje) pristanak oštećenog može se ostati samo na području prava i
interesa kojima on osobno ima pravo raspolagati i samo za ona djela koja nisu u pravnosti s
opće usvojenim shvaćanjem npr. umjetna oplodnja, presađivanje organa.
13
14. PRAVNI ODNOS
Pravni odnos je društveni odnos koji je pravnom normom (pravom) uređen, razlikujemo:
1. apstraktni pravni odnos - odnos koji je uređen općom pravnom normom između
apstraktno određenih pravnih subjekata, npr. kupoprodaja (bilo koji prodavaoc i bilo
koji kupac). Taj je odnos unaprijed određen pravom
2. konkretni pravni odnos - odnos koji nastaje između konkretno određenih pravnih
subjekata npr. Josipa Lisac i Giuseppe Verdi sklapaju brak.
Činjenice koje izazivaju postanak, promjene ili prestanak pravnih odnosa nazivamo pravne
činjenice, mogu biti dvovrsne: prirodni događaji (pravne činjenice koje nastaju bez
sudjelovanja i nezavisno o ljudskoj volji) i ljudske radnje (pravne činjenice koje nastaju
aktima ljudske volje tj. zbog aktivnosti volje); razlikujemo: ljudske radnje u skladu s pravom -
pravni poslovi (npr. kupovanje knjige) i protupravne ljudske radnje - delikti (npr. krađa
automobila).
Jedan konkretan pravni odnos sastavljen je od više elemenata (pravni subjekt, pravni objekt,
subjektivno pravo, pravna obveza, te u širem smislu pravno pravilo).
14
15. PRAVNI SUBJEKT
Pravni odnosi postoje jedino između fizičkih osoba i njihovih udruženja ili između samih
udruženja. Da bi pojedinci i njihova udruženja mogli sudjelovati u pravnim odnosima
potrebno je da im pravni poredak prizna neka svojstva tj. da budu nosioci prava i dužnosti
(obveza), priznatih od pravnog poretka, što znači da su prvani subjekti osobe koje su nosioci
prava i dužnosti u pravnom poretku.
Pravni subjekti mogu biti: fizičke osobe (pojedinci) i pravne osobe (udruženja pojedinaca),
oni mogu imati:
- pravnu sposobnost - svojstvo društvenih jedinki da budu nosioci prava i dužnosti priznatih
od pravnog poretka - pasivnost
- djelatna sposobnost - skup ovlaštenja pravno sposobnim društvenim jedinkama da pravno
djeluju, tj. da vlasitim ponašanjem izazivaju pravne posljedice - aktivnost ona se dijeli na
poslovnu sposobnost (sposobnost sklapanja pravnih poslova u skladu sa pravom) i deliktnu
sposobnost (sposobnost poduzimanja, obavljanja i odgovornosti za protupravne radnje).
15
16. FIZIČKE OSOBE KAO PRAVNI SUBJEKT
Fizička osoba je pojedinac, koji svoju pravnu sposobnost stječe rođenjem (čak i zametak u
majčinoj utrobi ima pravni subjektivitet pod uvjetom da se rodi živo-funkcija), ne može se
umanjiti niti ograničiti. Danas redovito svi ljudi imaju pravnu sposobnost, prije to nije bio
slučaj, primjerice robovi u starom Rimu.
Potpunu poslovnu (djelatnu) sposobnost fizička osoba stječe s navršenih 18 godina, u
pojedinim slučajevima pravnom subjektu mlađem od 18 godina može se priznati poslovna
sposobnost, npr. osobi koja stupa u brak prije 18 godine!
Djelatna sposobnost fizičkim osobama može biti ograničena ne samo po kriteriju dobi života,
već i spola (npr. pravo glasa), zdravlja (npr.psihički problem), negativnog društveno
ponašanja (npr. alkoholizam) i raznih oblika diskriminacije (npr. imovinska, rasna).
Pravna i djelatna sposobnost redovito prestaje smrću; na temelju činjenica neka se nestala
osoba može proglasiti mrtvom, ali se smatra da ona ne gubi pravnu ni djelatnu sposobnost, pa
ako se dokaže da je živa svi pravni poslovi ostaju na snazi. Fizička osoba kao pravni subjekt
može raditi sve ono što joj pravno nije zabranjeno.
16
17. PRAVNE OSOBE KAO PRAVNI SUBJEKT
Pravne osobe su udruženja pojedinaca, različite društvene organizacije koje čine posebnu
individualnost, društvena organizacija postat će pravnom osobom jedino ako ju nadležni
organ prizna kao takvu. Pravna osoba nije zbroj ili suma svojih članova, nego je poseban
subjekt; što zanči da članovi ne gube svovjstvo pravnog subjekta (fizičke osobe).
Glavni elementi pravnih osoba jesu: cilj, djelatnost, članstvo, organi, sredstva, samouporavni
sporazumi i statuti, jedinstvenost i identitet. Pravnu i djelatnu sposobnost pravna osoba stječe
istovremeno aktom priznanja od državnih organa, a prestati mogu pravne osobe zabranom,
zaključkom svojih članova, promjenom postojećih uvjeta, brisanjem iz registra, ispunjenjem
svrhe, propašću imovine,...
Ovisno o cilju i suštini pravnih pravila koje određuju djelovanje pravnih osoba, razlikujemo:
a) društvene pravne osobe, npr. država
b) društveno - političke organizacije, npr. savez sindikata
c) udruženja građana npr. različita kulturna ili sportska udruženja
d) građanske pravne osobe, npr. zaklade
Pravna osoba može u društvu djelovati samo onako kako joj je pravno dozvoljeno.
17
18. ZASTUPSTVO
Zastupnik je ona osoba koja ima pravo zastupanja neke druge osobe u pravnim odnosima,
razlikujemo:
2. ugovorno zastupstvo - nastaje kada zastupani (ima i pravnu i djelatnu sposobnost), ali zbog
različitih razloga ima potrebu i hoće da ga u njegovim pravnim poslovima zastupa netko
drugi.
Pretpostavke za ugovorno zastupstvo:
a) volja zastupanog da zastupnika ovlasti da obavlja pravni posao u njegovo ime
b) volja zastupnika da prihvaća obaviti pravni posao za zastupanog
c) potrebno je da postoji pravo i obveza zastupnika da će za zastupanog obaviti neki pravni
posao
d) mora postojati ovlaštenje kojim će se zastupnik legitimirati trećim osobama, takva
ovlaštenja zovu se punomoć: postoji nekoliko oblika punomoći:
- specijalna - za samo jedan konkretan pravni posao
- generična - u svrhu izvršenja određene vrste pravnih poslova
- generalna - za sve vrste pravnih poslova koje pravo dozvoljava
18
19. PRAVNI OBJEKT
Objekt prava je spona, sredstvo, razlog koji povezuje pravne subjekte u pravni odnos. Objekti
pravnog odnosa dijele se na pravne objekte I. reda i na pravne objekte II. reda.
Pravni objekti I. reda uvijek je neka ljudska radnja u širem smislu (ili ponašanje): što znači ne
samo aktivnu ljudsku radnju (činidbu) već i pasivnu ljudsku radnju (propust).
Pravni objekti II. reda je ona vrijednost koja je objektom I. reda pretpostavljenja ili obrnuto:
objekti I. reda je ona ljudska radnja koja se objektom II reda dopunjuje;
objekti II. reda mogu biti:
- stvari (knjiga, nova)
- specijalna ljudska radnja ili propust (prolaz, bojenje)
- nematerijalna dobra (čast, ponos, mir, red)
- subjektivna prava ili interesi (prijenos subjektovih prava na treću osobu)
19
20. SUBJEKTIVNO PRAVO
Subjektivno pravo je ovlaštenje koje pripada pravnim subjektima na temelju pravnih normi
prema tome subjektivno pravo je odražaj postojećih pravnih normi na status pravnih
subjekata. Pravo se odavno dijeli na:
1. pravo u objektivnom smislu - skup svih postoječih pravnih pravila u nekoj državnoj
zajednici, a sadržan je u sistemu pozitivnog prava
2. pravo u subjektivnom smislu - skup svih onih ovlaštenja koja za pravne subjekte proizlaze
iz tzv. objektivnog prava.
Međusobno ova dva prava nalaze se u stanju korelativnosti, tj. činjenice da jedno bez drugog
nemogu.
Treba razlikovati subjektivno pravo od zahtjeva za ostvarenje, jer je moguća situacija da
subjektivno pravo ostaje, a zahtjev za ostvarenjem prestaje. No subjektivno pravo je u tim
situacijama lišteno aktivnosti, tj. osuđeno je na pasivnost i najčešće je neostvarivo. U istoj
situaciji bi se našao i zahtjev za ostvarenje kad nebi bilo subjektivnog prava, to je tzv. tužbeno
pravo, mehanizam ostvarivanja.
1. prigovor, koji može biti:
a) prigovor protupravnosti
b) prigovor zastare ili dosjelosti
c) prigovor nemogućnosti
2. kolizija
Vrste subjektivnog prava su:
a) subjektivno pravo na stvar - ovlaštenje dano pravnom subjektu na temelju norme
objektivnog prava da određenu stvar može posjedovati ili iskorištavati
c) prenosiva, tj. ona subjektivna prava koja se mogu prenijeti od jednog pravnog
subjekta na drugog; pretežno imovinska prava
d) neprenosiva tj. ona subjektivna prava koja se ne mogu prenijeti od jednog pravnog
subjekta na drugog, npr. pravo glasa
Često se u pravnoj teoriji pravi dioba subjektivnih prava i na:
e) subjektivna prava privatnog karaktera - ona ovlaštenja koja ima jedan građanin
prema drugom građaninu, npr odnos vjerovnika prema dužniku
f) subjektivna prava javnog karaktera - ona ovlaštenja koja ima građanin prema državi,
sloboda okupljanja.
20
21. SREDSTVA PROTIV OSTVARENJA SUBJEKTIVNOG PRAVA
Osim činjenice da subjektivna prava različitih nosioca mogu doći u sukob postoje slučajevi
kada se subjektivna prava istog nosioca mogu dopunjavati, tada govorimo o konkurenciji
subjektivnih prava.
21
22. PRAVNA OBVEZA
Pravna obveza je naličje subjektivnog prava i obratno: jedno subjektivno pravo naličje je
jedne pravne obveze. Pravne obveze obično se dijele:
- jednostrane pravne obveze su one kad postoji pravni odnos s dva ili više subjekta, od koji je
subjekt B pravno obvezan subjektu A
- dvostrane pravne obveze nastaju u pravnom odnosu s dvaili više subjekta, u kojem je odnosu
subjekt A pravno obvezan subjektu B, ali je i subjekt B pravno obvezan subjektu A
- prenosive pravne obveze - jedna pravna obveza je prenosiva ako se nastajanjem jedno
subjekta njezino ispunjenje može zahtijevati od drugog.
- neprenosive pravne obveze - pravna obveza je neprenosiva ako je ona specifično vezana uz
određenu osobu i njezine djelatne mogućnosti.
22
23. FIKCIJE I PRESUMPCIJE
Pravo da bi ispunilo određeni cilj, pretpostavlja neke činjenice, a u pojedinim uvjetima ide i
dalje: zamišlja ili izmišlja pojedince činjenice.
Fikcija nastaje kad je organima prava jasno da jedna činjenica ne postoji a oni ipak zamišljaju
i utvrđuju da postoji, primjerice nasciturus (smatra se da je začeto djete već rođeno i prije
njegova rođenja ono ima pravni subjektivitet) i ignorantia iuris nocet (pravo zamišlja da su
sva pravna pravila poznata svim njihovim adresatima i da se nitko ne može ispričati
nepoznavanjem prava).
Presumpcije nastaju kada organi prava nisu i ne mogu biti sigurni u to da li nekla činjenica
postoji ali oni tada pretpostavljaju i utvrđuju da postoji. Razlikuju se dvije vrste presumpcija:
- praesumptiones iuris (pravne) - oborive presumpcije tj. one protiv kojih se dopušta dokaz
koji ih može oboriti
- praesumptiones iuris et de iure (pravne i o pravu) - neoborive presumpcije tj. one protiv
kojih se ne dopušta dokaz i koje se prema tome pravno ne mogu poništiti
Samo ona neoboriva pretpostavka za koju organi prava pouzdano znaju da je neistina u
stvarnosti postaje fikcija.
23
24. PRESTANAK PRAVNIH ODNOSA
2. prestankom subjekata - smrću jednog ili više subjekata ukoliko je taj odnos bio utemeljen
na osobnim obvezama ili osobnim pravima
3. prestankom objekta - u slučaju da se radi o tzv. individualnim stvarima tj. onim koje se ne
mogu zamijeniti
4. vlastitim ukinućem subjektivnog prava (tzv. oprost duga) - vjerovnik može oprostiti
dužniku dug i time pravni odnos između njih prestaje
6. konfuzijom - ako se subjektivno pravo i dotična pravna obveza sjedine kod iste osobe, tj.
ako obveza pređe na nosioca subjektivnog prava
24
25. PRAVNI AKT
Pravni akt je u užem smislu isto što i pravna norma (pravilo), odnosno pod pravnim aktom
podrazumijevamo pravne norme i određene čine - tužba, žalba, predstavka, molba, prijava,
izjava, upis, sudjelovanje. Izvori prava:
Formalni izvori prava - svi oni oblici u kojima se pravo očituje: formalni izvori su akti koji
sadrže pravne norme, akti koje ne sadrže pravne norme i pravni odnosi.
Pravni akti koji sadržavaju pravne norme mogu biti:
1. opći pravni akt - norma ga predviđa, niz u osnovi ponovljenih odnosa, unaprijed ih regulira
2. pojedinačni pravni akt - konkretan odnos se zatječe, odnos je neponovljiv, norma ga
regulira.
Karakteristike pravnih akata:
Hijerarhija pravnih akata (s obzirom na snagu):
opći pravni akt pojedinačni pravni akt
1. ustav ukaz
2. zakon rješenje i zaključak
3. uredbe, naredbe, odluke rješenje, presuda
4. sudski precedenti pravni posao
5. običajno pravo
6. samoupravni opći akt pojedinačni samoupravni akti
Svaki pojedinačni pravni akt redovito proizilazi iz općeg pravnog akta i to po načelu
zakonitosti. Načelom zakoitpsti shvaća se zahtjev da sadržaj i oblik nižeg pravnog pravog
akta bude u skladu s višim pravnim aktom, u protivnom se određuje da je akt nezakonit;
nezakonitost može biti dvojaka:
a) materijalna nezakonitost (nastaje ukoliko se sadržaj nižeg pravnog akta ne slaže s
višim pravim aktom)
b) formalna nezakonitost (nastaje kada se viši pravni akt propisuje u kojem će se
obliku i po kojem postupku i od kojeg organa pojaviti niži akt, a niži akt tim
zahtjevima ne udovoljava)
Sukaldnost u odnosu na nižeg pravnog akta prema višem pravnom aktu očituje se u 2 načela:
1. načelo ustavnosti - zahtjeva sukladnost zakona i drugih pravnih akata sa ustavom
2. mačelo zakonitosti - zahtijeva sukladnost nižih pravnih propisa prema višim a
naročito zakonima.
U slučaju nepoštovanja ovih načela dolazi do nezakonitosti pravnog akta, a tu nezakonitost
može utvrditi nadležan organ (koji donosi akt hijerarhijski jači od akta čija je zakonitost u
pitanju) određenim postupkom ispitivanja i utvrđivanja nezakonitosti.
25
26. PRAVNI LIJEK
Sredstva kojima se pokreću ispitivanja i čiji rezultat treba da bude utvrđivanje zakonitosti,
odnosno nezakonitosti pravnog akta, nazivaju se pravni lijekovi, odnosno pravni lijekovi su
sredstva kojima se pobijaju odluke državnih organa idrugih nadležnih organa. Danas je
redovita praksa da pojedinačni akt, koje izdaju državni ili drugi pravni organi, sadržavaju tzv.
uputu o pravnom lijeku, tj. pouku adresatu pravnog akta kojem oragu, putem kojeg organa i u
kojem vremenskom roku se stranka, nezadovoljna aktom, može žaliti zahtijevajući ispitivanje
i utvrđivanjem zakonitosti pravnog akta.
Odluka državnih i drugih nadležnih organa može biti pogrešna ako dođe do:
1. greške u odlučivanju - error in iudicondo ako je organ pogrešno ili nepotpuno
utvrdio činjeničo stanje
2. ako je na činjenično stanje primjenjen pogrešan pravni propis ili greške u postupku -
error in procedendo (ako se organ nije držao bitnih odredba propisnog postupka).
Protiv tih nedostataka pokreću se pravni lijekovi, ti se lijekovi sistematiziraju u
slijedeće grupe:
I. grupa:
- redovni - protiv odluke koja nije pravomoćna
- izvanredni - protiv odluke koja nije pravomoćna
II.grupa:
- remonstrativni - ako o uloženom, pravnom lijeku rješava isti organ koji je donio ¸
odluku
- devolutivni - ako o uloženom pravnom lijeku rješava organ viši od onoga koji je
donio odluku
III.grupe:
- suspenzivni - ako uloženi pravni lijek spriječava (odlaže) izvršenje pobijene odluke
- nesuspenzivni - ako uloženi pravni lijek ne spriječava (ne odlaže) izvršenje pobijanje
odluke
IV.grupa:
- jednostrani - ako nadležni organ rješava na temelju jednostranog saopćenja (žalbe)
podnosioca pravnog lijeka ne dajući mogućnost drugoj strani da se izjasni o uložanom
pravnom lijeku
- dvostrani - ako nadležni organ pruža i protivnoj stranci mogućnost da se izjasni o
uloženom pravnom lijeku tj. da dade odgovor na uloženi pravni lijek.
Efikasno djelovanje pravnih lijekova daje građanima mogućnost da zaštite svoja prava i
interese; što znači da se pravni poredak nalazi u prilici da temeljitije eliminira nezakonite
pravne akte, da učvršćuje zakonitosti, jača prava građana, a time osigurava i svoju političku
stabilnost.
26
27. PRAVOMOĆNOST PRAVNOG AKTA
Pravomoćnost je stanje pravnog akta kad on, u relativnom smislu, postaje pravno definiran pa
nije u mogućnosti da bude poništen redovnim pravnim lijekom.
Posljedice pravomoćnosti:
- časom pravomoćnosti stupa na snagu princip ne bis in idem (pravo ne dozvoljava,
kad je već donijelo konačnu i nepozivu odluku, nikakvo dvostruko ili opetovano
raspravljanje i presuđivanje ili rješavanje već presuđene stvari)
- drugo načelo koje slijedi je res iudicatal (pravno definirana i neopoziva odluka o
nekoj stvari)
- res iudicata nadovezuje se na ne bis in idem te nastaje res iudicatal pro veritate
habetur (ono što je navedeno u aktu mora se uzeti kao istinito; pravo ovdje uvodi kao
pretpostavku - istinitost da bi zadovoljio svoju težnju za postizanjem tzv. materijalne
istine).
27
28. KLASIFIKACIJA NEZAKONITOSTI
Nezakonitost pravnog akta znači njegovu protupravnost: taj akt je stavrno protupravan, nije u
skladu sa sadržajem pravnih normi pojavljuje se u različitom intenzitetu, ona može bit teža ili
lakša, a klasificira se kao:
28
29. USTAV
Ustav je u hijerarhiji ustava najviši pravni akt, u njemu su sadržana temeljna prava najviših
državnih tijela i njihovi međusobni odnosi te temeljna ljudska prava. Faktički promatrano
svaka država ima ustav, jer predstavlja činjenicu organizacije vlasti i pravnog poretka.
Ustavi različitih zemalja i društvenih uređenje imaju različite sadržaje, koji ovise o suštini
dotične države i društveno - ekonomskog poretka. Ustav po svom sadržaju mora imati i neke
tehničke kvalitete (mora biti jedinstven i praktičan, jezgrovit, realan i nacionalan...)
29
30. ZAKON
Zakon je onaj pravni akt ili pravna norma koji u hijerarhijskoj ljestvici pravnih akata dolazi
odmah ispod ustava. Općenito razlikujemo zakone u:
- formalnom smislu - svaki akt koji donese zakonodavno tijelo po određenom zakonodavnom
postupku, te akt koji nosi formalan naziv zakon a bez obzira na to kakav ima sadržaj
- matrijalnom smislu - svaki akt koji neovisno o organu koji ga je donio, ima sadržaj koji
obično imaju zakoni, tj. takav sadržaj koji se redovito i kod većine država rezervira za zakon:
neki teoretičari smatraju da je zakon u matrijalnom smislu samo opći pravni akt.
Zakon je redovito opći pravni akt, jest da se može pojaviti i u obliku pojedinačnog pravnog
akta, tj. akta koji regulira samo jednu konkretnu situaciju, koja je neponovljiva. Opći pravni
akt može biti ograničen:
a) s obzirom na teritorij
b) s obzirom na stanovništvo
c) s obzirom na vremensko ograničenje
Onaj zakon koji se ne podudara s ustavnim odredbama (organi koji donose zakon; postupak
po kojem se donosi zakon; sadržaj zakona) je protuustavan.
Često se smatra da je poseban oblik zakona sadržan u tzv. ratifikaciji međunarodnih
organizacija; akt ratifikacije je proces klad nadležni organ jedne države prihvate i potvrde
sadržaj jednog međunarodnog ugovora i unošenjem u svoje zakonodavstvo učine ga
obveznim, sama ratifikacija se odvija u fazama:
30
31. OBIČAJNO PRAVO
Običajno pravo nastaje kada je država priznala ili preuzela neki običaj koji je već imao
samostalnu egzistenciju u društvu, koji se već bio formirao: tim momentom običaj je dobio
pravni karakter te postaje običajno pravo.
2. dugotrajno vršenje - običaj se mora vršiti kroz stanovito, relativno duže razdoblje
31
32. ELEMENTI DRŽAVE
Država je jedna društvena, socijalna organizacija, koja kao svaka druga društvena socijalna
organizacija mora imati neke karakteristike: mora imati svoje članstvo, funckije, djelatnosti,
organe ili tijela koji obavljaju te djelatnosti, određena sredstva da bi njima ostvarila djelatnost,
propise....
Ona se od drugih društvenih organizacija razlikuje po tome što raspolaže posebnom vlašću a
ta je vlast prema karakteristikama:
- društvena
- suverena
- prisilna
Kakav će oblik vlasti poprimiti jedna država ovisi o obliku vladavine (monarhija ili republika)
i obliku državnog uređenja.
Država kao društvena organizacija, po tradicionalnom shvaćanju, mora imati slijedeće
elemente:
1. teritorij (državno područje)
2. pučanstvo (stanovništvo)
3. vlast
4. pravo (pravni sustav i pravni poredak) - navodi ga suvremeno mišljenje
32
33. TERITORIJ KAO ELEMENT DRŽAVE
Svaka država posjeduje stanovit teritorij, ona je predstavljena u vlasti, koja se mora prostirati
(primjenjivati) na neki teritorij i na neke ljude, osobe (stanovništvo).
Državni teritorij je trodimenzionalni prostor (zemljišna površina - teritorijalno more i
unutrašnje morske vode, zemljišna unutrašnjost i zračni prostor); on obuhvaća površinu
državnog teritorija, dubina zemljišta do središta zemlje (neovisno o tome kolike su stvarne
mogućnosti države da prodre do dna) i podrazumijeva se prostor iznad površine, u vis do koje
sežu klasične letjelice (Svemir ne spada u državni teritorij).
Što se tiče granica, treba znati da granica nije granična crta, nego poloha koja prolazi tom
crtom, pa ide u širinu, u visinu i sve do središta Zemlje. Granice se određuju ugovorom
između susjednih država = ugovorna granica. S obzirom na to kako se ugovorm granica
određuje razlikujemo:
1. prirodne granice: one koje idu ili slijede neku prirodnu pojavu, fenomen ili objekt, ako nije
posebno određena vrijede pravila:
- granica ide crtom ekvidistancije, tj. geometrijskom sredinom rijeke, svaka točka jednako
udaljena od najbliže crte na obali jedne i druge države
- za plovnu rijeku: granica ide thalwegom, tj. crtom koja spaja najdublje točke u koritu rijeka
- za planinske lance: moguća su dva sustava razgraničenja:
a) povlačenje ravnih crta koje spajaju najviše točke planinskih lanaca
b) sustav razvođa rijkea (svi dijelvoi teritorija, rijeka, ptočića koji spadaju jednom
slivu, a drugoj državi rijeke i potoci drugog sliva)
2. ugovorne granice: određuju se precizno definirane kote prema geografskoj širini i dužini,
pa se povlače ravne crte koje spajaju te kote.
Posebni problem u utvrđivanju granica jvalja se kod obalnih država, tj. država koje graniče s
morem (odgovor 34.)
33
34. TERITORIJ OBALNE DRŽAVE
Posebni problem u utvrđivanju granica javlja se kod obalnih država, tj. država koje graniče s
morem; obalno more obuhvaća unutrašnje morske vode i teritorijalno more, nad njim se
prostire suverenost neke države i stoga čine dio državnog teritorija.
UNUTRAŠNJE MORSKE VODE su onaj dio mora koji je tako tijesno vezan uz kopneni dio
teritorija da je pravni režim (prava i dužnosti obalne države u pogledu unutarnjih voda)
gotovo istovijetan s kopnenim pravnim režimom; spadaju ušća rijeka, luke, pristaništa...
VANJSKI POJAS je pojas mora koji je dio otvorenog mora, a buduči da se naslanja na
teritorijalno more koje je dio državnog pojasa obalne države, obalnoj državi se priznaju
određena prava i obveze u pogledu tog pojasa.
EPIKONTINENTALNI POJAS obuhvaća morsko dno i podzemlje ispod morskog dna koji se
protežu izvan njena teritorijalnog mora do vanjskog ruba kontinentske orubine ili do 200
morskih milja računajući od polaznih crta za mjerenje širine teritorijalnog mora. On nije dio
državnog teritorija, obalnoj državi priznaje se isključivo vršenje suverenh prava radi
istraživanja morskog dna i podzemlja i radi iskorištavanja prirodnih bogatstava (nafta, plin...).
On pripada obalnoj državi od početka (ab initio) i automatski (eo ipso) te ga ne treba
proglasiti.
34
35. STANOVNIŠTVO KAO ELEMENT DRŽAVE
Stanovništvo je jedan od elemenata države, jer ne može postojati država bez stanovništva
(pučanstva). Stanovništvo koje postoji na području jedne države možemo shvatiti u dva
smisla:
1) stanovništvo u užem smislu - su oni pojedinci koji su uz dotičnu državu vezani
državljanskom pripadnošću (državljani dotične države)
2) stanovništvo u širem smislu - osim vlastitih državljana i drugi pravni subjekti koji iz
različitih razloga obitavaju na području dotične države, a nisu
njeni državljani, oni mogu biti:
- strani državljani (vezom državljanstva su povezani s nekom drugom državom, a ne s
onom na čijem teritoriju obitavaju)
- apatridi (pojedinci bez državljanstva, nemaju vezu ni s jednom državom)
- bipatridi (pojedinci s dvostrukim državljanstvom)
35
36. INTERPRETACIJA PRAVNIH PRAVILA
36
37. INTERPRETACIJA S OBZIROM NA TEHNIKU TUMAČENJA
2. objektivno - dinamička teorija (osnovna tehnika kod koje se pronalazi pravi smisao i
sadržaj očitovanja volje, pridajući pri tom pojmovima primjenjenim u tom očitovanju volje
onaj smisao i onaj sadržaj koji ti pojmovi imaju u času interpretacije pravnog pravila; naziva
se objektivnom jer interpretira ono što je očitovano - bitan je tekst, a dinamična jer se smisao i
sadržaj tih pojmova primjenjenih u pravnom pravilu tokom vremena mjenja, mada tekst ostaje
isti; upotrebljava se onda kada se primjenjuju stara pravna pravila).
37
38. POJAM PRAVIČNOSTI (i POJAM PRAVEDNOSTI)
Standarnu definicju filozofske pravde, kao posve formalne pravednosti, dao je Aristotel u
svom djelu Nikomahova etika (u novije vrijeme porastao je interes za nju primjerice: J. Finnis,
J. Fuller i Ch. Perelman); razlikuje:
Bit je pravičnosti i njena funkcija da dopunjuje zakon, gdje je zakon zbog svoje općenitosti
nepotpun i nedovoljan, i da koregira strogost zakona. Aristotel je uočio potrebu za određenom
fleksibilnošću u primjeni prava jer zakon kao opća odredba ne može unaprijed u cijelosti
regulirati svaki slučaj u praksi.
Kod pravde put vodi od opće norme prema slučaju, dok kod pravičnosti polazna točka je
pojedinačan slučaj i njegova narav, ali pojedinačan slučaj se gleda samo kao sredstvo za
spoznaju općeg načela primjenjivog na taj slučaj.
38