Ines Siuc

Etnologija i kulturna antropologija; Judaistika

Kolegij Komparativna istraživanja običajno-obredne prakse
2017./2018.
04.12.2017.

Primjenakoncepta obreda prijelaza Arnolda van Gennepa u istraživanju običaja

Autorica u radu analizira radove koji su u istraživanju običaja primijenili teoriju obreda
prijelaza Arnolda van Gennepa. Autorica na primjeru dostupnih do sada objavljenih
istraživanja u domaćoj etnološkoj literaturi pokazuje kako se koncept obreda prijelaza do sad
primjenjivao u istraživanjima. Kratko se osvrće na to kako se još može iskoristiti ovaj koncept,
te koje su njegove eventualne mane i prednosti.

Ključne riječi: običaji, godišnji običaji, životni običaji, obred prijelaza

UVOD

Ideja obreda prijelaza u etnološka istraživanja ušla je 1908. godine knjigom "Les rites
de passage" Arnolda van Gennepa. U njoj, van Gennep je izložio teoriju o obredima prijelaza
u koje spadaju svi običaji u kojima se mijenja stanje. Uključio je u to i pojedince i grupe, a
kao najbolje primjere uključio je u svojoj analizi trudnoću i porođaj, rođenje i djetinjstvo,
inicijacijske rituale, zaruke i vjenčanje, sprovode ali i druge rituale. Iz ovog je popisa jasno da
je van Gennep primarno analizirao životne običaje kao obred prijelaza, no i sam je naznačio
mogućnost istraživanja godišnjih običaja, primjerice Pesaha kod Židova, ali i otvorene
primjere: svaki običaj koji uključuje kosu (njeno rezanje, primjerice) može biti obred prijelaza.
Teoriju obreda prijelaza promatrat ću zato kao okvir za istraživanje rituala i običaja, sa
osvrtom na to kako se ta teorija do sad primjenjivala u istraživanju običaja u hrvatskoj
etnologiji te koji su se običaji tumačili na taj način. Analizirati ću postoje li običaji koji su se
više tumačili putem ove teorije, te može li se iz literature vidjeti uzroke toga. Pokušati ću
pokazati kako teorija obreda prijelaza u tome doprinosi istraživanju običaja, no također ću
ukazati i na trenutke u kojima je ona možda suvišna, ili nije dovoljno dobro iskorištena.
 U hrvatskoj etnologiji koncept obred prijelaza ušao je na mala varata tekstom Milivoja
Vodopije. Vodopija se u svom članku „Maturiranje kao rite de passage“ bavi u svjetlu
završetka srednje škole kao svojevrsnog obreda prijelaza. Promatra ih kao višedimenzionalan
ritual.

Pri istraživanju običaja prva je koncept obreda prijelaza sustavno upotrijebila Jasna
Čapo Žmegač u svojem istraživanju hrvatskih uskrsnih običaja. Autorica je prvo u svojem
tekstu "Hrvatski korizmeno-uskrsni običaji u svjetlu teorije prijelaza" 1993. godine naznačila
kako je sagledavala ovaj skup običaja u kontekstu modela obreda prijelaza, a zatim je u knjizi
„Hrvatski uskrsni običaji“ dalje razradila tu svoju ideju kroz svu dostupnu građu o običajima.

Nakon Jasne Čapo, istraživanjem običaja kroz prizmu teorije prijelaza bavili su se još
Tvrtko Zebec i Goran Pavel Šantek. Kod Zebeca je ta teorija primijenjena u istraživanju plesa,
a kod Šanteka sam rad nije direktno vezan na jedan običaj već običaje i rituale religijske
zajednice, Neokatekumenskog puta, čiji skup rituala i običaja pri ulazu u zajednicu kao i
integraciji u zajednicu Šantek promatra kao obrede prijelaza.

Analizirani radovi poslužiti će kao primjer primjenjivosti koncepta obreda prijelaza na

istraživanje običaja. Pokušati ću prikazati kako se kroz ta istraživanja može vidjeti uporabni
potencijal samog koncepta, ali i pokušati prikazati kako se sam koncept može primijeniti i na
neke do sada istraživane običaje koji bi iz primjene ovakvog modela mogli biti cjelovitije
sagledani.

TEORIJA OBREDA PRIJELAZA U DOMAĆIM ETNOLOŠKIM ISTRAŽIVANJIMA

U tekstu „Maturiranje kao rite de passage“, Milivoj Vodopija analizira „latentno

značenje i funkcije spomenutog rituala analizom njegovog manifestiranog plana“ (Vodopija
1976:77). Koristi se građom prikupljenom 1975. i 1976. godine, a podatke koje iznosi zove
apstrahiranima jer se koristio takvim pristupom koji bi bio isključivo sinkronijski i „koristan
kao polazište orijentacioni okvir za sva daljnja takva istraživanja“ (ibid 78). Autor u tekstu
analizira proslavu posljednjeg dana škole i ophoda grada, maturalno putovanje i maturalnu
večeru, polaganje mature, a zatim i godišnjice. Smatra da se već u prvoj fazi spajaju
separacija i liminalnost. Maturalno putovanje „liminalni je period par excellence“ (ibid 86).
Maturalna večera već je faza ponovne inkorporacije. Godišnjice mature zatim „peridoički, u
reduciranom obliku, repetiraju fazu reagregacije“ (ibid). Autor je u ovom tekstu kratko
prikazao kako maturiranje predstavlja obred prijelaza. Njegov tekst pun je tabličnih i
shematskih prikaza koje autori nakon njega nisu pnavljali, a sam se koncept još jedno vrijeme
nije ponovno pojavio u literaturi.

Jasna Čapo je u svojem tekstu "Hrvatski korizmeno-uskrsni običaji u svjetlu teorije

prijelaza" 1993. godine, te kasnije u svojoj knjizi "Hrvatski uskrsni običaji" 1997. godine. U
prvom tekstu, Čapo je detaljno opisala van Gennepovu teoriju, kao i način na koji uskršnjim
običajima pristupa kao obredu prijelaza. Za nju, „novina van Gennepovog istraživanja običaja
jest upravo to što je običaje proučavao u kontekstu drugih običaja. Značenje i smisao nekog
običaja određuje upravo njegov položaj s obzirom na druge običaje unutar ceremonijalne
cjeline u kojoj se promatra“ (Čapo 1997:21). Time Čapo ne samo da iznosi ono što joj je u
ovakvom pristupu običaju bitno, nego nudi i natruhe toga kakvom se definicijom pri
istraživanju običaja koristi. Sama navodi dvije definicije koje smatra dobrim okvirom za
istraživanje, onu Andreasa Bimmer za kojeg je običaj:

„nije poželjna radnja niti radnja koja se spontano odvija, već traži određenu pravilnost
i ponavljanje, skupinu koja ga izvodi, i za koju ta radnja ima značenje: k tome, običaj
zahtijeva da je tijek radnje obilježen početkom i krajem, a da je formalni i znakovni
jezik poznat skupini koja ga provodi (Bimmer 1994:375 prema Čapo 1997:8).

Osim ove definicije, Čapo koristi i onu Waltera Hartingera koji običaj definira kao:

„ponašanje vezano za skupinu ljudi, očuvano tradicijom i podržano normom, koje

pomoću određene forma izražava nešto unutarnje na slikovit način i uvijek je u
funkcionalnoj vezi s vremenom i okruženjem u kojima se izvodi. (Hartinger 1992:38
prema Čapo 1997:8).

Zbog ovakve definicije običaja kao čvrsto vezanog za skupinu i vrijeme Čapo poseže za
modelom teorije obreda prijelaza kao idealnim načinom istraživanja koji nudi mogućnost
stavljanja običaja u okvir trodijelne strukture obreda prijelaza. Trodijelna struktura obreda
prijelaza, kako ju je zamislio van Gennep, podrazumijeva da se radi o podjeli gdje su
uključeni „rituali separacije od prethodnog svijeta, preliminarni obredi, oni izvedeni u
prijelaznoj fazi liminalnirituali (ili preko praga), i ceremonije inkorporacije u novi svijet
postliminalni rituali“ (1960:21). Alternativno, faze se mogu naći i pod nazivima „separacija,
margina i agregacija“ (Čapo 1997:20) ili popularnije, faza separacije, liminalna faza i faza
inkorporacije.
Čapo tako promatra Uskrs u cjelini „poklade-korizma-Uskrs“ (1997:21), gdje su poklade
preliminarna faza, Korizma je liminalna faza, dok je Uskrs stanje svetoga, a postliminalna
faza je povratak uobičajenom životu. Pri tome, Korizma je:

„prijelazno razdoblje između poklada i Uskrsa, stječe samostalnost i podvostručuje

obred prijelaza: u njoj su sadržani obredi separacije od prethodnog stanja i obredi
inkorporacije u dolazeći Uskrs, kao i jedno dulje prijelazno razdoblje u kojemu se ljudi
pripravljaju za uskrsnuće po kojemu i oni, time što im je zajamčen vječni život,
postaju sudionicima svetog“ (ibid).

Autorica Uskrs analizira kao dvostruki obred prijelaza jer je on „ponovno rođenje ili obnova
slavljena u pretkršćanskim blagdanima (…) i kao ponovno rođenje ili obnova čovjeka,
kršćanski blagdan kojim se obilježava žrtva utjelovljenog Boga za spas svih ljudi
svijeta.“ (Čapo 1993:86). Zaključuje kako tu svoju dvostrukost blagdan duguje upravo svojim
pretkršćanskim i kršćanskim elementima. Teorije obreda prijelaza ovdje su joj poslužile da bi
istaknula kako se život obnavlja na simboličkoj razini koja se manifestira u praksama. Obred
prijelaza ovdje joj služi kako bi pokazala zašto je važno da se Uskrs ne promatra samo u tri
njegova „glavna“ dana, već se ti dani i običaji vezani uz njih mogu razumjeti samo u
kontekstu vremena koje im prethodi i slijedi. Razlika je ono što je za autoricu ključno, i zbog
čega je van Gennepova teorija obreda prijelaza u ovako koncipiranom istraživanju iznimno
korisna.

Nakon Jasne Čapo, sljedeći koji je upotrijebio teoriju obreda prijelaza je etnokoreolog Trvtko
Zebec u svojoj studiji plesa na Krku. Zebec inzistira na pristupu istraživanju plesa kao
dinamičnom procesu. Smatra da je ples „ne-verbalan izraz, komunikacija i način ljudskog
ponašanja.“ (Zebec 1994:201). Za njega, „pravo i puno značenje plesa nije pokazano kada se
o njemu govori, već kada se u plesu sudjeluje, tijelom i dušom.“ (ibid). Zbog toga smatra da je
ples i fenomen kojem se u istraživanju može prići iz različitih vidova. Jedan od koncepata koji
smatra primjenjivim na istraživanje plesa je i onaj obreda prijelaza. Autor ga u svojem tekstu
primjenjuje na istraživanje karnevalskog plesa u Punatu na Krku. Koristi se upravo tekstom
Jasne Čapo kako bi ponovno naglasio da je kod van Gennepove teorije najvažnije da se
određeni ritual ili običaj promatra u kontekstu onih rituala ili običaja koji mu prethode i
slijede. Tako u tancu vidi fazu separacije u običajima maskiranih procesija i pobiranju jaja, a
tijekom kojih su mladi strogo podijeljeni po skupinama. Faza tranzicije je karnevalski utorak
u kojem se svi nalazi podijeljeni u grupe sa odgovarajućom podjelom poslova. Kao
inkorporacijsku fazu vidi karnevalski utorak, iako napominje kako se u toj posljednjoj fazi
prepliće njih nekoliko. Spaljivanje lutke Frane na taj dan zapravo je inkorporacijska faza za
one koji su do te godine pripadali jednoj dobnoj skupini, a iduće više neće. Za ostale je ovo
završna faza karnevala. Zebec također vidi udvostručavanje ovih faza, ali smatra da je to ono
što dodatno osnažuje ovaj običaj. Smatra da je van Gennepova teorija u mnogome
komplementarna sa ovakvim istraživanjem te da obogaćuje ovako istraživanje jer skreće
pažnju na intenzifikaciju uslijed ovog rituala, te „kroz životni ciklus obreda prijelaza
naglašava dinamičnost i intenzivnost rituala“ (Zebec 1994:215). Smatra kako je van
Gennepova teorija (zajedno sa teorijom A. F. Snydera) „omogućila bolju kvalitetu
interpretacije plesa u kontekstu Karnevala i pomogla u stvaranju novog pisanog konteksta
ovog plesnog događaja.“ (ibid 216).

Ovom se teorijom poslužio i etnolog Goran Pavel Šantek. U njegovom istraživanju ne radi se
o jednom ritualu ili običaju već o skupu običaja, rituala i praksi koje se događaju kada osoba
ulazi u religijsku zajednicu Neokatekumenski put, za vrijeme boravka u njoj i nakon potpune
integracije u nju. Šantek smatra da:

„postoji skupina ljudi koja započinje ritualni proces kako bi postojeće predodžbe o
sebi zamijenila novima, sukladnima predodžbama o svetome drugom. Oni pritom žele
prijeći iz jednog kulturno definiranog stanja u drugo, a put im je dug, te se
neokatekumenat može interpretirati i kao dugotrajni obred prijelaza.“ (2003:43)

Šantek objašnjava kako je ulaz u samu zajednicu moguće promatrati kao fazu separacije jer
pristup zajednici podrazumijeva odvajanje od dotadašnjih odnosa u društvu i za članove više
ne vrijede ista simbolička pravila. Cijeli neokatekumenat možemo promatrati kao liminalnu
fazu u „kojoj nastaje rudimentarno strukturirano i relativno nediferencirana zajednica
(communitas)“ (ibid) te završetak neokatekoumenata „u kojemu se pojedinci moraju ponovno
inkorporirati u svijet, ovaj put kao iznova rođeni (Morris 1996:247) s novim 'poslanjem' u
njemu, kao završna, agregacijska faza.“ (ibid). Staro stanje u kojem je čovjek bio do kraja se
poništava, ili je to bar glavni cilj, i završna inkorporacija u neokatekumenski put također znači
ponovnu inkorporaciju u svijet.

Navedeni radovi primjeri su kako se do sada u hrvatskoj etnologiji primjenjivao koncept

obreda prijelaza na istraživanje običaja. Pri tome je koncept primijenjen na godišnje običaje, i
na religijski običaj. Smatram da autori primjenom van Gennepovog koncepta zorno prikazuju
kako se ovaj model može primijeniti na istraživanja običaja, ali u radovima se očituju i neke
nedosljednosti u primjeni koncepta. Van Gennepovog koncept zamišljen je upravo kao okvir
istraživanja rituala i običaja te kao takav ima veliku iskoristivost pri tim istraživanjima. Osim
samog opisa običaja, model obreda prijelaza tjera istraživača da skup običaja sagleda u širem
kontekstu. Istraživač koji želi tumačiti običaj kroz fazu separacije, liminalnosti i inkorporacije
mora biti svjestan što prethodi separaciji, kako se ona očituje, i koji običaji tome prethode.
Zato bi u radu kakav je onaj Jasne Čapo morao biti sagledan kompleks običaja poklade-
korizma-Uskrs jer oni predstavljaju kompletni model obreda prijelaza, kako je navedeno i
objašnjeno ranije. Međutim, Čapo u radu ne sagledava pokladne običaje. To za knjigu koja se
naziva „Hrvatski uskrsni običaji“ možda i nije neobično jer je svaki istraživač svjestan kako
mora postaviti granice u opsegu svoga rada, ali kada se želi prikazati faza separacije koja
započinje u običajima vezanim uz poklade, nedostatak barem kratkog prikaza na koji način
pokladni običaji spadaju u ovaj set običaja, ili barem kako pripremaju ovaj set običaja. Slično
se događa u Šantekovom radu, u kojem su faze jasno naznačene i objašnjene, ali za samu fazu
liminalnosti i post-liminalnosti nedostaje veći broj primjera. U tekstu Tvrtka Zebeca možemo
uočiti sličnost sa Čapo u vidu toga da kao „ceremonijalnu cjelinu“ navodi božićne običaje kao
fazu speracije, karneval kao liminalnu fazu i Korizmu kao inkorporaciju, ali božićne običaje
više ne spominje u daljnjoj analizi, kao ni Korizmu.

Iz dostupne literature nije teško zaključiti zašto su se baš oviobičaji tumačili kroz
konceptobreda prijelaza. Karakteristike ovih skupova običaja sasvim odgovaraju modelu
istraživanja kakav je predložio van Gennep. Njegova teorija doprinosi cjelovitosti shvaćanja
običaja. Međutim, samo naznačavanje načina na koji se istražuje unutar modela obreda
prijelaza ne znači da je u svakom od običaja bilo moguće provesti istraživanje koje bi
zahvatilo sve faze. Obim istraživanja poklada-Korizme-Uskrsa bio bi prevelik za samo jednu
knjigu (kako se i vidi iz niza radova posvećenih „samo“ Uskrsu ili pokladama), kao što bi se
takvim vjerojatno pokazao i kompleks Božić-poklade-Korizma. Domaći etnolozi tako su dali
dobre temelje i jasne naznake kako istraživati, no smatram da su se precijenili u opsegu, te ni
sami nisu uspjeli iznijeti u potpunosti zamišljena istraživanja. Kada bi se kao obred prijelaza
uzela manja cjelina, vjerujem da bi njegova upotreba bila šira te bi sam koncept više došao do
izražaja i podaci bi bili jasniji.

Također, većina istraživanih običaja spada u skup takozvanih godišnjih običaja. Mnogi običaji
životnog ciklusa također bi pogodovali ovakvim istraživanjima, no do sada se nisu promatrali
na taj način. Mogući je razlog tome to što su običaji zanemarena tema istraživanja jer se u
dominantnom diskursu često smatraju „zastarjelom“ temom. Upravo ovdje bi koncept obreda
prijelaza mogao biti najlakše iskoristiv jer povratak, odnosno ponovno otkrivanje starog
koncepta koji nije često upotrebljavan u domaćoj literaturi mogao bit ponuditi svjež pogled na
neke već istraživane običaje i otvoriti neke do sada ne istraživane običaje novom
etnografskom i teorijskom promišljanju.

Dakle, pri upotrebi obreda prijelaza kao okvira istraživanja treba ne upadati u zamke
takvog istraživanja. Univerzalnost obreda prijelaza kao koncepta može tu teoriju učiniti
repetitivnom i dovesti do zanemarivanja njenih prednosti. Ako se pri istraživanju uzme krivi
vremenski okvir ili se običaj nastoji ukalupiti u teoriju bez da je stvarno primjenjiv koncept,
tada se gubi značaj takvog istraživanja, odnosno primijenjen je mogao biti i neki drugi
teorijski okvir bez da se značajno izmjeni sam sadržaj istraživanja. Iako smatram da su radovi
analizirani u ovom tekstu dobri primjeri upotrebe obreda prijelaza, također smatram da
ponekad autori upadaju u zamke kakve sam navela kao moguće, poglavito u vidu opsega
radova. Ne bih isključila da je faktor i vremenski okvir jer je kod velikog broja podataka,
kakvim većina analiziranih tekstova barata, lako generalizirati i smatrati da su, primjerice,
poklade uvijek bile faza separacije jer ih se gleda iz kršćanske vizure kako bi mogle
odgovarati modelu. One nisu nužno uvijek bile dio tog kompleksa običaja jer postoji i njihova
mitološka dimenzija, kao i ne-krščanski običaji koji nalikuju na pokladne, te ih je zato možda
moguće promatrati i na taj način.

ZAKLJUČAK

U navedenih istraživanja običaja, odnosno skupova običaja i rituala vezanih uz

određeni korpus običaja, religijskih i ne-religijskih, autori su pokušali primijeniti koncept
obreda prijelaza. U radu i knjizi o hrvatskim uskrsnim običajima, Jasna Čapo je primijenila
koncept obreda prijelaza na kompleks običaja vezanih uz Uskrs. Nakon nje obredima prijelaza
poslužili su se i etnokoreolog Tvrtko Zebec i etnolog Goran Pavel Šantek. Tvrtko Zebec
koncept je primjenio na istraživanje plesa, odnosno pusnog plesa na Krku te je u tom
istraživanju pokazao kako običaj plesa u sklopu tog običaja služi i kao način podjele društva,
održavanja normi i prijelaza u druge životne faze završavanjem istog. Goran Šantek u svom
radu o neokatekomenskoj zajednici prikazao je kako koncept obreda prijelaza nije primjenjiv
samo na skup običaja koje možemo zvati godišnjim ili životnim, već je zorno prikazao kako
skup običaja može, a često i je, dio obreda prijelaza. Milivoj Vodopija, kronološki prvi autor
koji se ovim konceptom poslužio, u svojem je tekstu kratko analizirao maturiranje kao obred
prijelaza. U maturiranju vidi sve faze obreda prijelaza, te ih dosljedno prikazuje u tekstu. Ovi
tekstovi nisu bez svojih mana, pa su tako autori često navodili velike komplekse običaja, ali
zatim su primjere davali samo iz onih običaja na koje su se odlučili fokusirati, pri čemu se
koncept obreda prijelaza ponekad gubi iz vida.

Koncept obreda prijelaza u hrvatskoj etnologiji tako je bio korišten, no nije jednako
iskorišten kao u stranoj etnološkoj i kulturnoantropološkoj literaturi. Dok se u stranoj literaturi
koncept „udomaćio“, u našim podnebljima su se poneki godišnji i životni običaji tako
istraživali, no upravo oni koje van Gennep navodi kao najbolje primjere obreda prijelaza –
svadbeni običaji, porod itd. – kod nas se tako nisu promatrali. Razlog tome nije očit iz
literature, a vjerojatno je posijedi tek nepopularnost ovog koncepta u našoj literaturi. Moja
procjena bila bi da se običaji kod nas nisu istraživali zbog ideologije, a kada su se istraživali
im je svrha bila apsolutno suprotna, odnosno u službi tvorbe identiteta i konstituiranja nacije.
Koncept obreda prijelaza tako je još nedovoljno upotrjebljen u domaćoj etnološkoj literaturi, a
hoće li biti primjenjivan češće ovisi vjerojatno o tome hoće li običaji biti istraživani više.
LITERATURA

ČAPO ŽMEGAČ, Jasna. 1993. "Hrvatski korizmeno-uskrsni običaji u svjetlu teorije

prijelaza" Etnološka tribina 16. 75-112.

ČAPO ŽMEGAČ, Jasna. 1997. Hrvatski uskrsni običaji. Golden Marketing: Zagreb

VAN GENNEP, Arnold. 1960. The Rites of Passage. University of Chicago Press: Chicago

VODOPIJA, Milivoj. 1976. „Maturiranje kao rite de passage“. Narodna umjetnost 13/1. 77-
91.

ŠANTEK, Goran Pavel. 2004./2005. „Religijska zajednica, obred prijelaza i

ritualizacija.“ Etnološka tribina 34-35/27-28. 39-52.

ZEBEC, Tvrtko. 1995. „Pokladno plesno zbivanje u Hrvatskoj kao obred prijalaza“. Narodna
umjetnost 32/1. 201-217.