UVOD U DRŽAVU I

PRAVO
(SKRIPTA)
prof. Ivana Tucak

Osijek, akademska godina 2012./2013. Uvod u državu i pravo

Pravna znanost je društvena znanost koja proučava važne pojave prisutne u
svakom području života.
-dioba pravne znanosti: I) teorijskopravne znanosti, II) povijesnopravne znanosti
i III) pozitivnopravne znanosti.
Teorijskopravne znanosti izučavaju elemente koji postoje u svim državama i
svim pravima. Daju osnovne pojmove pravne i političke znanosti (suverenitet,
nadležnost, demokracija…)
Pozitivnopravne znanosti se bave važećim pravom (sustavima). To su konkretne
pravne znanosti, npr ustavno pravo, kazneno pravo, upravno pravo…

TEORIJA DRŽAVE
Država- teritorijalno-politička zajednica u kojoj postoji vrhovna ili suverena
vlast
Država- specifična organizacija koja se očituje kroz mnoštvo svojih organa,
ljudi i pravila.
Vlast moderne države ima 4 bitna obilježja: I) suverenitet, II) pravnost, III)
legitimitet i IV) javni karakter
JAVNI KARAKTER: državna vlast je prema svojem karakteru javna vlast.
Temelji se na javnom ili političkom području društvenog života, što je razlikuje
od područja intimne ili privatne prirode.
PRAVNOST: državna vlast je i pravna vlast jer ne samo da ona stvara i
primjenjuje zakone, nego je u svom djelovanju ograničena pravnim poretkom.
Sama država postavlja sebi određenu branu u obliku ustava. Ustav ima
višestruki značaj: izraz potrebe za ograničenjem vlasti i priznanje stanovništvu
određenih osobnih prava. Ustav sadrži odredbe o državnoj organizaciji,
narodnom suverenitetu, demokraciji i ljudskim pravima.
Prve povelje o ljudskim pravima bile su Magna charta libertatum, Habeas corpus
i Bill of rights.
Autoritet u političkom smislu označuje mogućnost utjecaja na ponašanje drugih
na način da se ne zadire u njihovu osobnu slobodu. To se može postići
uglavnom argumentima, uvjeravanjem ili pak jednostavno na osnovi poštivanja.
LEGITIMITET: politička je vlast legitimna ako se prihvaća, a to može značiti
da stanovništvo pruža podršku vlasti ili je smatra na neki način nužnom ili
opravdanom. Moguća je i nelegitimna vlast (uzurpacija, tiranija, diktatura).
Ideju legitimiteta formulira Jean Jacques Rousseau. On ističe da je izvor
suverenosti narod kao cjelina slobodnih građana koji stvaraju opću volju.
Max Weber razlikuje tri vrste legitimne vlasti: a) tradicionalnu, b)karizmatsku i

Osijek, akademska godina 2012./2013. Uvod u državu i pravo

c) racionalno-legalnu.
Karizmatski legitimitet se zasniva na uvjerenju o iznimnim svojstvima ljudi koji
mogu biti predvodnici društvenih pokreta, proroci , vjerski ili politički vođe.
Sljedbenici takvih pokreta vjeruju u iznimnu moć vođe, odnosno u njegovo
nadnaravno poslanstvo. (vođe- Führer, Duce..).
Tradicionalni legitimitet je utemeljen na usvojenim idejama i pravilima
društvenog života (tradicija ili predaja)- npr vlast obiteljskog starješine, seoskih
poglavara, vijeće staraca…
Racionalno-legalni legitimitet za Webera je temelj modernog shvaćanja države.
Ovdje dolazi do postupnog slabljenja ili čak iščezavanja religijskih i iracionalnih
kriterija. Država se utemeljuje na pravu, odnosno općim pravilima koja se
nalaze u zakonima. Nositelji javnih dužnosti nisu priznati ako na položaj nisu
došli redovitim, pravno utvrđenim putem, koji je naveden u ustavu i zakonima.
Prisila- mogućnost ili sama primjena fizičke sile, dakle sila ili prijetnja silom.
Najčešće su situacije da prisila uzrokuje mogućnost prijetnjom. Danas država
sve više gubi korištenje prisile jer se razvijaju demokratski mehanizmi
(suglasnost).
SUVERENITET- onu državnu vlast koja je vrhovna iznutra, a nezavisna prema
van nazivamo suverenom vlašću. Takvo obilježje vlasti ističe odsutnost nekog
drugog višeg autoriteta od državnog. Suverenitet je prije svega pravni pojam, ne
postoje pravna ograničenja za vršenje vlasti. To znači da neka država ima
kontrolu nad svojim granicama i da može po potrebi primijeniti silu za
održavanje svog pravnog poretka. Prvi je jasno izrazio teoriju suvereniteta Jean
Bodin u djelu „Šest knjiga o republici“. Suverenitet je neotuđiv, nedjeljiv,
nepogrešiv i apsolutan. Ograničen je prirodnim i božanskim pravom. J.J.
Rousseau u svom djelu „Društveni ugovor“ kaže da suveren ne smije biti vladar
nego narod. Ustav RH kaže da vlast pripada narodu i proizlazi iz naroda.
Suverenitet se tako definira u negativnom smislu kao odsutnost neke druge više
vlasti ili kao nepostojanje formalnih zapreka da se ona obavlja. Suverenitet
države očituje se i unutra i prema van (vanjska i unutrašnja suverenost).
Suverenitet je svojstvo državne vlasti, nositelj mu je narod koji izražava svoju
volju preko predstavničkog tijela- parlamenta. Suverena vlast je najviša (suma
potestas), neograničena, potpuna (plenitudo potestas), nedjeljiva, ne postoji više
nositelja suverenosti, način vršenja suverenosti je jedinstven. Logički se ne
može zamisliti postojanje dviju najviših vlasti u jednoj državi. Suverenitet je
obilježje državne vlasti koja je najviša iznutra, a neovisna prema van. Država je
suverena s obzirom na druge države ako je neovisna i s njima ravnopravna.

Osijek, akademska godina 2012./2013. Uvod u državu i pravo

Nijedna država nema pravo propisivati drugoj državi kako će urediti svoja
unutrašnja pitanja pa i kada se radi o njezinim vlastitim državljanima.

TIJELA, HIJERAHIJA I NADLEŽNOST

Državni organ je skup poslova koje zajednički obavljaju neke fizičke osobe u
ime i na račun države. Državni organ nisu pojedinci koji obavljaju državne
poslove, oni djeluju kao službene osobe. Postoje dvije karakteristike državnih
organa: transpersonalnost – postoje bez obzira na trajanje i svojstva fizičkih
osoba te impersonalnost- odluke se donose po pravu i javnom interesu, a ne po
osobnom raspoloženju i koristi. Organ je relativno stalan, ali službene osobe se
često mijenjaju.
Vrste državnih tijela: I) tijela prema hijerarhiji- hijerarhija je ovlaštenje nekog
tijela da izdaje naređenja drugom ili znači da njegove odluke imaju veću moć od
odluka drugog tijela te da ih mogu mijenjati, poništavati ili ukinuti. Državna
tijela se dijele na vrhovna ili najviša, zatim na viša i niža tijela. Vrhovna državna
tijela u RH su hrvatski sabor, Vlada RH, Ustavni i Vrhovni sud te predsjednik
Republike.
II) tijela prema teritorijalnoj nadležnosti- razlikujemo dvije vrste tijela: središnja
(centralna) i nesredišnja (područna, lokalna). Središnja tijela obavljaju poslove
za cijelu državu, uglavnom su u glavnom gradu. A nesredišnja tijela obavljaju
poslove na većem dijelu teritorija, npr Županijski sud ili na manjem dijelu
teritorija (općinski sud). Prema modelu centralizirane uprave, centralni organi
mogu ukidati ili mijenjati odluke lokalnih organa te su lokalni organi dužni
postupati prema uputama i naređenjima centralnih organa. U decentraliziranoj
upravi lokalna tijela mogu donositi odluke samostalno, a središnja tijela samo
nadziru zakonitost tih odluka.
III) tijela s obzirom na državne funkcije- dijelimo ih na tri državne funkcije:
zakonodavne, izvršno-upravne i sudske. U modernim je državama glavno ili
jedino zakonodavno tijelo predstavničko tijelo- parlament, dok je na čelu izvršne
funkcije vlada. Pravosudnu funkciju vrše sudovi, a u mnogim državama postoji
posebno pravosudno tijelo koje uživa veliki ugled, ali se odvaja od redovitog
sudovanja. To je Ustavni sud. Državna tijela možemo podijeliti i na vanjska te
unutarnja (vanjski i unutarnji poslovi).
IV) organi prema sastavu i odlučivanju- tu su dvije podjele organa: individualni
(monokratski) i kolegijalni (kolektivni).
Individualni- može djelovati više osoba, ali samo jedna od njih samostalno

Osijek, akademska godina 2012./2013. Uvod u državu i pravo

odlučuje, npr ministarstvo.
Kolegijalni- u odlučivanju sudjeluje više osoba, svi su članovi ravnopravni,
odluke se donose većinom glasova, npr sabor, vlada.
V) organi prema načinu na koji službene osobe dolaze na posao. Nasljedni-
monarh, izborni-predsjednik republike, postavljeni-ministar i nametnuti-diktator.

VI) organi prema osobinama službenih osoba koje u njemu rade- dvije podjele:
profesionalni i neprofesionalni organi. Profesionalizam znači da su osobe koje
rade u tom organu posebno školovane za poslove određenog organa, rad u tom
organu osnovni im je izvor prihoda, rad obavljaju na neodređeno vrijeme, ne
donose političke odluke. Takvi su sudovi i upravni organi u većini država.
u neprofesionalne organe spadaju parlament, predsjednik republike i vlada.
NADLEŽNOST- skup ovlaštenja koja pripadaju nekom državnom tijelu, a koje
su istodobno njegova prava i dužnost. Nadležnost ne čini samo ovlaštenje nego i
obvezu tijela u smislu da je ono uvijek dužno postupati na određen način.
Nadležnost je utvrđena ustavom, zakonima ili drugim općenormativnim aktima.
Pravno su valjane samo one radnje koje jedan organ preuzme i obavlja u okviru
svoje nadležnosti. Državni organi ne mogu odbiti postupanje i odlučivanje u
onim predmetima u kojima su nadležni. Propisi o nadležnosti su redovito stroge
prirode (ius cogens- strogo pravo), što znači da se ne mogu mijenjati dogovorom
stranaka ili organa.
Sukob nadležnosti- situacija kad postoji neslaganje među organima ili propisima
tko je nadležan da preuzme i riješi jedan predmet ili obavi neku pravnu radnju.
Do sukoba u nadležnosti dolazi u dva slučaja: državni organi se otimaju između
sebe da bi preuzeli nadležnosti (pozitivna konkurencija) ili- državni organi
odbijaju između sebe preuzeti nadležnost (negativna konkurencija).
Dvije vrste nadležnosti: STVARNA-određuje koja su upravna tijela nadležni za
neku vrstu predmeta. Mora utvrditi rješava li neki predmet viši ili niži sud unutar
već određene vrste sudova. Određuje tko će odlučivati o pravim lijekovima
(žalbama). Način određivanja stvarne nadležnosti: prema vrsti spora ili
predmeta, njegovoj pravnoj osnovi (causi- kauzalni element), prema vrsti
pravnog subjekta (personalni element), kriterij vrijednosti spora i stjecanje bar
dva elementa (kauzalnog i personalnog)
U kaznenom postupku, sud mora paziti na stvarnu nadležnost tijekom cijelog
postupka. U parničnom postupku sud u pravilu pazi po službenoj dužnosti samo
do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari na prvom ročištu
MJESNA ili TERITORIJALNA NADLEŽNOST- odgovara na pitanje koje će

Osijek, akademska godina 2012./2013. Uvod u državu i pravo

od stvarno nadležnih tijela odlučivati o konkretnom predmetu kada se taj
predmet uzme u rješavanje.
Način određivanja mjesne nadležnosti – prema prebivalištu ili boravištu osobe
na koju se predmet odnosi, povezanost predmeta sa teritorijem na kojem djeluje
neko tijelo, sporove koje se odnose na nekretninu rješava sud na čijem se
području nalazi nekretnina

KLASIFIKACIJA DRŽAVA
Obično se uzimaju u obzir 4 kriterija : I) oblik vladavine, II) državno uređenje,
III) odnos između središnjih i lokalnih organa i IV) politički sustav
Prema obliku vladavine razlikujemo monarhije i republike. Prema državnom
uređenju jedinstvene(unitarne) i složene. Prema odnosu između središnjih i
lokalnih organa - centralizacije i decentralizacije. Prema političkom režimu na
demokracije i autokracije.
Oblik vladavine odnosi se na način određivanja državnog poglavara. Poglavar
države je ona osoba ili skup osoba (kolegij) koji predstavlja državu prema
unutra i prema van.

MONARHIJE – oblik vladavine u kojem je državni poglavar jedna fizička

osoba sa sljedećim povlasticama:
1) u pravilu monarh na svoj položaj dolazi prema nasljednom redu i odlazi s
položaja ostavljajući pravno predviđenog nasljednika. Pisana ili običajna pravila
određuju nasljedni red uzimajući u obzir potomstvo prethodnog vladara ili
njegove srodnike; monarhija se ustanovljuje prema aristokratskom načelu.
2) doživotnost – u načelu monarh na svom položaju ostaje doživotno, nošenje
kraljevskog naslova nije vremenski ograničeno;
3) neodgovornost – monarh je uglavnom pravno i politički neodgovorna osoba,
protiv monarha se ne može pokrenuti pravni postupak radi smjenjivanja,
naknadne štete ili kažnjavanja, monarh je glava pravosuđa i presude se izriču u
ime monarha;
4) nepovredivost – monarh i osobe njegove obitelji su pod posebnom pravnom
zaštitom, kazneno djelo upereno protiv njegove ličnosti ili napada na njegovu
čast ne uzima se jednako kao napada na druge građane već strože, isto vrijedi i
za zavjere protiv njega.
VRSTE MONARHIJA – monarhije se razlikuju po tome je li sva vlast u rukama
monarha ili on vlast dijeli s nekim drugim čimbenikom upravljanja.
I) Neograničene monarhije – monarh je ujedno i suverena vlast i poglavar
države; vrhovni je organ sudske, zakonodavne i izvršne vlasti. Zakonodavnu

Osijek, akademska godina 2012./2013. Uvod u državu i pravo

vlast ne dijeli niti s jednim drugim čimbenikom. Predstavlja sudske i upravne
organe koji su odgovorni samo njemu. U europskoj povijesti jedini oblik ovakve
vladavine je apsolutna monarhija, ona se pojavljuje u kasnijem razdoblju (16.st.
na dalje), vlast je osobne prirode i ne vezana s pravom. Kralj je jedini nositelj
suvereniteta te može po svojoj volji ukidati i mijenjati zakone. Ipak europska
apsolutna monarhija nije jednaka istočnjačkim despocijama. Kralj vrši svoju
neograničenu vlast u javnom interesu.
II) Ograničene monarhije – monarh je ostao poglavar države ali je podijelio ili
izgubio suverenitet. Postoje dvije vrste ograničene monarhije – ustavna i
parlamentarna. Odnos kralja i vlade : vlada se sastavlja tako što monarh daje
mandat za sastav vlade vođi najjače stranke ili koalicije u parlamentu. Monarh
ne daje mandat proizvoljno već uvažavajući parlamentarnu situaciju. U pravilu
kralj ima i vrhovnu sudbenu funkciju. Engleska doktrina ograničene monarhije
počiva na primatu ustavni akata i običaja koje vladar ne smije svojevoljno
mijenjati i ukidati, to se naziva konstitucionalizam. Ljudska prava i slobodne
pripadaju takvom posebnom području

REPUBLIKA – sam termin potječe od starorimskog res publica što znači javna
stvar, opće dobro svih građana. Državni poglavar je predsjednik. To je najčešće
fizička osoba, ali tu funkciju može obavljati i kolektivno tijelo. Poglavar države
određuje se izborom, prevladava njegovo biranje od strane parlamenta. Može ga
birati i neposredno narod na općim izborima. Mandat mu je vremenski
ograničen na četiri, pet ili sedam godina. Moguće je i reizbor ali ga većina
država ne dopušta više od dva puta. Predsjednici su političko i pravno
odgovorni. Politički odgovara tako što zbog vođene politike može biti smijenjen
i prije isteka svog mandata. I sami izbori predstavljaju sankciju u tom smislu.
Pravnu odgovornost predsjednik ima kao i svi drugi građani. U sudskom
postupku može imati neke olakšice npr., da mu sudi poseban sud, u posebnom
postupku i samo zbog posebnih kaznenih dijela.

CENTRALIZACIJA i DECENTRALIZACIJA – svaka država ima jednu

centralnu vlast. Ta je vlast najviša na dotičnom teritoriju, njezina snaga se
prostire na čitavom državnom teritoriju i naziva se suverenom. Državni aparat se
ne sastoji samo od jedne centralne vlasti ni od samo najvišeg organa nego
postoje i drugi organi (niži ili područni), čija se nadležnost prostire samo na
dijelu državnog teritorija
CENTRALIZACIJA – u potpunoj centralizaciji necentralizirani organi ne
posjeduju nikakvu samostalnost, postupaju prema uputama viših organa što

Osijek, akademska godina 2012./2013. Uvod u državu i pravo

znači da su im hijerarhijski podređeni. Centralni organi vrše stalni nadzor nad
njihovim radom, a takav nadzor je dvojak – s obzirom na zakonitost rada i s
obzirom na državni interes (ispitivanje oportuniteta ili svrhovitosti) . Prednosti
centralizacije – državna djelotvornost, potreba za cjelovitošću rada uprave,
nadzor nad zakonitošću rada uprave, ideja narodne suverenosti i razlozi
ekonomičnosti.
DECENTRALIZACIJA – takav raspored državnih poslova gdje necentralni
organi uživaju veću ili manju samostalnost. Nadzor središnjih organa nad njima
ograničava se samo na zakonitost akata. Ako se ovlasti lokalnih organa, odnosno
regionalnih proširuju na donošenje zakona i na sudstvo, onda takva organizacija
vlasti dobiva elemente političke autonomije, odnosno, federalnog uređenja.
Prednosti decentralizacije – mnogi poslovi se mogu kvalitetnije i brže obavljati.

LOKALNA SAMOUPRAVA – ideja samouprave izražava se u zakonu da

stanovnici mogu sami odlučivati o pitanjima koja ih se neposredno odlučuju. U
kontinentalnoj europskoj tradiciji samouprava se ograničava na izvršnu vlas, a
ne na donošenju zakona. Oni posjeduju svoje organe : gradsku skupštinu ili
vijeće, izvršna ili administrativna tijela, imaju svoj proračun i samostalne izvore
prihoda. Samoupravni organi donose i opće akte :gradski statut koji predstavlja
lokalni sustav, jedinice lokalne samouprave se konstituiraju kao pravne osobe:
one su nositelji prava i dužnosti, zbog toga mogu donositi svoje posebne
propise, raspisivati općinske prireze te se mogu zaduživati kod kreditnih
ustanova.

JEDINSTVENE (UNITARNE) DRŽAVE –jedinstven ustav, jedinstven sustav

državnih organa, razdijeljena je administrativno na oblasti s većim ili manji
stupnjem decentralizacije.

SLOŽENE DRŽAVE – mora imati najmanje tri državne organizacije. Savezna

država je državna organizacija koja djeluje na cjelokupnom državnom teritoriju.
Mora imati bar dvije države članice, tj., dvije državne organizacije koje djeluju
na određenim područjima savezne države. Vrste složenih država su
konfederacija, realna i personalna unija, federacija i protektorat.
KONFEDERACIJA (savez država) – to je savez suverenih država koje na
temelju ugovora osnivaju zajedničke organe ne gubeći pritom svoju
samostalnost. Dva su potreba elementa konfederacije : međunarodni ugovor
između dviju ili više država i zajednički poslovi, organi. U konfederaciji države
članice su zadržale svoj suverenitet (razlika od federacije). Države članice se
nisu odrekle svoje suverenosti već svoj suverena prava vrše u dogovoru sa

Osijek, akademska godina 2012./2013. Uvod u državu i pravo

drugim članicama. Konfederacija ima jedno stalno zajedničko tijelo to je
konfederativna skupština, ona donosi odluke samo uz pristanak država. Ona
nema svoju vojsku, proračun ni jedinstveno državljanstvo. U povijesnom
razvoju konfederativni oblici se pretvaraju u federativne ( SAD, Švicarska,
Njemačka).
REALNA I PERSONALNA UNIJA- personalna unija je savez država sa
sljedećim obilježjima: a) mora se raditi o monarhiji, b) dvije ili više država
imaju zajedničkog vladara c) u svim ostalim funkcijama države koje čine
personalnu uniju su odvojene i neovisne te d) nisu jedinstven subjekt
međunarodnog prava (npr Australija i Engleska). Personalna unija formira se na
temelju ustava ili međunarodnog ugovora. Hrvatska u personalnoj uniji je bila s
Mađarskom početkom 12.st.
Realna unija- ako se proces povezivanja nastavi te dođe do stvaranja zajedničkih
organa i poslova nastaje realna unija. (Austro-ugarska). Danas nema ni
personalnih ni realnih unija.
FEDERACIJA- još se naziva „savezna država“. Vlast je orignarna (izvorna),
određena federativnim ustavom. Jedino je savezna vlast suverena. –savezna
vlast se izravno proteže na države članice i njihove državljane. Tu obično postoji
dvojno državljanstvo. Argumenti u prilog federaciji (zašto nastaju): a) zbog
veličine države (Kanada, SAD, Australija), b) višenacionalne države-država se
podijeli etnički, c) potreba da se sačuvaju povijesne tradicije (Švicarska,
Njemačka), d) savezna država uvijek ima u svojoj nadležnosti vojne, carinske,
vanjske i policijske poslove, e) svaka od država može imati svoj ustav, ali on
mora biti usklađen sa saveznim ustavom

DEMOKRACIJE I AUTOKRACIJ E
Podjela države prema političkom sustavu (režimu), tj. koliko stanovništvo utječe
na vlast.
DEMOKRACIJA- grčki-vladavina naroda. Postoji stvarna moć biranja
utemeljena na jednakosti građana- kompetetivni izbori. Sudjelovanje većine
stanovništva u donošenju bitnih političkih odluka. Mora postojati ideja
jednakosti i narodna suverenost. Postoje dva načina ostvarenja demokracije:
I)neposredna demokracija- odlučivanje građana bez posrednika i II)posredna ili
predstavnička demokracija- građani se na općim izborima izjašnjavaju o
kandidatima za članove predstavničkog tijela. Neposredna demokracija je
tradicija grčkih polisa; robovlasnička demokracija- pravo glasa imaju slobodni
odrasli muškarci, a nemaju žene i robovi. Narod je osnova demokracije. Riječ je

Osijek, akademska godina 2012./2013. Uvod u državu i pravo

o političkom narodu- građani koji imaju ravnopravna politička prava, svi ostali
su podanici ili puk. J. J. Rousseau u Društvenom ugovoru kaže da zbog
prevelikog broja stanovništva i veličine teritorija i složenosti državnih poslova
neposredna demokracija je neprikladna. Neposredno odlučivanje se danas
pojavljuje samo u posebnim slučajevima: a) referendum – neposredno
izjašnjavanje građana najčešće o prijedlogu zakona ili ustavu. Provodi se u
obliku pitanja da ili ne. Vrste referenduma su nacionalni i lokalni (dio sustava
lokalne samouprave). Karakter referenduma je obvezni i fakultativni. Ustav RH
referendum:
b) plebiscit – posebna vrsta referenduma kojim se ostvaruje pravo naroda na
samoodređenje. Znači potvrdu odcijepljenja ili prisjedinjenja nekoj državnoj
zajednici.
c) narodna inicijativa – pravo građana da donose prijedloge zakona. Nema
veliku važnost ukoliko zakonodavno tijelo ne mora raspravljati o njoj.
d) peticija – pravo građana ili grupa građana da podnose molbe, žalbe te
različite zahtjeve predstavničkom tijelu. O njoj redovito odlučuju odbori
predstavničkog tijela.
Posredna demokracija – središnje predstavničko tijelo (hrvatski sabor). To tijelo
je organ koji obavlja zakonodavnu funkciju. Na vlast dolazi izborima, imaju
mandat. Posredna demokracija povezuje koncepciju predstavništva i narodnog
suvereniteta. Predstavničko tijelo sastoji se od članova zastupnika koji
predstavljaju volju naroda. svaki zastupnik ne predstavlja birače koji su ga
izabrali, ni svoju izbornu jedinicu, nego cijeli narod. Građani se na općim
izborima izjašnjavaju o kandidatima za članove predstavničkog tijela.

AUTOKRACIJA- grč: samovlada; ima tri obilježja: a) neograničenost,

b)koncentracija moći i c) nedostatak demokratskog legitimiteta. Stanovništvo
nema utjecaja na vlast, nisu građani nego podanici. Sve do 19.st. sve su države
bile autokracije. Četiri klasična oblika autokracije su: tiranija, oligarhija,
despocija i apsolutna monarhija.
Tiranija – samovoljno preuzimanje vlasti i vladanje nevezano pravom ili dobrim
običajima; između tirana i naroda ne postoji posrednik (neko savjetodavno ili
predstavničko tijelo).
Oligarhija – oligo=manjina; mala skupina ljudi upravlja državom. Država u
kojoj uz državnog poglavara u vlasti sudjeluje i manji dio društva koji čini
ekonomski i vladajući stalež. Tipovi oligarhije: I) aristokratska – sloj moćnih
koji sudjeluje u vlasti sastoji se od plemstva, to je prevlast najboljih, najbolji se

Osijek, akademska godina 2012./2013. Uvod u državu i pravo

u upravljanju državom pridržavaju načela kreposti (Venecija, Dubrovnik, Hvar).
II) plutokratska – sloj moćnih koji sudjeluju u vlasti sastoji se od bogatih ljudi.
Redoviti politički sukobi između privilegiranih i diskriminiranih ljudi, između
patricija i plebejaca u Rimu, seljaštva i plemstva u srednjem vijeku, plemstva i
pučana u renesansnim godinama. Po Paretovoj teoriji o elitama vlasti postoje
dvije vrste elita: lavovi i lisice.
Despocije – istočnjačka carstva; izvorno značenje je „domaćinska vlast“ ili
„gospodstvo nad zemljom, ukućanima i robovima“. Montesquieu kaže da je
despocija obilježje neograničene i samovoljne vladavine orijentalnog tipa.

Dva su moderna oblika autokracije: diktatura – moderan oblik autokracije;

autoritativna vlast osobe ili grupe osoba ranijeg doba, neograničena i
samovoljna vlast, bitno sužena prava i slobode građana. Nema politički
legitimitet. Na vlast se dolazi državnim udarom, uzurpacijom vlasti. Diktatura
može biti osobnog tipa (diktator ima naziv vođe, osloboditelja). Postoji i
kolegijalna diktatura (vojne hunte). U današnje vrijeme uvođenje diktature
moguće je samo uz podršku vojske i policije.
Cezaristička diktatura – primjer diktature, ali ovdje narod zaista voli svog vođu,
postoji javna podrška. Primjeri: Julije Cezar, Cromwell i Napoleon Bonaparte i
H. Peron. Kult vođe, manipulacija javnog mnijenja pomoću javnih medija,
priredbama i priznavanjem različitih povlastica – tu postoji privid demokracije.
Totalitarizam – karakterizira ga podrška stanovništva postignuta različitim
manipuliranjem. To je netolerantna ideologija. Nema nikakve tolerancije prema
drugom načinu razmišljanja, prisutan je sveobuhvatni nadzor nad državom i
državnom organizacijom, isključiva je vlast jedne političke stranke, oporbe
nema, totalni nadzor nad gospodarstvom, obrazovanjem i javnim
komunikacijama. Imamo i sustavnu strahovladu – prijetnja upotrebe
nekontroliranog nasilja. Postoji i tajna policija. Nastanak totalitarizma u 20.st.
podudara se s nastankom masovnih političkih stranaka u tehnološki razvijenim
društvima. Povijesni primjeri totalitarizma: boljševizam, fašizam i nacizam…
Privlačnost totalitarizma: državna kontrola nad gospodarstvom, javni radovi
smanjuju nezaposlenost, razne mjere socijalne politike, mogućnost uspona na
društvenoj ljestvici ovisi o lojalnosti stranci i njenoj ideologiji, a ne o podrijetlu i
bogatstvu.

Osijek, akademska godina 2012./2013. Uvod u državu i pravo

FUNKCIJE DRŽAVE – ZAKONODAVNA, SUDSKA I
IZVRŠNA
Državni aparat je organizacija posebne vrste koja prvotno služi održavanju mira
i sigurnosti u političkoj zajednici, raspolažući pritom i sredstvima primjene
fizičke prisile. To je osnovni cilj države.
Da bi državna vlast ostvarila svoje ciljeve, razvija određene djelatnosti koje se
uobičajeno nazivaju njezinim funkcijama ili vlastima. Ne treba zaboraviti da je
djelovanje države nerazdruživo povezano s pravom. Zato je stvaranje i primjena
prava kroz opće i pojedinačne pravne akte najvažnija zadaća države i njezinih
organa.
Funkcije države grupiraju se u tri velike cjeline : I) zakonodavstvo, II) izvršnu
vlast i III) sudstvo. To su tri velike funkcije države koje se nazivaju i vlastima.
Osim te trodiobe moguća su i drugačija razlikovanja državnih djelatnosti: I)
vanjska i II) unutrašnja funkcija.
VANJSKA funkcija države se sastoji od njezinih djelatnosti prema ostalim
državama i drugim subjektima međunarodnog života, te poslove obavlja
poseban državni organ – ministarstvo vanjskih poslova. Ipak, glavne smjernice
vanjske politike utvrđuju predstavničko tijelo, državni poglavar i vlada.
UNUTRAŠNJU funkciju države čine svi ostali poslovi koji u vladi pripadaju
svim resorima, osim inozemnih poslova.
Načelo diobe vlasti razvija se u 17. i 18. st. kao rezultat borbe građanstva i
apsolutističkog monarha koji u sebi objedinjuje sve funkcije najviše vlasti. Prvi
ga je jasno odredio Montesquieu u djelu ' O duhu zakona ' .
Osnovne državne funkcije dodjeljuju se različitim državnim tijelima. Ona su
načelno ravnopravna i tako sprječavaju koncentraciju političke moći (Čl. 4
Ustava RH).

ZAKONODAVSTVO ILI LEGISLATIVA – zakonodavna funkcija se

sastoji u izradi i donošenju pravnih propisa najviše snage u državi. Ti propisi
zovu se zakoni. ZAKON je akt koji po pravilu sadrži opće norme tj., takva
pravila koja se primjenjuju na sve slučajeve obuhvaćene određenom materijom.
Zakoni uređuju one društvene odnose koje državna vlast smatra najznačajnijima
– gospodarske, političke, kulturne, obiteljske, zdravstvene i druge. Zakoni se ne
odnose na konkretne slučajeve i određene pojedince, to je tzv. materijalni pojam
zakona. U formalnom smislu zakon je svaki akt koji je donio zakonodavni organ
u propisanom obliku. Zakonodavstvu pripadaju i drugi važni poslovi:

Osijek, akademska godina 2012./2013. Uvod u državu i pravo

postavljanje najviših državnih osoba (Vlade), proglašenje izvanrednog i ratnog
stanja, nadzor nad ustavnošću i zakonitosti obavljanja svih državnih poslova,
predlaganje, raspravljanje o pitanjima vanjske i unutarnje politike.
TIJELA KOJA OBAVLJAJU ZAKONODAVNU VLAST – u modernoj je
državi to isključivo središnje predstavničko tijelo ili parlament. Parlament je
sastavljen od narodnih zastupnika izabranih na općim izborima. To je izraz
narodnog suvereniteta.
UNUTRAŠNJE USTROJSTVO ZAKONODAVNIH TIJELA – parlament se
sastoji od jednog, dva ili više domova koje čine narodni zastupnici. U
federacijama postoje dva doma od kojih jedan predstavlja federalne jedinice, ali
to može biti slučaj i u unitarnim državama. Hrvatski sabor je jednodoman,
županijski dom je ukinut 2000. god. Za donošenje ustavnih normi traži se
natpolovična, tzv. kvalificirana većina zastupnika. U okviru domova djeluju i
posebna unutrašnja tijela koja se nazivaju odborima ili komisijama.
Parlamentarni odbori imaju važnu ulogu u zakonodavnoj proceduri ali se
osnivaju i za posebne zadaće i poslove. Način rada odbora i domova utvrđuje se
pravilnikom. Članovi predstavničkog tijela – zastupnici uživaju posebne
povlastice. Najvažnija među njima je imunitet, tj. zaštita od progona. Ona
isključuje svaku kazneno pravnu i prekršajnu odgovornost zastupnika bez obzira
ne vrstu i težinu delikta. Ipak, zastupnik može izgubiti imunitet odlukom većine
članova predstavničkog tijela (Ustav čl. 80- poslovi Hrv sabora, čl. 86- u kojim
slučajevima se može i mora raspustiti referendum, čl. 75- Imunitet).
Zastupnici u Hrvatskom saboru nemaju obvezujući mandat, oni primaju stalnu
novčanu naknadu i imaju druga prava određena zakonom. Mandat zastupnika je
predstavnički ili slobodan, zastupnici su u raspravama i glasovanju neovisni o
stavovima birača koji su ih izabrali. Pravna priroda slobodnog mandata izvodi se
iz ideje nedjeljivog narodnog suvereniteta. IMERATIVNI MANDAT –
podrazumijeva pravo birača da daju obvezne upute svom zastupniku, zastupnik
je dužan pridržavati se tih uputa, birači ga mogu opozvati.
FAZE ZAKONODAVNOG POSTUPKA
1.) Podnošenje zakonskog prijedloga – nadležnost nekih osoba da pokrenu
postupak za donošenje zakona naziva se zakonskom inicijativom. Pravo
inicijative pripada zastupnicima, odborima predstavničkih tijela i vladi. U
prijedlogu zakona potrebno je navesti razloge zbog kojih se traži njegovo
donošenje te obrazložiti njegovu potrebu i buduću vrijednost.
2.) Prethodno raspravljanje o prijedlogu – nakon dostavljanja prvog
prijedloga ili nacrta zakona, u parlamentarnim se odborima(7 – 15 članova),

Osijek, akademska godina 2012./2013. Uvod u državu i pravo

vodi rasprava o navedenom nacrtu i o tome se donose zaključci koji se podnose
parlamentu.
3.) Glasanje o prijedlogu – okončana je prethodna rasprava o zakonskom
prijedlogu u parlamentarnim odborima i prelazi se na raspravu na plenarnoj
sjednici predstavničkog tijela; zastupnici prvo slušaju izvještaj odbora, raspravu
vodi predsjednik parlamenta prema pravilima poslovnika. Često se pojavljuju i
dopunski prijedlozi(amandmani) koji idu zatim da se predloženi tekst dopuni ili
izmjeni. Postotak glasova koji zakon treba dobiti da bi stupio na snagu ovisi o
Ustavu određene zemlje(u RH to je obično većina glasova). Nekada se kod
zakona od velike važnosti za dotičnu zemlju traži tzv. kvalificirana
većina(dvotrećinska) – Ustav čl. 82
4.) Potvrda ili promulgacija zakona – ako je zakonski prijedlog usvojen ne
znači da je dobio i zakonsku snagu nego treba proći i potvrdu. Cilj promulgacije
je utvrditi je li zakon donesen prema unaprijed Ustavom predviđenom postupku.
Potvrdu zakona čini Predsjednik republike u roku od osam dana od kada su
izglasani u Hrvatskom saboru (čl. 88).
5.) Objavljivanje zakona – faza kad se zakon objavljuje za sve građane i sve
državne organe. U tu svrhu države imaju posebna sredstva javnog informiranja
6.) Stupanje zakona na snagu – obično se nakon objavljivanja ostavlja rok da
se građani i državni organi upoznaju sa zakonom. U RH zakon stupa na snagu 8
dana nakon što je objavljen, nakon isteka roka zakon postaje obavezan i nitko se
ne može ispričavati da ga nije poznavao (čl. 89 Ustav). Razdoblje od trenutka
objavljivanja do stupanja na snagu zove se vacatio legis (lat. Oslobođenje od
zakona). Zakoni i drugi propisi državnih tijela i tijela koji imaju javne ovlasti e
mogu imati povratno djelovanje

SUDSKA VLAST – u povijesti, uprava i zakonodavstvo bili su nerazvijeni te

se suđenje smatralo glavnom državnom funkcijom. Taj je značaj sudska funkcija
zadržala i danas jer se putem sudova utvrđuje što je pravo. Sudovi primjenjuju
pravo na konkretne slučajeve al je njihova uloga pri tome i stvaralačka: oni ne
samo da izvršavaju opće norme nego i utječu na rješavanje sličnih ili istih
slučajeva u budućnosti. Velik dio rimskog prava razvija se upravo pod utjecajem
sudova koji djeluju usklađujući sudsku praksu i teoriju(jurisprudencija). Vršenje
pravosuđa(iurisdictio) u rukama je posebnog organa koji se naziva pretor. On
nazire i organizira suđenje a izricanje osude prepušteno je izabranim sudcima.
Sudovi u starom Rimu sude prema zakonu, običajima i pravednosti. Ideju
pravednosti dao je Aristotel u svom djelu 'Nikomahova etika'. On ističe da je
pravednost najviša vrlina koja se s obzirom na pravo da protumačiti kao

Osijek, akademska godina 2012./2013. Uvod u državu i pravo

suglasnost sa zakonom i sa zahtjevom za jednakosti. Posebno je važno za
suvremenu pravnu praksu Aristotelovo shvaćanje pravičnosti. Pravičnost je
osobit oblik pravednosti koji se sastoji u ovlaštenju suda da konkretni slučaj
riješi bez obzira na postojeći zakon. Načelo pravičnosti dopušta veću
fleksibilnost u primjeni prava ali to ne bi smjelo voditi slabljenju pravne
sigurnosti.
Organizacija sudbene vlasti u svim modernim državama počiva na osnovnom
načelu neovisnosti sudstva. Osnovna obilježja neovisnosti magistrature i sudaca
u europskim zemljama jesu:
a) institucija sudbenog vijeća koje ima u svojoj nadležnosti pitanja
napredovanja, unaprjeđenja i premještanja sudaca, državno sudbeno vijeće ima
11 članova;
b) sudački položaj je stalan i sudce se ne može smjenjivati niti bez njihov
privole premještati(načelo neuklonjivosti);
c) sudci su podvrgnuti disciplinskoj ali ne i imovinsko pravnoj
odgovornosti(zahtjevi za naknadu štete). Oni ne podliježu ni kaznenoj ni
političkoj odgovornosti zbog načina obavljanja svoje službe.
Pravosudna djelatnost obuhvaća dvije vrste organa: državno odvjetništvo (javno
tužiteljstvo) i sudstvo. Državnom odvjetništvu je zadatak da u ime države
progoni subjekte koji su povrijedili državno pravne norme. Sudovi imaju
zadatak rješavanja imovinskih, gospodarskih, kaznenih, upravnih i obiteljskih
sporova između pravnih subjekata i određivanje kazne za kršenje pravnih
normi. Pravni sporovi se sastoje u neslaganju subjekata oko postojanja i sadržaja
međusobnih pravnih obveza i ovlaštenja, tj. oko toga je li jedan od njih učinio
delikt. Stranke imaju dvije pravne mogućnosti ponašanja – sporazumno riješiti
spor nagodbom ili oprostom ili podnijeti tužbu nadležnom sudu. Sudska funkcija
ili sudbena vlast ima veliku i značajnu ulogu u uspostavljanju pravne države.
Karakteristike pravne države su: a) sređen i zakonit pravni postupak; b)
onemogućena samovolja državnih organa koji su vezani pravom; c) svi građani
su ravnopravni pred zakonom.
Postoji primarna odgovornost RH za štetu koju u obnašanju sudačke dužnosti
nanese sudac građaninu ili pravnoj osobi svojim nezakonitim ili nepravilnim
radom. RH onda od sudca može zahtijevati naknadu isplaćene svote samo ako je
sudac štetu učinio namjerno ili iz krajnje nepažnje. Odgovornost sudaca za
naknadu takve štete je supsidijarna.
Načelo zakonitosti – presude i suđenja se moraju zasnivati na ustavnim,
zakonskim i ostalim pravim normama. U protivnom su presude nezakonite i

Osijek, akademska godina 2012./2013. Uvod u državu i pravo

moraju se ukinuti. Razlikuju se dvije vrste zakonitosti – materijalna zakonitost
(zahtjev da se sadržaj nekog akta poklapa sa sadržajem višeg akta) i formalna
zakonitost (sastoji se u tome da je akt donio nadležni organ po propisanom
postupku i obliku).
Poseban oblik pravosudne djelatnosti je Ustavno sudstvo. Ustavni sud ne
pripada pravosudnim organima u redovitom smislu(ne pokreče se postupak i ne
ulažu se pravni lijekovi). Ustavni sud tumači značenja ustavnim pravila. Ustavni
sud RH čini 13 sudaca koje bira Hrvatski sabor. Ustavni sud RH ukinut će zakon
ili drugi propis ako ustvrdi da je ne ustavan.

IZVRŠNA VLAST ili EGZEKUTIVA – postojanje posebne državne

funkcije – izvršne vlasti ili egzekutive bitno je obilježje moderne države.
Moguće je razlikovati dva velika segmenta izvršne vlasti: izvršno politički i
upravni dio. U izvršno politički pripadaju državni poglavar i vlada dok su
ministarstva i ostali organi središnje uprave dio državne uprave u užem smislu.
U izvršnoj vlasti osobito važan položaj zauzima vlada koja može biti podređena
predstavničkom tijelu koje je u svakom slučaju jedino ovlašteno donositi zakone
i izraz je narodnog suvereniteta. Funkcioniranje modernih država je nezamislivo
bez vlade koja koordinira rad svim ministarstava i nadzire cjelokupnu upravu i
javne službe. Postoje tri modela formiranja vlade: parlamentarna vlada,
predsjednička vlada i polupredsjednički sustav. Ova dva posljednja modela
susreću se samo u republikama pa se i republike mogu podijeliti na
predsjedničke, parlamentarne i polupredsjedničke.
Predsjednički sustav osniva se na posebnim ovlastima poglavara države te je
stoga stvarni predstavnik naroda. Sam postavlja članove i vodi rad vlade, vlada
je samo njemu odgovorna.
Polupredsjednički sustav – mješovite osobine predsjedničke i parlamentarne
republike; predsjednik republike imenuje i razrješava predsjednika vlade i
ministre, koji zatim moraju dobiti potvrdu parlamenta.

VLADA ili MINNISTARSKO VIJEĆE – skup ministara, tj. čelnih ljudi

pojedinih ministarstava, kojemu predsjedava predsjednik vlade (premijer) ili
sam predsjednik republike u predsjedničkom sustavu.
Zadaci vlade: vođenje, usklađivanje, nadziranje i sankcioniranje upravne
djelatnosti. Vlada je s upravom vezana prvenstveno preko ministara koji se
nalaze na čelu pojedinih upravnih resora. Ima pravo zakonodavne inicijative,
odnosno pravo predlaganja i izrađivanja nacrta zakona i drugih akata iz
nadležnosti zakonodavnih tijela. Vlada vodi vanjsku i unutarnju politiku,

Osijek, akademska godina 2012./2013. Uvod u državu i pravo

usmjerava i nadzire rad državne uprave, brine o gospodarskom razvitku zemlje.
Nepovjerenje vladi izglasava parlament odlukom većine od ukupnog broja
zastupnika.
UPRAVNA DJELATNOST – 'državna administracija' – najopsežnija državna
djelatnost po vrstama poslova i po broju organa i služenih osoba- službenika.
Ona je u neposrednom i svakodnevnom odnosu sa stanovništvom u svim
područjima javnog života. Najpogodnija je nabrajajuća, enumerativna definicija
upravne djelatnosti kojom se nabraja glavni dio bitnih sadržaja pojma bez
pretenzije da se iscrpno navedu svi njegovi elementi.
Karakteristike upravne djelatnosti – po hijerarhiji najniža državna djelatnost i
izvršna u odnosu na sve ostale djelatnosti. Izvršavaju i sudske presude, držanje
osuđenika u zatvoru ili zapljena imovine. Uprava te svoje zadatke ostvaruje
donošenjem izvršnih pravnih normi, općih(naputci, pravilnici, naredbe, odluke) i
individualnih(rješenja). Osobe koje rade u upravi su profesionalne; podijeljena
je na veliki broj specijaliziranih poslova. Skupovi srodnih upravnih poslova
nazivaju se upravne grane i resori. Svaka upravna grana organizacijski je
obuhvaćena jednim najvišim tijelom zvanim ministarstvo. Temeljni resori su
obrana, unutarnji poslovi, vanjski poslovi, financije.
Politički i pravni nadzor upravne djelatnosti – načelo zakonitosti rada organa
državne uprave se nadzire sa nekoliko strana:I) od strane zakonodavnog tijela
(gdje zastupnici mogu postavljati pitanja o radu uprave te pokretati pravnu
odgovornost ministara i upravnih službenika) ; II) od strane sudova (građani
mogu pokrenuti upravni spor protiv upravnog akta) ; III) od strane poglavara
države i vlade; IV) po unutrašnjoj hijerarhijskoj kontroli (nadređenih organa nad
nižim upravnim organima)
DISKRECIJASKA OCJENA – upravna djelatnost je takve prirode da joj
zakonodavac često mora povjeriti određenu elastičnost u postupku. Državna
vlast ne može podrobno i unaprijed predvidjeti i dati konkretno rješenje za sve
društvene odnose koji su se pojavili ili će se pojaviti pred upravnim organima. U
radu uprave oduvijek postoji i postupanje s obzirom na cilj određen javnim ili
državnim interesom, zbog toga se osim zakonitosti državno djelovanje definira
kroz svrsishodnost ili oportunitet. Zakonodavac često povjerava upravnim
organima mogućnost slobodne (diskrecijske) ocijene prema kojoj su oni
ovlašteni da u okviru zakona svojom slobodnom ocjenom riješe neku upravnu
stvar kako misle da je najbolje i najsvrsishodnije ali pazeći pritom da to bude u
skladu s javnim interesom. Javni interes je opći interes određenog društva,

Osijek, akademska godina 2012./2013. Uvod u državu i pravo

interes dotične države i pravnog poretka koji se nalazi iznad pojedinačnih i
osobnih interesa.

Osijek, akademska godina 2012./2013. Uvod u državu i pravo