IZVORI INFORMACIJA U KRIMINALISTIČKOJ ZNANOSTI

PERSONALNI IZVORI INFORMACIJA

To su osobe, koje mogu imati različiti status u postupku (žrtve- oštećeni, svjedoci,
osumnjičenici, okrivljenici, optuženici itd.). Razlikuju se po dobi, spolu, zanimanju,
socijalnom statusu, pripadnosti vjeri, rasi, pogledima i nazorima na svijet, itd. Mogu biti
pasivni i aktivni izvor informacija. Aktivni su izvor kada daju verbalni ili pismeni iskaz ili
putem nekog tehničkog pomagala u procesu ispitivanja, a pasivni kada su objekt osobne
pretrage ili tjelesnog pregleda.
ISKAZ OSOBE
Sastoji se u 4 glavna elementa: 1) Psihičkih procesa opažanja; 2) Pamćenja; 3) Iskazivanja; 4)
Mišljenja.
ISPITIVANJE (SASLUŠAVANJE) OSOBA
To je svjesno i usmjereno ispitivanje osoba o izvjesnoj epizodi iz života, poduzeto u službenoj
funkciji, koje je usmjereno na dobivanje izjave. Sa stanovišta zadatka i cilja, ispitivanje je
usmjereno na istraživanje istine. Određeni sadržaj treba istražiti u njegovoj cjelovitosti, kako
bi se dobila što realnija slika nekog prošlog zbivanja. Kod ispitivanja se susreću dvije strane i
to u pravilu različite individue, koje vode uglavnom suprotni interesi. Situacija je opterećena i
time što iza ispitivača stoji autoritet države sa svojim propisima i rutiniranom koncepcijom
djelovanja, iz čega proizlazi dominantnost ispitivača. Predmet ispitivanja su događaji iz
prošlosti.

PRIPREMA ISPITIVANJA OSOBA

Priprema ispitivanja osoba obično obuhvaća tri grupe zadataka: 1) Prikupljanje podataka o
osobi koju treba ispitati- ovi se podaci primarno odnose na okrivljenike i žrtve; 2)
Prikupljanje i proučavanje podataka o kaz. djelu zbog kojeg se vodi postupak; 3) Određivanje
odgovarajuće taktike ispitivanja za konkretni slučaj.

Treba sastaviti plan ispitivanja koji obuhvaća: gdje, kada i kako izvršiti ispitivanje, redoslijed
ispitivanja, okolnosti koje u tijeku ispitivanja treba razjasniti, pitanja koja treba postaviti itd.

PROVOĐENJE ISPITIVANJA

Kod provođenja ispitivanja razlikuju se sljedeći elementi: 1) Elementi stvarne prirode; 2)

Elementi psihološke prirode; 3) Elementi taktičke prirode.

Elementi stvarne prirode- u te elemente spadaju mjesto i vrijeme ispitivanja i poznavanja

predmeta. Osobe se može ispitati na mjestu događaja, neposredno iza njenog otkrivanja ili
zatjecanja na počinjenju djela ili neposredno nakon toga. Prednost ispitivanja na mjestu
događaja je u tome što se može iskoristiti uzbuđenje šok osoba. Ispitivanje se može obaviti i
u stanu osobe. Isto vrijedi i za radno mjesto, ustanove i državna tijela. Vrijeme ispitivanja
određuje se prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Ne treba raditi duge pauze u
ispitivanju u tijeku jednog dana ili više dana. Poznavanje predmeta znači da ispitivanju treba
pristupiti kada se predmet poznaje u detalje. Ako je riječ o jednostavnom slučaju, ne treba
raditi plan ispitivanja, ali u složenijim slučajevima on je nužan.

1
Elementi psihološke prirode- ispitivač mora poznavati ljudsku psihu. Različiti ljudi različito
reagiraju na tehniku ispitivanja. O izboru pravilne tehnike u pravilu ovisi uspjeh. Podaci o
osobi koju treba ispitati omogućavaju psihološku ocjenu njene ličnosti. Za vrijeme ispitivanja
treba stalno promatrati ispitanika, da se uoči reakcija na postavljena pitanja. Sposobnost
promatranja sastoji se od toga da se iz ponašanja određene osobe mogu izvesti zaključci o
njenoj ličnosti. Oči daju pečat osobi. Tako nestalan i izbjegavajući pogled otkriva nemir,
lukavost, a duboke oči i pogled ozbiljnost i suosjećanje.
Elementi taktičke prirodnačelno ispitivanje treba provoditi jedan ispitivač, osim ako je riječ
o djeci i histeričnim osobama, a ispitivanje je vezano uz seksualno zlostavljanje. Važno je
taktičko pitanje u kojem trenutku i kojim redoslijedom treba predočiti raspoložive dokaze.
Odluka ovisi o tome raspolaže li ispitivač s dovoljno dokaza ili ne. Brbljavce treba pustiti da
govore. Pogrešno je prekidati njihovo pripovijedanje. Lažljivce ne treba prekidati u laži. Svaki
iskaz treba provjeravati. Ispitivač ne treba previše govoriti. Njegov je osnovni zadatak da
sluša i pita.

1.1. Svjedoci kao izbor informacija

Svjedoci se obično dijele na svjedoke očevice, izravne i po čuvenju, neizravne.

Svjedoci očevici imaju izravna opažanja relevantnih činjenica, a svjedoci po čuvenju iznose
sadržaje koje su im priopćile treće osobe. Svjedok po čuvenju mogao je saznati za relevantne
činjenice izravno od osobe koja ih je opažala, ali i od drugog svjedoka po čuvenju kao
posrednika. Iskaz svjedoka po čuvenju se a priori smatra pouzdanim i traži povećanu pažnju
tijela postupka.

1.2. Ispitivanje (saslušanje) svjedoka

Ispitivanje svjedoka može biti neformalna i formalna radnja. U pravilu se poduzima u

kaznenom postupku, a iznimno u pretkaznenom, kada se transformira u postupak prikupljanja
obavijesti od svjedoka. Ličnost svjedoka ima važnu ulogu, i važan je kriterij za ocjenu
vjerodostojnosti iskaza svjedoka. Iskaz svjedoka je priopćavanje sjećanja, trenutak u kome se
ono što je opaženo nastoji vjerno oživjeti i iskazati. Ispitivač mora zauzeti takav položaj koji
mu omogućava pun uvid u sve manifestacije ispitanika. Sve vanjske manifestacije se mogu
svrstati u 3 kategorije:

- Tjelesne – facijalna ekspresija i pokreti pojedinih dijelova tijela,

- Psihičke – npr.prilikom laži ili kad ispitanik osjeti da je njegov ego ugrožen, stres i
sl. i
- Audiovizualne – promjene u intenzitetu i visini glasa te načinu govora, duge
pauze, zastajkivanja u govoru, zamuckivanje, naglašavanje pojedinih riječi,
ubrzani govor bez veze i smisla itd.

Posebna vrsta svjedoka su anonimni i pseudonimni svjedoci. To su svjedoci čiji se

iskazi unose u postupak, a da identitet svjedoka nije poznat svim sudionicima u postupku ili
svjedok nastupa pod izmišljenim identitetom. Takvi svjedoci mogu se u postupku pojaviti
samo pod strogo određenim zakonskim uvjetima.

Važnu ulogu u postupku ispitivanja svjedoka ima fenomen recipročne sugestije kod
ispitivanja. To su slučajevi kada odgovori svjedoka ispitanika sa svoje strane djeluje
sugestivno na ispitivača, kad obojica imaju izvjesnu imaginaciju.

1.3. Dogovaranje svjedoka i sudionika u postupku

2
 Uvijek treba uzeti u obzir da se svjedoci i sudionici događaja međusobno dogovaraju o
sadržajima svojih izjava. Oni se često poznaju od vremena prije nego je kazneno djelo
počinjeno. Psiholozi su eksperimentalno utvrdili da nema korealacije između pouzdanosti
nečije memorije i njene točnosti. Pri tome je ustanovljeno da se svjedoci u pravilu mogu
podijeliti u dvije kategorije:

- Prvu, u koju spadaju svjedoci koji se bolje prisjećaju nečega što se dogodilo, nego
izgleda osoba, predmeta i sl. i
- Drugu, u koju spadaju svjedoci koji imaju bolju sposobnost prepoznavanja osoba,
predmeta i sl., nego okolnosti događaja.

U praksi je obično riječ o kombinaciji ove dvije crste svjedoka, pri čemu prevladavaju
sposobnosti navedene pod 1 ili 2.

1.4. Priznanje

Pod priznanjem se danas podrazumijeva izjava koju je dala neka osoba trećoj osobi,
tvrdeći da je počinila kazneno djelo ili u njemu sudjelovala. Priznanje može biti sudsko i
izvansudsko, potpuno i djelomično, prosto i kvalificirano. Prosto je priznanje kojim se
potvrđuje počinjenje kaznenog djela onako kako se ono počinitelju inkriminira. Kvalificirano
priznanje je ono kojim se osim priznanja kaznenog djela dodaju i okolnosti koje isključuju
kaznenu odgovornost ili protupravnost u cjelini ili djelomično. Kod svakog priznanja, javljaju
se u organskoj cjelini sljedeći elementi:

- Motiv,
- Povod,
- Vrijeme i
- Forma.

Motiv je osnova koja nekoga pokreće na priznanje. Smatra se da je riječ o nagonskoj i

interesnoj konstelaciji koja se neposredno zadovoljava priznanjem. Povod su one okolnosti
koje dovode do oslobađanja latentnih nagonskih sila. Vrijeme je trenutak u kome je priznanje
dano. Forma je oblik u kojem je priznanje dano. U praksi se javljaju i lažna priznanja. Razlozi
mogu biti različiti:

- Želja za isticanjem navodi osobe željne publiciteta putem novina, radija, tv-a da
dadu lažna senzacionalna priznanja, koja kasnije povlače,
- Psihoneurotska priroda. Riječ je o lažnim priznanjima radi osjećaja krivnje.
- Umor,
- Ne shvaćaju domašaj izjava,
- Nervna napetost. Obično je riječ o golom priznavanju.
- Dobitak na vremenu, usmjerenost postupka u krivom pravcu ili preuzimanje
krivnje zbog nekih razloga.

1.5. Razlozi povlačenja priznanja

Počinitelji koji put povlače priznanje jer se žele distancirati od kaznenog djela.
Ponekad se žele opravdati sami pred sobom, prikazati se nedužnijim u usporedbi s drugima, a
ponekad shvate da bez priznanja ne bi bili osuđeni. Povlačenje priznanja treba promatrati
objektivno. Treba vagati koji dokazi govore u prilog istinite, a koji u prilog neistinite izjave.
Treba poći od izjave okrivljenika o razlozima povlačenja priznanja.

3
 1.6. Razlozi hitnosti izvođenja dokaza izjavama osoba

Hitnost izvođenja dokaza izjavama osoba uvjetovana je procesom brzog zaboravljanja

spoznatih činjenica, izmjenama sadržaja pamćenja, uključujući i utjecaje sa strane, kao i
opasnosti od neistinitog iskazivanja uslijed razmišljanja, dogovaranja s drugim osobama, zbog
prijetnji.

1.7. Psihološki redoslijed pitanja

Treba voditi brigu o uspostavljanju kontakta sa sugovornikom i o tome kako će se

sugovornik ponašati u odnosu na određeni sadržaj pitanja. Postoji nekoliko važnih trenutaka
iz psihološkog redoslijeda postavljena pitanja:

- Početna ili pristupna pitanja trebaju biti po mogućnosti neutralna, ali da izazovu
interes sugovornika,
- Neposredni pristup uz pomoć informativnih pitanja, kada se ispitivač obraća
ispitaniku kao čovjeku koji će ga obavijestiti o nekom događaju, svom mišljenju,
iskustvu i sl.

1.8. Logički redoslijed pitanja

Odnosi se na različite probleme ili na različite načine pristupa istom problemu,

pristupa s raznih strana, kako bi se imao cjeloviti uvid u problem. Logička strategija
omogućava razvijanje misaonih okvira kroz koje ispitivač vodi sugovornika, kako bi se bolje
sagledala struktura i širina obavijesti koju daje. Kod iskaza svjedoka treba voditi brigu i o
sadržajima kriterija istine.

1.9. Razgovor osoba na mjestu opažanja

Vođenje razgovora na mjestu gdje je osoba opažala činjenice i okolnosti ima svojih
prednosti. Tu se mogu najbolje saznati i provjeriti objektivni uvjeti opažanja. Nedostaci su
rada na terenu što nema mjesta za miran, nesmetan sustavan razgovor.

1.10. Intervju

U pravilu znači razgovor koji je planiran i usmjeren određenom cilju, dobivanju

određenih informacija, pomaganja, savjetovanja. U kriminalističkom smislu to je oblik
prikupljanja obavijesti od građana pri čemu davatelj obavijesti nije u statusu osumnjičenika.
Kriminalistički intervju karakterizira:

- Točno određen cilj razgovora,

- Postojanje plana o vrsti i redoslijedu pitanja koja su unaprijed pripremljena i do
određenog stupnja precizirana,
- Bilježenje odgovora i simptomatske slike ispitanika i
- Praktična obučenost za obavljanje intervjua.

4
 Za policijske službenike najbolji je sistemski intervju. To je intervju koji provode
policijski službenici. On je radna metoda, tehnika prikupljanja podataka i obavijesti. U pravilu
se provodi na terenu izvan službenih prostorija.

1.11. Rad s podacima prikupljenim intervjuom

Razlozi ekonomičnosti i operativnost traže da se podaci prikupljeni intervjuom

provjere, srede, procijene, klasificiraju i međusobno povežu.

1.12. Razlike između intervjua i informativnog razgovora

S formalne strane nema razlike, jer su jedan i drugi oblik prikupljanja obavijesti i
mogu se podvesti pod definiciju metodičan razgovor između dvije osobe s određenim ciljem.
Sličnost je i u tome što se u obje tehnike koriste neke zakonitosti primijenjene psihologije i
određena kriminalističko-taktička pravila. Gledano prema sadržaju i situaciji u kojoj se vodi
intervju i informativni razgovor, razlike su velike. U intervjuu se pretpostavlja dobar kontakt
između voditelja razgovora i ispitanika, koji se odvija u ozračju međusobnog povjerenja do
izvjesne mjere, koje se ne može unaprijed predvidjeti. U intervjuu i informativnom razgovoru
komunikacijska situacija i motivacija su različite. U intervjuu je kontakt ležeran, građanin se
osjeća ugodno, dok je u informativnom razgovoru situacija s osumnjičenikom sasvim
suprotna. Svaki intervju je razgovor, ali svaki razgovor, pa i informativni nije intervju.

1.13. Provjera istinitosti iskaza

U procesu ispitivanja ulogu imaju metode provjere istinitosti iskaza. U pravilu se radi
o dvije temeljne metode: provjere sadržaja iskaza putem ostalih raspoloživih dokaza
(objektivna metoda), i provjera prikladnosti osobe za davanje istinitog iskaza (subjektivna
metoda). Kao posebne metode provjere istinitosti iskaza javljaju se centripetalna i
centrifugalna metoda. Po centripetalnoj metodi pitanja koja se postavljaju svjedoku ne odnose
se direktno na kazneno djelo, već bi se prije moglo reći da se udaljavaju od njega.
Centrifugalna metoda ide suprotnim pravcem. Po njoj ispitivanje ima oslonac u delikatnoj
situaciji ili ponašanju ispitanika.

1.14. Ispitivanje oštećenog

To je poseban oblik ispitivanja svjedoka. S obzirom na to da je pretrpio određenu

štetu, oštećeni se nalazi u posebnom odnosu prema djelu i počinitelju. Ispitivanje oštećenog
najčešće se provodi prilikom zaprimanja kaznene prijave. Poseban način ispitivanja osoba je
predočavanje radi prepoznavanja i suočavanje. Predočavanje radi prepoznavanja (agnoscija)
je identifikacijska metoda i posebna vrsta iskaza osoba. Mogu se prepoznati osobe i stvari,
prostori i prostorije, vozila, fotografije i sl. Radi se o sudu o istovjetnosti između jedne
sadašnje i jedne prošle percepcije. Prepoznavanje osoba temelji se na pamćenju individualnih
obilježja osobe koja je viđena i korištenja tih obilježja postupkom prisjećanja radi
prepoznavanja opaženog postupkom objekta između više sličnih objekata iste vrste. Radnju
opisivanja kod prepoznavanja čine: opisivanje objekta prepoznavanja, razgledavanje objekta
prepoznavanja i davanje suda o identitetu ili neidentitetu. Postoje uvjeti koji povećavaju
izglede za pogrešnu identifikaciju kod prepoznavanja:

- Uvrštavanje nevinog osumnjičenika u vrstu za prepoznavanje s osobama koje ne

sliče opisu viđene osobe po svjedoku očevicu,

5
 - Propuštanje davanja upozorenja svjedoku da se stvarni počinitelj ne mora nalaziti u
vrsti za prepoznavanje,
- Korištenje linije prepoznavanja koja ohrabruje relativiziranje procjene,
- Pokazivanje fotografije svjedoku prije prepoznavanja u liniji,
- Sugeriranje da policija ima nekoga za koga je sigurna da je počinitelj i da treba
samo dobru identifikaciju, što vrši pritisak na svjedoke da izvrše svoju obvezu itd.

Opća obilježja karakteriziraju grupu predmeta ili neki objekt uzet u cjelini.

Posebna obilježja odnose se na detalje.

1.15. Prepoznavanje mrtvog tijela

Ovo prepoznavanje nerijetko prati pogrešna identifikacija. Razlozi za to su

mnogobrojni primjeri perspektiva iz koje se promatra leš, nedostatak mimičkog izraza,
mrtvačka ukočenost ili mlohavost, nagost leša, stanje u kome se leš nalazi kad nije izvršeno
tzv. toaletiziranje leša, raskomadanost ili ozlijeđenost, uzbuđenost osobe koja vrši
prepoznavanje, smrad i sl. Nije dobro vršiti prepoznavanje u ležećem položaju jer je to
perspektiva u kojoj pokojnika možda nikada nije vidjela osoba koja vrši prepoznavanje.

1.16. Suočavanje

Suočavanje (confrontatio) je postupovna dokazna radnja s bogatim kriminalističkim

sadržajima u okviru koje se zajedno ispituju dvije osobe koje su ranije ispitane o važnim
činjenicama o kojima su njihovi raniji iskazi različiti, proturječni ili nepodudarni. Cilj
suočavanja je ocjena vjerodostojnosti iskaza. Planiranje suočavanja u prvom redu uključuje
određivanje redoslijeda iskaza kojima se provodi suočavanje. Taktički je preporučljivo da prvi
iskaz bude: pozitivan, takav kojim se počinitelja okrivljuje za počinjenje djela, od osobe koja
je predlagala suočavanje, onaj za koji se vjeruje da je istinit, od osobe koja svojim iskazom
otkriva netočnosti u iskazu okrivljenika. Suočavanje treba voditi službena osoba koja je
provela i ranija ispitivanja suočavanih osoba, jer poznaje detalje. Opasnosti suočavanja su u
tome što npr.lažac može utjecati na drugog suočenika da promijeni iskaz u prilog lažnog
iskaza ili lažne obrane. Stvaraju se i velike mogućnosti za sugestiju i tako ono može postati
izvor grešaka i smetnji za utvrđivanje istine.

1.17. Prikupljanje obavijesti

To je kriminalistička djelatnost sui generis, stalna metoda u radu policije. Relevantne

obavijesti se prikupljaju iz svih raspoloživih izvora. To je vid operativne djelatnosti policije
koju ona poduzima po vlastitoj inicijativi, planski i metodično, sa svrhom da se prikupljene
obavijesti koriste za uspješno vođenje postupka. Prikupljanje obavijesti u širem smislu
obuhvaća sva saznanja do kojih dolazi policija vršenjem svakodnevnih operativno – taktičkih
mjera i radnji. Prikupljanje obavijesti u užem smislu odnosi se na izjave građana dane policiji
samoinicijativno od strane građana ili na traženje policije, a u vezi s konkretnom kaznenom
stvari. U pravilu je riječ o neformalnoj djelatnosti policije. Riječ je o obliku usmjerenog
razgovora i istovremenom prikupljanju dokaza u spoznajnom, neformalnom smislu.

2. Materijalni izvori informacija

Materijalni izvori informacija u osnovi se dijele:

- Na tragove i predmete u vezi s počinjenim kaznenim djelom,

6
 - Na isprave i
- Na tehničke registracije.

2.1. Traseologija

Temeljno načelo forenzičnih znanosti „svaki kontakt ostavlja trag“ poznato pod
nazivom Locardov princip ili načelo razmjene, bazira se na postuplatu da prilikom svakog
kontakta dvije stvari dolazi do međusobne razmjene tvari, energije ili oboje. Na osnovi
Locardove teorije nedvojbeno je da se svaki postupka pojedinca ili dodir dvaju tijela ili
predmeta ne može dogoditi bez međusobne razmjene, odnosno bez tragova koji su posljedica
postupaka odnosno dodira dvaju tijela ili predmeta. Često se u literaturi sreće i naziv
kontaktna teorija. Tragovima se bavi posebna grana kriminalistike i forenzike koja se zove
traseologija. Traseologija u širem smislu ima za svoj objekt istraživanja sve vrste materijalnih
promjena u vezi s pokušanim ili počinjenim kaznenim djelom nastalih procesima odražavanja
i/ili separacije. Riječ je o materijalnim tragovima u širem smislu. Traseologija u užem smislu
ima za svoj objekt istraživanja samo tzv.traseološke tragove, dakle one koji su nastali
procesom odražavanja. Riječ je o kontaktnim tragovima sui generis, koji pod određenim
uvjetima omogućavaju dokazivanje identiteta spornog objekta identifikacije.

2.2. Tragovi

Pod tragovima danas u širem smislu danas se unutar forenzične znanosti i kriminaliste
podrazumijevaju materijalne promjene u vanjskom svijetu koje su spoznate i koje su nastale u
vezi s počinjenjem, pripremanjem ili pokušajem kaznenog djela ili kriminalnog događaja ili
povodom počinjenja, pripremanja ili pokušaja kaznenog djela ili kriminalnog događaja i koje
imaju određenu dokaznu vrijednost u postupku kriminalističke identifikacije. Tragovi mogu
nastati ili biti uzrokovani djelovanjem ljudi, životinja ili predmeta. Pod utjecajem teorije
informacije trag se definira i kao nositelj informacije, kao materijalni signal.

Trag u užem smislu je materijalna promjena koja se manifestirala u vanjskom svijetu,

koja je spoznata, koja je kriminalistički relevantna, i koja je rezultat procesa odražavanja i/ili
odvajanja te koja zbog procesa u kome su specifičnosti prerasle u obilježja omogućava
identifikaciju uzročnika traga ili njegovu grupifikaciju i/ili raniju cjelinu.

Trag je skupni pojam koji u forenzici i kriminalistici obuhvaća i tragove nastale

utiskivanjem u podlogu. To su tragovi utisci ili reljefni tragovi. Zatim slijede tragovi nastali
otiskivanjem na primatelju traga. To su tragovi otisci, slike, odrazi. U odnosu na reljefne
tragove oni su dvodimenzionalni jer se treća dimenzija zanemaruje kao irelevantna. Konačno
imamo tragove koji su nastali rezanjem, lomljenjem, pucanjem i sl. Riječ je o tragovima
separatima koji su nastali odvajanjem od ranije cjeline kojoj su pripadali. Proces odvajanja ili
separacije je proces u kojem se original pretvara kao cjelina u barem dva ili više originala,
neovisno o agregatnom stanju originala. Riječ je o mehanizmu nastanka tragova. To je proces
čija je konačna faza nastanak traga. Obvezno se tu javlja: uzročnik traga, nositelj traga i
kontakt kao rezultat međusobnog djelovanja uzročnika traga i nositelja traga.

2.3. Izvori tragova

Izvori relevantnih tragova mogu biti : ljudi, životilje, premeti, razni energetski izvori i
prirodne pojave. Ti izvori moraju imati svojstvo da mogu stvarati tragove kao materijalne
nositelje informacija, tzv.signale. to su uzročnici tragova. U forenzici i operativnoj
kriminalističkoj praksi tragovi se obično dijele:

7
- Prema veličini – na makrotragove, mikrotragove i submikrotragove; kao granica
služi najmanja veličina traga koju ljudska osjetila mogu opaziti bez pomoći
tehničkih pomagala. Mikrotragovi su oni čiji je informacijski sadržaj ispod
podražajnog praga ljudskih osjetila i zbog toga se bez primjene pomoćnih
tehničkih pomagala ne mogu zapaziti i čija se egzistencija pretpostavlja na temelju
makrotraseološke situacije,
- Po broju značajnih dimenzija- važno je imati na umu da se svaki trag pojavljuje u
prostoru. On ima svoju zapreminu, jer je to u prirodi materije, i mora biti
trodimenzionalan. U osnovi se razlikuju površinski i reljefni tragovi,
- Po uočljivosti – na vidljive i nevidljive. Nevidljivi ili latentni tragovi mogu biti
brojni. U njih se ubrajaju i mirisi,
- Po podrijetlu- na one ljudskog podrijetla, životinjskog, biljnog, tragovi predmeta,
tragovi djelovanja sile, i sl.,
- Po načinu nastanka – statički i dinamični tragovi. Statički nastaju dodirivanjem
površina dvaju objekata koji se ne kreću gledajući njihove površine. Dinamični
tragovi nastaju ako se barem jedan od objekata koji u interakciji kreće u vrijeme
nastanka traga,
- Po značaju, odnosno vrsti informacije koje trag sadrži – 9 zlatnih pitanja
kriminalistike: što se dogodilo, gdje se dogodilo, kada se dogodilo, kako se
dogodilo ili je počinjeno, čime je počinjeno, tko je počinitelj, s kim je počinjeno,
tko ili što je napadnuto i zašto je počinjeno.

2.4. Kontaktni tragovi

Ova je klasična vrsta tragova, a nastaje fizičkim dodirom između osoba ili predmeta,
odnosno između osoba i predmeta. Kontaktni tragovi se dijele prema različitim
kriterijima. Klasificiramo ih prema:

- Vrsti kaznenog djela,

- Vrsti materijala,
- Podrijetlu,
- Agregatnom stanju,
- Pitanju na koje treba odgovoriti,
- Načinu nastanka i
- Vrsti traga.

Klasična podjela tragova se temelji na vrsti traga i razlikujemo sljedeće vrste tragova:

- Tragovi papilarnih linija,

- Tragovi krvi,
- Tragovi guma vozila,
- Tragovi oružja,
- Tragovi stopala i potplata obuće,
- Tragovi oruđa,
- Tragovi dlaka,
- Tragovi stakla,
- Tragovi organskih tvari,
- Tragovi boja,
- Tragovi umjetnih materijala,
- Tragovi drva,
- Tragovi prašine,

8
 - Tragovi papira,
- Tragovi zemlje,
- Tragovi vlakna,
- Dokumenti,
- Tragovi metala,
- Tragovi minerala,
- Tragovi anorganskih tvati,
- Tragovi glasa,
- Videosnimke i dr.

Tragovi se s obzirom na njihovu upotrebljivost dijele:

- Na autentične,
- Na fingirane i
- Na neprave.

Najvažniji elementi tragova su:

- Vrsta, dužina, širina, visina, početak, tijek i završetak traga,

- Morfološke karakteristike,
- Izvori tragova i mehanizmi njihovog nastanka,
- Vrsta, svojstva i oblik podloge kao nositelj tragova,
- Pravci kretanja tragova,
- Točno mjesto pronalaska i
- Izmjere i detaljne mjere.

2.5. Pronaleženje tragova

Pronalaženje tragova je vještina koja ovisi o stručnom znanju, iskustvu i valjanosti

čula onoga koji pronalazi tragova. Tragove treba tražiti:

- Na počinitelju kaznenog djela,

- Na predmetima koji su upotrijebljeni pri izvršenju kaznenog djela ili su nastali u
vezi s kaznenim djelom,
- Na žrtvi kaznenog djela, odnosno objektu napada,
- Na mjestu kriminalnog događaja,
- Na mjestima koja su u vezi s izvršenim kaznenim djelom.

2.6. Materijalni dokazi u vidu premeta po funkcionalnom kriteriju

Kada je riječ o predmetima u vezi s kaznenim djelom, po ovom kriteriju se dijele:

- Na predmete koji su poslužili kao sredstvo počinjenja djela ili su bili namijenjeni
tom cilju,
- Na predmete pribavljene kaznenim djelom ili dobivene kao nagrada za počinjenje
kaznenog djela,
- Na predmete nastale počinjenjem kaznenog djela,
- Na predmete nositelje tragova kao materijalnih informacija – signala,
- Na predmete koji pomažu utvrđivanju ličnosti počinitelja, žrtve ili svjedoka,
motiva i sl. i

9
 - Na sve ostale predmete od važnosti za otkrivanje kaznenog djela i počinitelja te
utvrđivanje njegove kaznene odgovornosti.

2.7. Materijalni dokazi po kriteriju uzročnosti

Po tom kriteriju razlikuju se:

- Promjene položaja u prostoru i vremenu,

- Mehaničko premještanje tvari koja čini stvar, kao i pojava nove stvari na mjestu
događaja ili nestanak stvari s mjesta događaja,
- Razdvajanje do tada jedinstvene stvari na pojedine sastavne dijelove,
- Izmjena energetskog stanja stvari, faznog stanja, same strukture stvari i tvari i
- Primjena određene stvari ili tvari u konkretnim uvjetima mjesta i vremena na
individualan način.

2.8. Otkrivanje, fiksiranje i korištenje tragova

Za uspješno otkrivanje tragova potrebno je znati:

- Koji su tragovi specifični za pojedina kaznena djela i gdje ih treba tražiti,

- Kakvim metodama i pomoćnim sredstvima se traže tragovi,
- Kakvih ima nevidljivih tragova, gdje se nalaze i kako ih činimo vidljivim.

Za trajno fiksiranje tragova postoje specifične metode za pojedine vrste tragova.

Za pravilno i potpuno korištenje tragova i njihovo pretvaranje u dokaz bilo neposredno

bilo putem vještačenja, potrebno je dobro poznavanje forenzike, kriminalistike, zakona,
međunarodnih normi, pravila struke i pravilno oblikovanje zahtjeva vještaku.

2.9. Procesno oformljivanje tragova

Kako bi trag mogao poslužiti kao dokaz potrebno je da bude traseološki obrađen na
način:

- Da isključi mogućnost zamjene,

- Da isključi mogućnost naknadne promjene,
- Da isključi mogućnost zloupotreba.

IV. dio – DOKAZI I DOKAZIVANJE

Pod dokazima podrazumijevamo faktičke podatke koji su sadržani u zakonom

predviđenim izvorima dokaza ili nositeljima dokaza, na temelju kojih u postupku propisanom
pozitivnim propisima nadležno tijelo utvrđuje postojanje ili nepostojanje kaznenog djela,
krivnju određene osobe i druge okolnosti od značaja za donošenje odluke. Dokaz se može

10
definirati i kao kaznenopravno relevantna informacija sadržana u osobama i stvarima, koja je
dobivena na postupovno propisani način i upotrebom postupovno predviđenih sredstava.
Dokazi objektivno pripadaju kaznenom djelu i čine njegov podsustav. Dokaz je samo ona
činjenica koja je iznutra povezana s kaznenim djelom. Dokaz ne stvara tijelo postupka svojim
radnjama, nego ga uzrokuje samo počinjenje kaznenog djela u procesu uzajamnog djelovanja,
uzajamne veze s nositeljima dokaza, izvorima dokaza, signalima informacija. Činjenica kao
objekt utvrđivanja :

- Treba biti jasno određena,

- Treba odrediti sredstvo utvrđivanja činjenica i
- Treba odrediti postupovno vrijeme za utvrđivanje činjenica.

1. Dokazivanje u postupovnom smislu

Dokazivanje u postupovnom smislu je sustavan skup operativnih aktivnosti nadležnih

tijela postupka uz pomoć kojih se dolazi do saznanja o relevantnim činjenicama za kazneni
postupak. To je zakonom regulirana djelatnost ili skup radnji nadležnog tijela na planu:

- Odlučivanja o izvođenju dokaza i njihovog pronalaženja,

- Osiguranja i prikupljanja, te izvođenja dokaza i
- Provjeravanja i ocjene dokaza.

Dokazivanje kao poseban oblik saznanja objektivne stvarnosti karakteriziraju dvije

okolnosti:

- Dokazivanjem se utvrđuju činjenice koje su se dogodile u prošlosti i

- Formalno utvrđivanje tih činjenica vrši se u postupovno propisanoj formi.

Neformalno utvrđivanje činjenica provodi se primarno u okviru kriminalističkih

procedura.

Izvođenje dokaza je utvrđivanje sadržaja dokaza na način propisan kazneno

postupovnim pravom i fiksiranje tako utvrđenog činjeničnog stanja sukladno s postupovnim
pravilima.

Neposredni ili direktni dokazi su oni kod kojih obavijest o odlučnoj činjenici slijedi
direktno iz dokaza. Kod neposrednih dokaza je veza između dokaza i odlučne činjenice
jednoznačna.

Posredni dokazi zvani i indicijalni su oni kod kojih se provodi posredno dokazivanje
odlučnih činjenica. Prvo se dokazuje jedna ili više činjenica indicija iz kojih se logički
zaključuje o postojanju odlučne činjenice.

Logično zaključivanje je posebna vrsta ocjene dokaza. Riječ je o ocjeni vrijednosti

indicija za utvrđivanje relevantnih činjenica i kod kojih je veza s odlučnom činjenicom
višeznačna, što znači da pruža mogućnost i zahtijeva različito tumačenje.

Dokazna snaga dokaza je podobnost dokaza da kod korisnika stvori uvjerenje o

postojanju ili nepostojanju činjenica koje se njime dokazuju.

2. Heuristička funkcija dokaza

11
 Heuristička funkcija dokaza sastoji se u određivanju nepoznatih ili nepotpuno poznatih
uzroka kaznenih djela na temelju posljedica kao rezultata i drugih oblika veza. Aktivni
subjekt je počinitelj kaznenog djela koji poduzima radnju počinjenja pri čemu nastaje
uzročno-posljedična veza između subjektne akcije i poduzete radnje s jedne strane i rezultata s
druge strane.

Predmet dokazivanja je skup činjenica koje se u procesu utvrđuju dokazivanjem.

Dokazi kao činjenice moraju biti u objektivnoj vezi s predmetom dokazivanja.

Struktura dokaza u kaznenom postupku u osnovi obuhvaća:

- Sadržaj dokaza,
- Izvor dokaza,
- Dokazno sredstvo i
- Rezultat dokaza.

Struktura dokaza nastaje intelektualnom operacijom nakon izvođenja dokaza.

Elementi dokaza u logici su:

- Tvrdnja ili teza čija se istinitost utvrđuje (thesis probandi)

- Razlozi ili argumenti kojima se utvrđuju činjenice (argumenta probandi)
- Način utvrđivanja (modus probandi) i sredstva kojima se utvrđuju činjenice
(instrumenta probandi) i
- Uvjerljivost, snaga dokaza (nervus probandi).

3. Ispitivanje odnosa među dokazima

U praksi se svi dokazi manje ili više oslanjaju jedni na druge. I jedni i drugi se na kraju
javljaju kao elementi cjeline koju kriminalisti praktičari nazivaju „dokazna zgrada“.
Ispitivanje dokaza bilo bi nepotpuno ako se ne bi odnosilo na odnose među njima. Ako se
dokazi međusobno ne slažu, treba tražiti uzrok tome i ako je moguće riješiti proturječnost.
Ukoliko se proturječnost ne može smanjiti, onda treba izvršiti izbor između proturječnih
podataka. Dokaze treba razvrstavati po rangu in concreto. Podudarnost među dokazima mora
biti stvarna i potpuna. Ona ima dva moguća uzroka: - ili su oba dokaza neistinita i slučajno se
sreću, - ili oba odgovaraju stvarnosti.

4. Indicije

Indicije se nazivaju i osnove sumnje ili podozrenja. Riječ je o činjenicama ili

okolnostima koje su utvrđene sa sigurnošću i koje indirektno ukazuju na mogućnost
postojanja određenog kaznenog djela ili kriminalnog događaja i bližu ili daljnju vezu između
tog djela i neke osobe kao počinitelja, odnosno suučesnike, žrtvu, svjedoke i sl.

Odlučne činjenice su činjenice na kojima se temelji primjena materijalnog i

postupovnog kaznenog prava u određenoj kaznenoj stvari. Kod indicija je ta veza višeznačna
što znači da pruža mogućnost i zahtijeva različita tumačenja, odnosno da ima više mogućih
značenja.

Indicijalni dokazi se mogu ocjenjivati samo kao vjerojatni, što znači da je njihova veza
s predmetom dokazivanja pretpostavljena, moguća, vjerojatna.

12
 Indicije nemaju istu dokaznu vrijednost. One utemeljene na znanstvenoj tehnici imaju
jednu vrijednost, a druge one utemeljene na svakodnevnom laičkom promatranju i
zaključivanju.

4.1. Dokazivanje uz pomoć indicija

Dokazivanje uz pomoć indicija je složen, stupnjevit proces, ovisan o otkrivanju,

osiguranju, kritičkoj analizi i vrednovanju većeg broja okolnosti. Traži se temeljit i savjestan
visoko stručan rad.

Indicijalni zaključak pretežito počiva na pravilima iskustva, a manje na znanstvenim

pravilima. Uvjerljivost raste s brojem indicija.

Rad s indicijama obuhvaća:

- Otkrivanje indicija,
- Prikupljanje i osiguranje indicija,
- Razmatranje indicija i
- Ocjenu indicija.

Indicijalni misaoni proces uvijek pretpostavlja utvrđivanje:

- Glavne činjenice,
- Indicije kao činjenice koje utječu na vjerojatnost postojanja glavne činjenice,
- Smjera indicija,
- Dokazne snage indicija,
- Ocjenu dokazne snage indicija.

4.2. Metodologija rada s indicijama

Rad s indicijama pretpostavlja određenu metodologiju koja počiva na općim i

posebnim metodologijskim smjernicama. Opće smjernice za rad s indicijama su:

- Prethodno poznavanje tipičnih očekivanih indicija,

- Otkrivanje, prikupljanje i provjera indicija,
- Okupljanje i slaganje indicija u cjeline,
- Stvaranje indicijalnih verzija,
- Spoznajna provjera indicijalnih verzija,
- Dokazna provjera indicijalnih verzija,
- Konačni zaključak o stupnju vjerojatnosti.

Rad s indicijama složena je djelatnost sastavljena od više cjelina. Te cjeline čine u

pravilu sukcesivni, a rjeđe paralelni slijed radnji. Obično je riječ:

- O otkrivanju,
- O sravnjivanju,
- O tumačenju i
- O uspoređivanju.

4.3. Metode rada s indicijama

To je primjena metoda:

13
 - Eliminacije,
- Difundiranja i
- Akumulacije.

Metoda eliminacije temelji se na odnosu isključenja, opovrgavanja jedne ili više

pojava drugom pojavom. Metoda difundiranja temelji se na negativnim činjenicama, prije
svega na izostanku očekivanih okolnosti. Metoda akumulacije temelji se na dokaznom smjeru
različitih, neovisnih indicija, pri čemu je važno u kakvom su odnosu međusobno različite
indicije prema postojanju iste činjenice.

Tipični oblici povezanosti indicija su:

- Indicijalni prsten i
- Indicijalni lanac.

Kriteriji za klasifikaciju indicija su:

- Sadržaj,
- Opće i posebno značenje,
- Narav,
- Prostorni smještaj,
- Kauzalno značenje,
- Vremenske značajke,
- Način rada,
- Istinska vrijednost i
- Dokazna snaga indicija.

Indicije se prema dokaznoj snazi obično dijele na očigledne, bliske i daleke. Kriterij je
da su s činjenicom koju treba utvrditi imale neposredan, nužan odnos, nepotreban odnos ili
samo mogući odnos.

Indicije se prema opsegu dijele na opće ili zajedničke i posebne ili specijalne. Prve se
odnose na svaku vrstu kaznenog djela, a druge na posebno kazneno djelo ili određenu skupinu
kaznenih djela.

4.4. Indicije psihičkog djelovanja kaznenog djela na počinitelja

Nakon počinjenog kaznenog djela kod počinitelja se obično javlja psihičko djelovanje
kaznenog djela na njega. Ova se indicija rijetko manifestira kod profesionalnih kriminalaca i
povratnika, dok je česta kod počinitelja koji su djelo počinili iz nehaja ili u afektu,
tzv.situacijskih počinitelja. Ove se indicije manifestiraju u neprospavanim noćima, gubitku
apetita, odavanja alkoholu, prekomjernom pušenju i sl.

4.5. Indicije sudjelovanja u djelu

Riječ je o raznovrsnim indicijama izvedenim iz tragova i predmeta i okolnosti

kaznenog slučaja. Te indicije posebno se manifestiraju kod primjene nasilja, i s više ili manje
točnosti pokazuju što se dogodilo. Ova indicija je vrlo važna, jer se uz pomoć nje otkriva i
dokazuje da je određena osoba počinila kazneno djelo, odnosno da ga nije počinila, jer se na
njoj ne nalaze tragovi koji bi se morali nalaziti da je počinitelj. Indicijalne činjenice ove
prirode utvrđuju se primarno očevidom, tjelesnim pregledom, pretragom odjeće i obuće,
raznih predmeta osumnjičenika, najčešće uz pomoć stručnih osoba i vještaka.

14
 4.6. Indicija prisutnosti na mjestu počinjenja kaznenog djela

Indiciju prisutnosti na mjestu počinjenja kaznenog djela zovemo i fizičkim li

materijalnim oportunitetom. Obično je riječ o prisutnosti osumnjičenika na mjestu počinjenja
djela u vrijeme počinjenja, bez očiglednog drugog razloga. Ova indicija se može temeljiti na
iskazima osoba ili materijalnim dokazima.

4.7. Indicija po ličnosti ili sposobnosti za počinjenje kaznenog djela

Indiciju po ličnosti ili sposobnosti za počinjenje kaznenog djela zovemo i indicija po

ličnosti. Izvodi se iz moralnih i fizičkih karakteristika osumnjičenika u odnosu na konkretno
počinjeno kazneno djelo. U tu indiciju ubrajamo: ukupan karakter, ranije vladanje, navike i
sklonosti i sl.

4.8. Indicija po sumnjivom držanju

Indiciju po sumnjivom držanju nazivamo i indicija po duševnim tragovima. Riječ je o

postupcima pojedinaca koji su prethodili ili pratili počinjenje kaznenog djela ili su se javili
poslije njegovog počinjenja. Riječ je o držanju pojedinca koje otkriva njihovo duševno stanje.
To se držanje manifestira: bijegom, uništavanjem kompromitirajućeg materijala, prijetnjom,
javljanjem neprijateljstva prema žrtvi ili svojevoljnim ili izazvanim uzbuđenjima ili
osjećajnim reakcijama.

4.9. Indicija po lošem pravdanju

Indicija po lošem pravdanju u pravilu služi kao dopuna ili preciziranje drugih indicija.
To su razne dvosmislenosti u iskazu osumnjičenika, nevjerojatna objašnjenja itd.

4.10. Indicija po intelektualnoj i tjelesnoj sposobnosti za počinjenje

kaznenog djela

Čine je subjektivna sposobnost ili sposobnost u pravom riječi, koja se nalazi u osobi
osumnjičenika i relativna sposobnost ili oportunitet koji se ogleda u odnosu osumnjičenika
prema danim stvarima bilo u vezi s kaznenim sredstvom, bilo sa žrtvom.

4.11. Indicija po moralnoj sposobnosti za počinjenje kaznenog djela

Podrazumijeva moralni stav osumnjičenika prema počinjenom kaznenom djelu. Izvodi

se dedukcijom iz ponašanja osumnjičenika u prošlosti, njegovih tjelesnih uvjeta i navika. To
je optužujuća indicija. Manifestira se u ponašanju, navikama i osobnim svojstvima tzv.
kriminalne sklonosti.

4.12. Indicija po zločinačkom povodu ili pobudi za počinjenje kaznenog

djela

Radi se o moralnoj sposobnosti za počinjenje kaznenog djela. Zovu je i „pokornost

prema kaznenom djelu“. Obično je riječ o konkretnom povodu koji djeluje na um
osumnjičenika i slabom „otporu“ subjekta tom povodu. Razlikuje se kod svakog kaznenog
djela.

15
 4.13. Indicija po oportunitetu

To je indicija po uvjetima u kojima se nalazio osumnjičenik i koji su mu olakšali

izvršenje kaznenog djela. Taj pojam obuhvaća:

- Osobni oportunitet za počinjenje kaznenog djela ili intelektualne i tjelesne

sposobnosti koje se javljaju u vidu poznavanja stvari i sposobnosti i mogućnosti
ličnosti. On je uvjet za počinjenje kaznenog djela;
- Materijalni ili stvarni oportunitet. Njega čini prisutnost na mjestu počinjenja
kaznenog djela, posjedovanja sredstava izvršenja, poznavanje mjesta počinjenja ili
nekih drugih okolnosti itd. On se svodi na odnos mjesta i vremena, tj. na fizičku
prisutnost mjesnu i vremensku na mjestu kaznenog djela.

4.14. Stjecaj indicija kao posebna indicija

Kad više indicija ima isti uzrok, njihov stjecaj se javlja kao posebna indicija. Pri
uspoređivanju indicija treba paziti da se slične činjenice koje daju iste presumpcije ne uzimaju
u obzir kao različite indicije.

4.15. Vremenska klasifikacija indicija

To su: indicije koje nastaju prije počinjenja kaznenog djela, koje nastaju u tijeku
počinjenja kaznenog djela i nakon počinjenja djela.

4.16. Indicije koje nastaju prije počinjenja kaznenog djela

1. moralna sposobnost za počinjenje kaznenog djela. Indicija po ličnosti;

2. motiv kazneno djela kao indicija,
3. izražavanje volje za počinjenje kaznenog djela,
4. sumnjivo ponašanje kao indicija,
5. ranija osuđivanost,
6. tjelesna i duševna svojstva koja su podobna za počinjenje kaznenog djela, znanja,
sposobnosti, zanatsko iskustvo, vještine i navike,
7. poznavanje izvjesnih okolnosti koje nisu svima poznate ili nepoznavanje izvjesnih
okolnosti koje bi morale biti nekome poznate,
8. to mogu biti prijetnje, upute za počinjenje kaznenog djela, pripreme, vježbanje,
opservacija žrtve, nabavljanje sredstava počinjenja i dr.

4.17. Indicije koje se javljaju prilikom počinjenja kaznenog djela

1. prisutnost na mjestu počinjenja kaznenog djela,

2. posjedovanje sredstva počinjenja,
3. određena tjelesna i duševna svojstva,
4. karakter kao indicija,
5. poznavanje izvjesnih okolnosti koje nisu svima poznate ili nepoznavanje izvjesnih
okolnosti koje bi morale biti nekom poznate,
6. motiv kaznenog djela,
7. sudjelovanje u počinjenju kaznenog djela.

4.18. Indicije koje se javljaju poslije počinjenog kaznenog djela

1. tragovi kaznenog djela na počinitelju,

16
 2. tragovi sudjelovanja u djelu,
3. korist od djela,
4. psihičko djelovanje kaznenog djela na počinitelja,
5. indicije po sumnjivom ponašanju,
6. indicije po lošem pravdanju,
7. svi oblici ponašanja, govora ili pismenog i drugog oblika komunikacije, osbito ako
odstupaju od ranijeg ponašanja.

4.19. Podjela indicija s predmetnog stajališta

1. indicije koje daju odgovor na pitanje je li počinjeno kazneno djelo,

2. indicije uz pomoć kojih se razjašnjava tko su počinitelji,
3. indicije koje ukazuju na tijek događaja,
4. indicije koje pružaju podatke o alibiju,
5. indicije koje ukazuju na doticaj s predmetom ili sredstvom ili prihodom od
počinjenog kaznenog djela,
6. indicije koje upućuju n ranije vladanje, sklonosti, značajke,
7. indicije koje su značajne za vladanje nakon djela,
8. indicije koje su u vezi s posebnim znanjima, sposobnostima, vještinama osoba,
9. indicije koje ukazuju na posebne okolnosti djela itd.

4.20. Indirektne indicije ili indicije dedukcijom iz poznatih činjenica

Taj pojma obuhvaća sve postupke osumnjičenika, sve što baca bilo kakvu
svjetlost na njegovo ponašanje, sve akte drugih osoba koje sudjeluju u postupku, sve što
dolazi do saznanja osumnjičenika i može imati utjecaj na njega, prijateljske ili neprijateljske
odnose, obećanja, prijetnje, vanjštinu osumnjičenika, boju njegova glava, njegovu šutnju itd.

4.21. Nedostaci i pogreške u radu s indicijama

1. nedovoljno poznavanje općih i posebnih, tipičnih indicija, svojstvenih pojedinim

kaznenim djelima,
2. nedostatak znanja o značenju indicija,
3. nedovoljno efikasno otkrivanje indicija,
4. prespora, zakašnjela ili neprikladna provjera pojedinih indicija,
5. propust uočavanja bitnih okolnosti, pogreške pri prepoznavanju situacijskih značajki,
utvrđivanje fizičkog i vremenskog slijeda i sl.
6. pogreške neprikladnog načina provjera indicija.

KRIMINALISTIČKA METODIKA

METODA OTKRIVANJA, ISTRAŽIVANJA I RAZJAŠNJENJA KRAĐA

Obične krađe se mogu podijeliti na krađe zgodnom prilikom, krađe rublja s konopca,
krađe iz stanova, krađe iz seoskih dvorišta, krađe uz prividno zapošljavanje, krađe uz
unajmljivanje sobe kao podstanara, krađe po kancelarijama u radno vrijeme i izvan radnog
vremena, hotelske krađe, krađe po robnim kućama, krađe iz putničkih i brzih vlakova, krađte

17
po željezničkim, brodskim i autobusnim pristaništima, krađe ručnih torbica, krađe po
kupalištima, krađe nad nemoćnima, krađa električne struje, krađe obojenih metala, itd.

Dva osnovna pitanja su:

- je li krađa objektivno postoji?

- Tko je izvršitelj?

Da bi se riješilo pitanje objektivnog postojanja krađe, potrebno je utvrditi koja je

prirodna veza između tragova i navodne krađe, zatim, kakva je veza između traga i
prijavitelja, postoji li nesuglasnost između situacije na licu mjesta i prijaviteljevog prikaza
događaja, jesu li navodno ukradene stvari uistinu postojale, te da li su tragovi navodne krađe
proizvedeni vještački, je li provalnik uistinu prodro izvana, je li tragovi odgovaraju načinu
prodiranja...

Radi odgovora na pitanje tko je izvršitelj, te kako ga otkriti i uhvatiti potrebno je utvrditi
slijedeće: pristutnost na licu mjesta sumnjivih osoba, tjelesna i psihička svojstva učinitelja,
njegove sposobnosti, znanja i vještine, poznavanje okolnosti koje nisu svima poznate, tko ima
ili je posjedovao pokradene stvari, tko mnogo troši, tko je mogao imati motiv za krađu...

Ako postoje naznake da je više krađa izvršio isti učinitelj ili ista grupa, traganje se vrši
pomoću MOS-a. Traganje se može vršiti i pomoću klopke.

METODIKA OTKRIVANJA, ISTRAŽIVANJA I RAZJAŠNJENJA UBOJSTAVA

VRSTE I NAČIN OTKRIVANJA UBOJSTAVA

Prema konkretnim okolnostima postoje verzije:

1. Ubojstvo prikazano kao kaznenopravni slučaj,

2. Prividno samoubojstvo ustvari ubojstvo,
3. Prirodna smrt tretirana kao ubojstvo,
4. Insceniran nestanak, ustvari ubojstvo,
5. Samoubojstvo prikazano kao ubojstvo, slučaj ili prirodna smrt.

Polazna točka u ovoj metodi može biti:

- Prijava o nestanku neke osobe,

- Anonimna ili pseudonimna prijava o ubojstvu,
- Razne indicijalne činjenice koje ukazuju na postojanje ubojstva.

UVIĐAJ I OBDUKCIJA

Istražni sudac će odrediti obdukciju:

- Kod svih slučajeva smrti pod neobičnim okolnosti,a

- Kad na lešu ima tragova nasilja,

18
 - Ako je osoba ubrzo poslije pretrpljenog nasilja umrla,
- Kada je poslije uzimanja jela i pića netko umro s povraćanjem, proljevom,
bolovima u stomaku, opijenošću, grčevima ili onesviještenošću,
- Ako je spolno zrela i do tada zdrava žena umrla pod zagonetnim okolnostima,
- Kada je smrt nastupila za vrijeme ili poslije liječenja od nadriliječnika, kada je
smrt nastupila zbog pogrešnog liječenja po liječniku,
- Kod svih mrtvorođenih,
- Kod mrtvih zametaka i kod novorođenih čiji je pobačaj, odnosno porod skriven,
- Kada su djeca ili maloljetnici umrli zbog nedostatka nadzora i staranja,
- Kada umrli nisu za života liječeni ili im oboljenje nije za života liječnički
raspoznato,
- Kod umrlih bez prisutnih.

U svom mišljenju sudski medicinar izjavljuje koji je neposredni uzrok smrti i što ga je
izazvalo. Ako je na lešu nađena kakva povreda utvrđuje je li tu povredu nanio tko drugi i ako
jeste, čime, na koji način i koliko vremena prije smrti i je li ta povreda prouzrokovala smrt.
Dalje će utvrditi je li smrt prouzrokovana: samom vrstom osobnog svojstva ili posebnog
stanja organizma povrijeđenog, ili zbog slučajnih okolnosti ili okolnosti pod kojim je izvršena
povreda. Pored toga sudski medicinar utvrđuje je li blagovremena pomoć mogla otkloniti
smrt.

Svrha obdukcije je da u slučajevima nerazjašnjene smrti, a posebno iznenadne,

sumnjive, nepoznate ili nasilne smrti pronađe neposredni i posredni, odnosno najbliži najdalji
uzrok smrti, ustanovi sredstvo i način nasilja i na osnovu svega toga doprinese određivanju je
li nasilna smrt posljedica zadesa, samoubojstva ili ubojstva.

Najvažnija pitanja koja se postavljaju vještaku-liječniku su:

- Iz kojih je uzroka nastupila smrt,

- Je li smrt bila nasilna,
- Ako postoji osnova za pretpostavku da smrt nije bila nasilna onda zbog čega je
mogla nastupiti,
- Kakve povrede postoje na lešu i kakvim su oruđem nanijete,
- Koje su povrede zaživotne, koje agonalne, a koje posmrtne,
- Kada je nastala smrt,
- Je li umrli bolovao od kakvih bolesti, jesu li one imale utjecaj na njegovu smrt i
kakav je taj utjecaj bio.

Kod leša novorođenog djeteta istražni sudac postavlja ova pitanja:

- Je li dijete rođeno živo,

- Je li bilo doneseno,
- Je li bilo sposobno za život,
- Trajanje života poslije rođenja,
- Uzrok smrti,
- Vrijeme smrti.

Istražni sudac će odrediti iskopavanje leša:

- U cilju naknadnog pregleda mrtvaca kada se posumnja da je izvršeno ukopavanje

prividno umrle osobe,

19
 - Radi naknadnog utvrđivanja identiteta već pokopane osobe,
- Da bi se obdukcijom iskopavanog leša moglo utvrditi uzrok smrti.

SAMOUBOJSTVO ILI UBOJSTVO

Larvirana – začahurena samoubojstva grupiraju se na simulirana i disimulirana.

Disimuliranim samoubojstvom označava se svaki smrtni slučaj gdje se prikriva samoubojstvo,
koje se želi prikazati kao priroda smrt, zades ili ubojstvo. Kao prijelaz od disimuliranog
samoubojstva na simulirano, uzimaju se oni slučajevi stvarnog samoubojstva kod kojih se
uslijed nesretnog slučaja okolnosti sa manje ili više osnove sumnja na ubojstvo. Najteže i
najčešće simulirane slučajeve samoubojstva dijelimo prema stvarnom a ne prema
simuliranom načinu smrti. Razlikujemo jesi li oba načina smrti isti ili su različiti. Prva se
mogućnost označava kao jednako simulirano, a druga kao nejednako simulirano
samoubojstvo. Prilikom postavljanja kriminalističko-taktičke diferencijalne dijagnoze treba
paziti na karakter, raspoloženje i prilike pokojnika i odgovoriti na ova pitanja:

- Može li mu se prema karakteru i temperamentu pripisati samoubilačka nakana?

Dispoziciono samoubojstvo je posljedica sprege samoubilačke psihe, mentaliteta i
samoubilačkog motiva. Situacionog samoubojicu obilježavaju postojanje nagona
za samoodržanje i objektivna težina motiva. Treba utvrditi i eventualne
suicidogene stimulanse: pubertet, menstruacija, trudnoća, dojenje, erotiziranost,
menopauzu, climacterium virile – muški klimakterij.
- Postoji li motiv za samoubojstvo – npr.neizlježiva bolest, teško imovinsko stanje,
obiteljske nesuglasice i sl.
- Je li pokojnik kome na bilo koji način priopćio odluku za samoubojstvo –
npr.gestom, radnjama, riječima, pismima? Kakvo mu je bilo raspoloženje u
posljednje vrijeme? Oproštajna pisma treba provjeriti: jesu li zbilja napisana
samoubilačkom rukom (vještačenje rukopisa), odgovaraju li stil i pravopis
sposobnosti, obrazovanosti, zvanju i individualnosti, ako je motiv jasno naznačen
njegovo povjeravanje će biti lako, postoje li u pismu proturječnosti,
- Je li pokojnik izvršio neku radnju koju može izvršiti samo samoubojica?
- Ispitati tko je i kakve prednosti mogao imati uslijed smrti navodnog samoubojice.

VRSTE SAMOUBOJSTVA

Mogu se podijeliti na:

- Naprasna (akutna) i polagana (kronična),

- Direktna i indirektna,
- Prosta (pojedinačna),
- Dvojna i
- Udružena.

Dvojno samoubojstvo vrše dva pripadnika različitog ili istog spola, većinom iz
ljubavnih motiva. Jedan od njih je induktor. On stvara pomisao na samoubojstvo i drugoga
postupno navodi na to. U praksi je to češće žena. Nastaje takva situacija da muškarac lišava
života ženu, dakle vrši ubojstvo. Nakon toga dolazi na njega red da izvrši samoubojstvo, ali se

20
on predomisli ili pokoleba, jer on nije bio induktor. Često taj pokušaj samoubojstva ne
uspijeva, pa čak muškarac i odustaje od samoubojstva i odgovara kao ubojica. Podmukli
ubojica da bi se lakše branio prikazuje stvar kao neuspjelo dvojno ubojstvo.

Tendenciozno samoubojstvo ima određenu namjenu. Želi se nešto reći, samoubojstvo

predstavlja prosvjed, demonstraciju.

Bilansno samoubojstvo – izvršitelj je normalan, kod njega samoubilačka psiha i nije

izražena, on se odlučuje pošto je trezveno, mirno i hladnokrvno odmjeraao razloge i
proturazloge za prestanak života.

Recidivno samoubojstvo je samoubojstvo koje ranije nije uspjelo, ali kandidat uvijek
nanovo pokušava dok ne uspije.

Kombinirano samoubojstvo postoji ako netko uzastopce ili istovremeno na dva ili više
načina, sa dva ili više sredstava izvršava samoubojstvo.

Kod altruističkog „samoubojstva“ čovjek svjesno žrtvuje svoj život. To i nije

samoubojstvo, nego samopožrtvovanje.

Pokušaj samoubojstva je neuspjelo samoubojstvo. Pokušaj može biti stvaran, kada se

išlo za samoubojstvom, ali to može biti i igranje sa samoubojstvom, insceniranje.

Komplicirano samoubojstvo je takvo samoubojstvo gdje netko doživi zades.

USMRĆENJE VATRENIM ORUŽJEM

Je li se netko sam ubio ili ga je netko drugi ustrijelio za položaj tijela uglavnom je
prilično svejedno. Ipak postoje izvjesne situacije koje su kod pravog samoubojstva isključene.
Važan je položaj oružja u odnosu na položaj mrtvaca. Vjerojatna indicija za samoubojstvo je
grčevito držanje pištolja ili noža. Ako je oružje držano labavo ili je ispalo pored leša to još ne
znači ubojstvo, jer se to često dešava i samoubojici. Važno je utvrditi i čije je oružje i je li ono
stvarno upotrijebljeno. Važan je i trenutak rasprsnuća oružja. Kada netko puca u sebe on
obično ne razgoliti taj dio. Samoubojstvo vatrenim oružjem je uglavnom muški način, dok se
kod žena pojavljuje rjeđe. Važna je duljina hica. Ne samo da se prema ispucanim čahurama
pronađenim na mjestu događaja može identificirati oružje nego se može i utvrditi mjesto
odakle je hitac ispaljen. Mjesto gdje je stajao ubojica može se ustanoviti po izgledu rane i
drugim tragovima. Kada se gađa iz blizine ulazna rana je veća od zrna zbog djelovanja
barutnih plinova. Iz neposredne blizine plinovi raznesu tkivo, pa se kanal zrna i ne raspoznaje.

USMRĆENJE U POŽARU

Je li stvarno po srijedi požar ili ubojstvo maskirano paljevinom? Sudski medicinar i

kriminalist polaze od činjenice da se ljudsko tijelo sasvim drukčije ponaša nego leš. Crvenilo
kože ne postoji kod leša. Količina izgubljene krvi mjerilo je zato je li povreda nanijeta prije
smrti: samo živo tijelo može izgubiti velike količine krvi. Pluća koja dišu za vrijeme požara
primaju pri svakom udisaju dim. Prilikom požara stvara se u zraku velika količina ugljen-
monoksida.

21
 SMRT USLIJED REZOTINA

Rezanje vrata

Za samoubojstvo više govori:

- Kad su jako okrvavljeni posebno prednji dijelovi tijela, a zadnji nikako ili malo,
- Kad je ruka koja je držala nož jako okrvavljena,
- Kad ruke ne pokazuju rezotine,
- Kad na vratu ima više rezotina od kojih su pojedine sasvim površinske.

Indicije koje govore za ubojstvo su :

- Zadnji dijelovi tijela jako su okrvavljeni dok na prednjem nema krvi nikako ili
malo. Tuđa ruka ne može odrezati vrat čovjeku koji stoji.
- Ruka je okrvavljena ali ne mnogo. Okrvavljenost je nastala od rezotine, koje je
žrtva zadobila u pokušaju da obrani život.
- Postoji na vratu samo jedna, ali zato duboka rana ili više „zalutalih“ rana na licu.

Rezanje žila

Samoubojstvo postoji:

- Kad rezotina teče poprijeko i nalazi se na pregibu zgloba,

- Rezotina je načinjena na dijelu tijela sa kojeg je skinuta odjeća,
- Postoji nekoliko višestrukih rana, pri čemu se na jednom zglobu nalazi nekoliko
paralelnih, bližih i kolebljivih povreda.

Otvaranje trbuha je rijedak slučaj. Pojavljuje se kod oboljenja u trbuhu koja uzrokuju
nesnosne bolove. Ako je rezotina zadana kroz odjeću vjerojatno je ubojstvo.

Smrt uslijed sjekotina

Za samoubojstvo govore ove indicije:

- Povrijeđeni su samo prednja strana, razdjeljak i eventualno postranice lubanje, a

povrede su zbijene na maloj površini,
- Svaka je za sebe nedovoljna da izazove smrt,
- Teku u istom smjeru.

Indicije za ubojstvo su:

- Sjekotine su raspoređene po čitavoj glavi, pa i na zadnjem njenom dijelu, šiji, iza

ušiju itd.,
- Zadane su velikom snagom i najčešće nisu mnogobrojne.

Smrt uslijed ubodina

Samoubojstvo vjerojatno postoji:

22
 - Kada je ubodni otvor razgolićen, odjeća nije probodena,
- Ubodine se nalaze na mjestu koje je pristupačno samoubojici,
- Kada ima više ubodina. Kod velikog broja ubodina treba sumnjati na duševnu
bolest samoubojice.

U prilog ubojstva govore ove okolnosti:

- Proboden je dio odjeće,

- Ubodine se nalaze na mjestu koje samoubojica ne bi mogao doseći,
- Ubodine su rasijane,
- Ubodine se nalaze na podlaktici ili na ruci.

Smrt uslijed tupe sile

Najčešće je posrijedi ubojstvo, bilo da je izvršeno u afektu, ili je posrijedi grabežno ili
drugo pripremano ubojstvo.

SMRT USLIJED ZAGUŠENJA, ZADAVLJENJA, VJEŠANJA I UTOPLJENJA

ZAGUŠENJE

Tragovi kod zagušenja rukama su:

- Crvenkasto – plavičasta boja lica,

- Krvni podljevi na obje strane grklanja,
- Otisci noktiju, mnogobrojne ogrebotine na koži i ograničeni podljevi krvi na vratu,
- Lomljene hrskavice grkljana,
- Tragovi na glavi kao posljedica udarca u cilju omamljivanja.

Kod zagušenja su često upadljive povrede i znakovi obrane.

Zadavljenje je najčešće ubilačkom dok su samoubilačko i zadesno zadavljenje rijetke

pojave. Na samoubojstvo zadavljenjem ukazuju sljedeće indicije: čvor je zavezan na prednjoj
strani vrata i nema povrede po glavi i rukama.

Vješanje. Samoubojstvo vješanjem je izvanredno česta pojava, ali nije isključena ni

mogućnost ubojstva vješanjem žive žrtve. Za samoubojstvo govori:

1. Ako je osoba mogla sebe objesiti tako kako je pronađena,

2. Strangulaciona brazda češće potiče od nekog sredstva,
3. Kod skidanja konopca ne smije se dozvoliti da ruke žrtve dodirnu konopac,
4. Ako su vlakanca konopca koji je prebačen preko grede okrenuta u pravcu prema glavi
obješenog znači da ga je ubojica objesio, pa izvukao u vis,
5. Kada noge obješenog dodiruju zemlju ne mora to biti indicija za ubojstvo, jer su česta
samoubojstva vješanjem u polu ležećem i polusjedećem stavu,
6. Vezivanje čvora odaje vještine i znanja,

23
 7. Eventualne vanjske povrede po tijelu obješenog mogu nastati prilikom skidanja leša, ali
mogu biti i namjerno ili nenamjerno zadate od ubojičine ruke – znak su obrane ili su
nastale uslijed djelovanja životinja. Gubitak svijesti nastupa poslije 8 – 12 sekundi.
Vrijeme za prvu pomoć iznosi najviše 3 minute, inače nastaju nepopravljiva oštećenja
mozda. Smrt nastupa nakon 3 – 8 minute.

Usmrćenje utopljenjem

Kod leševa u vodi prilikom ubojstva postoje dvije različite taktičke situacije. U prvoj
situaciji upotrijebljena su različita sredstva i načini izvršenja, a utopljenje je samo slučajna,
završna radnja u aktu izvršenja ubojstva. Izvršeno je ubojstvo i ubojima ima posla s lešom,
koga baca u vodu da bi simulirao samoubojstvo ili uklonio žrtvu. U drugoj varijanti, ubojica
je primijetio da žrtva još daje znakove života i baca je u vodu da bi dovršio ubojstvo. Ovo se
obično događa sa trudnicama i uopće ženama, koje su iz bilo kojeg razloga na smetlji
ljubavniku, vjereniku, suprugu ili zavodniku.

Medicinsko – kriminalističke indicije pomoću kojih se ovo pitanja rješava mogle bi se

iznijeti ovim redom:

- Stisnuti predmeti u šakama,

- Uslijed grčevitog stiskanja šaka urezi od noktiju na dlanovima,
- Blijed izgled tijela koji je posebno izražen prilikom utopljenja u hladnoj vodi,
- Najčešće otvorena usta,
- Posmrtno modrilo na vratu i glavi,
- Jaka nadutost utopljeničkih pluća, koja su mekana i suha,
- Bijela pjena koja izlazi iz usta i nosa stvara se u dušniku i drugim dišnim putovima
u vrijeme utopljenja, a mrtvačka ukočenost koja se razvija u grudnom košu
istiskuje tu pjenu na nos i na usta. Ako je smrt nastupila prije stizanja u vodu neće
biti bijele pjene jer zrak nije ni udisan,
- Kod utopljeničke smrti čovjek udiše vodu do plućnih mjehurića. Skoro sve vode
sadrže šljunkovite alge. Alge pokazuje da je smrt nastala uslijed utopljenja. Čak
kada se leš nalazi u poodmakloj truleži alge se ne mijenjaju, a to znači da je i tada
moguće utvrditi smrt utopljenjem; kako su raznim slojevima vode različite vrste
šljunkovitih algi moguće je u nekim slučajevima stvoriti zaključke o mjestu na
kome je žrtva stigla u vodu; kada leš boravi u vodi duže vrijeme mogu proces
truljenja, životinje i povrede perforirati grudni koš nakon smrti, pa će u leš post
mortem dospjeti voda.
- U stomaku se ne mogu naći čestice životinja, algi i drugih vodenih biljaka
- Voda u stomaku i dvanaestopalačnom crijevu
- Desna strana srca je proširena i puna tamnocrvene krvi, krv se nije zgrušala a
crvena krvna zrnca obično su razorena,
- Gettlerovo kemijsko ispitivanje krvi teče ovako: uzme se ponešto krvi iz lijeve i
desne srčane komore. Obje strane se uspoređuju u cilju utvrđivanja postotka
klorida u obje srčane komore. Ukoliko je postotak klorida u krvi iz lijeve strane
komore stvarno manji dokazuje da je krv na lijevoj strani srca razrijeđena
usisavanjem vode, a to znači da je smrt stvarno nastupila uslijed utopljenja.
- Kod identifikacije leša treba uzeti u obzir da ukoliko je leš bio u vodi postoji
posmrtno obojenje očne dužice. Siva odnosno plava boja oka mijenja se u smeđu
boju.

24
 - Vjerovanje da čovjek tri puta potone i izroni prije nego umre nema veze sa
znanosti,
- Žrtva je kod utopljenja pri svijesti 1 – 1,5 minuta.

Smrt uslijed otrovanja

Na otrovanje se može posumnjati po boji kože, bijelo – sivom i bijelo – smeđem

obojenjem nosne sluzokože, izobličenim usnama i unakaženim kutovima usnih crta, jakom
zaudaranju leša i boji želučanog sadržaja. Toksikologija dijeli otrove na kemijske i
infekciozne, a otrovanja na egzogena, endogena, profesionalna otrovanja, ekonomska
otrovanja i tehnička trovanja.

U praksi su česti metalni otrovi, arsen (količina arsena manja od 0,1 mg smatra se da
potiče iz samog tijela), olovo, antimon, živa, fosfor.

Plinoviti otrovi su ugljen – monoksid i cijano – vodična kiselina.

Jetki otrovi : sumporna kiselina, kamena soda, klorovodična i azotna kiselina.

Alkohol, Strofantin, Digitalis, alkaloidni otrovi – opijum, morfij, atropin.

Neki otrovi mogu se prepoznati po njihovom djelovanju.

1. Tromost – morfij, opijum,

2. Uzbuđenost i halucinacije – beladona i atropin
3. Brza smrt bez posebnih simptoma – cijan-vodik, cijan-kalij. Ružičasto lice, sjajne oči,
proširene zjenice, naporno i usporeno disanje, nesvjestica, koža je hladna i ljepljiva, a
dah miriše po gorkom bademu,
4. Povraćanje smeđe tvari kavine boje sa mirisom luka ili češnjaka, koja u mraku svijetli –
fosfor. Bolovi u želucu. Od fosfora požuti koža.
5. Žuto povraćanje – dušična i kromna kiselina,
6. Bijelo povraćanje, a na danjem svijetlu pocrni – srebrne soli,
7. Plavkasto – zeleno povraćanje – modra galica,
8. Opijum miriše kao zdrobljene zelene čahure maka,
9. Otrovanje gljivama prouzrokuje ludilo,
10. Španjolske muhe izazivaju jak nadražaj u spolnom organu,
11. Povraćanje tvari sa oštrim mirisom – amonijak,
12. Crno povraćanje – sumporna kiselina. Gušenje, bolovi u ustima, ždrijelu i stomaku,
bolan proljev, hladna oznojena koža,
13. Grčevi, oduzetost, nesvjestica – nikotin
14. Grčevi, proljev – arsen, živine i olovne kiseline. Kod arsena zadah otrovanog miriše
na bijeli luk,
15. Snažna ispucanost kože na svim dijelovima leša ukazuje na talijum,
16. Svjetlocrvene mrtvačke pjege – ugljen – monoksid,
17. Upadljivo sužavanje zjenica – barbiturati.

TAKTIKA OTKRIVANJA UBOJSTVA

Ustanovljenje toka izvršenja ubojstva

25
 Slijediti krvne tragove na vratima, prozorima, na donjoj površini stola, po hodnicima,
stepeništu, zidovima itd. Utvrditi je li počinitelj tražio određene predmete sa jasnim ciljem uz
poznavanje prilika. Treba utvrditi i je li počinitelj bio povrijeđen ili nije mogao biti
povrijeđen. Je li počinitelj otišao sa mjesta počinjanja oštećene odjeće ili tijela. Treba
uspostaviti nadzor nad licem mjesta, jer se počinitelj često vraća na lice mjesta.

Utvrđivanje počinitelja

Vrši se otkrivanjem, fiksiranjem i pravilnim tumačenjem svih tragova, pa i onih koji

ukazuju na počiniteljevu ličnost, na motiv počinjenja kaznenog djela itd.

Zaključci o počiniteljevoj ličnosti

Iz povreda leša, tj.iz načina rada počinitelja, zaključuje se o visini, uzrastu, snazi,
starosti, zanimanju počinitelja.

Motivi za ubojstvo mogu biti:

1. Imovinski motivi,
2. Seksualni motivi,
3. Mržnja i osveta,
4. Strah od kazne, uhvaćen u krađi, boji se izdaje, ubojstvo policajca koji ga sprovodi, da
bi prikrio drugo djelo,
5. Da se osigura plijen
6. Politički ili religiozni fanatizam
7. Afektno stanje
8. Iz sujevjerja
9. Ubojica u pubertetu,
10. Ubojica roditelja i sl.

Duševne bolesnike pored ovih motiva, nagone i oni koji su zasnovani na duševnom
oboljenju. Tu spadaju :

- Smetnje u predstavnom životu,

- Smetnje u osjećajnom životu,
- Smetnje voljne djelatnosti.

Ličnost ubijenog

Treba utvrditi karakter, temperament i glas koji uživa, je li bio kažnjavan, imovinsko
stanje, bračno stanje, zdravstveno stanje, seksualni život, je li imao neprijatelje, nasljednika, s
kim se družio? Gdje, kada i tko ga je posljednji put vidio?

O sumnjivoj osobi

Treba utvrditi karakter, moralni lik, glas koji uživa, ranije eventualne kazne, osobne
obiteljske, imovinske, pozivne odnose, ljubavne odnose, bračno stanje.

Indicijalna metoda otkrivanja ubojice

Mnoga ubojstva izvršena su potajno tako da nitko nije primijetio delikvente. U takvim
slučajevima upućen je operativac na prikupljanje i korištenje indicija u svrhu utvrđivanja i

26
otkrivanja ubojice. Prilikom utvrđivanja i razotkrivanja ubojice, operativac razvija dvostruku
djelatnost: prvo utvrđuje što čini ubojicu uočljivim i drugo traga za licem na koga se te
oznake odnose.

METODA OTKRIVANJA, ISTRAŽIVANJA I RAZJAŠNJAVANJA

DIJETEUBOJSTVA

Majka nanosi smrtne povrede čedu razmrskavanjem glave tupo-tvrdim predmetom,

zamahivanjem glave o zid, bacanjem tijela glavom na pod, gušenjem, utapanjem, rjeđe
oružjem, odnosno oruđem koje reže ili bode. Majka može usmrtiti novorođenče namjernim
nehranjenjem. Čedomorstvo može biti rezultat zrele odluke, pa čedomorke od početka
brižljivo kriju svoju trudnoću, ali i izvršeno uslijed posebnog psihičkog stanja, koje je
eventualno nastalo uslijed porođaja. Osnovna kriminalističko – taktička pitanja su: je li dijete
bilo tek rođeno ili je od poroda proteklo neko vrijeme i koliko, je li dijete bilo sposobno za
život ili je to još plod, je li dijete živjelo izvan majčine utrobe i koliko? Vodenjak, dječja
smola i majčino mlijeko dokazi su od presudne važnosti.

DIJETEUBOJSTVO I KRIMINALNI ABORTUS

Sredstva i načini izvršenja dijele se na unutarnja i vanjska. Unutarnja sredstva su droge,

kemikalije, otrovi, medikamenti. Ona izazivaju jače povraćanje, proljev i veći priliv krvi u
maternicu. Dijele se na :

- Biljna
- Životinjska
- Mineralna
- Medicinska.

Svako unutarnje sredstvo je otrov. Broj takvih otrova je velik. Nema medikamenta koji
bi izazvali izmetnuće ploda ili njegovu smrt, a da ne škode trudnici.

Vanjska sredstva primjenjuju se najčešće u drugom i trećem smjesecu. Kod ovih metoda
pobacivanja nastupaju sasvim druge posljedice. Pobacivač hoće ovdje plod direktno da uništi
ili teško povrijedi ili da prouzrokuje prerane bolove. On uvodi neko strano tijelo u grlić
maternice. Upotrebljavaju se i nadražajne paste. Jetke tvari i otrovi su u maternici krajnje
opasne. Oni prelaze u krvotok. Sepsa, zapaljenje trbušne maramice, teška gnojenja,
neplodnost, teške unutarnje povrede, probijanje maternice, nije rijetkost. Tada dolazi do
krvarenja i nastupaju smrtonosne infekcije. Otkrivanje kriminalnih abortusa je teško. Motivi
su komplicirani: izvanbračno začeće, da se sakrije preljub, da se sačuva ljepota, nemogućnost
izdržavanja djeteta, da se zadrži zaposlenje, zdravstveni razlozi, ratne opasnosti itd. Motiv
kod abortera je češće koristoljublje, nego želja da se pomogne trudnici.

Kod pobačaja sa smrtnom posljedicom ili komplikacijom treba hitno izvršiti sudsko –
medicinsko vještačenje.

ISTRAŽIVANJE PROMETNIH NEZGODA

Dobrog vozača karakterizira:

27
 - Emocionalna stabilnost,
- Sigurnost u sebe
- Prilagođenost vlastitog ophođenja društvenoj sredini i prometnoj situaciji,
- Tehnička osposobljenost.

Psihički uzroci nezgoda dijele se u dvije vrste:

- Nedostaci određenih psihičkih funkcija,

- Osobine strukture karakteristika.

Stanje osjetila vida igra veliku ulogu. Vozači sa jednostranim defektom doživljavaju
nezgodu na onoj strani gdje im je slabije oko. Preduga adaptacija oka na razne svjetlosne
vrijednosti dovodi do prometne nezgode. Čest uzrok je i zasljepljenje od drugog vozila.

Pod reakcijskim vremenom smatra se onaj vremenski razmak koji prođe između
pojavljivanja opasnosti u prometu i poduzimanja reakcijske radnje. To vrijeme prolazi kroz
četiri faze:

1. U prvoj fazi prima optičku i akustičku draž koja mu javlja opasnost.

2. U drugoj vrši duševno prerađivanje situacije i donosi odluku.
3. Treća faza predstavlja pretvaranje odluke u djelo.
4. U četvrtoj izvedena tjelesna radnja počinje djelovati.

Kod uvježbanih vozala mnoge su reakcije automatske. Mnogi kriminalisti smatraju da

se opisani proces kod dobrog vozača odigra u vremenu od 0,35-0,55 sec.

Postoje četiri moguće rekacije:

- Brzo i sigurno,
- Brzo i nesigurno,
- Sporo i sigurno i
- Sporo i nesigurno.

Dužinu reakcijskog vremena određuju:

- Uvjeti zapažanja,
- Iskustvo koje omogućava vozaču da spozna opasnost.

Kod alkoholiziranih vozača reakcijsko vrijeme se povećava. Povećanje reakcijskog

vremena znači povećanje kočnog puta. Ali slabljenje intelektualnih i valjanih moći znači i
vršenje pogrešnih pokreta.

OSNOVNI PROBLEMI UVIĐAJA

Da bi se uviđaj mogao obaviti na vrijeme potrebno je:

- Brzo obavještavanje nadležne službe,

- Specijalni automobili za vršenje uviđaja.

Idealno je da obradu ovih djela izvode specijalisti, a potrebni su im i vještaci za putove,

vještaci za kontrolu prometa, vještaci za vozila, vještaci za sudsku medicinu. Automobil, svi
predmeti i tragovi moraju ostati na licu mjesta u onom stanju, u kome su se našli u trenutku

28
nezgode. Ukoliko su neke promjene nužne, službenici policije su dužni načiniti skicu,
zabilješke i zabilježiti nađeno stanje, a o promjeni obavijestiti uviđajnu ekipu.

Štetu utvrđuju vještaci, tjelesnu povredu sudsko – medicinski vještak, a oštetu inženjer.

Zapisnik o uviđaju treba sadržavati opširni opis:

1. Podaci o vozilu
2. Je li za vrijeme vožnje došlo do nedostatka i zašto oni nisu uklonjeni
3. Dimenzije vozila
4. Obruči
5. Je su li znakovi na vozilu krivotvoreni
6. Ako je vozilo gorilo:pregledava se benzinski tank, kakav je dovod goriva,
7. Kakvi su defekti na vozilu,
8. Opis puta: preglednost puta, savijanje, izbočine, rupe
9. Svojstvo puta, širina, granice kolovoza, drveća,
10. Vrsta puta: asfalt, beton, makadam, hrapavi, drvene kocke, nasuti šljunak, kvalitet
puta,
11. Vrijeme: prašina, snijeg, magla, smrznut, mokar put, oluja, kiša, toplo, hladno,
12. Osvjetljenje:dnevno, noćno, neonsko svjetlo, mrak
13. Prijelaz preko pruge
14. Ponašanje vozača motornog vozila.
15. Tragovi na kolovozu i ulici,
16. Podaci o svjedocima
17. Opis posljedica i težina nezgoda,
18. Točno vrijeme nezgode.

Osnovu za utvrđivanje brzine vožnje pružaju tragovi kočenja i blokiranja.

UTVRĐIVANJE ALKOHOLIZIRANOSTI KAO UZROKA PROMETNE NEZGODE

Zadatak je kriminalistike da kod svih sudionika prometne nezgode utvrdi je su li uživali

alkohol, koliki je stupanj njihove alkoholiziranosti i kako je to stanje utjecalo na postanak i
tijek prometne nezgode.

Prosječna brzina reagiranja iznosi 1 sekundu, a ako reakcija traje duže od 1,5 sekunda
onda smatramo da vozač ima produženo vrijeme reagiranja. Vrijeme reagiranja može se
vježbom skratiti, kao i vrijeme prepoznavanja na cesti.

„Sekundom straha“ nazivamo vremenski period koji može biti duži ili kraći od jedne
sekunde, kada vozač uslijed straha uopće nije u stanju da se snađe i da reagira.

Ispravna vožnja ne zavisi isključivo od brzine reagiranja nego još više o ispravnosti
reakcije. U trenutku kad je vozač spreman da u svakom trenutku reagira kočenjem on mora
postići brzinu od 0,5 sekundi. Snagom volje vozač je u stanju izvjesno vrijeme poboljšati
način svoje vožnje i kvalitet reagiranja.

Pijanog vozača tjera želja za brzom vožnjom, a u isto vrijeme su njegove vozačke
sposobnosti smanjenje, samo on to zbog oslabljenje samokritičnosti, ne uviđa. Zbog povećane

29
odvažnosti i silovitosti on se dovodi u takvu situaciju na cesti, kojima više nije dorastao. Jače
djelovanje alkohola dovodi do usporavanja reakcije i do sve slabijeg opažanja okoline.

Pijani vozač nije u stanju da predvidi i njegova moć intuicije slabi.

Endogeni alkohol u krvi jest alkohol koji se stalno nalazi u organizmu. Alkohol
teoretski može u organizam ući i putem udisanja. Pokusima se dokazalo, dugim boravcima
dobrovoljaca u prostorijama zasićenim alkoholnim parama, da se kod ovih osoba
koncentracija alkohola u krvi može podići više od 0,1 promil.

RESORPCIJA

Alkohol u organizmu doživljava nekoliko faza. Prva je resorpcija. Faza ulaženja

alkohola u krv. Brzina ulaska ovisi o količini i jačini alkoholnog pića, kao i o vremenu, kako
dugo se alkohol uživa. Ovisi i od sitosti osobe. Alkohol se najviše resorbira u tankom crijevu.
Resorpcija alkohola u većini slučajeva traje 30 do 60 minuta, a najduže do 60 minuta nakon
završetka uzimanja pića. PLATO je stanje kada se koncentracija alkohola u krvi izvjesno
vrijeme zadrži na istom nivou. Ako se alkohol pije dugo i polako, u 2/3 slučajeva
maksimalna resorpcija se dostigne već u roku od 20 do 30 minuta nakon završetka pića. Kod
uživanja piva ili vina može se desiti da 10 do 15, pa čak i 20% popijenog alkohola ne dospije
u krv. To je tzv. RESORPCIONI DEFICIT. Što resorpcija alkohola traje duže, to je
resorpcioni deficit veći. Alkoholna pića koja su sodirana brže se resorbiraju od onih koja nisu.

ELIMINACIJA

Alkohol se eliminira iz organizma 95% izgaranjem u organizmu, 2% izdisanjem, 2%

mokrenjem. Što je teža osoba to je u stanju više razgraditi alkohola u roku jednog sata. Dok je
alkohol u mokraći u fazi resorpcije niži ili jednak koncentraciji alkohola u krvi, dotle je u fazi
eliminacije viša koncentracija u mokraći.

IZRAČUNAVANJE UNATRAG

Vještak ne može prići izračunavanju unatrag, odnosno pridodavanju eliminirane

koncetracije, ako mu nije poznato je li faza resorpcije do trenutka nezgode bila završena.

MEDIKAMENTI PROTIV ALKOHOLA

Za brojne medikamente tvrdi se da otklanjaju alkohol, a pokusima se ustanovilo da oni

mogu samo produžiti fazu resorpcije.

DOKAZIVANJE ALKOHOLIZIRANOSTI

Alkotest

Alkotestom se sumnja na alkoholizirano stanje može otkloniti ili potvrditi. Ako netko
odbija ispitivanje alkotestom sumnja se pojačava i tu osobu treba privesti uzimanju uzorka
krvi i mokraće. Ispitivanje alkotestom smije se izvoditi tek 15 minuta nakon završetka pića.
Istu pauzu treba učiniti, ako je osoba usta poprskala sprejom ili sredstvima za njegu i
dezinfekciju usta koja sadrže alkohol, ili nakon uzimanja bombona punjenih likerom.

Ako organi kontrole na cesti ne paze na pauzu od 15 minuta od završetka pića do

ispitivanja onda su greške na štetu ispitanih veće.

30
 LIJEČNIČKI PREGLED

Pokus na nistagmusu je jedan od najosjetljivijih testova. Izvodi se na sljedeći način:

ispitivani se zavrti na tronošcu ili stojeći oko svoje osi pet puta u roku od 10 sekundi, zatim ga
naglo zaustave i kaže mu da se gleda u kažiprst, što ga doktor drži oko 1 m pred očima
ispitanog. Normalno se može pojaviti nistagmus koji traje 4 do 8 sekundi. Ako je nistagmus
grub i duže traje on ukazuje na alkoholizirano stanje. Nistagmus je pomicanje očima.

Prilikom liječničkog pregleda uzima se i uzorak rukopisa. Kod niskih doza alkohola
rukopis je više tekući dok je kod visokih doza dispersonaliziran. Slova gube svoju formu,
postaju slična jedna na drugo. Promjene u rukopisu mogu se primijeniti kod koncentracija od
1 promila, a kod 2 promila često je rukopis već nečitljiv.

Uzimanje krvi

Obavlja po pravilu liječnik ili pod njegovim nadzorom drugo medicinsko osoblje.
Uzimanju krvi treba pristupiti što prije da bi razmak između nezgode i uzimanja bio što kraći,
a time i razlike u koncentraciji u trenutku nesreće i u trenutku uzimanja što manje.

Uzimanje krvi iz mrtvog tijela

Nožem se napravi poprečni duboki rez tako da se otvori bedrena vena. Krv se uzima u
čistu epruvetu, a rana zašije. U zapisniku o uzimanju krvi treba navesti vrijeme smrti i
uzimanja krvi. Prvih 12 sati nakon smrti krv zadržava istu koncentraciju, da bi kasnije opala
za 10 do 25%.

METODE USTANOVLJAVANJA KOLIČINE ALKOHOLA

Dokazivanje alkohola može se vršiti na osnovu 6 principa:

- Fizikalne,
- Kemijske
- Fermentativne
- plinsko hromatografske metode,
- Infracrvene spektrofotometrije
- Polarografske metode.

Widmarkova metoda – pronađena 1932 godine nespecifična je. Osim na alkohol, reagira
i na druge hlapljive reducirajuće tvari, kao npr.aceton u krvi bolesnika od šećerne bolesti.

ADH metoda – alkohol dehidrogeneza je pronađena 1951.godine. specifična je, ali za

njeno izvođenje su potrebni uvozni fermenti koji imaju kratki rok uporabe.

Plinska hromatografija je specifična metoda, ne samo da ne zbraja sadržaj alkohola u

krvi i acetona, već otkriva postojanje acetona i kod ljudi. Pomoću nje se može razdvojiti
obični etilni od otrovnog metilnog alkohola.

IZRAČUNAVANJE KONCENTRACIJE ALKOHOLA U KRVI IZ POPIJENOG

PIĆA

31
 Primjenjuje se samo u slučajevima kada je vozač pobjegao sa mjesta nesreće ili kada iz
drugih razloga mu nije bilo moguće uzeti krv, mokraću ili uzorak sline.

VJEŠTAČENJE BRZINE VOŽNJE

Potrebno je da se uviđajima uvide i fiksiraju:

- Točna dužina tragova kočenja i blokiranja,

- Tijek tih tragova,
- Svojstvo i stanje kolovoza,
- Vlastita težina i težina vozila sa teretom,
- Stanje i vrsta obruča,
- Djelovanje kočnica,
- Atmosferske prilike i njihov utjecaj na stanje ceste,
- Kut nagnutosti kolovoza.

Potrebno je proučiti srednje usporenje kočnica konkretnog vozila. Ispitivanje kočnica

odnosi se na tehničko stanje kočnica i probnu vožnju.

Dužina puta kočenja zavisna je i od sposobnosti prijanjanja točkova za kolovoz. Ukupni

zaustavni put se sastoji iz reakcijskog puta i kočnog puta. Vozaču moramo dozvoliti
minimalno vrijeme poslije spoznaje opasnosti dok pokrene kočnice.

METODIKA OTKRIVANJA, ISTRAŽIVANJA I RARJEŠAVANJA PALJEVINA

Paljevina spada među kaznena djela koja su najteža za istraživanje i razrješavanje.

Glavna pitanja su:

- Uzrok požara,
- Postoji li paljevina ili požar
- Koji su stvari i ostali dokazi
- Tko dolazi u obzir kao izvršitelj
- Koji je motiv paljevine.

UZROCI POŽARA

1. Prirodni uzroci:
a. Sunce
b. Udar groma
c. Meteori
2. Iskre:
a. Iz vlastitog objekta
b. Iz okoline
3. Pogrešna gradnja:
a. Raspored ložišta
b. Raspored osvjetljenja
4. Samozapaljenje:
a. Mehaničko

32
 b. Kemijsko
c. Ostali uzroci
5. Elektricitet:
a. Uoči trenja
b. Uoči električne struje
6. Neopreznost i nehaj:
a. Sa vatrom i svjetlom
b. Pušenjem
c. Paljivim tekućinama
7. Eksplozije :
a. Fizikalna
b. Kemijska
c. Eksplozije prašine.

Udar groma: razlikuju se linijski, kuglasti i površinski. Munja većinom udara na najviša
mjesta neke zgrade, a naročito na metalnim dijelovima.

Samozapaljenje je požar lako gorivih tvari, koji nastaje u fizikalnom ili kemijskom
procesu, a da nije bilo posebnog dovođenja topline izvana. Mehaničko samozapaljenje –
trenje proizvodi toplinu, može se razvijati toliko topline da dođe do požara. Kemijsko
samozapaljenje – ako izolacija ne sprječava prelaženje nagomilane topline na okolinu, može
doći do samozapaljenja. Takva samozapaljenja nastaju: pougljavanjem i uslijed vrenja i
truljenja.

Eksplozija je oslobađanje velike količine topline u vrlo kratkom vremenu, uslijed čega
se izaziva visok pritisak, a zbog toga nastaju razaranja, prasak itd. Kemijske su procesi
izgaranja, koji se odvijaju u djelićima sekunde. Uz rasprsnuće, prasak i toplinu nastaju i
plinovi. Eksplozijske prašine su česte u tvornicama šećera. Eksplodiraju prašine od metala,
brašna, šećera, žita. Uvjeti za eksploziju su: fin prah sposoban za sagorijevanje, da je uzvitlan
u stanovitoj mješavini sa zrakom, da pridođe uzrok zapaljenja.

POSTOJI LI PALJEVINA ILI POŽAR

Znakovi paljevine su:

- Postojanje više žarišta požara,

- Dokaz da su primijenjena požarna sredstva
- Otkrivanje pripreme.

Za razrješavanje požara potrebne su snimke mjesta gdje je izbio požar, šire okolice,
mjesta požara, bliže okolice mjesta požara i sl.

Potrebno je izraditi dvije skice:

- Skica lica mjesta neposredno prije požara,

- Skica lica mjesta neposredno poslije požara.

Potrebno je izraditi skice:

- Situacijskog plana,
- Prednji izgled, izgled sa strane i odostraga,
- Tlocrt pojedinih kutova,

33
 - Crteži u presjeku,
- Posebni crtež prostorija i pojedinosti.

Zapisnik treba da se u svemu poklapa sa skicama i fotosnimcima. U kakvom su obliku i

redoslijedu pregledava lice mjesta u istom obliku vrši se i opisivanje u zapisnik.

SIGURNOST DOKAZNIH SREDSTAVA

- Strani predmeti
- Stvari za koje se pretpostavlja da su uzrokovali požar,
- Kad se pretpostavlja da je kratak spoj uzrokovao požar dokazana su sredstva
požarom napadnuti dijelovi električnog uređaja i osigurači,
- Pepeo upadljivog izgleda
- Kod navodnog samozapaljenja uzimaju se probe neizgorjelih dijelova tih predmeta
- Uzima se proba i od zapaljivih tekućina nađenih na mjestu požara
- Uzima se proba i svih otopljenih ili veoma izmijenjenih predmeta

TKO DOLAZI U OBZIR KAO IZVRŠITELJ UMIŠLJENE PALJEVINE,

SISTEMATIZIRANI PREGLED NAJČEŠĆIH INDICIJA

Prisutnost na licu mjesta

Zaključuje se na osnovu:

- Iskaza svjedoka
- Stvari ostavljenih na licu mjesta od izvršitelja.
- Tragovi prisutnosti na mjestu izvršenja kaznenog djela paljevine. Ti tragovi su
dvojne prirode: jedni nastaju uslijed utjecaja njegovog tijela, oruđa i sl.na okolinu
a drugi nastaju kao rezultat okoline i samog izvršenja čina na tijelo, odjeću.

Motiv paljevine

Motivi su izvanredno mnogobrojni i različiti.

- Psihopate i duševni bolesnici: paljevine vrše bolesnici koji pate od halucinacija,

paranoidnih ideja, ideja veličine, bolesne ljubomore, ideja umanjavanja, grešnosti,
ljudi u histeričnom stanju, teškom pijanstvu i sl.
- Djeca i mladež: kod djece motivi su nagon za oponašanjem, radoznalosti veselje
nad plamenom. Kod odraslije djece stupa nagon imitacije
- Alkoholizirano stanje
- Osobna mržnja i osveta
- Nezadovoljstvo,
- Politička mržnja
- U cilju prikupljanja izvršenih ili namjeravanih kaznenih djela
- Da bi se došlo do tuđe imovine.

METODIKA OTKRIVANJA, ISTRAŽIVANJA I RAZRJEŠAVANJA SABOTAŽA I

DIVERZIJA

Kazneno djelo diverzije vrši osoba koja nije zaposlena na napadnutom objektu, pa je
zainteresirana da se djelo objavi. Saboter želi sakriti postojanje i pravnu prirodu kaznenog

34
djela, a diverzant zna da uočavanje prave prirode zločina još ne doprinosi otkrivanju
izvršitelja. Glavni dokazi u ovim slučajevima jesu dokumenti i izjave svjedoka. Kao posebni
oblik sabotaže može se pojaviti i djelo narušavanja pravila tehnika osiguranja organizacije
odnosno državnog organa.

METODIKA OTKRIVANJA, ISTRAŽIVANJA I RAZJAŠNJAVANJA

NEOVLAŠTENE PROIZVODNJE, PRERADE I PRODAJE OPOJNIH DROGA

Upotreba opojnih droga je dvojaka, a u skladu s tim i njihov utjecaj na ljudski

organizam. U pogledu ilegalnog nabavljanja opojnih droga razlikuju se tri grupe krivaa:

- Oni koji nabavljaju opojnu drugo krađom ili krivotvorenjem u farmaceutskoj

tvornici, kemijskom laboratoriju, apoteci ili vrši provalnu krađu u takvom
poduzeću,
- Opojne droge se često nabavljaju pomoću liječničkog recepta. Načini
krivotvorenja recepata su različiti.
- Krijumčari opojnih droga.

Postoji više vrsta krijumčarenja:

- Krijumčarenje na veliko
- Pogranično krijumčarenje,
- Trgovina na malo.

ISTRAŽIVANJE I RAZJAŠNJENJE SILOVANJA

Za postojanje silovanja pomoću fizičke sile bitno je da je obrana ozbiljna, ozbiljno

smišljena i da se napad isto tako vrši ozbiljno. Za razlikovanje milosnog od nasilnog snošaja
služi činjenica, što će žena ozbiljno i do kraja svojih snaga pružati otpor, dok će u milosnom
snošaju prividno pružati otpor i to će biti njen samo taktički potez.

Vrlo je važno da se utvrdi kakvom tipu žene pripada silovana osoba. Treba proučiti
njenu cjelokupnu osobnosti – moralnu i njen psihološki lik.

Objekti silovanja često su razvijene žene u normalnoj dobi kada su one poželjne, ali
često čak i djevojčice od 4-5 godina, pa i mlađe, i obrnuto, čak i stare žene.

Veliki je broj neistinitih prijava. Lažne i nesvjesno neistinite prijave podnose duševno
normalne i duševno bolesne žene. Čest je slučaj da žena s nekim zatrudni, a taj ne dolazi u
obzir da je uzme za suprugu. Ili ima slučajeva da se takva prijava podnosi iz ljubomore, iz
neuzvraćene ljubavi ili je žena zatečena na mislosnom snošaju, pa uslijed lažnog stida govori
o silovanju ili kad želi da postigne bilo kakvu imovinsku korist.

Ako se utvrdi da kazneno djelo silovanja postoji, postavlja se pitanje je li osoba koja je
osumnjičena od strane prijaviteljice izvršitelj. Na odjeći i tijelu žrtve mogu se pronaći dokazi
prisutnosti na licu mjesta ili čak sudjelovanja u djelu. Kada neka žena podnese prijavu da je
nad njom izvršeno silovanje, najprije će se zahtijevati sudsko – medicinski pregled te žene.
Ne smije se zaboraviti da se odredi i sudsko - medicinski pregled okrivljenog. Kada se radi o
silovanju sa upotrebnom fizičke sile otpor žrtve mora ukazivati na tragove na samom

35
počinitelju. Ukoliko tih tragova nema, a prijaviteljica tvrdi da je pružala otpor, da je čupala,
grebala i sl.ta negativna okolnost ima izvanredno veliko značenje.

Također treba zaplijeniti sve dijelove odjeće. Ukoliko se pronađu tragovi treba
procijeniti da li su u skladu s prikazom događaja. Poznato je iz sudske medicine da nasilnih
najćešće ostavlja modrice, oguljotine i slično na erogenim zonama žrtve, tamo gdje hvata
prilikom snošaja: na unutarnjim dijelovima butina, dojkama, trbuhu.

Često baš zbog toga što je silovanje u osnovi sadistički delikt – postojat će i ugrizi na
grudima i drugim mjestima.

Jedan nalaz koji može biti veoma koristan je nalaz kose ili dlaka. Kod silovanja mogu
one dlake stidnice koje su labave, koje samo otpadaju da pređu i zadrže se među dlakama
žrtve ili samog nasilnika. Danima poslije izvršenog silovanja može se kod ljudi koji ne drže
do svoje osobne higijene pronaći tuđe stidne dlake.

Veliku ulogu igra sperma. Silovanje može biti kombinirano s drugim kaznenim djelima,
npr.incestom. prijava za incestno silovanje može biti istinita ili lažna.

Pocijepana odjeća predstavlja indiciju jer je mogla da bude pocijepana prilikom

silovanja, ali nije moralo tako da bude. Veoma je sumnjivo kada neka žena ne prijavi odmah
navodno silovanje nego čeka izvjesno ili duže vrijeme.

Djevojke u pubertetu posebno ako su psihopati, mogu da u svojoj mašti vrlo intenzivno
doživljavaju razne seksualne senzacije, da same zamjene stvarnost i istinu i da zbog toga
podnesu nesvjesno lažnu prijavu. Posebno su ugrožene profesije učitelja, liječnika, zubara,
nastavnika. Često je i očuh ugrožen.

Defloracija je oduzimanje djevičanstva.

Često se kao posljedica silovanja pojavljuje psihička trauma ili fizičko oboljenje. Često
je posljedica i spolna bolest.

36