Todorova. Marija. 1999. „Imaginarni Balkan“.

Biblioteka
20 vek. Beograd
Marija Todorova - profesorica
je povijesti na sveučilištima
Illinois i Urbana – Champaign. Kritički esej
Rođena je i odrasla u Bugarskoj, ( Blanka Lozić)
gdje je studirala povijest i
englesku filologiju na sveučilištu
u Sofiji. Knjigu posvećenu balkanskim narativima te
Poslije doktoriranja na Oxfordu, autopredodžbama i heteropredodžbama o prostoru koji se
u Moskvi i Sankt-Peterburgu,
određuje geografskim terminom Balkanskoga poluotoka
obranila je doktorsku tezu o
reformističkom pokretu u Marija Todorova, i sama pripadnica te, prije svega kulturno
Osmanskom Carstvu u 19. obilježene cjeline piše 1997. godine, tek nekoliko godina
stoljeću, kasnije objavljenu pod
nakon što je svijet ostao zgrožen etničkim čišćenjima koja su
nazivom ""Engleska, Rusija i
se događala na prostoru bivše Jugoslavije, a koja su još
tanzimat"" (Sofija, 1980. i
Moskva, 1982). Na Katedri za jedanput podcrtala granicu između Istoka i Zapada. Iscrpna
povijest u Sofiji predavala je studija koja se temelji uglavnom na historijskome pregledu
otomansku i balkansku povijest.
pojmova Balkan i balkanizacija, bavi se dvjema postavkama
U njene radove spadaju i
"Izabrani izvori za povijest koje se tiču predmeta postkolonijalne teorije. Prva je od njih
Balkana od 15. do 19. liminalna pozicija Balkana, koju najbolje opisuje metafora
stoljeća"(Sofija, 1987),
mosta bilo u kulturološkom bilo u geografskom i
"Povjesničari o
povijesti""(Sofija, 1988), geopolitičkom smislu – ( Pletikosa 2013:161).
"Struktura porodice i europska Imaginarni Balkan Marije Todorove pretrpio je snažne
matrica, demografske tendencije
kritike, poglavito usmjerene na njezino ustrajno izdvajanje
u osmanskoj Bugarskoj"
Balkana iz postkolonijalnih teorija zbog izostanka kolonijalne
(American University Press,
1993). prošlosti Balkana. Također, brojne su kritike bile usmjerene

Priredila je i zbornik ""Balkan na njezin pojam balkanizma koji odvaja od orijentalizma.„Na

Identities, Nation and Memory""
(Hurst&Company, London,
2004).
polju ideja, balkanizam se djelomično razvio kao reakcija
zapadnih Evropljana čija je ‘klasična’ očekivanja Balkan
iznevjerio, ali to je bilo razočarenje u okviru paradigme koja
je već utvrđena kao drugačija od orijentalne.“ – (Todorova
1999:44) Jedna od takvih snažnih kritika upućena je od Zorana Velagića koji kaj svog prikaza
zaključuje sa sljedećim:

„Autorica je dobro uočila problem i sjajno ga postavila. Naprotiv, pri

njegovoj je razradi neshvatljivo zanemarila sve svoje premise i dopustila da
se u njenu knjigu uvuče niz predrasuda i pogrešaka koje je sama željela
razobličiti. Tako njena rasprava nije objasnila i zaključila priču o Balkanu,
već je postala njenim sastavnim dijelom. Nije moguće istraživati postojeće
predodžbe i predrasude i pri tom iznositi vlastite vrijednosne sudove. Nije
moguće istražiti jedan dio regije i na temelju toga zaključiti o cijeloj regiji.
Također, nije moguće istraživati tako složenu i raznim naslijeđima bogatu
graničnu regiju zanemarujući više od polovice cijelog tog naslijeđa.
Imagining the Balkans ostala je nedorađena knjiga, u kojoj je autorica
upozorila na niz predrasuda, ali ih sama nije uspjela izbjeći.“ – ( Velagić
1997:407)

Osim na pojam balkanizma, razni su autori upozoravali na nedosljednosti, generalizacije,

faktografske pogreške, isključivost, neupitno i nekritičko korištenje građe stranih putopisaca,
subjektivni sudovi i drugi, no ipak, Marija Todorova ukazala je svojom pionirskom studijom
nužnost oformljenja i etabliranja jugoistočnih studija koje bi pristupale društvenim i
političkim fenomenima jugoistočne Europe. Cilj je ovog rada analizirati i kritički razmotriti
poglavlje „ Između klasifikacije i politike: Balkan i mit o Srednjoj Europi“, opovrgnuti ili pak
opravdati neke od njezinih teza i njihovu primjenu u suvremenim studijama.
Poglavlje započinje geopolitičkom selekcijom prema kojoj se Balkan nije koherentna cjelina,
već ideološki separiran entitet koji se razdvaja prema osovini Istok-Zapad. Za nju, jedan je bio
Balkana „homogeni satelit SSSR-a“, dok je drugi „spremno uvršten u Zapadnu Europu, što bi
se moglo objasniti eventualnom antikomunističkom paranojom. Na samom Balkanu, potisnut
je osjećaj balkanskog zajedništva.“ – (Todorova 1999:243).
O kakvom balkanskom zajedništvu autorica govori? Generaliziravši pojam Balkana i
zemlje koje deklarira kao balkanske, zanemaruje i gotovo negira nacionalne posebnosti,
jedinstvenost jezika, tradicijske i kulturne autentičnosti i svodi ih na imaginarno zajedništvo
pod pojmom balkanizma kao zamišljene inherentne esencije, kohezivnog supstrata u svim
„Balkancima“. Na takav način Todorova je ignorirala posebnosti naroda Balkanskog
poluotoka koji je geografski, a ne kulturni pojam. Ovome svjedoče brojne zakonske
regulative, kao u primjeru Jugoslavije, koje zabranjuju diskriminaciju, ksenofobiju i
kojekakve sukobe, dokazujući time da je čak i u okviru „jugoslavenskog bratstva i jedinstva“
bilo isticanja jedinstvenosti i nacionalne autentičnosti (što se doduše kažnjavalo). Dakle, iako
je Jugoslavija radila na uspostavljanju jedinstvenog nacionalnog i kulturnog identiteta, kasniji
događaji svjedoče da identiteti u okviru Jugoslavije nikad nisu bili u potpunosti suzbijeni.
„Balkansko zajedništvo“, dakle, nije ni postojalo. Doista, Todorova ne griješi kada razdvaja
Balkan na osovinu Istok-Zapad, no ta je podjela prije svega označavala politički i ekonomski
kurs koji kasnije postaje i ideološko svojstvo u služi razdvajanja kulturnih svjetova. Donekle
paradoksalno, ni „Istok“ ni „Zapad“ Balkan nisu prepoznali kao dio svog kulturnog,
geografskog i političkog tijela – ( Lazarević-Radak)
Kao prvi element koji je nužno analizirati geografija je Balkana. Prema Todorovoj,
posthladnoratovska politika smjerala je prema historiografskoj aneksiji djela Balkana od
Rusije i podjelu teritorija na Istočnu Srednju Europu u čiji su sastav ulazile Poljska,
Mađarska, Češka, Bjelorusija i druge zemlje usječene u geopolitički prostor zapadne Europe,
dok su se u jugoistočnom bloku pronašle Jugoslavija, Bugarska, Albanija, Rumunjska, bivše
zemlje članice komunističkog ideološkog i gospodarskog opredijeljena. Velagić i ovdje
pronalazi nedosljednosti pa ističe:

„Definirajući poluotok zemljopisno, autorica jasno uviđa da su problem

oduvijek činile jedino sjeverne granice. Ovisno o tumačenjima, a) granica
slijedi Savu i Dunav; b) povrh toga uključuje Sloveniju, Hrvatsku i
Rumunjsku; e) uključuje sve to ali ne i Grčku (nazor stvoren nakon Drugoga
svjetskog rata, s obzirom daje Grčka postala članicom NATO saveza i
samim tim "zapadnog svijeta"); d) poklapa se s državnim granicama i
uključuje Grčku, Albaniju, Bugarsku, Rumunjsku, europski dio Turske,
cijelu bivšu Jugoslaviju, ponekad i Cipar; e) posve se poklapa s negdašnjim
 osmanskim posjedima u Europi, dakle uključuje i Mađarsku. Pomalo je
zapanjujuće da cijela ova zbrka autorici nije bila dovoljna, niti ju je potakla
na drukčiji pristup pri određivanju regije koja je postala sve prije negoli
zemljopisna cjelina, već se i ona sama odlučila povući granicu, na žalost
toliko svojevoljno koliko i svi prije nje… Očito je da su sve ove granice
proizvoljne, da nisu plod ozbiljnih geografskih razmatranja već puke
ideologije.“ – (Velagić 1997:404)

Ipak, u skorije se vrijeme , tijekom 90-ih Balkan se započeo definirati kao zaseban
geografski prostor. Uz Balkan pojavila se Istočna Europa, uspostavljene na simboličkoj
geografiji. U Istočnu Europu sada je uključena Rusija i njezini bivši kolonizirani prostori –
Poljska, Češka Slovačka i Rumunjska, od onih zemlja koje su ulazile u Socijalističke
Federativne Republike Jugoslavije, Bugarske, Albanije i Grčke – (Lazarević-Radak). Razlozi
svakako odgovaraju povijesnim i imperijalnim domenama. Govor pak o Balkanu nazvan je
balkanističkim diskursom, odvajajući ga time od orijentalističke paradigme. Potrebno je stoga
posvetiti drugom argumentacijskom elementu Marije Todorove, simboličkim konotacijama
pojma Balkana i njegovim izvedenicama: balkanski/ balkanističk/ balkanština. Ona pojam
konstruira na temelju svih njegovih vrijednosnih odrednica koje su mu prepisane tijekom
prvih putopisa (uglavnom anglo-saksonskih). Pojam je u anglo-saksonskoj tradiciji poprimio
negativne, uglavnom pejorativne konotacije kojima se generalno označavalo stanovništvo,
kultura i općenito aspekti života na prostoru Balkana.
Balkan je ime planine koja dijeli Bugarsku od istoka ka zapadu, a koja se pruža paralelno
s Dunavom. Obično se uzima da je ime Balkan stiglo na jugoistok Europe s otomanskim
Turcima te da dolazi od turske riječi za planinu. Nadalje, to ime u 20. stoljeću poprima
političke konotacije, najčešće negativne. No u poslijeratnom periodu, dakle, oko polovice 20.
stoljeća, ime Jugoistočna Europa postaje nepoželjno za javnu upotrebu zbog nacističkih
zloupotreba toga imena. U ostatku Europe i u SAD-u oba se imena podjednako rabe u
identičnom smislu, s tim da se lagana prednost ipak daje imenu Balkan – ( Tanasić 2010:112).
Tome svjedoče i zaključci Todorove koja ističe da se oko pojma Balkan upotrijebljenog u
kulturnom diskursu naziru negativne oznake, poput „barbarskog“, „neciviliziranog“,
„divljeg“… U prilog tom zaključku ide i tvrdnja Nicole Lindstrom, predavačice na sveučilištu
York o istraživanju odnosa Europske unije i unutarnjih promjena u tranzicijskim društvima,
koja kaže sljedeće: „Ako pojam Balkan promatrate kao pitanje klase, onda su Balkanci vrlo
slični pojmovima onome što u SAD-u zovemo „smeće iz prikolice” ili „bijelo smeće.” –
(Ibid.) Na pitanje što je s pojmom Balkan u svakodnevnoj komunikaciji koji se često rabi kao
označenik nečega nepoželjnog, Lindstrom odgovara: „U tom korištenju pojma Balkan ima
onoga što se u teoriji naziva gniježđenjem orijentalizma“, aludirajući pritom na činjenicu da
se Balkan u svjetskome medijskom diskurzu donekle smatra orijentalizmom, točnije njezinom
novom inačicom – (Ibid.) No Todorova smatra, kao što je već navedeno, da balkanizam nije
isto što i orijentalizam, iako su se u zapadnom diskursu pojmovi koristili kao sinonimi. Do
njihovog je razdvajanja došlo u novije vrijeme, no nužno je napomenuti da oba pojma u sebi
imaju gotovo isti „supstrat“. Iako je zagovarala izdvajanje Balkana kao zasebnog entiteta,
hibrida, tampon zone Istoka i Zapada, i sama je svjesna polarizacije Istok-Zapad, tzv. Orijenta
i Okcidenta i njihovih inherentnih, konstruiranih i imaginarnih svojstva.
Neizbježno je stoga prikazati neke od temeljnih teza Edwarda Saida koji 1997. godine
izdaje djelo Orijentalizam. Najkraće rečeno, on iznosi tezu prema kojoj Orijent nije ništa
drugo do fantazme koju su stvorili orijentalisti, tj. Zapadnjaci. „Orijent je bio gotovo europski
izum, i od starina je predstavljao mjesto sanjarenja, egzotičnih bića, nezaboravnih uspomena i
krajolika, mjesto dragocjenih iskustava“. Štoviše, „..orijentalizam je način mišljenja utemeljen
na ontološkoj i epistemiološkoj razlici načinjenoj između Orijenta i Okcidenta.“ – (Said
1999:15 – Kalanj 2001:44). Tu temeljnu razliku između Istoka i Zapada prihvatio je veliki
broj romanopisaca, pjesnika, filozofa, političkih ekonomista imperijalnih administrativaca. Iz
nje su onih izdvojili svoje pjesničke, filozofske, teorijske i političke poglede na Orijent,
njegove narode, običaje, duh i sudbinu. Jenom riječju, orijentalizam bi se mogao definirati
kao „zapadni način dominiranja, restrukturiranja i posjedovanja vlasti na Orijentu“ – (Said
1999:17 – Kalanj 2001:44). Said dijalektiku Istok-Zapad obrazlaže prije svega na temelju
različitih postkolonijalnih baština. Za Todorovu Balkan ne pripada toj kategoriji. Odvajanje
Balkana iz orijentalističkog diskursa Todorova obrazlaže nizom opisa stranih putnika, tvrdeći
da je u njihovom književnom diskursu pojam Balkan/ balkanski/ balkanistički pokriva
autentičan simbolički kapital vezan za geografski prostor i time dokazuje da je Balkan, treći
entitet na „mostu“ Istoka i Zapada. Analizom putopisa i književnosti autorica je nastojala
ukazati na autentične heteropredodžbe i autopredodžbe koje ne podilaze zadanim atributima
Zapada ili pak Istoka. No ona elaboriranju putopisa pristupa selektivno, koristeći ih da bi
dokazala zasebnost Balkana. Ona svjesno izostavlja one putopise i književna djela koja
ukazuju u drugom smjeru. Vrijedan sintetski prikaz raznih putopisnih i književnih tradicija
dala je Lazarević-Radak Sanja koja u knjizi Nevidljivi Balkan zapisuje sljedeće:

„Uvid u engleske i američke tekstove s početka devetnaestog veka svedoči

da je Balkan u ovom periodu bio shvaćen kao „unutrašnja Afrika “. Ono što
se pripisivalo tada već otkrivenoj Africi refl ektovano je na Balkan i
poslužilo oblikovanju stereotipa o njemu. Premda se sporadični uzleti u
orijentalističku fascinaciju ne mogu poreći, prve predstave teško potiskuju
one koje se javljaju kasnije. „Polu-divlje“ stanovništvo postaje opšte mesto
u opisima ljudi koje ovi putnici zatiču na Balkanu. Od polovine
devetnaestog veka, analogije sa Afrikom su učestalije, pa je na nivou
diskursa, za engleske i američke putnike, Balkan, novootkrivena Afrika. Ovo
je nepoznat, taman i zatvoren deo kontinenta, tu su smeštene „zemlje
divljaka“. Balkan je kako piše Hari de Vindt, „deo divljeg, izolovanog,
mračnog sveta.“1 Afrika je u to vreme uključena je u tekstualne strategije
kojima se predstavlja radikalna drugost , kulturna i fi zička. Ovaj deo
Evrope je označen kao evropski „crni potkontinent“, „evropsko crno
poluostrvo“. – (Lazarević-Radak 2013:44)

Čini se nemogućim da je Todorova nesvjesno izostavila velik korpus građe koja dokazuje
da je stav Zapada prema prostoru Balkana ukazivao na neke oblike kulturne kolonizacije. Iako
ovaj oblik postkolonijalne teorije zaista ne pripada klasičnom tipu kolonijalizma koji zahtijeva
vlastiti metodološki okvir i tretman, nemoguće je potpuno ignoriranje nekih oblika
postkolonijalnih elemenata. Zanimljivo je također da Todorova u opoziciju Europi stavlja
Rusiju i pravoslavlje, a gotovo da i ne spominje osmansku imperijalnu baštinu na prostoru

1
Harry de Vindt, Through Savage Europe, T. F. Unwin, London, 1907, str. 15.
Triplex Confiniuma. Negiranjem Osmanskog Carstva, tj. ignoriranjem relevantne kulturne i
religiozne baštine na temelju koje se djelomično i gradila afirmacija nacionalnih identiteta
balkanskog prostora, Todorova je nastojala kirurški amputirati pojam orijentalnog iz
balkanskog diskusa koji je stvarala i koji odgovara polarizaciji Istok-Zapad. No treća pozicija
nudi potpunu moralnu i kulturnu neprilagođenost. Pozicija „između“ stavlja subjekt u poziciju
iz koje dominantni sustav ukida njegove razlike te ga promatra kao homogenu grupu, no
istovremeno samoga sebe doživljava kao nešto što se ne može obilježiti istim označiteljem.
Potencijalna opasnost od Balkana leži upravo u tome što odudara od takve jednoličnosti i tjera
Zapad da ga doživi upravo kao zazornu sliku sebe u zrcalu. – ( Pletikosa 2013:165)
Posljednji relevantan element u definiranju pozicije i statusa Balkana je emancipatorska
politika NATO pakta, uspostava nove „granice“ i novog geografskog i kulturnog prostora,
Zapadnog Balkana. Usporedno sa postupkom konstruiranja Balkana analognom konstruiranju
Orijenta , odvijala se diskurzivna proizvodnja Zapadnog Balkana. Ovako je „Zapadni Balkan
“ kao imaginarni prostor imaginarnog Balkana postao onaj njegov dio u koji se smještaju
zgusnuti stereotipi , dok se jednovremeno on predstavlja kao „bliži Evropi“, te njime vladaju
evropska politička i kulturna očekivanja. Sama fizička geografi ja Balkana dovoljno je
neodređena i dovoljno imaginarna da konstruiranje „okcidentalnosti“/europskosti dodatno
usložnjava analizu njegovih interpretacija. Kao i u slučaju klasičnog Orijentalizma, ovaj
imaginarni „podbalkan“ je postao sredstvo ontološkog zamagljivanja Balkana i stvaranja
imaginarnog Balkana koji se oblikuje, konstruira u praksi u skladu sa političkim interesima
kako iznutra, tako i izvana, napominje Lazarević-Radak – (Lazarević-Radak 2013:94). Pojam
Balkan, bez odrednice Zapadni, još uvijek postoji u političkom diskurzu, rijetko u kontekstu
samoidentifikacije, najčešće kao polemičko sredstvo za stvaranje vlastitog, unutarnjeg
„balkanskog“ Drugog – ( Breglec 2015:1)
Todorova potonje konstatira sa točnošću. NATO je provodio afirmacijsku politiku koja bi
uključila zemlje Zapadnog Balkana u institucionalni okvir Europske Unije. NATO pakt bio je
„ nova Jalta“, koncept limes-a između civiliziranog Zapad i „barbarskog“ Istoka – (Todorova
1999:270) Djelu je Balkanu stoga bilo nužno pripojiti odrednicu Zapadni kojim se insinuiralo
da isti nije u potpunosti „izgubljen“ i da „hrli u budućnost demokracije“ – (Ibid.) Da bi
koncept politike NATO-a bio što jasniji, potrebno je istaknuti pozadinu njegovog stvaranja i
širenja. NATO je savez nastao kao odgovor na hladnoratovsku politiku. Ne postoji
jedinstveno mišljenje o mjestu, ulozi i utjecaju NATO saveza u suvremenim međunarodnim
odnosima, kao što ni za međunarodne činitelje ne postoji manje složenosti, manjeg značaja i
ograničenijeg utjecaja u međunarodnoj zajednici. O NATO savezu u međunarodnim
odnosima danas postoje različita mišljenja. Jedni promišljaju NATO kao progresivni vojno-
politički savez sa osnovnom zadaćom da osigura mir, slobodu i državnu neovisnost, te
sposobnost djelovanja na međunarodnom planu svim demokratskim državama. To je
uključivalo i postupno širenje na nove zemlje u istočnoj i jugoistočnoj Europi. Takvo
mišljenje podupire Njemačka i bivši ministar Volkker Ruhe koji zastupa tezu da je stupanj
dosegnute demokratizacije u tim zemljama valjan razlog za njihovo primanje jer „ako Zapad
ne izveze stabilnost, uvest će nestabilnosti.“ – (Tatalović 1995:19). Rat u Hrvatskoj i Bosni
poslužio je NATO-u da sagledavajući njihovu tragičnost, paraliziraju širenje svjetskih
činitelja – (Ibid.) Pristup umjeren na onemogućavanje širenja rata izvan Hrvatske i BIH
omogućio je NATO-u da se sada bez ikakvih napora proširi kroz „Partnerstvo za mir“ na
gotovo sve zemlje istočne i jugoistočne Europe, zaobilazeći pritom Hrvatsku i BIH.
Zaustavljanje širenja rata izvan Hrvatske i BIH, na čemu inzistira NATO povezano je s
njegovim postupnim širenjem prema istoku. Prema mišljenju dužnosnika NATO-a, tek kad se
stvori čvrsti sigurnosni obruč oko ratnog prostora na Balkanu, moguće je učinkovitije
djelovati na zaustavljanje rata. Ovaj pristup je za NATO članice i potpisnike „Partnerstva za
mir“ bio jeftiniji i sigurniji.
„ Međutim, na taj način NATO i međunarodna zajednica, svjesno ili ne, sav teret
rješavanja krize na Balkanu i značajnu cijenu u uspostavi sustava sigurnosti u ovom djelu
Europe prebacuju na Hrvatsku i BIH, koje bi prema sadašnjem stanju stvari, tek kada plate
tu cijenu, mogle pristupiti „Partnerstvu za mir“.“ – (Tatalović 1995:31) Iako je studija Siniše
Tatalovića pod naslovom „NATO, partnerstvo za mir – položaj i perspektive zemalja istočne i
jugoistočne Europe“ napisana još 1995. godine, Tatalović je sa posebnom intuitivnošću
detektirao smjer politike NATO-a. NATO savez bio je selektivan u nuđenju „Partnerstva za
mir“, nekima nudeći put u „Zapad“, nekima „Drugosti“.
 Iako je Imaginarni Balkan Marije Todorove pretrpio niz kritika, njezino je djelo od
neupitne važnosti za etabliranje jugoistočnih studija i balkanskog diskursa. Svojim je djelom
ukazala na nužnost primjene jedinstvenog znanstvenog metodološkog pristupa Balkanu i
njegovim kompleksnim, fluidnim i autentičnim povijesnim procesima. Iako je u njezinom
djelu moguće učitati niz nedosljednosti, generalizacije i selektivno korištenje izvora,
Todorova je nepobitno svojom pionirskom studijom najavila novi pristup istraživanju
Balkana. Balkan je tako postao „treća zona“, hibrid Istoka i Zapada čiju je problematiku i
fenomenološku osobitost potrebno sagledati u kontekstu povijesnih kulturnih, religijskih i
političkih sukoba koji su oblikovali područje „Drugosti“.

Literatura:

1. BREGLEC. Zrinka. 2015. „BALKAN KAO PRAZAN ILI LEBDEĆI OZNAČITELJ U

HRVATSKOM JAVNOM I POLITIČKOM DISKURZU“, Rektorova nagrada. Filozofski
fakultet u Zagrebu. Mentorstvo: dr.sc. Anera Ryznar. Zagreb.

2.KALANJ. Rade. 2001. „Kulturni imperijalizam. Kritički pogledi Edwarda Saida“. Socijalna
ekologija. Vol 10. No 1-2. Zagreb

3.LAZAREVIĆ-RADAK. Sanja. 2013. „Nevidljivi Balkan: prilog istoriji postkolonijalnih

geografija“. Mali Nemo. Pančevo.

4. PLETIKOSA. Anja. 2013. „Balkanizam kao kolonijalizam: "Ministarstvo boli" Dubravke

Ugrešić kao "Deca ponoći" Salmana Rushdija“. JAT. Zagreb.

5.TANASIĆ. Nevena. 2010. „ Denotacija i konotacija pojma Balkan i njegovih izvedenica“.

Hrvatistika. Vol. 4 No.4. Zagreb.

6.TATALOVIĆ. Siniša. 1995. „ NATO, partnerstvo za mir – položaj i perspektive zemalja

istočne i jugoistočne Europe“. Politička misao. Vol 31. No.2. Zagreb.

7.TODOROVA. Marija. 1999. „Imaginarni Balkan“. Biblioteka 20. vek. Beograd

8.VELAGIĆ. Zoran. 1997. „ Maria Todorova: Imagining the Balkan“. Prikazi i recenzije.
Migracijske teme. Vol 13. No.4. Zagreb.

Internet izvor:
LAZAREVIĆ-RADAK. Sonja. „ Balkan i istočna Europa: zamišljene geografije“-
https://www.academia.edu/19243326/Balkan_i_Isto%C4%8Dna_Evropa_zami%C5%A1ljene_geograf
ije_The_Balkans_and_Eastern_Europe_Invented_Geographies (pogledano 30.4.2019)