SVEUČILIŠTE U MOSTARU

PRAVNI FAKULTET

KRIMINALISTIKA I SIGURNOSNI MENADŽMENT

SEMINARSKI RAD

TEMELJNA PRAVA I DUŽNOSTI DRŽAVA

Seminarski rad iz predmeta Međunarodno pravo i sigurnost

Mentor: prof.dr.sc. Vesna Kazazić Student: Nikolina Soldo (KPM-07)

MOSTAR, 2018.
SADRŽAJ

UVOD….………………………………………………………………………………………1
1. ULOGA LIGE NARODA I UJEDINJENIH NACIJA O IDEJI TEMELJNIH PRAVA I
DUŽNOSTI DRŽAVA….……………………………………………………………………..2
2. GLAVNA NAČELA DEKLARACIJE IZ 1970. GODINE…………………………...…4
2.1. Načelo zabrane sile……………………………………………………………………..4
2.2. Načelo mirnog rješavanja međunarodnih sporova….…………………………………..5
2.3. Načelo neintervencije….………………………………………………………………..6
2.4. Dužnost država da međusobno surađuju u skladu s Poveljom Ujedinjenih nacija….….7
2.5. Načelo ravnopravnosti i samoodređenja naroda….…………………………………….7
2.6. Načelo suverene jednakosti država….………………………………………………….9
2.7. Načelo ispunjavanja prihvaćenih međunarodnih obveza u dobroj vjeri.……………...10

3. NAČELO PACTA SUNT SERVANDA…………………………………………………...11

3.1. Načelo pacta sunt servanda u hrvatskom pravu…………………………………….…12
ZAKLJUČAK.…………………...……………………………………………………………13

LITERATURA
UVOD

Temeljna prava i dužnosti država čine neku vrstu objektivnoga i višega prava u današnjem
međunarodnom pravnom poretku. To se ogleda u njihovoj primjeni i tumačenju u praksi
Međunarodnog suda u Haagu. S jedne strane Sud polazi od pretpostavke da su ta načela
prihvatile sve države svijeta i stoga ne postavlja stroge uvjete dokazivanja njihova postojanja, za
razliku od ostalih općih običajnih pravnih pravila. S druge strane, i slučajeve njihovog
flagrantnog kršenja Sud uzima kao kršenje prava, a ne kao neku novu međunarodnu praksu koja
bi mogla dovesti do njihove izmjene ili dokidanja kao običajnih pravila. Ta pravila nisu isto što i
opća načela prava. Ova druga, jer su uvjet postojanja međunarodnog pravnog poretka, djeluju
manje ili više neovisno o volji država. Temeljna prava i dužnosti država, naprotiv, u nekim
razdobljima uopće nisu bila pravila pozitivnog međunarodnog prava. Ona su to postala tek kada
su ih sve države prihvatile kao takve. Iako su ona imperativna pravila općeg međunarodnog
prava, nisu sva apsolutne naravi nego dopuštaju različite izuzetke u primjeni, koji su također
precizno definirani općim međunarodnim pravom. Ideja o temeljnim pravima i dužnostima
država proizvod je škole prirodnog prava. Kao što su prema tome učenju sva ljudska bića svojim
rođenjem nositelji nekih prirodnih i apsolutnih prava, tako po toj istoj osnovi i države članice
međunarodne zajednice samim svojim nastankom i postojanjem stječu i uživaju neka neotuđiva,
nedjeljiva i neprenosiva prava. Tu ideju razradio je opat Gregoire u svojem nacrtu Deklaracije
međunarodnog prava što ga je predložio francuskom Konventu 1795.godine. Zanimljivo je da su
gotovo svi ti njegovi iskazi tek nakon Drugog svjetskog rata prerasli u pozitivna pravila općeg
međunarodnog prava. Tijekom 19.stoljeća to učenje nije imalo nikakvog utjecaja na pravne
odnose između država. Ono se tada ismijavalo i odbacivalo, ili se duh tih načela iskrivljavao i
zloupotrebljavao. Tako se temeljno pravo države na samoodržanje (opstanak) tumačilo kao
njezino pravo na teritorijalno širenje i podčinjavanje drugih država, posebno onih
„neciviliziranih“. Politika ravnoteže snaga, koja je u Europi održavala nekakav status quo i
relativnu stabilnost, uključivala je i teritorijalne kompenzacije koje su se postizale bilo
ugovorima ili ratovima nakon kojih se opet s pobijeđenom državom sklapao mirovni ugovor. U
međunarodnim odnosima 19.stoljeća naglasak je bio na subjektivnim pravima država koja su
sebe smatrale da pripadaju krugu „civiliziranih zemalja“. Nikakve se pravne obveze za države
nisu izvodile iz potrebe održanja međunarodne zajednice. Odbacivanje postojanja takvih
dužnosti trajna je oznaka voluntarističkog pristupa. Voluntarizam je stoga po definiciji
nenaklonjen svakoj ideji postojanja temeljnih prava i dužnosti svih država. Politika ravnoteže
snaga, međutim, nije uspjela očuvati čovječanstvo od strahota Prvog svjetskog rata koji je

1
pogodio poglavito Europu i njezine narode. Vodeće savezničke i udružene sile su na Versajskoj
mirovnoj konferenciji iz 1919.godine željele trajno eliminirati ravnotežu snaga i zamijeniti ju
sustavom kolektivne sigurnosti utemeljenim na Paktu Lige naroda.

1. ULOGA LIGE NARODA I UJEDINJENIH NACIJA O IDEJI TEMELJNIH

PRAVA I DUŽNOSTI DRŽAVA

Prva zadaća Lige naroda, osnovane nakon Prvoga svjetskog rata, bila je sprječavanje svih
budućih ratova, i u tu svrhu organizacija kolektivnih sankcija protiv svake njezine države članice
koja prekrši svoje obaveze iz njezina Pakta. Tako je taj novi cilj - održanje međunarodnoga mira
i sigurnosti – zahtijevao nove dalekosežne pravne obveze država koje su ograničavale njihovu
slobodu akcije u ostvarivanju njihovih posebnih nacionalnih interesa. Članak 10. Pakta,
zamišljen kao jedan od temeljaca toga novoga sustava kolektivne sigurnosti, previđao je:
„Članovi Lige se obvezuju da će poštivati i održavati protiv svakoga vanjskog napada
teritorijalnu cjelovitost i postojeću političku neovisnost svih članova Lige…“. Premda ta pravna
obveza nije bila dalekosežna, ona je ukazala na činjenicu da održanje svjetskog mira zahtijeva
priznanje i očuvanje dvaju temeljnih prava država: na teritorijalnu cjelovitost i neovisnost.
Nakon 1919.godine širilo se učenje o temeljnim pravima i dužnostima svih država svijeta.
Znanstvene udruge usvajale su deklaracije s tim sadržajem, koje nisu odmah bile od država
prihvaćene kao pravila pozitivnog prava.1 Ta su načela bila najprije utjelovljena u neke ugovore
regionalnog značaja, usvojene pod okriljem Panameričke unije. Bila je to Konvencija o pravima i
dužnostima država potpisana u Montevideu 1933.godine. Potom je kao njezina nadopuna bio
usvojen Protokol o neintervenciji, potpisan u Buenos Airesu 1936.godine. Temeljna prava i
dužnosti država činila su i glavu III. Bogotske povelje iz 1948.godine kojom je osnovana
Organizacija američkih država. Ali je napose njezin iskaz o načelu neintervencije potom bio
osiromašen dopunama usvojenim u Cartagena de Indias iz 1985.godine. Među akte regionalnog
značaja treba ubrojiti i Helsinški završni akt iz 1975.godine, iako mu se ponekad pridaje značaj
potvrde načela općega međunarodnog prava.2

Da bi postigla svoju svrhu, načela o temeljnim pravima i dužnostima moraju nužno prerasti u
pravila općega međunarodnog prava i biti izvorom prava i dužnosti za sve države svijeta.
Najznačajniji ugovorni tekst kojim su ta prava i te dužnosti država postala pravilima pozitivnog
međunarodnog prava jest Povelja Ujedinjenih nacija iz 1945.godine. U pitanju je njezin članak 2.
1
Le Fur, L., Chklaver, G. , Recueil des textes de Droit international public, 1934., Pariz, str. 89., preuzeto iz Degan,
V. Đ., Međunarodno pravo, 2000., Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, str. 233.
2
Shaw, N. M., International Law Cambridge, 1997., Cambridge, str. 126.

2
koji izlaže načela Ujedinjenih nacija, te njezin članak 1(2). koji uz to proklamira i načelo
ravnopravnosti i samoodređenja naroda. Ali su načela Ujedinjenih nacija u članku 2. formulirana
u obliku kontraktualnih propisa, koji prema njegovu tekstu obvezuju samu Organizaciju i njezine
članove. U razdoblju hladnoga rata koje je uslijedilo odmah po osnivanju Ujedinjenih nacija.,
primjena tih načela bila se veoma kompromitirala u praksi. Na poticaj novooslobođenih i nekih
ostalih zemalja trećeg svijeta koje su se zalagale za prevladavanje blokovske podjele u
međunarodnoj zajednici. Komisija za međunarodno pravo predložila je još u 1949.godini nacrt
Deklaracije o pravima i dužnostima država, koji formalno nikada nije bio usvojen. Potom je
Opća skupština Ujedinjenih nacija u 1963.godini ustanovila svoj Posebni odbor koji je
razmatrao kodifikaciju načela koegzistencije, a kojemu su kao osnova rada služila načela iz
Povelje Ujedinjenih nacija, Taj odbor je bio izradio nacrt rezolucije kojega je predložio Općoj
skupštini.

Opća skupština je 24. listopada 1970.godine usvojila „Deklaraciju o načelima međunarodnog

prava o prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom Ujedinjenih
nacija“. U toj se Deklaraciji izlaže i razrađuje sedam načela, koja su za razliku od članka 2.
Povelje, sva formulirana kao načela općega međunarodnog prava, što obvezuje sve države
svijeta. Stoga tu Deklaraciju valja u njezinu sadržaju smatrati autentičnim tumačenjem Povelje
Ujedinjenih nacija.3 Međunarodna sudska tijela uzimaju iskaze iz te Deklaracije kao iskaze
načela Ujedinjenih nacija,a s obzirom da su sadržana u Povelji, ta načela po ugovornoj osnovi
izravno obvezuju sve države članice Ujedinjenih nacija.4 Neki pisci, posebice oni s prostora
bivše Jugoslavije, izlažu sadržaj tih načela u okviru sljedećih pet temeljnih prava i dužnosti svih
država: (1) prava na opstanak; (2) prava na suverenost; (3) prava na jednakost; (4) prava na
saobraćaj; te (5) prava na štovanje.

3
Andrassy, J., Bakotić, B., Vukas, B., Međunarodno pravo, I. dio, 1995., Zagreb, str. 101.
4
Dimitrijević, V., Stojanović, R., Osnovi teorije međunarodnih odnosa, 1977., Beograd: Službeni list SFRJ, str. 63.

3
 2. GLAVNA NAČELA DEKLARACIJE IZ 1970. GODINE

Deklaracija o načelima međunarodnoga prava o prijateljskim odnosima i suradnji između država

u skladu s Poveljom Ujedinjenih nacija iz 1970. godine nabraja sedam glavnih načela koja se
prema njezinu redoslijedu mogu formulirati kao sljedeća: (1) načelo zabrane sile; (2) načelo
mirnog rješavanja međunarodnih sporova; (3) načelo neintervencije; (4) dužnost država da
međusobno surađuju u skladu s Poveljom Ujedinjenih nacija; (5) načelo ravnopravnosti i
samoodređenja naroda; (6) načelo suverene jednakosti država; te (7) načelo ispunjavanja
prihvaćenih međunarodnih obveza u dobroj vjeri. Od ostalih međunarodnih instrumenata bitnih
za sadržaj tih načela valja posebno navesti Definiciju agresije iz rezolucije Opće skupštine 3314
od 14. prosinca 1974. godine, te „Deklaraciju o načelima kojima se države vode u svojim
uzajamnim odnosima“ iz Helsinškog završnog akta od 1. kolovoza 1975. godine. Činjenica što
su ta politički najvažnija imperativna pravila općega međunarodnog prava, bitna za održanje
međunarodnog mira i sigurnosti, sročena u tim neugovornim instrumentima, nimalo ne utječe na
njihovu obvezujuću pravnu snagu za sve države svijeta. Takvima ih tumači i Međunarodni sud.

2.1. Načelo zabrane sile

U međunarodnom pravu rat je postao protupravan tek tzv. Briand-Kelloggovim paktom iz 1928.
godine. Države stranke tog pakta svečano su u ime svojih naroda izjavile da osuđuju
pribjegavanje ratu u svrhu rješavanja međunarodnih sporova i odriču ga se kao instrumenta
nacionalne politike u njihovim uzajamnim odnosima. Time je zabrana rata propisana u njemu
već tada bila prerasla u pravilo općega običajnog međunarodnog prava. Povelja Ujedinjenih
nacija tu zabranu veoma proširuje.5 Članovi se u svojim međunarodnim odnosima uzdržavaju od
prijetnje silom ili upotrebe sile, koje su uperene protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke
neovisnosti bilo koje države, ili su na bilo koji način nespojive s ciljevima Ujedinjenih nacija.
Potom se agresivni rat označuje kao zločin protiv mira koji povlači odgovornost po
međunarodnom pravu. Ističe se da su države dužne uzdržavati se od svake propagande u korist
agresivnog rata. Države su, nadalje, dužne uzdržavati se od čina protumjera koji uključuju
upotrebu sile. Svaka država dužna je uzdržavati se od upotrebe bilo koje prisilne mjere koja
lišava prava naroda na samoodređenje, slobodu i neovisnost.6 Područje neke države ne smije biti
predmetom vojne okupacije ili predmetom stjecanja od neke druge države koje je posljedica
prijetnje silom ili upotrebe sile. Svaka država dužna je uzdržavati se od organiziranja, poticanja,
5
Perazić, D. G., Međunarodno ratno pravo, 1966., Beograd, str. 256.
6
Bartoš, M., Savremeni međunarodni problemi, 1955., Sarajevo, str. 74. preuzeto iz Degan, V. Đ., Međunarodno
pravo, 2000., Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, str. 237.

4
pomaganja ili sudjelovanja u građanskom ratu ili terorističkim činovima u nekoj drugoj državi i
ne dopustiti na svojemu području organizirano djelovanje u svrhu izvršenja tih činova, ukoliko
činovi spomenuti u ovom stavku uključuju prijetnju silom ili upotrebu sile. Time je napose svaka
prijetnja oružanom silom ili njezina upotreba postala prema općem međunarodnom pravu
zabranjena uz značajan izuzetak samoobrane.7 U Povelji Ujedinjenih nacija je navedeno da ništa
ne dira u prirodno pravo individualne ili kolektivne samoobrane u slučaju oružanog napada na
nekoga člana Ujedinjenih nacija sve dok Vijeće sigurnosti ne poduzme mjere potrebne za
održavanje međunarodnog mira i sigurnosti. Brojni su slučajevi zloupotrebe prava na
individualnu, a posebice na kolektivnu samoobranu. Prema gledištu državnoga tajnika
Sjedinjenih Država u povodu spora Caroline s Britanijom iz 1837. godine, samoobrana je
opravdana jedino u slučaju neposredne i neotklonjive opasnosti koja ne daje mogućnost izbora i
ne ostavlja vremena za razmišljanje. Takva akcija, uz to, ne smije biti nerazumna ili ekscesivna,
te mora biti ograničena potrebom samoobrane i jasno držana u njezinim okvirima. Pri
pribjegavanju legitimnoj samoobrani isključeni su, dakle, preventivni rat protiv mogućeg napada
neke države, a koji još nije uslijedio, ili oružani napad u odgovoru na tzv. produženu agresiju,
kada mjere samoobrane nisu poduzete odmah i neposredno nakon oružanog napada suprotne
strane ili kao odgovor samo na prijetnju silom prije nego što je oružani napad poduzet.8 Na ostale
vrste prijetnje silom ili upotrebe sile, poput npr. gospodarskog ili političkog pritiska, država žrtva
ima pravo uzvratiti istom mjerom. To su tzv. nenasilne protumjere koje se ne smiju sastojati u
upotrebi oružane sile. Pravo na kolektivnu samoobranu nekoga vojnog saveza protiv navodnog
agresora postoji jedino kada država članica toga saveza koja je žrtva napada, ima u gornjim
granicama i prema definiciji agresije pravo na individualnu samoobranu. Iz prethodnih izlaganja
vidljivo je da je ovo načelo imperativna norma općeg međunarodnog prava (jus cogens),
zabranjuje svaku prijetnju silom ili upotrebu sile protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke
neovisnosti bilo koje države.

2.2. Načelo mirnog rješavanja međunarodnih sporova

Ovo načelo nužan je korelat načelu zabrane sile. Povelja Ujedinjenih nacija predviđa da članovi
rješavaju svoje međunarodne sporove mirnim sredstvima na takav način da ne ugroze
međunarodni mir i sigurnost, te pravdu. Niti Deklaracija iz 1970. godine ne izlazi iz tih okvira,
osim što tu obvezu na mirno rješavanje sporova predviđa kao univerzalnu za sve države.

7
Peleš, A., Regionalni sporazumi i pravo na samoobranu, JRMP 1969., br.2, str. 206.
8
Degan, V. Đ., Intervencija NATO snaga protiv Savezne Republike Jugoslavije: Pravna analiza, Politička misao
1999., br. 4, str. 79.

5
Deklaracija predviđa i da države moraju tražiti pravodobno i pravično rješenje svojih
međunarodnih sporova pomoću pregovora, istrage, posredovanja, mirenja, arbitraže, sudskog
rješavanja, obraćanja regionalnim ustanovama ili sporazumima, ili pomoću drugih mirnih
sredstava prema vlastitom izboru. Potrebna je i afirmacija dužnosti država stranaka nekog spora,
kao i drugih država, da se uzdrže od svakog čina koji može tako otežati situaciju da bi bilo
ugroženo održavanje međunarodnog mira i sigurnosti. Države su, dakle, slobodne sklapati
posebne mnogostrane ili dvostrane ugovore kojima će preuzimati konkretne obveze na neke
načine rješavanja svojih budućih sporova, poput npr. obaveznog mirenja, arbitraže ili sudskog
rješavanja. U svoje ostale ugovore o bilo kojem predmetu, one mogu unositi klauzulu o
obaveznoj arbitraži ili sudskom rješavanju mogućih sporova o tumačenju ili primjeni tih
ugovora. Ukoliko je takva posebna obaveza preuzeta, sve stranke spora dužne su je izvršiti
temeljem načela pacta sunt servanda. Ali im opće međunarodno pravo kakvo je danas na snazi
ne nameće nikakvu dužnost te vrste, ukoliko ju same nisu ugovorile.9

2.3. Načelo neintervencije

Nedopuštena intervencija može se definirati kao diktatorsko (nasilno) miješanje neke države,
skupine država ili međunarodne organizacije u poslove koji spadaju u unutarnju ili vanjsku
nadležnost neke države bez njezina pristanka.10 Vanjska nadležnost države očituje se u njezinu
pravu da pripada ili ne pripada međunarodnim organizacijama, da bude ili ne bude stranka
dvostranih ili mnogostranih ugovora, uključivši njezino pravo da bude ili ne bude stranka
ugovora o političkim i vojnim savezima, kao i njezino pravo na neutralnost. Unutarnja
nadležnost države može se najkraće opisati kao pravo njezina stanovništva da slobodno izabere i
razvija svoj politički, društveni, gospodarski i kulturni sastav bez miješanja izvana. To je u isto
vrijeme i tzv. pravo na unutarnje samoodređenje naroda u nekoj državi. Država se ne može
pozvati na svoju isključivu nadležnost ako je slobodnom voljom prihvatila neku ugovornu
obvezu i njome je pristala na neke oblike nadzora nad njezinim izvršenjem. Učlanjenjem u
organizaciju supranacionalnog karaktera kakva je danas Europska unija države prenose i svoje
znatne isključive nadležnosti na zajedničke organe. Ti organi imaju tada pravo vršiti svoje
ugovorne funkcije na području njezinih država članica. Sve to ne predstavlja nedopuštenu
intervenciju. Ne smatraju se nedopuštenima mjere kolektivne intervencije koje Vijeće sigurnosti
Ujedinjenih nacija naloži u vršenju svojih nadležnosti, a u slučajevima prijetnje miru,
narušavanja mira ili čina agresije. Te mjere mogu biti čak i oružane naravi. Kolektivne mjere

9
Lapaš, D., Šošić, T., Međunarodno javno pravo, III. izdanje, 2005., Zagreb, str. 63.
10
Mitrović, T., Načelo neintervencije i suverenosti država po Povelji UN, JRMP 1969., br. 3, str. 395.

6
koje poduzme neka regionalna organizacija ili vojni savez bez prethodnoga odobrenja Vijeća
sigurnosti, pravno su nedopuštene. Ovisno o okolnostima, one same mogu biti bilo čin agresije
ili nedopuštena intervencija. Ali neovlaštene mjere intervencije poduzete, bilo prijetnjom
oružanom silom ili njezinom upotrebom, potpadaju pod načelo zabrane sile. Svaki čin agresije
koji odgovara toj definiciji daje pravo žrtvi da uzvrati oružanim mjerama samoobrane. 11 Pod
nedopuštenom intervencijom u užemu smislu valja uzeti različite druge pravno nedopuštene
mjere jedne ili više država, poput mjera političkoga, gospodarskog, propagandnoga ili sličnog
pritiska, napose kada se poduzimaju s namjerom da se od države žrtve iznudi neki ustupak. Na
takve mjere, ukoliko su protupravne, njihova žrtva nema pravo samoobrane, ali im se ima pravo
suprotstaviti nenasilnim protumjerama.12

2.4. Dužnost država da međusobno surađuju u skladu s Poveljom Ujedinjenih

nacija

Pod ovim načelom Deklaracija iz 1970. godine formulira izvjesne dužnosti država. Ali valja
ozbiljno sumnjati u to da te dužnosti predstavljaju konkretne obveze država temeljem općega
međunarodnog prava čije bi kršenje povlačilo međunarodnu odgovornost počinitelja, ukoliko
nisu uglavljene u neki međunarodni ugovor. Riječ je o spisku područja poželjne suradnje između
svih država svijeta radi zajedničke koristi, poticanja uzajamnoga povjerenja, pa time i jačanja
međunarodnoga mira i sigurnosti. Države su dužne da međusobno surađuju na različitim
područjima međunarodnih odnosa, bez obzira na razlike u njihovim političkim, gospodarskim i
društvenim sustavima, radi održavanja međunarodnog mira i sigurnosti i radi unaprjeđenja
međunarodne ekonomske stabilnosti i napretka, općega blagostanja naroda i međunarodne
suradnje bez diskriminacije utemeljenje na tim razlikama. Tim navodnim dužnostima država
odupire se pravo svake od njih da sama odlučuje hoće li ili neće priznati neku drugu državu ili
vladu u drugoj državi, hoće li ili neće s drugom državom uspostaviti diplomatske i konzularne
odnose, te sklopiti ugovore o svim gornjim i ostalim područjima suradnje.

2.5. Načelo ravnopravnosti i samoodređenja naroda

To je načelo u trajnoj opreci s načelom teritorijalne cjelovitosti i političke neovisnosti postojećih

država u svijetu. Naime, kada bi svi „narodi“ pribjegli tome pravu, teritorijalna cjelovitost i
granice mnogih država došle bi u pitanje.13 Neke mnogonacionalne države mogle bi se i raspasti,

11
Degan, V. Đ., Intervencija i međunarodno pravo, ZPFR 1983., br. 3, str. 169.
12
Turk, D., Načelo neintervencije v mednarodnih odnosih in v mednarodnem pravu, 1984., Ljubljana, str. 352.
13
Magarašević, A., Samoopredeljenje i međunarodno pravo, JRMP 1955., br. 3, str. 340.

7
kao što se to i dogodilo s trima federacijama u Europi (Savez Sovjetskih Socijalističkih
Republika, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija i Čehoslovačka). Prije i u tijeku
promjena koje su prevladale blokovsku podjelu svijeta u znanosti je bilo nastojanja da se pravo
na samoodređenje do odcjepljenja ograniči na narode koji se bore protiv kolonijalne dominacije i
strane okupacije ili protiv rasističkoga režima u svojoj zemlji.14 To je trebalo zaštititi teritorijalnu
cjelovitost svih drugih država. Međunarodni je sud u presudi od 30. lipnja 1995. godine o
Istočnom Timoru (Portugal/Australija), ustanovio da je načelo samoodređenja naroda, kako je
evoluirao iz Povelje i iz prakse Ujedinjenih nacija, „besprijekorno“ i da ima domašaj erga
omnes. Dodao je da je ono „jedno od bitnih načela suvremenoga međunarodnog prava“. Radi se
o dalekosežnom iskazu kojega je u istom sadržaju potvrdio Međunarodni sud u savjetodavnom
mišljenju o Izraelskom zidu na palestinskom okupiranom području od 09. srpnja 2004. godine.
Sud je ustanovio da određivanje pravca zida koji izgrađuje Izrael stvara nesnosne uvjete za
Palestince koji su prisiljeni da se iseljavaju iz odsječenih enklava, uz istovremeno naseljavanje
na te prostore Izraelaca. To predstavlja ozbiljnu teškoću u vršenju prava palestinskoga naroda na
samoodređenje, i time se krši dužnost koja leži na Izraelu da poštuje to pravo. Ali je ipak ostalo
važno pokušati odrediti pravni domašaj „načela ravnopravnosti i samoodređenja naroda“, kako je
navedeno u članku 1(2). Povelje Ujedinjenih nacija među ciljevima te svjetske organizacije. U
srednjoj i istočnoj Europi ne vodi se dovoljno računa o tome da se svi međunarodni instrumenti
koji ga uređuju odnose na načelo ravnopravnosti i samoodređenja „naroda“ prije u teritorijalnom
negoli strogo u etničkom smislu.15 Drugim riječima, uživatelji toga načela su svi stanovnici
nekoga područja, bilo da ono već čini državu, ili je dio neke države, ili je pak u
nesamoupravnom položaju u odnosu na drugu državu. Deklaracija iz 1970. godine je do sada
najvjerodostojniji međunarodni instrument koji uređuje i razrađuje to načelo. Kao i u nekim
drugim takvim instrumentima, i u njoj se da nazrijeti razlikovanje između unutarnjeg i vanjskog
samoodređenja naroda. Na ono prvo odnosi se sljedeći navod: „Na temelju načela ravnopravnosti
i samoodređenja naroda, utvrđenog Poveljom, svi narodi imaju pravo da slobodno, bez miješanja
izvana, odrede svoj politički status, te da slijede svoj privredni, socijalni i kulturni razvoj, i svaka
je država dužna poštovati to pravo u skladu s odredbama Povelje.“ To pravo odnosi se na sve
građane neke teritorijalne cjeline, koja možda još i nije stekla državnost. Najvažniji je sljedeći
navod: „Stvaranje suverene i nezavisne države, slobodno udruživanje ili ujedinjenje s nekom
nezavisnom državom ili prihvaćanje slobodnom odlukom naroda bilo kojega drugog političkog
statusa, predstavlja za taj narod način primjene njegova prava na samoodređenje.“ Iz toga

14
Petrič, E., Pravica do samoodločbe, mednarodni vidiki, 1984., Maribor, str. 301.
15
Škrabalo, I., Pravo naroda na samoodređenje i međunarodna zajednica, JRMP 1976., br. 2, str. 58.

8
proizlazi da ostvarivanje toga prava ne mora uvijek rezultirati secesijom od neke države i
stvaranjem nove države, ali se ni to pravo nipošto ne smije isključiti. Stoga bilo kakav državni
oblik koji se narodu nekoga područja nameće silom, i koji ga time dovodi u neravnopravan i
podčinjen položaj, predstavlja kršenje načela samoodređenja i jednakih prava toga „naroda“.16

2.6. Načelo suverene jednakosti država

To načelo u Povelji Ujedinjenih nacija nije najsretnije formulirano, jer se u stvari radi o dva
pravna načela: onome o suverenosti i onome o (pravnoj) jednakosti svih suverenih država. Ali s
obzirom da je nakon Povelje Ujedinjenih nacija izraz „suverena jednakost“ ovladao u svim
međunarodnim instrumentima, uključujući i Deklaraciju iz 1970. godine, nije ga više moguće
zanemariti. Razlike između država očite su i ta značajka međunarodne zajednice nikada neće
moći prevladati.17 Države se međusobno veoma mnogo razlikuju u broju stanovnika, po veličini
državnoga područja, u prirodnim izvorima, gospodarskom potencijalu, vojnoj moći, dohotku po
stanovniku, i dr. Ali unatoč tim razlikama, sve su suverene države pravno jednake, kao što su i
pojedinci jednaki u pravima u svakomu unutarnjem pravnom poretku dostojnom toga imena.
Pravna jednakost država proizlazi, dakle, iz svojstva države da je suverena i da je subjekt
međunarodnoga prava. Posljedica načela pravne jednakosti svih država jest da kada se god neko
pitanje ima urediti sporazumno, svaka država ima pravo na glas. A ako nema drukčijega
sporazuma, svaka država ima jedan glas. Na diplomatskim konferencijama, u međunarodnim
organima, te u tekstovima međunarodnih ugovora, države se obično svrstavaju po abecednom
redoslijedu njihovih imena. Redoslijed njihova glasovanja također se obavlja po abecednom
redu. Često se uvodi tzv. roll call glasovanje. Kockom se izvuče ime države koja prva glasuje, a
potom glasuju sve države po abecednom redu do kraja, te potom od početka takvoga spiska.
Dvostrani ugovori se često usvajaju na službenim jezicima obiju stranaka. U svakomu od tih
tekstova naizmjenično se jedna od stranaka stavlja na prvo mjesto. Povelja Ujedinjenih nacija u
članku 2(1). navodi: „Organizacija se temelji na načelu suverene jednakosti svih svojih članova.“
Unatoč tomu, upravo sama Povelja dalekosežno odstupa od toga načela i to glede posebnih prava
pet stalnih članica Vijeća sigurnosti (Kine, Francuske, Rusije, Ujedinjenog Kraljevstva i
Sjedinjenih Američkih Država). Svaka od tih pet država može u tome glavnom organu
Ujedinjenih nacija za očuvanje međunarodnoga mira i sigurnosti svojim negativnim glasom
(vetom) onemogućiti usvajanje bilo kakve odluke, pa i preporuke. Uz to, bez pristanka bilo koje

16
Degan, V. Đ., Samoodređenje naroda i teritorijalna cjelovitost država u uvjetima raspada Jugoslavije, Zakonitost
1992., br. 4, str. 443.
17
Ibid., Načelo suverene jednakosti država u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, Politička misao 2002., br. 2, str.
131.

9
od njih ne može se izmijeniti tekst Povelje, te time ni dirati u ta njihova posebna prava.
Deklaracija iz 1970. godine navodi: „Sve države uživaju suverenu jednakost. One imaju jednaka
prava i dužnosti i ravnopravni su članovi međunarodne zajednice, bez obzira na razlike
gospodarske, socijalne, političke ili druge naravi.“ Suverena jednakost uključuje sljedeće
elemente: pravnu jednakost država, uživanje prava koja čine punu suverenost, te dužnost
poštivanja osobnosti drugih država. Deklaracija tu potom ponavlja neke elemente koji su
uključeni u neka druga načela Ujedinjenih nacija: nepovredivost teritorijalne cjelovitosti i
političke neovisnosti svih država; pravo svake države da slobodno bira i razvija svoj politički,
društveni, ekonomski i kulturni sustav; te dužnost svake države da u potpunosti i u dobroj vjeri
ispunjava svoje međunarodne obveze i da živi u miru s drugim državama.18

2.7. Načelo ispunjavanja prihvaćenih međunarodnih obveza u dobroj vjeri

Formulacija toga načela kao posebnoga proizašla je iz članka 2(2). Povelje Ujedinjenih nacija
koji navodi: „Da bi se svim članovima osigurala prava i blagodati koja proistječu iz članstva,
članovi moraju u dobroj vjeri ispunjavati obveze koje su preuzeli u skladu s ovom Poveljom.“
Tome valja pridodati i navod iz uvoda (preambule) Povelje formuliran kao cilj: „da stvorimo
uvjete potrebne za održavanje pravde i poštivanje obveza koje proistječu iz ugovora i ostalih
izvora međunarodnog prava“. Neovisno od Povelje, a kako sugerira i tekst iz njezine preambule,
čitavo međunarodno pravo zasnovano je na načelu pacta sunt servanda, te na dužnosti svih
država da se pridržavaju pravila međunarodnoga prava koja proizlaze bilo iz općega običaja ili iz
onih općih načela prava koja su dio pozitivnog međunarodnog prava. Svaka država napose, osim
što u dobroj vjeri mora izvršavati ugovore kojih je stranka, mora također poštivati svoje obveze
koje proizlaze iz partikularnih običajnih pravila i jednostranih akata. U razradi toga načela,
Deklaracija iz 1970. godine pridaje posebnu pozornost obvezama koje su u skladu s Poveljom:
„Svaka je država dužna u dobroj vjeri ispunjavati svoje obveze prihvaćene u skladu s Poveljom
Ujedinjenih nacija“.19 Slijede dva navoda. U prvome se propisuje da je svaka država dužna u
dobroj vjeri ispunjavati svoje obveze „prema općeprihvaćenim načelima i pravilima
međunarodnog prava“, a u drugomu: „…obveze prema međunarodnim sporazumima koji su u
skladu s općeprihvaćenim načelima i pravilima međunarodnoga prava“. U posljednjem stavku
izražava se ponešto različitim rječnikom obveza članova Ujedinjenih nacija prema članku 103.
Povelje: „ U slučaju da su obveze prema međunarodnim sporazumima u sukobu s obvezama
članova Ujedinjenih nacija prema Povelji Ujedinjenih nacija, prevladavaju obveze iz Povelje.“ U

18
Kostić, N. S., Međunarodni odnosi i međunarodno pravo, 1966., Zagreb, str. 158.
19
Ibler, V., Rječnik međunarodnog javnog prava, 1987., Zagreb: Informator, str. 47.

10
članku 103. govori se samo o sukobu između obveza članova Ujedinjenih nacija prema Povelji i
njihovih obveza (dakle ne i obveza država nečlanica), prema bilo kojemu drugom
međunarodnom sporazumu. Ta razlika je ipak zanemariva, jer su danas praktično sve suverene
države svijeta učlanjene u Ujedinjene nacije.20

3. NAČELO PACTA SUNT SERVANDA

Načelo pacta sunt servanda jedno je od temeljnih, ali ujedno i jedno od najstarijih načela
ugovornog pa općenito i obveznog prava. U doslovnom prijevodu, pacta sunt servanda znači:
dogovori se moraju ispunjavati. Načelo je stvoreno još u rimskom pravu gdje je bilo utemeljeno
na vjeri, odnosno povjerenju koje je zahtijevalo od svakog pojedinca da se drži svoje riječi. U
rimskom pravu to je načelo bilo gotovo beziznimno; zadana riječ, dogovor, pacta morali su se
poštovati u svakom slučaju i u svakom pogledu. U tom smislu, u rimskom je pravu mogućnost
jednostranog odustanka od sklopljenog ugovora u pravilu bila isključena. Tijekom 19. stoljeća,
pored dominantno moralnog značenja, načelo pacta sunt servanda dobiva i svoje komercijalno,
odnosno trgovačko značenje. Razvojem industrije, a time i trgovine, načelo pacta sunt servanda
postaje značajno sredstvo jačanja poslovne discipline, a time i pravne sigurnosti te vladavine
prava. Kako bi se zaštitili opravdani interesi sudionika obveznopravnih (ugovornih) i općenito
poslovnih odnosa, bilo je potrebno osigurati da sklopljeni ugovori budu poštovani i po potrebi
prisilno provedeni od strane javne vlasti. Zbog toga načelo pacta sunt servanda postaje jedno od
temeljnih, gotovo „svetih” pravila tržišnoga gospodarstva. Tijekom 19. stoljeća također dolazi do
afirmacije ideje slobode i samoopredjeljenja pojedinca. Na području privatnoga prava, ta sloboda
samoodređenja pojedinca afirmira se kao sloboda ugovaranja koja, s jedne strane omogućava
svakom pravnom subjektu da samostalno i slobodno odluči hoće li, kada i s kime ući u ugovorni
(poslovni) odnos te mu, s druge strane, dopušta da u suradnji sa svojim poslovnim, a time i
ugovornim partnerom definira sadržaj njihovog ugovornog odnosa. U tom smislu, ugovor je
temeljno sredstvo ostvarivanja privatnih interesa. Ideja slobode i samoopredjeljenja pojedinca
polazila je od spoznaje da su ljudi, ne samo slobodna, već isto tako odgovorna i moralna bića
koja stoga moraju odgovarati za svoje postupke, a time i za svoje slobodnom voljom preuzete
obveze. Zbog toga načelo pacta sunt servanda odnosno obveza ispunjenja ugovora i ugovorna
sloboda predstavljaju dvije strane iste medalje.21 S jedne strane pravnim subjektima daje se
sloboda ugovaranja kako bi mogli samostalno odlučivati kada će, s kime, s kojim sadržajem i

20
Petrić, S., Uvod u Načela europskog ugovornog prava, 2008., Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, str.
335.
21
Andrassy, J., Bakotić, B., Lapaš, D., Seršić, M., Vukas, B., Međunarodno pravo 2, 2012., Zagreb, str. 96.

11
pod kojim uvjetima ući u ugovorni odnos, omogućavajući im time da ostvaruju svoje prihvatne
interese, dok im se s druge strane nameće obveza ispunjenja preuzetih obveza, kako bi se
zaštitilo opravdane interese ostalih sudionika u pravnom prometu, a time i omogućilo uredno
odvijanje tržišnih odnosa. U suvremenim društvima, poglavito onima koja počivaju na ideji
tržišnih sloboda i tržišnog gospodarstva, pravilo pacta sunt servanda uzdignuto jc na razinu
jednog od temeljnih načela ugovornog, odnosno općenito obveznog prava. Ipak, za razliku od
vremena rimskoga prava, kada je to načelo bilo gotovo beziznimno, suvremeni pravni poreci
predviđaju određene mehanizme kojima se omogućava da jedna od ugovornih strana odustane od
svojih ugovorom preuzetih obveza. Ipak, kako bi se osigurala pravna sigurnost i predvidivost,
zakonom su izrijekom predviđeni slučajevi u kojima je dopušteno to jednostrano odustajanje od
preuzetih obveza.

3.1. Načelo pacta sunt servanda u hrvatskom pravu

U pogledu načela pacta sunt servanda naš je pravni poredak, na istoj ravni kao i ostali suvremeni
obveznopravni, odnosno građanskopravni poreci. Zakon o obveznim odnosima smješta načelo
pacta sunt servanda u glavu I. dijela prvog toga Zakona, kao jedno od temeljnih načela našeg
obveznopravnog poretka. Dakle, već sam položaj toga načela u arhitektonici našeg
obveznopravnog poretka zorno prikazuje značaj toga načela u našem pravnom poretku. Načelo
pacta sunt servanda u našem je pravnom poretku podignuto na rang općeg načela obveznog
prava, tako da, kao što će biti objašnjeno u nastavku, to načelo ne obvezuje samo sudionike
ugovornih odnosa, već svakog sudionika bilo koje vrste obveznog odnosa. Upravo zato, u našem
se pravnom poretku to načelo naziva „dužnošću ispunjenja obveze”.22 Temeljem članka 9.
Zakona o obveznim odnosima, sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i
odgovoran je za njezino ispunjenje. Kako vidno stoji iz odredbe članka 9. Zakona o obveznim
odnosima, ovo načelo sastavljeno je od dva elemenata: 1) dužnosti ispunjenja obveze i 2)
odgovornosti za njezino ispunjenje. Članak 9. Zakona o obveznim odnosima govori o dužnosti
ispunjenja ugovora, već o dužnosti ispunjenja obveze. Dužnost ispunjenja obveze ne bi bila
učinkovita kada povreda te dužnosti ne bi bila popraćena odgovarajućom sankcijom. Činjenica
da je povreda dužnosti ispunjenja obveze popraćena odgovarajućom sankcijom razvidna je iz
dijela odredbe članka 9. Zakona o obveznim odnosima u kojem se navodi da sudionik obveznog
odnosa odgovara za ispunjenje preuzete obveze.23

22
Conforti, B., Diritto Internazionale, 2004, Napulj, str. 35.
23
Ruzié, D., Droit international public, 2003., Pariz, str. 69.

12
ZAKLJUČAK
Gledajući sedam načela prethodno opisanih, koji se odnose na temeljna prava i dužnosti država,
moramo utvrditi da je svako načelo jednako važno i predstavlja jednaku obvezu za svaku državu,
dakle, ne treba praviti razliku između ovih načela. Naravno, od države do države, nekoj
pogoduje ili ne pogoduje neko načelo više ili manje, ali u globalu trebamo ih izjednačiti za sve
države bez obzira na njihove razlike u gospodarskom, ekonomskom, socijalnom ili bilo kojem
drugom kriteriju stanja. Bitno je naglasiti da svaka država koja nastane, samim tim nastankom i
postojanjem stječe i uživa sva temeljna i neotuđiva prava, jednako kao i države koje su već
postojale. Da bi ova načela u potpunosti postigla svoju svrhu, nužno je da postanu i budu pravila
općeg međunarodnog prava i moraju biti izvor prava i dužnosti za sve države na svijetu. U
zaključku moramo naglasiti i najvažniji dokument koji je najviše doprinio ovim pravima i
dužnostima država, dokument tj. ugovorni tekst kojim su ova prava i dužnosti država postala
pravilima pozitivnog međunarodnog prava, a to je Povelja Ujedinjenih nacija iz 1945. godine.
Bitno je naglasiti i načelo pacta sunt servanda, načelo na kojem je zasnovano čitavo
međunarodno pravo, te na dužnosti država da se pridržavaju pravila međunarodnog prava koja su
dio pozitivnog međunarodnog prava. Što se tiče prvog načela, načela zabrane sile, najbitnije je
naglasiti da je svaka država članica Povelje Ujedinjenih nacija dužna da se u svojim
međunarodnim odnosima uzdržava od bilo kakve prijetnje silom ili upotrebe sile, koje su
uperene protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti bilo koje države, ili su na bilo
koji način nespojive s ciljevima Ujedinjenih nacija. Drugo načelo je načelo mirnog rješavanja
međunarodnih sporova i ono je nužan korelat načelu zabrane sile. Znači da se svi sporovi trebaju
rješavati na temelju suverene jednakosti države i u skladu s načelom slobodnog izbora sredstava,
rješavanje na miran način putem pregovora, dogovora, arbitraža te nikako uključujući prijetnju
silom ili upotrebu sile. Načelo neintervencije, kao jedno od važnijih načela, nam govori da
nijedna država niti skupina država se ne smije miješati u poslove koji su dio unutrašnje ili
vanjske nadležnosti neke države bez pristanka neke države na to. Izuzetak je jedino, ako je
država svojom voljom prihvatila neku obvezu i time pristala na oblike nadzora nad njenim
rješenjem, ili ako je država članica Europske unije samim time prenosi neke svoje znatne
nadležnosti na zajedničke organe. Četvrto načelo je načelo tj. dužnost država da surađuju u
skladu s Poveljom Ujedinjenih nacija, ovom dužnosti se želi postići i potaknuti na međunarodnu
suradnju, održavanje međunarodnog mira i sigurnosti, unaprjeđivanja ekonomske stabilnosti i
napretka te općeg blagostanja naroda između država članica Ujedinjenih nacija. Načelo
ravnopravnosti i samoodređenja naroda – ovo načelo je u trajnoj suprotnosti sa načelom

13
teritorijalne cjelovitosti i političke neovisnosti država u svijetu. Najbitnija je stavka da svaki
narod ima pravo da slobodno, bez miješanja nekih vanjskih čimbenika ili utjecaja, odredi svoj
politički status, te da razvijaju i slijede svoj kulturni, socijalni i privredni razvoj, i svaka država
to pravo mora poštivati. Predzadnje načelo je načelo suverene jednakosti država i to su u biti dva
načela: načelo o suverenosti i pravnoj jednakosti svih država. Pravna jednakost država proizlazi
iz tog svojstva države da je suverena i da je subjekt međunarodnog prava. Zadnje načelo, ali ne
manje važno od drugih, je načelo ispunjavanja prihvaćenih međunarodnih obveza u dobroj vjeri.
Ovo načelo govori da bi se svim članovima osigurala prava i blagodati koja proistječu iz
članstva, članovi moraju u dobroj vjeri ispunjavati obveze koje su preuzeli u skladu s Poveljom
Ujedinjenih nacija.

14
LITERATURA

1. Andrassy, J., Bakotić, B., Vukas, B., Međunarodno pravo, I. dio, 1995., Zagreb
2. Andrassy, J., Bakotić, B., Lapaš, D., Seršić, M., Vukas, B., Međunarodno pravo 2, 2012.,
Zagreb
3. Bartoš, M., Savremeni međunarodni problemi, 1955., Sarajevo
4. Conforti, B., Diritto Internazionale, 2004, Napulj
5. Degan, V. Đ., Intervencija i međunarodno pravo, ZPFR 1983., br. 3
6. Degan, V. Đ., Samoodređenje naroda i teritorijalna cjelovitost država u uvjetima raspada
Jugoslavije, Zakonitost 1992., br. 4
Degan, V. Đ., Intervencija NATO snaga protiv Savezne Republike Jugoslavije: Pravna
analiza, Politička misao 1999., br. 4
7. Degan, V. Đ., Međunarodno pravo, 2000., Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci
8. Degan, V. Đ., Načelo suverene jednakosti država u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti,
Politička misao 2002., br. 2
9. Dimitrijević, V., Stojanović, R., Osnovi teorije međunarodnih odnosa, 1977., Beograd:
Službeni list SFRJ
10. Ibler, V., Rječnik međunarodnog javnog prava, 1987., Zagreb: Informator
11. Kostić, N. S., Međunarodni odnosi i međunarodno pravo, 1966., Zagreb
12. Lapaš, D., Šošić, T., Međunarodno javno pravo, III. izdanje, 2005., Zagreb
13. Le Fur, L., Chklaver, G., Recueil des textes de Droit international public, 1934., Pariz
14. Magarašević, A., Samoopredeljenje i međunarodno pravo, JRMP 1955., br. 3
15. Mitrović, T., Načelo neintervencije i suverenosti država po Povelji UN, JRMP 1969., br.3
16. Peleš, A., Regionalni sporazumi i pravo na samoobranu, JRMP 1969., br. 2
17. Perazić, D. G., Međunarodno ratno pravo, 1966., Beograd
18. Petrič, E., Pravica do samoodločbe, mednarodni vidiki, 1984., Maribor
19. Petrić, S., Uvod u Načela europskog ugovornog prava, 2008., Zbornik Pravnog fakulteta
Sveučilišta u Rijeci
20. Ruzié, D., Droit international public, 2003., Pariz
21. Shaw, N. M., International Law Cambridge, 1997., Cambridge
22. Škrabalo, I., Pravo naroda na samoodređenje i međunarodna zajednica, JRMP 1976., br.2
23. Turk, D., Načelo neintervencije v mednarodnih odnosih in v mednarodnem pravu, 1984.,
Ljubljana

15