LJUDSKA PRAVA I TEMELJNE SLOBODE

Dvije klasične ustavne materije su: 1) ljudska prava i slobode; 2) ustrojstvo vlasti u državi.

Norme ustavnog prava, bez obzira na vremenske okvire i pravne oblike u kojima su bile
sadržavane, uvijek su se odnosile na reguliranje vlasti u državi, te na status svih pojedinaca u
njoj. Suvremeno ustavno pravo obilježilo je donošenje stotine ustava koji su veliku pozornost
poklanjali ustavnom reguliranju ljudskih prava.
Osim zaštitne funkcije kojom se osigurava sloboda pojedinca i društva, temeljna prava i
slobode predstavljaju funkcionalni preduvjet demokracije. Ljudska prava, kao i sam ustav,
trebaju biti brana od apsolutne i neodgovorne vlasti.
Razlika između ljudskih prava i temeljnih sloboda se svodila na to da se prava sastoje u
dopuštanju činjenja samo onoga što je zakon dopustio, podijelio ili nije zabranio, a sloboda u
dopuštanju činjenja sve onoga što ne škodi drugome. Temeljne slobode više pripadaju polju
politike i ekonomije, a ljudska prava više predstavljaju sastavni dio pravnog područja.
Ljudska prava- podrazumijevaju se prava pojedinaca (čovjeka kao ljudskog bića) koja im
pripadaju ''po prirodi'', neovisno o njihovom državljanstvu. Ustavi najčešće ne prave razliku
između prava koja pripadaju čovjeku kao ljudskoj individui i čovjeku kao političkom biću,
odnosno građaninu. Temeljna prava i slobode- označavaju prava i slobode zaštićene
normama ustavnog karaktera i europskim i međunarodnim. Pravno značenje temeljnih prava
sastoji se u tome što ona djeluju kao obrambeno pravo pojedinaca protiv državne vlasti. Ona
sadrže objektivna načela ustavnog i pravnog poretka.
Temeljne vrednote- vrednote su općenita mjerila vrednovanja, ali nisu konkretne i izravne
upute na ono što se smatra važnim, ispravnim, dobrim i poželjnim. Njihovo obilježje je da
pobuđuju dojam opće valjanosti i nadvremenosti. U temeljne vrednote spadaju: ljudsko
dostojanstvo, sloboda, ravnopravnost, solidarnost, rad, imovina, mir, nacionalna
ravnopravnost, ravnopravnost spolova i sl. Navedene su u normativnom dijelu nekog ustava, a
u kontekstu ljudskih prava i sloboda i njihove zaštite, njihova važnost se ogleda u praksi
ustavnog pravosuđa, gdje mogu biti temelj utvrđivanja o postojanju povrede ustavnog prava.

KLASIFIKACIJA LJUDSKIH PRAVA I SLOBODA

Vezano za povijesni razvitak ideja i institucija, u konkretizaciji ljudskih prava i sloboda
suvremenog ustavnog prava, razlikujemo 4 naraštaja ljudskih prava i sloboda. Ta se
klasifikacija odnosi na vremenski kriterij te na predmet zaštite tih prava i sloboda.
Prvi naraštaj se odnosi na osobna prava (štite čovjekov tjelesni i duhovni integritet) i klasična
politička prava. Drugi naraštaj se odnosi na soc. i gosp. prava. Treći naraštaj obuhvaća prava
na zdravu zaštitnu životnu okolinu (ekološka prava), i neka druga prava. Četvrti naraštaj
obuhvaća nova i posebna prava i slobode (pravo na mir, zajedničko naslijeđe, razvitak i sl.)

Uz pojavu drugog naraštaja, javlja se i podjela na tzv. pozitivna prava, uz dotadašnja

negativna prava. Ta razlika se pravi s obzirom na ulogu države u ostvarivanju tih prava, od
koje se traži aktivizam u cilju osiguravanja uvjeta za njihovo ozbiljenje. Pozitivna prava su
bila temelj koncepcije socijalne države.
Postoji i podjela ljudskih prava na kolektivna i individualna prava. Individualna prava-
pripadaju svakom čovjeku kao pojedincu. Kolektivna prava- njihovo značenje je važno u
onim političkim zajednicama koje karakterizira pluralno društvo i država koja ih treba
osigurati i izražavati. Glavni ustavni problem BiH je povezanost i zaštita ovih prava.

KOLEKTIVNA PRAVA
Kolektivna prava- pripadaju pripadnicima određenih kolektiviteta. Njihov broj je malen, ali
imaju veliko objektivno značenje u političkoj zajednici i u svijetu.
U skupinu kolektivnih prava svrstavaju se: prava naroda, prava nacionalnih manjina,
prava pripadnika posebnih jezičnih ili drugih skupina, prava starosjedilaca, prava na lokalnu
samoupravu, posebna prava obitelji kao temeljne stanice svakoga društva.

Osim njih, u kolektivna prava spadaju i: pravo na postojanje, na različit tretman, na pravno i
faktičko priznanje, prava koja se često isprepliću sa individualnim pravima (npr. pravo na
slobodu vjeroispovijesti), pravo na međunarodnu suradnju, pravo na mir.

PRAVA NARODA/NACIJA
Nacija- skupina koja se počinje isticati u 20. st. kao sredstvo za ostvarivanje temeljnih želja i
ciljeva pojedinaca i skupina. Postojanje nacija dovodi do stvaranja nacionalnih manjina i
otvara pitanje odnosa između nacija i države.
Narod- socio-politička supstanca iz koje se rađa nacija.

Kada se nacija spaja s državom, dolazi do pojma nacionalne države. Pojam nacije se u eng. i
njem. jeziku često upotrebljava kao sinonim za pojam države. Tako se dolazi do pojma
države-nacije ili nacije-države (nation-state). U novije vrijeme, supstitucija pojmova nacije i
države se pokušava pronaći u riječi etnicitet-etnija, pri čemu bi onda sama nacija bila jedna
međunarodnopravno priznata etnija.

Težnja svake nacije je da ima svoju nacionalnu državu. Govori se o naciji kao zajednici koja
je, ili želi biti država. Politički i pravni teoretičari zagovarali su teoriju o nacionalnoj državi
koja glasi ''Svaka nacija ima pravo na samoodređenje i punu neovisnost i uspostavu vlastite
nacionalne države u kojoj može i treba organizirati nacionalnu privredu i voditi nacionalni
život prema svojim zakonima, koristeći se pravima i udovoljavajući dužnostima postojećeg
međunarodnog prava''. Početkom 20. st. se u međunarodnom pravu intezivnije počinje
govoriti o pravu naroda da raspolaže sam sa sobom i svojim bogatstvima.

Pravo naroda je ''mlado pravo'' kojeg čine nekoliko povijesnih etapa. 1. razdoblje- vrijeme
od Franc. revolucije do I. svjetskog rata. 2. razdoblje- između dva svjetska rata. 3. razdoblje-
nakon II. svj. rata. 4. razdoblje- otpočelo je propašću Sovjetskog saveza.
Antonio Cassese samoodređenje naroda promatra u nekoliko različitih verzija:
1) kao antikolonijalni oblik, tj. postulat; 2) kao antirasni postulat; 3) kao kriterij za
preoblikovanje postojećih država, s naglaskom na nacionalne i etničke države.

Pravo naroda egzistira kao pokretačka snaga stvaranja novih nacionalnih država. U prošlosti
se smatralo da je postojanje pojedinih nacija kao samostalnih država nezamislivo, ali većina
teoretičara i političara su smatrali da se nijednom narodu ne smije osporiti pravo na državu.
Kao jedina prepreka ostaje odnos političkih snaga i realna mogućnost osamostaljivanja.
U Međunarodnom paktu o građ. i pol. pravima rečeno je da svi narodi imaju pravo na
samoodređenje te da na osnovi toga prava oni slobodno određuju svoj politički status i
slobodno osiguravaju svoj ekon., soc. i kult. razvitak. Da bi postigli svoje ciljeve, svi narodi
slobodno raspolažu svojim prirodnim bogatstvima i izvorima.

Danas u postojećoj skupini država u svijetu, možemo razlikovati tzv. države-nacije, gdje se
nacija izjednačava sa državom, tj. državljanstvom (npr. SAD, Franc.) te se tu nacionalno
pitanje ne postavlja kao problem. Velika većina preostalih država u svijetu (oko 90%), su
nacionalne države u onom smislu da u njima dominira jedna nacija po kojoj i država dobiva
svoje ime. Kod višenacionalnih država, jedna država se sastoji od više nacija. Razlikujemo:
1) tzv. nekonstituirane nacije- država prethodi naciji koja se stvara; 2) rascijepljene nacije-
stjecajem povijesnih okolnosti, jedna nacija se našla presječena granicama dviju ili više
država; 3) regrupirane nacije- pojedine države mogu unutar svojih granica imati više
nacionalnih skupina.

PRAVA NACIONALNIH MANJINA

Postojanje nacija dovodi do stvaranja nacionalnih manjina.
U Međunarodnom paktu o građ. i pol. pravima, rečeno je: ''U državama u kojima postoje
političke, vjerske ili jezične manjine, ne smije se osobama koje pripadaju takvim manjinama
uskratiti pravo da, zajedno sa članovima svoje skupine, imaju svoj vlastiti kulturni život, da
ispovijedaju i upražnjavaju svoju vlastitu vjeru ili da se služe svojim vlastitim jezikom.''
Odbor za istraživanje Povjerenstva za ljudska prava UN-a je dao definiciju: Pojam manjina
obuhvaća: 1. Samo one, nevladajuće skupine stanovništva koje pokazuju i žele očuvati snažne
etničke, religijske ili jezične tradicije prema kojima se jasno razlikuju od ostalog dijela
stanovništva. 2. Takve bi manjine trebale obuhvatiti dovoljan broj osoba kako bi se omogućio
razvoj tih oblika. 3. Pripadnici manjina moraju biti lojalni državljani države u kojoj žive.

U službenim dokumentima UN-a, pojam nacionalne manjine se javlja tek 1992. godine, u
Deklaraciji o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, religijskim ili jezičnim
manjinama. Prema njoj, manjina se definira kao skupina građana u jednoj državi, koja je
brojčano inferiorna i koja nije u dominirajućem položaju spram ostatka stanovništva u istoj
državi i koja je zbog povijesnih događaja ostala odvojena od svoje matične zemlje,
zadržavajući religiozne, jezične i kulturne karakteristike.

Pojedini ustavi u svojim tekstovima navode nacionalne manjine koje postoje u tim državama.
Najčešće se jamči ravnopravnost pripadnicima svih nac. manjina u smislu njihove građanske
jednakosti, ali i posebna prava vezana za slobodu izražavanja nacionalne pripadnosti i
očuvanja njihovih posebnosti (jezik, kultura, religija).

U samom tekstu Ustava BiH ne spominju se nac. manjine niti njihova prava. No, u Aneksu I.
Ustava BiH jamči im se: 1) ravnopravnost pred zakonom i jednakopravna zaštita, 2) pravo na
izjašnjavanje ili neizjašnjavanje o pripadnosti nac. manjini, 3) pravo na slobodu primanja i
davanja informacija i ideja na jeziku manjine, 4) sloboda upotrebe svog jezika u javnom i
privatnom životu, 6) jednake mogućnosti pristupa svim stupnjevima obrazovanja, 7) pravo na
slobodu mirnog okupljanja, udruživanja, slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti, 8) pravo na
učenje jezika manjine, itd.

USTAVNO REGULIRANJE LJUDSKIH PRAVA I SLOBODA U BIH

Ustav BiH je svrstao ljudska prava i temeljne slobode na sami početak ustavnog teksta, u
članak II. Glede kataloga ljudskih prava i sloboda i njihova sadržaja, članak II. je podijeljen u
8 točaka: 1) ljudska prava, 2) međunarodni standardi, 3) pobrojavanje prava,
4) nediskriminacija, 5) izbjeglice i raseljene osobe, 6) implementacija, 7) međunarodni
sporazumi, 8) suradnja.

U Ustavu je određeno kako će postojati i Komisija za ljudska prava za BiH, kao što je
predviđeno u Aneksu 6. Općeg okvirnog sporazuma. Komisija se sastojala od 2 dijela: 1) ured
Ombudsmana (koji je bio imenovan na mandat od 5 god. i nije mogao biti državljanin BiH
nego stranac), 2) Dom za ljudska prava (14 članova, 6 domaćih, 8 stranaca). Komisija je
prestala djelovati 2004., a preostali predmeti su pridodani Ustavnom sudu BiH pri kojem je
formirana posebna komisija za tu svrhu. Instituciju Ombudsmana su preuzeli domaći ljudi
koji su imenovani od strane Predsjedništva BiH.

Uživanje prava i sloboda predviđenih člankom II. ili u međunarodnim sporazumima

navedenim u Aneksu I. Ustava BiH, osigurano je za sve osobe u BiH bez diskriminacije po
bilo kojoj osnovi.

Posebnost Ustava BiH ogleda se u navođenju još jednog prava koje je posljedica teških ratnih
stradanja u BiH. Određeno je da se izbjeglice i raseljene osobe imaju pravo vratiti u svoje
domove te imaju pravo da im se vrati imovina koje su bile lišene tijekom neprijateljstava od
1991., i da im se da naknada za imovinu koja im se ne može vratiti.

PRAVO NA ŽIVOT
Pravo na život je osnovno ljudsko pravo koje se proklamira još u Općoj deklaraciji i Međ.
ugovoru o građ. i pol. pravima. U vezi s pravom na život, otvaraju se brojna pitanja, a
najvažnija se odnose na određenje pojma ljudskog bića, koje onda otvara: 1) problem
pobačaja, 2) problem smrtne kazne, 3) problem eutanazije- usmrćenja iz milosrđa, 4) problem
transplatacije pojedinih ljudskih organa.

Člankom 2. Europske konvencije je utvrđeno zakonom zaštićeno pravo na život, a

Protokolom broj 6. je ukinuta smrtna kazna za vrijeme mira, ali države članice mogu u svojim
zakonima predvidjeti odredbe o smrtnoj kazni u pogledu akata počinjenih u vrijeme rata ili
neposredne ratne opasnosti.
Pravo na život ne pruža jamstvo protiv svih prijetnji životu, nego protiv namjernog lišavanja
života i njegovog bezobzirnog ugrožavanja. Najveći problem u tumačenju ovog prava se tiče
početka i kraja fizičkog života ljudskog bića. Pitanje je da li se pojam ''svatko'' odnosi i na
nerođeno dijete. Parlamentarna skupština u VE je u Europskoj povelji o pravima djeteta
istaknula pravo svakog djeteta na život od trenutka začeća. No, države ugovornice imaju
određeni stupanj diskrecijskog prava odlučivanja. Većina država dopušta abortus i
opredjeljuje se za određivanje vremenske granice od kada prioritet ima interes da fetus preživi
u odnosu na pravo majke na abortus. U kaznenom zakonodavstvu BiH abortus nije kažnjiv
ako je izveden sukladno zdravstvenim propisima i pravilima struke, no inkriminiran je
protupravni prekid trudnoće.
Smrtnom kaznom se oduzima život čovjeku od strane države, na temelju izvršenja presude
suda kojom se osuđuje zbog zločina za koji je zakonom predviđena takva kazna. Članak 2.
Konvencije je izuzetno dopuštao državama da propišu smrtnu kaznu, no Protokol br. 6. uz
Konvenciju iziskuje ukidanje smrtne kazne, osim u izuzetno određenim okolnostima, i to za
djela počinjena za vrijeme rata ili neposredne ratne opasnosti.
Lišenje života nije u suprotnosti s Konvencijom ako je rezultat: a) obrane svake osobe od
nezakonitog nasilja; b) pri zakonitom uhićenju ili pri sprječavanju bijega osobe koja je
zakonito lišena slobode, c) radi suzbijanja pobune ili ustanka, u skladu sa zakonom.
Načelo kojim se država mora rukovoditi primjenjujući ove izuzetke jest da primjena sile mora
biti apsolutno nužna.

SLOBODA OD TORTURE
Ova prava se odnose na čovjekov osobni integritet i ljudsko dostojanstvo. Radi se o fizičkom i
psihičkom integritetu osobe i pravima koja imaju izuzetno ozbiljnu prirodu. U čl. 3. Europske
Konvencije je utvrđeno kako nitko neće biti podvrgnut mučenju, nehumanom ili
ponižavajućem postupanju i kažnjavanju. U Međ. paktu o građ. i pol. pravima je utvrđeno
kako se sa svakom osobom koja je lišena slobode mora postupati humano i s poštivanjem
dostojanstva koje je neodvojivo od ljudske osobe.
Razlika proizlazi iz razlike u stupnju surovosti: 1) Tortura- označava svaki akt kojim se
nekoj osobi namjerno nanosi bol ili teška tjelesna ili duševna patnja da bi se od te osobe ili
neke treće osobe dobila obavještenja ili priznanja, ili da bi se ta osoba kaznila za djelo što ga
je ona ili neka treća osoba učinila ili za čije je izvršenje osumnjičena da bi se ta osoba
zastrašila ili da bi se na nju izvršio pritisak. 2) Nečovječno postupanje- je nanošenje teških
tjelesnih i duševnih patnji, ali manjeg intenziteta od onih kod mučenja ili torture.
3) Ponižavajuće postupanje- je loše postupanje koje za cilj ima izazivanje straha, tjeskobe
osjećaja manje vrijednosti i koji ponižava osobu i slama njezin tjelesni i duhovni otpor.

Članak 3. je uključen u listu prava koja su proglašena neukidivim. Stoga je on apsolutan u

karakteru.

SLOBODA OD ROPSTVA, SLUŽENJA I PRINUDNOG RADA

Članak 4. obuhvaća ropstvo ili ropstvu sličan odnos te prisilni ili obvezni rad.
Ropstvo- obuhvaća dalekosežne oblike nadzora nad pojedincem i odnosi se na tlačiteljske
uvjete koje pojedinac ne može promijeniti i od kojih ne može pobjeći. Ono ukazuje na to da je
osoba u potpunom pravnom vlasništvu druge osobe. Prisilni ili obvezni rad- nedobrovoljnost
određenog rada ili službe koji se vrše privremeno ili povremeno ili kao dopuna drugim
obvezama i građanskim okolnostima.
Članak 4. st.1. određuje da nitko neće biti držan u ropstvu ili ropstvu sličnom odnosu.
Ropstvu sličan odnos se označava kao ''podčinjeni odnos'' ili kao ''služenje, odnosno
sluganstvo''. On se odnosi na manje dalekosežne oblike prisile i tiče se ukupnosti radnih
odnosa ili obveza na rad ili usluge koje osoba ne može izbjeći i koje ne može promijeniti.
Članak 4. st.2. određuje da se nitko ne smije siliti na prisilan ili obvezantan rad.
Obvezatni rad- svaki rad ili usluge koje se traže od bilo koje osobe pod prijetnjom bilo kakve
kazne i za koji se ta osoba nije dobrovoljno ponudila.

Izuzeci kojim se određuje što se ne smatra prinudnim radom su: 1) svaki rad koji se zahtijeva
od neke osobe na redovitom izdržavanju kazne ili za vrijeme uvjetnog otpusta na slobodu;
2) svaku vojnu službu ili drugu službu određenu umjesto obvezatne vojne obveze; 3) svaku
službu koja se traži u slučaju nepogode ili nesreće koje ugrožavaju život ili blagostanje
zajednice; 4) svaki rad ili službu koji su dio uobičajenih građanskih obveza.

PRAVO NA SLOBODU I SIGURNOST OSOBE

Konvencija svakome jamči pravo na slobodu i sigurnost osobe, osim u precizno određenim
slučajevima u kojima je dopušteno lišavanje slobode.
Članak 5. kao cjelina se odnosi na zaštitu fizičke slobode, i to pogotovo slobode od
proizvoljnog uhićenja ili pritvaranja. U vezi s pravom na slobodu, pruža se zaštita isključivo
od lišavanja slobode, a ne od drugih ograničavanja fizičke slobode.

Osobna sloboda- označava slobodu od uhićenja i pritvaranja. Sigurnost osobe- označava

zaštitu od proizvoljnog miješanja u njezinu slobodu. Svatko ima pravo na osobnu slobodu i
sigurnost i nitko se ne smije lišiti slobode. Država nema diskrecijsko pravo stvaranja novih
vrsta opravdanja za pritvaranje ili zatvaranje. Članak 5. traži da država lišava slobode samo u
skladu sa postupkom propisanim zakonom. Lišavanje slobode- je najčešće povezano sa građ.
postupkom. Ono može uslijediti iz sljedećih razloga: 1) zakonitog zatvaranja na osnovi
presude mjerodavnog suda; 2) ako je zakonito uhićen ili pritvoren zbog neizvršavanja
zakonite sudske odluke; 3) zakonitog uhićenja ili pritvora radi privođenja osobe pred
mjerodavni organ vlasti zbog osnovane sumnje da je izvršila KD; 4) zatvaranje maloljetne
osobe na osnovi zakonite odluke; 5) zakonitom lišenju slobode osoba radi sprječavanja
zaraznih bolesti, pritvaranja mentalno oboljelih osoba, alkoholičara ili narkomana; 6) zakonito
uhićenje ili pritvaranje osoba da bi se spriječio neovlašteni ulazak u zemlju.

Pojedinac se ne može odreći svojih prava u pogledu zaštite slobode i sigurnosti.

U slučaju lišenja slobode, Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava osigurava osigurava
postupovna jamstva. Pojedinac ima pravo da odmah, na jeziku koji razumije, bude upoznat o
razlozima njegova uhićenja i svim optužbama protiv njega. Osobe koje su pritvorene moraju u
najkraćem roku biti izvedene pred suca ili drugog sudskog službenika. Također se jamči
pravo na suđenje unutar razumnog vremenskog roka ako pojedinac nije bio pušten. Članak 5.
se odnosi i na habeas corpus, koji osigurava svakom pojedincu lišenom slobode putem
uhićenja ili zatvaranja pravo da na sudu ospori zakonitost takvog lišavanja. Članak 5. sadrži i
odredbu o pravu na naknadu. Svatko tko je žrtva uhićenja ili pritvaranja suprotno odredbama
čl. 5. ima izvršivo pravo na odštetu.
Također, nitko se ne smije lišiti slobode samo na temelju neposobnosti da ispuni ugovornu
obvezu. Ovim se zabranjuje tzv. dužnički zatvor.

PRAVO NA PRAVIČNO SASLUŠANJE

Pravo na pravično saslušanje u građ. i kaz. stvarima je utvrđeno u članku II. st.3. Ustava BiH.
Ovo pravo je kompleksno pravo koje uključuje više prava. Pravo na pošteno suđenje temelji
se na nizu pravnih načela, među kojima su: 1) ravnopravnost stranaka, 2) neovisnost i
nepristranost suda, 3) javnost, 4) pretpostavka nevinosti, 5) djelotvorno i ažurno vođenje
postupka, 6) načelo ne bis in idem, 7) zabrana retroaktivnosti kaznenog zakonodavstva.

PRAVO NA POŠTENO SUĐENJE

Članak 6. st. 1. odnosi se na kazneni i građanski postupak, a st. 2. i 3. se primjenjuje
isključivo u kaznenim stvarima. Članak 6. zahtijeva ''pravično saslušanje''. Da bi se to
ostvarilo, čl. 6. obuhvaća i neka prava koja nisu izričito navedena u njemu. To se odnosi na
pravo pristupa sudu bez kojeg nema ispravnog suđenja. Pravo pristupa sudu ima svoje puno
značenje samo ako sud ima punu jurisdikciju da odlučuje o slučaju koji mu je podnijet. Važan
element zahtjeva poštenog suđenja predstavlja i načelo ravnopravnosti pred sudom, tj.
ravnopravnosti stranaka. To načelo podrazumijeva da strane moraju imati isti pristup spisima i
drugim dokumentima predmeta. Svakoj strani se mora dati prilika da se suprostavi
argumentima koje je izložila druga strana. Čl. 6. određuje da svatko ima pravo da zakonom
određen, nezavisan i nepristran sud pravično, javno i u razumnom roku odluči o njegovim
pravima i obvezama građanske prirode ili o kaznenoj optužbi protiv njega.

ZAKONOM USPOSTAVLJEN NEZAVISAN I NEPRISTRAN SUD

Za pojam zakonom ustanovljenog suda bitno je postojanje nadležnosti u odlučivanju na
osnovi zakonskih propisa, u skladu s postupkom provedenim na propisan način.
Neovisnost suda- odnosi se prvenstveno na vezu između suca i tijela vlasti.
Nepristranost suda- mora postojati u odnosu prema stranama u sporu.
Zbog toga se neovisnost suda teorijski izdiže iznad nepristranosti, jer se temelji na načelu
diobe vlasti i odnosa između sudbene i ostalih funkcija državne vlasti. To se prije svega
odnosi na izvršnu vlast i praksu prema kojoj suci ne mogu biti obvezani tumačenjem zakona
koje daju članovi izvršne vlasti. Sudbena neovisnost se određuje: 1) Svaki je sudac slobodan
odlučiti o predmetu sukladno ocjeni činjeničnog stanja i svojem razumijevanju prava, bez bilo
kakvog neprimjerenog utjecaja, sugestija ili pritisaka, izravnih ili neizravnih, s bilo koje
strane. 2) Sudbena vlast je neovisna od izvršne i zakonodavne i obuhvaća djelokrug nad svim
pitanjima sudbene prirode.

RAZUMNI ROK
Razumni rok se ne može apstraktno prosuđivati. On je subjektivan i može biti različit za građ.
i kaz. predmete. U svakom konkretnom slučaju je bitno odrediti dužinu relevantnog razdoblja
i onda odlučiti je li treba to razdoblje smatrati razumnim. Kad se procjenjuje je li relevantno
razdoblje razumno, Europski sud za ljudska prava primjenjuje 3 kriterija: 1) kompleksnost
predmeta, 2) ponašanje podnositelja predstavke, 3) ponašanje relevantnih vlasti.
Zahtjev za suđenje u razumnom roku zahtjeva da to vrijeme ne mora biti nerazumno kratko u
smislu onemogućavanja stranama u postupku da na pravi način pripreme predmet.

JAVNOST RASPRAVLJANJA
Pravo na javnost nije nužno prekršeno ako su se obje strane složile da se postupak vodi bez
javnosti. Člankom 6. su predviđene mogućnosti ograničenja javnosti iz razloga moralne
prirode, javnog reda i državne sigurnosti, interesa maloljetnika, zaštite privatnog života,
stranaka, ili u posebnim okolnostima ako bi po ocjeni suda javnost mogla štetiti interesima
pravde. Ta ograničenja su dopuštena isključivo u pogledu javne prirode postupka, ali ne i u
pogledu presude. Ona se mora javno izreći.

PRETPOSTAVKA NEVINOSTI
Članak 6. st.2. Konvencije utvrđuje pretpostavku nevinosti. Svatko tko je optužen za kaz.
djelo smatra se nevinim dok se zakonom ne dokaže njegova krivica. Zahtjev pretpostavljene
nevinosti mogu prekršiti: sud, javni organi vlasti, uključujući i zakonodavca, a često to čine i
sredstva priopćavanja. Najvažniji aspekt pretpostavke nevinosti tiče se osnove presude, a on
je povezan sa zahtjevom da sud bude nepristran. Sud mora pretpostaviti nevinost optuženog
bez ikakvih preduvjerenja te ga može osuditi samo na osnovi dokaza iznesenih tijekom
suđenja. Svatko se smatra nevinim sve dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi krivnja.
Teret dokazivanja kaznene odgovornosti leži na tužitelju.

MINIMALNA PRAVA OPTUŽENOG ZA KAZNENO DJELO

Članak 6. st.3. određuje druga postupovna jamstva u kaz. postupku kojima se štite prava
okrivljenog i na taj način ostvaruje pravo na pošteno suđenje. Radi se o minimalnim pravima
koje treba pružiti okrivljenom. Prema Europskoj Konvenciji, svatko tko je optužen za kaz.
djelo ima sljedeća prava: 1) da u najkraćem roku bude obaviješten na jeziku koji razumije o
prirodi i razlozima optužbe koja je podignuta protiv njega; 2) da se sam brani ili uz pomoć
branitelja po vlastitom izboru, a u slučaju da nema novaca da plati pravnu pomoć, treba je
dobiti besplatno; 3) da ima odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu svoje obrane; 4) da
ima besplatnu pomoć tumača ako ne razumije i ne govori jezikom kojim se govori u sudu;
5) da ispituje ili da da ispitivati svjedoke optužbe i da se osigura prisutnost i ispitivanje
svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe.

ODREDBE PROTOKOLA BR. 7.

Europska Konvencija i Međ. ugovor o građ. i pol. pravima, utvrđuju pravo optuženog na:
1) pravni lijek, 2) pravo na naknadu štete zbog neosnovane osude, 3) zabranu ponovnog
suđenja (ne bis in idem). Ova prava su sadržana u čl. 2., 3. i 4. Protokola br. 7.
Pravo na pravni lijek (žalbu)- osiguravanje najmanje dvije instance sudskog ispitivanja
nekog slučaja, s tim što se drugo ispitivanje mora obaviti pred sudom višeg stupnja.
Pravo na naknadu štete- jamči se neopravdano osuđenoj osobi u interesu pravičnosti.
Zabrana ponovnog suđenja- u skladu s načelom pravne sigurnosti, nikome se ne može
ponovno suditi zbog istog kaz. djela ako je za to djelo osuđen pravomoćnom presudom ili
oslobođen od optužbe. Ponovno suđenje je dopušteno ako postoje dokazi o novim ili
novootkrivenim činjenicama ili ako s postojale bitne povrede prethodnog postupka koje su
mogle utjecati na njegov ishod.

SLOBODA OD RETROAKTIVNOG KAZNENOG ZAKONODAVSTVA

Članak 7. Konvencije štiti pojedinca od odgovornosti za kaz. djelo koje u vrijeme njegova
izvršenja nije postojalo po zakonu. Cilj je da ponudi jamstva protiv samovoljnog progona,
presuđivanja i kažnjavanja. Time se izražava načelo da se samo zakonom može definirati kaz.
djelo i propisati kazna.
Kaznena presuda može biti zasnovana samo na normi koja je postojala u vrijeme kada se
dogodio inkriminirani čin ili nečinjenje (nullum crimen sine lege). U vezi s kršenjem te
norme, ne može se nametnuti teža kazna od one koja je bila primjenjivana u vrijeme kada je
počinjeno kaz. djelo (nulla poene sine lege).
Drugi stavak članka 7. sadrži izuzeće od prvog stavka u slučajevima suđenja ili kažnjavanja
za djelo u skladu sa općim načelima prava. On se ne odnosi isključivo na ratne zločine nego i
na sva djela ili postupke koji su kazneni u skladu s općim načelima prava priznatog od
civiliziranih naroda.

PRAVO NA POŠTIVANJE PRIVATNOG I OBITELJSKOG ŽIVOTA,

DOMA I DOPISIVANJA
Prava i slobode u dijelu I. Europske Konvencije sadržana su u čl. 8. (pravo na poštivanje
privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja), čl. 9. (sloboda mišljenja, savjesti i
vjeroispovijedi), čl. 10. (sloboda izražavanja i informiranja), čl. 11. (sloboda okupljanja i
udruživanja i pravo na osnivanje sindikata), čl. 2. Protokola 4. (sloboda kretanja i sloboda
izbora boravišta unutar zemlje). Oni imaju zajedničko obilježje, a to je da imaju sličnu
strukturu. U prvom stavku tih članaka jamče se određena specifična prava i slobode, dok se u
drugom stavku postavljaju opće upute i specifični temelji na koje se visoke ugovorne snage
mogu pozivati u ograničenju primjene tih prava i sloboda.
Sadržajno slični članci Konvencije koji reguliraju blisku oblast društvenih odnosa i koji čine
zajedničku cjelinu su čl. 8., čl. 12. Konvencije (pravo na stupanje u brak i osnivanje obitelji),
čl. 5. Protokola 7. (jednakost supružnika).

U čl. 8. Konvencije je utvrđeno da svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i

obiteljskog života, doma i dopisivanja. Pravo na privatnost obuhvaća u širem smislu niz
pojedinačnih prava kojima se štite najintimnije sfere čovjekova života (poštivanje privatnog
života, obiteljskog života, nepovredivosti doma, imena, časti i ugleda). U demokratskim
sustavima, javna vlast se neće miješati u ostvarivanje ovog prava. Pravo na poštivanje
privatnog života jest pravo na čovjekovu privatnu sferu da živi kako želi, zaštićen od
javnosti. Privatni život se može odnositi na pitanja registracije osoba, dosjea i podataka te
seksualnosti. Pojam obiteljskog života je autonoman koncept koji se tumači neovisno od
nacionalnih zakona država. Obiteljski odnos mora predstavljati i dovoljno bliske stvarne veze
i ako ne podrazumijeva te istinske veze, miješanje u te odnose nije moguće.
Pravo poštivanja doma- Nepovredivost doma znači da nitko ne može ući u nečiji dom bez
suglasnosti vlasnika. Poseban vid posrednog miješanja u pravo na poštivanje doma je tzv.
zaštita od uznemiravanja (pritužbe na uznemiravanja od buke zrakoplova, cestovnog prometa
i sl.). Pravo na poštivanje doma pruža ogranične garancije, jer se miješanje u to pravo od
strane nacionalnih vlasti može opravdati. Pravo na poštivanje dopisivanja odnosi se na
nepovredivost komuniciranja bilo kojim pismom, ili nekim od suvremenih oblika
telekomunikacije. Sudjelovanje nepozvanih u komunikaciji, može biti u vidu: a) nadziranja,
b) prinudom neke osobe da stupi u komunikacijski odnos, c) nelegalno pribavljanje podataka
o osobi koja sudjeluje u komunikaciji.

PRAVO NA STUPANJE U BRAK I OSNIVANJE OBITELJI

Europska konvencija u čl. 12. utvrđuje da muškarci i žene u dobi za sklapanje braka imaju
pravo stupiti u brak i osnovati obitelj u skladu sa domaćim zakonima koji uređuju ostvarenje
toga prava. Čl. 8. Konvencije (koji štiti pravo na obitelj) je povezan sa čl. 12. (koji štiti pravo
sklapanja braka i osnivanja obitelji), no razlika između njih je što čl. 12. štiti pojedine akte-
sklapanje braka i /ili dobivanje ili usvajanje djece, dok čl. 8. štiti trajno stanje.

Brak i obitelj- su institucije posebnog društvenog značaja i interesa te uživaju posebnu

zaštitu društva i države. Obitelj je osnovni i prirodni sastavni dio društva.
Međ. ugovorom o građ. i pol. pravima se određuje i kako se nijedan brak ne može sklapati bez
slobodnog i potpunog pristanka budućih supružnika. U slučaju rastave braka, poduzimaju se
mjere radi osiguravanja potrebne zaštite djece. U ugovoru stoji da se svakom muškarcu i ženi
kada su dorasli ženidbi priznaje pravo na sklapanje braka i osnivanje obitelji.
Članak 12. ne sadrži stavak koji predviđa ograničenja. Izraz ‘’U skladu sa nacionalnim
zakonima’’, znači da se njime ne garantira apsolutno pravo već da domaće zakonodavstvo
može propisivati različite uvjete za sklapanje i druge aspekte vezane za instituciju braka.

SLOBODA MIŠLJENJA, SAVJESTI I VJEROISPOVIJEDI

Čl. 9. Konvencije štiti slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi.
Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi kao sadržaj svijesti su prirođena čovjeku i ne
mogu se pravno ograničiti pod nijednim uvjetom.
Sloboda djelovanja u skladu s mišljenjem, savješću i vjerom je garantirana čl. 9. samo u
mjeri u kojoj se s objektivnog stajališta to može smatrati iskazivanjem samo vjere ili
uvjerenja. To podrazumijeva da sloboda djelovanja prema vlastitoj (subjektivnoj) svijesti,
tzv. eksterna sloboda savjesti, nije zaštićena čl. 9. zato što joj nedostaje konkretan predmet
identifikacije. Sloboda savjesti u čl. 9. obuhvaća samo unutarnju svijest.
Sloboda vjeroispovijedi- ovo pravo uključuje i pravo da se promijeni vjeru ili uvjerenje i
slobodu da sam ili u zajednici s drugima javno ili privatno, iskazuje svoju vjeroispovijed ili
uvjerenje bogoslužjem, poučavanjem, praktičnim vršenjem i obredima.
Članak 9. se odnosi na slobodu očitovanja vjere ili uvjerenja, a ne i na slobodu izražavanja
općenito. Pored dva zajednička ograničenja (‘’propisana zakonom’’ i ‘’koja su nužna u
demokratskom društvu’’), ova sloboda se može ograničiti u interesu javne sigurnosti radi
zaštite javnog reda, zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
 SLOBODA IZRAŽAVANJA I INFORMIRANJA
Ova sloboda predstavlja jedno od osnovnih temelja demokratskog društva i jedan od osnovnih
uvjeta njegova napretka, i samoispunjenja svakog pojedinca. Člankom 10. Konvencije se
utvrđuje kako svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo uključuje slobodu
mišljenja i slobodu primanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na
granice. Predviđa zaštitu izražavanja svakog mišljenja, a mjera zaštite može varirati u skladu s
prirodom mišljenja koje se izražava. Vlasti moraju dopustiti prolazak informacija izvan
granica države i dopustiti prenošenje informacija preko tih granica.
Slobodom izražavanja i informiranja osobito se obuhvaća: 1) sloboda tiska i drugih sredstava
priopćavanja, 2) sloboda govora i javnog nastupa, 3) sloboda osnivanja svih ustanova javnog
priopćavanja. S tim u vezi se otvaraju pitanja, kao što su: 1) zabrana cenzure, 2) pravo na
ispravak, 3) pravo na šutnju, 4) dužnost pravodobnog, istinitog i objektivnog informiranja
javnosti.

Ova sloboda nije apsolutna. Kako postoje različiti oblici područja izražavanja (npr.
zagovaranje ilegalnog ponašanja, politička propaganda), često se ograničava ustavom i
zakonom. Specifične osnove na kojima se može ograničiti ova sloboda su: interes državne
sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira zbog sprječavanja nereda ili zločina,
zbog zaštite ugleda, zdravlja, prava drugih, zbog očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene
vlasti te zbog sprječavanja odavanja povjerljivih informacija.