kuga (lat.

pestis), akutna bakterijska zarazna bolest koju

uzrokuje Yersinia pestis. Bolest se kreće u ekosustavu glodavac–
buha–čovjek, te u čovjeka izaziva dvije kliničke forme: žljezdanu i
plućnu. U Istri se ta bolest najvjerojatnije pojavila još u antici, 160.
god., a 192. je zahvatila cijelu Istru. Nakon toga su slijedile mnoge
epidemije, npr. 557., 584., 591., 600. i 601. god., a posljedica toga bio
je velik pomor ljudi. U Kopru se k. pojavila i 1137., 1154. i 1182. U
XIII.st. kuge je bilo u Puli, na Brijunima i u Barbanu, a velika svj.
epidemija izazvala je velik pomor ljudi (oko 25 mil.). Taj je
epidemijski val preko Venecije, Furlanije i Akvileje stigao u
Dalmaciju, u Beč i London. Prema Schiavuzziju, od rimskoga doba do
1632. Istru su zahvatile 54 epidemije kuge. Najteža je bila 1631., a
prouzrokovala je veliku depopulaciju. Nakon teških epidemija 1630–
32. Venecija je postavila strogu kontrolu duž cijele istar. obale, koju
su od Milja do Plomina nadzirali naoružani vojnici. Utemeljeni su
lazareti, a brodovi su morali predočiti potvrde o stanju i podrijetlu
robe. Epidemije, depopulacija, siromaštvo, velike gosp. nevolje bile su
uzročno-posljedično međusobno tijesno isprepletene.
LIT.: P. Kandler, Notizie storiche di Pola, Parenzo 1876; B. Schiavuzzi, Le Epidemie di Peste Bubonica
in Istria, Memorie storiche, Poreč 1889; M. Bertoša, Istarske gladne godine (1709–1740), Kalendar Jurina
Franina, 1981; isti, Istra: Doba Venecije, Povijest Istre, Pula 1995; I. Rudelić, Povijest medicine u južnoj Istri,
Pula 1997.

glad, kompleksni organski poremećaj koji se, osim u ljudskom

organizmu, ogleda i u društv. životu, gosp. djelatnosti i svekolikim
djelatnim očitovanjima opstojnosti čovjeka i ljudskih skupina. Glad je
univerzalna pojava, nazočna i u istar. prošlosti u razdoblju od XV. do
druge pol. XIX.st. Potresna zbivanja, serije nevolja, poput ratova,
nestašica, klimatskih poremećaja, iseljavanja stanovništva,
neobrađivanja oranica i širenja pustopoljina, praćena su sveopćom
pojavom gladi. U nekim je skupinama istar. stanovništva lako uočljiva
»privremena glad« (rezultat prolazne nestašice), no u najugroženijima
– koje desetljećima ne uspijevaju oživjeti proizvodnju i uspostaviti
narušeno životno ravnotežje – dominira »okultna/skrivena glad«,
odnosno trajna pothranjenost. Ta druga – zbog izostanka bitnih
prehrambenih elemenata, poput bjelančevina, vitamina, masnih
kiselina i desetak potrebnih minerala – teško pogađa ljudski
organizam i nanosi mu golema i dugotrajna biol. oštećenja. Tjelesna
se energija troši za održavanje elementarnih životnih funkcija, pa otud
drastično smanjivanje radne sposobnosti. Ta notorna medicinska
činjenica pridonijela je u Istri prošlih stoljeća (u izvješćima mlet.
rektora, potom i u tal. građanskoliberalnoj, nac. i nacionalističkoj
historiografiji i publicistici) stvaranju političko-nacionalnog stereotipa
o »lijenim seljacima« slavenskoga (hrvatskog) etnosa. Mnogobrojni
podatci iz arhivskih vrela svjedoče o godinama gladi, kroničnim
nestašicama i njihovim dugotrajnim posljedicama od sr. vijeka do
konca XIX. st. Serijom nevolja Istra je bila pogođena oko pol. XIV.st.,
zatim u doba ratnih sukoba između Venecije i akvilejskoga patrijarha
(1470–72), sve do konca XV.st. Prva dva desetljeća XVI. i XVII.st.,
praćena Ratom Cambraiske lige i Uskočkim ratom, obilježile su i
nestašice i umiranja od gladi. Događalo se to i za dugotrajnih
političkih kriza i surovih ratova na Jadranu i u Sredozemlju (1659–69.
i 1702–10). Višegodišnjim uzastopnim propastima ljetina uz pojavu
gladi pridonosili su i klimatski poremećaji i gosp. recesije (1711–40.,
1763–82), ne samo u doba Mletačke Republike već i pod austr. vlašću
1816–18. te 1870. Puno arhivskih podataka sačuvalo se o istar.
odjecima nekih pandemija gladi u Europi. God. 1709 (nazvane Anno
calamitoso) promjena klimatskih ciklusa izazvala je nerodne godine i
propale ljetine. One se, jer to je i doba Rata za španj. naslijeđe,
zbivaju istodobno s blokadom istar. luka i pljačkom koju je provodila
soldateska. Sačuvali su se potresni opisi smrti ljudi, uginuća stoke,
pozeba maslina i vinove loze. Gradske vlasti (u Puli, Rovinju, Poreču,
Novigradu, Kopru, Izoli i Piranu) povremeno su uspijevale kupiti
žitarice od prijevoznika iz albanskoga priobalja, Ulcinja i
Dalmacije (bastimenti d’Albania, da Dolcigno e dalla Dalmazia) i
donekle opskrbiti spremišta (fontici). No godine gladi koje su nastale
pretvorile su seljake i gradsku sirotinju u trajne dužnike. Još koncem
1740., kada je Istrom zavladala još jedna epidemija gladi, vodili su se
sudski sporovi oko vraćanja posuđenih žitarica. »Strašna neman
gladi« (mostro orrendo della fame), praćena pjegavcem (tifo
petecchiale) i drugim bolestima, Istru je osobito teško pogodila 1816–
17. Velika glad, bijeda i oskudica (fames/miseria/inedia) izazvale su
golem pomor stanovništva i ostavile dugotrajne i teške posljedice.
Neishranjeno stanovništvo bilo je podložnije raznim bolestima, čime
je iznova započinjao ciklus nevolja. Za svog boravka u Trstu Juraj
Dobrila u više navrata je skupljao pomoć i slao je u Istru kako bi se
ublažile posljedice gladi. Opterećeni dugovima i prisilnim vraćanjem
novca, mnogi su se seljaci, da bi preživjeli, hranili korijenjem biljaka,
radili za hranu kod zemljoposjednika ili se iselili u druge europske i
prekomorske zemlje. Izvješća župnika potresno svjedoče o drami
seljačkog svijeta, najmnogobrojnijeg dijela istar. populacije. »Plač,
suze i škripanje zubi« gladnih župljana dopirali su do župnika koji im
često ni sam nije imao pružiti drugo doli riječi ohrabrenja i utjehe. U
suzbijanju gladi odlučujuću je ulogu imalo poboljšanje poljop.
proizvodnje i uvođenje novih polj. kultura (npr. kukuruza, potom i
krumpira). Koncem XIX. i poč. XX.st. na veći standard stanovništva
utjecao je odljev u velika urbana središta i u prekomorske zemlje, kao
i jačanje djelatnosti iz sekundarnoga i tercijarnog sektora u samoj Istri.
No krize u uzgoju pojedinih poljop. kultura (npr. vinogradarstvo),
ratne okolnosti i elementarne nepogode izazivale su i poslije (npr.
1917) velike nestašice hrane. Nedostatak živežnih namirnica u XIX. i
XX.st. poglavito je pogađao donji (kolonatski) sloj seoskoga
stanovništva, koji je znatan dio prinosa (od 1/3 do 1/2) morao davati
vlasnicima zemljišta. Tek potkraj XIX. st. – organiziranjem poljop.
zadruga i kreditnih zavoda (posujilnica) te održavanjem poljop.
tečajeva i sl. – položaj seljaštva donekle se popravio. Otvaranjem
mogućnosti zaposlenja i u drugim granama (rudarstvo, zanatstvo,
promet) smanjila se drama gladi, no ona je na istar. selu ostala
problem sve do pol. XX.st.
LIT.: V. Stipetić, Prijeti li glad?, Zagreb s. a. [1976]; M. Bertoša, Istarske gladne godine (1709 – 1740),
u: Jurina i Franina, Pula 1981; J. Delumeau, Y. Lequin, Les malheures des temps. Histoire des fléaux et des
calamités en France, Paris 1987; M. Bertoša, »Lienteria cronica« e »Febbre consuntiva«. La fame, il tifo
petecchiale e la morte a Cittanova nel 1817, ACRS, 1988–1989, 19; isti, Glad i kriza mortaliteta godine 1817.
Istarski mikrokozmos i evropski kontekst, Rad JAZU, knj. 445, Zagreb 1989; J. Georgelin, Venise. Le climat et
l’histoire, Studi Veneziani, Pisa, 1989, 18; M. Bertoša, Žitarica s agrarne margine. Formenton / grano turco ili
turkinja u Istri od 17. do početka 19. stoljeća, u: Zbornik Mire Kolar-Dimitrijević. Zbornik radova povodom 70.
rođendana, Zagreb 2003.