52.

LJUDSKA PRAVA I INSTRUMENTI ZAŠTITE LJUDSKIH PRAVA I SLOBODA ČOVJEKA

Temeljni međunarodni instrumenti ljudskih prava

Povelja Ujedinjenih naroda

Prihvaćanjem “Povelje Ujedinjenih naroda” započet je proces uređivanja svijeta kao zajednice
država s jednakim pravima i odgovornostima prema općem miru i sigurnosti, nazvan još i svjetskim
pokretom za ljudska prava. Ključni dio tog procesa bilo je shvatanje da je zaštita prava i sloboda pojedinca
jedan od preduslova mira među narodima. U Povelji stoji da je udruženi narodi svijeta usvajaju kako bi
“buduća pokoljenja spasili od užasa rata”, “ponovno potvrdili vjeru u temeljna prava, dostojanstvo i
vrijednost čovjeka, u ravnopravnost muškarca i žena, kao i u ravnopravnost velikih i malih naroda”, te
“stvorili uslove koji su potrebni za održanje pravde i poštivanje obaveza koje proizlaze iz ugovora i drugih
izvora međunarodnog prava”.

Međunarodna povelja prava

Dokument kojim se odgovorilo na pitanje kodifikacije ljudskih prava bila je “Opća deklaracija o
ljudskim pravima”, koju je 1948.godine proglasila Opća skupština Ujedinjenih naroda i to kao “zajedničku
tekovinu svih naroda i država”. Polazište dokumenta je da se sva ljudska bića “rađaju slobodna i jednaka
u dostojanstvu i pravima”, te da, s obzirom da su “obdarena razumom i sviješću”, trebaju “jedna prema
drugima postupati u duhu bratstva”. “Deklaracija” u 30 članaka sadrži načela temeljnih prava i sloboda
čovjeka shvaćenih kao “opća, nedjeljiva i neotuđiva ljudska prava” koja pripadaju svima “bez ikakve razlike
u pogledu rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog
porijeklala, imovine, rođenja ili neke druge okolnosti”. Jedna od posebnosti “Deklaracije” jeste da
predstavlja sintezu različitih filozofskih tradicija i kulturno specifičnih pojmova ljudskih prava, ali sa čvrstim
osloncem na ideju prirodnih prava.

Zaštita ljudskih prava na nacionalnom nivou

Međunarodno pravo regulisalo je samo odnose među državama, uz poštivanje načela državnog
suvereniteta i nepovredivosti granica. S obzirom na to da je odnos prema pojedincu shvaćen kao
unutrašnja stvar države i njenih tijela, svaki pokušaj intervencije sa strane, čak i kad se time htjelo
zaustaviti masovne zločine pod totalitarnim režimima, mogao je lako biti okarakterizisan kao povreda
međunarodnog prava. Do promjena dolazi tek osnivanjem Ujedinjenih naroda i proglašenjem “Opće
deklaracije o ljudskim pravima”, a posebno nakon stupanja na snagu dva pakta (“Međunarodni pakt o
građanskim i političkim pravima” i “Međunarodni pakt o privrednim, socijalnim i kulturnim pravima”)
kojima se države pravno obavezuju na zaštitu općih prava i sloboda u skladu sa međunarodnim
standardima.

Ključna pretpostavka rada nacionalnih institucija za zaštitu ljudskih prava jeste mogućnost
nezavisnog i nepristrasnog djelovanja, kako u fazi prikupljanja i analize podataka o nekom problemu, tako
i u fazi interpretacije i izvještavanja o rezultatima svog rada. Dalje, svaka takva institucija mora moći
održavati konsultacije s pravosudnim tijelima (vladina povjerenstva i sl.), te sarađivati sa nevladinim
organizacijama koje štite ljudska prava, osnivati radne grupe, te osnivati lokalne ili regionalne podružnice
za pomoć i rasterećenje svojih funkcija. Pritom je vrlo važno osigurati uslove za obraćanje javnosti direktno
ili putem medija, kako bi se javnost upoznala sa stavovima i preporukama nacionalne institucije.