1.

UVOD

a) Formulacija istraživačkog pitanja

„ Riječ se doslovno potkrada u svako uzajaman djelovanje i svaki uzajaman

dodir ljudi. U riječima su realizirane bezbrojne ideološke niti koje prošivaju
sve oblasti socijalne komunikacije. Sasvim je razumljivo što će riječi biti
najosjetljiviji pokazatelji socijalnih promjena, i to tamo gdje se one tek naziru“
– M. Bahtin1

Nedugo nakon ove konstatacije, Bahtin je u svom eseju Oblici vremena i kronotopa etablirao
koncept kronotopa, nagovješćujući pritom pojavu novih, propulzivnih teorijskih modela koji su
sredinom 70-ih godina promptno zaposjedali znanstvenu scenu, subvertirajući anakrone teorijske
i metodološke paradigme otupljenih kritičkih sposobnosti. Iako se taj ruski teoretičar ne smatra
kreatorom neke zasebne znanstvene paradigme, njegov je metodološki instrumentarij ukazivao na
nove interpretativno-analitičke mogućnosti koje nudi istraživanje književnog žanra. Bahtinov je
koncept kronotopa povezivao tematiku radnje i tipologiju ambijenta, emfatično naglašavajući da
oblici zapeta i prostorni modeli koji su povezani u kronotopu proizlaze iz prepoznatljivog
kulturnog repertoara.2 Bahtin je smatrao da su ljudsko iskustvo i recepcija proizvod kulturološki
određenih semantičkih registara, stoga su žanrovske konvencije rezultat epistemološkog i
tematskog repertoara vremena. U jednoj od svojih sljedećih rasprava navodi : „(…) jezik kao
riznica slika u osnovi je kronotopski“ , implicirajući pritom da je on proizvod materijalne
imaginacije koja djeluje na razini jezičnih i pojmovnih formacija, imaginacije koja asimilira
povijesnu realnost u poetsku sliku i koja proizvodi ono što naziva realističnom emblematikom3
No realistična emblematika (kako je on naziva) u osnovi je društveni imaginarij, diskurzivna
konstrukcija i reprezentacija različitih formi i manifestacija kolektivnih identiteta etničke,
konfesionalne, kulturne provenijencije u nekom vremensko-prostornom kontekstu. Tekst je ( kao
transparentni medij zbilje) tako neraskidivo vezan sa svijetom koji je prikazan tekstom i
povijesnim vremenom koje stvara tekst.4 Sastavljena od konstitutivnih elementa društvenog i
1
Bahtin, M. M., Vološinov V. N., Marksizam i filozofija jezika, 1980., 20.

2
Biti, V., Preobrazbe suvremene teorije pripovijedanja, 1992., 400.

3
Bahtin, M. M., „Forms of Time and Chronotope in the Novel“ u: The Dialogic Imagination, 1981., 223.

4
Brković, I., Političko i sveto, 2018., 31 – cit: Bahtin, O romanu, 1989., 384.
kulturnog imaginarnog u okviru kojega se u nekom povijesnom trenutku oblikuju specifični
identitetski modeli, ta „književna“ slika postaje predmet proučavanja historijske imagologije.
Upravo će prostor tzv. carigradskog druma opisan u putopisnim djelima trojice hrvatskih
diplomata, analiziran iz perspektive historijske imagologije, književnosti i postmoderne
geografije, poslužiti kao predložak za interdisciplinarno istraživanje promjena društvenog i
kulturnog imaginarija tijekom ranoga novog vijeka. Budući da su trojica autora čija su djela
predložak za ovu historijsko-imagološku analizu baštinici ranonovovjekovnog europskog sustava
mišljenja koji se temelji na antitetičkoj opreci spram islamskog „Drugog“, dijakronijska analiza
njihovih predodžbi o prostoru i etnokulturnim karakteristikama stanovništva na prostoru
carogradskog druma može pružiti uvid u procese transformacija i modifikacija autopredodžbi i
heteropredodžbi, odnosno, općenito procesa proizvodnje znanja o „Drugom“ tijekom ranoga
novog vijeka.
Putopisni tekstovi kao narativne artikulacije društvenog i kulturnog imaginarija bit će
podvrgnuti trodimenzionalnom ispitivanju. Upisujući se u okvir paradigme prostornog obrata, cilj
je ovog istraživačkog zadatka rekonstruirati prostor reprezentacije (koji se zasniva na
klasifikaciji H. Lefebvrea), tzv. spacijalni imaginarij koji oblikuje kognitivno-afektivni okvir
pojedinca i kolektiva koji je konstruiran pomoću proživljenih iskustava, percepcije i spoznaje 5 i
koji se kao takav može tumačiti kao rezultat historijske dinamike. Ne ulazeći pritom u podrobniju
elaboraciju teorijskih uporišta koja će biti prikazana u sljedećim poglavljima, analitički ću
instrumentariji temeljiti na metodološkim polazištima historijske imagologije koja počiva na
interrelacioniranoj trodimenzionalnoj analizi teksta, interteksta i konteksta kako bi odčitala
generatore procesa transformacije i modifikacije koji su doveli do promjena u kreiranju
predodžbi o osmanskog “Drugog”. Imaginarni konstrukti prostora carigradskog druma promatrat
će se iz dijakronijske perspektive kako bi se njihovom komparacijom što točnije utvrdila
transmisija, rekurentnost ili pak nestajanje imagema, te njihovo pozicioniranje i figuriranje u
zadanom epistemološkom okviru. Naposljetku, određeni elementi prostora i njihova interpolacija
u okvire različitih narativnih tekstova biti će razmatrani u kontekstu političkih i ideoloških
matrica vremena njihova nastanka, što će omogućiti i utvrđivanje njihove pragmatične svrhe i
funkcije. Osim navedenog, interpretativno-analitički model će uključivati i detektiranje
intertekstualnih poveznica između različitih žanrovskih formi ( topološka struktura, leksička i

5
Grgas, S., „ O hrvatskom spacijalnom imaginariju“, u: Mjesto, granica, identitet, 2014., 52.
gramatička obilježja, stilske posebnosti etc.) te nastojati odrediti njihov odnos sa žanrovski
sličnim djelima te općenito modalitete interdiskurzivne cirkulacije. Dijakronijskom
komparacijom specifičnih žanrovskih elemenata u skladu sa književnom prakse vremena u kojem
je nastao putopis, utvrđivati će se retoričke figure, forma i pripovjedne strategije (koje prema I.
Beljanu oblikuju mišljenje 6) kojima je oblikovan sadržaj i recepcijski učinak koji se njima
postizao. „Pripovjedačeva upućenost i zanimljivost njegova znanja, odnosno njegovih obavijesti
mora kod recipijenta izazvati znatiželju“7, navodi D.Duda. Budući je zanimljivost povijesno
promjenjiva kategorija, ne samo u odnosu na recipijenta, nego i u odnosu na vrijeme u kojemu je
nastala, ne može se zanemariti pripovjedačeva pristranost. Tada se ni jedno djelo osim
faktografskih dokumenata (kao dokaza povijesnih zbivanja) ne može shvatiti kao relevantan
historiografski dokument, nego se treba proučavati kao narativna konstrukcija. 8
Od Vrančićevih putopisnih apokaliptičnih deskripcija, preko Palmotićevih krusadističkih
invokacija, pa do Boškovićevih prirodno-znanstvenih opservacija o dekadenciji, mijenjala se
simbolička matrica koja je simultano pratila proces transformacije europskog svjetonazora, a
posljedično i promjena vrednovanja osmanske kulturne domene. Stoga je cilj je ovog rada iz
perspektive historijsko-imagološke analize utvrditi identitetske i sociohistorijske uvjete koji su
generirali proces stvaranja autopredodžba, heteropredodžba i metapredodžba o prostoru
carigradskog druma te ukazati na konstruktivne elemente društveno-kulturnog imaginarija koji su
oblikovali referencijalne okvire i afirmirali identitetske modele koji se grade oko opreke "Mi" i
"Oni", Istok i Zapad.

2. Valorizacija stupnja istraženosti

Izvještaj Antuna Vrančića pod naslovom Putovanje iz Budima u Drinopolje iz 1553. godine,

6
Beljan, I., „ Naracija u historiografiji: Teorijski aspekti“, 2010., 207-2015.

7
Duda, D., Priča i putovanje, Zagreb 1998., str. 42.

8
Slavić, D. – A. Domjanić., „ Žanrovska odredba autobiografije u Kumičićevu djelu Pod pupkom“, 2015., 368.
putopisni spjev „Dubrovnik ponovljen“ Jakete Palmotića Dionorića koji je nastao na temelju
autorova poklisarskog iskustva između 1667 i 1669. godine, te Putopisni dnevnik Ruđera
Boškovića iz 1752. godine djela su koja nisu nepoznata akademskoj zajednici, no frapantan
imagološki potencijal ovih izvora do sada nije adekvatno historijski evaluiran. No ipak, vrijedi
spomenuti preliminarne studije koje će mi poslužiti kao polazište za ovaj rad. Iako ne postoje
historijsko-imagološka djela koja se bave analizom prostora carigradskog druma, nužno je
ukazati na nekoliko važnih studija čiji su mi znanstveni rezultati poslužili kao uporišta za
razumijevanje toga prostora i povijesnog konteksta nastanka triju izvora koje ću analizirati. Osim
toga, konzultirala sam i monografije u kojima su obrađene biografije, diplomatska aktivnost,
političko, ideološko i konfesionalno opredjeljenje pisaca, što mi je omogućilo razumijevanje
svjetonazora autora spomenutih triju izvora i njihovog spoznajnog horizonta.
Radi što jednostavnijeg uvida, započeti ću s literaturom o diplomatskom izvješću Antuna
Vrančića. Njime se bavila D. Mrdeža Antonina u članku Similarities and Differences of
Discourses in Travel Books of Antun Vrančić and Marco Antonio Pigafetta. Autorica komparira
putopisne narative Antuna Vrančića i Marca Antonia Pigafette zaključujući da je njihova
reprezentacija prostora bila određena različitim ideološko-političkim koordinatama. 9 Znanstveni
interes Antuna Vrančića dominantno je oblikovan humanističkim idealima 16. stoljeća o čemu u
10
članku Aonio Paleario i Antun Vrančić objavljenom 1992. godine piše Leo Košuta. Ipak , od
neizmjerne važnosti pri kontekstualiziranju Vrančićevih putopisnih opservacija bila mi je
monografija Carigradska pisma Antuna Vrančića objavljena 2018. godine koja osim širokog
uvida habsburško-osmanske diplomatske interakcije ( u koju spada i putopisno izvješće) nudi

precizne kartografske prikaze Vrančićevih diplomatskih misija.11

Barokni spjev Jakete Pamotića Dionorića pripada epskom literarnom žanru, no koji sadrži i
elemente memoarističke/dnevničke proze te je zbog svoje hibridne žanrovske forme zanimljiv
književnim povjesničarima. Standardizirani epski obrasci specifični za barokni ep obrađeni su u
9
Mrdeža-Antonina, D., „Similarities and Differences of Discourses in Travel Books of Antun Vrančić and Marco
Antonio Pigafetta“, 2012.

10
Košuta, L., „Aonio Paleario i Antun Vrančić“,1992.

11
Blažević, Z. – A., Vlašić, Carigradska pisma Antuna Vrančića, 2018.
studiji Slavice Stojan iz 2014. godine pod naslovom Dubrovnik ponovljen Jateke Palmotića
Dionorića, u kojoj autorica donosi i cjelovitu transkripciju epa. Ipak, krucijalno polazište u
razmatranju historijsko-imagološke dimenzije Palmotićevih djela monografija je Ivane Brković
indikativnog naslova Političko i sveto. Identitet prostora i prostori identiteta u dubrovačkoj
književnosti 17. stoljeća publicirana 2018. godine. Studija nudi dijakronijski presjek dubrovačke
književne scene 17. stoljeća (kojoj pripada ep J. Palmotića Dionorića) i pregled diskurzivnih
faktora koji su modelirali stvarni i imaginarni prostor dubrovačkog identiteta. Za kontekstualno
pak fiksiranje Palmotićevog svjetonazora koji pripada "obitelji mišljenja" dubrovačkog
ekskluzivnog patricijskog kruga, nezaobilazno je djelo Lovra Kunčevića Mit o Dubrovniku.
Diskurs o identitetu renesansnog grada iz 2015. godine. Kunčević prati tri flukturirajuća
identitetska diskursa koji su se zbog „koherentnosti dubrovačkog urbanog identiteta mogli bez
proturječnosti stajati i zajedno, ponekad se i bez jasnih granica pretapati jedan u drugi“ 12 i koji su
se modelirani prema političkim i ideološkim interesima dubrovačke patricijske elite. Iz te
društveno-ideološke optike treba sagledati Palmotićevu lojalnost dubrovačkoj vlasteli i njegov
panegirični spjev posvećen dubrovačkoj diplomaciji. Također, modaliteti poklisarskih praksa,
sistem darivanja koji se temeljio na logici analogije, odnosno, koji je bio analogan društvenom i
političkom utjecaju osmanskog dužnosnika koji je bio primatelj dara i ostale strategije
dubrovačke diplomacije opisane su u radovima Vesne Miović. Ostala sekundarna literatura od
važnosti za ovaj rad biti će spomenuta.
Posljednji, dnevnički strukturiran opis putovanja pod naslovom Putopisni dnevnik iz
Carigrada u Poljsku Ruđera Boškovića pisan nadahnut racionalističkim i prosvjetiteljskim
diskursom, ostao je u odnosu na Boškovićevo znanstveno djelovanje u području matematike,
fizike, astronomije, geodezije i filozofije posve sporedan. Identificiranje Boškovića isključivo
kao prosvijećenog znanstvenika, ali rijetko ili tek usputno i kao diplomata, razlogom je činjenice
da se o njemu uglavnom pisalo iz perspektive povijesti znanosti, dok je u historiografiji relativno
slabo obrađen. Poznavanje Boškovićeva života i djelovanje, odnosno kontekstualnih determinanti
koje su oblikovale njegov ideološki horizont temeljit će se na radovima Hrvoje Gračanina, Ivana
Supeka, Josipa Torbarina i drugih.
Problematiziranje carigradskog druma kao frekventnog komunikacijskog pravca između
Europe i Osmanskog Carstva tijekom ranonovovjekovne povijesti relativno je slabo zastupljeno u

12
Kunčević, L., Mit o Dubrovniku, 2015., 22.
historijskoj znanosti. Međutim, kao vrijedan sintetički prikaz razvoja carigradskog druma ili Via
Militaris, pod kojim se nazivom taj put najčešće sreće u srednjovjekovnim izvorima, ističem
disertaciju Matthewa Larnacka pod naslovom All roads lead to Constantinopole: Exploring the
Via Militaris in the medieval Balkans,600-1204. iz 2016. godine. Iako se autor bavi prikazom
prostora carigradskog druma u djelima srednjovjekovnih pisaca, rad može poslužiti kao
komparativan materijal za iščitavanje intertekstualnih transfera između srednjovjekovnih i
novovjekovnih pisaca. Zanimljivo je tek ovlaš spomenuti da upravo Vrančić gotovo u potpunosti
preuzima antičku toponomastičku nomenklaturu13 utemeljenu na ptolomejskoj karti koja je
baštinjena od srednjovjekovnih autoriteta i koja je u srednjem vijeku služila kao ključan argument
za legitimaciju križarskih pohoda.
Podrobniji prikaz spomenutih radova bit će obuhvaćen sljedećim poglavljima.

3. TEORIJSKI MODELI I ANALITIČKI POSTUPAK

Postmodernizam je odbacio vjeru u objektivnu spoznaju i znanje posredovano jezikom kao

refleksijom povijesne zbilje. Negirajući velike metapripovijesti i mogućnost da se znanje o
društvu može obuhvati nekom općom teorijom sa univerzalističkom tendencijom,
postmodernistička je teorija zahtijevala dekonstrukciju objektivnih „istina“. Dotad
prevladavajuća modernistička paradigma zasnovana na vjeri u racionalnost, objektivnost i
temeljne „istine“ na čijoj se misaonoj baštinu baziralo historicističko gledište utemeljeno na
„dominaciji referencijalne filozofije jezika“ 14 gubila je vjerodostojnost. Kritika postmodernista
upućena historiografiji zasnivala se na argumentu da „historiografija ne nudi obavijesti o
prošlosti, već o drugim interpretacijama prošlosti“ posredstvom jezika i književnosti.
„Tradicionalna se historiografija ovim pitanjima (uglavnom) nije bavila, strogo je odjeljivala
historiografiju od književnosti, smatrajući da se prva bavi realnim, a druga imaginarnim
predmetima ; jezik je držala tek instrumentom, a pripovjedne tehnike „neutralnom ambalažom“ u

13
Blažević, Z., Ilirizam prije ilirizma, 2008.,

14
Blažević, Z. Prevođenje povijesti. Teorijski obrati i suvremena historijska znanost, 2014., 82.
koju se pakiraju povijesne činjenice, tipom diskursa koji je prirodno prikazan za izravno
prezentiranje povijesnih činjenica.“15
Posljedice postmodernističke filozofije koje su iznjedrile lingvistički obrat kao jezgru svojih
misli, snažno su utjecale na historiografsku znanost i ova njezina dotadašnja metodološka
polazišta. Lingvistički obrat koji je zastupao je shvaćanje da „jezik nije tek nomenklatura za
stvari koje postoje izvan njega, nego da oblikuje mišljenje i proizvodi vlastite kategorije“ 16,
doveo je u pitanje mogućnost objektivnog prezentiranja činjenica. „Otvoren je niz problema:
sama zbilja, „činjenica“ koja postoji i treba je samo jezično prezentirati, postala je diskutabilna ,
jezik i pripovjedne strukture kojima se historiografi služe prestali su biti prirodni i neupitni, a
historiografsko rekonstruiranje kritizirano je kao konstruiranje povijesne zbilje koja je
nespoznatljiva umu povjesničara“17 i kao takva, fiktivna. Na neke od ovih historiografskih
„pogreške“ upozorio je i H. White. Prema Whitu, pokušaj da ispriča „realno“ stanje prošlih
događaja onemogućeno je upravo zbog činjenice da se svaki prikaz povijesti neizbježno koristi
jezikom koji je figurativan i već sadrži značenje u svojim strukturama. Iluzija povjesničara da je
vrijednosno neutralna i nepristrana prezentacija činjenica moguća već je u svojoj srži
onemogućena budući da je svaki povijesni narativni iskaz simbolički intoniran i sadrži dublju
razinu značenja na koju upućuje figurativni jezik. Historiografija je stoga prema Whiteu morala
pristupiti izvoru kao već selektiranom iskazu koji sadrži ideološka, simbolička i imaginarna
svojstva, književne kodove kojima iskaz postiže uvjerljivost i kojima se proizvodi značenje u
nekim prostorno-vremenskim okolnostima.18 Polazeći od premise da objektivne činjenice nije
moguće apstrahirat, no da je moguće iščitati elemente koji su u nekoj povijesnoj epohi proizvodili
značenje sa svim svojim imaginativnim i retoričkim sadržajem, omogućen je put historijskom
obratu.
Historijska je znanost tijekom lingvističkog obrata osim sa kritikom upućenom na račun
nevjerodostojnih interpretacija bila suočena i sa problemima „zatomljenim dominacijom
historicističke misli“19, koja je povlastila pojam vremena i povijesne procese tumačila kao
15
Beljan, I., 2010., 202 – cit: White, H., „ Fabulacija književnosti i problem istine u reprezentaciji povijesti“, 2003., 34

16
Ibid.

17
Ibid., 203.

18
Više vidi u: White, H., The Content oft he Form, 1987.

19
Grgas, S., 2014., 50.
linearne i monolitne faze razvoja. “U tom smislu je lingvistički obrat prokrčio put historijskom
obratu jer je historičnost – shvaćena kao priznanje kontingentnog te temporalno i socijalno
situiranog karaktera naših uvjerenja, vrijednosti, institucija i praksi – podupirala kako održavanje
oslabljenog koncepta diskursa.“20 Središnja načela historicizma (impostirana još u 19. stoljeću) na
čijoj se misaonoj baštini temeljilo suvremeno historiografsko motrište prema kojim postoje opći,
predvidivi i nepromjenjivi zakoni povijesnoga procesa koji određuju smjer kretanja društvenoga
razvoja utemeljenog na pretpostavci u jedinstvenost svijeta (kao što naglašava Popper K. R.) 21,
diskreditirana su postmodenističkim shvaćanjem društvene zbilje kao fragmentirane i fluidne
kategorije.
Nove misaona strujanja suočila su ne samo historijsku, već i druge humanističke znanosti sa
nužnošću revidiranja istraživačkih rezultata nastalim na pozicioniranim misaonim motrištima, a
historijska se znanost pred zahtjevima novog svjetonazora „povlačenjem u ateorizam naivno
nadala da će sačuvati auru svoje „egzaktnosti“ 22. Ipak, posljedice su lingvističkog i kulturnog
obrata ostavile snažan utisak na suvremenu znanost i njezina teorijska polazišta. U slučaju
23
historijske znanosti, to je značilo “odbacivanje pozitivističke historije“ i nužnost otkrivanja
”povijesnih slojeva vlastite kulture u diskontinuitetima, asocijacijama ideja, nizovima i
24
diskursima“ kako bi se eliminirala ideja totalne povijesti i jedinstvenog modela civilizacije.
Novi je pristup inzistirao na ispravljanju „objektivne“ istine koju je uspostavilo „društvo
znanja“25, poziciju na temelju koje su historiografi povezivali vlastite vrijednosti sa povijesnim

20
Blažević , Z., 2014., 11 - cit. Speigel, 2005., 25.
21
Više vidi: Popper, K., R., The Poverty of Historicism, 1957.

22
Blažević, Z., 2008., 18.

Hunt, L., Nova kulturna historija, 2001., 65. – cit: Foucault, M., The Order of Things. An Archaeology oft he
23

Human Science, 1973., 14.

24
Ibid., 65.

25
Sintagmu ”društvo znanja” koristim na tragu definicije P. K. Liessmanna koji ”društvo znanja” tumači prema
sljedećem : ”Društvo koje samo sebe definira “znanjem” moglo bi se zamisliti kao društvo u kojem su razum i
uviđavnost, prosuđivanje i oprez, dugoročno mišljenje i pametno promišljanje, znanstvena radoznalost i kritička
autorefleksija, prikupljanje argumenata i preispitivanje hipoteza konačno dobili prevagu nad iracionalnošću i
ideologijom, praznovjerjem i umišljanjem, požudom i odsutnošću duha. Svaki pogled na recentno društvo pokazuje,
međutim, da znanje toga društva nema nikakve veze s onim što se u europskoj tradiciji počam od antike povezivalo s
krepostima: s uviđavnošću, životno praktičnom pameću, pa napokon i mudrošću.” - više vidi u: Liessmann, K. P.,
Teorija neobrazovanosti. Zablude društva znanja, 2008., 23-43.
svjetovima. Inspirirana teorijskim i metodološkim impulsima „kulturnog obrata“, historijska je
znanost prihvatila nove konceptualizacije kulture i društva kao dinamičnih i nestabilnih fenomena
koji se mijenjaju u odnosu na specifičan prostorno-vremenski kontekst. Fokus je „nove kulturne
historije“ stoga bio usmjeren na „istraživanje problema analize i interpretacije kompleksnih
kulturnih formi, reprezentacija i praksi te njihova odnosa prema okolnim društvenim,
ekonomskim i političkim konfiguracijama.“ 26 Zbog „heterogenosti i pluralnosti svog
istraživačkog pitanja“ 27, iz okvira „nove kulturna historija“ niknuo je niz novih interdisciplinarno
orijentiranih analitičkih paradigma. Iz ovog žarišta krajem 1960-ih razvila se historijska
imagologija, kritička i analitička paradigma koja se izvorno pojavila unutar komparativne
književnosti i koja je nastojala „epistemološki propitati i analitički istražiti fenomene kulturne
razlike, diskurzivne konstrukcije i reprezentacije različitih formi i manifestacija kolektivnih
identiteta i alteriteta.“28 Cilj imagologije bio je detektirati različite reprezentacijske strategije
kojima se konstruirao društveni i kulturni imaginarij, odnosno sisteme predodžba kojima se
oblikovao identitet u skladu sa nekom povijesnom ideološkom shemom, ali i marginalizirao
„ostatak“ – „Drugi“. U svojim začecima imagologija je u okviru komparativne književnosti bila
privržena fikcionalnim književnim djelima, no disciplinska suradnja sa historijskom znanosti
proširila je opus istraživačkog polja i na neknjiževnu građu i tekstove proizašle iz različitih
povijesnih i epistemoloških okvira. Fokus historijske imagologije usmjerio se na iščitavanje
predodžba, stereotipa i tipičnih slika-imagema koje korespondiraju sa diskursom kulturnog
vrednovanja u nekom povijesnog konteksta posredstvom kojih se stvarala iskrivljena
slika/predrasuda/mit (mirage)29 o stranim zemljama i kulturama. No predmet analize historijske
imagologije ograničio se na istraživanje književnih elemenata (toposa, stilskih i estetskih figura,
atribucija i opisa) koji se tiču isključivo etno-karakterološkog vrednovanja grupe, isključujući iz
svog fokusa spacijalne imaginacije i reprezentacije prostora kao personifikacije grupe koja na
njima egzistira. Kao što ću pokazati na primjeru vlastitog istraživačkog pitanja, prostorne
reprezentacije reflektiraju predodžbe analogne vrednovanju grupe. Gradnja imaginarnog
identiteta ne funkcionira bez prostornih točaka koje imaju konsenzusom uspostavljeno
26
Sarić, N., „ Razgovor. Zrinka Blažević“, Pro tempore, 2009., 395.

27
Ibid.

28
Blažević, Z., 2014., 123.

29
Dukić, D., - Z., Blažević, Kako vidimo strane zemlje. Uvod u imagologiju, 2009., 6
simboličko značenje.30 Prostor tako često služi kao personifikacija ljudskih osobina. On prožima
likove povezujući ih u jedan stereotip tako da se njihova najprepoznatljivije karakteristike stapaju
sa prostorom, odnosno, u imaginarnim se prostorima likovi stapaju sa krajolikom koji ih
okružuje. 31 Ilustrativno, motiv hana (turskog prenoćišta), džamije ili minareta koje koriste trojica
putopisaca manifestira se kao prepoznatljivost nečijeg života prema zemljopisnim
koordinatama.32 Također, motiv se šatora pojavljuje kao indikator ratnih zbivanja, ali i kao
personifikacija neprijatelja. Ovi primjeri dokazuju da su društveni imaginarij zaposjeda prostor i
da prostor poprima vrijednosne konotacije u skladu sa vrednovanjem grupe koja u njemu
prebiva.Da su prostor i imaginarni identiteti nerazdvojne kategorije upućuje i S. Grgina prema
kojem :

„(…) spacijalni imaginarij nije privukao osobitu pozornost upravo zato što imaginarij
pripada identitetskog diskursu, ili, drugačije rečeno, kada govorimo o njemu, nužno u
prvi plan stavljamo mjesto, a ne samo prostor. Bez obzira radi li se o pojedincu ili
kolektivitetu, mjesto referira na onaj dio prostora koji se doživljajno izdvaja iz
protežnosti, bilo da je riječ o afektivnoj privrženost, orijentacijskoj točci spoznavanja,
boravištu ili ishodištu sjećanja.“33

Na temelju navedenog, spacijalni se imaginarij može definirati kao kognitivno-afektivni okvir

pojedinca i kolektiva koji je konstruiran pomoću iskustvenih, perceptivnih i spoznajnih dosega u
nekom povijesnom vremenu. On je „dominantan označitelj koji konfigurira i uspostavlja
amorfnu protežnost ozemlja“, ali i „objedinjujuća konfiguracija koja supsumira ono što je
34
relevantno i marginalizira ostatak.“ Odnosno, prostor se obrazuje ne samo pozitivnim
određenjem nego već i strategijama isključiva te logikom pozicioniranja prema „Drugom“. To
potvrđuje neupitnu vezu identiteta/alteriteta i prostora ,no s obzirom da su identiteti nedovršene
kategorije podvrgnute trajnom restrukturiranju i repozicioniranju, njihova će se proizvodnja

30
Lujanović, N., Prostor za otpadnike. Od ideologije i identiteta do književnog polja, 2018., 116.

31
Ibid., 107.

32
Ibid.

33
Grgas, S., 2014., 52.

34
Ibid., 53-54.
vršiti različitim diskurzivnim strategijama u skladu sa društveno-političkim kontekstom. Budući
da je književnost jedna od diskurzivnih praksa, upravo će se posredstvom nje proizvoditi
društveni imaginariji i razlike u prostoru kojima će se održavati društvene i spacijalne separacije.
35
Iste zaključke navode Soja, Lefebvre i Foucault prema kojima književni prostor upućuje na
poveznice s realnim prostorom i simbolički se upisuje u materijalne prostore, te tako proizvodi
življeni i društveni prostor i provodi kulturnu simbolizaciju koja pridonosi konstruiranju
stvarnog i imaginarnog.36 Ovi se navodi slažu sa prethodnim premisama prema kojima je tekst
višestruko kodiran i impregniran ideološkim, simboličkim i imaginarnim (napose identitetskim)
sadržajem u skladu s kojim je oblikovan i element prostora u njemu. Primjenom ovih tvrdnji na
putopise trojice autora, iščitavanje identitetskih predodžba (identitet / alteritet) u „narativno
strukturiranom prostoru“37 kao refleksiji društvenog imaginarija čini se mogućim i opravdanim.
Ilustrativno, Palmotić Dubrovnik (mjesto identiteta) oblikuje kao idealni prostor kome
suprotstavlja mističan i mračan prostor Osmanskog Carstva kao svojem opozitu, Vrančić u
prostoru Osmanskog Carstva traži antičke ostatke, ostatke identiteta koji sada propadaju u
prostoru alteriteta, a Bošković prekoračenjem rijeke Dnjestar ostavlja „zapuštenu divljinu“ 38 i
ulazi u spoznatljiv identitetski prostor, samo su neki od primjera koji dokazuju ispreplitanje
identiteta i prostora. Ne ulazeći u dublja obrazloženja interpretativno-analitičkog modela koji će
spajati reprezentacije prostora i reprezentacije identiteta i koji će biti pojašnjen na kraju
poglavlja, držim da je prije svega nužno ukazati na teorijska i metodološka polazišta na kojima
će biti utemeljena moja analitička shema.
„Geografska imaginacija je previše prožimajuća i značajna činjenica intelektualnog života da
bi bila prepuštena samo geografima“39, naglasio je D. Harvey u svom članu Geographical
knowledge int he eye oft he power još 1995. godine. Dosta, humana geografija doživjela je
posljednja dva desetljeća konceptualnu i metodološku renesansu, transformirajući se u jednu od
najdinamičnijih, inovativnijih i utjecajnijih pravaca u društvenim znanostima. Disciplina koja je
dugo patila od negativne reputacije kritizirana kao trivijalno, isključivo empiričko polje sa malo
35
Lujanović, N., 2018., 113.

36
Brković, 2018., 42-43

37
Zoran, G., „ Towards a Theory of Space in Narrative“, 318.

38
Bošković, R., J., Dnevnik putovanja. iz Carigrada u Poljsku, ur. Krklec, G., prev. Katalinić, M., 1951., 130.

39
Harvey, D., „Geographical knowledge int he eye oft he power“, 1995., 161.
analitičkog sadržaja, postala je tijekom 80-ih uvoznica ideja koja je zaposjedala društvene i
humanističke znanosti.40 Upravo je globalizacija, kako tvrde B. Warf i S. Arias u svojoj knjizi
The Spatial Turn, povlastila pojam lokacije, uvodeći u znanstveni diskurs pojam prostornosti na
velika vrata. „Prostor, mjesto, mapiranje i geografske imaginacije postali se uobičajene teme u
različitim analitičkim poljima“41, a pojam je prostora penetrirao u društvene znanosti, nudeći
raznovrsne, kompleksne i često začudne serije različitih (fizikalnih, mitoloških, simboličkih,
imaginarnih, lingvističkih, kartografskih, perceptivnih, performativnih, etc.) lokacija.42 Koncept
prostora koji se počinje tumačiti kompleksna mreža tokova i temporalnih slojeva, kako ističe D.
Harvey u The Condition of Posmodenity, presudno je mijenjao orijentaciju znanstvene paradigme
koja je dala pojmu prostornosti pripadajući dignitet. Sve više recentnih studija isticalo je
participaciju prostora i njegovu presudnu ulogu u oblikovanju društveno-socijalnih konstrukcija
naglašavajući:

„(….) nijedna se društvena ili kulturalna pojava ne može otrgnuti iz svojega

spacijalnog konteksta. Geografija stoga nije nekakva subordinirana naknadna primisao
povijesti u konstrukciji društvenog života, već se ne može doći do ikakvog smislenog
razumijevanja načina kako ljudska bića produciraju ili reproduciraju svoje svjetove a
da se ne pozovemo na činjenicu da je ono društveno, temporalno, intelektualno i
osobno neizbježno uvijek i svugdje spacijalno.“43

Prema M. Ott, prostorni je obrat „nastupio kao spoznajno-kritičko stajalište, utoliko što poseže za
onom strukturalističkom prostornom orijentacijom koja je „ zahtijevala odmak od vremenskih
linearnih konstrukcija i proglasila da je prijeko potrebno teorijski ravnopravno postupanje prema
kulturnim prostorima.“44 Stav M. Ott dijelilo je sve veći broj apologeta prostornog obrata, a
„dojam o promjeni paradigme bio je pojačan okolnošću da je nova paradigma prostornosti
sučeljena s iskrivljenom i istodobno zastarjelom predodžbom o vremenitosti i historicitetu, kao da
40
Warf, B. – S., Arias, The Spatial Turn, 2009., 1.

41
Ibid., 7.

42
Ibid.

43
Ibid.

44
Szabo, E., „ Za i protiv: O diskurziviranju kulture kao prostora“, 2013., 6 – cit: Ott., M., „ Raum i film – spatial
versus topological turn und der Standort der Kritik.“, 2009., 59
tada (oko devedesetih godina) valja smijeniti linearno ili u najmanju ruku evolutivno shvaćanje
temporalnosti, a paradigmu vremena, koja je od 19. stoljeća vodila povjesničare, zamijeniti
novom paradigmom prostora kao paradigmom s kraja 20. stoljeća.“ 45 Doista, topološko-
spacijalni zaokret otkrivao je probleme zatomljene dominacijom historicističke misli,
povlašćivanja jedne kategorije ljudske egzistencije (vremena) nauštrb druge (prostora)46, koja je
(služeći se poznatom izjavom M. Foucaulta) „ prostor tretirala kao ono što je mrtvo, fiksirano,
nedijalektičko i nepotrebno“, nasuprot vremenu koje je „ predstavljalo izobilje, plodnost, život i
47
dijalektiku.“ Sa nadiranjem prostornog obrata, historijski interpretativno-analitički modeli
posredstvom kojih se svaki društveno-povijesni fenomen tumačio kao jednodimenzionalan i
linearan proces, gubili su plauzibilnost. Pitanjima zašto i kako se odigrao neki povijesni proces,
sada je pridodano i pitanje gdje se odigrao. Gdje su formirani specifični, odnosno tipični
društveni konstrukti u nekoj povijesnoj epistemi, kojih su oni društveno proizvedenih odnosa
rezultat te kako se oni upisuju u življeni prostor, pitanja su koja su mogla razotkriti „epistemički
fundirane temelje društvenog razumijevanja svijeta.“48 Prostor kao aktivni konstitutivni element,
podloga na kojoj se uspostavljaju ili pak osporavaju društvene-socijalne pozicije i identiteti,
kojem se prepisuju simbolička, mitološka ili religiozna svojstva i koji je mjesto transfera,
opticaja i interakcija različitih kulturnih i društvenih manifestacija, prepoznat je kao analitička
kategorija.
Teorijska platforma prostornog obrata postavljena je još 1974. godine u studiji The
Production of Space francuskog filozofa i sociologa H. Lefebvrea. Referentna točka Lefebvreove
teze bio je „društveni prostor“ koji je prema njegovoj interpretaciji „oblikovan fizičkim,
historijskim i arhitektonskim elementima, no njima nije reificiran; prostor je oblikovan
društvenim odnosima koji se u njemu odvajaju te značenjima i reprezentacijama koje u prostoru i
o prostoru nastaju te istodobno i utječu na njega.“ 49 Lefebvre je ovime učinio odmak od
uvriježenog razumijevanja prostora kao materijalne realnosti koja postoji sama „po sebi“ 50,
upućujući na različite tipove prostora (fizički, mentalni i socijalni) kao i na to da se oni povezani,
45
Ibid., 7 – cit. Assmann, A., „ Geschichte findet Stadt“, 2009., 14.

46
Grgas, S., 2014., 53-54.

47
Foucault, M., „O drugim prostorima“, 1980, 70.

48
Szabo, E., 2013., 8.

49
Čapo, J., - V, Gulin-Zrnić, Mjesto ne mjesto, 2011., 31.
 51
pa ih nije moguće prikladno tumačiti ako se izoliraju jedan od drugog. Za Lefebvrea, prostor je
„kontejner“ koji nastaje akumulacijom svih društveno-socijalnih izraza, materijalni i simbolički
odraz nekog društva koji nikada nije ideološki neutralan.
Lefebvre je svoju temeljnu maksimu prema kojoj je „(Društveni) prostor (društveni)
proizvod“52, razložio u tri dijalektične kategorije. Riječ je o tri prostora : prvom, percepcijskom i
osjetilnom; drugom, koncepcijskom i zamišljenom i trećem, življenom prostoru koji naturalizira
53
prvi i drugi prostor. Te iste prostore Lefebvre prevodi u tri kategorije. Prvu kategoriju čine
prostorne prakse koje povezuju specifičan društveni prostor i njemu referentne društvene
djelatnosti. „Prostor prakse odnosi se na fizičke i materijalne tokove (individua, grupa, robe),
cirkulacije, prostorne transfere i interakcije strukturirane na način koji održava postojeći model
reprodukcije društvenog života.“54 Druga kategorija, tzv. reprezentacije prostora odnose se na
konceptualizirani prostor koji je konstruiran od strane profesionalaca i tehnokrata, u koje se
ubrajaju znanstvenici, planeri, urbanisti, inženjeri, arhitekti i drugi. On obuhvaća materijalizirane
konstrukcije i osmišljene reprezentacije koji su odraz „birokratskog i političkog autoritarizma
imanentnog represivnim prostorima“.55 Ovaj je prostor, napominje Lefebvre, prostor koji je
koncipiran u skladu sa ideologijom koja se u njemu realizira. Posljednji, prostor reprezentacije,
izravno je življeni prostor. On se doživljava pomoću složenih simbola i slika svojih „stanovnika“
i „korisnika“ koji „prekrivaju fizički prostor simboličkim tvorevinama.“ 56 Prostor reprezentacije
prostor je koji prisvaja i mijenja imaginacija. Prostorna praksa, reprezentacija prostora i
prostorne reprezentacije se tako javljaju kao međuzavisne, simultane varijable koje čine totalitet

50
„ Dominacija fizičkog shvaćanja prostora toliko je prožela analizu ljudske prostornosti da izobličuje čak i naš
jezik. Tako, pridjevi kao što je „društveni“, „ekonomski“, čak i „historijski“ generalno sugeriraju, osim ako nije
drugačije naznačeno, neku vezu sa ljudskom djelatnošću i motivacijom, termin „prostorno“ tipično evocira dio
„okoline“, dio ambijenta društva – njegovog neutralno danog sadržaja – a ne formativnu strukturu koju je stvorilo
društvo.“ – u: Sodža, E., Postmoderne geografije. Reafirmacije prostora u kritičkoj socijalnoj teoriji, 2013., 127
51
Brković, I., 2018., 18.

52
Lefebvre, H., The Production of Space, 1991., 26.

53
Čapo, J., - V, Gulin-Zrnić, 2013., 105.

54
Zieleniec, A., Space and Social Theory, 2007., 72.

55
Lefebvre, H., 1991., 49.

56
Ibid., 39.
 57
društvenog prostora. Lefevreov holistički pristup prostoru nadilazio je dotad prevladavajući
tradicionalan pristup prostoru, ili kako to sažima E. Soje u svojoj knjizi Prostorne geografije-
reafirmacija prostora u kritičkoj socijalnoj teoriji:

„Afirmacijom društvene prostornosti razbijen je tradicionalni dualizam stoga se

nametala nužna reinterpretacija materijalnosti prostora, vremena i bivanja,
konstruktivnog čvorišta društvene teorije. Kao prvo, prostori prirode i saznanja ne
samo što su povezani s društvenom proizvodnjom prostornosti već se u tom procesu
značajno transformiraju. To društveno spajanje-transformacija postavlja važna
ograničenja nezavisnim teoretizacijama fizičkog i mentalnog prostora, naročito u
pogledu njihove primjenjivosti na konkretnu društvenu analizu i interpretaciju. U
svojim pravim interpretativnim kontekstima, i materijalni prostor fizičke prirode i
idejni prostor ljudske prirode moraju se promatrati kao rezultat društvene proizvodnje i
reprodukcije. Prema tome svaki od njih treba teoretizirati i razumjeti, ontološki i
epistemološki, kao dio prostornosti društvenog života.“ 58

Inspiriran Lefebvreovom prostornom trijadom, E. Soja razrađuje svoj koncept socio-

spacijalne dijalektike i čini novi korak uspostavljanjem pojma Trećeprostora. „Razlikujući ga od
Prvoprostora, koji upućuje na objektivni, fizički i realni prostor i podrazumijeva izravno
prostorno iskustvo, te Drugoprostora, koji implicira subjektivni, mentalni i imaginarni prostor,
odnosno reprezentacije prostora, kognitivne procese i načine konstrukcije. On definira
Trećeprostor kao življeni, tj. društveni prostor koji valja motriti kao rezultat dekonstrukcije i
heurističke rekonstrukcije dualnosti prvih dviju prostora.“59 U tom prostoru (daleko od svih priča
o dvojnosti, suprotnosti, naglašavanju granica, antagonizmu prema Drugome, zatvorenosti)
prevladavaju nedovršene značenjske veze, otvorenost i mnogostrukost, nepotpunost i
nedovršenost. On se neprestano mijenja.60 Slijedeći Sojinu formulu, društveni i življeni te stvarni
i imaginarni prostori koji se ujedinjuju u Trećeprostoru oblikovani su izravnom percepcijom
materijalnog i realnog prostora (Prvoprostor) te diskurzivnim praksama (Drugoprostor) koje ga

57
Lefebvre, H., 1991., 39.

58
Sodže, E., 2013., 164.

59
Brković, I., 2018., 21.

60
Lujanović, N., 2018., 112.
simultano prožimaju i kreiraju. Prema tom Sojinom naputku, iako je Trećeprostor radikalno
otvorena perspektiva koja omogućuje i realno i imaginarno , njegovo će formiranje uvelike
ovisiti o sustavu dominacije moći uspostavljenom u Prvom i Drugom prostoru.
Pod pojam Trećeprostora može se svrstati i književnost, odnosno, književnost konstruira
Trećeprostor.61 Taj se koncept oslanja na Lefebvreove inačice društvenog prostora kao mentalnog
prostora koji znači enkripciju „stvarnosti“ koja se upisuje u pisanje i govor, književnost i jezik,
diskurse i tekstove. U konkretnom slučaju, autor može konstruirati treći prostor koji izmiče
koncepcijama ideološke paradigme, ili posredstvom kojih ih potvrđuje. Međutim, svijest je
pojedinca nije oblikovana „žigom „prave prirode“ koji je bezazleno i neovisno dat, već njegov
društveni otisak uvijek proizlazi iz „druge prirode“ koja nastaje iz organizirane i kumulativne
primjene ljudskog rada i ljudskog znanja. Stoga u tumačenju odnosa prostora i povijesti ne može
postojati nikakav autonomni naturalizam sa osobnom, odvojenom uzročnom logikom. U
kontekstu društva, prostor se društveno proizvodi i reproducira, usprkos svojoj prividnoj
objektivnosti i odvojenosti. Prostor je, dakle, ispunjen politikom i ideologijom,proizvodnim
odnosima i mogućnošću da bude transformiran“62, navodi Soja. Odnosno, konstrukcije prostora u
nekom književnom iskazu nikada nisu neovisne od diskurzivnih stavova.
Nužno je stoga pozvati se i na M. Foucaulta koji sa Sojom dijeli prethodno mišljenje. U djelu
O drugim prostorima iz 1967. godine razvija koncept prostornog diskursa koji podrazumijeva
„prostore u kojima diskursi u prostoru dolaze u interakciju s fizičkim prostorom u svojim
arhitekturalnim, urbanim i institucionalnim oblicima“ 63 i odraz su svojevrsnih konstrukcija
znanja i moći. Za Foucaulta, prostor je fundamentalan u svim oblicima socijalnog života, on je
temelj prakticiranja moći i nastavlja igrati presudnu ulogu u njegovom mišljenju o socijalnoj
konstrukciji znanja i konstrukciji socijalne egzistencije putem generacija znanja. 64 Fokusirajući se
na znanje, Foucault diskurs definira kao „sustav kvazi-znanstvenog znanja“, odnosno, „znanje,
kao diskurs, nije znanje o ‘realnom svijetu’ koji postoji prije nego što se to znanje stekne“.
Unatoč tome što je znanje odjenuto u ruho predstavljanja objektivne stvarnosti, diskursi zapravo
konstruiraju i čine ‘realnim’ predmete znanja koje ‘predstavljaju’. Ovako postavljeno objašnjenje
61
Brković, I., 2018., 9.

62
Sodže, E., 2013., 164

63
Stanić, S. – J., Pandžić, „Prostor u djelu Michaela Foucaulta“, 2012., 225.

64
West-Pavlov, R., Space in Theory. Kristeva, Foucault, Deluze. 2009., 147.
upućuje nas kako su diskursi ono što „ograničava – ali i – omogućuje pisanje, govor i
razmišljanje unutar specifičnih povijesnih granica.“65 U ovom smislu, govoreći u lingvističkim
terminima, Foucault upućuje na pitanje o mogućnostima van-diskurzivnog djelovanja subjekta
uopće. Smatra da pažnja, s obzirom na iskaze, treba biti usmjerena prema iskazanom, a ne
iskazivanju. Iskazano definira kao socijalno-povijesnu funkciju, a ne samo verbalni izričaj sa
specifičnim značenjem u pojedinom diskursu, dok pod iskazivanjem podrazumijeva znanje o
načinima pisanja i izgovaranja koncepata i značenja.66 Iz ove koncepcije proizlazi da je upravo
diskurs opći pojam područja iskaza, ali i nosilac mogućnosti djelovanja moći. Budući da je
diskurs referentna točka ovog rada, nužno je podrobnije izložiti odnos diskursa i jezičnih
struktura.
Prema Foucaultu, „pojam diskursa može se definirati kao skupina iskaza koji pripadaju
jedinstvenom formacijskom sustavu“67, odnosno, pojam diskursa podrazumijeva „cjelovite
jezične i komunikacijske strukture, realizirane u pisanom ili govornom mediju, s fokusom na
upotrebi jezika u zadanom komunikacijskom i sociokulturnom kontekstu“68. Prema toj definiciji,
jezične kategorije posredstvom kojih neki subjekt percipira i kodira društvenu stvarnost, zapravo
su produkt socijalnih i kulturnih utjecaja, odnosno jezični, a samim time i socijalni, kulturni i
historijski konstrukti kojima se generiralo značenje. Diskurs se tako može odrediti „kao
koherentan sistem značenja“69 koji implicira mogućnost mapiranja slike svijeta prema svojim
diskurzivnim pravilima. Upravo jezik i lingvističke prakse pružaju uvid u – „sisteme izraza,
narativne forme, retorička sredstva i semantičke strukture, „građe za diskurzivno posredovanje
određenog značenja i smisla“ - pomoću kojih se može iščitati višestruka kontekstualna
uvjetovanost teksta. Moguće je stoga utvrditi kako diskursi kroz jezik i sisteme iskazivanja
reflektiraju, konstruiraju i reproduciraju zadan društvene-socijalni i ideološki poredak, ili kako to
naziva Van Dijk, „ kontekstualni mentalni model“.70 Iz ovih premisa proizlazi da je tekst -
socijalni prostor, odnosno, sistem iskaza koji nastaje u specifičnom sociokulturnom kontekstu u
65
Stanić, S. – J., Pandžić, 2012., 228.

66
Ibid. - prema: Foucault, M., The Archaeology of Knowledge, 2002.

67
Foucault, M., The Archaeology of Knowledge, 1989, 121.

68
Vukasović, D., - P., Matić., Diskurs i politika, 2019., 354. – prema: Pešić, 2011., 478.

69
Ibid., 353 – prema: Pavlović, Džinović, Milošević, 2006.,374

70
Ibid., 356.
okviru podrazumijevanih znanja, tj. episteme.71 Epistema je skup odnosa koji u određeno doba
ujedinjuju diskurzivne prakse i oblikuju polje iskaza prema normiranom znanju o „realnom
svijetu“. Iskaz će stoga biti formiran na osnovi epistemološkog znanja koje ima svoju socijalno-
historijsku funkciju i koje odgovara društvenim vrijednostima. Pa iako je diskurzivno znanje
produkt društvenog i povijesnog konteksta, akter/autor ga percipira kao objektivnu stvarnosti.
Diskurs stoga ograničava, ali i omogućuje i strukturira određen način govora i razmišljanja
pojedinca u skladu sa epohalnim svjetonazorom. No episteme nisu trajno fiksirane paradigme,
već se mijenjaju i smjenjuju u skladu sa epohalnim znanjem koje nameće opći stadij socijalne
72
kognicije i određenu strukturu misli. Epistemološki će pomaci stoga uzrokovati nove
reprezentacije stvarnosti u skladu sa uvjerenjima novog konceptualnog okvira, ali se i oslanjati
na stare reprezentacije koje imaju status općeg znanja u socijalnoj memoriji kako bi se održao
povijesni kontinuum i legitimirao poredak. Tekstovi tako postaju kreacije sačinjene od „novih
interpretativnih verzija u skladu sa diskurzivnom praksom i prethodnih intertekstualnih
konvencija kojima se iskaz legitimira pozivajući se na tradiciju, tj. „historijski posebno
strukturiranu diskurzivnu praksu“.73 Prema tome, u svakom se kontekstualnom okviru javljaju
nove interpretativne strategije i nova žanrovska obilježja kojima se konstruira i reprezentira
zbilja, no one implementiranju i stare intertekstualne motive koji u novom društvenom kontekstu
mogu izvršiti pragmatični i recepcijski učinak. Ovakav odnos i ispreplitanje starih i novih
diskurzivnih iskaza moguć je zahvaljujući „intertekstualnosti kao inherentnom svojstvu diskursa“
74
koji se „stvaraju na temelju već postojećih jezičnih izvora, odnosno pisanih i usmenih
ostvarenja jezika.“75 Tekstom je tako posredovana „objektivna stvarnost“ u skladu sa povijesnim
kontekstom i aktualnom društvenom perspektivom koja je rezultat povijesnog procesa i
mentalnog naslijeđa. „Imajući ovo u vidu, postaju jasnija određenja diskursa kao sistema iskaza
koji konstruira objekte, kao interpretacijskog sistema ,odnosno kontinuiranog procesa stvaranja

71
Epistema –„ univerzalni obrazac formiranja znanja i spoznaje“ ; prema Stanić, S. – J., Pandžić, 2012., 228. – cit:
„poput pogleda na svijet, komadića povijesti zajedničkog svim branšama znanja koji nameće na svaku pojedinačno
iste norme i postulate, opći stadij razumnosti, određenu strukturu misli potpunog skupa odnosa koji ujedinjuje, u
određenom periodu, diskurzivne prakse uz pomoć kojih se uzdižu epistemološke figure, znanosti, i moguće
formalizirani sustavi“ – M. Foucault, The Archaeology of Knowledge, 2002., 211.
72
Više vidi: Paić, Ž., „ Parresia vs. Phronesis: Foucault i političko danas“, 2014., 303.

73
Fairclough, N., Critical discourse analysis., 2005., 7.
74
Ibid., 2.

75
Ibid.
značenja i njegovog javnog cirkuliranja (Fuko 1998., 2007.; Halmi, Belušić i Ogresta 2004.) kao
skupa značenja, metafora, predstava, slika, priča, iskaza koji zajedno proizvode određenu verziju
događaja“76, zaključuje V. Burr u svojoj knjizi Uvod u socijalni konstruktivizam.
Budući da je tekst jedan vid diskurzivne prakse koja je prema Foucaultu „(…)skup
anonimnih, historijskih, u vremenu i prostoru uvijek određenih pravila koja definiraju za
određeno razdoblje i neku danu društvenu, ekonomsku, geografsku oblast, uslove vršenja iskazne
funkcije“, možemo zaključiti da je tekst strukturiran prema specifičnim jezičnim, retoričkim i
stilskih shemama te opremljen semiološkom aparaturom koja proizvodi značenje. Ovi elementi
pripadaju polju jezičnih i funkcionalnih stilova koji za M. Bahtina nisu drugo do žanrovski stilovi
raznih ljudskih aktivnosti i komunikacije u specifičnom povijesnom kontekstu. Prema Bahtinu,
govorna komunikacije u nekom periodu „rađa određene žanrove, tj. relativno ustaljene tematske,
kompozicijske i stilske tipove iskaza“77 koji jezičnim sredstvima reproduciraju strukturirane
elemente svijeta. Žanrovi se tako mogu shvatiti kao modelirajući sistemi koji oblikuju stvarnost
78
kroz specifičan način korištenja jezika u određenoj povijesnoj epohi. No prema Bahtinovoj
teoriji žanrovi nisu stalni nego se mijenjaju u skladu sa promjenama ljudskog spoznanog
horizonta, stoga on uvodi pojam kronotopa (vremenoprostora).79 Kronotop je „sredstvo
razumijevanja iskustva; posebna ideologija koja oblikuje forme za razumijevanje prirode
događaja i postupaka“80, ili prema drugoj definiciji, „organizirajući centar glavnih narativnih
događaja u romanu“81. Upravo su kronotopi presudno utjecali na oblikovanje europske književne
tradicije posredstvom kojih su kreirani i definirani književni svjetovi. Iako „događaji možda i
jesu kostur koji drži organizam (teksta) uspravnim, genetski kod žanrovski i tradicijom
oblikovanog kronotopa ono je što određuje oblik i funkciju tog organizma.“ 82 Stoga je „svaka
scena i svaki motiv u književnom djelu mali kronotop koji unutar djela ulazi u kompleksne,

76
Ber, V., Uvod u socijalni konstruktivizam, 2001., 83.

77
Bahti, M., O romanu, 1979., 241.

78
Više vidi. Lozica, I., „ Favorizirani i zanemareni žanrovi u usmenoj tradiciji“, 1990., 116.

79
Bahtin, M., 1979., 193.

80
Lešić, A., 2011., 132.

81
Halquist, M., The Dialogic Imagination: Four essays by M. M. Bakhtin, 1996., 250.

82
Lešić, A., Bahtin, Bart i strukturalizam. Književnost kao spoznaja i mogućnost slobode, 2011., 142.
dijaloške odnose s drugim kronotopima“ 83 i stvara efekt stvarnog 84. Kronotopi tako cirkuliraju u
tekstualnim prostorima i imaju funkciju stvaranja imaginarija. Budući da svaki autor pripada
nekom književnom korpusu u kojemu se cijeni pridržavanje pravila i koji očekuje izvedbenu
suglasnost s vlastitim žanrom85, odabir specifičnih kronotopa nikada neće biti nasumičan već će u
interpretacije biti interpolirati oni koji sadrže specifično značenje u književnoj tradiciji koje
podržavaju društveni imaginarij. Odstupanje od žanrovskih konvencija podrazumijevalo bi da je
autor svjestan dominantne estetske funkcije vlastitog iskaza ili pak promjena u recepciji, što
upućuje na promjene sustava vrijednosti. Stoga se kontinuum društvenog imaginarija u
književnosti ostvaruje odabirom specifičnih kronotopa koji sadrže simboličko i semiotičko
značenje zadobiveno u prethodnim epohama i tvore „nacrt svijeta, sistem odnosa koji određuje
granice mogućnosti djelovanja u tom svijetu.“ Osim kronotopa koji su dio intertekstualne mreže,
u intertekstualnoj mreži cirkuliraju i specifični motivi, stoga se osim na Bahtina vrijedi pozvati i
na H. R. Jaussa - teoretičara recepcije koji ovakvu cirkulaciju motiva i njihovo pozicioniranje u
različitim književnim žanrovima zove horizontom očekivanja. Jauss smatra da novi tekst evocira
za čitatelja (slušatelja) onaj horizont očekivanja i ona pravila igre koje on poznaje iz ranijih
tekstova i koji sada bivaju popravljani, izmijenjeni ili samo reproducirani. Horizont očekivanja
mora biti usklađen sa društvenom recepcijom, ukusom publike, iskustvenim kontekstom,
tradicijom i selekcijom te društvenom funkcijom književnosti u nekom historijskom vremenu i
86
prostoru. U tom kontekstu možemo sagledati motive razbojnika, bugarskih žena, stakla,
drvenih podova i druge elemente koji već sadrže provjerljivo razumijevanje i koji se pojavljuju u
putopisima trojice diplomata sa ciljem da intenziviraju receptivni učinak kod čitatelja. I Bahtinov
kronotop i Jaussovi književni motivi koji podržavaju horizont očekivanja obilježeni su aspektom
intertekstualnosti, no (slažu se obojica autora) i svojim kontekstom. Oni se isprepliću u
intetekstualnoj mreži i premještaju iz sistema u sistem noseći sa svoj simbolički i semiotički
kapital koji odgovara historijskom i društveno-socijalnom kontekstu. U svakom novom
referencijalnom okviru mogu biti i ispušteni, ponovno revitalizirani ili se preklapati, odnosno, u
svakom novom povijesnom kontekstu mogu izgubiti ili ponovno zadobiti proizvodni učinak.
83
Ibid., 135.

84
Ibid., 146.

85
Lozica, I., 1990., 117

86
Tkalec, G., „Primjenjivost teorije recepcije na medij interneta“, 2010., 69-70.
Prateći njihovo cirkuliranje u intertekstualnoj mreži moguće je odrediti njihovu genealogiju, a
njihovo izostavljanje ili pak revitalizacija mogu biti indikatori društvenih promjena u nekom
povijesnom kontekstu.
U prethodnim sam odlomcima ukazala na društvene imaginacije koje se upisuju u prostor i
kako se prostor konstruira u književnom narativu koji je strukturiran prema diskurzivnoj praksi i
mentalnom ozračju nekog sociohistorijskog okvira. Naposljetku i kako se specifična ljudska
prostorno-vremenska iskustva i percepcije strukturiraju kroz narativ i postaju književna
kategorija, odnosno kronotop. Također, kako se prostor pretvara u „historiografski topos“ u
kojem se pregovaraju, preuzimaju te prelamaju značenja i interpretacije, ovisno o povijesno-
ideološkom kontekstu. Te posljedično, kako se kroz njega konstruirao „Drugi“. Odgovor na ove
istraživačke izazove ponudila je historijska imagologija koja je (kao što je rečeno u začetku)
metodološki i teorijski kostur ovog istraživačkog pitanja. Neophodno je stoga sažeti polazišta i
operativne strategije kojima se historijska imagologija služi u osvjetljavanju konstrukcija
identiteta nastalih u različitim prostorno-vremenskim uvjetima i u kontekstu specifičnih
povijesno-društvenih kretanja.
Fokus historijske imagologije usmjeren je na istraživanje predodžba, odnosno sklonosti
pripisivanja specifičnih karakteristika ili čak karaktera različitim društvima, rasama ili
„nacijama“.87 Polazna vrijednost kontakata sa različitim kulturama bio je eurocentrizam na
temelju kojeg su se zapažanja kulturne različitosti raslojavala u predodžbu prema kojoj svaka
nacija, kao i osoba, ima svoja specifična svojstva i karakter. 88 Na temelju predodžba koje se
obično klasificiraju kao autopredodžbe (predodžbe o sebi), heteropredodžbe (predodžbe o
Drugome) i metapredodžbe (predodžbe o predodžbama drugih o sebi)89, cilj je imagologije
detektirati imaginarni diskurs koji je razdvajao neku naciju iz ostatka čovječanstva kao po
nečemu različitu i sugerirao moralnu, kolektivno-psihološku motivaciju za društvene ili
nacionalne osobine. Imaginarnim su diskursom, kao što navodi J. Lerssen „ karakterološkim
objašnjenjima stvarane kulturne razlike.“90 „Definirajući predodžbe kao interferentne
konfiguracije mentalnih slika, tekstualnih i netekstualnih reprezentacija i modela prakse koji su
87
Leerssen, J., 2009., 169.

88
Dukić, D. – Z. Blažević, 2009., 169.

89
Blažević, Z. 2014., 123.

90
Dukić, D. – Z. Blažević, 2009., 180.
konstituirani unutar određenog sociohistorijskog konteksta, historijska imagologija posebice
naglašava dinamičan historijski i performativni aspekt predodžbi“ 91, ističući time njihovu
nestabilnost i promjenjivost. Njihova promjenjivost moguća je s obzirom na različite diskurzivne
faktore koji su u specifičnim povijesno-društvenim kontekstima proizvodili njihova značenja,
stoga imagologija heteropredodžbama i autopredodžbama pristupa kao diskurzivnim
tvorevinama.
Prema tome, identitet je diskurzivan konstrukt koji nije fiksiran, već je prostorno-vremenski
promjenjiv, intrinzično pluralan i proturječan.92 Budući da se može oblikovati samo uz
komplementaran parnjak, on ovisi o prisutnosti „Drugog. Za proces autoidentifikacije ključna je
stoga razlika i jasna demarkacija grupe od one s kojom graniči. Identiteti će stoga biti utemeljeni
na prepoznavanju sebe samoidentificirajući se sa jezikom, kulturom i nasljeđem na koje se gleda
kao „nepromjenjive ingredijente statičnog kolektivnog bića.“93, dok će se istovremeno grupu
razlike/alteritet kao tretirati kao „posebnost, odvojenosti od cjeline, nedovršenost i naposljetku
anomalija“.94 Jedna od strategija konstruiranja identiteta je ona u jeziku i kroz jezik pa time
identiteti postaju književni diskurzivni konstrukti koji se uvijek konstruiraju kroz razlike s
„Drugim“. Budući da se diskurzivni faktori koji obliku njihovu proizvodnju mijenjaju,
identitetski se konstrukti moraju tumačiti unutar specifičnih povijesnih okolnosti, specifičnih
institucionalnih mjesta, diskurzivnih formacija i praksi kao i "unutar igre specifičnih modaliteta
moći."95 Prilikom istraživanja predodžba u raznim književnim tekstovima nužno je stoga zapitati
se u kojoj je mjeri predodžba o stranim zemljama podređena nekoj ideološkoj opciji, složenoj
mješavini ideja i osjećaja koji su povijesno obilježeni. 96 Posredstvom historijskih istraživanja
moguće je unutar teksta razlučiti „velike društveno-kulturne kategorije koje oblikuju tekst i koje
omogućuju, bez shematizma i generalizacije da se taj tekst svrsta unutar velikih „obitelji“
mišljenja čiji skup čini neko društvo i kulturu.97 Dijakronijskim pak promatranjem nekog
kulturnog imaginarija, vidljivo je kako su se predodžbe mijenjale u odnosu na mentalne stavove i
91
Blažević, Z., 2009., 123.

92
Šutalo, G., Imagološki aspekti slavonskih vjerskih polemika u 18. stoljeću“, 2018., 28.

93
Petković, N., Identitet i granica, 2010., 24.

94
Ibid., 145.

95
Ibid.

96
Dukić, D., - Z., Blažević, 2009., 133.
ideološku točku gledišta grupe u nekom povijesnom okviru. Ovaj zaključak potvrđuje i D.H.
Pageaux koji navodi:
„Uvođenjem dužih razdoblja u naša proučavanja, možemo promatrati kako se
potvrđuju ili blijede uznemirujuća ili umirujuća viđenja stranih zemalja; kako se
ponavljanjem ukorjenjuju tradicionalne opcije; kako dakle možemo pisati neku vrstu
druge povijesti tako što ćemo naizmjence redati nove važne kronološke, društvene i
kulturne elemente te duga fiksna razdoblja u kojima se nižu klišeji i stereotipna
viđenja, a zatim se nagovještaju razdoblja revizije, rekonstukcije i prekidi u pamćenju
jednog ili više naraštaja, pa se napokon, mijenja i navika neprekidnog prepisivanja, od
naraštaja do naraštaja, o stranim zemljama.“ 98

„Književnost se često smatra čistim izrazom kulturnog identiteta nacije.“ 99 Posredstvom

književnosti uobičajene predodžbe o određenim nacionalnim i etničkim grupama postaju
književni stereotipi, stoga će osnovna jedinica imagološke analize biti slika/predodžba (image)
koju Pageaux određuje kao „mješavinu osjećaja i ideja kojom neko Ja otkriva i razumije
Drugog.“ 100 Ona je sastavni dio društvenog imaginarnog usredotočenog na bipolarnost identiteta
i alteriteta kao suprotnih i komplementarnih kategorija. Pageaux međutim upućuje da se
imagemi moraju sagledati u povijesnom kontekstu, odnosno da je tekst potrebno smjestiti u polje
društvenog znanja i moći u koji se analizirani tekst i njegove predodžbe smještaju. To je potraga
za onom obitelji mišljenja u koju se uklapa pojedina predodžba/slika. 101
Leerssen (koji također zastupa mišljenje da se reprezentacije identiteta moraju povijesno
kontekstualizirati), predlaže da se imagemi tretiraju kao „stereotipne sheme pomoću kojih je
moguće pomaknuti se s tekstne analize i intertekstualnog inventara prema
pragmatično/retoričkom istraživanju nacionalnih karakterizacija i nacionalnih stereotipizacija.“ 102
Prema njemu, nacionalne karakterizacije, poput drugih stereotipa, funkcioniraju kao opća mjesta

97
Ibid.

98
Ibid.

99
Ibid., 75.

100
Ibid., 18.

101
Ibid., 19.

102
Ibid., 99.
– iskazi koji su učestalim ponavljanjem zadobili prizvuk poznatosti.103 Nacionalne predodžbe
funkcionirajući kao opća mjesta - odnosno književni tropi koji ne upućuju u prvom redu na danu
naciju nego kolanje drugih, prijašnjih predodžba o toj naciji. Iz toga proizlazi da se tekst mora
istraživati historijski i intertekstualno naspram cijele tradicije tekstova koji tvore jedan
104
referencijalni sustav. Posredstvom tekstne tradicije, oblikovani su samodostatni kodovi
( predodžbe povezane u referencijalni sustav) koji su stekli svoju učinkovitu prepoznatljivost,
recepcijski potencijal i karakter književne konvencije. Predodžbe tako egzistiraju unutar
propisanih ili prethodno opisanih obrazaca koji su djelomično uvjetovani konvencijama a
djelomično očekivanjima publike sugerirajući pritom njihov društveni učinak. No predodžbe nisu
imune na promjene uvjetovane povijesnom kontekstom koji utječe na kulturno okruženje teksta i
105
referencijalni okvir unutar kojeg mu se pridijeva značenje. Iako su imagemi o nacionalnim
karakterima, zemljama i ljudima stekli široko razumijevanje koje čitatelj susreće u
prepoznatljivim motivima, tipičnim likovima i obilježjima, njihovo se percipiranje može
primijeniti unutar novog svjetonazorskog diskursa. Izmjena književne reprezentacije biti će stoga
povezana sa promjenama u stvarnom svijetu nekog povijesnog perioda.
Na temelju ovog uvida, moguće je zaključiti kako postoje trajno zastupljene predodžbe u
diskursu nacionalnih predodžba koje cirkuliraju u intertekstualoj mreži kao sredstvo simboličke
komunikacije, ali i kako je odstupanje od modela indikator promjena u društvenom imaginariju.
Promjene će rezultirati novim žanrovskim i narativnim pripovjednim oblicima, odnosno
modelom argumentacije kojega u pravilu prati i model ideologijske i ideološke implikacije. 106 Za
utvrđivanje njihove pojave nužno je stoga detektirati kauzalnu vezu između tekstualne produkcije
i povijesnog procesa, epistemološki okvir njegova nastanka i aktualne modele historijskog
diskursa. Samo na taj način moguće je uči u trag izbora slika koje autor mobilizira i sa kojom ih
namjerom aktualizira u službi proizvodnje „viđenja svijeta.“ Žanrovski model uspostavljen u
nekom povijesnog konteksta odgovarati će ideološkoj-političkoj i društveno-kulturnoj matrici, no
biti će amalgam sastavljen od kanoniziranih predodžba koje su zadržale svoju simbolički kapital i

103
Ibid., 111.

104
Ibid., 112.

105
Ibid., 74.

106
N. Petković, 2010., 257.
novih slika koje je stvorilo društvo u kojem ta slika nastaje. 107 „Ta slika biti će dio šireg i
složenog skupa: dio imaginarnog. Preciznije, društvenog imaginarnog kao skupa izraza koji su
povezani sa „poviješću u događajnom, političkom i društvenom smislu.“108
Metodološki se historijska imagologija oslanja na analitičke modele kritičke i historijske
analize diskursa; „analiza teksta provodi se simultano na tri razine; tekstualnoj (topološka i
tropološka struktura teksta), intertekstualnoj (poetičke, retoričke i žanrovske dispozicije) i
kontekstualnoj (odnos teksta spram socijalnih, političkih i kulturnih praksi).“ 109 Na razini analize
teksta, pozornost će biti usmjerena na sve tragove „iteracije, ponavljanja, na evidentiranje nekih
pojavnica, na svaku pojavu automatizama u vokabularu, osobito onog što se tiče mjesta (strani
prostor), indikatora vremena (kronološki, povijesni, aktualni ili anakronijski prikaz Drugoga,
leksika unutrašnjeg i vanjskog prikaza lika, izbor onomastike, ukratko, svega onoga što na razini
110
riječi omogućuje sustav ekvivalentnosti u odnosu na Drugog i Ja“. Na intertekstualnoj razini,
utvrđivati ću citate, aluzije, replike, tekstualni znakovi, prepisivanja, ukrštavanja, žanrovske
konvencije, deskriptivne metode i ostali indikatori koji upućuju na metodu referiranja u nekoj
književnoj tradiciji. Budući da recipijent može procijeniti tekst samo na osnovi identificiranja
signala reference111, na temelju njihove pojavnosti vrednovati će se njihova funkcionalna
učinkovitost. Naposljetku, rezultati se tumačite u odnosu na povijesni kontekst (političko-
ideološku paradigmu, kulturu, svjetonazor, mentalitet i ostale faktore).

Interpretativno-analitički model

Sa nastupanjem prostornog obrata, prostor se počinje tumačiti kao perspektiva iskustva,

subjektivno i subjektno pozicionirala vrijednosna kategorija. Prema tom tumačenju, fizički se
prostor ispisuje mentalnim mapama koje sadrže simboličko značenje za pojedinca ili zajednicu.
Naglasak se u tom smislu stavljao na tjelesno, odnosno utjelovljene prostore“ – loci, „gdje

107
Ibid., 160.

108
Ibid., 156.

109
Blažević, Z., 2009., 327.

110
Dukić, D., - Z., Blažević, 2009., 135.

111
Lahman, R., „Intertekstualnost: pokušaji definiranja pojma“, 108.
ljudsko iskustvo i svijest preuzimaju materijalnu i prostornu formu.112 Prostor tako može biti
oblikovan društvenim, gospodarskim, ideološkim i tehnološkim čimbenicima koji utječu na
njegovo materijalno oblikovanje, ali i fenomenološkim i subjektivnim iskustvom koje oblikuje
prostor „ljudskim društvenim razmjenama, sjećanjima, predodžbama i svakodnevnim korištenjem
113
materijalnog okruženja – u prizore i radnje koje nose simboličko značenje“. S obzirom na
zaposjednutost prostora simboličkim i imaginarnim manifestacijama neke grupe/zajednice ili
kolektiva, prostor se može tumačiti kao manifestacija identiteta, ali i alteriteta. Polazeći od
koncepta društveno-kulturnog prostora kao prostora omeđenog fizičkim prostorom (kakvo je i
shvaćanje trojice putopisaca), omogućena je radikalna separacija (mi-oni, ovdje-tamo). Ta
geopolitička granična linija predstavljala je fizičku ali i imaginarnu spacijalnu granicu koja
odvaja prostor alteriteta i identiteta, u ovom slučaju Osmanskog Carstva i Europe. Geofizička
umještenost stoga postaje i „socijalna lokacija“ definirana rasom, etničnošću, klasom, religijom,
rodom, kulturom, političkom orijentacijom i drugim elementima kojima se obilježava granica u
kontekstu društvenog spoznavanja i znanja.114 U tom kontekstu može se sagledati percepcija
putopisaca kada ulaze u geopolitički prostor Osmanskog Carstva, a ujedno i drugu „socijalnu
lokaciju“ koja postaje lokacija kontrasta/prostor razlike. Prethodno sam spomenula da pojedinac
veze specifična simbolička i imaginarna svojstva za prostor identiteta/ svoju matičnu lokaciju, no
ta ista svojstva prostora vezana su i za prostor alteriteta - „Drugog“.
Budući da je veza prostora i identiteta neraskidiva, predodžbe o vlastitom prostoru, ali i
prostoru „Drugog“ biti će upisivane i u fizički i kulturni prostor. Trojica putopisaca tako
dodjeljuju fizičkom i kulturnom prostoru vrijednosne odrednice u skladu sa vrednovanjem
Osmanlija u povijesnom kontekstu u kojem pišu, odražavajući posredstvom prostora kulturne
predodžbe o „Drugom“. Prostor tako postaje spacijalni imaginarij u koji se upisuju simbolička
određenja pridodajući mu vrijednosne implikacije uspostavljenje na hetero – i auto-predodžbama
grupe. Upravo se stoga kao temeljna misao ovog rada nametnula činjenica kako zbiljski/stvarni
prostori postaju okidači za oblikovanje narativnog prostora posredstvom kojih se prostorne
jedinice „neknjiževne pojedinačnosti“ transformiraju u književno tkivo priskrbljujući sebi
imaginarno/simboličko značenje. Vrijedi se ovdje pozvati na G. Bachelarda koji književni

112
Čapo, J. – V., Gulin-Zrnić, 2011., 29.

113
Mjesto, ne. 30

114
47
prostor, odnosno slike/imageme identitetskog i alteritetskog prostora u dijelu dijeli u kategorije
prostora topofilije/topofobije.115 Njima se nastoji odrediti ljudska vrijednost prostora
posjedovanjem, prostora branjenih od protivničkih sila, ljudska vrijednost voljenih prostora na
koje se nadovezuju imaginarne vrijednosti. Naspram njih postavljaju se prostori topofobije,
prostori neprijateljstva i mržnje koji će biti opisani specifičnim slikama u skladu sa imaginarijem
o „Drugom“. „Prostor je obuzet imaginacijom…On je doživljen ne samo u svojoj pozitivnosti ili
negativnosti, nego sa svim pristranostima imaginacije“116, navodi Bachelard. Tako zamišljen
prostor ulazi u književni prostor, no posredstvom književnosti on se i proizvodi. Time se
potvrđuje misao kako „(…) književna, jezikom posredovana reprezentacija prostora ne upućuje
tek na prostore koji postoje u zbilji, nego ih ujedno činom samog opisivanja proizvodi tj.
performativno uspostavlja.“117 Putopisac tako postaje tvorac spacijalnog imaginarija, kreator koji
prostor „strane zemlje“ vidi posredstvom alat koje je ponio u svojoj kulturnoj prtljazi“ 118. „U
putopisu on je tvorac priče, povlašteni predmet priče, organizator priče i svoj vlastiti redatelj. On
je pripovjedač, akter, eksperimentator, memoarist vlastitih djela i postupaka, junak priče o stranoj
sceni koje je on povlašteni analitičar, kroničar i topograf.“119 Prostor kojim putuje oblikovat će
kao mentalni „pejzaž“ neprijateljskog „Drugog“ koji će biti uspostavljen na uhodanim
predodžbama i imaginacijama o „Drugom“ kojima je opremljen u svom kulturnom imaginariju.
No također, „on je u prvom redu uvjeren, zato što je putnik, da je jedinstveni svjedok“ 120, što će
mu omogućiti proizvodnju predodžba o stranom prostoru. Putopisac stoga putopis kreira kao
kompilaciju književne mode, osobnog zapažanja i specifičnih elemenata na temelju kojih se
stvara prostor „Drugog“ sa ciljem konstruiranja nekog prostornog imaginarija. Specifični likovi i
događaji koje autor nenasumično postavlja u prostor obilježeni su pozitivnom ili negativnom
recepcijskom funkcijom koja podržava imaginarij koji autor nastoji konsturirati, stoga se njihovo
pozicioniranje u tekstu mora sagledati kao element kojim autor na temelju već postojećih
predodžba potvrđuje ili stvara društveni imaginarij. Odstupanje od specifičnih obrazaca
115
Bachelard, G., Poetika prostora, 2000., 22

116
Bachelard, G., 2000., 22.

117
Brković, 2013., 1125

118
D-Z. 1461

119
Ibid.

120
Ibid.
opisivanja prostora i aktera biti će indikacije promjene recepcije i povijesno-društvenog
svjetonazora.
S obzirom da se sva tri putopisa mogu svrstati pod kategoriju diplomatskog putopisnog
izvješća koje obuhvaća etnografske zapise o tradiciji, običajima i kulturi stanovništva kao
manifestacijama mentaliteta i karaktera nacije, opise fizičkog (gospodarski i geostrateški
potencijali) i kulturnog prostora (arhitektura, urbanizam, povijesne znamenitosti) te izvještaj o
ekonomsko-gospodarskom i društveno-političkom uređenju prostora, ove se kategorije mogu
sagledati i kao samostalni elementi. Ovi će se književno strukturirani elementi moći tretirati kao
kronotopi, odnosno prostorno-vremenski modeli književnog tumačenja koji su nastali u
specifičnim povijesno-kulturnim okvirima i koji proizlaze iz prepoznatljivog kulturnog
repertoara. Iako kronotop nije univerzalan, obilježen je kulturnim kontekstom u kojem je nastao
što omogućuje njegovo široko prepoznavanje u nekom prostorno-vremenskom periodu.
Kronotop se tako u slučaju mog istraživačkog pitanja može tumačiti kao formalno-sadržajna
kategorija nekog perioda unutar koje se formirao specifičan pogleda na prostor „Drugog“
oblikovan žanrovskim modelom interpretacije i vrednovanja. Svaki od ovih elemenata putopisa
biti će analizirani kao kronotop, odnosno žanrovska metoda kojom se u nekom povijesnom
kontekstu tumačio prostor „Drugog“. S obzirom da je kronotop prema Bahtinu odraz mentalnih i
kulturnih perspektiva, žanrovska shema kojom se vrednuje i reprezentira strani prostor biti će
refleksija kulturnog svjetonazora i društvenog imaginarija. Kronotop ću stoga tretirati kao
diskurzivnu praksa u kontekstu nekog povijesno-vremenskog i biti će poistovjećen sa
predodžbom.
Na tekstualnoj ću razini utvrđivati kojim se opisnim strategijama, atribucijama, leksikom i
stilskim zahvatima autor služio u reprezentaciji fizičkog i kulturnog prostora. Utvrđivati će se
smještaj specifičnih prostornih elemenata u tekstu, njihova učestala ili rijetka pojavnost te
događajni kontekst u kojem se oni pojavljuju. Posebna će pozornost biti usmjerena na autorovo
pozitivno ili negativno vrednovanje specifičnih reprezentacija prostora (u Lefebvreovom smislu)
koji su proizvodi strane kulture. Fokus će stoga biti usmjeren na vrijednosno intonirane opise
arhitekture, infrastrukture, urbanizma, ali i opise pejzaža, agrarne površine, prirodne resurse i
ekonomsko-gospodarske manifestacije u fizičkom prostoru. Naposljetku, pažnja će biti usmjerena
na stilske figurama (figure misli) kojima se autor služi u konstruiranju narativnog prostora.
Paralelno sa analizom percepcija prostora, utvrđivati će se opisano vrednovanje prostornih praksa
koje obuhvaćaju svakodnevnu stvarnost (dnevne rutine) te rute i mreže koje vezuju mjesto rada,
121
privatnog života i dokolice. Opisi prostorne prakse obuhvaćati će iskaze o običajima, rutini i
tradicionalnom načinu života stanovnika, socijalnim komunikacijama i interakcijama, protoku
ljudi i trgovini etc. Budući da ovi elementi spadaju u kategoriju specifičnog prepoznavanja načina
života i kulturnih praksa strane grupe, biti će obilježeni autorovom predodžbom i stereotipnim
prikazivanjem. Usporedno sa njima, sagledavati će se svi opisi etnokarakterološke provenijencije
vezani uz neku grupu koja se nalazi u nekom fizičkom i društvenom prostoru. Utvrđivati će se
njihovo vrednovanje prema etničkoj, konfesionalnoj, rasnoj, kulturnoj, rodnoj, političkoj i
ideološkoj pripadnosti, odnosno uhodanim stereotipima, predodžbama i karakterizacijama koje
već imaju funkciju u simboličkom svijetu i koje su inventar već postojećih imagotipskih sustava
autorove društveno-kulturne grupe.

Model analize na tekstualnoj razini biti će stoga utemeljen na 3 razine:

1.) vrednovanje fizičkog i kulturnog prostora
2.) opisi prostora kao „socijalne lokacije“ – specifični prikazi (slike) društvene i
kulturne prostorne prakse, socijalne interakcije i komunikacije, rutine i način
života stanovnika, društveno uređenje i institucije
3.) etnokarakterološko vrednovanje grupe koja u nekom prostoru egzistira

U drugoj ću fazi uspoređivati ove tri razine, odnosno, u kakvom su odnosu vrednovani geofizički
i materijalni prostor i specifične slike kulturno-socijalnih praksama te autorovi aksiološki
obojenim prikazi grupe koja u njima prebiva. Utvrđivati ću i koje se prostorne reprezentacije
pojavljuju uz koju specifičnu grupu (npr. uz bugarska sela kroz sva tri putopisa veže se drvena
arhitektura ali i motiv čistoće kuće), koje se antropomorfne osobine dodjeljuju fizičkom i
kulturnom prostoru u odnosu na karakter grupu koju u njemu prebiva ( npr. atribucijom „divljeg“
autori prostoru dodjeljuju karakternu osobinu koju vežu uz stanovništvo) te koje se društvene
prakse neke grupe pojavljuju kao specifična odrednice njihove prisutnosti u nekom prostoru.
Također, kojim se specifičnim prostornim elementima i imagemima sa već spoznatljivim
semantičkim potencijalom autor služi u konstruiranju prostornog imaginarija, odnosno, koje oni
vrijednosne implikacije izazivaju svojim pozicioniranjem u opis nekog prostora (npr. motiv

121
Brković, 2018., 19.
turskog šatora poistovjećen je sa ratnom opasnošću, a pojava džamije sa prisutnošću
konfesionalnog „Drugog“). Na kraju analize tekstualne razine utvrđivati će se autorovi
vrijednosni opisi grupe, stereotipi i predodžbe kojima je oblikovan prikaz pojedinca ili grupe u
nekom prostoru te uz koje ih specifične prostorne i društvene prakse on vezuje. Naposljetku i
kako to vrednovanje utječe na vrednovanje fizičkog i kulturnog-materijalnog prostora, odnosno,
kako autor reprezentacije prostora vrednuje na temelju svog vrednovanja kolektivnih kulturnih
identiteta. Predodžbe tj. stereotipne kvalifikacije koje autori dodjeljuju nekoj grupi reflektirati će
se u kulturnom prostoru (npr. „neukost“ osmanskog stanovništva odraz je njihovih tehničkih i
arhitektonskih postignuća), ali i u fizičkom prostoru u koji se projiciraju antropomorfne osobine.
Analizirati ću poklapanja u vrednovanju grupe i reprezentacija prostora na razini autora, a
odudaranja će biti shvaćena kao indikator promjene čiji će se uzroci tražiti u kontekstualnom
okviru.

1. Shematski prikaz – komparacija

Geopolitički prostor Etnokarakterološki Prikaz društvenog Fizička i kulturna
opisi prostor geografija

Autor 1. Grupa A
Grupa B
(16. stoljeće)
Grupa C
Autor 2. Grupa A
(17. stoljeće) Grupa B
Grupa C
Autor 3.
(18. stoljeće)

Specifični stereotipni prikazi neke grupe i njezinog prostora koje je autor oblikovao u nekom
povijesnom kontekstu biti će shvaćeni kao kronotopi (žanrovski modeli).122 Budući da je
kronotop „sredstvo razumijevanja iskustva; posebna ideologija koja oblikuje forme za
razumijevanje prirode događaja i postupaka u nekom vremensko-prostornom kontekstu“ 123,
kronotop će biti tumačen kao produkt metalnih i svjetonazorskih stavova grupe i stilska i
retorička tehnika kojom se u književnosti oblikovao prikaz prostora osmanskog „Drugog“. Na
tekstualnoj razini svakog pojedinačnog putopisa detektirati će se kronotopi koji su odraz
122
Bahtin. M, 1989., 194.

123
Lešić, A., 2011., 132.
predodžba vremena i prostora u kojem je tekst nastao, a tako strukturirani model omogućiti će
njihovu komparaciju i promatranje njihove cirkulacije u interteksualnoj mreži triju putopisa.
Budući da sam već u teorijskom djelu ukazala na trajan recepcijsko-funkcionalni učinak nekih
stereotipa u književnoj tradiciji, odnosno da je njihovo vrijednosno prepoznavanje koje je
djelomično uvjetovano konvencijama, a djelomično očekivanjima publike, promatranjem
kronotopa (njihove pojavnosti, trajno perpetuiranje, izostajanje, revidiranje ili modifikacija) u
intertekstualnoj mreži putopisa biti će pokazatelj afirmacije ili negacije aktualnog stereotipa u
društvenom imaginariju. Pojavnost starih kronotopa i imagema koju su zadržali svoju aktualnost
i detektiranje novih koji su proizvodi novog vremensko-prostornog imaginarija sagledavat će se
iz perspektive povijesnog konteksta koji je formirao autorovo svjetonazorski horizont i koji
odgovara sociohistorijskom mentalnom „nacrtu svijeta“ grupe. Spomenuto je da je autor putopisa
„povlašteni analitičar, kroničar i topograf“124, kreator iskaza i tvorac imaginarnog prostora, stoga
se njegov iskaz mora promatrati i u kontekstu pragmatičke funkcije teksta, tj. iz pozicije
ideološko-političke orijentacije kojoj autor pripada. Autor tako bira specifične slike, događaje i
stereotipne prikaze kojima će opisati prostor osmanskog „Drugog“ kako bi ostvario željeni
učinak kod recipijenata. Budući da su trojica autora ujedno i trojica diplomata, putopisi će biti
tumačeni u kontekst njihove političke i konfesionalne orijentacije. U tom će kontekstu biti
tumačeno i bilježenje geostrateških prednosti, demografskih i prirodnih resursa i ostalih
prostornih kapaciteta. Krajnji ce cilj biti usmjeren na razabiranje ideologema koji su formirali
ideološku poziciju trojice putopisaca na temelju koje su proizvodili imaginarni strani prostor i
znanje o „Drugom.“ Naposljetku, dijakronijskom analizom utvrđivati će se sva odstupanja i
sličnosti u književnoj reprezentaciji prostora i društva trojice autora, a rezultati analize biti će
sagledavani u kontekstu sociohistorijskih, intelektualnohistorijskih i epistemičkih konfiguracija.

124
Dukić, D., - Z., Blažević, 2009., 146.