EKONOMSKA ANTROPOLOGIJA

1. Objasnite pojmove neformalna ekonomija i strategije preživljavanja.

Pojam “neformalna ekonomija” odnosi se na niz aktivnosti koje nisu dijelom registriranoga,
formalnog tržišta rada. Prema zakonskim propisima u Republici Hrvatskoj, obveznik poreza na
dohodak i registriranja svojih prihoda “jest fizička osoba koja ostvaruje dohodak”. Svako zaobilaženje
registracije prihoda i njegova oporezivanja (na primjer raznim privatnim, neregistriranim transferima
novca), smatra se dijelom aktivnosti u sferi neformalne ekonomije i u tom je smislu protuzakonita. U
znanstvenoj literaturi koncept označava paralelan sustav privređivanja koji funkcionira mimo zakonski
utemeljenoga i organiziranoga formalnog tržišta rada. Pojavljuje se u različitim sintagmama: “siva”
ekonomija, skrivena ekonomija, paralelna ekonomija, neformalan rad, neformalna zaposlenost,
neformalno zaposlenje, neslužbeni rad, neslužbeno gospodarstvo, gospodarstvo “u sjeni” i skriveno
gospodarstvo. Prema američkome kulturnom antropologu Williamu Havilandu, neformalna je
ekonomija
“sustav u kojem proizvođači roba i usluga osiguravaju artikle koji se mogu prodati, a iz različitih
razloga izmiču popisu (enumeraciji), propisu ili drugoj vrsti javnog nadzora ili revizije. Ona može
obuhvaćati gotovo sve: poljoprivredne proizvode, (...), popravke i gradnju, prosjačenje, uličnu
prodaju, izvođenje obrednih usluga, posuđivanje novca...” (Haviland 2004:198).
Neformalna je ekonomija prisutna u svim društvima i na svim društvenim razinama. Pojavljuje se
među najsiromašnijima (Hart 1973) i među elitnim skupinama (usp. Sampson 2002:46). Polazišna
pozicija manjka ili viška novčanih resursa nije ključan kriterij za (ne)participaciju pojedinca ili grupe u
sferi neformalne ekonomije. Ta sfera nipošto ne zahvaća isključivo, kako bi se na prvoj razini moglo
pomisliti, velike kriminalne miljee. Ona oblikuje umnogočemu i životnu svakodnevicu “običnih” ljudi.

2. Objasnite razliku između subjektivnog i objektivnog siromaštva.

Linija siromaštva predstavlja razinu dohotka ispod koje osobe ili kućanstva smatramo siromašnima.
Linija siromaštva ima tri funkcije. Prvo, ona služi kao temelj za procjenu stope siromaštva (kao
standard koji nam pomaže da empirijski utvrdimo je li neko kućanstvo siromašno ili nije, te koliko ima
siromašnih kućanstava). Drugo, linija siromaštva nužna je da bi se pratilo kretanje ili dinamika
siromaštva u određenom vremenskom razdoblju (je li se siromaštvo u nekom razdoblju povećalo ili
smanjilo). Treće, linija siromaštva je potrebna kako bi se identificirao sastav siromašnih i relativni
rizik siromaštva. Nema jedinstvene niti općeprihvaćene linije siromaštva. Ovisno od toga polazimo li
od apsolutnog ili relativnog koncepta te subjektivnih ili objektivnih mjerila, možemo razlikovati pet
vrsta linija siromaštva: linije siromaštva dobivene budžetskom metodom, statističko-relativne linije
siromaštva, subjektivne linije siromaštva, pravno-političke (službene) linije siromaštva i linije
siromaštva utemeljene na standardima ili indeksima deprivacije (Šućur, 2001.). Procjene o broju
siromašnih uvelike variraju ovisno o korištenoj liniji siromaštva, što znači da su stope siromaštva
znatno osjetljivije na izbor linije siromaštva nego sastav siromašnih. Subjektivne linije siromaštva, u
pravilu, rezultiraju najvišim stopama siromaštva (Deleeck et al., 1995.). U puno slučajeva, te su linije
na takvoj razini da je vrlo teško tvrditi kako su kućanstva ispod njih siromašna, barem u tom smislu da
ne mogu zadovoljiti neke osnovne potrebe. Subjektivne linije znatno su više podložne fluktuacijama
nego druge linije siromaštva, jer ovise o aspiracijama ljudi i promjenama referentnih grupa. Osim
toga, subjektivne stope siromaštva jako ovise o konstrukciji pitanja kojima se prikupljaju odgovori
građana o potrebnim prihodima.
Objektivna (relativna) linija
siromaštva
Kao objektivna linija korištena je službena linija siromaštva EU (statističkorelativna linija), koja je
definirana kao 60% medijana nacionalnog ekvivalentnog dohotka. Poznati su nedostaci ove linije,
kao i općenito statističko-relativnih linija: predstavljaju prije mjeru nejednakosti nego siromaštva,
udaljene su od stvarnog života siromašnih, postoji visoka proizvoljnost prilikom određivanja razine
makropokazatelja koja će biti prihvaćena kao linija siromaštva (Šućur, 2001.; 2005.). Prednost je ovih
linija u tome što su jednostavne i razumljive. Mi smo se opredijelili za službenu liniju siromaštva EU
zato što
se često koristi u komparativne svrhe. Tako i DZS objavljuje službene pokazatelje siromaštva
temeljem ove linije. Kod svođenja dohotka kućanstva na tzv. ekvivalentni dohodak3 korištena je
»nova« OECD-ova ekvivalentna ljestvica.4

Subjektivna linija siromaštva

Najjednostavniji način mjerenja subjektivnog siromaštva sastoji se u tome da pitamo ispitanike
smatraju li se siromašnima ili ne. Svatko odlučuje isključivo o vlastitom kućanstvu (»individualno
subjektivno siromaštvo«). Nedostatak je ove metode mjerenja siromaštva i u tome što ne znamo koju
razinu dohotka ispitanici smatraju linijom siromaštva. Stoga ćemo u ovom istraživanju subjektivno
siromaštvo mjeriti i na način da skupina kućanstva iste veličine i sastava određuje i visinu linije
siromaštva za svoj tip kućanstva (»socijalna subjektivna linija siromaštva«). Postoji više varijanti za
određivanje ovako definirane subjektivne linije siromaštva (Pradhan i Ravallion, 1998.; Ravallion i
Lokshin, 1999.). Svakako su najpoznatije dvije varijante razvijene sredinom 1970-ih godina. Prvu su
varijantu razvili Kapteyn, Van Praag i suradnici s Leyden sveučilišta u Nizozemskoj (Goedhart et al.,
1977.; Kapteyn et al., 1988.; Colasanto et al., 1984.), pa ćemo je nazvati leydenska linija, a drugu su
razvili Deleeck i suradnici iz Centre of Social Policy na Antwerpen sveučilištu u Belgiji (Deleeck,
1989.; Van den Bosch, 1993.), pa ćemo je stoga nazvati antwerpenska linija. Obje varijante polaze od
istih bazičnih ideja, ali se razlikuju u operacionalizaciji. Cilj je subjektivnih metoda za određivanje
linija siromaštva procijeniti minimalnu razinu dohotka koja je potrebna za održanje »pristojnog«
života. Ova procjena minimalnog dohotka potrebnog za pristojan život dobije se temeljem odgovora
građana, odnosno predstavnika kućanstava na tzv. pitanje o minimalnom dohotku (MIQ – minimum
income question). Ovo pitanje najčešće glasi: »Koliki bi minimalni neto mjesečni dohodak bio
potreban vašem kućanstvu da bi mogli sastaviti kraj s krajem?«

3. Nabrojite neke alternativne oblike ekonomije i objasnite u čemu se, u odnosu na dominantni
monetarni sustav, ti oblici konceptualno razlikuju?
4. Objasnite tezu istaknutog američkog teoretičara i aktivista Charlesa Eisensteina po kojoj
novac ne stvara društveni odnos, već ga dokida.

Upravo kao što homogenizira stvari koje dotakne, novac također homogenizira i depersonalizira svoje
korisnike: “On omogućava onu vrstu komercijalne razmjene koja je izdvojena iz svih drugih odnosa.”
(9) Drugim riječima, ljudi postaju tek stranke u transakciji. Za razliku od različitih motivacija koje
karakteriziraju davanje i primanje darova, u čisto financijskoj transakciji svi smo identični: svi želimo
najbolje proći. Ovu homogenost među ljudskim bićima koja je učinak novca, ekonomisti smatraju
njegovim ciljem. Cijela priča o evoluciji novca kao sredstva razmjene pretpostavlja da je
fundamentalna ljudska priroda želja za maksimiziranjem vlastitog interesa. Pretpostavlja se da su
ljudska bića u tome jednaka. Kada ne postoji standard vrijednosti različiti ljudi žele različite stvari.
Kada je novac zamjenljiv za svaku stvar tada svi ljudi žele istu stvar: novac.

Seaford piše, “Ogoljen od svih osobnih asocijacija, novac je promiskuitetan, sposoban da bude
zamijenjen za bilo što od bilo koga, indiferentan za sve ne-novčane među-personalne odnose .” (10)
Za razliku od drugih objekata, novac ne zadržava nikakav trag svog porijekla niti onih kroz čije ruke je
prošao. Dok dar izgleda kao da nosi osobine svog davatelja, bilo čiji novac je jednak. Ako u banci
imam 2000$, pola od mog prijatelja, a pola od mog neprijatelja, ja ne mogu odabrati da prvo potrošim
neprijateljevih 1000$ i uštedim novac svog prijatelja. Svaki dolar je identičan.

Možda mudro, mnogi ljudi iz principa odbijaju miješati posao s prijateljstvom, oprezni zbog
suštinskog konflikta između novca i osobnih odnosa. Novac depersonalizira odnos pretvarajući dvoje
ljudi u puke “stranke u razmjeni” vođene univerzalnim ciljem maksimiziranja vlastitog interesa. Ako
ja težim maksimiziranju vlastitog interesa, možda na tvoj trošak, kako možemo biti prijatelji? I kada u
našem visoko monetiziranom društvu zadovoljimo sve naše potrebe novcem koji osobni darovi tada
ostaju od kojih bismo gradili prijateljstvo?
Da je profit kao motiv protivan svakom blagotvornom osobnom motivu, gotovo da je neoborivo –
odatle fraza “Ne uzimaj to osobno, to je samo posao.” U današnje vrijeme pokret za etičko poslovanje
i pokret za etičko investiranje nastoje zaliječiti tu opoziciju između ljubavi i profita, no koliko god
iskreni motivi, takva nastojanja često mutiraju u odnose za javnost, “zeleno-ispiranje” ili hipokriziju.
To nije slučajno. U kasnijim poglavljima opisat ću fatalnu kontradikciju u pokušaju da se etički
investira, no za sada samo obratite pažnju na prirodnu sumnjičavost prema tome kao i prema svakoj
izjavi “dobro zarađivati čineći dobro”.

5. Što znate o tezi o darivanju kao totalnoj komunikaciji, hrvatske etnologinje, kulturne
antropologinje i sociologinje Olge Supek?

6. Objasnite tezu klasičnoga kulturnog antropologa Marshalla Sahlinsa o prvobitnom društvu

blagostanja.

7. Objasnite teorijski primjer "razbijenog izloga", američkog novinara i analitičara ekonomije,

Henryja Hazlitta.
Hazlittov je najveći i jedinstveni doprinos njegova knjiga Economics in One Lesson (Ekonomija u
jednoj lekciji). Ta mala knjiga ambiciozna naslova, koja je prvi puta objavljena 1946. godine, do danas
je bila mnogo puta pretiskana u broširanim izdanjima i prevedena u najmanje osam jezika. Ne sadrži
nikakve jednadžbe, grafikone ili ekonomski žargon – samo jednostavne zdravorazumske lekcije, koje
na svima razumljiv način tumače tržište. Jedna od njih prikazana je u poglavlju Zabluda o razbijenom
izlogu i predstavlja nam ideje s kojima se možemo suprotstaviti svakom političkom i ekonomskom
mlaćenju prazne slame.U tom poglavlju Hazlitt progovara o nasilniku koji je u izlog pekare bacio
ciglu i pobjegao. Pekar je bijesan, ali mu neki čovjek iz mase svijeta koja se pritom okupila objasni da
njegova nesreća ima i svoju svijetlu stranu. Naime, 250 dolara, koliko će pekara stajati novo staklo
izloga, značit će dobit za staklara. Što bi uostalom bilo od staklarskoga poziva kada se nikada ne bi
razbio nijedan izlog? Osim toga, treba poštovati ”multiplikatorske učinke”: staklar će imati na volju
250 dolara da ih potroši kod drugih trgovaca. Kad im plati, oni će pak novac potrošiti kod drugih, itd.
itd.Pomislimo li na multiplikatorske učinke, piše Hazlitt, bestidni nam se razbijač izloga naposljetku
uopće neće činiti više javnom prijetnjom, nego javnim dobročiniteljem! Ali zapravo je pravilan samo
prvi zaključak muškarca iz gomile: nasilnik je pribavio dodatni posao jedino i samo staklaru. Kada
bude doznao za vandalski čin, staklar neće biti ništa manje nesretan nego što je nesretan grobar kad
dozna za nečiju smrt. Ali zato će pekar ostati bez 250 dolara s kojima je namjeravao kod krojača
naručiti novo odijelo. Umjesto da bi imao izlog i odijelo, morat će se zadovoljiti samo sa staklom što
ga uopće nije trebao sve dok njegovom vlasništvu namjerno nije izazvana šteta.Staklarov dobitak, jer
će imati posao, označava krojačev gubitak posla. Sa stajališta zajednice, ona je siromašnija za jedno
odijelo. No svi će članovi zajednice čin nasilnika usput protumačiti kao nešto što potiče poslove, jer
staklarov je rad vidljiv, a krojačev gubitak posla nevidljiv – nitko ne vidi odijelo koje on nije sašio.
Koliko smo već puta slušali gradonačelnike, vođe sindikata i gradske službenike kako tvrde da javno
financirani građevinski projekti, kao što su kongresni centri i nove sportske arene s novim radnim
mjestima, stvaraju dodatnu korist? Time samo ponavljaju Hazlittovu Zabludu o razbijenom izlogu.
Novac za financiranje tih projekata treba pobrati od poreznih obveznika. Ako bi poreski obveznici
smjeli zadržati svoj novac, oni bi ga potrošili za nešto drugo – za automobile, obnovu stanova,
godišnje odmore, investicije, obrazovanje itd. Ako se poduhvatimo javno financiranih projekata,
pobrinemo se dakako za određene ugodnosti i usluge, no ujedno reduciramo druge ili ih posve
onemogućimo.

8. Objasnite učinke globalizacije (globaliziranoga svijeta i globalne kulture) na suvremena

društva, prema Anthonyju Giddensu..
Sintagmu odbjegli svijet Giddens je posudio od antropologa Edmunda Leacha. No, za razliku od njega
na kraju sintagme nije stavio upitnik zbog toga što je za Giddensa očito da svijet nije i ne može biti
pod ljudskom kontrolom. Lice Zemlje oblikovano globalizacijom dobiva subjektivitet – globalizirani
svijet je poput djeteta koje više nije pod roditeljskim nadzorom. Globalizacijski procesi, bili oni nama
ugodni ili ne (bilo da je riječ, primjerice, o globalnoj komunikaciji ili globalnim klimatskim
promjenama), ireverzibilni su i neukrotivi. Prosvjetiteljska predviđanja prema kojima bi racionalan
zahvat u svijet omogućio njegovo oblikovanje prema ljudskim zamislima uz pomoć znanosti i
tehnologije nisu uspjela proizvesti predvidljiva i stabilna društva na tim premisama. Upravo suprotno,
sve što smo mislili kontrolirati izjalovilo se, uključujući procese koji nastaju pod utjecajem
globalizacije. Giddens knjigu započinje dvama predgovorima, te u onom predviđenom za drugo
izdanje naznačuje poziciju koju zauzima u knjizi. Predgovor drugom izdanju zapravo je malo
poglavlje unutar knjige u kojem se autor osvrće na efekte globalizacije – 11. rujan i antiglobalistički
(antikapitalistički) pokret. U njemu Giddens želi pokazati kako globalizacija ima svoju tamnu stranu.
Događaji poput terorističkih napada na Sjedinjene Države ili masovnih antiglobalističkih prosvjeda
crpu svoju snagu iz, kako smatra Giddens, antiameričkih i antizapadnjačkih osjećaja koji se temelje na
uvjerenju da je Zapad kriv za siromaštvo i nerazvijenost ostalih. No, iako autor drži kako postoje
elementi koji nedvojbeno upućuju na tamne strane zapadnjačke politike nekad i danas, on smatra da
animozitet prema Zapadu nije utemeljen u mjeri u kojoj se on želi prezentirati od strane bilo
fundamentalističkih skupina, bilo antiglobalista. Prema Giddensu, njihov otpor globalizaciji koju
(pogrešno) poistovjećuju s pozapadnjačivanjem, počiva na pokušaju konzerviranja postojećih
socijalnih struktura. Drugim riječima,moglo bi se reći da se suvremeni sukobi globaliziranog svijeta
vode između progresivnih i regresivnih snaga. Giddens uočava da je na vrhu konfrontirajuće
agende pitanje nejednakosti. Regresivne snage drže globalizaciju odgovornom za porast ekonomskih
nejednakosti ujedno smatrajući da Amerika i Zapad istodobno profitiraju na račun ostalih. Za
Giddensa je to monolitan pogled koji ne ocrtava precizno globalne procese. On pokazuje da su neke
zemlje u globalizaciji prošle bolje, neke lošije, ali općenito uzevši, one zemlje koje su se otvorile
globalizacijskim procesima vezanim uz tržišno natjecanje i slobodnu trgovinu (poput azijskih)
ostvarile su ekonomski rast koji nije bio zabilježen kod onih zemalja koje su ostale isključenima iz tih
procesa (poput afričkih). No, za Giddensa je važnije analizirati procese za koje on smatra da leže u srži
problema između progresivnih i regresivnih snaga – transformaciju tradicionalnih političkih i
društvenih struktura i institucija. Giddens slijedi Graya u ocjeni kako su antiglobalisti promašili
tvrdeći da je globalizacija jednosmjeran proces. No, on ne vidi, poput Graya, da u konkurentskoj
tržišnoj borbi za preživljavanje kapital odlazi u niže razvijena područja ugrožavajući domaća radna
mjesta, a time i društvenu stabilnost. Stoga, dok prema Grayu globalizacija podriva demokraciju,
Giddensova vizija globalizacije u konačnici pršti od optimizma. On iznosi mnoštvo primjera u kojima
se globalizacijom dobiva više nego se gubi, osobito kad je riječ o političkoj, tehničkoj ili kulturnoj
komponenti. Također, dok Gray smatra kako globalizacija urušava lokalne kulture i tradicije, Giddens
upravo hvali taj proces. Tek globalizirani svijet ne dopušta, smatra Giddens, da se opresivne tradicije
i isti takvi režimi skrivaju iza vlastitih dehumanizirajućih praksi. Upravo da bi se spriječile takve
prakse, odnosno pad u anarhiju, oba će autora stajati na poziciji nužnosti jake države kao medija za
ublaživanje nepredvidljivih silnica globalizacijskih procesa. Giddens ispravno uočava da je
globalizacija transformirala institucije koje još samo svojim vanjskim izgledom i imenima
ostavljaju dojam da je riječ o istim institucijama koje su egzistirale dekadama, stoljećima ili čak
tisućljećima, dok su se one, zapravo, iznutra potpuno izmijenile. S obzirom na to da su im ostale samo
vanjske konture nekadašnjeg izgleda i značenja, Giddens ih naziva institucijama ljušturama. Te su
institucije, između ostalih, nacija, obitelj, tradicija. Giddens ne samo da uočava preobražaj
navedenih institucija, nego uzdiže svjetsko kozmopolitsko društvo koje nastaje na njihovim
ruševinama, poput feniksa iz čijeg pepela vječno proizlazi novi, svježi život, kako bi to rekao Hegel.

9. Pobrojite nekoliko aspekata teze o dugu i novcu, prema američkom antropologu i aktivistu
Davidu Graeberu.

Čini se zapravo kako nitko ne zna što je točno dug, kako je nastao niti kako ga ispravno definirati, što
potvrđuje njegovu moć (Graeber, 2011: 12). Može se reći kako ljudi poimaju dug kao iznos sredstava
koja jedna strana, dužnik, duguje drugoj strani, vjerovniku. Prema Oxfordskom rječniku dug je: 1.
Iznos dugovanog novca 2. Stanje dugovanja novca 3. Osjećaj zahvalnosti za neku uslugu ili pomoć
(Graeber, 2011: 7). Zbog duga vjerovnik i dužnik ulaze u odnos, koji uključuje obaveze dužnika da
vrati dug i pravo vjerovnika da potražuje da se dug podmiri. Dužnik tako postaje osoba koja
vjerovniku duguje neku vrijednost, obično izraženu u određenom iznosu novca. Dugovanje stvara
pravni i moralni odnos između dviju osoba u kojem vjerovnik, osoba kojoj se duguje, zahtijeva od
dužnika da mu unutar određenog vremenskog roka vrati dug, obično uz dodatni iznos kamata, i dužnik
je dužan to učiniti.21 Ako to ne učini slijedit će sankcije, financijske, egzistencijalne i prije svega
moralne. Prema Graeberu (2011: 32) trebalo bi promotriti povijest novca na drugačiji način jer kada
ekonomisti govore o podrijetlu novca, dug je uvijek sporedna pojava, te ekonomska povijest nema
veze sa stvarnim gospodarskim životom. Ekonomistima je novac ekonomsko sredstvo i ne promatraju
ostale motive i funkcije novca u društvu. Političko-ekonomska teorija o podrijetlu novca novac
predstavlja kao pomoćno sredstvo izražavanja vrijednosti i proglašava ga neutralnim sredstvom
razmjene koje nema veze s formacijom cijena, te time onemogućuje ispravnu političko – ekonomsku
analizu (Kovač, 2009: 50).
Razlog tomu je što za ekonomiste postoje tri funkcije novca; novac kao sredstvo razmjene;
računovodstvena jedinica i način pohrane vrijednosti, pri čemu je novac kao sredstvo razmjene
primarna funkcija (Graeber, 2011: 32). ''Novac je ključan za funkcioniranje tržišnog gospodarstva(...).
Alternativa monetarnoj ekonomiji jest trampa, izravna razmjena robe i usluga za drugu robu i usluge
umjesto razmjene posredovanjem novca kao medija'' (Case, Fair, Gartner i Heather, 1996 prema
Graeber, 2011: 33). Novac je mjera vrijednosti svih današnjih roba i usluga, sredstvo razmjene, i
omogućuje buduću potrošnju, a dovoljno je pogledati suvremenu financijsku krizu koja je pokazala
važnost novca za normalno funkcioniranje društva (Sajter, 2009: 10), no u klasičnoj ekonomskoj
definiciji novac je apstrahiran od svake druge funkcije osim one kao funkcija razmjene.
No, ovakav način definiranja novca nema korijene u stvarnom svijetu, i stvarnim povijesnim
procesima. Međutim, upravo ovakva priča o povijesti novca stvorila je ekonomiju kao disciplinu, prije
svega kroz definicije Adama Smitha davne 1776. Smith je tvrdio kako su imovina, novac i tržišta
postojali prije svih političkih institucija, te kako su oni i sam temelj društva, a vlada postoji kao
jamstvo postojanosti valute (Graeber, 2011: 35). Prema Smithu u samoj je čovjekovoj prirodi sklonost
plaćanju u naturi, trampa i razmjena stvari za stvar, a zbog postupnog gomilanja robe i razvoja
trgovine na većoj udaljenosti, plemeniti metali kao valuta se nameću zbog njihove jednostavnije
primjene od trampe. Nadalje, uporabom metalnih poluga simplificira se trgovina i razmjena dobara, ali
nastankom kovanica kao standardnog žiga, koji određuje težinu i finoću metala u različitim
denominacijama,22 dolazi do početak razvoja tržišta (Graeber, 2011: 37-38). Jasno je kako se u kovani
novac morala umiješati vlada, odnosno vladajuća klasa, koja upravlja novcem, no u ekonomskoj
verziji vlade isključivo jamče dotok novca. Ovakva povijest novca čini se linearnom i
općeprihvaćenom verzijom – novac je nastao radi jednostavnije razmjene, njega su stvorili ljudi sami,
a banke i krediti su nusprodukt novca i napretka društva.
Prema Graeberu (2011: 40) to je temeljni mit našeg društva koji je ukorijenjen u zdravorazumsku
logiku. Ono što zapravo postoji je beskonačan niz ekonomskih sustava, a niti jedan stvarni primjer
ekonomije utemeljene na trampi nije opisan niti dokazan.
Trampa se ne odvija na način na koji je opisivana u ekonomskim knjigama; trampa se prema
dosadašnjim etnografskim istraživanjima odvija među neznancima koji se više neće vidjeti i s kojima
neće razviti nikakav trajni odnos (Graeber, 2011: 42-44). Naime, možemo ustvrditi kako trampa nije
drevna pojava, već obilježje suvremenih doba jer se u većini slučajeva odvija između ljudi koji se
znaju služiti novcem. Trampa se običava javljati nakon propasti nacionalne ekonomije, pa se to
događa još od propasti Rimskog Carstva do slučaja Argentine 2002. godine, kada su ljudi i dalje vodili
evidenciju o upotrebi valute ali se njome nisu direktno služili23 (Graeber, 2011: 50-51). Ispada da je
čitava povijest novca mit u kojem živimo, jer je uobičajeni slijed pojave novca zapravo obratan. ''Prvo
se pojavilo ono što danas nazivamo virtualnim novcem. Kovani novac se pojavio mnogo kasnije, a
njegova upotreba se širila se vrlo neravnomjerno, nikad zapravo potpuno ne zamjenjujući kreditni
sustav24.

10. Objasnite tijek, karakteristike i učinke Velike depresije u Sjedinjenim američkim državama
krajem 1920-tih.
Prema Galbraithu, gospodarstvo je 1929. godine u osnovi bilo nezdravo. Pet konkretnih slabosti bilo
vrlo blisko povezano:
1. Loša distribucija dohotka. Godine 1929. bogati su ljudi bili doista bogati. Prema procjenama, 5
posto stanovništva s najvišim dohotkom te je godine primilo približno jednu trećinu ukupnog
nacionalnog osobnog dohotka (Galbraith, 2010:157).
2. Loša korporativna struktura. Najznačajnija korporativna slabost bila je svojstvena golemoj
novoj strukturi holding tvrtki i investicijskih fondova. Holding tvrtke kontrolirale su široke
segmente komunalnog i željezničkog sektora te sektore zabave. Kao u slučaju investicijskih fondova,
i tu je postojala stalna opasnost od uništenja neželjenim djelovanjem financijske poluge
(Galbraith, 2010:157-158).
3. Loša bankovna struktura. U bankarskoj strukturi postojale su dubinske slabosti, koje su se mogle
uočiti u velikom broju neovisnih jedinica. Kad bi jedna banka propala, imovina drugih banaka postala
bi zamrznuta, dok su ulagači time dobivali jasno upozorenje da zatraže svoj novac natrag. Tako je
jedna propast vodila drugoj, što je dovelo do domino efekta. U prvih šest mjeseci 1929. propalo
je 346 banaka u raznim dijelovima zemlje, s ukupnim depozitom od 115 milijuna dolara
(Galbraith, 2010:158).
4. Dvojbeno stanje vanjskotrgovinske bilance. Tijekom Prvog svjetskog rata SAD su postale
vjerovnici na međunarodnoj sceni. Visoke carine, koje su ograničavale uvoz i pomagale stvarati taj
višak izvoza, i dalje su bile na snazi. Velik dio tih zajmova odlazio je u Njemačku te Srednju i Južnu
Ameriku (Galbraith, 2010:159). No, te zemlje nisu mogle dugo pokrivati nepovoljnu trgovinsku
bilancu sa SAD-om povećanjem isplata u zlatu. To je dovelo do smanjenja uvoza tih zemalja odnosno
do strmoglavog pada američkog izvoza.
5. Loše staranje ekonomske inteligencije. U mjesecima i godinama koje su uslijedile nakon
sloma burze, renomirani ekonomski savjetnici redovito su zagovarali mjere kojima će se s
vremenom pogoršati stanje. U listopadu 1929. Hoover je najavio smanjenje poreza; uslijedili su
sastanci bez konkretnog sadržaja, na kojima je tražio od tvrtki da održe svoje kapitalne investicije i
plaće. Obje te mjere imale su za cilj povećati dohodak za potrošnju, no u dobroj su mjeri, nažalost,
ostale bez učinaka (Galbraith, 2010:161).
11. Nabrojite tri imena "klasične" ekonomske antropologije i/ili sociologije iz prve polovice 20.
stoljeća.
Marcel Mauss, Eric Wolf, David Graeber, Marcus, Marx.
12. Što znate o ekonomskim restrukturiranjima i razdoblju postsocijalizma (tranzicije) u
Jugoistočnoj Europi krajem 1990-tih godina?
Na početku devedesetih godina sve su europske zemlje u tranziciji prolazile
kroz tešku tranzicijsku krizu. Ta se kriza manifestirala padom proizvodnje, potrošnje,
zaposlenosti, proizvodnosti i standarda življenja u cjelini. U nekim se zemljama
kriza manifestirala i snažnim porastom cijena i troškova života, odnosno jačanjem
inflacijskih trendova. Sve se to događalo u uvjetima snažnog raslojavanja stanovništva
u smislu naglog bogaćenja manjine i brzog osiromašivanja većine. Normalna
su pojava prilikom takvih procesa i velike društvene tenzije. Istraživanja Svjetske
banke o tim problemima, provedena oko sredine devedesetih, dala su veoma
zanimljive rezultate. Većina ispitanih bili su zadovoljniji situacijom prije nego poslije
početka tranzicije. Posebno negativno raspoloženje stanovništva zabilježeno je u
Rusiji2. To je i posve očekivano, zato što su velike društvene tenzije bile i ostale
tijesno povezane s problemom socijalne sigurnosti i s funkcijom socijalne države.
Posebno velike društvene tenzije izazivali su problemi drastičnog narušivanja načela
socijalne pravde. Razlike u dohotcima naglo obogaćene manjine i preko noći osiromašene
većine posebno su se negativno manifestirale u svijesti ljudi zbog sasvim
drugačijih (i premda nestimulativnih) odnosa prije tranzicije. Velike socijalne
tenzije u većini zemalja u tranziciji bile su povezane s velikim društvenim devijacijama.
Te su devijantne pojave dobile i određene zajedničke nazivnike, kao “latinskoamerički
sindrom”, “neoboljševizam”, “divlji kapitalizam”,“grijeh struktura”. Tranziciju sektora industrije u
većini europskih zemalja u tranziciji pratilo je
povećanje proizvodnosti rada. (tablica 3.). Sadržaj i karakter toga povećanja, međutim
u pojedinim zemljama bio je veoma različit. Većina zemalja taj je rast ostvarivala
usporedno s padom industrijske proizvodnje. Veoma su izražena iznimka
Mađarska i Poljska. Relativno najbolje performance poslije njih imaju Slovačka,
Češka i Slovenija. Primjenjujući ista mjerila, relativno najslabije performance ima
Hrvatska u kojoj je rast proizvodnosti rada bio praćen snažnim padom razine industrijske
proizvodnje i zaposlenosti.
Iz teorije i prakse poznato je da se suvremana ekonomska politika mora zasnivati
na razvitku proizvodnje (i zaposlenosti) i na ekspanziji izvoza. Takva politika
pretpostavlja tako izbalansirane međunarodne ekonomske odnose koji stimuliraju
rast proizvodnje i zaposlenosti u uvjetima relativne stabilnosti. A to znači
da se zaduženost može povećavati samo u određenim mogućim granicama i da se
na toj osnovi racionalno i djelotvorno može ostvarivati samo investicijska potrošnja.
Takvu politiku nastoji provoditi većina europskih zemalja u tranziciji. To se
osobito odnosi na središnje europske zemlje. Iznimka je samo Hrvatska. U naprijed
citiranoj studiji već spomenutog Bečkoga instituta za komparativne međunarodne
studije prikazan je veoma sustavno pregled nekih važnih ekonomskih indikatora
koji veoma dobro ilustriraju vanjskotrgovinsku, platnobilančnu i vanjskofinancijsku
i dugovnu poziciju pojedinih zemalja u tranziciji.
Brzina uključivanja Hrvatske u euroatlantske integracijske procese uvelike
će ovisiti i o djelotvornom gospodarskom razvitku. Nova je Vlada naslijedila hrvatsko
gospodarstvo u veoma teškom stanju. Niska razina proizvodnje, velika nezaposlenost,
devastirana i opljačkana poduzeća, veliki vanjski i unutarnji dugovi,
golema nelikvidnost i sve drugo povezano s time. Posebno tešku situaciju nova je
Vlada naslijedila u makropolitičkom i makroekonomskom okruženju. Makropolitičko
okruženje opterećeno je nizom devijantnih pojava zbog pomanjkanja odgovarajućih
funkcija pravne i socijalne države i zbog potpunog zapostavljanja načela
socijalne pravde. Provedba pretvorbe tajkunizacijom izazvala je teške, ne samo ekonomske
nego i opće društvene i političke deformacije. Relativno razvijena srednja klasa (kao osnovica civilnog
društva) u devedesetim je brzo gubila svoju materijalnu osnovicu. Jaz između
bogatih i siromašnih u Hrvatskoj veoma je veliki, pa nejednakost daleko premašuje
onu razinu koja se može smatrati uobičajenom, kako u zemljama u tranziciji, tako
i u drugim zemljama tržišnog gospodarstva.14 Sintetički izraz svih ovih deformacija
manifestira se u razvitku mafiokracije, što je najgori izraz slabosti funkcije pravne
države. Stvoreni su mnogi poznati i nepoznati centri moći koji, nastavljajući svoje
djelovanje, otežavaju novoj Vladi ubrzavanje demokratskih procesa i uspostavljanje
pravne države.
13. Objasnite sistem razmjene "kula" koji je prvi opisao britanski antropolog Bronislaw
Malinowski na temelju njegovih istraživanja u Polineziji.

14.Objasnite pojam ekonomije solidarnosti, na temelju analitičkoga primjera koji donosi

hrvatska etnologinja i kulturna antropologinja Olga Orlić.
Principi i ideje na kojima se temelje GSR na različit su se način razvijali u različitim dijelovima
svijeta, ponekad i istodobno, pa tako ne postoji jedinstveni naziv za takve prakse. Sukladno
tome takve se aktivnosti ili prakse razli"ito nazivaju od zemlje do zemlje: teikei princip
poljoprivrede u Japanu, CADESA-e u Meksiku, CAS (Community-supported agriculture)
u SAD-u ili ACS (Agriculture soutenue par la communauté) u regiji Quebec, GAS (Gruppo
d’Acquisto Solidale) u Italiji, AMAP (Association pour le Maintien d’une Agriculture Paysanne)
u Francuskoj i Švicarskoj te GSR (grupa solidarne razmjene) u Hrvatskoj. Iako su temeljni
principi gotovo uvijek isti, svaki model ima neke svoje specijalnosti.
Začeci ideje na kojima su zasnovane grupe solidarne razmjene vuku korijene iz japanskog
teikei principa.11 Tamo su grupe solidarne razmjene, nazvane teikei, osnovane 1971. godine,
s ciljem suprotstavljanja tzv. modernoj poljoprivredi koja se temeljila na energiji dobivenoj
iz fosilnih goriva, mehanizaciji, kemikalijama te uzgoju monokultura na veliko. Uz istodobni
uvoz viškova poljoprivrednih proizvoda iz SAD-a (na temelju poslijeratnih ugovora) nije
"udo da je ve%ina poljoprivrednih proizvoda bila kontaminirana kemikalijama, a sela zapuštena.
Japanska udruga za organsku poljoprivredu (JOAA) nastoji funkcionirati prema teikei principu te tako
ostvariti uzajamnu podršku i povjerenje proizvođača i potrošača.
Različiti su motivi uključenja u GSR, a u nekoliko se navrata kod proizvođača spominje kriza
– najčešće gubitak posla – kao uzročnik, to jest poticaj za organsku poljoprivredu i takav
oblik “direktnog marketinga”. Međutim, postoje i drugačije priče. Tako npr. u jednom slučaju
mlada obrazovana proizvođačica svjesno odustaje od posla u struci i okreče se alternativnom
uzgoju stoke (uzgoj stoke bio je obiteljska tradicija, s tom razlikom da se prije radilo o
konvencionalnom uzgoju stoke). Stoga je sugovornica u mogućnosti to"no navesti prednosti
koje pruža organski uzgoj (i u financijskom smislu, ali i u smislu rasterećenja od nepotrebnih
poslova).
Drugi, pak, proizvođači GSR mrežu vide kao sredstvo za dopunu svojih prihoda, ili pak
odustaju od konvencionalnog na"ina trgovine, uglavnom zbog troškova koji su povezani s takvim
na"inom i koji, u konačnici, računicu čine neisplativom. Trend pojave aktivnosti poput GSR-ova,
urbanog vrtlarenja i sl. pokazuje da se u Hrvatskoj javlja pristup ekonomiji i okolišu (urbani vrtovi
pokrenuti su u Zagrebu, Varaždinu i drugdje, a urbani vrtlari nisu nužno pojedinci kojima je vrt
potreban zbog podmirivanja prehrambenih potreba). Ekološka problematika postaje sve važniji
čimbenik u svakodnevnom životu, a to su prepoznali i politi"ari13 ("ime se može otvoriti novi poligon
za manipulaciju), pa antropološka istraživanja zna"aja koji pojedinci pridodaju tim problemima i kako
se na
osobnoj razini s njima nose mogu biti važan pokazatelj donositeljima odluka. Za očekivati je
da %e se GSR u Hrvatskoj nastaviti širiti, etablirati se i s vremenom riješiti neke od postoje-
%ih, ve% uočenih problema o kojima govore sugovornici u istraživanju, ali i da %e se susresti s
nekim novim, posve drugačijim i vjerojatno neočekivanim. Zbog straha od “velikih igra"a”
jedan od osniva"a GSR-a u Hrvatskoj isti"e kako je potrebno dovoljno osnažiti pokret kako
bi on bio spreman “uzvratiti” mogu%im, ali očekivanim pritiscima.
15. Objasnite doprinos socijalnoga pravnika Rudolfa Bićanića i njegovoga klasičnoga djela
"Kako živi narod" iz 1930-tih godina.
16. Što znate o uvođenju robno-novčanoga sustava u ruralne krajeve Jugoistočne Europe u
prvim desetljećima 20. stoljeća?
17. Navedite značajke kritičke teorije francuskog ekonomista Thomasa Pickettyja
o kapitalističkom društvu i sustavima ekonomske nejednakosti,
Piketty je stručnjak u području ekonomske nejednakosti, i doktorirao je na
redistribuciji bogatstva. Temeljna teza njegova Kapitala jest da nejednakost u
kapitalizmu nije slučajna, već da je rastuća nejednakost izraziti proizvod kapitalizma.
Iako toliki odjek na knjigu ovakve vrste iznenađuje, može se razumjeti zašto je izazvala
senzaciju. Nalazimo se u suvremenoj eri globalnih financijskih kriza i recesija, koje su
poljuljale vjeru u do jučer dominantne ekonomske paradigme. Kapitalizam često i u
mnogim izrazima pokazuje i svoje ružno, nehumano lice, a narod nije slijep.
Kao „središnju kontradikciju kapitalizma“ Piketty identificira pojavu u kojoj je
prinos na kapital veći od stope rasta ekonomije što bogate čini sve bogatijima, a to ga je
učinilo junakom ljevice. (Da razjasnimo, ljevica se na zapadu zalaže za socijalnu državu i
radnička prava, i nema veze s ovom „našom“. Primjerice, ne bi im palo na pamet
sindikalnog čelnika usred štrajka slati u zatvor, jer su mu, gle slučaja – baš sad, pronašli
kakav prekršaj koji je navodno učinio prije dvadesetak godina.) Pritom se čak ni ne
obaziru na previd autora koji je propustio ukazati na neodrživu pretpostavku o
ekonomskom rastu kao trajnom i nepoderivom alatu općedruštvenog napretka.
Nedovoljno se upire prstom u neodrživost srljanja i trke za ekonomskim rastom, znamo
li da eksponencijalni, neograničeni rast nije moguć na planetu koji ima ograničene
resurse. Nisu li i poplave, kao vjerojatna (ili barem vrlo moguća) posljedica globalnog
zatopljenja i otapanja ledenjaka, dokaz potrošenosti ideja o neprestanom rastu?
Donedavno se smatralo, dobrim dijelom pod utjecajem političkih i ideologijskih
pritisaka, da je kapitalizam superioran i stoga što vodi smanjenju društvenih
nejednakosti. Naime, nejednakost se u SAD-u od I. svj. rata do 1960-tih smanjivala, što je
dobro poslužilo promotorima kapitalizma za ideološku propagandu. Piketty tvrdi kako
je to rezultat Velike depresije, porezne politike nakon depresije, te II. svj. rata uslijed
kojega su plaće postale ujednačenije, no da su dugoročni trendovi sasvim drugačiji.
ukupan zaključak ove studije je da tržišna ekonomija koja se temelji na
privatnom vlasništvu, kada se prepusti sama sebi, sadrži snažne sile konvergencije, vezane
osobito uz difuziju znanja i vještina; ali također sadrži i snažne sile divergencije koje su
potencijalna prijetnja demokratskim društvima i vrijednostima društvene pravde na
kojima su zasnovana. Osnovna sila destabilizacije odnosi se na činjenicu da prinos na
kapital, r, može biti značajno veći u dugim vremenskim razdobljima od stope rasta prihoda
i količina proizvodnje, g. Nejednakost r > g implicira da bogatstvo akumulirano u prošlosti
raste brže od plaća i količina proizvodnje. Ova nejednakost izražava temeljnu logičku
kontradikciju. Poduzetnik neizbježno postaje rentijerom, sve dominantnijim i
dominantnijim nad onima koji nemaju ništa osim svoga rada. Jednom kada je prikupljen,
kapital se reproducira brže nego što rastu količine proizvodnje. Prošlost proždire
budućnost. Posljedice na dugoročnu dinamiku raspodjele bogatstva su potencijalno
zastrašujuće, osobito kada se uzme u obzir da prinos na kapital direktno varira s veličinom
početnog uloga i da se divergencija u raspodjeli bogatstva događa na globalnoj razini.“

Prema riječima Pikettyja: „Tržište i privatno vlasništvo trebaju biti robovima demokracije, a ne
obratno.“ Tržišna ekonomija neće sama od sebe izgraditi demokratske institucije i demokratsko
društvo. Ako se sustav obrazovanja, kao jedan od najvažnijih sustava inkluzije i izjednačavanja
građana prepusti tržišnim principima, jasno je da će mu samo bogati imati pristup. Slično je i sa
zdravstvenim sustavom. Ne može se govoriti ni o demokraciji ni o jednakosti ondje gdje samo manjina
ima privilegije biti obrazovanom i zdravom. Gdje je izlaz iz spirale rastuće nejednakosti? Piketty
predlaže jednostavno, a istodobno teško provedivo rješenje: oporezivanje. Porez na imovinu, i to ne
prevelik, ali usmjeren na najbogatije. Cilj nije smanjenje ukupnog bogatstva, nego pravedniji i
egalitarniji raspored, nešto poput „robinhudske“ redistribucije.
18. Objasnite teoriju kulture siromaštva, američkog antropologa Oscara Lewisa
U objašnjenju uzroka siromaštva sučeljavaju se dva shvatanja: na jednoj strani, stanovište koje
zastupaju teoretičari koji smatraju da je siromaštvo rezultat lične odgovornosti pojedinca za svoj
nepovoljni položaj, na drugoj, teoretičari koji smatraju da se uzroci siromaštva trebaju tražiti u
društvu – siromaštvo je rezultat širih društvenih procesa i strukturalnih faktora (klasa, rod, etnicitet,
profesija, obrazovanje i sl.) i neravnoteža koje dovode do nepravedne raspodjele resursa i stvaranja
teških uslova života, a ne u individualnoj odgovornosti siromašnih za vlastiti položaj. Stav i odnos
prema siromaštvu, lični doživljaj siromaštva, stil i način života, shvatanje siromaštva kao sudbine, kao
nešto normalno. Ta pojava se označava kao kultura siromaštva. Ovaj pojam je u literaturu uveo
američki antropolog Oskar Luis, pedesetih godina dvadesetog vijeka, tokom istraživanja života
gradske sirotinje u Meksiku i Portoriku.

19. Objasni pojam prekarnosti (prekarnoga rada).

Definiranje prekarnog rada je izazovan zadatak jer je nemoguće u isto vrijeme ograničiti definiciju i
obuhvatiti svaki oblik rada koji sa sobom nosi različite oblike nesigurnosti. Glavno obilježje prekarnog
rada – kako mu i sam naziv govori – je nesigurnost koja se prenosi i na teorijsku i metodološku
nesigurnost pri njegovom istraživanju, jer se njegova nestandardnost teško jednoznačno iščitava iz
postojećih ekonomskih i socioloških statistika o radu, ekonomskih modela, političkih mjera pa tako i
iz teorijskih definicija. Prekarnost rada je osobina rada od početaka plaćenog zaposlenja (što je
ograničen pogled na rad koji isključuje kućanski rad, rad u neformalnom sektoru koji su također u
velikoj mjeri prekarni).
O prekarnosti se, u kontekstu zaposlenja, počelo pojačano raspravljati sredinom 70-ih godina nakon
prepoznavanja prvih posljedica ispunjavanja zahtjeva za većom fleksibilnošću tržišta rada.
Međunarodna organizacija rada (u daljnjem tekstu: mor) je 1986. godine organizirala seminar na temu
fleksibilnosti tržišta rada sa željom da se koncept fleksibilnosti definira i da se stvore statističke mjere
s kojima bi se mogao procijeniti utjecaj fleksibilnosti na tržište, nezaposlenost i nesigurnost te da se
osmisle i implementiraju nove mjere i institucionalni okviri koji bi bili odgovor na promjene u
nastanku. Dvije godine kasnije uslijedio je seminar o prekarnom radu, šireći fokus interesa sa
zaposlenja na rad i s formalnih oblika zaposlenja na neformalne, prepoznajući atipični ili nestandardni
rad kao alarmantnu statističku činjenicu. Atipičnim radom su proglašeni različiti oblici rada koji se po
svojim karakteristikama ne poklapaju sa standardnim zaposlenjem – privremeni, povremeni, rad na
nepuno radno vrijeme, različiti oblici prikrivenog i ilegalnog rada, kućanski rad, rad na crno te
samozaposlenje. Opasnost pri korištenju ove heterogene (negativne) definicije je u tome što se ne
mogu svi atipični oblici rada smatrati prekarnim te je iskazana potreba za definiranjem kriterija
prekarnosti (Rodgers, 1989).
Da bi nestandardni oblik rada bio smatran nesigurnim, odnosno prekarnim radom, Gerry Rodgers je
predložio identifikaciju prema četiri dimenzije prekarnosti:
— vremenskoj (razini sigurnosti u kontinuitet zaposlenja i rizik od gubitka posla)
— organizacijskoj (kolektivnoj i individualnoj kontroli nad radnim procesom, radnim vremenom i
smjenama, tempom rada; iznos plaće, zdravstveni i sigurnosni aspekt rada)
— socijalnoj (razini regulirane zaštite, zaštite kroz sindikalno predstavništvo ili pravnu zaštitu, pristup
socijalnom osiguranju)
— ekonomskoj (razina plaće dovoljna za održavanje radnika i njegovih uzdržavanih, povećanje plaće)
(Rodgers, 1989; Frade et al., 2004).
Prekarnim radom se može smatrati svaki oblik nestandardnog rada, rada koji odudara od situacije
tradicionalnog modela zaposlenja: stabilnog radnog mjesta s punim radnim vremenom gdje radnik ima
jednog poslodavca po čijem nalogu radi, posao traje kontinuirano kroz cijelu godinu i radnik očekuje
da će biti zaposlen na neodređeno te uživa određene beneficije i oblike osiguranja. Nestandardni oblik
zaposlenja, kontingentno zaposlenje, odudara od definicije standardnog radnog odnosa u četiri
varijante: kao zaposlenost na nepuno radno vrijeme, privremena zaposlenost putem ugovora na
određeno, sezonska ili povremena zaposlenost, samozapošljavanje bez zapošljavanja drugih radnika i
držanje više poslova istovremeno (Vosko et al., 2003).
S problemom operacionalizacije prekarnog rada i poteškoćom stvaranja integrirane mjere prekarnog
rada bavio se i konzorcij institucija pod pokroviteljstvom Europske komisije u komparativnoj studiji
europskih tržišta rada i rizika povezanih s fleksibilnim ekonomijama čiji su rezultati objavljeni 2004.
godine. Prekarnu zaposlenost shvatili su kao ‘multidimenzionalni koncept’ (Frade et al., 2004: 5) te su
razdvojili dva načina shvaćanja prekarne zaposlenosti u znanstvenoj uporabi (Frade et al., 2004: 7).
Ustvrdili su da se na odnose zaposlenja i poslova može referirati empirijski – s referencom na
činjenice, podatke i statistike, te evaluativno – s referencom na standard ili normu koja je izražena u
terminima prava, legislative rada i kolektivne zaštite. S ovom podjelom odbacili su daljnji fokus na
atipično zaposlenje koje se definiralo s obzirom na empirijski standard te je uključivalo oblike rada
koji su i bolji i lošiji od procijenjene norme/standarda te zaključili da je fokus potrebno prebaciti na
prekarnu zaposlenost, odnosno na oblike zaposlenja koje su ispod utvrđene norme.

20. Objasnite “klasične” antropološke koncepte - darivanje I reciprocitet - prema francuskom

antropologu Marcelu Maussu.