Mediji I Kultura. Ideologija Medija Nakon Decetralizacije

Mediji i kultura
Katarina Peovi Vukovi Ideologija medija nakon decentralizacije
izdava: Naklada Jesenski i Turk za izdavaa: Mio Nejami urednica biblioteke: Irena Milii urednik izdanja: Ognjen Strpi recenzenti: dr. Saa Vojkovi dr. Sanja Puljar DAlessio grafiki urednik: Boris Kuk tisak: Stega tisak d.o.o., Zagreb lipanj 2012. www.jesenski-turk.hr
Ideologija medija nakon decentralizacije
Mediji i kultura
Katarina Peovi Vukovi
Naklada Jesenski i Turk Zagreb, lipanj 2012.
Hvala Marku koji zna koliko je toga propustio zbog ove knjige i Nini koja to jo ne zna, ali e saznati. Hvala Ognjenu Strpiu na bjesomunom itanju i plodnim raspravama. Hvala vrijednim itaima i korektorima: Marku, Davorinu, Vesni, Mislavu i Ireni.
Sadraj I. Medij je simptom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Mediji i demokratizacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Kako je Marshall McLuhan izumio simptom . . . . . . . . . . . . 15 Jesu li mediji promijenili na svijet? . . . . . . . . . . . . . . . . . 19 Medij je simptom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24 Tehnodeterminizam i postideologija. Informacijska dijeta . . . . 36 Radikalna tehnofobija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41 Robot-radnik. Znanstvena fantastika i realno . . . . . . . . . . . 48 Kiborg i android udei strojevi . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55 Avatar i Lacan. Suelje za komunikaciju s prirodom . . . . . . . . 60 Tetris-efekt ili Avatar? Procesi pripitomljavanja Mree . . . . . . 68 II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75 Medij . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77 Digitalni mediji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 Mrea kao distribuirani dijagram . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84 Jesu li YouTube snuff-filmovi univerzalnosti bez totaliteta? . . . . 89 Hegemonija otvorenih medija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95 Mrea kao javna sfera . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 104 Tri kulture Mree ideja slobodne informacije . . . . . . . . . . 107 Aproprijacija kulture otpora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115 Mrea kao alat za upravljanje ivotom . . . . . . . . . . . . . . . 119 Alternativne kulture . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123 Zakoni. Nakon decentralizacije, centralizacija? . . . . . . . . . . 127 Ekonomija osobnog i opeg. Amina/Jelena cinini subjekt u potrazi za identitetom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 132
Manje ljubavi vie mrnje! Uloga drutvenih mrea u revolucijama . . . . . . . . . . . . Slacktivizam Che vuoi? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Iskljuen iz Simbolikog, Julian Assange se vraa u Realno kao paranoidna konstrukcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Facebook radikalna transparentnost . . . . . . . . . . . . . . . III. Tri novomedijska oka u Hrvata . . . . . . . . . . Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Severinin pornografski video kao dar distribuiranog medija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Odgovor tradicionalnih kultura. Cenzura blogova . . . . . . . . Virtualni premijer. Medij kao simptom politike . . . . . . . . . . IV. Praktiki realno: kompjutorske igre . . . . . . . Pasivni/aktivni subjekt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Privid suludog vozaa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Visoko/popularno . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Algoritamske naracije kao igre drutva kontrole. Lekcija suludog algoritma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
137 141 145 151 157 159 160 165 170 183 185 188 199 205
Bibliografija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 213 Kazalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 227 Biljeka o autorici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 237
I. Medij je simptom 7
I. Medij je simptom
Mediji i kultura
Najpreciznije i najdiskriminativnije lokalno prouavanje efekata moe se pokazati povrnim ako nismo dublje proniknuli u pojmove uzroka i posljedice, npr. izmeu neke tehnologije i drutva, tehnologije i kulture, tehnologije i psihologije, koji su u osnovi naih pitanja i koji najee odreuju nae odgovore (Williams, 1974: 2).
Mediji i demokratizacija Mogu li Mrea i digitalni mediji demokratizirati nae drutvo? Dva su najea odgovora na ovo pitanje. Prvi je sumorna metafora instrumentaliziranog ovjeka koji umjesto zakonodavca postaje instrumentom tehnologije, rtvom imperativa napretka i medijske manipulacije. Smatra se kako digitalni mediji i Mrea nee demokratizirati nae drutvo, ve oznaiti konani poraz slobodnog ovjeka i prirodnih poredaka. Postoji drutveni konsenzus oko ideje utjecaja tehnologije (medija, informacija) na suvremeno drutvo. Ideja autonomne tehnologije, bliska i ljevici i desnici, temeljno je obiljeena tehnolokim determinizmom. Pierre Lvy je primijetio kako danas vlada balistika metafora ili metafora udara, koja tehnologiju diskurzivno oblikuje kao projektil (kamen, granatu ili raketu), a kulturu, drutvo i ovjeka kao ive mete (Lvy, 2001: 3). Otpor je uzaludan, jedino to moemo jest prilagoditi se ili biti zgaeni pod kotaima povijesti. Internet se tada ini posebno opasnom tehnologijom koja instrumentalizira ovjeka. Kritiziraju se virtualizacija (dematerijalizacija komunikacije i devalvacija fizikog prostora), manipulacija privatnim podacima koja proizlazi iz navodne kaotine strukture
10
Mediji i kultura
Interneta1, brisanje granice javnog i privatnog, itd. Mrea i digitalni mediji se ne promatraju kao prekid i promjena medijskih tehnologija, ve konana potvrda vladavine masmedija. Ako je prvi odgovor pesimistina vizija kraja, drugi je optimistina slika ope povezanosti i participacije. Internet se smatra alatom za intervencije u zbiljskom svijetu i monim orujem u procesu osnaivanja korisnika. Pozdravljaju se povezanost, kolektivnost i sudjelovanje (Thacker, 2006: xi), kao i mogunosti igre identitetom ili proizvodnje identiteta. Iako je Jean-Franois Lyotard postmodernu proglasio dobom nepovjerenja u metanaracije, pria o Internetu se oblikuje kao nova velika naracija. Ta pria zapoinje publicistikim metaforama Mree kao elektronike granice ili informacijske autoceste, ali i znanstvenim elaboracijama o Mrei kao prostoru univerzalnosti bez totaliteta. Postmoderna filozofija, pie Pierre Lvy, prerano je odbacila pojam univerzalnog, poistovjeujui ga s totalitarizirajuim. Mrea se od kraja osamdesetih godina prolog stoljea javlja kao prostor meupovezanosti koji ne dozvoljava nikakve totalitarizme, tvrdi Lvy. Sa cyber-prostorom javlja se novi oblik univerzalnosti, univerzalnost bez totaliteta koja ukljuuje sve i omoguava izraavanje ljudskih razliitosti (2001: 91-102). Osnovni problem s prvim, tehnopesimistinim odgovorom je nerazumijevanje strukturalnih karakteristika Mree i digitalnih me1
Treba li Internet pisati velikim ili malim slovom? Odluka ovisi o strukturi medija, razlici starih i novih medija, o emu e biti rije u drugom poglavlju. Odluka dijela jezikoslovne struke da se Internet pie malim slovom proizlazi iz nerazumijevanja i tretiranja Interneta kao svakog drugog medija, a ne komunikacijskog kanala. Internet je vlastito ime Mree (mree svih mrea). Internet pisan malim slovom odnosi se na bilo koju mreu koja nastaje implementacijom internetskih protokola. Odluka da se imenica pie malim slovom obrazloena je potrebom da se imenuje medij, poput televizije, radija, itd. No Internet u tom smislu i nije medij, na to upozorava Ognjen Strpi (2008). Vie o ovoj temi moe se saznati i u raspravama na Usenet-grupi hr.sci.jezik. Uz termin Internet, ovdje emo se koristiti i izrazom Mrea, u istom znaenju.
dija i problematiziranje decentraliziranih medija kao masmedija. No Mrea nije masmedij, ve distribuirani, horizontalni medij koji omoguava izravnu komunikaciju izmeu bilo kojih toaka. Kritika Mree i digitalnih medija kao autonomnih zagaivaa prirodnih poredaka nasljeuje dugu tradiciju kritike masmedija kao alata instrumentalizacije ovjeka. Era radio-televizijskog odailjanja povezuje se sa slikom pasivnih konzumenata, nevinih rtava hegemonije masmedija koje se esto prikazuje karikaturalno, kao pretile osobe s daljinskim upravljaem u ruci, koje lijeno mijenjaju programe. Theodor W. Adorno i Max Horkheimer u Dijalektici prosvjetiteljstva piu o uniformiranosti proizvoda kulturnih industrija, standardizaciji potronje kao neposrednoj posljedici standardizirane industrijske proizvodnje. Kao to se roba iroke potronje proizvodi na traci, tako se i kultura proizvodi industrijski, zbog ega ona vie i ne moe biti neka originalna, kritina vizija zbilje, tvrde Adorno i Horkheimer. Jedina uloga kulture, kao i svih drugih industrija jest da ponudi to vie izbora, prikrivajui injenicu da su svi ti izbori lani. Masmediji su unificirani sistemi za proizvodnju programa. Kultura danas svemu namee slinost. Film, radio, revije predstavljaju sistem. Svaki je odjeljak skladan u sebi i suglasan s drugima (1989: 126). Korak koji je znaio konanu standardizaciju, uniformiranje medija bio je korak od telefona k radiju, korak od komunikacijskih medija, koji jo uvijek nude aparaturu za direktnu komunikaciju, jer je telefon jo liberalno doputao sudionicima da igraju subjekt (1989: 128), prema jednosmjernim masmedijima koji korisnike pretvaraju u pasivne konzumente. No ukoliko je ustolienje masmedija bio korak od komunikacije prema autoritarnom izlaganju gledatelja i sluatelja unificiranim programima, onda je Mrea revizija jednog procesa, korak u drugom smjeru, prema slobodnoj komunikaciji. Adorno i Horkheimer izdvajaju kulturu radio-amatera kao onu koja se ipak odupire standardizaciji. Mrea se krajem osamdesetih oblikuje kao horizontalni medij i razvija prakse sline radio-amaterizmu, horizontalnoj komunikaciji
12
Mediji i kultura
subjekata, pri emu svatko moe komunicirati sa svakim.2 Internet je upravo jedna aparatura za odgovore koja je nedostajala radiju koji je, kako piu Adorno i Horkheimer, usprkos potencijalu, pokleknuo i razvio se u jednosmjerni medij. Bertolt Brecht je 1932. godine u eseju Radio kao sredstvo komunikacije upozoravao kako bi radio mogao biti najbolji mogui komunikacijski instrument javnog ivota, kada bi umjesto emitiranja znao i primati, dozvolio sluateljima da govore a ne samo sluaju, kada bi znao kako sluatelja dovesti u odnos, umjesto izolirati ga, odnosno kada bi iskoraio iz posla nabave i angairao svoje sluatelje kao dobavljae (1993: 15), zakljuuje Brecht. Pesimistine deskripcije Mree uglavnom zanemaruju promjenu koja se desila u strukturi medija. Mrea je oznaila decentralizaciju emitiranja, dok su digitalni mediji osigurali alate za proizvodnju medijskih sadraja. Stoga kritiari medija zbog strukturalnih razlika masmedija i Mree, iako to ine, ne bi trebali manipulaciju medija ilustrirati slikom pretilih, nezainteresiranih osoba ispred ekrana. To ne znai kako je mogue jednostavno odbaciti ideju kako ivimo u doba hegemonije masmedija i sloiti se s optimizmom prisutnim u Lvyjevoj krilatici o Mrei kao prostoru bez totaliteta. Iako se struktura medija izmijenila, ona i dalje ocrtava neki drutveno-povijesni projekt koji je odgovoran i za pojavu distribuirane arhitekture Mree. No Mrea je projekt drutva informacijskog, a ne industrijskog kapitalizma. Dananje interpretacije jednostavno nastavljaju kritizirati masmedije, no one se nisu uhvatile u kotac s drutvenim okvirom koji de facto osuuju Adorno, Horheimer i Marcuse u kritici industrijskog kapitalizma. Herbert Marcuse u ovjeku jedne dimenzije (1989) elaborira ideju instrumentaliziranog ovjeka kako bi upozorio na proturjenosti politikog projekta i uao u dijalog s klasinim marksizmom i tezom osloboenja ovjeka putem ukidanja rada. Paradoks takve instrumentalizacije proizlazi iz temeljno oslobodilakog potencijala tehno-znanosti, no kako je tehnologija
2
Kulturu radio-amatera Adorno i Horkheimer ipak moraju odbaciti jer su radijski amateri jo uvijek bili odozgo organizirani (1989: 128).
sama po sebi postala ideologijom i oblikom vladavine, primarni cilj tehnolokog potpuno se izokree. Marcuseu je cilj upozoriti kako se iza jednog projekta racionalnog djelovanja, vladavine znanosti i tehnologije, skriva sama kapitalistika ekonomija, prikazujui se kao neutralna, maskirajui time klasni sukob. Dakle iako Marcuse upozorava na totalitarizam tehnologije, sistema proizvodnje, on to ipak ini kako bi upozorio na tehnologiju ne kao autonomni subjekt, ve kao instrument jedne politike. Danas se kritika (novih) medija nije odmaknula od kritike drutva Velikog brata, Gbelsove galaksije i slinih pojednostavljenja koje medije predstavljaju kao oblik opijuma za narod. Instrumentalizirani ovjek topos je mnogih optunica koje se osim Marcuseom nadahnjuju i Tehnolokim drutvom (1964) Jacquesa Ellula, i Mitom o maini Lewisa Mumforda koji osuuje tehnoloki imperativ kao najprimitivniji tabu (1986). No najee je kritika medija nastavak kulturalnim studijima poznate prakse koju je Richard Hoggart nazvao pristupom zaepljena nosa. Ukoliko se takve kritike uope osvru na razliku Mree i masmedija, tada se Mreu smatra mjestom praznog egzibicionizma koje svakom subjektu osigurava pet minuta slave. U najboljem sluaju, ukoliko se kritiari osvru na razlike u proizvodnji medijskih sadraja izmeu masmedija i Mree, tada se istie narcizam subjekata koji sada Mreu koriste kao tribinu promoviranja vlastita besmisla. Elitistikom pogledu na kulturu Stuart Hall je poruio, a ovdje moemo samo ponoviti:
Zbog takvog se miljenja moemo osjeati dobro, pristojno i samozadovoljno zbog kleveta upuenih agentima masovne manipulacije i prijevare, odnosno kapitalistikim kulturnim industrijama, no to gledite [ne] moe dulje opstati kao vjerodostojan dokaz kulturalnih veza, a jo je nesigurnije da ono moe opstati kao socijalistiki pogled na kulturu i prirodu radnike klase (Hall, 2006: 302).
Budui da je Mrea strukturalno decentralizirala proizvodnju sadraja, elitistika kritika jo je u nezgodnijem poloaju. Mrea
14
Mediji i kultura
poiva na opoj povezanosti (poruke su povezane s drugim porukama, a svaki tekst s drugim tekstovima) koja nas vraa u zajednicu predpismenog doba, a koju su prieljkivali tehno-optimisti poput McLuhana. Kako je McLuhan primijetio, tiskani mediji su dekontekstualizirali poruke, koje je potrebno vratiti u kontekst situaciju slobodne dvosmjerne komunikacije. Sa cyber-prostorom, tvrde mnogi McLuhanovi nastavljai, moemo govoriti o globalnom selu, novom kvazi-plemenskom, holistikom drutvu. Zbog promijenjene strukture medija, danas se kritici instrumentaliziranog ovjeka lako suprotstaviti utopijskim vizijama digitalnih medija i Mree kao interaktivnih medija kulture amatera. Struktura medija potaknula je optimistine ocjene, poput one Pierrea Lvyja o Mrei kao univerzalnosti bez totaliteta. Oni koji su optimistini prema demokratskim potencijalima digitalnih medija i Mree esto su oni koji su sposobni strukturalno promatrati medije. Da bi se protumailo hegemoniju u eri decentraliziranih medija, potrebno je primijetiti da se ideologija oblikuje i prakticira na nov nain i u novom kontekstu. U doba informacijskog kapitalizma dolo je do transformacije samih kulturnih industrija zbog ega neki digitalne medije i Mreu promatraju kao medijske materijalizacije ideje otvorenosti, implementacije individualnih sloboda do sada deprivilegiranih korisnika masmedija. Medijski studiji su, usprkos problemima i epistemolokoj neistoi, vrlo rano upozorili na specifinu sljepou drutva, hipnozu medija koja proizlazi iz nerazumijevanja vanosti strukture tehnologije. Medij je poruka, aforistina maksima Marshalla McLuhana, iako otvorena za razne interpretacije, nuan je temelj jedne materijalne analize medija. Ta orijentacija esto znai ulazak u polje tehnikih studija (raunarstva i komunikacijskih tehnologija). No medijski materijalizam je neophodan ukoliko se eli sprijeiti relativizam kritike hegemonije medija koja izjednaava masmedije i Mreu.3 No iako je materijalna
3
Kako je cilj medijskih studija sprijeiti pogrene premise koje esto ograniavaju kritiku analizu, neki teoretiari medija zastupaju ideju kako bi se medijski studiji danas trebali definirati kao softverski studiji (Fuller, 2008; Manovich, 2008). Softverski studiji bi se temeljili na
analiza medija dobar temelj za analizu ideologije medija, problemi s kojima se suoava medijska analiza time su dublji i kompleksniji. Kako je Marshall McLuhan izumio simptom Jedna analogija koju je iznio Jacques Lacan, kako je navodno Karl Marx izumio simptom, zbog ega Slavoj iek pie o otkriu drutvenog simptoma, moe se primijeniti kako bismo uputili na vanost i dosege projekta Marshalla McLuhana. Iako naizgled nema nita zajedniko s podrujem politike ekonomije i psihoanalize analiza strukture medija ima srodan cilj kritiku fetiizma sadraja. Karl Marx je nastojao da se u tajnu robne forme (odreenje vrijednosti robe pomou radnog vremena) prodre izbjegavajui privid robnog fetiizma prema kojem vrijednost robe ovisi o pukom sluaju; Sigmund Freud je upozorio na privid samorazumljive veze izmeu sna i znaenja sna; dok nas je Marshall McLuhan uputio na privid fetiizma sadraja medija. Konvencionalni stav prema medijima zapravo nudi pregled sadraja. Danas nije nita manje potrebno ponavljati McLuhanov eksperiment, jer se analize komunikacije na drutvenim mreama nisu odmaknule od elitistikih kritika besmislenih Facebook statusa, devalvacije prijateljstva, nasilja u igrama, itd. Kako smo uglavnom fascinirani sadrajem, nasiljem u kompjutorskim igrama ili banalnim temama na drutvenim mreama, znaaj medija ostaje skriven. Takav je eksperiment odvajanja strukture od njegova sadraja kljuan za razumijevanje uloge digitalnih i mrenih anrova, komunikacijskih praksi i umjetnikih oblika. Vanost takvog obrata u razumijevanju medija naglaavao je McLuhanov nasljednik Paul Levinson, ukazavi na banalnu injenicu da je telefon medij znaajniji od poruka koje se njime odailju (Levinson, 2001). Marshall Mcmaterijalnom opisu i analizi digitalnih medija od njihovih fundamentalnih razina raunarstva, nadalje, kako bi se proniknulo u proces kulturalnog transkodiranja pri kojem raunalni sloj utjee na kulturalni (Manovich, 2001: 63).
16
Mediji i kultura
Luhan je esto navodio primjer elektrine svjetlosti koja je posebno pogodan medij za analizu strukture, jer predstavlja medij bez sadraja. Ljudi elektrinu svjetlost obino samo primjeuju ako se koristi za ispisivanje nekog oglasa, upozorava McLuhan, no tada se ne opaa svjetlost, ve sadraj. McLuhanova maksima medij je poruka, esto je pogreno interpretirana kao manifest protiv sadraja. No ona se zapravo osvre na opasnosti fetiistikog pogrenog prepoznavanja sadraja kao mjesta znaaja medija. Sadraj medija soan je komad mesa koji nosi lopov da bi odvratio panju psa uvara (McLuhan, 2008: 22). Maksima sadraj svakog medija je drugi medij4 upozorava na praksu svakog novog medija da kao svoj sadraj kooptira stari medij, ali i na nemo interpretatora da itajui sadraj dospije do znaenja medija. Kod medija, kao i kod rada sna, postoji dislokacija, premjetanje znaenja koje nije transparentno. U tom smislu, uloga medijskih studija je srodna ulozi psihoanalize kako bismo dospjeli do uinaka medija moramo se obuiti za itanje simptoma koji nam otkrivaju dublju strukturu odgovornu za njihov znaaj. McLuhan je oscilirao izmeu optimizma i pesimizma kada je bilo rijei o prirodi toga znaaja, no bio je siguran da se mo medija ne krije u sadrajima, ve njihovoj strukturi, koja je, tvrdi mimetska. Mediji oponaaju na ivani sustav, zbog ega postaju zamjena za taj sustav. Automatizacija, tvrdi, donosi nove uzorke ljudske komunikacije koji tee ukidanju radnih mjesta, ali i mogunost novih uloga za ovjeka, duboku ukljuenost u rad i komunikaciju koju je mehanika tehnologija unitila (2008: 13). Drugim rijeima, ulazimo u doba elektronikih medija i automatizacije proizvodnje koja ukida mehaniku, industrijsku paradigmu, odgovornu za otuenje subjekata od tehnologije koju McLuhan smatra odgovornom za dijeljenje i razdvajanje svega kao nain kontrole. Ovo je otvaranje studije gotovo u tonu marksistike
4
Sadraj pisma je govor, upozorava McLuhan, sadraj novina je pisana rije, sadraj telegrafa je tisak, sadraj govora je misao, filma roman, kazalina predstava ili opera, itd. (McLuhan, 2008).
politike ekonomije. Naravno, McLuhan kao katoliki humanist u tomistikoj tradiciji, ne kritizira industrijsku proizvodnju zbog otuenja radnika od sredstava proizvodnje, ve mu je zadaa upozoriti na vezu tehnologije (medija) i naih spoznajnih mogunosti. No to je upravo ona toka koja povezuje i Karla Marxa s psihoanalizom. Ono to je marksistika analiza otkrila, zapravo je klju razumijevanja koji nam omoguuje da izvedemo sve druge vrste fetiistike inverzije (iek, 2002: 33). Marksistika analiza strukture robe prije svega prua klju za rjeavanje temeljnog pitanja teorije spoznaje (iek, 2002: 34). Zbog strukturalnog prijeloma koji donosi McLuhanova teorija medija ona je takoer jedna spoznajna teorija kao temelj medijske analize. Prvi cilj McLuhanove analize je homologan Freudovom i Marxovom projektu razbijanja privida prema kojem se ini kako predmet spoznaje (san, roba, medij) nije nita drugo do puka i besmislena zbrka, prema kojem njegova vrijednost (robe, sna, medija) ovisi o pukom sluaju. S gledita naina na koje je stroj promijenio nae uzajamne odnose, te odnose prema nama samima, nije bilo ni najmanje vano je li proizvodio kukuruzne pahuljice ili Cadillace, pie McLuhan (2008: 13). Kritiari medija zakljuit e kako je virtualizacija zbilje, do koje dolazi zbog upotrebe virtualnih medija, logini nastavak devalvacije zbilje putem masmedija. No ne postoji nita prirodno u virtualizaciji zbilje putem digitalnih medija i Mree. Kritiari kompjutorskih igara zadravaju se na sadraju i grafici igara podrazumijevajui kako je za realizam u igri (uronjenost igraa u virtualni svijet) odgovorna kompjutorska grafika i pria. No realistine kompjutorske igre ovise najveim dijelom o algoritamskom sloju igre koji kritiarima ostaje nevidljiv. Realizam u igri proizlazi iz specifine narativne kontekstualizacije algoritma, kao i njegove dekontekstualizacije u procesu igre. Iako nam se ini da gradimo gradove, vozimo utrke ili ivimo ivote mafijaa, ono to uistinu inimo jest da mijenjamo stanje stroja (Juul, 2005). Isti je problem u korijenu razumijevanja komunikacije na drutvenim mreama. Umjesto sadraja tih konverzacija, koji uistinu mogu biti banalni, ono to promie kritiarima drutvenih mrea jesu mreni proto-
18
Mediji i kultura
koli odgovorni za strukturu i politiki karakter drutvenih mrea. Medijski studiji inzistiraju na razlici masmedija i novih medija. Ovo inzistiranje je kljuno jer ne moemo ideologiju mree i ideologiju televizije tumaiti ukoliko ne uoimo razlike u njihovoj strukturi. Ideologija Facebooka, ukoliko ona uope postoji, mora biti u vezi s njegovom strukturom, kao to ideologija Mree mora biti u korelaciji s mrenim protokolima, itd. Ukoliko je Sigmund Freud odgovoran za razumijevanje simptoma, a Karl Marx drutvenog simptoma, tada je Marshall McLuhan postavio temelje za jedno razumijevanje medija kao simptoma. Logika tog simptoma McLuhanu ipak izmie. Za Freuda je zadatak otkrivanja fetiizma sadraja imao i drugi stupanj, koji nalazimo i u Marxa, a na koji upozorava Slavoj iek u svojem simptomatskom itanju strukture robe. Ako je prvi cilj bio razbijanje naturalizacije veze predmeta spoznaje (sadraja medija, sna, robe) i njegova smisla (znaaja medija, znaenja sna, vrijednosti robe), drugi cilj bio bi osloboditi se fascinacije tim jezgrom oznaavanja u prikrivenom znaenju sna u Freudovom sluaju, odnosno u Marxovu sluaju fascinacije tajnom skrivenom iza robne forme (injenicom da je rad izvor ekstra-profita). Meutim, McLuhan, nije poduzeo drugi korak, poduhvat otkrivanja tajne te forme same, zbog ega i on i njegovi sljedbenici ostaju limitirani strukturom medija5, a njihova transformativna teorija i danas uglavnom slui kao bogat spremnik tehno-eshatolokih metafora o otuenju.6 McLuhanova teorija ostaje
5
Upravo kao to se pojednostavljeno razumijevanje Marxova djela zadralo na razumijevanju formule otuenja. Radnik je, tvrde kritiari, u trgovinskim ekonomskim odnosima sveden na stvar, otuen (od proizvoda svojeg rada). No Marx je na vie mjesta zapisao kako je ovjek uvijek objektiviziran na neki nain. Problem je to se u ovoj objektivizaciji inzistira na prirodnosti odnosa rada i robe rad postaje roba kao svaka druga, dok ona to nije jer ona stvara viak vrijednosti na emu se temelji kapitalizam (o emu je Marx pisao u eseju Nadnica, vrijednost, profit). McLuhan upozorava na mranu stranu tehnolokog, mogunost da
limitirana zbog fascinacije samim prikrivenim znaenjem medija do kojeg se moe doi jedino putem odbijanja privida sadraja. Tajna misija medija tada se otkriva kao misija autonomne tehnologije, medija koji ovjeka ele podrediti svojim ciljevima. McLuhanovi radovi ne daju odgovor na pitanje to uope znai pojava elektronikih medija? Odnosno, McLuhanov odgovor je tehno-deterministiki. Doba elektronikih medija zapoinje sluajnim izumom, koji mijenja kartografiju itave civilizacije, obiljeivi kraj Gutenbergove galaksije. Jesu li mediji promijenili na svijet? Problematina pretpostavka tehnolokog determinizma koju medijski studiji nasljeuju od Marshalla McLuhana onemoguuje razumijevanje drugog polja kojim e se baviti ova studija ideologije medija. Za McLuhana i njegove nastavljae poruku medija jednostavno predstavlja njegova struktura, a ta se struktura smatra odgovornom za transformaciju drutva. Prouiti strukturu medija u mcluhanovskom
se postane pijunom u rukama tehno-medija. ovjek ne predstavlja vie od spolnih organa svijeta strojeva, kao to pela predstavlja spolne organe svijeta biljaka jer u konanici funkcija ovjeka je da stroju omoguuje da se oplouje i razvija nove i nove oblike, tvrdi McLuhan (2008: 45). Iako svijet strojeva uzvraa ovjekovu ljubav, nudei nam ekstenziju sredinjeg ivanog sustava, zbog nezatienosti tog ivanog sustava sam kornjain oklop, medijska struktura, moe se okrenuti protiv ovjeanstva i postati zloban (McLuhan, 2008: 45). Prouavanje medija tako se namee kao temeljna strategija preivljavanja u tehnologiziranim drutvima koja su uglavnom nesvjesna moi medija. (McLuhan je smatrao kako tek umjetnici mogu naslutiti promjene, dok je drugima temeljni spoznajni alat teorija medija.) Takvo poimanje povijesti, svijesti, kulture i drutva kao tehnolokih proizvoda rezultiralo je ne samo tehnodeterminizmom, ve i primitivistikim i evolucionistikim zakljucima (McLuhanova teza nazadno je nadmono) koji ignoriraju politike, ekonomske i kulturalne uvjete tehnologijske moi.
20
Mediji i kultura
smislu znai otkriti mehanizam povijesnih mijena kao mijena tehnoloko-medijskih sustava. Za McLuhana kulturalna vanost medija ne krije se u njihovu sadraju, ve u nainu na koji, autonomno, mijenjaju nae vienje svijeta.7 Ideja progresa je u temeljima tehnolokog determinizma, pa je jednako bitna za viktorijanskog doba u kojem je razvoj mjeren industrijskim pojmovima: brzina kretanja, brzina proizvodnje i za post-industrijsko doba i pojmove informacijskog drutva ili kompjutorskog doba (Murphie/Potts, 2003:12). Tehnodeterminizam podrazumijeva drutvo koje oblikuju dominantne tehnologije: doba parnog stroja parni stroj, informacijsko doba informacijske tehnologije, itd. Koncepti poput akustikog prostora Marshalla McLuhana ili psihodinamike medija Waltera Onga, iako su naznaili bitan pomak prema razumijevanju medija, oblikovani su oko ideje da su tehnologije i mediji transformativne snage drutva.8 Torontska kola se i nazivala transformativnom teorijom tehnologije jer su sljedbenici Marshalla McLuhana zastupali ideju da je politika samo odgovor na tehnoloke transformacije, a povijest zapravo povijest smjene medijsko-tehnolokih modela. (Poznato je kako je McLuhan radio smatrao presudnim za Hitlerov politiki uspjeh koji bi, tvrdio je, izostao da je medij emitirao i sliku.) Gotovo da nema studije o medijima koja ne zapoinje konstatacijom da su komunikacijske tehnologije (novi mediji, informacijske tehnologije, itd.) promijenile na svijet i ubrzale komunikaciju. Pitanje koje logino slijedi ovu tezu je u kojem smjeru su tehnologije promijenile na svijet? Mreu se danas diskurzivno prikazuje na dva naina: kao jo jedan masmedij
7
Termin tehnoloki determinizam je uveo teoretiar Thorstein Veblen 1920. godine, iako je ideja starija. (Murphie/Potts, 2003: 12) Walter Ong u studiji Orality and Literacy: The Tehnologizing of the World iz 1982, godine definira psihodinamiku kao kretanje uma, oblikovanje uma u razliitim strukturama pismenosti i usmenosti. Ong je razlikovao psihodinamiku usmenosti, psihodinamiku pismenosti i psihodinamiku elektronikih medija koji predstavljaju svojevrsni povratak usmenosti, pa Ong pie o televiziji kao mediju druge usmenosti.
koji zagauje do sada harmonine drutvene odnose, prirodne poretke, druenja u fizikom prostoru, itd. ili kao medij demokratizacije, osnaivanja korisnika, koji upravo zato to dematerijalizira komunikaciju osigurava dekonstruiranje pozicija moi. No nije li refren o medijima koji su promijenili na svijet zapravo sumnjiva krilatica? Ukoliko postoji devalvacija prijateljstva na drutvenim mreama, ili otuenje igraa mrenih igara, nisu li te pojave samo drutveni simptomi, a ne ishodi utjecaja digitalnih medija i Mree? Isto se pitanje moe postaviti i optimistikoj interpretaciji. Pitanje proizlazi iz jedne dogmatske premise, pretpostavke tehnolokog determinizma o utjecaju medija. Krenimo od injenice kako je ova popularna sintagma suvremena izvedenica razumijevanja uloge televizije, njezina utjecaja na drutvo u drugoj polovici dvadesetog stoljea. Toj se ideji suprotstavio Raymond Williams svojoj studiji Television: Technology and Cultural Form, kojoj je namijenio gotovo apsurdnu zadau. Williams je posumnjao u ideju da je televizija promijenila na svijet (Williams, 1974: 1) i odluio se posvetiti kritici uvrijeenog poimanja medija kao imbenika promjene, projektila koji pogaaju kulturu i mijenjaju na svijet. Takav pogled odvaja tehnologiju od drutva predstavljajui tehnoloka otkria kao samo-generirajua i neovisna. Ovdje se upozorava na zamjenu uzroka i posljedice koja je i danas temeljni problem interpretacije medija. Za Williamsa, osnovno pitanje nije kako su tehnologije promijenile na svijet?, ve koju drutvenu potrebu zadovoljavaju moderne tehnologije? Jedna poetina slika ilustrira drutvo televizije. Kako primjeuje Williams, u obiteljskim dramama Antona Pavlovia ehova likovi provode vrijeme na prozorima ekajui vijesti izvana. To je oslukivanje navijestilo novo doba i potrebu za novim aparatom transmisije ideologije. To je drutvo definirano dvama paradoksalnim, no ipak duboko povezanim tendencijama modernog industrijskog ivljenja: s jedne strane mobilnou, s druge sve oitijom samodostatnou obiteljskog doma (Williams, 1974: 19). U drutvu mobilne privatizacije pojavljuje se potreba za aparatom koji bi pomirio djelominu autonomiju privatnih prostora porodinog doma i
22
Mediji i kultura
njihovu ovisnost o financiranju izvana (ovisnost o kojoj nabolje svjedoe raspadi porodica u doba ratova i ekonomskih kriza). Ukratko, prislukivai i nijema zrikala, kako je sluatelje radija i gledatelje televizije nazvao Paul Levinson, nisu onijemili zbog tehnologije, ve zbog socijalnih uvjeta ivota u drutvu mobilne privatizacije. Kao i televizija, i Mrea je proizvod drutva, novih tendencija i promijenjenih drutvenih uvjeta. Drutvo mobilne privatizacije, koje opisuje Williams, nije se izmijenilo u dvjema tokama, to drutvo u velikoj mjeri poiva na mobilnim pojedincima i samodostatnim domovima. No razmjetanje sredinjeg ureaja, kako u prostornom smislu (raunalo nema vie centralno mjesto u kui) tako i metaforikom, indikator je decentralizacije moi ideolokog aparata. Ideoloki aparat se izmijenio na dva naina. Vie uope nije rije o ideolokom aparatu drave ve etatistiko-korporacijskom aparatu. I drugo, taj aparat je uistinu svjetonazorski otvoren, jer je pokretan profitom, a ne kulturom, civilizacijom, zbog ega je tom aparatu sve manje potreban centralizirani sustav odailjanja, a sve vie decentralizirani sustav nadzora korisnika-potroaa. Preispitati ideju kako je tehnologija promijenila nae ivote, temelj je Williamsove drutvene teorije medija, ali i svake kritike teorije. Zadaa kritikih medijskih studija je preispitivanje tehnodeterministike vizije medija, kao samorazumljive, prirodne veze tehnologije i kulture koja je danas postala dio diskurzivnoga znanja o medijima. Kritike studije Jonathan Culler nazvao je osporavanjem zdravog razuma (Culler, 2001). I kritika tehnolokog determinizma svojevrsno je osporavanje zdravog razuma. Zdrav razum privilegirano je mjesto drutvene borbe za nadmo i vodstvo ukratko za hegemoniju, pie Stuart Hall (1996: 43). Sloili bismo se sa sociologinjom Danah Boyd koja smatra kako bi odbacivanje tehnolokog determinizma danas trebala biti mantra medijskih studija (Boyd, 2009). To nije jednostavna misija, jer je tehnoloki determinizam dio kolektivne strukture osjeaja. Nije lako umai zdravom razumu, pa to ne uspijeva ni Pierreu Lvyju koji zapoinje svoju studiju upravo odbacivanjem ovog or-
todoksnog pogleda na tehnologiju da bi i sam zapao u probleme tog svjetonazora proglaavajui Mreu prostorom univerzalnosti bez totaliteta. Ono to se kritiarima Mree ini oitim Lvy previa upravo zbog tehnolokog determinizma. Nema prikladnijeg medija za promociju politiki nekorektnih stavova, prijetnji i govora mrnje do Interneta. Ipak, Lvyju se ini da je totalitarizam nemogu. Na to biste pomislili ukoliko biste, poput Manuela Castellsa, naili na naslov u novinama: Novi oblici primjene Interneta u Kolumbiji (Castells, 2003: 16)? Vjerojatno je rije o astrukturalnim mogunostima sudjelovanja, meusobne povezanosti i novim oblicima vjebanja identiteta. No tekst, na koji je Castells naiao itajui dnevne novine u Bogoti, govorio je o ucjenjivaima i otmiarima koji su se, suoeni s bijegom vie srednje klase u prigradske ograene zajednice, okrenuli Mrei koristei je kao medij iznuda i irenja prijetnji otmicama koje su zatim selektivno i provodili u djelo. Da bi se istrgnuli iz tehnodeterministikih pojednostavljenja i tumaenja utjecaja, medijskim studijima je bio potreban kritiki zaokret od McLuhanove transformativne teorije prema kulturalnoj i ire kritikoj teoriji. Ovaj e se anti-tehnodeterministiki zaokret pokazati jo uvijek aktualnim, a metodologija medijskih studija jo uvijek problematinom, jer ukoliko u sredite interesa postavimo probleme naizgled tehnolokih antagonizama izmeu dvaju medijskih sustava poput pitanja autorskih prava i statusa slobodnih informacija takav e pristup zanemariti ekonomske ili politike uzroke tih antagonizama. No ukoliko interes usmjerimo prema strukturi medija kao simptoma drutva mogue je primijetiti dinamiku koja nove medije povezuje s ideologijom i pregovorima oko znaenja bitnih komunikacijskih praksi, naina politikog djelovanja, ali i pristupa sredstvima za proizvodnju.
24
Mediji i kultura
Medij je simptom Ova analiza ima dva cilja. Prvi je medioloki uputiti na razlike izmeu masmedija i decentraliziranih medija. Da bismo razumjeli transformaciju, bilo da nam se ini da smo postali aktivni proizvoai sadraja, ili rtve novih medija, to ne moemo uiniti ukoliko ne obratimo panju na strukturu medija. Drugi cilj je kritiko-teorijski, potaknut potrebom prolaska kroz tehnodeterministiku fantazmu razumijevanja kako struktura medija ne utjee na drutvenost, politiku, identitete, ve kako je i sama izraz neke drutvenosti, kulture, strukture osjeaja. Ova je analiza srodnik medijskih studija zbog inzistiranja na diskontinuitetu koji se dogodio s pojavom digitalnih medija i Mree. S druge strane analizirajui ideologiju, apliciraju se kulturalni studiji i kritika teorija zbog njihova naglaska na drutvenom i politikom. Ako su mediji Kultura, tada su i oni bojinica, kako je Kulturu nazvao Stuart Hall (1981). U prilog analizi ne ide injenica da su obje discipline koje e se ovdje aplicirati optereene epistemolokom neistoom. Medijski studiji oblikovani su oko nekoliko humanistikih disciplina ukljuujui antropologiju, filologiju, politiku teoriju, filozofiju, semiotiku. Za kulturalne studije, koje nazivaju nedisciplinom zbog eklektine metode i polja istraivanja, postavlja se pitanje jesu li oni uope znanost? Kulturalni studiji posuuju svoje metode i predmete od historiografije, filozofije, antropologije, knjievne teorije i sociologije. Ipak, ono to je za kulturalne studije specifino, i zbog ega su oni vani i za ovaj rad, jest njihova politika orijentacija. Kulturalni su studiji, pie Hall, marksizam kao politiku teoriju uvijek promatrali kao konstitutivni problem (1992: 278). Uz to i kulturalni i medijski studiji se bore s nekim pojednostavljenjima, tehnolokim i ekonomskim. I jedan i drugi predstavljaju napredak u odnosu na nejasno zadravanje na sadraju, previdu kako su odnosi (izmeu robe i njezine vrijednosti, ili izmeu medija i kulture) samorazumljivi i prirodni. I jedan i drugi naglaavaju vanost itanja strukture. No i jedan i drugi ograniavaju svoje discipli-
ne. Ekonomski redukcionizam isticao bi proizvodne odnose, bazu, vlasniku strukturu kao temelj ideologije. Analiza Facebooka koja se temelji na vlasnikoj strukturi Facebooka ne bi rasvijetlila puno toga. Tehnoloki determinizam, pak, ograniava analizu na analizu strukture medija. Primjerice, analiza kompjutorskih igara kao algoritamskih naracija, predstavlja temelj za analizu umreenog drutva kao drutva vladavine algoritma. Takva su promiljanja, prvo na tragu McLuhanova tehnodeterminizma, a druga marksistikog ekonomizma djelomino funkcionalna, jer ona ipak znae korak naprijed u odnosu na kritiku sadraja, gdje se veza izmeu tih sadraja i strukture medija uope ne razmatra, a banalni karakter sadraja smatra prirodnim i samorazumljivim. Uistinu, alati koje Facebook razvija determiniraju naine na koje se na toj platformi komunicira, kao to vlasnika struktura nesumnjivo ima vanu ulogu u odreivanju karaktera jedne ideologijske interpelacije. Postoji temeljna razlika izmeu Facebookova poslovnog modela i, primjerice, Microsoftova poslovnog modela. Da bismo protumaili zbog ega vladajue ideje nikad nisu samo ideje vladajue klase, a struktura medija nikad nije zalog demokratizacije ili totalitarizma medija ve polje borbe, potrebno je uvesti razumijevanje ideologije kao procesa imaginarne identifikacije. Iako Karl Marx nije ponudio jednoznanu definiciju ideologije, ona se ita iz Marxove interpretacije povijesti, osobito teorije odraza, prema kojoj je ono to se zbiva u nadgradnji samo odraz onoga to se zbiva u bazi. U Njemakoj ideologiji Marx i Engels zapisuju: Misli vladajue klase u svakoj su epohi vladajue misli, tj. klasa koja je vladajua materijalna sila drutva, istovremeno je njegova vladajua duhovna sila (Marx/Engels, 1979: 321). Da bi razjasnili zbog ega ono to se zbiva u nadgradnji nije samo odraz onoga to se zbiva u bazi, kulturalni studiji ulaze u dijalog s marksizmom uz pomo Louisa Althussera i njegove strukturalistike interpretacije ideologije, kao i uz pomo termina hegemonija talijanskog politikog aktivista i teoretiara Antonija Gramscija. Althusserova interpretacija vana je jer upozorava na anomaliju razumijevanja ideologije kao proizvodnje lane svijesti
26
Mediji i kultura
koja previa da je svaka identifikacija imaginarna. Da bi se pojedinac prepoznao kao subjekt neke ideoloke prakse, mora se prepoznati kao adresat te prakse. Tako ideologija nije determinirana bazom, ve relativno autonomnim ideolokim aparatom drave koji ukljuuje medije, porodicu, religijske organizacije i obrazovni sustav. Ideoloki aparat drave svoje subjekte, adresate ideologije, regrutira pomou operacije koju Althusser usporeuje s praksom policajca koji na ulici vie: Hej, ti tamo! Pojedinac se okree vjerujui/sumnjajui/ znajui da je to poziv upuen upravo njemu, no sam in okretanja (a ne neka intrinzina veza) istovremeno ga preobraava u aktivnog subjekta odreene ideologije (Althusser, 1971: 174). Mrea kao distribuirani medij jest novi ideoloki aparat koji subjekte interpelira, ba kao to je i televizija interpelirala svoje gledatelje. No interpelacija se sada zbiva putem afirmacije slobodnih subjekata, aktivnih sudionika u otvorenoj komunikaciji. Mreu se obino kritizira kao imaginarno mjesto rastjelovljene komunikacije, dok joj se priznaje mogunost demokratizacije komunikacije putem horizontalne arhitekture. No ideoloka interpelacija se zbiva upravo u onim neproblematinim tokama oko kojih je postignut konsenzus. Mitologemi umreenog drutva su sudjelovanje, aktivnost korisnika, interaktivnost i transformacija konzumenta u proizvoaa. Danas su aktualna tri stupnja razumijevanja ideologije medija. Prvi je razumijevanje hegemonije medija kao posljedice modernistikog projekta tehnokracije, vladavine tehnologije, medija i informacija. Drugi stupanj je neto sloeniji, ali je optereen tehnolokim ili ekonomskim determinizmom, to je razumijevanje drutva kao rezultata utjecaja strukture medija ili medija kao posljedice ekonomskih odnosa. Kod tehnolokog kao i ekonomskog determinizma se struktura (uvjeti proizvodnje, struktura medija) smatra djelatnom. Mediji, tehnologija i informacije utjeu na kulturu (sadraj, svijest, vrijednosti, djelovanja). Takva je interpretacija ipak sloenija, jer tumai ideologiju kao proizvodnju lane svijesti, rezultat otuenja koje proizlazi iz samih uvjeta proizvodnje. (Jedno su takvo objanjenje ponudili Theodor Adorno i Max Horkheimer u Dijalektici
prosvjetiteljstva, gdje su hegemoniju kulturnih industrija protumaili kao djelovanje koje reflektira standardizaciju i serijsku proizvodnju industrijske proizvodnje.) Ukoliko ideologiju promatramo iz oita medijskih studija McLuhan i njegovi nastavljai koji inzistiraju na razumijevanju strukture medija ine ve ozbiljan pomak u odnosu na kritiku medijskog sadraja jer upuuju na opasnu naturalizaciju fenomena. Poput marksistikog obrata prema prouavanju strukture proizvodnje, medijski studiji upozoravaju na jedan tip fetiizma fetiizam medijskog sadraja i potrebu prouavanja strukture medija. No trei stupanj emancipacije od jednostavne interpretacije medija kao proizvodnje lane svijesti je najkompleksniji jer on znai ideologiju protumaiti kao konstitutivni dio strukture osjeaja, konsenzusa izmeu vladajuih i podinjenih, izmeu korisnika i korporacija. Isto pitanje ostaje otvoreno i u Marxa i McLuhana, a na koje upozorava Althusser revidirajui determinizam baze. Lako je optuiti sveenike ili despote za proizvodnju lane svijesti, usaivanje ideja, vrijednosti, vjerovanja i stavova, upozorava Althusser. No ostaje nejasno zbog ega je uope svaka ideologija imaginarna distorzija stvarnih uvjeta? Razumijevanje strukture medija/fetiizma robe, jo uvijek ne daje odgovor na pitanje zbog ega medij (Mrea) oblikuje svoje subjekte na odreeni nain? Treba izbjei popularnoj kritici medija kao prostora praznog mrenog egzibicionizma. U takvoj se interpretaciji tvorci digitalnih medija i mrenih servisa smatraju odgovornima zbog devalvacije komunikacije u materijalnom prostoru, iluzionizma kompjutorskih igara ili komercijalizacije Mree. No nije li misija suvremenih manipulatora srodna misiji njihovih kritiara? Ne ele li jedni i drugi uiniti svijet otvorenim? Na Facebook profilu Marka Zuckerberga neko je vrijeme stajalo: Nastojim uiniti svijet otvorenijim, pomaui ljudima da se poveu i dijele. Ljudi se uistinu slue Facebookom da bi se povezali. Kako je onda mogue rei, i moemo li uope to zakljuiti, da mediji manipuliraju? Kako bi ideologija bila uinkovita, pojedinci se najprije moraju prepoznati kao njezini subjekti. No mjesta ideoloke interpelacije se pojavljuju i kao mjesta borbe, nejasnih odnosa izmeu dominantnih
28
Mediji i kultura
i podreenih skupina, ali i u onim tokama oko kojih je postignut drutveni konsenzus, koje se ine samorazumljivima. Temeljna pitanja Mree, njezine strukture, naina dijeljenja i statusa informacija su prostori dogovora, pa i borbe. Da bi ideologija bila uinkovita, Zuckerbergova izjava ne moe biti jednostavno lana, ona, poput jezika novinskih tekstova mora odraavati i dio autentine kulture. Da bi se razumjelo ideologijski obrat do kojeg dolazi u doba decentraliziranih medija probat e se pokazati kako niti jedna ideologija, pa ni ona masovnih medija, nije jednostavno nametnuta. Hegemonija Facebooka jest u vezi s jednom autentinom idejom meusobne povezanosti koja stoji u temeljima Mree, jo od doba prvih p2p mrea i zaetaka hakerske kulture. Iako se rezultati tih pregovora na kraju ine loginima, samorazumljivima, oko diskurzivnih znanja neprestano se vode pregovori. Antonio Gramsci je primijetio kako se premo u drutvima zapadnih demokracija ne uspostavlja nasiljem, no ipak postoji antagonizam izmeu dominantnih i podreenih skupina. Vodstvo jedne drutvene skupine manifestira se ne samo kao dominacija, ve i kao intelektualno vodstvo. Paradoksalno, drutvena skupina mora, i treba, ve voditi [tj. biti hegemonijska] prije osvajanja dravne moi. Samo u trenucima kada drutveni konsenzus izostaje, dravni aparat koristi silu, nameui disciplinu (Gramsci, 1971: 12). Gramsci se na svoj nain obraa Marxovoj i Engelsovoj tezi o ulozi mislilaca jedne klase, aktivnih ideologa koji ine glavnim izvorom svoje prehrane stvaranje iluzija te klase o samoj sebi (Marx/Engels, 1979: 321-322). Intelektualci uistinu jesu predstavnici dominantnih skupina i provode hegemoniju nad podreenima, no ta hegemonija se temelji na spontanom pristanku, pristanku masa na opi smjer koji su nametnuli vodei9.
9
Marx i Engels tu ulogu intelektualca interpretiraju kao ulogu determiniranu ekonomijom slobodnog vremena. U Njemakoj ideologiji stoji: Podjela rada, koju smo ve prije zatekli kao jednu od glavnih sila dosadanje historije, ispoljava se sada i u samoj vladajuoj klasi kao podjela duhovnog i materijalnog rada, tako da unutar te klase jedan
I Mrea je jedna kultura, bojinica na kojoj se odvijaju pregovori izmeu dominantnih i podreenih skupina, a rezultat tih pregovora je neizvjestan. Da bismo razumjeli paradoks kulture otvorenih medija, vano je inzistiranje na znaenju Kulture kao bojinice. Promatrajui distribuirane medije ne moemo govoriti o totalitarizmu medija kao glasnogovornitvu ideja vladajue klase. To nije zbog toga to sama struktura medija ne dozvoljava totalitarne glasove. Iako se mnogima ini kako je to zasluga medija, distribuiranog medija Mree, zapravo ni u masmedijskim sustavima ne moemo ideologiju medija promatrati jednostavno kao pobjedu vladajue ideologije. Oduvijek je ideologija bila specifian oblik lingvistikog trbuhozborstva, kako upozorava Stuart Hall, kojim se u diskursu dominantne kulture kodira i autentian jezik podreenih. Tako je uistinu ve i jezik tiskanih medija, popularnog novinarstva proet nekim elementima izravnosti i ivopisne specifinosti jezika radnike klase (Hall, 2006: 303). Uvijek je odgovor na pitanje tko je subjekt koji govori? kompleksnije no to se na prvi pogled ini. Kako upozorava Hall, vladajua ideologija jednostavno ne bi dogurala daleko kad ne bi bila sposobna za preoblikovanje popularnih elemenata (2006: 303). Za novinarstvo to znai preoblikovanje autentinog govora u vrstu stereotipnoga, konfekcijskog i neutraliziranoga pukog populizma, dok je za Facebook to preoblikovanje autentinih praksi slobodnog povezivanja dviju toaka u mrei. Ne moemo zanemariti kako kulturne industrije zaista imaju mo nametanja i usaivanja definicija nas samih, no manipulacija je suptilni oblik distorziranja misli, stavova i vrijednosti autentine kulture. Da bismo razumjeli ideologiju Facebooka, potrebno je ideologiju razumjeti kao oblik trbuhozborstva koji istovremeno omoguava
njen dio istupa u svojstvu mislilaca te klase (njeni aktivni konceptivni ideolozi, koji ine glavnim izvorom svoje prehrane stvaranje iluzija te klase o samoj sebi), dok se drugi prema tim mislima i iluzijama dre vie pasivno i receptivno jer su oni u stvarnosti aktivni lanovi te klase i imaju manje vremena za to da stvaraju iluzije i misli o samima sebi. (Marx/Engels, kurziv KPV, 1979: 321-322)
30
Mediji i kultura
povezivanje i ne dozvoljava subjektima da se oni uistinu povezuju i bez ogranienja dijele sadraje. Facebook svoju popularnost moe zahvaliti upravo autentinosti ideje slobodnog povezivanja. I na ovom polju Mree kao Kulture, medij nije odgovoran za proizvodnju lane svijesti, ve je i ovdje, kao i u doba McLuhanove galaksije, dobu elektronikih medija, na djelu specifina dijalektika kulture u sklopu koje se odvija stalna borba otpora i interpelacije. Oduvijek se radilo o borbi u polju ideja gdje se neke ideje diu na kulturnoj ljestvici, dok neke druge stvari prestaju imati kulturalnu vrijednost (Hall, 2006: 304). Raymond Williams koristio se terminom struktura osjeaja kako bi opisao uobiajena shvaanja i vrijednosti koje dijeli jedna generacija (Payne/Barbera, 2010: 670). Shvaanja i vrijednosti su uvijek odreeni povijesnim kontekstom na koji kulturalni studiji upuuju kao na dijalektiku kulture. Struktura osjeaja je vrsta i odreena u smislu u kojem to svaka struktura jest, ali se istovremeno oituje u najosjetljivijim i najmanje opipljivim sastavnicama naeg djelovanja, pie Williams (2006: 41). Duboko zajednitvo koje omoguava komunikaciju, moda je najjasnije ako usporeujemo dvije generacije, iako se ovaj pojam ne treba odnositi na konkretne skupine, jer su i skupine, kao i pojedinci skloni promjenama. No usporeujui starije i mlae generacije, tvrdi Williams, postaje jasno da one ivot osjeaju ipak nekako drugaije (2006: 41). Selektivna tradicija odreuje to e biti zajedniko svim pripadnicima neke kulture, pa je ona odgovorna za suvremenu strukturu osjeaja, razumijevanje medija kao autonomnih i transformirajuih sila. Da je rije o specifinoj strukturi osjeaja, a ne o zbiljskim uincima transformativnih medija, jasno je ukoliko se informacije potrae u jednoj drutvenoj, a ne tehnodeterministikoj povijesti tehnologije. Proces diverzifikacije, personalizacije sadraja, proces je otvaranja medija koji je kulminirao pojavom Mree, a direktno je vezan uz strukturu osjeaja jedne generacije. Iako je diverzifikacija masovne publike koja zapoinje osamdesetih godina prolog stoljea dovrena u obliku Mree i masovnih samo-komunikacija (Castells, 2009), ona je zapoela ve u doba McLuhanove galaksije (Castells, 2000: 366). Televizijske stani-
ce, poput MTV-a, nisu uzrok razvoja jedne cinine generacije konzumenata oblikovanih oko specifinih interesa, vrijednosti i stavova. Upravo suprotno. Poruka medija oblikuje razliite medije; znaajke poruke, sadraja, oblikovale su znaajke medija, njegovu strukturu. Kako Castells poruuje, ne moemo rei kako je medij poruka, ve upravo suprotno poruka je medij. Ono to kreira poruku nije tehnika struktura, ve upravo struktura osjeaja. Alternativu tehnolokom determinizmu predstavlja jedino kulturalna, drutvena povijest tehnologije, poput Williamsove povijesti televizije. Alternativa tehnodeterministikim interpretacijama je kulturalna interpretacija koja polazi od gotovo apsurdne pretpostavke da mediji nisu promijenili na svijet i da je pitanje utjecaja medija duboko pogreno. Mediji nemaju mo niti demokratizirati niti totalitarizirati nae drutvo. Prevladavanje determinizama (ekonomskog i tehnolokog) omoguilo je kulturalnim studijima da uu u dijalog s pojednostavljenjima poput onog fundamentalnog razumijevanja medija kao opijuma za narod, razumijevanja koje konzumente oblikuje kao kulturalne papke (Hall, 2006). No postoji jo jedan sloj analize, razlog zbog kojega ne moemo jednostavno odbaciti tehnoloki determinizam kao pogrenu interpretaciju. U strukturalnom smislu, decentralizirana struktura Mree ukazuje na strukturalne promjene u drutvu, osobito u medijima koji se od centraliziranih transformiraju u decentralizirane medije. Ali i samo razumijevanje medija, diskurzivno oblikovanje autonomne tehnologije je simptom, jer se temelji na imaginarnom osjeaju da tehnologija (a ne neki drutveno-politiki projekt) ima utjecaja na pojedince. Osim to struktura medija upuuje na drutvene promjene, specifino razumijevanje medija upuuje i na neizreena drutvena znaenja koja se podrazumijevaju kada netko kae da mediji zagauju. Samo upuivanje na jednu interpretaciju, upozorava Althusser jest simptomatino. Poimanje tehnologije kao projektila koji pogaa kulturu kao metu upuuje na suvremenu strukturu osjeaja odgovornu za odnos prema tehnologiji koji se temelji na razumijevanju tehnologije kao ultimativnog Drugog, nerazumnog stroja koji transformira
32
Mediji i kultura
drutvo. Drugim rijeima, i sama zamjena uzroka (kulture) i posljedice (tehnologije) jest simptomatina jer ukazuje na ideologijsku matricu sa svim njezinim mitologemima i pojednostavljenjima koja se pojavljuju u obliku zdravorazumskih stajalita o tehnologiji. Pitanje koje postavljamo srodno je psihoanalitikoj metodi slobodnih asocijacija koja se koristi kako bi se dolo do uzroka nekog poremeaja. Sigmund Freud je u Studijama o histeriji uveo metodu slobodnih asocijacija, zakljuujui kako je misao to pada na pamet subjektu, prividno ni sa ime u vezi, uvijek element koji zapravo, svjesno ili nesvjesno, upuuje na druge elemente (Laplanche/Pontalis, 1992: 26). Simptomatsko itanje znai prepoznavanje kljua koji nam nudi pristup pravom funkcioniranju poremeaja normalnog stanja stvari (iek, 2002: 177). Althusser je simptomatsko itanje definirao kao dvostruko itanje koje najprije obznanjuje neobznanjeni dogaaj u tekstu koji ita, da bi ga u istom trenutku povezalo s drugaijim tekstom, koji postoji kao neophodno odsustvo u prvom (Althusser/Balibar, 1970: 28). Iako se ini kako su strahovi povezani uz tehnologiju i njezin utjecaj na pojedinca prirodni, jer tehnologija zagauje, zapravo nije tehnologija odgovorna za suvremeno stanje, ve je i ona proizvod sloenih drutveno-ekonomskih uvjeta. Simptomatsko itanje medija ne polazi od pitanja jesu li mediji utjecali na demokratizaciju ili devalvaciju ljudske komunikacije?, ve zbog ega su uope mediji diskurzivno oblikovani kao autonomni imbenici koji imaju utjecaja na drutvo i pojedince? Istrauje se zbog ega su mediji danas uokvireni tehno-deterministikim metaforama? Althusserova teorija interpelacije i njezine poststrukturalistike primjene omoguuju da otkrijemo djelatne naine imaginarne i simbolike identifikacije. Fredric Jameson upozorio je na jedan imaginarni osjeaj subjekata Prvog svijeta da zbilja nastanjuju postindustrijsko drutvo iz kojeg je nestala tradicionalna proizvodnja, a drutvene klase vie ne egzistiraju (Jameson, 1988: 231).10 Politika filozofija Slavoja ieka,
10
U postindustrijskim drutvima dolazi do pomaka od proizvodnje pre-
izvedenica lacanovsko-hegelovske ontologije, taj imaginarni osjeaj tumai kao privid postideologijskog drutva. Prepoznajui se kao prirodni subjekt, kojeg tehnologija zagauje, graanin Prvog svijeta tehnologiju osuuje kao krivca, optuuje ju zbog devalvacije prirodnih poredaka, smrt kulture knjige, pismenosti, susreta u ivo, itd. Istovremeno takvo prebacivanje odgovornosti najbolja je legitimacija drutveno-politikog poretka koji poiva na tehnolokoj premoi. Jer, nisu li drutveno-ekonomski imbenici, a ne tehnologija, odgovorni za perpetuiranje kapitalistikog naina proizvodnje, pa i te vladavine informacija i medijske hegemonije koju ovaj diskurs proziva? U konanici ideologija je proizvodnja imaginarnih odnosa prema prirodnim porecima. John Zerzan je zapisao:
Tehnologija dananjice nudi rjeenja zasve probleme na svim podrujima. Gotovo da je nemogue nai jedno pitanje na koje tehnologija ne nudi odgovor. Ono to se pritom od nas trai jest da zaboravimo na injenicu da je upravo tehnologija stvorila sm problem za koji nam u povratnome smislu nudi rjeenje. Sve to je potrebno jest jo malo tehnologije. (Zerzan, 2004)
No nije li zapravo funkcija ideologijske fantazme prie o tehnologiji kao uzroku problema upravo maskirati injenicu nepostojanja
ma uslugama i informacijama, te vie nije kljuno posjedovanje proizvoda, ve informacija. To potie Daniela Bella da u studiji The End of Ideology (1960) zakljui da ivimo u doba kraja ideologija gdje se ljevica i desnica na Zapadu slau oko osnovnih politikih pitanja, i gdje su demokracija i kapitalizam trijumfirali. No, iako ivimo u postindustrijskom drutvu, to ne znai kraj sukoba i drutvenih kriza. Francuski sociolog i Castellsov uitelj, Alain Touraine primjeuje kako je odnos izmeu kapitala i rada nadomjeten odnosom tehnokracije (posjednika vanih informacija i znanja u korporacijama i dravama) i civilnog drutva, tj. graana (Touraine, 1998).
34
Mediji i kultura
ikakve predcivilizacijske, predtehnoloke, prirodne jezgre? Za Zerzana odvojenost ovjeka i prirode zapoinje ve uporabom jezika. Takva teorija o zlatnom dobu bez jezika poiva na poimanju idealnog drutva kao egalitarnog, to je samo po sebi jedna idealizacija.11 Tehnologija je simptom, toka u kojoj prirodni negativitet kao takav poprima jedinu pozitivnu egzistenciju. U drutvu u kojem subjekti gube bitku s onim to im se ini da predstavlja tehnoloki razvoj, oni tehnologiju oblikuju kao sublimni objekt ideologije. Identifikacija s prirodom i inzistiranje kako nas tehnologija instrumentalizira, nije neka nerazumna gesta subjekata prvog svijeta koji nisu svjesni svoje geopolitike pozicije. Rije je o svojevrsnom uitku koji stoji u temeljima takvog mitologiziranja prirode i tehnologije. Graani prvog svijeta koji vjeruju u autonomnu silu tehnolokoga, luditi, protivnici tehnologije, svjesni su drutveno-politikih okolnosti, jer oni ne djeluju u skladu sa svojim mitovima. Prolazak kroz drutvenu fantazmu zbog toga bi znaio lociranje jezgre tog ideologijskog uitka koji subjektima omoguava da svoje vjerovanje prebace na tehnologiju, medije i informacije kao svoje Drugo. Danas je aktualan jedan cinian odnos prema tehnolokom, tipian za tzv. postideologijska drutva. U suvremenom drutvu, kako je to iek formulirao, obrui Marxov postulat, subjekti samo umiljaju da ne vjeruju zaista u svoju ideologiju, dok ju unato toj imaginarnoj distanci, nastavljaju prakticirati (iek 2002: 4749). Ova iekova definicija cinine ideologije iz studije Sublimni objekt
11
Tu je Hakim Bey puno manje mitologizirao prirodu. Iako i Bey i Zerzan primjeuju kako ivimo u Matrici, da nam je zbilja na neki nain nametnuta, Zerzan to stanje poistovjeuje sa simbolikim poretkom, civilizacijom, dominacijom Smisla; dok Bey nametnutost vidi kao posljedicu odreene ideologije. Kapitalizam zapadnog drutva stvara odvojenost, a ne neki simboliki poredak. Za Zerzana problem je toliko openit da ne moe imati veze s konkretnim politikim sustavom, to je problem pojedinca kojeg on sam mora i rijeiti. S obzirom da je ve uporaba jezika stvorila drutvene podjele i otuenost, u renesansi i suvremenoj Americi, za Zerzana u osnovi prevlada isti problem.
ideologije omoguava nam da primijetimo kako je isti mehanizam djelatan i u vjerovanju kako je civilizacijski problem oblikovan kao problem tehnologije. Priroda danas postaje feti koji omoguava subjektima prvog svijeta da nastave djelovati kao da ne vjeruju u ideologiju liberalnog kapitalizma, jednog naina proizvodnje i politike. Uostalom, subjekti Prvog svijeta se nastavljaju sluiti tehnologijom, istovremeno se slaui oko njezina krimena, njezine uloge projektila lansiranog iz onostranog kako bi se unitilo harmonine prirodne odnose. Tehnologija u postindustrijskom drutvu postaje plutajui oznaitelj strani ali zavodljivi termin temeljan za politiku doktrinu oznaitelja bez oznaenog, koja ukazuje na dijalektinu logiku vjere. Vjera poiva na preuenim znanjima, istinama koje ne znamo da znamo, a koja su temeljna za razumijevanje uloge tehnologije (poput znanja kako je premo Zapada temeljena na tehnologiji). Nisu li na taj nain oblikovane paradoksalne kritike tehnologije koje dolaze od teoretiara medijskih studija koji su ujedno tehnofobi? Ova identifikacija tipina je za medijske ekologe, poput Richarda Maxwella i Tobyja Millera koji upozoravaju na tetu povezanu sa skladitenjem, rastavljanjem i recikliranjem medijskih tehnologija. Maxwell i Miller piu o opasnostima poveane proizvodnje CO2, zagaenja pre-razvijenog svijeta, industrijskih smetlita u manje razvijenim regijama, ugroavanju bioraznolikosti i nastanjivih povrina (2008: 331). Kritika se temelji na dihotomiji tehnologije i prirode, a adresat ove kritike su pojedinci koji neodgovorno gomilaju tehnologiju. Svi, tvrdi Miller, imamo lanu potrebu posjedovanja sve veeg broja tehnolokih igraaka, zbog ega tone ureaja zavravaju na smetlitima (Miller, 2011). Miller ne nalazi rjeenje u odbacivanju tehnologije, ve u umjerenosti. No oekuje li Miller uistinu da ponemo umjereno koristiti tehnologiju? I je li ekoloki problem digitalna tehnologija? Umjesto stare tehnologije, tiska, digitalna tehnologija proizvodnje knjiga uistinu je ekoloki nain reprodukcije. No, problem zagaenja i konzumentskih navika problem je ekonomije koja se temelji na potronji. Industrijska proizvodnja knjiga e se perpetuirati iako nije samoodriva, ne zbog konzumenata, ve zbog indu-
36
Mediji i kultura
strije. Sve dok se tiskanje knjiga ne istroi kao model moi kulturnih industrija koje poivaju na industrijskoj logici proizvodnje istovjetnih kopija i naplati autorskih prava, takva e se proizvodnja poticati. Medijski ekolozi upozoravaju na umjereno koritenje tehnologije, no oni nastavljaju djelovati kao da ne vjeruju u vlastitu ideologiju. Zaljubljeni u svoj simptom, oni i sami perpetuiraju nain proizvodnje, dajui mu legitimitet, jer se problem adresira na pojedinca, a ne na kulturne industrije ili korporacije koje proizvode tehnologiju. Jesu li to naivni subjekti Prvoga svijeta, koji smatraju kako je tehnologija, a ne kapitalizam, odgovorna za ove oblike zagaenja? iek smatra Lacanovu psihoanalizu i jednim oblikom etike (iek, 2002). Ona ide korak dalje, u odnosu na one koji razrjeenje drutvenih antagonizama vide ili putem neprekinute komunikacije (poput Habermasa) ili kao posao subjekta koji mora bez ikakve pomoi univerzalnih pravila izgraditi vlastiti nain vladanja sobom (poput Foucaulta). Lacanova psihoanaliza omoguuje da shvatimo mnotvo odgovora na istu nemogue-stvarnu jezgru, i da shvatimo otkuda potreba da se pronalaze razliite jezgre.12 Etiki je razumjeti kako jedna traumatina prazna jezgra simbolikih poredaka postaje plodna baza za suvremenu postideologiju iji je vaan dio i jedan imaginarni odnos prema prirodi. Tehnodeterminizam i postideologija. Informacijska dijeta
injenica je da vrlo malo politikih, drutvenih, a pogotovo osobnih problema nastaje kao posljedica oskudice informacija. Unato tome, sa sve veim gomilanjem nerazumljivih problema, sve uoljivijim nestajanjem pojma progresa, sve veom izloenou sumnji samoga smisla, graanin tehnopola i dalje uporno vjeruje da je svijetu potrebno jo vie informacija. To me podsjea na vic o ovjeku koji se u isto vrijeme ali kako
12
Konaan oslonac ideologijskog uitka je Lacanova fantazma, manjak u Drugome.
hrana koju mu posluuju u restoranu nije jestiva i da su obroci premaleni. (Neil Postman [1992], 2010: 150)
Neil Postman je u studiji Technopoly: The Surrender of Culture to Technology, ureenje u kojem ivimo nazvao tehnopolom politikim sustavom vladavine tehnologije i informacija koje se ire poput kulturalnog AIDS-a, bombardirajui na imunoloki sustav. Nezdrava hrana esta je izvorna domena tehnofobne metaforike, luditskog odnosa prema informacijama.13 U nas se ona pojavljuje u raznim kontekstima, od znanstvenih studija do televizijskih emisija. Profesor Miroslav Radman upozorio je tako na mogunost da nas Internet pretvori u mrave aludirajui na kolektivnu svijest koja nekritiki probavlja toksine informacije. Kada usporedimo proces unoenja hrane u probavni trakt i proces unoenja informacija u mozak, evidentno je da je evolucija puno dulje radila na prehrani nego na informiranju i uenju, tvrdi Radman (2010). Luditima se danas smatraju tehnofobi i skeptici, protivnici tehnolokog razvoja i povjerenja u tehnoloko-znanstvenu paradigmu.14
13
14
Nain na koji neke kulture konceptualiziraju svoja iskustva, temelj je istraivanja kognitivne lingvistike. Za Georgea Lakoffa, Marka Johnsona i Marka Turnera ope konceptualne metafore neophodne su u razumijevanju temeljnih pojmova (ivota, smrti, vremena). Iako su metafore nesvjesne, a njihovo koritenje automatizirano, moemo primijetiti kako postoje stalni odnosi izmeu izvornih i ciljanih domena. Te odnose Lakoff naziva mapiranjem, pri emu se aspekt ciljane ideje, razumijeva u terminima drugog aspekta, ili izvora. (Vidi studije: George Lakoff i Mark Johnson: Metaphors We Live By; George Lakoff i Mark Turner: More than a cool reason. A field Guide to Poetic Metaphor.) Rije ludit potjee od engleskog termina koji se odnosio na tekstilce koji su u devetnaestom stoljeu unitavali tkalake strojeve jer su radnicima oduzimali posao (Koroman, 1999). No danas se izgubio drutveni kontekst koji je ipak bio presudan za otpor tehnologiji engleskih tekstilnih radnika. Radnici se nisu doslovno pobunili protiv strojeva, ve protiv drutvenih uvjeta u kojima su postali viak, ekonomski i kulturalno deprivilegirani.
38
Mediji i kultura
Danas luditi prakticiraju jednu autistinu kritiku modernih strojeva koja podrazumijeva kako oni nemaju alternativu. Tehnofobi su ujedinjeni u priznavanju svojeg poraza, iskrene nemoi. (Toby Millerov zagovor za umjerenijim koritenjem tehnologije.) Tehnofobno je djelovanje u sukobu s vlastitim diskursom jer tehnofobi djeluju kao da ne vjeruju zaista u mogunost prevladavanja sadanjeg stanja i u povratak pretpostavljenom prirodnom poretku. Djelovanje ludita je paradoksalno, jer svaki pokuaj masovnog agitiranja protiv tehnologije ukljuuje medijsko izvjetavanje o tome, zbog ega se djelovanje svodi na perpetuiranu hiperproizvodnju informacija i upotrebu novih tehnologija. No jo je problematiniji previd zbog kojeg tehnofobi i upadaju u aporije, a to je previd uzroka i posljedice. Nemogue je, a luditi djeluju kao da je to mogue, svoju kritiku utemeljiti u praznom prostoru. Tehnologije su i same vezane uz neke odnose moi, to je i razlog zbog kojeg su tehnofobi i prisiljeni sami koristiti medije iako ih preziru. Da je tehnologija projektil koji pogaa svoju metu pojedince, tada bi se radikalne politike mogle utemeljiti u odbijanju da se sluimo tehnologijama, a bijeg na pusti otok, moda bi bio uinkovit. Kako je mogue da se kritiari medija sasvim razliitih politikih usmjerenja slau oko karaktera drutvenih problema kao problema totalitarizma medija? U nas se nekolicina medijskih programa koji se ele konstituirati kao drutveno-kritiki oblikuju oko ideje da su mediji odgovorni za suvremeno stanje.15 No skeptici bi se vrlo brzo nali na suprotnim stranama ukoliko bi se postavila konkretna pitanja, jer se oni uope ne slau oko sadraja (obrazovanje, ekonomija, znanost, itd.), ve samo oko okvira mediji zagauju. Konsenzus se fabricira putem prebacivanja odgovornosti na apstraktnu drugost. U Hrvatskoj to vie nisu nacionalne manjine, neprijateljsko okruje, subverzivni elementi, itd., ve mediji, tehnologije, medijski anrovi (kompjutorske igre, drutvene mree), informacije koji ugroavaju zdravo drutvo. Podrazumijeva se to bi to zdravo drutvo znailo, a
15
U tom su smislu tipine emisije Branimira Bilia, poput one Mediji i gaenje ljudskog dostojanstva (HRT 1, Puls Hrvatske, 10. 10. 2011).
mistificiraju se prirodni poretci, susreti u ivo, medijski neposredovana iskustva, itd. Tehnopol se kritizira i kao svijet bez transcendentnih narativa koji bi osigurali moralne upute, doba bez socijalnih institucija koje bi kontrolirale dotok pravih informacija. No smatra se samorazumljivim da transcendentni narativi osiguravaju moralnost, kao i da institucije jame ispravan izbor informacija.16 Nije samo nezdrava hrana izvorna domena tehnofobne metaforike. Informacije se diskurzivno oblikuju kao virusi, zagaivai, projektili lansirani iz onostranog kako bi ugrozili prirodni poredak, kotai koji prijete zgaziti kulturu i civilizaciju, itd.17 No metafora neumjerenog konzumiranja nezdrave hrane je zanimljiva jer upuuje na jaz izmeu manifestnog iskaza (tehnologija otuuje) i latentnog (skrivenog) iskaza do kojeg se dolazi putem jedne oite omake koju perpetuira metaforika nejestivih informacija. Da bismo mogli odbiti nezdravu hranu i odluiti jesti zdravo, osnovni preduvjet je da nismo gladni, kao to nisu gladni zapadnjaci koji se podvrgavaju dijetama. Informacijska dijeta, se poput one nutricionistike, moe prakticirati samo kao odbijanje vika, no ne i odbacivanje uzroka u potpunosti. Ono to se uistinu pretpostavlja u tehnofobnoj metaforici nije radikalno odbacivanje simptoma, jer upravo kao to bi odbacivanje
16
17
Za Postmana, koji je politiki konzervativac, zdravo drutvo je bilo doba osamnaestog stoljea, kojeg naziva dobom posloenog pila karata. Ne treba se uditi, dodaje Postman to nam je osamnaesto stoljee podarilo nove standarde izvrsnosti u koritenju razuma, o kojima najuvjerljivije svjedoe radovi Goethea, Voltairea, Diderota, Kanta i Humea i drugih (Postman, 2010). Naravno, Postman nije imao namjeru raspravljati o feministikom pitanju, ve duhovnoj usmjerenosti, kontroli i moralnoj transparentnosti. No moe li se o tome uope raspravljati ukoliko je oito kako je to drutvo ekskluzivno? Tehnopol je, pie Postman, oblik kulturalnog AIDS-a, zbog ega bi ovaj akronimom trebali koristi i za sindrom manjka antinformacije. Opet slino, zbog bombardiranja informacijskim virusom i pada obrambenog sustava, Miroslav Radman upuuje apel za osnivanje Svjetske organizacije za kulturno zdravlje jer se danas trebamo lijeiti od kulturnih bolesti (2010).
40
Mediji i kultura
hrane dovelo do bioloke smrti, tako bi odbacivanje informacija znailo politiku, drutvenu i simboliku smrt. Tehnofobija preuuje pitanje moi. U prosvjedima diljem svijeta 2011. godine vladajui su pobune guili ukidanjem pristupa informacijama, iskljuivanjem komunikacijskih mrea, to nam govori puno o tome koja je uloga medija u politikom smislu. Informacija, mediji, tehnologija su u postindustrijskom drutvu temelji moi. Poziv na odbacivanje informacija, koji je i sam informacija, paradoksalan je u svojem pseudo-hegelijanskom spoju kombinacije uitka i sputanosti. On je slian laksativ okoladi koju je Slavoj iek proglasio tipinom hranom cininog postideolokog drutva (iek, 2008). Ono to uistinu implicira tehnofobni zagovor odbacivanja informacija je odustajanje od bilo kakvog rjeenja. Kao i sve popularne mjere kvazi-restrikcija, informacijska dijeta da bi bila popularna mora najprije odustati od same restrikcije. Jedem dakle mravim, naslov jednog od mnogih popularnih prirunika za mravljenje, iako je izvrsna metafora, ne govori nita o stvarnosti. Ona ipak djeluje na neki nain na subjekte koji prihvaaju status quo prema kojemu bi stvar koja navodno uzrokuje tetu ve trebala biti njezinim lijekom. Danas je postignut konsenzus oko toga da informacije stvaraju otuenost subjekata koji zbiljski prostor i vrijeme zamjenjuju virtualnim prostorom i suplementom komunikacije. Tehnofobi pozivaju da se proglasi informacijska dijeta, no moe li njihov poziv biti djelatan, ili je on zapravo legitimacija dominantnog poretka, preutni pristanak da iako znamo da informacija zagauje, ipak nastavljamo djelovati kao da to ne znamo? Razlog zbog kojeg tehnofobija ne moe biti rjeenje globalnih ni osobnih problema, ekolokih zagaenja, niti otuenja subjekata, jest to se tehnologija pojavljuje kao posljedica, a ne uzrok otuenja i specifinog naina proizvodnje. Tehnofobija tako ima funkciju, no ne da ukazuje na probleme sa znanstveno-tehnolokim razvojem, ve da transformira ekonomskopolitike probleme u probleme s autonomnom mainerijom koja instrumentalizira ovjeka. To ne znai da problem ne postoji, ve da se problem pogreno adresira, a to pogreno adresiranje jest ideolo-
gino. Ideologijski proces interpelacije-subjektivacije nije samo manipulacija vladajuih klasa koje koriste ideoloki aparat drave kako bi subjekte drali podinjenima. Tehnoloki determinizam jest oblik ideologijske interpelacije gdje subjekti odabiru svoj feti, upravo zato da preive bez da se uistinu priblie ideologijskoj jezgri. Ta ideologijska jezgra, kapitalistiki nain proizvodnje i komodifikacija svih stvari i iskustava, ini se toliko traumatinom da ak i teorije i prakse radikalnih protivnika znanstveno-tehnolokog razvoja, ostaju njome ne zahvaene. Radikalna tehnofobija Ukoliko je tono kako ivimo u drutvu cinine ideologije koja subjektima omoguava da samo umiljaju da ne vjeruju zaista u svoju ideologiju, dok ju zapravo nastavljaju prakticirati, to je s radikalnim politikama otpora koje se slue i nasiljem u postizanju svojih ciljeva? Tehnofobija se u svojim najradikalnijim izvedbama postavlja kao politika otpora proizvodnji, konzumerizmu, zagaenju. No ona se zapravo potvruje kao jo jedna izvedenica postmoderne etike, cinine post-politike i politike identiteta koja subjektima omoguava da prirodu oblikuju kao feti. Jedan od njezinih najradikalnijih izraza je antispecizam, kritika opravdanosti supremacije ovjeka. Zbog tehnolokog zagaenja, antispecisti smatraju kako ova planeta ne treba ljude jer je upravo ovjek, zbog svojeg naina ivota postao rak-ranom prirode. Jedan od prijedloga antispecista je provesti radikalnu anti-natalitetnu politiku kako bi se smanjio ovjekov udar na prirodu. Taj je zahtjev postavio i James J. Lee kada je u svibnju 2010. godine zatoio taoce na televizijskoj kui Discovery Channell zbog njihova navodno pro-natalitetnog serijala John & Kate, o obitelji s osmero djece.18 Za razliku od Jamesa J. Leeja, pojedinci uglavnom
18
Prije napada na Discovery Channel Lee je objavio listu zahtjeva, u kojoj je izmeu ostalog pisalo: Discovery Channel i njegovi pripadni
42
Mediji i kultura
prebacuju svoja vjerovanja na velikog Drugog (utjelovljenog u kolektivu) koji tada vjeruje umjesto njih dok oni zadravaju razum, zadravajui distancu prema velikom Drugom slubenog diskursa (iek, 2008b). Lee je bio lan mrene grupe posveene jednom od kultnih anti-civilizacijskih romana Ishmael (1992) Daniela Quinna. Leejev in ostavio je lanove njegove grupe u oku, jer oni nisu imali pojma da je rije o sumanutom ovjeku. Veina onih koji vjeruju da je ovjek rak-rana prirode, istovremeno ne vjeruju kako je potrebno djelovati nasilno kako bi se ostvarilo te ciljeve. iek nudi jednu specifinu interpretaciju fetiizma. Obino se fetiiste smatra sanjarima koji su izgubljeni u svojim privatnim svjetovima, no tvrdi iek, oni su realisti, sposobni da prihvate stvari kakve jesu jer imaju svoj feti za koji se mogu uhvatiti kako bi ublaili uinak stvarnosti (iek, 2008b). Zbog toga, paradoksalno, tehnofobima priroda slui kao feti koji ih ini zdravim, funkcionalnim pojedincima jer oni i dalje mogu djelovati u tehnologiziranom svijetu. Iako uoavaju kako postoji problem, veina ljudi kako bi ostali razumni, okreu se identifikaciji kao procesu preuzimanja nekog simbolikog mandata, kojim pokuavaju pobjei, izmaknuti jednoj traumatinoj jezgri (iek, 2002: 243). No to je sa zbiljom, prirodom koja uistinu jest ugroena zbog ovjekova naina proizvodnje? Ono to se u veini tehnofobnih ideologija pojavljuje kao jezgra, priroda, nema nikakve veze sa zbiljskom prirodom.19 U studiji radikalnog ekologa Derricka Jensena Endgame
kanali MORAJU u svojim udarnim terminima dnevno emitirati programe koji se temelje na romanu Daniela Quinna My Ishmael, stranice 207-212... Naglasak mora biti stavljen na to kako ljudi mogu ivjeti BEZ da raaju prljavu ljudsku djecu s obzirom da ve postojea nastavljaju zagaivati i sama predstavljaju zagaenje (Walker, 2010). Priroda je za Jacquesa Lacana Realno, jedan od triju poredaka putem kojeg svi psihoanalitiki fenomeni mogu biti opisani (Evans, 1996: 163). Lacan Realno definira kao vrstu jezgru koja se opire svakoj simbolizaciji, a upravo zato to nema nikakve karakteristike, proizvodi niz efekata. Realno je nemogue, tvrdi Lacan, jer ga je nemogue integrirati u simboliki poredak (Evans, 1996:163). Realni objekt (Lacan
19
moemo nai potvrdu teze da je rije o imaginarnoj prirodi. Zbog zagaenja i ivota u gradovima, veina nas, priznaje Jensen, nema predodbu o tome to je to uope priroda. Derrick Jensen pie:
Napustivi davno na razum, i davno zaboravivi to znai biti slobodan, veina nas nema predodbu o tome kako je ivjeti u zbiljskom svijetu. Dok gledam mrijetenje lososa, naviru mi suze. Nikad nisam vidio rijeku punu ribe. Kao i sa slobodom, tako je s iznimnom ljepotom i plodnou samog svijeta: teko je voljeti to nikada nisi upoznao. Teko se uvjeriti kako se vrijedi boriti za neto za to moda ne vjeruje da je ikad postojalo (Jensen, 2006: 439).
Duboka uvjerenja koja subjekt predodreuju, pojavljuju se najee kao eksterni poreci, potpuno strana bia, koja se u samo sredite identiteta instaliraju kao sluajni predmeti.20 Da bi priroda uistinu bila oblikujue sredite ona mora ostati imaginarna, a subjekt se ne smije suoiti s njezinom traumatinom jezgrom. Ljubav prema prirodi, onome to nikada nisi upoznao, slina je ljubavi prema bogu i religijskoj identifikaciji u kojoj se ne otkrivaju neke istine, ve se mehaniki pristaje na jedan poredak (bira se neto umjesto nitavila, tumai Lacan). Narav vjerovanja ogoljuje priznanje Blaisea Pascala: Klekni, pomii usne u molitvi, i vjerovat e (Althusser, 1971: 165). Priroda se odabire kao jedan simboliki poredak, koji subjektu pomae u procesu identifikacije. U Jensenovu priznanju otkriva se kako je duboko uvjerenje subjekta vezano uz nejasnu predodbu. Ljubav prema prirodi moe biti legitimacija zloina, ba kao to su se
20
ga naziva objet petit a) je ista praznina koja proizvodi udnju. Slavoj iek tumai kako se objet petit a, manjak, preostatak Realnog koji stavlja u pokret simboliko kretanje, esto odabire gotovo sluajno jer on po sebi nije nita posebno (iek, 2002: 220), zbog ega ga iek naziva MacGuffin, prema jednom bezvrijednom objektu u filmu Alfreda Hitchcocka, koji ima jedino ulogu da pokrene priu (2002: 220).
44
Mediji i kultura
zloini poduzimali u ime ljubavi prema naciji, zemlji ili vjeri. Ljubav ne podrazumijeva pacifizam zakljuuje Jensen (2006: 239) koji zagovara nasilje kao legitiman oblik otpora protiv civilizacije. Potreba za radikalnom ekologijom proizlazi iz reakcije na pseudoprakse ekoloke svijesti, recikliranje, kupovanje organskih proizvoda ili proizvoda koji nisu testirani na ivotinjama, podravanje zelenih rjeenja, itd. Radikalna ekologija se eli distancirati od teorija i praksi koje samo perpetuiraju sadanje stanje. Jensen kritizira Greenpeace ekologiju, kao reimski kooptiranu. Kod veine osvijetenih progresivnih subjekata, rije je o gestama kojima je cilj rijeiti pojedinca osjeaja krivnje zbog unitavanja prirode, ili ekonomskog podinjavanja zemalja treeg svijeta. No, niti najradikalniji protivnici znanstvenotehnolokog razvoja, radikalni tehnofobi, ne uspijevaju se odmaknuti od te ideologijske matrice. Iako im je cilj oduprijeti se ultimativnoj postmodernoj politici identiteta, i oni ju zapravo legitimiraju. Ta politika ima dva izvoda. Prvo, ekonomsko-politiki problemi se prikazuju kao problemi tehnologije. Jensen ne kritizira ameriku kapitalistiku ekonomiju. Odgovornost se prebacuje na Civilizaciju, pri emu se apostrofira bilo koja civilizacija, jer Civilizacija kao takva nikad nije niti moe biti odriva (Jensen, 2006: 35). Priroda postaje plutajui oznaitelj, veliko Drugo, koje se nekontekstualizirano ini apsolutnim. Istovremeno, poziv na akciju krajnja je izvedba radikalnog individualizma, moi pojedinca koji moe neto uiniti svojim djelovanjem. To je drugo obiljeje tipino za politike identiteta, stavljanje rjeenja u ruke pojedinaca koji mogu djelovati anticivilizacijski, iskoraiti iz ideologijske matrice, zagovarati partikularnu istinu prirode. Radikalna tehnofobija je zapravo darvinistika. Antispecizam je, upozorava iek, oblik do apsurda dovedenog zastupanja prava jedne specifine ljudske vrste i njezinog proliferirajueg mnotva koje je poprimilo oblik radikalnog darvinizma (iek, 2008b). ivotinjskom carstvu nedostaje bilo kakva duhovna supstanca, koju joj pripisuju antispecisti poput Jamesa J. Leeja koji je djelovao pod utjecajem romana Daniela Quinna. U tom romanu majmun telepat postaje uitelj koji trai uenika, koji mora imati iskrenu elju da
spasi svijet (Quinn, 1995: 1). Isto se moe rei i za losose u Jensenovu primjeru. Ono to se gubi u imaginarnim poredcima je istina kao apsolutni univerzum partikularnog. Romantizacija prirode, Jensenova romantina slika lososa, zapravo je pokuaj iskoraivanja iz univerzuma partikularnog, bijeg od zbiljske prirode (zbiljskog majmuna u Quinnovu sluaju). Utoliko je oito kako i sama romantizacija prirode u Jensena nije zamisliva bez specifinog horizonta politike identiteta i vrijednosti individualnih sloboda.21 Radikalne elaboracije ukazuju na procjepe s jedne strane ideologijske matrice koja najee ve podrazumijeva neuspjeh (kod Postmana je to oito, ali i Jensen moe samo teoretizirati o radikalnom ukinuu Civilizacije), potvrujui se kao praksa osobne satisfakcije.22 To je ona legitimacijska gesta naizgled radikalnog odbijanja da se sudjeluje u toj igri, ali koja ne ugroava ekonomsku i politiku mo vladajuih jer se zadrava na praznim oznaiteljima, sukobu tehnologije i prirode. Kapitalizam danas uglavnom tolerira i podrava sve oblike prosvjeda protiv tehnolokog zagaenja, zato to se kritiari tehnolokog razvoja, ak i kad prividno ulaze u kapitalistiki ekonomski teritorij (recimo bojkotirajui kampanje koje ne potuju ekoloke standarde) ne pribliavaju odreenoj granici. Ono to izostaje jest svijest da se svako djelovanje danas smjeta unutar hegemonijskih ideolokih koordinata. Kritiari tehnolokog razvoja, poput Postmana, ali i Jensena, ne postavljaju pitanja o ekonomskopolitikoj hegemoniji. Niti radikalna tehnofobija se ne pribliava hegemonijskoj jezgri jer i ona polazi od univerzalnih istina, kao to je istina tehnolokog determinizma. I Jensen i Postman, iako zagovaraju razliite metode, polaze od kritike tehnologije, a ne drutve21
22
Nije li, pita se iek, referirajui se na Petera Singera koji je zakljuio kako je bolje ubiti staricu nego ivotinju, konana istina antispecizma ona da je na svijet ljudskih prava ujedno i svijet ivotinjskih prava? (iek, 2008b). Istovremeno, Jensenova knjiga je duboko odreena amerikom popularnom kulturom, televizijskim serijalom Ratovi zvijezda i kompjutorskim igrama (na koje se odnosi i njezin naslov).
46
Mediji i kultura
no-ekonomskih uvjeta. Ono to tehnofobija nudi zapadnom ovjeku (to i iek locira kao problem radikalnih politika otpora od ljudskih prava do prava ivotinja) je pretvaranje politiko-ekonomske borbe u pseudo-dramu subjekta. Individualizam i tehnoloki determinizam su karike koje povezuju tehnofobne ideje suvremenog luditskog pokreta s horizontom informacijskog kapitalizma. Na ovaj je paradoks ukazao dokumentarni film Das Netz (Lutz Dammbeck, 2003) o teroristu Unabomberu koji je od kasnih sedamdesetih do sredine devedesetih slao pisma-bombe na amerika sveuilita i aerodrome. Unabomber je pseudonim kojim se koristio Ted Kaczynski, inae uspjean matematiar, koji je smatrao kako ova civilizacija ne treba tehnologiju. U dokumentarcu autora zanima kako je mogue da su neke rtve ovog terorista tehnofoba bile dijelom istog sveuilinog kontrakulturnog miljea. Unabomberovu bi teorijsku elaboraciju mnogi potpisali, kada ne bi znali kako je rije o elaboratu koji je doivio i konkretnu praktinu primjenu. I ovaj dokumentarac njegovim antitehnolokim idejama pristupa s odreenim potovanjem. U manifestu Industrijsko drutvo i njegova budunost koji je napisao Ted Kaczynski odzvanjaju ideje Herberta Marcusea, Jacquesa Ellula, Lewisa Mumforda i Neila Postmana. Nakon to je proitao njegov manifest, anarhoprimitivist John Zerzan ga je podrao, iako je kritizirao njegove metode. Ipak, rije je o teroristu, a ne teoretiaru, zbog ega jedan od sugovornika u dokumentarcu, John Brockman, odbija razgovarati o tom luaku. Naizgled suprotstavljeni subjekti, kao i vizije o utjecaju tehnologije, povezuje ista struktura osjeaja, razumijevanje odnosa prema prirodi i tehnologiji. Slika rtava nezaustavljive tehno-maine temeljna je slika tehnolokog napretka ne samo u vizijama neoludita Neila Postmana, anarhoprimitivista Johna Zerzana, radikalnog ekologa Derricka Jensena, terorista Unabombera i Jamesa J. Leeja, ve i u praksama sasvim suprotnog predznaka. Slinosti ukazuju na to kako, paradoksalno, i sam informacijski kapitalizam nalazi legitimaciju u jednom obliku anticivilizacijskog diskursa koji je bio upisan u najranije razumijevanje mrenih identitetskih politika. Taj su dis-
kurs inaugurirali tehnokrati poput Johna Brockmana, kontrakulturnih otpadnika koji su postali predvodnici nove elite. Stuart Brand autor jedne od prvih virtualnih zajednica Well cyber-prostor opisao kao LSD-halucinaciju. Mitchell Kapor i John Perry Barlow u svojem su kanonskom eseju Across the Electronic Frontier rane 1990. godine cyber-prostor opisali kao elektroniku granicu koju naseljava par iskusnih tehnologa koji mogu tolerirati graninost i divljinu raunalnog suelja i kronini nedostatak korisnih karti i metafora (Kapor i Barlow, 1990).23 ak i najradikalniji tehnoloki optimisti polaze od iste pretpostavke kao i pesimisti. Jednu od najoptimistinijih vizija tehno-budunosti je ponudio transhumanizam, koji je prije religija ili vizija, nego filozofija, no jedan od njezinih utemeljitelja, Max More, naziva ju upravo vrstom filozofije koja ima za cilj dovesti nas u posthumano stanje. More, utemeljitelj Ekstropijanskog Instituta, tvrdi da transhumanizam preuzima humanistiko nasljee, potovanje razuma i znanosti, predanost napretku i potivanje ljudskog ivota. No istovremeno on se razlikuje od humanizma, jer prepoznaje i anticipira radikalne aliteracije u prirodi i mogunosti naeg ivota koje proizlaze iz razliitih znanosti i tehnologija kao to su neuroznanosti, neurofarmakologija, produljenje ivota, nanotehnologija, umjetna superinteligencija (More, 1990). Kako tehnologija napreduje zadnjih nekoliko desetljea, a strojevi postaju superinteligentni, suoit emo se s dramatinom fazom tranzicije koju Ray Kurzweil i Max More nazivaju singularnou (More/Kurzweil, 2002). Singularnost je, tvrde, socio-tehnoloki projekt koji tei stvaranju inteligencije koja nadilazi ljudsku inteligenciju, a koja e nau civilizaciju preuzeti 2049. godine. Znanstvenik na polju robotike i umjetne inteligencije, Hans Moravec (inspiriran literaturom Isaaca Asimova), potvrdio je ova predvianja u studiji Mind Children: The Future of Robot and
23
Diskurs Mree kao granice cyber-prostor prikazuje kao mjesto za individualca, uglavnom mukarca. Magazin Wired, zasluan za oblikovanje diskurzivnih znanja o tehnologiji, esto su usporeivali s asopisom Playboy.
48
Mediji i kultura
Human Intelligence u kojoj najavljuje kako e roboti evoluirati oko 2030-40. godine.24 Moravec najavljuje kako e tada ovjek biti u mogunosti uitati svoj um na raunalo (Moravec, 1988). Iako naizgled suprotstavljeni, ovaj krajnji tehnooptimizam polazi od iste pretpostavke kao i tehnopesimizam, da tehnologije imaju utjecaja na drutvo i ovjeka. Luditi i transhumanisti, pretpostavljaju autonomne i samooblikujue tehnologije koje su u trenutku svojeg izuma duboko izmijenile drutvo. Primitivisti i ekstropijanci, primjeuje Hakim Bey, zalau se za uspostavljanje eshatona, a jedina je razlika vrijeme u koje ga smjetaju, jedni u prolost, a drugi u budunost (Bey, 1995). Od McLuhana do Zerzana, postoji elja da se utvrdi toka pada, krize ovjeka koja je povijest dovela na mranu stranu. Marshall McLuhan je smatrao da je ta toka pada izum tiska, za Neila Postmana telegrafija je prva stvorila kontekst u kojem je informacija postala slobodna od bilo kakvog konteksta (Postman, 2010: 152) i zato opasna, Zerzan je jezik proglasio tokom pada, a neoluditi smatraju kako je kompjutor naprava koju treba zatui (Koroman, 1999). Jedni najavljuju novo doba, a drugi negoduju zbog smrti starog. Robot-radnik. Znanstvena fantastika i realno Znanstveno-fantastini zapleti tee prikazati civilizacijske transcendencije, no oni se uspostavljaju kao bilo koje diskurzivno polje koje se bavi artikulacijom stvarnih odnosa i drutvenih uvjeta. Diskurzivno znanje o tehnologiji u znanstvenoj fantastici naravno nije produkt transparentne reprezentacije realnog, ali se u odnosu na reprezentacije koje se odnose prema stvarnom svijetu tako da nastoje prikriti svoju artificijelnost (realistiki roman/film) znanstvena fantastika
24
Transhumanistike ideje inspirirale su umjetnost. Umjetnik koji djeluje pod imenom Stelarc, svoj je umjetniki projekt posvetio transhumanizmu. Najvei je (obostrani) utjecaj pokret ipak imao na znanstvenu fantastiku, pogotovu na cyberpunk romane i filmove.
otkriva kao diskurs aktualne strukture osjeaja. Tehnodeterminizam koji ograniava i najradikalnije otpadnike pokrete, oduzimajui kritici kontekst u kojem se ona pojavljuje kao problem, nai emo u njegovom rudimentarnom obliku u znanstvenoj fantastici, gdje je tehnologija uistinu subjekt koji se od instrumenta pretvara u agenta instrumentalizacije ovjeka. (U filmu Matrica (1999) tehnologija i jest agent Smith, u serijalu Ratovi zvijezda (1977-2005) ona je mrana Sila.) Ukoliko je tono ono to tvrdi Raymond Williams, da razliite generacije ivot osjeaju ipak nekako drugaije (2006: 41) tada moderna, postmoderna i mreno doba razliito diskurzivno oblikuju odnos subjekata prema tehnologiji. To su dijakronijske razlike koje postaju oite ukoliko usporedimo tehno-ikone moderne s onima postmoderne. Primjetit emo kako je modernistiki robot ne samo ikoniki drugaiji od cyberpunkovskih kiborga i androida, ve kako se ove tehno-ikone diskurzivno oblikuju oko drugaijih stavova, vrijednosti, strahova i vjerovanja. S druge strane postoji i sinkronijsko nepodudaranje, odstupanje od strukture osjeaja ili otpor prema dominantnoj strukturi osjeaja koji oblikuje diskurse o tehnologiji. Te antagonizme nalazimo u svakom razdoblju. Ni u jednom razdoblju, pa ni u moderni ne postoji konsenzus oko kvalitete progresa. Moderna, doba prividno posveeno slavljenju znanstveno-tehnolokog napretka, prepuna je skeptinih glasova. Na njih upozorava Zoran Kravar u studiji Antimodernizam. Otpori se javljaju u obliku zazivanja predmodernog iskona u djelima koja slave vitalistiki kaos, vezu ovjeka i Zemlje, zlatno doba. Antimodernistika su djela, primjerice, Pusta zemlja Thomasa Stearnsa Eliota i Canti Ezre Pounda koji je proklinjao pakao trgovinskoga industrijalizma (Kravar, 2004). Umjetnost i antimodernistika kritika otvoreno elaboriraju otpore, nezadovoljstva i skepsu oko predaje civilizacije tehnologiji. No i popularna kultura upuuje na te disonantne tonove. Fantazija, upozorava Slavoj iek u studiji The Plague of Fantasies, se javlja kao pokuaj prevladavanja nekog drutvenog antagonizma (iek, 1997: 11-12). U popularnoj kulturi se esto materijalizira nesvjesno struk-
50
Mediji i kultura
ture osjeaja. Ono to je vidljivo izmie jednoznanoj elaboraciji, dok se ono nesvjesno nalazi u lapsusima, omakama, skrivenim znaenjima koja ukazuju na drutvene antagonizme. Zbog toga su ove elaboracije sline pismu u pripovijetci Edgara Allana Poea (gdje je pismo izloeno na stolu, odlino skriveno). Jedan takav klasian uvid u antagonizme oko tehnologije nudi animirani film Fhrerovo lice iz 1942. godine. Film je parodija nacizma i faizma, no on istovremeno na ikonikoj razini de facto reprezentira ameriku tvorniku traku kao totalitarno oruje za izrabljivanje radnika. Iako crti na denotativnoj razini prikazuje jednu nonu moru Paje Patka o nacistikoj Americi, njegovi se problemi javljaju nepovezani s nacistikom problematikom. Ukoliko uklonimo nacistiku ikonografiju svijeta u kojem se patak naao, ostaje fordistika tvornika traka na kojoj doivljava slom, jer u toj Americi on radi bez prestanka. Razdoblje moderne intenzivno je zaokupljeno projektom industrijalizacije i elaboracijom politikog projekta ukidanja rada kao osloboenja ovjeka, bliskoj ljevici i desnici. Nije samo taylorizam utjecao na oblikovanje strukture osjeaja industrijskog doba. Instalacijska metoda Alekseja Gasteva odigrala je vanu ulogu u razvoju sovjetske verzije taylorizma.25 Ruski konstruktivisti stvaraju pod utjecajem ideje progresa, aktualne nakon 1917. godine i ruske revolucije koja je ciljala ruralnu naciju transformirati u industrijsku. Film Dzige Vertova ovjek s filmskom kamerom (1929) jedna je elaboracija vizije drutva kao stroja koje se treba utemeljiti na au25
Aleksej Gastev je bio direktor moskovskog Centralnog radnikog instituta. Istraivao je uinkovitost rada i obuavao radnike da izvode mehanike operacije na najuinkovitiji nain. Instalacijska metoda je i oblik drutvenog inenjeringa, oblikovanje osobnih automatiziranih ponaanja kroz bioloka podeavanja, kulturalna podeavanja, itd. Gastev je djelovao pod nadzorom Lenjina i uz blagoslov revolucije. Staljinizam e odbaciti ideju drutva kao stroja. Nakon dolaska Staljina na vlast 1924. godine i avangardne prakse u umjetnosti e biti kritizirane kao dekadentni formalizam. iek, e zbog tog obrata provokativno zakljuiti da je staljinizam spasio ovjenost ovjeka (2007).
Slika 1: Dziga Vertov, ovjek s filmskom kamerom (1929)
52
Mediji i kultura
tomatizaciji, mehanizaciji i ekstremnom funkcionalizmu. Mnotvo tehnikih ureaja slui dokumentiranju revolucionarnog stanja. Ako postoji junak Vertovljeva filma, tada je to tehnologija i ruski narod koji se njome slui, a povlateno mjesto u tom slavljenju rada, zajednice i tehnologije imaju ene (Mayne, 1991). Radnice na traci se prikazuje dok sa smijekom na licu prate frenetian ritam stroja (slika 1). I umjetniko djelo svojom se formom stavlja u slubu strojne metafore, industrijalizirajui i mehanizirajui percepciju. Reija ne slui kako bi se ponudio neki specifian pogled na svijet. Umjetnik je inenjer, a cilj je da se to vie udalji iz procesa proizvodnje dok mehaniko oko nastavlja snimati umjesto njega. No kulturalne reprezentacije uvijek su uhvaene u mreu diskurzivnih praksi koje su odgovorne za poimanje tehnologije26. Ni u jednom razdoblju odnos prema tehnologiji nije jednoznaan. Diskurzivno znanje nikad nije produkt transparentne reprezentacije realnog (Hall, 1973). Kultura je proizvodnja i razmjena, pa i bitka oko znaenja koncepata, slika, ideja i osjeaja specifinih za neko razdoblje. Na tu je kvalitetu modernistike umjetnosti obiljeene oduevljenjem prema projektu progresa upozorio Paul Virilio primijetivi kako je futurizam mogao nastati samo u Italiji gdje je jedino prolost aktualna, ali i optereujua (Virilio, 1994). Razliite interpretacije drutvenog znaenja tehnologije, na koje je upozorio Zoran Kravar itajui one autore koji se suprotstavljaju modernistikom optimizmu prema progresu, u znanstvenoj se fantastici nalaze jedni uz druge, u obliku skrivenih, neizreenih i podrazumijevanih znaenja. Tehno-ikone: robot, kiborg, android i avatar, fantastine su antropomorfizacije tehnologije, zanimljive upravo zato to ukazuju na antagonizme oko uloge tehnologije u industrijskom i postindustrijskom kapitalizmu. Popularna kultura, u tom je smislu spremnik motiva koji upuuju na disonantne tonove oko karaktera progresa. Modernistika me26
Izraz tehnologija koji oznaava sistem mehanikog i industrijskog umijea, do industrijskog doba zapravo je znaio vjetinu (grka rije tehne, a latinska ars odnose se na umijee, vjetinu).
tafora drutva kao stroja nalazi se u jednom antropomorfiziranom i udvojenom obliku. S jedne strane tu je robot, stroj kao ovjek, antropomorfizirana industrijska traka. S druge strane modernizam je zaokupljen i slikom ovjeka kao stroja koji upuuje da je ta dehumanizacija smjetena u proces proizvodnje, gdje se ovjek koji se ini slian robotu zove radnik. (Karel apek rije robot je izveo iz eke rijei radnik.) Metropolis Fritza Langa iz 1927. godine je znanstveno-fantastini film u kojem se robot pojavljuje kao apsolutno Drugo liberalnom subjektu, individui koja ima pravo slobodnog izbora.27 No istovremeno, Lang u Metropolisu, pogotovo na ikonikoj razini, slika socijalnu nepravdu (dehumanizaciju radnika na M stroju). Film na ikonikoj razini reprezentira kapitalistiko drutvo u kojem radnici rade u nehumanim uvjetima poput zatvorenika. Takva reprezentacija nije neuobiajena za to vrijeme. Ugledavi neke radnike, junakinja Rossellinijevog filma Europa 51 uzvikuje Mislila sam da vidim osuenike! (Deleuze, 1990). Proletarijat u Langovu filmu, H. G. Wells je kritizirao kao potpunu besmislicu (Wells, 1927). Moda se takav proletarijat moe nai u Kini, tvrdi Wells, ali ne i u Americi. Wells vjeruje kako radnici u Americi ne mogu biti deprivilegirani na taj nain, jer kapitalistika privreda poiva na njihovoj konzumentskoj moi. Metropolis nije socijalistiki film. Na razini zapleta, kranstvo, a ne radnika borba, se namee kao rjeenje socijalnih sukoba. Pitanje klase se svodi na pitanje odnosa zapadnog ovjeka prema tradicionalnim vrijednostima koje izumiru u modernom projektu racionalizacije, povjerenja u znanstveno-tehnoloki napredak. Pria zagovara suradnju klasa. Paradoksalno zaplet se oblikuje oko ideje da sam kapitalist, otuen i nehuman poput stroja, potie radniki ustanak s namjerom da neorganizirano radnitvo u revoluciji uni27
Metropolis je urbana distopija 2026. godine, no to je prije svega reprezentacija fordistikog drutva duboke klasne podjele izmeu radnika i industrijalaca. Glavni negativac je industrijalac Fredersen koji uz pomo korumpiranog znanstvenika, stvara robota Mariju. Robot je nalik na radnicu koja zastupa mirno rjeenje klasnih sukoba i propovijeda dolazak Krista, Medijatora.
54
Mediji i kultura
titi samo sebe. Klasni ustanak Lang prikazuje kao najgore to se radnicima moe desiti, nasilje koje moe ugroziti ivote njihove djece (pobuna kulminira poplavom koja prijeti radnikoj djeci), a koji bi samo odgovarao onima koji su odgovorni za najveu drutvenu nepravdu dehumanizaciju. No ovaj fantastini film oblikovan je oko jedne strukure osjeaja za koju je karakteristian strah od instrumentalizacije, robotizacije ovjeka, dehumanizacije radnika u procesu proizvodnje. Robot se pojavljuje kao konstitutivna izvanjskost kapitalizma. Podjela izvan-ja/ne-ja (ovjek i drutvo/ stroj) ukazuje se kao podjela iznutra, drutveni antagonizam (humanizam nasuprot dehumanizaciji kapitalizma, imperativa profita). Znanstvena fantastika ipak, jedan ekonomsko-politiki sukob, klasni animozitet diskurzivno oblikuje kao tehno-eshatoloko pitanje. Pitanje drutvenog antagonizma oko racionalizacije proizvodnje i projekta ukidanja rada, postavlja se kao fantastina elaboracija pitanja dehumanizacije radnika putem stroja. Robot je par excellence tehno-ikona modernizma. Rije robot prvi je puta upotrijebio Karel apek u znanstveno-fantastinoj drami R.U.R (Rozumovi univerzalni roboti) iz 1920. godine. Rozum (razum) je industrijalac koji zastupa ideju progresa, a njegovom se svjetonazoru suprotstavlja Helena, lanica Lige za humanost, kritizirajui znanost i ovjeka koji se igra boga. Helenina slukinja, primjerice, sasvim jasno progovara s pozicija kreacionizma, zakljuujui kako izumi kvare ovjeanstvo jer su protivni bogu. Klasni sukob se u Metropolisu prikazuje kao sukob koji proizlazi iz tehnolokog. Kod apeka se javljaju nacionalnost i rasa kao alati kapitalistike podjele meu radnicima i robotima. Jedan od proizvoaa robota u trenutku kada pomisli da su uguili pobunu priznaje kako je postojao plan stvaranja unutarnjih podjela meu njima. Takav bi projekt poivao na proizvodnji novih vrsta robota koji bi imali nacionalnost i rasu. Drama uprizoruje drutveni antagonizam oko pitanja utjecaja tehnologije i ideje racionalizacije proizvodnje, no kod apeka se sukob prirode i tehnologije oblikuje kao klasni sukob, univerzalizirajui problem robota kao problem klase, rase i nacije.
Kiborg i android udei strojevi Metafora drutva kao stroja, a onda i roboti kao ovjekoliki strojevi nisu jednostavno fantazije. Rije je o naracijama koje upuuju na drutvene antagonizme oko metode racionalizacije rada i njezine implementacije u fordistikim tvornicama. Kibernetika je za fantastine reprezentacije odigrala onu ulogu koju je imala industrijska proizvodnja za oblikovanje robota kao modernistike tehno-ikone. Kibernetika je u pozitivne znanosti uvela razumijevanje uma i tijela kao odvojenih sfera, pa kibernetiko poimanje ovjeka predstavlja jedan postmodernistiki oblik idealizma (Hayles, 1999). Kibernetika je teorija informacije koja ivotinju, ovjeka i stroj interpretira kao sustave za procesuiranje informacija. (Poznato je kako je kibernetiar Gregory Bateson postavio pitanje nisu li slijepi ovjek i njegov pas jedan sustav?) Taj e problem cjeline i njezinih dijelova (pogrenog povezivanja subjekata s njihovim tijelima) u svojoj materijalistikoj filozofiji izloiti Deleuze i Guattari. Subjekti nikad nisu dovreni ve uvijek u procesu udee-proizvodnje (1983: 5). udei stroj je bilo koji tijek, poput onog majka-dijete gdje majina dojka i djetetova usta ine dijelove jednog stroja (Deleuze i Guattari, 1983: 42-50).28 Ovaj, u svojem temelju kibernetiki model psihologije linosti podrazumijeva dematerijalizaciju, rastjelovljenje subjekta. To su aktivne pretpostavke neizgovorenih znanja kolektivne strukture osjeaja koje emo u raznim oblicima nai u znanstvenofantastinim zapletima i reprezentacijama. Drama R.U.R. ve komplicira odnos prema neivom, uvodei problem prava homopoetikog stroja. To e se pitanje aktualizirati u doba kibernetike. Tehno-ikone kiborg i android narativne su elaboracije ovjeka kao skupa informacija, ali i ovjekolikih strojeva. Jedan je tehnoloki poboljani ovjek, a drugi humanizirani stroj, no oba su specifine fantazmatske elaboracije postindustrijskog doba u kojem
28
Produktivna udnja, upozoravaju, se moe razumjeti ne uz pomo edipovskog teatra, ve Marxove politike ekonomije i Freudove psihoanalize kao ekonomije udnje.
56
Mediji i kultura
su ovjek i informacija postali tako bliski, da ih N. Katherine Hayles smatra srodnim oblicima treperavih oznaitelja (Hayles, 1999). Transhumanizam e upravo u znanstvenoj-fantastici nai svoju najpopularniju izvedbu jer se u oni nadopunjuju u ideji odvajanja tijela od uma. Transhumanizam je pogled koji daje prednost informacijskim obrascima pred materijalnim instancama, smatra svijest osnovom ljudskog identiteta, tijelo tretira kao zamjenjivu protezu kojom uimo manipulirati, i najvanije, podeava ljudsko bie kako bi bilo bezbolno sjedinjeno s inteligentnim strojem (Hayles, 1999: 3). Pitanje klase prisutno u modernizmu, nestaje. No antagonizam ostaje u obliku specifinom za drutva koja klasne sukobe (radnik/ industrijalac) transformiraju u sukob koji graane suprotstavlja jednom menaderskom obliku kontrole, maskirajui pozicije moi strukturom mrea i fleksibilnom arhitekturom zatoenitva, kao vrstama modulacije. Dok je u disciplinarnim drutvima svaki prostor zatoenitva (tvornica, bolnica, zatvor, kola) imao svoje zakonitosti, razliiti mehanizmi kontrole neodvojive su modulacije, koje oblikuju sustav varijabilne geometrije, iji je jezik uvijek isti, numeriki (Deleuze, 1990). Titravost je obiljeje ovjeka kontrole koji je danas zatoenik novih zatvora. ovjek je valovit, titrav, u orbiti, pie Deleuze (1990). Fikcija je odvojila dva svijeta zbilju i matricu, tijelo i informaciju. To je suvremena izvedba Platonova mita o peini kao zavodljivom virtualnom svijetu. Uitak mehanizacije pokreta, kojeg nalazimo u filmu Dzige Vertova ovjek s filmskom kamerom (radnice koja je sa smijekom imitirala mehanike radnje stroja slaui cigarete u kutije), slian je uitku postmodernistikog kibernauta koji uranjanja u informacijsku matricu. Vertovljeva je radnica determinirana fizikim prostorom i tijelom, dok e se u romanima Williama Gibsona, posebice u trilogiji Neuromancer (2003), tijelo diskurzivno oblikovati kao tamnica, zatvor kojeg se kibernaut oslobaa uranjanjem u matricu. Subjektivnosti bez tijela postoje u vremenu ali ne i u prostoru transcendentirajui kategorije koje je Kant smatrao osnovnim kategorijama ljudskog iskustva. Takvi su diskursi svoju punu elabo-
raciju doivjeli u znanstveno-fantastinom anru koji je oslikao itav imaginarij nematerijalnog postojanja bia na Mrei. Cyberpunk je fantastini elaborat o fikcionalnim svjetovima u kojima likovi doivljavaju kompjutorsku matricu kao mjesto zanosa, pa i erotske intenzivnosti, zbog ega e Michael Heim cyberpunk usporediti s tradicijom ekstaze panjolskih mistika (Heim, 1993). Kultni elaborat platonistikog dualizma film je Matrica brae Wachowski. Zbilja (Zion) i matrica (virtualna realnost) odvojene su, a ta je dvostrukost nepoznata i skrivena sve dok glavni lik ne doivi deinicijaciju, proguta crvenu pilulu i poput Alise sazna koliko je duboka zeja rupa (Matrica, 1999). Varljiva je slinost cyberpunkovskog dualizma uma i tijela s Baudrillardovim konceptom simulakruma. Nije bez razloga Jean Baudrillard odbacio ideju reisera koji su film Matricu smatrali elaboracijom njegovog djela (Baudrillard, 2004). Ono to Baudrillarda zanima jest gotovo suprotno od Matrice, a to je ideja da se subjekti mijenjaju pod utjecajem tehnologije, da logika tehnologije utjee na prirodu subjekta koji poinju djelovati preko modela stroja (Baudrillard, 2001a). U filmu Matrica logika stroja nije transformativna za subjekte, oni nisu kognitivno promijenjeni, ve jednostavno bioloki razoreni (postaju hrana strojevima). Postmodernistike digitalno-mrene imaginarije filma Matrica, obiljeava platonistiki dualizam i subjekti za koje se vjeruje da znaju i da mogu proniknuti u naine na koje djeluje hegemonijska matrica, upravo kao to su to znaju i kauboji konzole Williama Gibsona. U Matrici obmanjeni su oni subjekti koji ne znaju kako djelovati poput stroja, koji ne poznaju strojni jezik, zbog ega e im se svijet matrice initi prirodnim svijetom. Usprkos opem dojmu, Baudrillard ne pripada tom dualizmu digitalno-mrenog svijeta. Baudrillarda zanimaju fatalne strategije objekata kojima ovi zavode subjekte mijenjajui njihovu prirodu. Zbog takvog inzistiranja na dihotomiji tehnologija/tijelo, svoju e panju Baudrillard posvetiti romanu Sudar J. G. Ballarda o sekti fanatika koji seksualno uzbuenje doivljavaju u automobilskim sudarima (Baudrillard, 2001c). No tu je Sudar, i pogotovo Baudrillardova interpretacija ovog romana, blii radikalnom funkcionalizmu Vertovljeva drutva
58
Mediji i kultura
kao stroja, nego Matrici i platonistikom dualizmu uma i tijela. Roman Sudar jo priziva modernistiku strukturu u kojoj se dehumanizacija zbiva putem specifinog obrtanja uloga stvari i subjekata, instrumentalizacije i mehanizacije humaniteta. Logika objekata u Ballardovoj fikciji utjee na subjekt preko modela stroj-seks, u kojem seks postaje pranjenje, eksplozija, sredstvo do funkcionalnog orgazma. Ipak, znanstvena fantastika, a pogotovo cyber-punk, kako je zapisao Brian McHale je postmoderni anr par excellence, ono to je krimi bio za modernu (McHale, 1987: 16). U postmodernistikim fikcijama nalazimo elaboracije antagonizama oko devalvacije tijela i fizikog prostora koji su u postmoderni poprimili nove oblike. Prostori tokova i bezvremeno vrijeme upozorio je Manuel Castells, transformiraju zbiljski prostor i bioloko vrijeme (Castells, 2000). No u novijim znanstveno-fantastinim zapletima, filmovima poput Avatara, Igraa i Surogata (koji svi nastaju 2009. godine) materijalnost realnog svijeta i tijela vraaju se kao obnovljena ali redefinirana pitanja politike identiteta. Zbilja poprima obiljeja artificijelnih digitalnih svjetova. Dok je cyberpunk bio elaboracija informacijske matrice, u novim znanstveno-fantastinim diskursima sama realnost biva oblikovana prema digitalno-mrenim modelima. Ti zapleti diskurzivne su argumentacije transkodiranja same realnosti prema modelu Mree, zbog ega ih je potrebno itati kao ilustracije specifine strukture osjeaja i ideologije Mree. Dualizam Realnog i virtualnog svijeta dekontekstualizira se prema mrenoj, protokolarnoj strukturi.29 Pandora u Avataru (a virtualni prostori Society i Slayer u Igrau) klikabilni su materijalni svjetovi. Protagonisti (Jake Sully i Igra) prelaze iz jedne mree u drugu gdje vie nema razlike izmeu digitalnog i fizikog svijeta, ve postoje samo razliite dimenzije mrea.
Drutveni projekt Grafedia datira iz 2005. godine. Grafedia materijalni svijet eli uiniti klikabilnim, pozivajui pojedince da stvaraju poveznice meu dvama svjetovima. Bastardni oblici virtualno-materijalnog su grafit na zidu s porukom click here ili zapaljena cigareta s ispisanom mrenom adresom (slika 2).
29
Slika 2: Projekt Grafedia, http://www.grafedia. net
60
Mediji i kultura
Avatar i Lacan. Suelje za komunikaciju s prirodom Obino se Realno diskurzivno oblikuje kao neka divlja priroda koja je simbolizirana. Na taj nain priroda je oblikovana i u Avataru. Simboliko je poredak koji tako potpuno obavija ovjekov ivot mreom, jo prije nego to on i doe na svijet, da je to zakon koji e ga pratiti do smrti, pa ak i preko smrti, upozorava Lacan (1983a: 61). No simboliko je uvijek necjelovito. Realno je poredak koji ga podriva, koji je izvan jezika, i odupire se simbolizaciji (Evans, 1996: 162). Realno je onaj poredak u kojem se simboliko uruava, ne uspijeva u svojoj namjeri da oblikuje zbilju. Realno je nemogue, upozorava Lacan (jer ga je nemogue integrirati u simboliki poredak). Realno je traumatino i povezuje se s materijalnim supstratom podrujem biologije, tijelom. Razumijevanje znanstvene fantastike kao nesvjesnog podrazumijeva suodnos triju Lacanovih poredaka, Realnog, Simbolikog i Imaginarnog (Lacan [1966] 1983d). Zbiljski otac je bioloki otac, zbiljski penis je fiziki penis koji je u suprotnosti prema imaginarnoj i simbolikoj funkciji ovog organa (Evans, 1996: 162). Realno za Lacana nije priroda, koja je onda simbolizirana, ve neuspjeh ili inkonzistencija koja treba biti popunjena fantazijom i simbolima. Realno, da bi bilo prihvatljivo, mora biti ispunjeno simbolikim i imaginarnim slikama. Klju za razumijevanje Avatara jest razumijevanje Imaginarnog. Fantazija se obino shvaa kao neka eskapistika naracija koja transcendentira zbilju. No imaginarno i Realno su vrlo bliski poretci. Fantazije i simboli su nam potrebni kako bismo preivjeli traumatini karakter (praznu jezgru) Realnog. Lacan se prisjea uvene maksime La Rouchefoucaulda: ima ljudi koji nikada ne bi bili zaljubljeni da nisu uli da se govori o ljubavi (Lacan, 1983a: 45). Cilj psihoanalize je da to uini oitim, da uputi na traumatinu jezgru i potakne kod subjekta ono malo stvarnosti koju elja odrava s obzirom na simbolike sukobe i imaginarne fiksacije kao sredstva njihovog slaganja. Psihoanaliza je srodna kritici znanstvene fantastike jer upuuje na isto intersubjektivno iskustvo u kojem se elja prepoznaje (Lacan,
1983a: 62). elja je uvijek elja drugog. Cilj je gorko priznanje onog to u Rouchefoucaulda ljubav duguje simbolu, a isto vrijedi i za znanstvenu fantastiku. To je gorko priznanje da se subjekt protee daleko izvan onog to pojedinac subjektivno doivljava (1983a: 46), da je ono to smatramo najiskrenijim osjeajima, ali i najdubljim fantazijama, zapravo nesvjesno, koje je strukturirano kao govor drugog (1983a: 46). Znanstvena fantastika nije neka subjektivna fantazija, ve jednako odreena govorom drugog, kao svako drugo nesvjesno. Ono to je Lacan postavio kao strukturu i granicu psihoanalize, simbol i jezik, granica je fantazmatskih slika. Znanstvenu fantastiku se moe promatrati kao Freudove slike na granici Umwelt-a i Innenwelt-a koje psihoanalitiaru nude uvid u govor u punoj snazi, deifriraju govor kao jezik simbola (1983a: 63). Obino je govor izgnan iz konkretnog iskaza, no Freud je pronaao prvobitni jezik simbola u histerijama, fobijama, labirintima kompulzivnim neurozama, snovima, lapsusima, itd. U znanstvenoj fantastici nalazimo isti jezik koji upuuje na nesvjesno, hermetizme i dvosmislenosti vane za otkrivanje suvremene strukture osjeaja. Lacan je optuio psihoanalizu koja se nasljeujui Freuda i njegovu interpretaciju snova, bavila imaginarnim, dok bi se, upravo kao i diskurzivna analiza znanstvene fantastike, trebala baviti simbolikim, jer tu se krije klju ideologije koja vlada nekom reprezentacijom. Isto bi se moglo zamjeriti jednodimenzionalnom itanju znanstvene fantastike. Znanstveno-fantastini zapleti djeluju poput tumaenja u psihoanalizi koje ne pripada niti analitiaru (filmu, romanu) niti pacijentu (publici), a opet djeluju kao formirajui diskursi. Istovremeno i sam zaplet, interpretacija analitiara/pisca/scenarista nije njihova navlastita, zbog ega autentini govor nesvjesnoga ne pripada niti analitiaru niti pacijentu, ve je stvoren sretnim susretom, sretnim strukturnim, verbalnim podudaranjem analitiareva i pacijentova nesvjesnog diskursa (Felman, 1992: 281). Dekodiranje znaenja se ne odvija na svjesnoj razini primatelja (deifriranja poruke), niti se kodiranje odvija u inu upisivanja (ifriranja) autorskog teksta (Hall, 1973). Ipak ove reprezentacije djeluju na specifian nain.
62
Mediji i kultura
Hollywoodski hit Avatar (2009) Jamesa Camerona, u tom je smislu, jedna od najvanijih narativizacija suvremene dihotomije priroda/tehnologija. Divljaci su u Avataru reprezentirani poput tipinog kolonijalnog Drugog, poluivotinje i poistovjeeni s prirodnim poretkom. No, kao i u mnogim holistikim, new-ageovskim mitologijama, divlja priroda se pokuava integrirati u simboliki poredak. Dihotomija priroda/tehnologija i ovdje je obiljeena holistikim kvazi-spiritualizmom. Papa Benedikt XVI je odbacio film zbog njegove pseudo-doktrine transformiranja prirode u novo boanstvo, a ekologije u milenarizam. To se oboavanje prirode, pristupanje tom ponovno pronaenom boanstvu, temelji upravo na odbacivanju tehnologije, koja je za film vana na nekoliko razina. Mark Fisher primjeuje da postoji neto ironino u identifikaciji s Navijima koja ovisi o vrlo naprednoj tehnologiji koja nain ivota Navija ini nemoguim (Fisher, 2010). Paradoks diskursa koji je oznaio povratak materijalnom svijetu i prirodi jest da spaja transhumanizam i neoludizam. Posthumanistiko oduevljenje tehnologijama rastjelovljenja, postojanja u obliku informacija, koje je definirao Hans Moravec u obliku uitavanja uma na raunalo, prisutno je mnogim postmodernistikim naracijama poput Matrice. No Avatar spaja taj posthumanizam s naizgled nespojivom mitologijom povratka prirodi specifinom za holistike, ekoloke i New Age pokrete. Film je katalog primitivistikih klieja. U tome nastavlja niz slinih filmova. Osobito se namee paralela s filmom Ples s Vukovima. No u tome je Avatar uistinu blizak i animiranom djejem filmu Pocahontas, kao to sugerira ironina internetska parodija scenarija (Slika 3). Jedan od klieja je i naizgled naivan i djetinjast obiaj Navija da razgovaraju s drveem, no to je i temelj moi i pobjede pobunjenika. Mo drveta s kojim moe razgovarati elaboracija je klasinog primitivistikog motiva grljenja drvea (u engleskom slengu se za environmentalistu koristi izraz tree-hugger). No ono to je paradoksalno u toj ljubavi prema prirodi jest da Sully moe postati Navi samo upotrebom suelja za avatarsku zamjenu tijela, tehnologije koja je odgovorna za imperijalizam, kolonizaciju i ekspanzionizam vojno-
korporacijskog kompleksa. Ako i nije u potpunosti opravdan strah Katolike crkve od environmentalizma kao nove religije, niti ono to Avatar reprezentira takoer nije dobra vijest. Umjesto izbora priroda ili tehnologija Avatar nudi trei put, odabir virtualne tehnologije kao alata povratka prirodi. Priroda je feti, plutajui oznaitelj na koji se prebacuju vjerovanja kako bi se zadralo razum u doba razornog ritma tehnologije i informacija, zadravajui istovremeno distancu prema tom velikom Drugom slubenog diskursa. No oboavanje prirode kao fetia paradoksalno omoguava svojim sljedbenicima neogranienu upotrebu tehnologije. Dok se priroda slavi kao novo boanstvo, istovremeno se tehnologijsko zagaenje diskurzivno oblikuje kao dio igre, nesrea civilizacije, alat kojem se jednostavno ne moe pobjei. Upravo zbog toga to je tehnologija neizbjena, potrebno je imati neki osobni ritual, poput razgovora s drveem, koji e nas amnestirati zbog sudjelovanja u tehnologijskom zagaenju. Novo razumijevanje prirode kao jo jedne drutvene mree idealno je za odranje statusa quo, situacije u kojoj se moe ivjeti svoj fikcionalni navijski identitet kao prirodan identitet, ne odriui se tehnolokih igraaka. Ovaj film daje uvid u rascjep izmeu djelovanja i vjerovanja koji nalazimo kao rascjep karakteristian za cininu poststrukturalistiku ideologiju. Istovremeno, on upuuje na prirodu kao praznog oznaitelja na koji je uputilo i Jensenovo priznanje karaktera ljubavi prema prirodi kao karaktera svakog vjerovanja. Povratak prirodi je mogu i putem suelja, jer se priroda oblikuje kao klasian feti. Priroda nije realno, ve imaginarno mjesto, koje je danas potrebno zapadnom ovjeku kako bi cinino nastavio umiljati da ne vjeruje zaista u ideologiju znanstveno-tehnolokog napretka. Jedan od rijetkih kritiara koji je film pohvalio, Henry Jenkins smatra kako on u odnosu na transhumanistike znanstveno-fantastine zaplete, kao to je zaplet filma Matrica, predstavlja suosjeajniju reprezentaciju posthumanizma (Jenkins, 2010). Transhumanisti zagovaraju novu eru postovjeka iji bi temelj bilo rastjelovljenje i postojanje ovjeka u obliku informacija. No Avatar nudi humaniju verziju, jer se na Pandori kao utopijskom planetu koji je gotovo bez
64
Mediji i kultura
tehnologije, ipak mnogo toga za to mi danas koristimo tehnologiju izvodi putem suelja izmeu ovjeka i prirode, tvrdi Jenkins. Poput stabla s kojim moe razgovarati, rije je o sueljima koja spajaju, a ne transcendiraju ovjeka i prirodu. No upravo je ova elaboracija uinila oitim karakter prirode kao fetia koji se doivljava kao alat duhovne transformacije, sve dok se on prakticira u strogo kontroliranim uvjetima koji globalne probleme zagaenja prirode prevladava djelovanjima na osobnoj razini. Suelje s prirodom potrebno je za novi tip turistikog imperijalizma, turizma kao terorizma kako je Hakim Bey nazivao zapadnjake paket aranmane koji izbjegavaju svako inficiranje primitivnim (Bey, 2002). Jack Sully ini ono to e uiniti uistinu pametna
Slika 3: Parodijski scenarij filma Avatar/Pocahontas.
korporacija nakon to drava odustane od vojno-korporacijskog projekta eksploatiranja rudae i otvori Pandoru za turizam. Nakon brutalnog industrijsko-modernistiko-imperijalistikog projekta slijedi tekua modernost, fluidni oblik nadzora ekonomski ovisnih koji se u drutvima kontrole stavljaju u slubu bogatih. Kao i u filmovima Ples s vukovima i Pocahontas primitivni narodi samo su facilitatori transformacije zapadnjaka, statisti koji i nemaju drugu svrhu ve asistirati na putu duhovne obnove. Zadaa suvremenog mita u tom smislu nije uistinu oboavanje prirode, koje je uasnulo Katoliku crkvu. (Jer tovati prirodu najprije bi znailo propitivati kapitalistiki nain proizvodnje.) Ovdje se priroda propituje, ali samo kao oblik parcijalne subjektivnosti (ponimo od sebe) i vlastite duhovnosti umnaanjem mrea za proizvodnju identiteta. Nadalje, paradoksalan holistiki-transhumanizam dokazuje ono to smo ve ustanovili, da su tehnooptimizam i tehnofobija dio iste ideoloke operacije tehnolokog determinizma. Tehnodeterminizam jest ideologija koja se nastoji prikazati kontingentnom, maskirati drutvene probleme prikazujui ih kao tehnoloke. Tehnodeterminizam diskurzivno oblikuje informacijsko, tehnoloko zagaenje, kao proces dehumanizacije od kojega ne moemo pobjei30. Gesta odbacivanja tehnologije ne samo da ne rjeava probleme informacijskog drutva, ve upravo perpetuira tehnoloko zagaenje, gomilanje informatike tehnologije (koja nam ve treba i za
30
Tamno mjesto koje optimistina vizija skladnog civilizacijskog prevladavanja jaza izmeu tehnologije i prirode u filmu Avatar zaobilazi, okosnica je filma Igra (Gamer) Marka Neveldinea i Briana Taylora. Neveldine i Taylor obrazlau biopolitike aspekte rastjelovljene politike mrea, gdje se socijalna transformacija zbiva u sferi klase i roda (a ne rase). Slayer i Society kao medijski posredovani spektakli dvije su verzije mrenih igara uloga koje se sada odvijaju u stvarnom svijetu (neka vrsta virtualne zajednice Second life i kompjutorske igre The Sims) u kojima igrai (kontrolori) upravljaju avatarima (deprivilegiranim ljudima). Kao Avatarov antipod Igra je distopijska verzija vladavine Mrea u kojoj mo odreuju strukture i odnosi izmeu mrea.
66
Mediji i kultura
sueljavanje s prirodom). Holistiki-transhumanizam simptom je Realnog u kojem su fiziki prostor i linearno vrijeme devalvirali. U tom Realnom tehnoloki deprivilegirani nemaju taj luksuz geste odbacivanja, poput Postmanove geste odbacivanja informacija koje zagauju. (Za ekoloko zagaenje danas su velikim dijelom odgovorne zemlje treeg svijeta koje nemaju mogunosti razvijanja ekolokih tehnologija.) Ideologijska operacija tehnodeterminizma i apsurdnog holistikog-transhumanizma poiva na prikrivanju injenice kako danas neki ive u prostoru tokova, a neki u prostoru mjesta (Castells, 2000). Iako se neukljuenost (kao nova verzija primitivizma) romantizira, a prostor mjesta oblikuje kao mjesto transformacija zapadnjaka, komunikacija izmeu dviju dimenzija nije obostrana od primitivnih se uvijek oekuje da igraju ulogu prirode. Utopijski svijet Avatara klasian je mit o bijelom mesiji (koji je doivio kritiku ljevice) i New Age spiritualizma (pod udarom kritike desnice), no prostor i vrijeme tih mitova upuuju kako se tehnologija diskurzivno oblikuje na nov nain. Ta se fikcionalizacija, koja spaja nespojivo, odnosi na koncept mrea kao temelja drutva kontrole, gdje se mo vie ne definira kao mo posjedovanja prostora, ve kao mogunost ukljuivanja i iskljuivanja iz prostora tokova, programiranja i skretanja tih tokova (Castells, 2009). Slavoj iek u svojem je komentaru filma zakljuio kako tehnika briljantnost [samo] slui prikrivanju temeljnog konzervativizma (2010). No upravo tehnologija ima glavnu ulogu u filmu i strukturi osjeaja cinine postideologije. Za Navi narod priroda nije suelje. Fiziki, lokalni prostor i bioloko vrijeme ne predstavljaju dio tokova moi umreenog drutva. U suvremenom spajanju prividno nespojivih mitova transcendencije tijela putem tehnolokog i mita povratka prirodi inscenira se dualizam realnog i virtualnog koji otkriva kako je najvirtualnije mjesto danas bioloko tijelo i fiziki prostor. Naravno, fiziki prostor i linearno vrijeme nisu nestali, no agenti koji posjeduju mo, a to nisu pojedinci ve grupe, uspjeno transcendentiraju vrijeme i prostor tehnoloki. Mo lei u rukama onih koji programiraju i usmjeravaju mree, oblikuju prostor tokova i bezvremeno vrijeme (Castells, 2000, 2009).
Pandora je fantastina elaboracija jedne apstraktne, ali tipine virtualne zajednice kao zajednice subjekata koji se vie ne povezuju prema geografskom ili nacionalnom kljuu, ve prema osobnim afinitetima. Manuel Castells je virtualne zajednice definirao kao nove privatizacije drutvenosti (Castells, 2003: 144). Za virtualne zajednice tipian je pomak od primarnih odnosa, obitelji i sekundarnih odnosa, udruivanja, na zajednice sagraene na tercijalnim odnosima, personaliziranim zajednicama utjelovljenim u mreama i usredotoenim na pojedinca (Castells, 2003: 143-144). Autori Avatara raunaju s poznavanjem konteksta socijalnih mrea poput mree Second Life (2003) ili mrenih igara uloga World of Warcraft (2004), od koje Avatar i preuzima ikonografiju. World of Warcraft je fantastina virtualna zajednica, jedna od najpopularnijih igraonica danas. Paradoksalno i ta virtualna zajednica mjesto je koje subjekti doivljavaju kao prirodno mjesto. Avatar i World of Warcraft su elaboracije predtehnolokog eshatona u kojemu subjekti igraju ulogu prirodnih identiteta. Iako je rije o fantastici, oito je kako igra, kao i film diviniziraju prirodu i zagovaraju jedan predcivilizacijski svijet. I ovdje postaje oitim imaginarna i simbolika funkcija prirode. Igra ukazuje na to kako nije rije o nekom eskapizmu igraa koji uranjanjem u virtualne svjetove gube vezu s realnim. Upravo suprotno World of Warcraft kao i Avatar potvrda su vanosti dematerijaliziranih tijela, moi informacije, kao i devalvacije fizikog tijela i fizikog prostora. Ovdje nije samo rije o onom na to upozorava iek, da je svaki fetiist zapravo racionalist, pa da igrai odabiru virtualni svijet kako bi ublaili uinak stvarnosti (iek, 2008b). Ovdje se radi o virtualnom prostoru kao prostoru moi u doslovnom smislu. Dematerijalizacija prostora igre (ekonomije, politike, osobnih i kolektivnih identiteta) nije uzrok, ve posljedica devalvacije fizikog prostora. Korisnici nisu neki naivni eskapisti, ve realisti jer virtualni prostor jest realna slika statusa i vanosti fizikog prostora. Djeca i odrasli koji provode vrijeme u virtualnim svjetovima nisu asocijalne osobe koje gube kompas uranjanjem u drugorazredne fikcionalne prostore. Izvjesnije je kako e djeca kojoj je zabranjeno
68
Mediji i kultura
igrati igre, kao i odrasli koji ih odbijaju igrati, biti deprivilegirani i to uvida u funkcioniranje drutveno-ideolokog aparata. Virtualni prostor se doivljava kao uzrok devalvacije fizikog prostora, no smjer utjecaja je zapravo obrnut. Fiziki prostor je izgubio na vanosti. Upravo zato on moe postati mjesto duhovne obnove. World of Warcraft realni je virtualni svijet, ako virtualno shvatimo kao jednu od moguih aktualizacija razumijevanja vremena i prostora. World of Warcraft nije nita virtualniji od prirode koja je danas posredovana nizom protokola koji omoguavaju zapadnjacima da njome sigurno kroe, a o ijim je posredovanjima Hakim Bey pisao kao o terorizmu turizma (2002). Kao i svaka geografska oaza Treeg svijeta, World of Warcraft postaje mjesto na kojem zapadni turisti doivljavaju duhovnu transformaciju, dok njihova ekonomska nezavisnost i sloboda poivaju na kodovima kreditnih kartica i lozinkama za zatitu privatnosti. Tetris-efekt ili Avatar? Procesi pripitomljavanja Mree Nintendova reklama iz osamdesetih godina za video igru Tetris elaboracija je jedne izmijenjene percepcije igraa, a koja je u psihologijskim istraivanjima nazvana Tetris-efekt. Reklama prikazuje djeaka koji se dosauje razgledavajui prirodu na izletu s roditeljima, sve dok, pod utjecajem Tetris-efekta ne poinje prirodne objekte percipirati kao generirane blokove iz igre. Planina Rushmore, Stjenjak i kanjon Colorada postaju manipulativni blokovi slagalice Tetris (Friedman, 2002). Ono to psihologijska istraivanja namjeravaju pokazati kao izmijenjenu percepciju pod utjecajem igara, reklama diskurzivno oblikuje kao otpor jedne generacije. Nesumnjivo podilazei svojoj publici, Nintendova reklama primjer je borbe oko diskurzivnih znaenja utjecaja kompjutorskih igara. Dok psihologijska interpretacija upozorava na opasnost kognitivnog transfera virtualno-realno, Nintendo komunicira gotovo opozicijsku ideju promijenjena percepcija jest mo igraa.
Mo je biti u mogunosti transcendentirati fiziki prostor i linearno vrijeme, razumijevati tijelo i prirodu kao skup informacija, razmiljati na nain na koji to ine Gibsonovi kauboji konzole. Nije jednostavno rije o imaginarnom odnosu igraa prema svijetu igre, niti reklamnom diskursu koji manipulira tim osjeajem. Reklama na jednoj razini komunicira i s idejom da djecu treba odvesti u prirodu kako bi ih se oslobodilo utjecaja i posljedica dugotrajnog igranja kompjutorskih igara. Reklama kodira jednostavnu ideju djeca ne ele biti osloboena. Treba se prisjetiti mehanizama popularne kulture koja uvijek ukljuuje i jezik autentine kulture, zbog ega e ona biti reprezentativna za strukturu osjeaja nekog razdoblja. To je proces koji je Stuart Hall nazvao kodiranjem i dekodiranjem, kao oblikom lingvistikog trbuhozborstva (Hall, 2006: 303). Slavoj iek ustvruje neto slino. Kako bi ideologija bila uinkovita svaka hegemonijska univerzalnost mora ukljuiti barem dva sadraja: autentini popularni sadraj i njegovu distorziju u odnosu na dominaciju i eksploataciju (1999: 184). Ova reklama tako ukljuuje ideje jedne autentine kulture igraa kompjutorskih igara. Iluzija koju eli demaskirati je iluzija o kompjutorskim igrama kao negativnim imbenicima izmijenjene percepcije. Takva iluzija previa kako je ve i priroda postala spremnik informacija i turistika smonica za razgledanje. Znaenje prirode uistinu jest ve informatoloko. Da bismo razumjeli ontologiju tehnologije, kako je upozorio Martin Heidegger u eseju Pitanje o tehnici (1977), potrebno je shvatiti kako je bit tehnologije od industrijske revolucije nadalje, da otkriva prirodu kao ostavu31. Priroda se, upozorava Heidegger, javlja na neki raunski utvrdljiv nain i ostaje ispostavom kao sustav informacija (1977: 236). Iako Rajna postoji kao rijeka odreene njemake pokrajine, pie Heidegger, ona je prije svega turistiki objekt, naruljiv objekt razgledanja za neke
31
Po-stava znai ono sabirue imenovana stavljanja, koje ovjeka postavlja, tj. izaziva, da ono zbiljsko na nain naruena postavljanja otkriva kao ostavu (Heidegger, 1977: 234), ili doslovno smonicu.
70
Mediji i kultura
izletnike, koje je tamo ispostavila kakva industrija dopusta (1977: 230). Iako Heidegger kritizira takvo ispostavljanje prirode, koje e transhumanisti pozdraviti, vano je kako i ova transhumanistika reklama i Heidegger apostrofiraju utjecaj tehnologije. Kao i izletnici na Rajni, na to upozorava Heidegger, tako i roditelji u Nintendovoj reklami ive u iluziji jer oni jo uvijek vjeruju da gledaju prirodu, da je njihov izlet bijeg od civilizacije ili manje pretenciozno boravak u prirodi. No ta je priroda turistiki teatar, suelje za komunikaciju s prirodom. Upravo zbog toga obrata roditelji, a ne djeak ive u iluziji koji pripada stvarnoj strukturi osjeaja, diskurs Nintendove reklame uspijeva djelovati na svoje gledatelje. Transhumanistika interpretacija prirode kao oznaitelja ijim se varijablama moe manipulirati na nain na koji se manipulira digitalnom informacijom nije Heideggerova industrijski shvaena priroda koja se javlja na raunski utvrdljiv nain, kao ispostava industrije (energije ili turizma). Iako je interes da otkriju ontologiju tehnologije obostran, Heidegger i transhumanisti se razlikuju ne samo u ocjeni karaktera tog usuda otkrivanja. U postindustrijskoj refleksiji priroda nije samo numeriki prikazana informacija, ve i fleksibilna informacija u stanju neprestane mutacije. U tom smislu postoji bitna razlika koju moemo promatrati kao razliku u strukturi osjeaja kroz doba modernizma, postmodernizma i mrenog doba. Kljuna vanost Avatara jest da u neemu ipak transformira ve utemeljen imaginarij transhumanistikih mitologija. Poput Nintendove reklame i film Avatar priziva tu mitologiju (ekspanzija na nove svjetove omoguena je translacijom uma na raunalo-avatara). No, Avatar materijalni svijet predstavlja ne samo kao digitalnu matricu, ve i Mreu. Dok Nintendova reklama elaborira postmodernistiku strukturu osjeaja, tipinu i za film Matrica, Avatar postojanje dvaju svjetova, prirodnog i informacijskog simulakruma, predstavlja kao slobodni odabir drutvene mree. Znanstveno-fantastine zaplete koji ideologiju problematiziraju kao manipulaciju informacijskom matricom, programom ili kodom, zamjenjuje avatarska mitologija prirode kao mree, jo jednog suelja za odabir identiteta. Nova mitologizacija povratka prirodi upozorava na vanost zbilje i susreta u
ivo koji su danas ugroeni socijalnim mreama, mrenim igrama uloga i drugim platformama koje nude komunikaciju i/ili fikcionalizaciju zbilje. Potvrdu za tu promjenu u strukturi osjeaja nalazimo i u reklami Avatar koju je Coca-Cola lansirala iste 2009. godine. Reklama potvruje strukturu osjeaja aktualnog holistikog-transhumanizma kao paradoksalnog spoja tehnofobije i tehnofilije. Poruka reklame komunicira na dvije razine. Na prvoj se nalazi gotovo luditski slogan: Najsmislenije peer-to-peer veze uspostavljaju se u ivo. No na drugoj, ikonikoj razini poruka je sasvim drugaija susret u ivo koji se desio sluajnim posezanjem za istom bocom Coca-Cole posluenom za ankom restorana spaja subjekte dvaju svjetova prirodnog subjekta (mladia) i imaginarno bie trola iz igre World of Warcraft. To imaginarno bie kao i drugi avatari u reklami treperavi su oznaitelji, bia koja neprestano osciliraju izmeu dvaju svjetova, digitalnog i materijalnog. Treperavi oznaitelji, izraz koji je uvela N. Katherine Hayles, upuuju na sklonost digitalnih znakova metamorfozama. Ikonika reprezentacija treperi, metamorfozira izmeu fizike osobe i njezinog grafikog avatara (smjenjuju se treperei trol i lijepa djevojka). Osim to reklama potvruje jednu strukturu osjeaja, ona upuuje i na antagonizme koji su aktualni u tom avatarskom poimanju prirode i tehnologije. Dok se na denotativnoj razini komunicira popularna kritika virtualnih prostora, na konotativnoj razini poruka je gotovo suprotna. Gledatelja se upuuje kako treba imati povjerenja u virtualni prostor jer se smislene, izravne veze mogu ostvariti i u mrenim igrama uloga, izmeu dvaju grafiki reprezentirana avatara. Drugim rijeima, dihotomija virtualno/realno se relativizira na jedan specifian nain zbilja postaje jedna od mnogih mrea. Nematerijalna komunikacija u virtualnim prostorima legitimira se tradicionalnom romantinom vezom koja nastupa kao veza fizikih osoba u stvarnom svijetu, no nakon to su se one upoznale na Mrei. Brisanje granice virtualno/realno prevladavanje je sukoba tehnofoba i tehnofila, onih koji smatraju kako je potrebno vratiti se u fiziki
72
Mediji i kultura
prostor i onih koji se drue na Mrei. No ini se da se to brisanje granice izmeu dvaju svjetova ipak zbiva na tetu virtualnog. Reklama je povratak tradicionalnim vrijednostima zajednice koja vie nije ekskluzivna prema mrenim virtualnim prostorima koji su oito postali mjesta socijalizacije, no ta se inkluzija zbiva samo ukoliko ta mjesta ne dovode u pitanje tradicionalni poredak. (U tom smislu ova je reklama tradicionalno-patrijarhalna verzija Heinekenova socijalnog darvinizma, reklame u kojoj djevojci koju glumi Jennifer Aniston mladi otima zadnju pivu s visoke police.) Izjednaavanje virtualnog i stvarnog se odvija u obliku povratka konzervativnom poimanju identiteta. Istovremeno ostaje simptomatino neizreen subverzivni potencijal mrenih susreta, potencijal koji su primjerice imale zajednice homoseksualaca u rano doba Mree. Struktura odnosa u zbilji uistinu nije promijenjena virtualnim, bestjelesnim druenjem, ve suprotno drutvene mree, kao socijalne platforme postaju virtualne materijalizacije konzervativne politike identiteta, koja naizgled prua mnoge mogunosti (politike, rodne, kulturalne), no svaki od tih izbora definiran je sredinjom neoliberalno-konzumeristikom matricom. Ne samo da je partnera mogue upoznati i ukoliko se kreete na socijalnim mreama, ve su i odnosi u materijalnoj zbilji strukturirani na jedan komodificirani nain drutvenih mrea.32 Izjednaavanje zbiljskog i virtualnog i u reklami nalazimo u obliku retorike pripitomljavanja Mree, pomirbe zagovornika odnosa u ivo i zajednica koje su Mreu najavile kao alat transcendentiranja tradicionalnih drutvenih poredaka, a to se pripitomljavanje de facto zbiva i s Mreom i mrenim identitetima. Umjesto da avatari budu fikcionalne, izmatane reprezentacije svojih vlasnika, oni potvruju nedostatak imaginarne distance koja bi trebala razdvajati zbiljske osobe i njihove virtualne dvojnike. Imaginarnom prostoru se tako oduzima mogunost negiranja, subverzije kiborke politike kao mogunosti dekonstrukcije politike
32
Reklama se referira i na praksu lociranja mobitela prijatelja u fizikom svijetu uz pomo tehnologije za satelitsku navigaciju.
Slika 4: Reklama Avatar. Coca-Cola, Superbowl 2009. godine.
74
Mediji i kultura
identiteta koju u rano doba mree predvia Donna Haraway. Upravo fikcionalni karakter nematerijalne osobe predstavlja mogunost igranja identiteta kao dekonstrukcije heteronormativnosti. Radije bih bila kiborg nego boica pie Haraway, smatrajui rastjelovljenje politiki revolucionarnim (Haraway, 1991: 162). (Poznata humoristina sintagma o Internetu glasi: na Internetu nitko ne zna da si pas.) No avatarski diskurs legitimacije drutvenih mrea, imperijalistike reprodukcije postojeeg poretka, negiranje je mogunosti alternativnih identitetskih politika. Reklama uistinu upuuje na jedan proces i na to da stvari nisu iste. No to taj proces negira jest mogunost da stvari ne budu iste. Budunost drutvenih mrea uistinu postaje budunost platformskih politika koje reproduciraju postojee ekonomske odnose moi, nameu obaveznu identifikaciju i uvode oblike cenzure. Postoji razlika izmeu ranog doba Mree i utopijskih vizija i dananje strukture osjeaja. Ove dvije reklame upuuju na tu razliku. Dok su Nintendova reklama i transhumanistika mitologija naglaeno fabricirale mo izmijenjene percepcije, u avatarskoj mitologiji se komunicira slinost Mree i zbilje. Gradi se most izmeu politikih modela identifikacije (tehnofobije i tehnofilije). No susret sa stranim trolom koji se otkriva kao privlana partnerica oznaio je transformaciju Mree u Mreu koja nije vie nain savladavanja prirode, drutvenog poretka, dekonstrukcije identiteta, ve potvrda statusa quo.
II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije? 75
II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?
76
Mediji i kultura
Medij Naravno, pitanje postavljeno u naslovu ovog poglavlja je paradoksalno. Kako moemo sumnjati u politike potencijale sustava koji jednu centraliziranu masmedijsku komunikaciju pretvara u decentraliziranu? Povjerenje u demokratske potencijale Mree proizlazi iz arhitekture koja omoguava da se svako raunalo povee sa svakim raunalom u Mrei. Ovaj je strukturalni pomak za mnoge oznaio poetak ere demokratizacije medija. Kako bismo uope postavili pitanje iz naslova, neophodno je obrazloiti kako su to mediji postali decentralizirani. (Danas se jo uvijek susreemo s banalnim pitanjima poput onog tko je vlasnik Interneta?) Temeljni pojam, medij, razumijeva se u uem i irem smislu. ira definicija medija, koja je u vezi s originalnim znaenjem termina (mediji dolazi od imenice medium, od lat. medius srednje, posredujue), odnosi se na svaki izraz, kanal komunikacije koji je posrednik nekog znaenja. U irem, netehnolokom znaenju u kojem ovaj izraz koristi i semiotika, mediji su svi oblici komunikacije koji prenose odreene kodove komunikacije putem nekog kanala; tako se i govor, pisanje, geste, izrazi lica, odjea, gluma i ples, pa i prometni znakovi smatraju medijima komunikacije.1 U uem, teh1
Tako pojam intermedijalnosti u teoriji teksta ovisi o netehnolokom razumijevanju medija. Intermedijalnost kao postupak kojim se strukture i materijali karakteristini za jedan medij prenose u drugi odnosi se na proces nastanka umjetnikog djela. Pavao Pavlii pie: Slikar e na svoje platno nalijepiti komad novina koje je mogue itati, pa e i znaenje rijei koje su ondje ispisne na osobit nain ui u smisao slike kao cjeline. Uenjak e svoj traktat o fizici napisati u stihovima, i tako e se njegov spis preko vezanog govora dodirnuti s knjievnom tradicijom i zadobiti nova znaenja (1988: 170).
78
Mediji i kultura
nolokom smislu mediji su sredstva komunikacije omoguena tehnolokim razvojem (materijalnim ureajima, aparatima prijenosa) i institucijama povezanima s tim tehnologijama. Formiranje medija televizije i radija povezano je s akustiko-optikom tehnologijom, ali i s institucionalnim okvirom. Posljednjih ezdesetak godina medijski su studiji analizirali medije upravo u tom smislu, prouavali su tisak i tiskane medije, fotografiju, oglaavanje, kinematografiju, radio i televiziju, izdavatvo itd. Medijski su se studiji tako bavili institucijama i materijalnim i kulturalnim proizvodima tih institucija: oblicima i anrovima vijesti, filmskim anrovima, sapunicama, itd. (Lister i dr., 2003/2009). No digitalni mediji i Mrea dovode u pitanje definiciju medija. Rije je o medijima koji vie nisu mediji u institucionalnom smislu, a njihovi proizvodi nisu proizvodi institucija. ak i strukturalno Mrea uvodi pomutnju u razumijevanje pojma medij. Medijski studiji su razlikovali masmedije ili medije masovne komunikacije, kao to su tisak, radio i televizija od komunikacijskih medija, kao to su telefon i telegraf. Dok masmediji komunikaciju oblikuju kao komunikaciju od centra (sredinje institucije) prema periferiji (korisnicima), komunikacijski mediji omoguavaju izravnu komunikaciju korisnika, jedan na jedan2. No Mrea je prvi medij koji je istovremeno i komunikacijski medij i masmedij. Mrea je masmedij
2
Ova podjela nije samorazumljiva, a pojavom Mree ona e ponovno postati i aktualna. esto se smatra kako je struktura i funkcija medija determinirana tehnolokim izumom koji ga omoguava. No struktura i funkcija medija nije determinirana, dapae, neki su mediji u svojim poecima imali sasvim drugaiju strukturu i upotrebu nego onu koju e poprimiti tijekom koritenja. Telefon je u svojim poecima bio sliniji radiju, dok e tijekom svojeg razvoja prerasti u komunikacijski medij. U Budimpeti se sve do kraja Prvog svjetskog rata koristio telefon Hirmondo koji je bio institucionalni aparat za transmisiju vijesti. (Odreenog sata telefon bi zazvonio, korisnici bi ukljuili slualice i sluali agencijske vijesti, koncerte, romane, drame, itd.) S druge strane, radio u svojim poecima uope nije bio masmedij, niti institucionalni medij. Radio stanice bi se mogle koristiti kao mediji dvosmjerne komunikacije.
79
s obzirom na masovnost poruka i publike, a istovremeno je i komunikacijski kanal jer omoguava korisnicima da uspostave direktnu komunikaciju bez posredovanja centralnog vorita. Digitalni mediji Ovdje se sluimo jednim netipinim opisnim terminom digitalni mediji i Mrea koji se odnosi na ono to medijski studiji nazivaju novim medijima, komunikacijsko-informacijskim tehnologijama, raunalno posredovanom komunikacijom, interaktivnim medijima. Postoje problemi s mnogim terminima koji su ipak u upotrebi. Raunalno-posredovana komunikacija je termin koji se ograniava na jedan tehnoloki ureaj, dok je danas u upotrebi mnogo ureaja za produkciju, reprodukciju i odailjanje digitalnih podataka. Termin novi mediji je u prednosti jer plural naglaava da je rije o raznim praksama, procesima i ureajima. Najvei nedostatak termina novi mediji jest da implicira ideju drutvenog progresa putem progresa nove tehnologije i medija. Ako uzmemo u obzir da je svaki medij jednom bio nov, novost ovih medija poiva jedino na injenici da se oni pojavljuju i razvijaju u naoj suvremenosti (ali i to je ve upitno, s obzirom na starost digitalne tehnologije). Problem je to ireg svoenja spoznajno-teorijskih pitanja o karakteru drutva novih medija na pragmatiku definiciju aktualnosti (Pai, 2008: 75), gdje se ve svaki novi medijski anr ini revolucionarnim. Ve tvorac izraza mediologija Regis Debray pie: mediologija bi eljela osvijetliti funkciju medija, ali izbjegavajui opsjednutost dananjim medijima (1999: 32). U novomedijskim studijima nekoliko je teorijskih diskursa i termina optereeno problemom pragmatizma aktualnosti i ideologijom aktualnog. Najproblematiniji je diskurs interaktivnosti. Termin je u potpunosti izgubio vezu s originalnim znaenjem, pa se interaktivni mediji izjednaavaju s digitalnim medijima.3 Kako je nemogue pa3
Rije je dugo bila povezana s koritenjem kompjutora koji prihvaaju
80
Mediji i kultura
sivno igrati kompjutorsku igru ili kretati se Internetom, interaktivni mediji smatraju se inicijatorima procesa demokratizacije medija. No jedino to sa sigurnou moemo zakljuiti dok promatramo korisnike tzv. interaktivnih medija, interaktivnih igara, interaktivnih (hiper)tekstova ili interaktivnih mrenih stranica, jest da su oni aktivni na jedan mehaniki nain. Kinetiku ruke i kursora (mia) ne moemo izjednaavati sa sudjelovanjem u izvedbi. Igrajui igru ili itajui tekst, itatelj i igra uvijek na neki nain sudjeluju. Interaktivnost je vrijednosna kategorija ak i kada ne podrazumijeva demokratizaciju medija ve i suprotnu kvalifikaciju. Upravo zbog navodne aktivnosti publike (interakcije igraa sa svijetom igre) kritiari e upozoravati na opasnosti interaktivnih medija. Slini problemi optereuju i termine hipertekst, otvorenost, sudjelovanje, opa meupovezanost. Termin hipertekst odnosio se na korpus knjievnih djela koja su se pojavila poetkom devedesetih godina prolog stoljea. Kod ovog termina je lako uoiti pragmatinu ideologizaciju koja prati kooptaciju tehnike terminologije u okvir humanistikih znanosti. Hipertekstualna teorija je nelinearnu organizaciju smatrala prirodnijom organizacijom podataka, zbog ega se dolazi do radikalnih pragmatinih zakljuaka kako je tiskani okvir bio neadekvatan za velika knjievna djela poput romana Jamesa Joycea (Bolter, 2001: 152).4 Ukratko, postoji niz termina koji se vie-manje odnose na isto. Sloeni termin digitalni mediji i Mrea omoguava nam da naglasimo kako su dva trenutka u novijoj povijesti redefinirala medije. Posljednjih dvadesetak godina obiljeio je Internet, Mrea svih mrea, no paradigma je definirana i starijim procesom digitalizacije iako se
korisnikov unos dok program traje, a u opoziciji prema tzv. batch kompjutorima koji obrauju samo unaprijed unesene podatke bez ometanja (Aarseth, 1997). Hipertekst s lakoom ini ono to eksperimentalnim piscima uspijeva tek uz veliku muku pie James Bolter (2001: 145-151). Kada u Tristramu Shandyju pisac nudi itatelju da dovri tekst, to je, tvrdi Bolter, nemogu zadatak, no poziv Deene Larsen u tekstu Marble Springs da preoblikuje i proiri tekst itatelja ini drugim autorom (142).
81
ta distinkcija esto zanemaruje. Termin digitalni medij je tehnoloki precizan jer apostrofira onu temeljnu razliku novih i starih medija. No termin nije dostatan da opie ukupnu promjenu jer je osim digitalizacije, za tu promjenu vana i mrena paradigma, mreni protokoli, platforme, i uope mrena struktura. No prvo, to uope znai digitalni znak? Da bi znak bio digitalan on mora biti numeriki reprezentiran, graen od digitalnog koda koji je i temelj njegove fleksibilnosti. (Znak moe biti konvertiran u binarni kod, no numerike vrijednosti mogu biti i u decimalnom sustavu, 0-9.) Sva ostala obiljeja proistjeu iz numerike reprezentacije.5 To da su digitalni tekst, zvuni zapis ili fotografija numerike reprezentacije (a ne fiziki objekti) znai da mogu biti formalno (matematiki) opisani i da su podloni algoritamskoj manipulaciji (Manovich, 2001: 27). Analogni podaci su vezani uz fiziki objekt, dok su digitalni dematerijalizirani. Kako su digitalni objekti samo nizovi brojeva na tvrdom disku, oni su manipulativni, programabilni (Manovich 2001: 49). Kljuna karakteristika digitalnog znaka koja
5
Lev Manovich u jednoj od temeljnih studija novomedijske teorije, The Language of New Media, navodi pet naela novomedijskih objekata. Numerika reprezentacija koju smo ve spomenuli, temeljna je odrednica iz koje proizlaze sve ostale. Modularnost novomedijskih objekata omoguava mijenjanje dijelova, bez da se mijenja cjelina. (Primjerice u programu za obradu slike mogue je promijeniti sve crvene boje u zelene.) Numerika reprezentacija i modularnost omoguuju automatizaciju nekih operacija na raunalu. (Primjerice u programu za obradu slike mogue je automatski poboljati kontrast.) Nadalje, varijabilnost znai da novomedijski objekti nisu dovreni i fiksirani, ve mogu postojati u razliitim, potencijalno beskrajnim verzijama. Umjesto identinih kopija novi mediji uvode razliite verzije karakteristine za postindustrijsku logiku produkcije na zahtjev. I konano, Manovich uvodi i peto obiljeje novih medija koje smatra najozbiljnijom posljedicom kompjutorizacije, a to je kulturalno transkodiranje. Svi se medijski objekti sastoje od dvaju slojeva, kulturalnog i kompjutorskog. Manovich oekuje kako e logika kompjutora imati znaajan utjecaj na tradicionalnu logiku kulture i medija (2001: 49).
82
Mediji i kultura
omoguava fleksibilnost jest dematerijalizacija znaka. Novomedijski znakovi su objekti koji su dematerijalizirani, odvojeni od svojih fizikih oblika kao npr. knjiga od tiska, fotografija od negativa, film od role, itd. Michael Heim pie o revoluciji pismenosti jer su kod digitalnog teksta elementi enkripcije odvojeni od samog fizikog sloga, to omoguuje lako mijenjanje, automatizaciju i neposrednost pisanja (Michael Heim, 1987). N. Katherine Hayles digitalne znakove naziva treperavim oznaiteljima zbog njihove tendencije prema neoekivanim metamorfozama, utiavanjima i disperzijama (Hayles, 1999: 30). Znak je postao manipulativan, programabilan. Razlike digitalnog i analognog znaka najvidljivije su u sferi ikonikih znakova koji su zbog svoje slinosti s objektom kojeg reprezentiraju uvijek imali privilegirani status prirodnih znakova. Lana fotografija mrtvog Osame bin Ladena ilustrira razne mogunosti manipulacije digitalnim objektom. Iako je politikom odlukom zabranjeno objavljivanje fotografije, ona je na neki nain publicirana, jer iako je rije o lanoj fotografiji ona vjerno prikazuje ranjavanje Osame bin Ladena. Film i fotografija su danas uli u novu fazi artificijelne ikonike reprezentacije jer su digitalne snimke samo predloci za animaciju, kako upozorava Manovich, pa hollywoodski filmovi ne samo da omoguuju postprodukciju, naknadnu obradu slike, ve omoguavaju udvojenu percepciju. Walter Benjamin je snimatelja opisao kao kirurga koji ne zadrava distancu prema predmetu, kao to to ini slikar, ve duboko prodire u tkivo (Benjamin, 1986). Zanimljivo je kako je proirenje percepcije zbiljskog svijeta, hiper-realizam prizora Benjamin nazvao iluzionizmom. Od doba mehanike reprodukcije i snimatelja kao kirurga koji secira tijelo pacijenta, promijenio se status ikonikih znakova. Snimatelj je kirurg, jer mu je omogueno da ue u mikro i makro svjetove, na to je upozoravao Benjamin. No danas je snimatelj iluzionist i u drugom smislu. Stvarni prizor koji se odvija pred kamerom uklopljen je u grafiku animaciju koja prizor ve smjeta u fantastini postprodukcijski kontekst. Na snimanju filma Avatar 2009. godine, koji je i uveo ovu inovaciju, snimatelj promatra glumce koji
83
se nalaze pred plavim zaslonom, no istovremeno putem kamere on ih ve promatra u fantastinom okviru. (S druge strane, onaj umjetni osjeaj koji ima glumac dok glumi za kameru, na koji je upozoravao Benjamin, sada je jo jai.) Stvarnost koja je prikazana ne samo mikro i makro svjetovima, ve i iluzijom fantastinog konteksta, konkurira zbilji to e biti razlog pesimizma Jeana Baudrillarda i Paula Virilioa, koji o postmoderni piu kao eri krize percepcije. No, dok se kritika digitalne kulture uglavnom zadrava na reprodukciji digitalnog znaka, digitalni film i fotografija oznaili su duboke promjene u procesu proizvodnje. Pored terminoloke nejasnoe i pragmatinog pristupa, ozbiljan problem medijskoj teoriji predstavlja i (ne)razumijevanje opsega promjena u eri digitalnih medija na to je upozorio Lev Manovich u svojoj studiji The Language of New Media (2001). Popularno razumijevanje povezuje digitalne medije uglavnom s koritenjem kompjutora (mobitela, i drugih digitalnih ureaja) za distribuciju i prikazivanje, no ne i uz produkciju. No objekti reproducirani u fizikom obliku, nastali su na raunalu, njihova je produkcija nezavisna od tih fizikih oblika kao npr. fotografija od tiska, knjige, role filma itd. Za razliku od starih medija, digitalni mediji zahvaaju i ukljuuju gotovo sve ranije medije. Danas su svi mediji novi mediji, jer se proizvodnja konanog artefakta odvija u digitalnom okruju. Veina kritiara iluzionizma novih medija ne primjeuje kako raunalo postaje univerzalni alat za produkciju, to korisnike stavlja u poziciju producenata. Dok se isticanje interaktivnosti ograniava na razumijevanje (navodno aktivne) konzumacije, ono to je uistinu revolucionarno nalazimo u sferi proizvodnje. Digitalna produkcija fotografije i filma znai jo veu emancipaciju artefakta od aure, njezine jedinstvenosti, singularnosti u prostoru i vremenu. Mehaniku reprodukciju koju su Adorno i Horkheimer smatrali odgovornom za standardizaciju potronje (neposrednom posljedicom standardizirane industrijske proizvodnje), unifikaciju i industrijalizaciju kulture, Benjamin je pozdravio kao mogunost novog utemeljenja umjetnosti. Umjetnost u doba mehanike reprodukcije, podsjea Benjamin
84
Mediji i kultura
nalazi utemeljenje u politici, to je demokratizirajui potencijal, iako ona, sada otrgnuta od rituala, moe posluiti i u totalitarne svrhe (tu je Benjamin apostrofirao faizam i propagandu). Iako se uglavnom istie mogunost manipulacije u sferi potronje znakova, zanemaruje se digitalizacija kao demokratizacija ne samo konzumacije, ve i proizvodnje medija. Nalazimo dvije tendencije u politikim procesima medijske demokratizacije. U eri digitalnih i mrenih znakova pratimo promjenu u sferi proizvodnje znakova i u sferi distribucije znaka. Specifina proizvodnost tendencija je digitalnih znakova, a proizlazi iz njihove numerike reprezentacije. Dok je fiksirani artefakt linearan i sekvencijalan (to primjerice znai da tekst podrazumijeva itanje od stranice do stranice), unificiran (svaka stranica izgleda isto), digitalni artefakt je fleksibilan, a njegovim je izgledom mogue manipulirati. Specifinost je digitalnog teksta da su sve faze proizvodnje: stvaranje, pohranjivanje i distribucija teksta, u rukama korisnika. Drugo obiljeje politike znakova, je distribuiranost, a vezana je uz Mreu kao distribuirani dijagram. Mrea kao distribuirani dijagram Nakon procesa digitalizacije podataka koji je znak transformirao iz materijalnog u nematerijalni, numeriki i fleksibilni (treperavi) znak, od kraja osamdesetih godina prolog stoljea svjedoimo transformaciji znaka prema decentraliziranoj arhitekturi Mree.6 Mnogi autori digitalizaciju i umreavanje smatraju homogenim i srodnim fazama razvoja jednog te istog medija. Manuel Castells je primjerice izdvojio tri osnovne karakteristike Mree. To su fleksibilnost, odsut6
Internet je starija ideja, e-mail postoji od 1971. godine, a ideja o TCP/ IP protokolima javlja se jo 1974. godine, iako je realizirana tek 1983. godine. Ipak, utemeljenjem moderne Mree smatra se 1989. godina i prijedlog Tima Bernersa-Leeja da se infrastruktura Mree koristi kao podloga za World Wide Web.
85
nost zapovjednog sredita i maksimalna autonomija svakog vorita (Castells, 2003: 19-47). No fleksibilnost je obiljeje svih digitalnih znakova i nije nuno povezana s Mreom (digitalni podaci mogu biti pohranjeni na raunalu ili nekom drugom ureaju), dok digitalna paradigma ne podrazumijeva Mreu (odsutnost zapovjednog sredita, niti maksimalnu autonomiju svakog vorita). Ako je za digitalni znak odluna numerika reprezentacija, zbog koje je znak treperav, fleksibilan, modularan, varijabilan, itd., mreni znak je distribuirani oznaitelj za ije je oblikovanje odluna arhitektura Mree. U izvrsnoj studiji Protocol. How Control Exists after Decentralization Alexander R. Galloway Mreu opisuje kao distribuirani dijagram. Izraz dijagram Galloway preuzima u onom znaenju u kojem ga koristi Gilles Deleuze, a koji ga i sam preuzima od Michela Foucaulta. Svako drutvo ima svoj(e) dijagram(e), tvrdi Deleuze, no dijagrami suvremenih drutava (Deleuze e tek kasnije u eseju Postsktriptum..., koristiti izraz drutva kontrole) se razlikuju od dijagrama disciplinarnih drutava koje je opisao Foucault (Deleuze, 2006: 35). Tu razliku, tvrdi Galloway utjelovljuje Mrea kao distribuirani dijagram, odgovoran za definiciju novog ideolokog aparata kontrole.7 Dijagram kao apstraktni stroj, nije vie Foucaultov Panop7
Galloway pristupa problemu medijske strukture na jedan apstraktnokonkretan nain. S jedne strane rije je o studiji koja precizno definira tehnoloke karakteristike Mree, njezine protokole, no razumijevajui tehnologije kao politike tehnologije u foucaultovskom smislu, tim tehnolokim karakteristikama pristupa na nain koji nije svojstven novomedijskoj teoriji. Galloway pokuava premostiti medijsku fascinaciju strukturom, tehnodeterministiku opsesiju formom, zbog ega strukturu medija ne promatra samo kao strukturu konkretne tehnologije (iako promatra i konkretne tehnologije), nego kao simptom (Galloway se ne koristi ovim izrazom) drutva, jer distribuirani dijagram nije samo raunalo, ve i menaderski stil kontrole (koji e Deleuze opisati u eseju Postsktriptum...), ali i apstraktna distribuirana mrea ije su linije iscrtale, premreile itavu kartu drutva. Tako se Galloway okree deluzeovskoj definiciji Mree kao dijagrama. Deleuze je za dijagram zapisao kako djeluje kao ne-ujedinjujui imanentni
86
Mediji i kultura
tikon, ve mapa, kartografija koja supostoji s itavim drutvenim poljem (Deluze, 2006: 34). Ta kartografija se danas nalazi utjelovljena u Mrei kao strukturalnom obliku bez centra (Galloway, 2006b: 3). U eseju Postskriptum uz drutva kontrole (1990) Deleuze e detaljnije uputiti na to kako su disciplinarna drutva bila temeljena na ograenim prostorima od kojih je svaki imao svoja pravila (tvornica, bolnica, kola, napose zatvor), dok e u drutvima kontrole razliiti mehanizmi kontrole biti zapravo neodvojive varijacije jednog te istog numerikog jezika. U takvim drutvima mo se prakticira kao dozvoljavanje ili odbijanje pristupa informacijama. Odluno za razumijevanje naina na koji kontrola opstoji nakon decentralizacije, naina na koji numeriki jezik uvjetuje sudbinu subjekata, jest razumijevanje strukture distribuiranog dijagrama. Svaki vor u distribuiranoj mrei moe uspostaviti komunikaciju s drugim vorom, bez da se prijavljuje hijerarhijskom posredniku tumai distribuiranu strukturu Galloway (2006b: 15). Distribuirana struktura Mree nije neto dovreno i nepromjenjivo. No ova direktna komunikacija dvaju raunala preoblikovala je suvremenu komunikaciju u vodoravnu, nehijerarhijsku (engleski izraz je peer to peer) komunikaciju. Temelj ove strukture su protokoli, prvenstveno TCP i IP protokoli (engl. Transmission Control Protocol, Internet Protocol) koji omoguavaju odailjanje podataka od jednog raunala do drugog preko Mree. Njihov dizajn omoguava da svaki kompjutor ili mrea mogu razgovarati sa svakim drugim stvarajui nehijerarhijske odnose (Galloway, 2006b: 8). Informacije na Mrei ponekad jesu kontrolirane, a tomu najbolje svjedoi veliki kineski vatrozid koji se slui blokiranjem IP adresa na mrenim serverima, DNS filtriranjem i preusmjeravanjem, filtriranjem kljunih rijei, filtriranjem TCP paketa i slinim ogranienjima (Zittrain/Edelman, 2003). Neke toke Interneta mogu biti kontrolirane, no to se teko
razlog koji supostoji sa itavim drutvenim poljem: apstraktni stroj je poput uzroka konkretnih skupova koji izvravaju njegove odnose; a ti odnosi izmeu sila se smjetaju ne iznad ve unutar samog tkiva skupova koje proizvode (Deleuze, 2006: 37).
87
moe uiniti, a da se ozbiljno ne zadire u ona prava i slobode na kojima poivaju zapadne demokracije. Manuel Castells Mreu je nazvao decentraliziranim medijem, dok Galloway upozorava kako Mrea nije decentralizirani sustav ve distribuirani sustav, jer ne postoje obavezna vorita, ve poruka moe putovati razliitim putovima. Decentralizirani sustav moemo zamisliti kao sustav zranog prometa, gdje neke toke slue kao centralna vorita koja preusmjeravaju promet. Distribuirani sustav bio bi sliniji meunarodnom sustavu autocesta (Galloway, 2006b: 3132, vidi sliku 5), gdje je kljuno da se razliitim putovima moe stii do cilja. Pitanje je moemo li rutere tretirati ipak kao relativno fiksne toke u mrei, ili je uistinu rije o distribuiranom sustavu ako i te toke promatramo kao toke koje je mogue zaobii? No kljuno je da vie ne moemo govoriti o centraliziranom sustavu. Popularno razumijevanje Mree, kao i kritike Interneta koje smatraju kako je on konana potvrde vladavine masmedija, problematine su ukoliko uzmemo u obzir duboke promjene u strukturi medija. Internet jest medij u tehnolokom ali ne i institucionalnom smislu. Iako institucionalni mediji mogu biti zastupljeni na Internetu, svatko spojen na Internet moe komunicirati i objavljivati, Mrea je neinstitucionalni medij. Mrea je u tom smislu slinija telefonskoj mrei, nego masmedijima jer svatko spojen na Internet moe uputiti i primiti poziv. Nespecifinu ulogu Mree kao medija komentirao je Mark Poster parafrazirajui Heideggerovu misao o ulozi tehnologije. Internet je sliniji drutvenom prostoru nego kakvoj stvari; njegovi su uinci sliniji uincima Njemake nego uincima ekia (Poster, 1996). Mrena komunikacija bliska je otvorenosti izravnog razgovora, akustinom prostoru koji je Marshall McLuhan opisivao kao prostor u kojem se informacija ne javlja s nekih vrstih poloaja ve odasvud. Za McLuhana to je bio svijet glazbe, mita, potpune uronjenosti, no televizija koju je slavio McLuhan zapravo ne omoguuje izravni odgovor. Televizija je medij, prislukivaa i nijemih zrikala, zakljuuje Paul Levinson, zbog ega je tek Internet od globalnog sela napravio asnu metaforu, a od zrikala sudionike (Levinson, 2001: 79). Centralizirani masmediji
88
Mediji i kultura
Slika 5: Centralizirana, decentralizirana i distribuirana mrea
89
(televizija, radio, novine) omoguuju odailjanje ogranienog broja poruka (iz centra) homogenoj masovnoj publici, dok decentralizacija donosi viestrukost poruka i izvora (Castells, 2003). Umnaaju se poruke i izvori, to postaje temelj predodbe o kaotinom Internetu, no Internet je krajnje kodificirana, protokolarna Mrea, to je vidljivo i iz opisa Alexandera R. Gallowayja. Temelj razumijevanja Mree kao medija otpora, je injenica da je Mrea prvi medij koji integrira komunikaciju i produkciju, konzumaciju i distribuciju. Mrea je spoj komunikacijskih medija i masmedija, zbog ega Manuel Castells u svojoj posljednjoj studiji pie o masovnim samokomunikacijama. Komunikacija je masovna, to znai da moe doprijeti do globalne publike, ali je to ujedno i samo-komunikacija jer korisnici sami kreiraju poruke i definiraju primatelje (Castells, 2009: 55). Promjena strukture medija je toliko dramatina da bismo u doba centraliziranih medija bili u slinoj situaciji jedno ako bismo svi posjedovali tiskarski stroj ili telefon koji se pretvara u radio, upozorava Clay Shirky (2009). Mrea je medij u kojem subjekti istovremeno konzumiraju i proizvode, itaju i piu. Svaki puta kada Mrei pristupi jedan konzument, pristupio je jedan proizvoa, tumai Shirky. Jesu li YouTube snuff-filmovi univerzalnosti bez totaliteta? Tri su razdoblja kritike refleksije o Mrei i elaboracije njezinih politikih potencijala obiljeena dualizmom za i protiv Mree. Rano doba virtualnih zajednica utopijsko je doba Mree kao informacijske autoceste, demokratizacije javnog prostora putem distribuirane horizontalne strukture medija. Taj je optimizam krajem devedesetih godina prolog stoljea smijenilo internetsko usporavanje, opi defetizam potaknut kolonizacijom Mree trinom logikom. Razloge za pesimizam mnogi i danas nalaze promatrajui drutvene mree koje, ini se mnogima, slue samo za razmjenu besmislenih virtualnih darova. Pro,cjenjuje se, primjerice, kako je trgovinom virtualnih
90
Mediji i kultura
darova 2010. godine Facebook ostvario promet od petnaest milijuna dolara ili tri dolara po svakom korisniku (Filloux, 2010). Ipak, kada su ve rani implementatori postali razoarani mrenim nihilizmom (Lovink, 2007), javlja se novi optimizam koji je povezan s ulogom drutvenih mrea u revolucijama i prosvjedima diljem svijeta: arapskom proljeu, moldavskoj revoluciji, iranskim prosvjedima, pa i hrvatskim prosvjednim marevima i studentskim blokadama. Wael Ghonim, sredinja figura egipatskih prosvjeda izjavio je: Ako elite slobodno drutvo, dajte mu Internet! Jesu li Facebook revolucije i Twitter prosvjedi novi modeli politika otpora? Nekima se, poput Clayja Shirkyja ini kako su upravo Facebook i Twitter pomogli graanima jer su prosvjednici koristei se ovim mreama uspjeli premostiti cenzuru represivnih sustava (Shirky, 2009). Shirky tvrdi da je rije o promjeni same prirode politike pod utjecajem smrti vertikalnog sustava vijesti. Optimistine interpretacije Mree kao alata demokratskih promjena poivaju na dvjema pretpostavkama: prva je ideja osnaivanja korisnika korisnici se od pasivnih gledatelja, sluatelja i itatelja transformiraju u aktivne participante. Druga je pretpostavka intrinzine otvorenosti Mrene viralne kulture prema drugosti, karakteristika Mree da ukljuuje razliite subjekte, zajednice, identitete i svjetonazore. Antropolozi novih medija elaboriraju prvu posljedicu otvorenosti mree, promjenu uloge korisnika omoguenu najprije strukturom rane Mree, a zatim jo radikalnijom promjenom pozicije publike u doba Web 2.0 alata koji povezuju ljude na nove naine (Wesch, 2007). Michael Wesch u svojem Antropolokom uvodu u YouTube ovaj medij naziva slavljem nove i do sada nezamislive zajednice (2008). Weschov video i sam ulazi u polje te amaterske kulture, jer klasinom sociolokom metodom istraivanja sa sudjelovanjem, istovremeno i kreira fenomen. (Weschov film The Machine is Us/ing Us (2007) koji u dvije minute elaborira prednosti digitalnih i mrenih alata jedan je od najgledanijih edukativnih filmova na YouTubeu.) Ta se kultura raa s prvim velikim hitom Numa Numa koji je 6. prosinca 2004. godine objavio sim-
91
Slika 6: Numa Numa, YouTube (2004).
patini Gary Brolsma. Gary u filmu sjedi ispred svojeg raunala sa slualicama na glavi sinkronizirajui jednostavnu pjesmicu grupe O-zone ne pjevajui, ve gestikulirajui usnama, maui glavom i ramenima na iskren i dirljivo smijean nain. Fenomen je izazvao oduevljenje, pa je Michael Wesch ocijenio kako je Brolsma glavni momak na plesnom podiju, na ovom globalnom pultu za miksanje. Nakon bezbrojnih prerada i parafraza (video je reproduciran 700 milijuna puta), Numa Numa je postala klasini primjer viralnog videa i simbol kulture amatera. Druga je pretpostavka ira elaboracija Mree koju daje Manuel Castells u studiji Uspon umreenog drutva. Castells je suvremeno drutvo definirao kao drutvo organizirano oko bipolarne suprotnosti Mree i Sebstva. Castells suprotstavlja apstraktni univerzalni instrumentalizam Mree povijesno ukorijenjenim, partikularnim identitetima (2000: 39). Neto slino zakljuio je i Pierre Lvy koji je Mreu opisao kao
92
Mediji i kultura
univerzalni prostor koji ne dozvoljava nikakve totalitarizme. Mrea je, tvrdi, postideologijski prostor jer ukljuuje sve subjekte i omoguava izraavanje ljudskih razliitosti (2001: 91-102). Danas ponovo teoriju drutvenih mrea prati optimizam. Drutvene mree i platforme YouTube, Facebook, Twitter i Flickr Manuel Castells je nazvao novom generacijom masovnih samo-komunikacija koje jednosmjerne tokove komunikacije usmjeravaju prema modelima sudjelovanja (2009). Od najranijih teorijskih elaboracija virtualnih zajednica, Mrea se opisuje kao mjesto povezanosti, interakcije, sudjelovanja. Howard Rheingold je u studiji The Virtual Community opisao virtualnu zajednicu kao zajednicu ljudi koja nastaje kada ljudi dovoljno dugo javno diskutiraju s jakim ljudskim osjeajima, to im omoguava da oblikuju mree osobnih odnosa (1993: 20). No ak su i te rane virtualne zajednice poput zajednice Well koju opisuje Rheingold, smatrajui kako je rije o elektronikoj agori, bile elitne na barem tri razine: jezinoj, rasnoj i rodnoj. Na jezinoj razini, tim zajednicama dominira engleski jezik, a upotreba akronima, neologizama i tekstualno-grafikih hibrida (emoticona) jo je pojaala jezinu ekskluziju. Istovremeno, ve ranim virtualnim zajednicama vladaju rasni stereotipi na koje je upozorila Lisa Nakamura u eseju Race In/For Cyberspace (2002). Nakamura upuuje na to da reprezentacija azijatskih identiteta u virtualnim zajednicama ne odudara od stereotipnih reprezentacija u popularnoj kulturi. Igranje identitetima koje je rana teorija pozdravila kao mogunost dekonstrukcije rodnih i rasnih dualizama ozbiljno je uzdrmano i esejom A Rape in Cyberspace (1993) u kojem je publicist Julian Dibbell opisao sluaj virtualnog silovanja. Elaboracije Mrene otvorenosti i osnaivanja korisnika, rijetko ukljuuju politiki nekorektne i moralno nejasne pojave kao to su politike skupine, pornografske stranice, skupine koje glorificiraju anoreksiju ili stranice za potporu samoubojicama. Takve pojave ozbiljno stavljaju na kunju koncept Mree kao medija otvorenog prema razliitostima. Snuff film, do nedavno urbana legenda, mit i motiv znanstvene fantastike koji je u filmu Videodrom u jednoj fantastinoj izvedbi filmizirao David Cronenberg, je uistinu objavljen
93
2007. godine na mrei YouTube. Mladii danas poznati kao manijaci iz Dnjepropetrovska snimili su i objavili video 3 Guys and 1 Hammer u kojem se vidi kako su do smrti pretukli jednog beskunika. Nakon objave snimke pojavljuju se deseci i deseci viralnih snimki pod naslovom 3 Guys and 1 Hammer reaction koje prikazuju uasnuta lica gledatelja dok promatraju originalnu snimku. Ne moemo zakljuiti kako je Castellsova elaboracija Mree kao prostora masovnih samo-komunikacija pogrena. Zapravo i ovakvi filmovi upuuju kako je ona tona, bez decentralizacije nije mogue zamisliti njihovo objavljivanje. Pierre Lvy je takoer de facto u pravu. Bez obzira na sve ekskluzije na koje su nas podsjetili Lisa Nakamura i Julian Dibbell, Mrea zbog svoje strukture, jest mjesto otvoreno za sve razliitosti. Ako usporedimo Mreu s bilo kojim drugim medijem, Mrei se ne moe prigovoriti kako ona nije mjesto viestrukih perspektiva ili naracija koje se nalaze u neutralnim prostorima u kojima ovi viestruki narativi mogu mirno koegzistirati. No postoji paradoks u samom temelju svake miroljubive kohabitacije, paradoks otvorenosti, na koji nas podsjea Slavoj iek. Ukoliko Drugi dobije mogunost da ispria svoju priu, to ne znai da e jaz izmeu Drugoga i nas nestati. Nerijetko e upravo to upoznavanje s tuom priom znaiti produbljivanje sukoba (iek, 2008 b). Drutvenom fenomenu Mree i Manuel Castells i Pierre Lvy pristupaju kao materijalizaciji specifinih drutvenih uvjeta. Castells vrlo uspjeno izbjegava fatalistike tonove i utopijske zakljuke o Mrei povezujui njezinu povijest s novim socio-ekonomskim poredcima, ali i politikim posljedicama liberalnog projekta slobodnog drutva koje poiva na individualizmu. Castells tumai kako je Mrea realizacija novih drutvenih struktura koje se temelje na mrenoj arhitekturi moi ekonomskih odnosa, politike identiteta, komunikacijskih praksi, itd. (U tom smislu Castells slijedi misiju medijskih studija, a s njime bi se vjerojatno sloio i Williams koji se suprotstavljao determinizmu teze da je televizija promijenila na svijet.) No Castells i Lvy ipak ponavljaju neoliberalnu matricu opisujui Mreu kao prostor postideologije.
94
Mediji i kultura
Politiki nekorektni stavovi ili traumatini mreni dogaaji poput ukrajinskog snuff filma, obino se interpretiraju kao otkloni od, inae demokratine i inkluzivne matrice.8 No oni su de facto elementi koji potvruju univerzalnu/distribuiranu matricu. Napetosti koje podrivaju simboliko znaenje Mree dokaz su kako je svaka perspektiva u sebi nepotpuna. Uvijek postoji neki kratki spoj izmeu univerzalnog i partikularnog, jer pojedinanosti uvijek destabiliziraju prirodni poredak drutvenih odnosa. Zbog toga poziciju univerzalnosti ne bi trebalo shvatiti kao poziciju onoga koji pluta iznad razliitosti, posredujui ili okupljajui sve (iek, 2004 a: 89), a to je Castellsov apstraktni univerzalni instrumentalizam Mree koji se suprotstavlja Sebstvu ukorijenjenom u nekom partikularnom identitetu, kao i Lvyjev univerzalizam Mree kao prostora postideologije. Ve bi univerzalnu poziciju trebalo shvatiti kao poziciju koja zna kako nadii polje, dodatnom jo radikalnijom razlikom, razlikom koja sijee svaki pojedini dio iznutra (iek, 2004a: 89). Univerzalnost Mree prije bi bila dokaz kako se prava pria Drugog uvijek odvija izvan slobode i izbora koji se nude u sklopu cinine ideologije tolerancije i otvorenosti. Ono to je potrebno jest propitati koncept univerzalnosti, koji je sam u sebi totalitaran na nain na koji je totalitarna svaka druga ideologija kao pogreno prepoznavanje sebe kao univerzalnog (iek 1996: 217). Borba za otvorenu strukturu Mree nije borba za postideoloku toleranciju i otvorenost, ne samo jer je Mrea prostor netolerancije, ve i zato jer je retorika postala sastavni dio postmodernistike inkluzivne politike razliitosti i viestrukih (rodnih, rasnih, itd.) identiteta, politike korektnosti, prava na naraciju koje su u sklopu cinine ideologije postale samo zamjene za univerzalne istine.
Primjerice, 2011. godine jedna je amerika srednjokolka poinila samoubojstvo neposredno najavivi to na Twitteru, a iste je godine jedan francuski vojnik, lan zdravstvenog foruma, poinio samoubojstvo pred web-kamerom.
95
Slika 7: Facebook profil Marka Zuckerberga.
Hegemonija otvorenih medija U intervjuu za magazin Wired 2010. godine Mark Zuckerberg je izjavio: Moja misija, stvar do koje mi je stvarno stalo, je uiniti svijet otvorenim (Singel, 2010). Nije li Facebookova sloboda zapravo prazna gesta, simbolika razmjena u kojoj nam je ponuen slobodan izbor uz napomenu koji je izbor pravi? Sloboda platformi ograniena je njihovim uvjetima koritenja koji ne dozvoljavaju pornografiju i anonimnost. Poznat je sluaj iz 2007. godine kada je Facebook uklonio slike dojenja sa stranica grupa posveenih toj temi.9 Drugu zabranu Facebook esto provodi. Poznato je i kako je Facebook od mnogih slavnih osoba zatraio da dokau svoj identitet. (Od ruskog oligarha Mihaila Hodorkovskog, navodno su zatraili kopiju osobne iskaznice, koju je ovaj slao iz zatvora u Sibiru.) Facebook ak ne do9
Cenzura djeluje kao da ju je nametnuo softver a ne ovjek, jer ovaj bi sadraj proao ak i kod Pottera Stewarta koji je u poznatom sudskom procesu ponudio definiciju pornografije: prepoznajem [pornografiju] kada je vidim.
96
Mediji i kultura
zvoljava slavnim osobama da se slue imenima koja nisu upisana u njihove dokumente. (Od Salmana Rushdija su zahtijevali da se na Facebook stranicama slui svojim pravim imenom Ahmed Rushdie, no popustili su nakon to je Rushdie proglasio rat Marku Zuckerbergu (Morozov, 2011)). No politiki doseg ovog ogranienja postao je jasan za vrijeme arapskog proljea kada je korporacija suspendirala jednu od protestnih grupa zbog toga to su se neki administratori sluili pseudonimima. Donna Haraway i druge cyberfeministice smatrale su Mreu politikim alatom za dekonstrukciju roda i novih emancipatornih politika. Bestjelesna komunikacija otvara mogunost prevladavanja logocentrinog govora i patrijarhalnog poretka (Haraway, 1991). No s arapskim proljeem postaje oito kako je anonimnost subjekta klju te rastjelovljene politike koji subjektima omoguava da govore slobodno. Zabrane pornografije i anonimnosti nisu svjetonazorska ogranienja, ve ogranienja koje proizlaze iz logike komodifikacije korisnikih profila. Anonimni korisnici nemaju vrijednost u sustavu ciljanog oglaavanja. Zabrana pornografije takoer nije ideoloka u klasinom smislu, jer prije statistiki reflektira vanost i status pornografije. (Mnogi bi korisnici vjerojatno odustali od servisa ili zabranili djeci koritenje servisa da ne postoji to ogranienje.) Kafkijanska procedura brisanja profila daje naslutiti vanost korisnikih podataka za Facebook. Facebookom krui ala da je najlake profil ukloniti krenjem uvjeta koritenja, odnosno objavljivanjem pornografije. Vanost subjekta u procesu ciljanog marketinga moe se jednostavno kvantificirati. U jednom istraivanju uinaka takvog marketinga stoji kako je prosjena cijena stjecanja novog vjernog kupca 1,07 $ (Flowtown, 2011). Prazne geste danas su dio kulture tolerancije, nove ideologije za koju je uobiajen diskurs depolitizacije (Brown, 2008: 10).10 Kapita10
Paradoksalno, upozorava Brown, tolerancija esto ne cilja ograniiti nasilje, kao to pokazuje tolerancija prema homoseksualnim osobama koja se esto zastupa kao alternativa punoj jednakosti pred zakonom.
97
Slika 8: Info-grafikon tvrtke Flowtown, Find Your Fans: The Cost of Marketing On Facebook.
98
Mediji i kultura
lizam jest univerzalan, nije vie utjelovljen u nekoj kulturi kapitalizam nije ime neke civilizacije ve ime za stvarno neutralnu ekonomsko-simboliku mainu (iek, 2008b: 131). Povezivanje, dijeljenje naela su otvorenog drutva koje nije vie ogranieno nekim partikularnim identitetom. Zuckerbergova izjava je vrlo slina onoj Billa Clintona koji u vrijeme prosvjeda u Seattleu sam poziva dravnike da sasluaju prosvjednike. Jedna od najcininijih praznih gesta bila je ona tvrtke Vodafone. Nakon to je svrgnut Mubarakov reim u Egiptu, u lipnju 2011. godine Vodafoneovu je marketinkom timu na Internet procurila pilot reklama u kojoj se implicira da je tvrtka svojim tehnolokim rjeenjima inspirirala egipatsku revoluciju. Reklama poruuje: Mi nismo poslali ljude na ulicu, mi nismo pokrenuli revoluciju Samo smo podsjetili Egipane koliko su moni. Falsifikacija je paradoksalna jer je Vodafone jedan od triju velikih mobilnih operatera koji su odluili iskljuiti komunikacijsku mreu prema naredbi Mubarakovog reima. Mobiteli i Mrea su prestali s radom na tjedan dana, to je uzrokovalo ne samo kaos u komunikaciji, ve i probleme u opskrbi i prijevozu ozlijeenih do bolnica. U tim su sijeanjskim danima 2011. godine, kada je Vodafone inspirirao Egipane, mnogi ozlijeeni prosvjednici iskrvarili na smrt zbog toga to nisu mogli pozvati hitnu pomo. Nije li Vodafoneova reklama vie od pogreke strunjaka za odnose s javnou, postideoloka omaka menadmenta koja je omoguila Realnom da uzdrma simboliki poredak? Reklama jest i la i manipulacija, ali ona je i vie od toga ona je simptom postideolokih sustava koji uistinu jesu univerzalni, ali u jednoj desupstancijalizaciji politike. Maina se prilagoava svim uvjetima. Kapitalizam danas moe bez demokracije, pa ne iskljuuje ni cenzuru (kao u sluaju Facebooka), kao niti filtriranje Interneta koje podravaju i strukturalno omoguavaju najvee korporacije poput Googlea (koji je pristao i sudjeluje u cenzuri kineskog Interneta), Yahooa! (koji je u sudjelovao u prokazivanju novinara aktivista) i Microsofta (koji je oblikovao program koji omoguava cenzuru). Amnesty International jest 2006. godine pokrenuo kampanju kojom pokuava zaustaviti cenzuru na Internetu, kao to se
II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije? 99
Slika 9: Vodafoneova pilot- reklama, Egipat, lipanj 2011. godine.
100
Mediji i kultura
i Europski parlament izjasnio protiv cenzure na Mrei. No nisu li i te simbolike geste samo potvrda globalnog poraza? Mogunosti Mree ograniavaju se ne samo u Treem svijetu, gdje je Mubarak naredio ukidanje Interneta, ve i na Zapadu gdje etatistiko-korporativna politika oblikuje interese vladajue klase. Kapitalizam naturalizira jedan simboliko-reklamokracijski mehanizam, no u situaciji u kojoj se naao Vodafone ta je mainerija jednostavno prela neke granice. Spajanje mobilne telefonije i ideje slobode ire je od Vodafoneove reklame mobiteli se reklamiraju kao ureaji koji nude slobodu. No doslovno primjenjujui jednu reklamocentrinu simboliku interpretaciju slobode u trenutku kada je ideja slobode u egipatskoj kulturi obremenjena politikim znaenjima, ukazuje se politika dimenzija tamo gdje se prije inilo da je nema. U ovom sluaju postaje nakaradna jedna uvrijeena kapitalistika praksa privatizacije javne sfere. Ta je privatizacija (jednog tehnolokog alata komunikacije) postala privatizacija simbolikog kapitala revolucije koja se njime sluila. Ali ukoliko doslovno prevedemo reklamni slogan mobilne telefonije tehnologija jest sloboda u liberalnom smislu. Izmeu tradicionalnih totalitarizama protiv kojih su se prosvjednici pobunili i liberalnog drutva u kojem sloboda znai negativnu slobodu pojedinca koji ne odgovara nekim viim ciljevima ili kolektivnom ivotnom smislu (Prpi i dr., 1990: 29-30) sloboda se uistinu svodi na odabir mobilnog operatera. Vrijeme arapskog proljea 2011. godine pokazuje kompleksnost ideoloke interpelacije pojedinca kao subjekta odreene ideologije. Da bi ideologija bila uinkovita korisnici se sami moraju legitimirati kao pristae toga sustava. Poznato je kako je egipatski narod zahvalio drutvenim mreama na njihovoj ulozi u revoluciji. Na prosvjedima su sudionici nosili natpise Hvala ti Facebook. Jedan je od sudionika svoju kerku roenu za vrijeme Facebook revolucije nazivao po ovoj drutvenoj mrei. Autentina kultura, ivo svjedoenje je ono koje legitimira istinu o Facebooku kao revolucionarnom alatu. Novi mreni optimizam potaknut ulogom drutvenih mrea u revolucijama poiva na djelovanju univerzalne kapitalistike maine.
101
Slika 10: Hvala ti Facebook, Egipat, sijeanj 2011.
Hegemonija je prisutna u onim trenucima u kojima kompanije nameu korisnicima odreene modele komunikacije. Primjerice, takvu smo zaotravanju svjedoili u sluaju Beacon u studenom 2007. godine, kada je Facebook uveo novi model komercijalizacije privatnih informacija. Beacon, kao dio Facebookova sustava oglaavanja, prikupljao je podatke s vanjskih partnerskih mrenih stranica kako bi omoguio ciljano oglaavanje na korisnikom News Feedu. Nakon tube korisnika, Beacon je modificiran na nain da ga korisnici mogu (iako ne moraju) iskljuiti.11 No hegemonija je djelatna i onda, ili naroito onda kada se naturalizira ideja komodifikacije javne sfere. Korisnici Facebooka u
11
Alati komodifikacije Mree sve su napredniji. Facebookov model oglaavanja moe precizno ciljati subjekte odreene dobi, mjesta i interesa, u tome je Facebook znatno precizniji od Googleovog AdWords sustava.
102
Mediji i kultura
Egiptu dovoljno su dugo ivjeli u totalitarnom sustavu, da im se ini kako je navodna depolitizirana ekspertiza administracija, po uzoru na zapadne demokracije rjeenje lokalnih antagonizama. Zbog toga se i komodifikacija javne sfere putem Facebookovog modela oglaavanja ne problematizira. U arapskom proljeu, koje je nesumnjivo koristilo drutvene mree za organizaciju demonstracija, korisnici su prepoznali postideoloko drutvo kao svoju budunost. ini se kako kulture podreenih i vladajuih ovdje nisu na suprotnim stranama, jer se posttotalitarni sustavi zapadne demokracije nameu kao idealan oblik politike otvorene prema svim svjetonazorima. No ono to slave graani posttotalitarnih sustava u trenucima kada slave drutvene mree, jest jedna interpretacija Mree i ideje otvorenosti Mree. Platforme nude alate i komunikacijske prostore za organiziranje vlastite digitalno-umreene produkcije, agregiranje, praenje odabranih kanala, itd. No one ograniavaju naine na koje danas koristimo Mreu, restaurirajui instituciju vratara i nadzornika koji odluuju koje sadraje treba propustiti. Iako Zuckerberg eli uiniti svijet otvorenim, oit je jaz izmeu platformske slobode povezivanja i dijeljenja i slobode p2p mrea. Mrea je javni prostor koji, kao i svaki drugi javni prostor, predstavlja javno dobro. Facebook je platforma koja se nalazi na Mrei koja je decentralizirani, distribuirani medij. Ono to se zbiva ponavljanje je privatizacije javnog dobra i komodifikacije javne sfere koja se desila i u drugim segmentima. Nastoji se naturalizirati komercijalni karakter Mree i alata, uiniti prirodnim javni prostor Mree kao komodificirani prostor i uslugu koji prua platforma. Facebook je odigrao ulogu slinu trgu Tahrir. Paradoksalno bi bilo rei da je trg revoluciju organizirao. Na njemu se, kao i na mrei Facebook, revolucija zbivala. Prosvjednici nisu koristili Facebook zbog njegova revolucionarnog potencijala, ve zbog injenice da je to najpopularnija drutvena mrea u Egiptu. Poput squattiranih javnih prostora na drutvenim mreama se revolucija zbivala, iako su ih neki korisnici doivjeli kao alate za organiziranje revolucije. U tom smislu su i Facebook, Twitter i YouTube kapitalistiki mediji, ni po emu razliiti od Vodafonea koji je iskljuio mobilnu
103
mreu po nalogu Mubaraka. Mogli bismo jednostavno zakljuiti, kao to su zakljuili neki prosvjednici, da je Facebook dobra korporacija, dok Vodafone nije. No i jedna i druga mrea privatiziraju javnu sferu. Facebook to ini centralizirajui jedan prvotno distribuirani, horizontalni medij i komodificirajui ga, dok je Vodafone kao i svi mobilni operateri privatizirao jedan ve od prije centralizirani i privatizirani, institucionalizirani komunikacijski medij telefoniju. Vodafone jest privatizirao slobodnu mobilnu komunikaciju, kao to je Facebook privatizirao javni komunikacijski mreni prostor. Postoji razlika jedino u mediju, i naravno, simbolikom prekraju Vodafonea koji je hrabro izjavio da je odgovoran za revoluciju. Facebook je sedmog dana prosvjeda u Egiptu objavio priopenje u kojem se ogradio od bilo kakvog utjecaja na prosvjednike. Situacija u Egiptu stvar je koju narod i vlada Egipta sami moraju razrijeiti, stajalo je u priopenju. No Facebook se ipak ukljuio u sukob, no ne tako da je odabrao stranu, ve ludistiki, slijedei logiku koja je potpuno alijenirana i od prosvjednika i reima. Ono to hegemonija platformskih politika eli prikriti je dubok jaz izmeu Facebooka i decentralizirane strukture Mree. Facebook je uklonio grupu zbog anonimnosti to je posljedica politike koja djelomino centralizira komunikaciju u sklopu decentraliziranog medija Mree. Cenzura koja se desila na Facebooku uzrokovala je migraciju na neke druge servise, to je dokaz kako revolucija, iako jest dobrim dijelom bila vezana uz platforme i drutvene mree, zahtijevala samo javni prostor anonimne i slobodne komunikacije. Jaz izmeu prosvjednika i korporacija je posljedica privatizacije javnih prostora, iako se ini prirodnim da Facebook ima svoje uvjete koritenja jer korisnicima nudi jednostavne alate i omoguuje ljudima da se povezuju. Okupacija javnog prostora, jer Facebook jest javni prostor, nije mogua zbog strukturalnih ogranienja koja drutvenim mreama daju ogromne ovlasti oblikovanja komunikacije u navodno javnom prostoru. Moe li Mrea biti alat radikalnih politika otpora? Manuel Castells u svojoj je studiji Communication Power (2009) odgovorio potvrd-
104
Mediji i kultura
no. Kao temeljni mehanizam politika otpora Castells vidi lokalne otpore koji su osnaeni Mreom kao novim revolucionarnim alatom. Korporacijsko-etatistikim interesima moe se izbjei, tvrdi Castells, ukoliko se lokalne probleme uini dijelom stratekih pitanja. Za Castellsa, Mrea je materijalna podrka kontra-kulturi, pokretima otpora globalnom poretku. Fluidnost Mree po sebi je za Castellsa demokratina. Temeljni problem se pojavljuje kada stvari nisu fluidne ne postoji propusnost izmeu dviju kultura kulture podreenih i vladajuih (aktera koje naziva programerima i prekidaima). Glavna negativna pojava tada se ini Silvio Berlusconi, figura koja je do nedavno drala u svojim rukama i medije i politiku, ugroavajui time fluidnost kao temeljni mehanizam demokracije. Znai li to kako samo treba distribuirati mo u ruke to veeg broja aktera i uiniti lokalne probleme dijelom politikih agendi monih aktera? Kritiari su Castellsu spoitavali naivnost zbog vjerovanja da su mree ujedno i alat hegemonije i kontra-kulture. Ideologija se prakticira i kao specifian oblik zaborava poslovnih modela na kojima poiva ekonomija drutvenih mrea. No hegemonija djeluje i onda kada se ini da korisnici i korporacije nisu u sukobu. To je trenutak kada politiki subjekti pozdravljaju Facebook kao suuesnika u egipatskoj revoluciji. Mrea kao javna sfera Platforme i uvjeti koritenja predstavljaju specifian oblik depolitizacije javne sfere na koju je upozoravao Jrgen Habermas. U eseju Tehnika i znanost kao ideologija (1968). Habermas daje viziju izlaska iz dualistikog promiljanja pozitivnog ili negativnog utjecaja tehnologije. Habermas postavlja pitanje koja je alternativa tehnoznanstvenom napretku, ukoliko ovaj zastupa neku ovjeku stranu ideologiju? Nova znanost (pojmovi prirode i drugaije znanstvene injenice) i nova tehnologija, tvrdi Habermas, ne samo da su nemogui, ve su i nepotrebni jer znanost i tehnologija nisu same po sebi politine, pa niti ne mogu determinirati razvoj nekog boljeg drutve-
105
nog poretka. Umjesto nove tehno-znanstvene paradigme, potrebno je radikalno drutveno djelovanje, javna rasprava kao proces prevoenja izmeu znanosti i politike. Habermas razrjeava paradokse lijeve kritike koja ponavlja teoriju medijske manipulacije koja se zbiva u obliku skrivenog projekta tehnologije. Ideologija, upozorava Habermas, ne moe biti dio tehnolokog ve drutvenog poretka koji je odgovoran i za tehnoloko koje treba mijenjati: odnose u proizvodnji, drutveni sistem, institucionalni okvir. U eri Mree i digitalnih medija potvruje se kao vaan problem upravo oblik drutvene prakse koju je Habermas nazvao poznanstvljenjem politike. Danas ivimo u drutvu u kojem se zbiva opasan proces obrtanja odnosa politike i znanosti (kojoj je pridruena tehnologija kao praktina izvedenica teorijskih zamisli). U suvremenim drutvima, tvrdi Habermas, politiar se javlja kao privremeno rjeenje u jo nesavrenoj racionalizaciji vlasti dok se potpuno ne depolitizira podruje normativnih regulacija, a inicijativa prijee na znanstvenu analizu i tehniko planiranje (1986: 100). Poznanstvljenje politike specifian je oblik postideologije u kojoj se suvremenim subjektima samo ini kako se odriu ideologije. Korisnicima se ini kako njihova uloga i nije da sudjeluju u odluivanju o strukturi i politikoj ulozi Mree, dok se odluke o ovim pitanjima stavljaju u ruke neovisnih strunjaka. Dominantna tehnodeterministika interpretacija medija kao zagaivaa inae skladnog prirodnog poretka samo legitimira takvu depolitizaciju javne sfere. Iako ih odvajaju i desetljea, pa i razliiti medijski sustavi o kojima govore, postoji simptomatina slinost u interpretacijama Neila Postmana i Richarda Stallmana, pionira pokreta za slobodni softver. Dok Neil Postman smatra kako je jo od izuma telegrafije informacija slobodna od bilo kakvog konteksta (Postman, 2010: 152) i zbog toga opasna, Richard Stallman manifestno izjavljuje informacije trebaju biti slobodne.12 Postmanova antropomorfizirana informacija tipina
12
Stallman inae parafrazira misao koju je preuzeo od Stewarta Branda koji je neto slino rekao na prvoj Hakerskoj konferenciji 1984. go-
106
Mediji i kultura
je za cininu ideologiju, prebacivanje odgovornosti, dok je Stallmanov imperativ prije svega moto jedne pragmatine potrebe. Neil Postman optuuje informaciju zbog politike situacije na Srednjem istoku, u Junoj Africi i Sjevernoj Irskoj, ak i zbog visoke stope brakorazvodnih parnica i pretrpanih umobolnica (Postman, 2010: 150). No vjerovati kako su u drutvu tehnopola tehnologije i informacije odgovorne za politike probleme, najprije koristi onima koji su privatizirali dio kljunih informacija. Nije li reproduciranje diskursa viak informacija zagauje, samo varijacija politike prakse koja javnost izuzima iz kljunih odluka koje se pripisuju sferi visoke znanosti i tehnologije? I danas se ini kako je mo odluivanja prividno privremeno dana politiarima, dok e u idealnoj demokraciji odluke donositi znanstvenici. Habermas razrjeenje suvremenog stanja nalazi u radikalnom drutvenom djelovanju, javnoj raspravi kao procesu prevoenja izmeu znanosti (tehnologije) i politike. U prostoru javnosti mora postati nezamislivo i nesnosno strukturalno iskljuivanje praktinih pitanja (1986: 87). Nekoliko je podruja koja se danas ukljuuju u borbu za javnu sferu. Ta se strukturalna politizacija danas odnosi jednako na arhitekturu javnog prostora (trgova) kao i na arhitekturu Mree. Cvjetni trg i Mrea rtve su slinih distorzija ideje otvorenog prostora. Nije li borba za javno financirano obrazovanje ujedno borba za slobodan pristup informacijama? Mrea je jedno od aktualnih podruja ija se standardizacija doivljava kao dio onih odluka koje treba prepustiti strunjacima. Arhitektura medija je definirana standardizacijom, ugovorima, organizacijskim implementacijama procesima koji su nevidljivi prosjenom korisniku. Habermasovski odgovor na cininu ideologiju i prazne geste, poput one ideje otvorenosti mrenih platformi, bio bi djelovanje.
dine. Stallmanova parafraza je donekle ublaila antropomorfizaciju informacije prisutnoj u Brandovoj originalnoj reenici koja je glasila: Informacija eli biti slobodna.
107
Tri kulture Mree ideja slobodne informacije Kulturoloki obrat, koji nalazimo u Williamsovoj analizi televizije kao tehnologije koja nije promijenila na svijet, nailazi na probleme s kojima se suoava i suvremena teorija novih medija. Ukoliko je tehnologija samo izraz drutvenih potreba, ije su to drutvene potrebe? Nakon mediolokog obrata (potrebe analize strukture tehnologije), a zatim kulturolokog obrata mediji su samo simptomi strukture osjeaja, nalazimo se ponovo pred problemom ideologije tehnologije. Ukoliko tehnologija nije autonomna, onda ideologija tehnologije nije ideologija tehnolokog kao autonomnog, ve tehnologije kao instrumentalnog aparata ideolokog aparata. Na pitanje tko ima mo i odgovornost za oblikovanje Mree moe se odgovoriti parafrazom tradicionalne marksistike maksime: vladajue tehnologije nekog doba i naini njihove upotrebe uvijek su tehnologije i naini koji odgovaraju vladajuoj klasi. Tehnologije su uvijek izraz potrebe koja korespondira s prioritetima upravo one grupe koja donosi odluke (Williams, 1974: 12). Za Williamsa, koji je svoju studiju posvetio televiziji, osnovna zadaa je otkriti tko oblikuje i diseminira medijske informacije. No marksistiko objanjenje odnosa baze i nadgradnje Williamsu nije dostatno. Niti jedna slika kulture nije jednostavno odraz ekonomskih odnosa, baze, pa niti kultura Mree ne moe biti odraz potreba monika, jednostavno nametnuta korisnicima. U suvremenim zapadnim drutvima hegemonija nije ustanovljena nasiljem, nego procesom pregovora koji se odnosi na sustav praksi, znaenja i vrijednosti koje nastoje duboko proeti drutvo kako bi za veinu ljudi postali temelj i ogranienje, ne nametnute ideologije, ve zdravog razuma (Williams, 1980: 39). Struktura hegemonije neprestano se stvara, brani i izaziva, da bi se u odreenim vidovima i mijenjala pod utjecajem podreenih skupina (1980: 38). Rijetko je rije o konsenzusu, ve se uvijek odvija neki proces komunikacije, artikuliranja raznih interesa na to upuuje Habermas. Ideologija mree kao ideologija otvorenosti za razne identitete
108
Mediji i kultura
rezultat je pregovora izmeu dominantne kulture, onih koji imaju mo donositi odluke, i korisnika Mree. Mo je stvorena i prenoena putem foucaultovske ekonomije diskursa, procesa pregovora oko znaenja. Iako znanje ne posjeduje istinu ono se mora prenositi kao istina da bi imalo efekta na govornike u razgovoru. Dravno i korporacijsko nasilje je racionalizirano, internalizirano i legitimizirano diskursima koji oblikuju ponaanje ljudi. Nije li upravo jedna takva internalizacija na djelu u temelju debate o autorskim pravima? Kriminalizacija dijeljenja softvera, glazbe, filmova, knjiga, uglavnom produkata iji ekonomski modeli poivaju na autorizaciji i prodaji fizikih kopija, poiva na proizvodnji konsenzusa oko zatite intelektualnog vlasnitva koja se danas smatra samorazumljivom. U toj debati kulturne industrije lukavo izjednaavaju autore i one koji prodaju tantijeme (Mitropoulos, 2007). Bitka protiv pirata obino se legitimira zatitom autora, dok se preuuje uloga industrije koja parazitira izmeu autora i sluatelja, itatelja ili gledatelja, autora softvera i korisnika. Paradoks je zapravo da sami korisnici internaliziraju kolektivnu krivnju putem diskursa svi to radimo, ali neki ljudi od toga ive. No postoji dublji i vaniji problem s konceptom zatite intelektualnog vlasnitva. Nije samo rije o tome da kulturne industrije zarauju na autorima. Suprotstaviti se zakonu o autorskim pravima znai suprotstaviti se kapitalizmu, jer vlasnika prava su izumljena u ranom kapitalizmu i za njega, pie Johan Sderberg (2002). itava se ekonomsko-politika logika zatite intelektualnog vlasnitva temelji na imperativu da se sve stvari i iskustva svede na novane ekvivalente, njihovu razmjensku vrijednost. Nita legitimno nema u vlasnitvu, no retorika vlasnitva pribavlja iluziju legitimacije, zapisao je Paul de Man u studiji posveenoj drutvenom ugovoru (Bousquet, 2003: 172). Nije li upravo na paradokse pitanja vlasnitva i statusa informacija i znanja ukazao sluaj Arona Swartza, koji je 2011. godine zavrio na sudu nakon to je veliki broj znanstvenih lanaka sa servisa JSTOR uinio dostupnima javnosti? Nije li sumnjivo kriminalom nazvati praksu dijeljenja koja nema za cilj osobnu korist? Istovremeno, poznat je sluaj u kojem je Patentski zavod SAD-a ozbiljno razmatrao Microsoftov zahtjev da patentiraju
109
pretplatu na elektronike magazine preko Mree. Iako je danas samorazumljiv koncept zatite intelektualnog vlasnitva, njegova logika je zapravo paradoksalan spoj neponovljivosti autorskog djela i ponovljivosti industrijske trake. Zakoni o intelektualnom vlasnitvu istovremeno podrazumijevaju originalnost umjetnika koji je tek od romantizma postao proizvoa neponovljivog dogaaja i logiku industrijske proizvodnje kao proizvodnje standardiziranih kopija. Na taj nain, da bi industrije perpetuirale svoju mo, prisiljene su proizvoditi iluziju o originalnosti svake perpetuirane kopije. Sustav vlasnitva mora proizvesti autentini original (s lanim vlasnikim udjelom), kako bi imao kopije s ugovorno ogranienim vlasnikim udjelom, upozorava Marc Bousquet (2003: 173). Rije je o globalnoj logici kapitalistike akumulacije koja poiva na kontradikciji potrebe za univerzalnom razmjenskom vrijednou i retorike singularnosti. Djela nisu nikad jedinstvena u svojim temeljima jer ona su drutveni proizvodi opeg zajednikog intelekta. La vlasnikih prava, pie Bousquet, ima slinu funkciju kao i la otkria, jer podravati sustav vlasnitva koji je usavrila klasa vlasnika, preko i protiv svih drugih, podsjea na ideju da je Kolumbo otkrio Ameriku koja mora zanemariti stotine kompleksnih drutava koja su okupirala kontinent na koji se on nasukao (2003: 173). Rije je o debati, sukobu kultur koje sudjeluju u diskurzivnoj borbi, pregovorima oko znaenja znanja i pristupa informacijama. Zbog drutvenog konteksta koji determinira znaenje horizontalnog medija Mree pravo pitanje ne treba glasiti je li Mrea prostor slobode ili manipulacije? ve koje kulture sudjeluju u bitci za kulturu Mree? Raymond Williams u eseju Base and Superstructure in Marxist Cultural Theory rjeava problem jednostavnog socijalnog determinizma. Ideologija nije jednostavno odraz ideja vladajue klase, ve se bitka u svakoj kulturi vodi izmeu dviju skupina: rezidualnih (tradicionalnih) i emergentnih kultura meu kojima treba razlikovati opozicijske i alternativne kulture. Dok opozicijske ele smijeniti tradicionalne modele, alternativne kulture nude potpuno drugaiji nain ivota, ne ele smijeniti, ve biti po strani, djelovati izvan dominantne matrice (Williams, 1980, 3149).
110
Mediji i kultura
Danas je sukob aktualan na obje linije. S jedne strane pratimo borbu tradicionalnih kulturnih industrija koje nastoje ograniiti mogunosti distribuiranih i fleksibilnih alata digitalnih medija i Mree (medije kao proizvodne snage i kanale distribucije) i emergentnih kultura novih ekonomskih modela. Za Williamsa razlika izmeu emergentnih i opozicijskih kultura postoji, iako je ona ponekad nevidljiva. Kultura Mree ukazuje kako postoji ogroman raskorak u razumijevanju opsega i karaktera promjena. Dok opozicijske kulture implementiraju nove, nematerijalne oblike ekonomije, ograniavajui ih postojeim okvirom drutveno-politikog ureenja, alternativne peer-to-peer ekonomije radikalna su opozicija neoliberalnim modelima proizvodnje, konzumacije i distribucije. Iako se, na diskurzivnoj razini ne ini kako je rije o radikalno suprotstavljenim kulturama obje komuniciraju u terminima slobode i slobodne razmjene, razlika ipak postoji, a u toj je razlici itljiva ideologija drutva (medija, kulture) nakon decentralizacije. Mreu moemo promatrati kao rezultat potreba dominantnih kultura vojske, sveuilita i korporacija. Mrea je rezultat vojnih istraivanja, a zatim implementacije i razvoja u okrilju sveuilita. No ideja slobodne razmjene informacija originalno potjee od utopijskog projekta znanstvene i hakerske zajednice, koje su doprinijele otvorenoj arhitekturi Mree. Meu kritiarima Mree kao alata pogodnog za novi tip nadzora popularno je isticati njezinu vojnu povijest. Prva Mrea se nazivala ARPANET, a pokrenula ju je amerika Agencija za napredne istraivake projekte Ministarstva obrane (DARPA). Glasovi koji Mreu smatraju alatom demokratizacije drutva otvorenost Interneta e pak tumaiti kao omaku, posljedicu jedne pogreke, projekta koji je izmaknuo kontroli vojske i drave. Richard Barbrook e tako ustvrditi kako je Amerika vojska nehotice financirala stvaranje onoga to Barbrook naziva cyberkomunizmom (2002).13 No i Barbrook shvaa da je Mrea bizarna mjeavina nje13
Prva raunalna mrea ARPANET je implementirana 1969. godine na UCLA sveuilitu. Osim vojske i sveuilita, za razvojne dane Interne-
111
zina otvorenost je posljedica utopijskih ideja, hipijevskog anarhizma i znanstvene etike, ali i trinog neoliberalizma devedesetih koji utemeljuje mreni neoliberalizam kalifornijske ideologije (Barbrook/ Cameron, 1995) i fleksibilnije ekonomske modele. Ukratko, ukoliko zanemarimo ranu mrenu elitu, koja je odigrala vanu ulogu u implementaciji Mree i ulogu globalne tehnokratske vjere u napredak koju dijele sve kulture koje sudjeluju u oblikovanju Mree, moemo zakljuiti kako je Mrea odmjeravanje snaga emergentnih kultura poduzetnika i alternativnih kultura.14 Emergentne poduzetnike kulture Mree ne perpetuiraju tradicionalne modele, ve propagiraju ideologiju otvorenosti, povezanosti i sudjelovanja. No one zapravo omoguavaju preivljavanje neoliberalne ekonomije. Svrha je emergentnih trinih modela u doba rane Mree bila digitalno-mrene proizvode (digitalne knjige, glazbu, softver) uiniti komercijalno sposobnima kao to su to bile industrije tiska (Samuelson/Glushko, 1991). Razlika emergentnih i tradicionalnih kultura bi se mogla svesti na razliku izmeu popularnih grupa i njihovih odgovora na praksu mrenog dijeljenja glazbe. Meta odgovorna je i kontrakultura i poduzetnika kultura. Manuel Castells razlikuje etiri kulture Interneta. Tehno-meritokratska kultura je onaj najapstraktniji okvir itavog projekta i odnosi se na tehnokratsku vjeru u ljudski napredak pomou tehnologije. Ideju Mree sprovodi hakerska kultura koja je projekt povezala s odjecima ezdesetosmakog pokreta, slobodarskim i utopijskim inaicama tog pokreta, a Castells tvrdi kako je ona odgovorna za razvoj ideje slobode na Mrei. Trea, virtualno-komunitarijanska kultura je kultura virtualnih mrea usmjerenih ka ponovnom osmiljavanju drutva. Ova kultura je vrlo vana za ranu povijest Mree i ideje virtualnog drutva koje je popularizirao Howard Rheingold svojom studijom Virtualna zajednica. I konano, etvrta, kultura poduzetnika koja postaje sve vanija od kraja devedesetih godina prolog stoljea i uspona dot.com kompanija (Castells, Manuel: Internet Galaksija. Razmiljanja o Internetu, poslovanju i drutvu; II. poglavlje Kultura Interneta, 47-75). O tom utjecaju poduzetnikih kultura pie primjerice Jonathan Zittrain u studiji The Future of the Internet And How to Stop it?
14
112
Mediji i kultura
tallica je gotovo potroila sav svoj simboliki kapital angairajui se protiv slobodnog dijeljenja glazbe. (Navodni problemi s alkoholom pjevaa Jamesa Hetfielda djelovali su poput oajnikih poteza restauracije dijela tradicionalnog nasljea.) Grupe Radiohead, Coldplay i Nine Inch Nails su pak same inicirale slobodno dijeljenje svojih albuma. Opozicijski ekonomski model, koji su grupe zastupale, poiva na premisi kako bi svi trebali moi jednostavno pristupiti glazbi. No postoji ogroman jaz izmeu p2p mrea i emergentnih modela industrije zabave.15 Transformacija termina haker ilustracija je principa aproprijacije. Hakeri uvode novu radnu etiku koja ukljuuje zabavu i igru kao dio procesa uenja i proizvodnje. Iako su grafike mogunosti ranog raunalnog procesora (PDP-1) odigrale ozbiljnu ulogu u razvoju raunala, taj je procesor nastao 1962. godine kao alat za igru Spacewar Stevea Russella. Spacewar koju su nazivali ultimativnim hackom i najboljim gubljenjem vremena u povijesti proizvod je nove radne etike. Hakerska etika, jest dekonstrukcija protestantizma, pie Pekka Himanen. Razumijevanje rada kao dunosti bit je kapitalistikog duha koji je nastao u esnaestom stoljeu a koji je definirao Max Weber u Protestantskoj etici i duhu kapitalizma. Transformaciju rada kao dunosti u rad kao igru potaknule su alternativne kulture i hakeri. Himanen tvrdi kako je hakerski odnos prema ivotu radikalan i u umreeno drutvo unosi alternativan pristup koji se suprotstavlja protestantskoj etici, radu kao obavezi (Himanen, 2002: 9). No nije li i ta etika ve kooptirana u polje emergentnih kultura? Posjeduje li ona mo kulture otpora koju je imala u svojim poecima? David Fincher je u filmu Drutvena mrea (2010) prikazao Marka Zuckerberga kao ikonu novog kapitalista koji motivaciju ne nalazi u protestantskom osjeaju odgovornosti. Njegova je motivacija tipino geekovska, radi se o osveti zbog propale ljubavne veze. Zapravo, da
15
Radiohead je u listopadu 2007. godine svoj album stavio na Mreu, uz napomenu da sluatelji mogu platiti koliko ele. Album je skinulo 1,2 milijuna sluatelja, 38% ih je platilo, a prosjena uplata iznosila je est dolara.
113
bi danas Zuckerberg uspio on mora simboliki reproducirati sliku geeka, a ne protestanta. S druge strane zbiljska mogunost kulture otpora hakerske radne etike kao etike koja se odbija uklopiti u neoliberalnu ekonomiju, izostaje, jer jedino to ostaje od stallmanovske i russellovske filozofije (poznato je kako Russell nije zaradio ni novia na ovoj igri) jest duboki individualizam kao zamanjak emergentnih trinih modela. Steve Jobs, beatificiran nakon smrti, postao je model inovativnog individualca i otpadnika. Ono to je uinio za nas i nau kulturu snano odjekuje u svakoj osobi (BBC News, 11. 10. 2011). Interpelacija proizvodi slinost, ali i naturalizaciju anti-protestantskog duha. Iako je Jobs uistinu promiljao progresivne alate, istovremeno je odgovoran za nove oblike autoritarne kontrole proizvoda u doba kasnog kapitalizma. Kao to kae jedna potapalica Apple vam doputa initi ono to oni ele da inite. Jobsovo otpadnitvo ne znai sukob s ekonomskim trinim modelima, dok je istovremeno svako stvarno otpadnitvo kriminalizirano. ak se i sami kompjutorski programeri 1950-ih i 1960-ih ele razlikovati od crackera autora virusa i uljeza koji hakiraju stranice.16 Tako je hakerstvo kulturalno dozvoljeno jedino u obliku afirmativnog, ali benignog upozoravanja na propuste sustava, kao to je to sluaj s velikim hakerskim napadom na CERN-ova raunala 2011 godine.17 Povijest hakera se diskurzivno oblikuje kao povijest posrnulih idealista, ili onih koji se distanciraju od cyberkriminala. Za Baumana bi izraz raduckanje bio prikladniji da shvatimo promijenjenu narav rada koji je izdvojen iz veliajnog projekta univerzalne zajednike misije ovjeanstva i jednako grandioznog pro16
17
Kompjutorski programeri 1950-ih i 1960-ih godina, koji su svoj rad vidjeli kao otvaranje novih prostora izazivanjem starih paradigmi kompjutorske znanosti, smatrali su hakiranje intelektualnom vjebom koja nema veze s eksploatirajuim srodnicima 1980-ih i 1990-ih. (Thomas, 2002: ix) Skidamo vam hlae jer vas ne elimo gledati kako trkarate goli i skrivate se kada doe do panike, glasila je poruka koju su hakeri objavili na CERN-ovim stranicama.
114
Mediji i kultura
jekta doivotnog zvanja. Bauman kritizira rad koji je danas postao oblik jednokratnog ina: trik bricoleura, prevaranta (2011: 137). No nije li to raduckanje, u svojoj biti hakerska etika, etika rada kao igre, ipak nosilo mogunost radikalne politike otpora suprotstavljajui se fordovskoj krutosti kapitalistike i protestantske logike koja poiva na perpetuiranju i zatiti originalnih kopija? Nije li ono moglo ponijeti teinu i ozbiljnost projekta razraunavanja s temeljima neoliberalnog kapitalizma na kojima jo uvijek poiva i Bill Gatesova tekua modernost i proizvodnja originalnih kopija? Ono to je i Billu Gatesu osiguralo poetni zamah aproprijacija je alternativnog modela i shvaanja rada i hakerskog duha. Iako se to esto zanemaruje, niti Gates niti Zuckerberg nisu proizvoai, programeri koda (to film Davida Finchera u potpunosti negira), ve mudri kapitalisti vjeti u aproprijaciji. Kao to je Bill Gates simbol emergentnih kultura koje kooptiraju alternativne ekonomske modele, tako je i Mark Zuckerberg simbol vremena u kojem je ideja slobodnog koda, otvorene informacije, hakerske etike, itd. kooptirana u jednom kapitalistiki prihvatljivom obliku koji, u sutini ne predstavlja pravu alternativu. Zygmunt Bauman opisuje Billa Gatesa kao novog Henryja Forda (Bauman, 2011). Slika progresivnog industrijalca zamijenjena je slikom zaigranog individualca. Dugoroni mentalitet stalnog radnog mjesta tipinog za radnike u Fordovim tvornicama zamijenjen je kratkoronim mentalitetom fleksibilnih radnih mjesta. Bauman pie o fleksibilnoj ekonomiji u doba tekue modernosti koja je obiljeena nestalnim i promjenjivim odnosima u svim socijalnim sferama (2000). No Bill Gates i Microsoft jo uvijek perpetuiraju ekonomski model utemeljen na proizvodnji kopija, licenciranih Microsoftovih proizvoda. Mark Zuckerberg u tom smislu je jo jedan korak dalje u transformaciji kapitalizma i logike intelektualnog vlasnitva. Iako obojica cijene fluidnost, to ih razlikuje od industrijskog tvrdog kapitalista Henryja Forda, postoji razlika u shvaanju rada, proizvodnje i modela zarade. Zuckerbergov ekonomski model ne oslanja se na proizvodnju originalnih proizvoda koji su zatieni autorskim pravom, ve na komodifikaciji informacija o samim korisnicima.
115
Aproprijacija kulture otpora Filippo Tomaso Marinetti 20. veljae 1909. godine u francuskom dnevniku Le figaro objavljuje Futuristiki manifest u kojem stoji: Vrijeme i Prostor su juer umrli / Ve ivimo u apsolutnom, jer smo ve stvorili brzinu, vjenu i stalnu-sadanjost. Henry Ford je dopisniku Chicago Tribunea 25. svibnja 1916. godine izjavio neto naizgled slino: Povijest je manje-vie budalatina. Ne elimo tradiciju. elimo ivjeti u sadanjosti i jedina povijest koja ita vrijedi povijest je koju stvaramo danas (Bauman 2011: 129). Rije je o progresu kao globalnom otporu prolosti, o tipinoj strukturi osjeaja koja je obiljeila modernu. No futurizam je oblik kulture otpora, prosvjed protiv optereujue talijanske prolosti tradicije, muzeja, galerija i starina. (Unitit emo muzeje i knjinice, stoji u Manifestu.) Odbacivanje prolosti i oboavanje budunosti geste su koje se prije svega okreu protiv postojeeg svjetonazora (dalje u Manifestu stoji da se futurizam suprotstavlja moralizmu i svakom kukaviluku oportunizma i utilitarijanizma.) Fordova izjava jest slina manifestnoj futuristikoj gesti odbacivanja prolosti, no progresivizam je inkorporiran u jednom specifinom obliku koji nalazimo u Fordovoj izjavi. U tom je obliku on postao legitimacijski diskurs kapitalizma, tehnologije i ekonomije fordistikih tvornica, implementacije tayloristike ideje racionalizacije proizvodnje. Henryju Fordu je progres potreban kako bi maskirao jaz koji odvaja ideju racionalizacije proizvodnje od njezine realizacije (dehumanizacije i eksploatacije radnika). Kao to Mark Zuckerberg danas mora biti interpeliran kao geek, Henry Ford je trebao biti progresivan subjekt. Futuristiki manifest s jedne strane i diskurzivna elaboracija fordistikog naina proizvodnje s druge, uspostavljaju univerzalni odnos izmeu autentinih i emergentnih kultura, odnos u kojem prva uvijek funkcionira kao simbolika legitimacija druge. Ono to je futurizam bio za industrijski kapitalizam danas su kulture virtualnih zajednica, mrenih grupa i hakerska etika (rad kao igra) za Facebook, Apple i Google, kao predstavnike emergentnog informacijskog kapitalizma.
116
Mediji i kultura
Da bi ideologija djelovala, upozorava Slavoj iek u studiji kakljivi subjekt, ona mora ukljuiti barem dva sadraja. Dok je prvi autentini popularni sadraj, drugi je uvijek distorzija koja odgovara dominaciji i eksploataciji (1999: 184). Ono to pratimo kao oblik aproprijacije autentinih kultura na platformama poput Facebooka, upravo je ona
kultura podreene veine kojoj dominantna ideologija odgovara popularnim sadrajem koji izraava njihove tajne elje, no specifian sadraj uobliit e te elje prema interesima vladajuih snaga (1999: 195).
Hegemonija nije nametnuta. Ono to je problematino je sama interpretacija autentine ideje koja jest djelomino izraz udnji podreene veine, no i distorzija originalne, zbog ega ona vie nema supstancu. Iako danas sve emergentne medijske kulture poivaju na ideji otvorenosti, horizontalnoj medijskoj strukturi koja konzumente ini autorima, ciljevi tih kultura su sasvim drugaiji. Postoji itava scena kvazi-prirunika za medijsko hakiranje stvarnosti koji se uope ne obraaju kontrakulturi, ve menaderima velikih korporacija koje zanimaju naini na koje kontrakultura moe biti kooptirana. Danas je aktualna knjiga Mikea Walsha Futuretainment (2009) koja nosi podnaslov Juer se svijet promijenio, sada je potez na tebi. Nekad su slinu ulogu igrale neto ozbiljnije knjige Medijski virus (1995) i Iznuivanje (1999) Duglasa Rushkoffa, profesora medijske kulture i savjetnika za nove medije. Ove knjige opisuju autentinu kulturu, koju je Lev Manovich nazvao kulturom remiksa (2004), a koja ugroava industrijsku logiku proizvodnje i autorska prava na kojima poivaju kulturne industrije i industrije zabave. Walsh opisuje mediajacking, dok je Rushkoff upuivao na medijski virus kao zapravo iru eksplikaciju ideje otvorenosti (on ju aplicira i na odnose s javnou). No svi ovi koncepti imaju neto zajedniko poruku koju upuuju korporacijama dolo je vrijeme za promjene. Rushkoff, kojeg je angairao Sony, ali i druge mone tvrtke, tvrdio je da je doao
117
kraj laima i obmana, kako je medije poharao virus istine. Ono to prirunici uistinu komuniciraju do sada je najuinkovitiji ideoloki mehanizam kapitalizma, koji je Slavoj iek nazvao distorzijom autentine kulture. Na djelu je aproprijacija znaenja, praksi i vrijednosti autentine kulture u obliku kojem se gube temeljni elementi otpora. Remiksiranje, nije krenje pravila, pie Walsh, ve samo upozorenje da se treba prilagoditi ponaanju konzumenta. Na kraju krajeva, ova se praksa u najcininijem obliku moe nai u Dieselovim reklamama koje su za vrijeme antiglobalistikih prosvjeda diljem svijeta prikazivale prosvjednike koji nose natpise Love Your Mom i More Green Traffic Lights. Aproprijacija oduzima svaku mogunost otpora. Pregovori izmeu tradicionalnih i emergentnih kultura danas se vode oko definicija pristupa informacijama gdje su opozicijske kulture (emergentne i alternativne, prema Williamsovoj taksonomiji) na istoj liniji diskurzivno, dok se razlikuju ideoloki. Facebook poiva na specifinoj ideji slobode i slobodne razmjene informacija, koja je ograniena njihovim uvjetima koritenja, a Coldplay dijeli svoju glazbu, istovremeno instalirajui nove modele trine ekonomije, uvodei inovacije u strukturu glazbene industrije. U tim pregovorima sudjeluju tradicionalne i emergentne kulture. Internet se ograniava i oblikuje prema ekonomskim modelima kulturnih industrija koje su svoju mo izgradile na principima centraliziranih struktura i proizvodnji ponovljivih, originalnih fizikih artefakata. Istovremeno nove ekonomije zagovaraju otvorenost, povezanost i sudjelovanje publike. lanovi grupe Metallica naivno su obznanili da ih mui ugroavanje autorskih prava, dok Apple poziva na ripanje, miksanje, prenje, a Mark Zuckerberg zastupa otvoreni svijet. Postoje nepremostive razlike izmeu interpretacije tih ideologema, naina na koji alternativne ekonomije, poput p2p servisa The Pirate Bay razumijevaju koncept otvorenosti i naina na koji ga razumijevaju kulturne industrije. Kako nas upozorava Lawrence Lessig, pravnik koji zagovara slobodni pristup informacijama slogan Appleovih raunala Rip, mix, burn after all its your music ne poziva da uistinu bilo koju glazbu ripate, miksate, prite. Zapravo:
118
Mediji i kultura
Slika 12: Appleova reklama Rip. Mix. Burn (2007).
Nemate nikakvih prava skidati, miksati a naroito ne priti. Moete imati, pravnici e inzistirati, doputenje da radite takve stvari. No ne mijeajte hollywoodsku milost sa svojim pravima. Ovi dijelovi nae kulture, ovi pravnici e vam to rei, vlasnitvo su rijetkih (Lessig, 2001: 10).
Postoje razliiti oblici distorzija i ogranienja koja novi modeli postavljaju. Ta ogranienja ukljuuju i tradicionalnije odgovore poput ogranienja koja se temelje na fizikom mediju, no uglavnom su to ogranienja ili u medijskim standardima koji se koriste za dijeljenje i povezivanje ili otvorenost koja podrazumijeva komodifikaciju, kao u Facebook modelu. Primjerice, odgovor tradicionalne ekonomije na fleksibilnost digitalnog prijenosnog medija koji moe biti koriten za pohranjivanje glazbe zatiene autorskim pravima jest naplata svakog fizikog CD-a ili tvrdog diska gdje se zapravo plaa porez na fiktivnu krau autorskih prava.18 To je tradicionalan od18
Rije je o Pravu za naknadu za reproduciranje autorskih djela za privatno koritenje koji je donijela Agencija za elektronike medije u svibnju 2004. godine.
119
govor jer on poiva na fizikim kopijama oko kojih se stvara iluzija da prenose originalni artefakt. Iako je ta iluzija oduvijek postojala, sada je ona jo bizarnija, jer se na fizikom prijenosniku podataka ne nalaze nikakvi podaci. Kako bi tradicionalna rjeenja funkcionirala ona moraju ograniiti neogranienu ekonomiju digitalnog medija i Mree. Emergentni trini modeli poivaju na uvjerljivijoj iluziji slobodnog dijeljenja i otvorene komunikacije. Umjesto da naplauje svoj servis, to bi bila tradicionalna praksa trinog modela, Facebook prodaje oglasni prostor. Viralni marketing novi je oblik komodifikacije komunikacije. Marketing omoguen metodama numerike identifikacije, onima koji slobodno komuniciraju namee personalizirano oglaavanje. Mnogi su spremni pristati na takva ogranienja, jer im se ini prirodno da vlasnici servisa za svoje usluge primaju neku naknadu. Velik je jaz izmeu utopijskih ideja nekomodificiranih iskustava, komunikacije u javnom nekomodificiranom prostoru i emergentnih ekonomskih modela. Ti se modeli legitimiraju tipinim cininim postideologizmom, prisvajajui mitologeme autentinog utopijskog projekta. No kako bi bili uinkoviti, oni moraju sadravati, ako nita drugo, onda neki oblik autentine potrebe. Jedna od takvih potreba se javlja kao potreba ivotnog menadmenta. Mrea kao alat za upravljanje ivotom Idealni subjekt Mree je subjekt bez identiteta koji manipulira digitalnim podacima, kao digitalnim kodom. To je subjekt koji tei ivotnom menadmentu, upravljanju svim osobnim podacima. Jedan je korisnik na forumu komentirao: Ne elim vie misliti o kompatibilnosti elim da moj ivot bude savreno organiziran... Ukratko, elim lifestream. Subjekti na Mrei ele baratati digitaliziranim, kvantificiranim varijablama, uhvatiti ivot i njime upravljati. Twitter, Facebook, Friendfeed, Flickr, YouTube, Diigo su takvi kanali, alati za proizvodnju i distribuciju osobnih podataka, kao i konzumaciju sadraja koje su drugi proizveli (fotografija, videa, tekstova, itd.). Rije je o sku-
120
Mediji i kultura
pu alata koji korisnicima pomau upravljati mrenim aktivnostima. Google kao jedan od najekstenzivnijih kanala integrira elektroniku potu, trailicu, geografske karte, grupe za komunikaciju, spremnike dokumenata, RSS itae i druge alate. (Kada se govori o premoi Facebooka u budunosti, tada se najavljuje kako e ova mrea zamijeniti elektroniku potu i instant poruke, te postati i trailica.) Life streaming, u doslovnom prijevodu tok ivota, odailjanje je informacije u stvarnom vremenu. Kao globalni konzumacijskodistribuirano-produkcijski kanali ovi mediji nude neprestani tok, praenje statusa subjekta. (Poput stetoskopa koji bi biljeio, ali i odailjao stanje organizma.) Kritiari Mree dugo su upozoravali na tehno-stres koji je navodno posljedica velike koliine sadraja koji su ovjeku dostupni, ali ih on nije u mogunosti konzumirati. Postoji potreba za kanalima stabilnog sadraja i pouzdanim procesima izbora zapisao je Michael Heim alei se na stres generiran totalnim menadmentom (1993: 104). No Mrea nije kaotian sustav, niti hiperprodukcija znai kaos. Mrea i digitalni mediji upravo omoguavaju tehniku standardizaciju, personalizaciju i organizaciju podataka. Ovaj proces zapoeo je ve osamdesetih godina prolog stoljea diverzifikacijom masovne publike kojoj se nude razliiti televizijski programi (Castells, 2003). Lifestream kanali se uistinu brzo razvijaju, mnogi su zadovoljni jer im oni omoguavaju da automatski objavljuju svoje podatke na Mrei. Neki alati ivotnog menadmenta su iskljuivo namijenjeni zabavi, poput FaceLook kioska. Coca-Cola je u ljeto 2011. godine na festivalu Summer Love u Izraelu po prvi puta uvela FaceLook kioske koji se koriste tehnologijom prepoznavanja lica. FaceLook automatski alje statuse na Facebook onih sudionika koji se odlue fotografirati. Danas se Mrea sve vie oblikuje prema tome konceptu lifestream kanala koji nude alate za samo-produkciju i organizaciju, no ujedno postaju savreni alati za ciljani marketing. Svjedoimo distorziji autentine ideje, uobliavanju elje za slobodnom komunikacijom, dijeljenjem i razmjenom podataka, odailjanjem ivota, u komodificiranu kulturu ivotnog menadmenta. Taj se proces odvija upravo
121
Slika 13: Coca-Cola kiosci za prepoznavanje lica.
kao proces distorzije autentine elje i potrebe, a prema interesima vladajuih. Web 2.0 je radikalizirao prakse integracije proizvodnje i konzumacije, no istovremeno s lifestream alatima, drutvenim mreama i platformama nastupa era sve restriktivnije regulacije i kontrole. Internet je, pie medijski teoretiar i aktivist Geert Lovink, nakon 2000. godine izgubio iluziju promjene (2007), iluziju da bi se Mrea mogla oblikovati kao mjesto izuzeto od logike kapitala. Umjesto toga restaurira se mentalitet uvanja vrata, centralizacija i institucionalizacija Mree. Obavezna identifikacija i filtriranje sadraja ograniavaju digitalne medije i Mreu kao sredstva proizvod-
122
Mediji i kultura
nje i komunikacijski kanal. Platforme sve vie nalikuju komunalnim uslugama koje su poput mnogih komunalnih usluga (voda, struja) postale institucionalno regulirane (Boyd, 2010). Mrea se privatizira na nain na koji se komunalne usluge u neoliberalnoj dravi privatiziraju, a regulacija prelazi u ruke privatnog sektora. Nudei korisnicima otvorene platforme za komunikaciju, pod odreenim uvjetima koritenja, one javni prostor oblikuju kao komercijalne servise. Svi servisi koje spominje Manuel Castells (Facebook, Twitter, YouTube) kao masovne samokomunikacije u rukama su korporacija. Google, News Corp. (vlasnik MySpacea) i Yahoo! (Flickr) komodificiraju korisnike podatke koji postaju roba koja se prodaje oglaivaima. Nije li rije o totalnoj komodifikaciji ljudske kreativnosti u kojoj se publika ne preobraava u pro-izvoae, ve pro-konzumente,19 pita se Christian Fuchs? Internet kao granica i informacijska autocesta najprije je mjesto slobodnog protoka kapitala, uz istovremeno ograniavanje protoka informacija, glazbe, filmova, knjiga, itd.20 Autor-konzument za jedne je romantini junak nove medijske demokracije koja korisnika tjera na sudjelovanje i stvaranje, dok je za trite komunikacijskih usluga izvor besplatnog sadraja. Poznat je sluaj iz 1999. godine kada je sedam od petnaest tisua volontera uzdrmalo info-idilu traei da se istrai je li im tvrtka AOL (ameriki posrednik Internet usluga) duna zbog poslova koje su obavljali godinama, piui razne mrene dnevnike, sudjelujui u diskusijama, moderirajui rasprave i slino. Distorzija koju izvode emergentne kulture od korisnika ini mrene robove uvodei novi oblik super-eksploatacije. Mrea nije neki ekskluzivni prostor, ve ponekad upravo prostor intenzifikacije ire kulturalne i ekonomske logike postindustrijskog drutva. Zbog toga i besplatni rad nije sluajno postao problem Mree, jer je on imanentan kulturalnoj ekonomiji
19 20
engl. prosumer Uostalom, ovu je potapalicu, informacijska autocesta, uveo potpredsjednik Al Gore u govoru 1995. godine kako bi opisao plan Clintonove administracije da deregulira komunikacijske servise i ojaa privatno poduzetnitvo na Internetu.
123
kasnog kapitalizma koji, zakljuuje Tiziana Terranova, postaje mutacija rada, politike i kulture (Terranova, 2003: 99-121). Alternativne kulture Pitanje intelektualnog vlasnitva jedno je od kljunih antagonizama u suvremenom drutvu. Dijeljenje dokumenata dio je ireg pitanja zajednikih dobara kao temelja koncepta javnosti. Zajednika su dobra (commons), kako upozoravaju Hardt i Negri, doivjela privatnu eksproprijaciju (2000: 301). Danas je sve zatieno autorskim pravom, od lijekova do hrane. Pokret za slobodni softver jedna je od aktivnih kultura otpora. Neki smatraju kako je razvoj slobodnog softvera osigurao kontradikcije u tkivu informacijskog kapitalizma i da e razvoj slobodnog softvera imati iri utjecaj na budunost proizvodnje informacija (Sderberg, 2002). ini se kako je slobodni softver potvrda Marxove teze da na odreenom stupnju svog razvoja, materijalne proizvodne snage dolaze u sukob s postojeim odnosima proizvodnje, zbog ega se Slavoj iek ak pita ne signalizira li ta perspektiva kraj trinih odnosa (1998)? Richard Stallman je 1984. godine osnovao The Free Software Foundation i projekt GNU koji omoguava slobodno koritenje softvera u zamjenu za distribuciju poboljanog koda (inaice se mogu i prodavati, ali kod mora ostati otvoren). Kasnije se ovaj princip primijenio i na druge ne-softverske artefakte. Licenca zahtjeva da se softver dobiven slobodnom razmjenom podataka uvijek mora dalje distribuirati pod istim uvjetima. Richard Stallman je ponudio jednu pragmatinu definiciju slobodne informacije:
Ja vjerujem kako bi sve openito korisne informacije trebale biti slobodne. Pod slobodnim se ne referiram na cijenu, ve slobodu kopiranja informacije i oblikovanja prema osobnim potrebama Kada je informacija openito korisna, redistribucija te informacije ini ovjeanstvo bogatijim bez obzira tko distribuira i bez obzira tko prima.
124
Mediji i kultura
Pokreti slobodnog softvera i otvorenog koda nude drugaije poimanje autorstva jer autori ne zatiuju svoj rad od javnosti i/ili ostavljaju svoja djela otvorenima za dalju transformaciju. To je podrivaka definicija. No ak i kultura slobodnog softvera podrazumijeva autorstvo i originalnost. Za veinu slobodno znai da digitalne artefakte moemo preraivati i dijeliti, no istovremeno moramo potivati autorstvo i originalnost. Kako upozorava GNU licenca slobodno (free) ne smijemo shvaati kao besplatno (free) pivo. No peer-to-peer ekonomija radikalna je opozicija neoliberalnim modelima proizvodnje, konzumacije i distribucije. Svojim praksama dijeljenja, slobodne razmjene glazbe, knjiga i filmova, ove kulture djeluju u sklopu neograniene ekonomije digitalnih dobara. Istovremeno, iako to nije bila njihova pragmatina zadaa, one postavljaju temelje za debatu o statusu intelektualnog vlasnitva. Slobodna razmjena, koja se zbiva na Mrei, polazi od naela kako su kulturalni artefakti javna dobra, te oni moraju biti dostupni svima. Richard Barbrook tehniki dizajn Mree smatra pretpostavkom da informacija postane dar, te da se informacije trebaju izmjenjivati i prosljeivati slobodno (Barbrook, 2002). esto ak i kada djeluju u sklopu neoliberalne matrice, korisnici Mree zapravo prakticiraju cyberkomunizam, upravo zbog arhitekture Mree. Vrlo esto postaje oito kako se sav potencijal novijih tehnolokih i drutvenih promjena ne moe ostvariti unutar tradicionalne kapitalistike hijerarhije (Barbrook, 2002: 63). Znanstvenici, rani implementatori Mree, prelazili su okvire kapitalizma i dijelili informacije, ne iz nekog uvjerenja, ve zbog pragmatinosti i efikasnosti.
ak i ne razmiljajui o tome, ljudi stalno izmeu sebe besplatno izmjenjuju informacije. Iako se Internet proirio daleko izvan granica sveuilita, njegovi korisnici i dalje radije zajedno surauju bez izravnog posredovanja novcem. (Barbrook, 2002: 65)
Pitanje slobodne razmjene na Mrei je pitanje strukture medija. Slobodna razmjena poiva distribuiranoj strukturi Mree. Ta borba
125
nije samo borba za informacije, ve borba za strukturu koja dozvoljava dijeljenje tih informacija. (Zbog toga je McLuhanov poziv da se medijski studiji bave analizom strukture, a ne sadraja, aktualniji nego ikad.) Novi zakoni ciljaju na promjene koje bi dovele do ograniavanja inae strukturalno otvorenih kanala komunikacije. Historija piratskog servisa The Pirate Bay koji godinama odolijeva gaenju, usprkos sudskim tubama upravo svjedoi vanosti arhitekture Mree, naela na kojima poivaju standardi Mree. Dugo sud nije mogao utvrditi da je TPB distributer sadraja. Iako je bilo oito kako TPB sudjeluje u raspaavanju materijala zatienih autorskim pravima, tuba se nije mogla provesti jer TPB samo posreduje torrente, a ne i dokumente na koje se oni odnose (Tan, 2010). Dijeljenje se odvija tako da se identificira mrena lokacija korisnika koji istovremeno uitavaju i preuzimaju sadraje povezane s torrent dokumentima. Upravo zbog distribuirane strukture Mree, standarda i protokola koji su odredili otvorenu strukturu Mree, tradicionalne industrije jo uvijek nisu u mogunosti rijeiti problem s kojim su suoene. No 2010. godina predstavlja prijelomnicu u toj borbi jer je te godine sud osnivae TPB ipak osudio na zatvorske i novane kazne. Dominantne, emergentne i opozicijske kulture, prema Williamsovoj taksonomiji, nalaze se u procesu pregovora iji e rezultat biti odnos snaga ovih kultura. Jedan rezultat moe biti onaj tradicionalnih industrija koje ele uspostaviti ekonomske zakone kakvi su vladali u trenutku njihova uspona. To u konanici znai ograniavanje mogunosti dijeljenja i proizvodnje digitalne tehnologije i Mree kao sredstava za proizvodnju i javnog kanala distribucije. Nije iskljueno, o emu pie Lawrence Lessig, da e u budunosti Mrea radikalno ograniiti postojee mogunosti dijeljenja i time redefinirati svoju horizontalnu strukturu kako bi povratila neke od tradicionalnih ekonomskih modela na kojima poivaju medijske industrije. Lessig je pesimistian, te smatra da je industrija odluna da redefinira i hardver i softver kako bi odgovarali potrebama industrija. Kod moe, a u budunosti i hoe, zamijeniti zakone koji su bili temeljna obrana intelektualnog vlasnitva u cyber-prostoru (1999: 32).
126
Mediji i kultura
No ideja slobodne informacije i sama je doivjela aproprijaciju dominantne kulture. Tako je jo vjerojatnije kako e ti emergentni modeli, makar na simbolikoj razini, takoer zagovarati rjeenja koja su drugaija od tradicionalnih. Za razliku od ranijih oblika konzervativizma, upozorava Barbrook, emergentne kulture, koje on naziva kalifornijskom ideologijom tvrde da e vladavina digerata koristiti svima... jer oni su izumitelji sofisticiranih strojeva i oni unapreuju proizvodne metode (2002: 56). Nije li upravo ta retorika prisutna i u bezbrojnim zahvalama Steveu Jobsu koje su u satima nakon njegove smrti skoro sruile Twitter? Digerati sami proklamiraju naela otvorenosti, slobode dijeljenja. Koristiti tehnologiju u svoju korist, poziv Richarda Stallmana tako je doivio aproprijaciju emergentnih industrija, no one ne nude stvarnu otvorenost, ve iluziju otvorenosti poput Kindlova itaa koji nudi slobodno preuzimanje knjiga ogranienih sadraja, uz naplatu i limitiranje mogunosti mijenjanja teksta; ili Facebooka kao otvorenog komunikacijskog kanala ija je otvorenost ograniena uvjetima koritenja. Paradoks Mree kao prostora slobode jest da ista decentralizirana struktura kojoj se pripisuje demokratizacija medijskog prostora stoji u temeljima postindustrijskog kapitalizma emergentnih medijskih ekonomskih modela. Da bi struktura p2p mrea funkcionirala, Internet bi trebao biti javno dobro: javni kanal komunikacije, a ne ono to emergentne kulture predlau, a to je jedna neoliberalna interpretacija otvorenosti i povezanosti. Jedna takva interpretacija se nalazi u nekoliko izvedbi. Facebook oblik centralizacije je oblik privatizacije javne sfere, u kojoj se samo jedan servis ponaa kao nadzornik sadraja i to samo onog dijela koji ugroava njegove profitno-orijentirane interese (zabrana pornografije i anonimnosti). Druga izvedba je puno opsenija, a odnosi se na zakone koji bi posrednike internetskih usluga transformirala u nadzornike sadraja. To je sluaj s prijedlozima zakona SOPA i PIPA koji bi, ukoliko bi bili usvojeni, omoguavali sankcioniranje pruatelja usluga21 koji bi postali nadzornici sadraja i
21
engl. Internet Service Provider (ISP)
127
cenzori. Trei oblik je trenutno djelatan, a to je oblik supostojanja razliitih modela koji jedan drugog u svojoj definiciji iskljuuju. Drugim rijeima korporacija Google se drugaije ponaa u zemljama zapadnih demokracija, nego u Kini gdje sudjeluje u cenzuri. Zakoni. Nakon decentralizacije, centralizacija? Mogunosti anonimnog izravnog povezivanja dviju toaka u mrei dovode se u pitanje putem ekonomije osobnog i opeg zbog opeg dobra, od korisnika se trai odricanje od osobnih prava. Iako takvo ograniavanje prvenstveno pogoduje tradicionalnim kulturnim industrijama, da bi ono steklo legitimaciju proglaava se opim dobrom. Mark Poster je upozorio na ovaj tip legitimacije. Ukoliko se pitanje pristupa informacijama postavi iz aspekta sigurnosti Poster govori o sigurnosti drave-nacije, onda se sigurnost drave shvaa kao istinska sigurnost svakoga (2001: 3). Kako bi se zatitila sigurnost nacionalne drave kao u sluaju WikiLeaks ili privatni ivot u sluajevima pedofilstva i curenja privatnih snimki predlae se ograniavanje mogunosti digitalne i mrene proizvodnje, konzumacije i distribucije. No sukob je aktualan ne samo izmeu dominantnih, vladajuih struktura i podreene veine. U sijenju 2012. godine predloena je nova legislativa u Sjedinjenim Amerikim Dravama zakoni koji se nazivaju SOPA (Stop Online Piracy Act) i PIPA (PROTECT IP). Prvi je zakonodavni prijedlog u listopadu 2011. godine bio upuen Zastupnikom domu, a drugi Senatu. Cilj je ovih zakona bio sprijeiti krenja autorskih prava i krau intelektualnog vlasnitva. S ovim zakonima pratimo sukob koji nije samo aktualan kao sukob korisnika i korporacija, ve i tradicionalnih i emergentnih modela. Dok prvi pokuavaju ograniiti slobodno dijeljenje glazbe, filmova, igara i programa, drugi staju u zatitu inovacije i autora kao pokretaa koji je i legitimirao uvoenje prakse zatite autorskog prava.22
22
Pojava potrebe za zatitom intelektualnog vlasnitva, pie Johan S-
128
Mediji i kultura
Pobornike donoenja zakona predvodile su dvije vodee amerike organizacije za kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava, MPAA (Motion Picture Association of America) i njen diskografski pandan, RIAA (Recording Industry Association of America), a njima su se u lobiranju pridruile udruge tekstilnih kompanija i druge tvrtke koje ive od komercijalnog iskoritavanja intelektualnog vlasnitva (Katuli, 2012). S druge strane, protiv zakona nisu prosvjedovali samo korisnici i civilne udruge, iako su oni odigrali vanu ulogu. (Pogotovo je bila aktivna udruga Electronic Frontier Foundation.) Prosvjedovale su i internetske kompanije. Google, Facebook, eBay, Twitter i drugi 15. studenog objavljuju oglas preko itave stranice New York Timesa u kojem stoji: Udrueni u zatiti inovacija. Emergentne kulture za sada pobjeuju u pregovorima oko znaenja Mree, a njihovi ekonomski i kulturalni modeli poivaju na drugaijoj logici od logike industrija zabave. One nastaju na jazu legitimacijskih praksi tradicionalnih industrija zabave (zatita autora) i realnosti u kojoj distributivna struktura Mree i fleksibilnost digitalnog medija omoguavaju nove modele inovacija, a granicu izmeu publike i autora ine propusnom. Da emergentne, a ne tradicionalne kulture odraavaju aktualnu strukturu osjeaja, dokazuju reakcije i na ratificirani trgovinski sporazum ACTA (Anti-Counterfeiting Trade Agreement), koji se pojavio nedugo nakon odbacivanja prijedloga zakona SOPA i PIPA, a koji ima za cilj zatititi intelektualno vlasnitvo u irem opsegu (od fizikih krivotvorina i lijekova, do piratskih servisa). Internetski servisi, meu kojima i Wikipedia, ugaeni su na jedan dan u znak prosvjeda, poljski zastupnici u parlamentu su se pojavili s maskama Anonymousa23 preko lica. Pogotovo je snano odjeknula ostavderberg, pojavljuje se usporedno s pojavom buroaske svijesti o individui i vlasnitvu, irenja trgovinskih odnosa i tehnolokih otkria (2002). Stilizirana maska Guya Fawkesa (najpoznatijeg lana grupe engleskih katolika koji su planirali napad na Westminstersku palau u Londonu 1605. godine) koju je napravio ilustrator David Lloyd, postala je pre-
23
129
ka slubenog izvjestitelja Europskog parlamenta Kadera Arifa koji je odbio sudjelovati u potpisivanju sporazuma zbog netransparentnosti procesa. To je uistinu bila mona protestna gesta, no i sama organizacija koju zastupa Arif dio je jedne ire ekonomsko-politike stvarnosti koja poiva na vlasnikim pravima. Iako se u javnosti stvorio konsenzus o tome kako bi Europska unija i nevladine organizacije trebale sudjelovati u kreiranju jednog novog zakona, i ta privremena konica ne bi znaila propitivanje fundamentalne dileme o kolektivnom karakteru intelektualnih dobara. No kako je uope mogue provesti kontrolu distribucije i prerada artefakata kulturnih industrija, filmova, glazbe, programa, itd.? Takva kontrola je mogua jedino ukoliko se ogranie mogunosti Interneta. Najuinkovitiju kontrolu je sprovela Kina. No njezine metode ozbiljno zadiru u ljudska prava.24 Teko je zamisliti, iako nije
poznatljiv simbol grupe Anonymous. Rije je o kolektivu koji od 2008. godine povezuju s meunarodnim haktivizmom, protestima i drugim akcijama protiv ogranienja slobodnog dijeljenja glazbe, filmova, softvera i knjiga na Mrei. Masku je popularizirao strip V for Vendetta (1982), kao i njegova filmska adaptacija iz 2005 godine. Nosili su je i pripadnici Occupy pokreta na meunarodnim protestima protiv politiara, banaka i financijskih institucija. Istraivanje filtriranja kineskog Interneta provedeno tijekom 2002 godine (Johnatan Zittrain i Benjamin Edelman, Empirical Analysis of Internet Filtering in China) pokazalo je kako postoji najmanje etiri do pet razliitih metoda koje se koriste, no dvije su najvanije. Jednu bismo pojednostavljeno mogli nazvati ubojstvom IP entiteta, jer takvo filtriranje jednostavno ukida itave domene, pa i one stranice koje se nalaze pod tom IP adresom bez obzira koji je njihov sadraj i kri li taj sadraj neke kineske propise. Druga metoda je manje agresivna prema okolnim sadrajima, no tu je metodu lake premostiti. To se filtriranje provodi na temelju blokiranja DNS servera neke stranice. Mreni server je sam po sebi dostupan, domena nije izbrisana kao u prvom sluaju, no kompjutor korisnika ga ne moe pronai jer ne moe konvertirati ime mrene domene i stranice u numeriku IP adresu. Kineski cenzori, a pretpostavlja se da ih je ak izmeu trideset i pedeset
24
130
Mediji i kultura
nemogue, kako zakoni i na zapadu mogu dovesti u pitanje ta prava. Jedan od predlagatelja novih zakona, Michael OLeary, izjavio je kako se Internet nije pokvario na mjestima kao to su Kina i Iran. Ipak, injenica je kako ovi prijedlozi zakona ciljaju na uvoenje oblika cenzure i da se koriste metodama koje je koristila i Kina u svojem projektu koji je iroko istraio i implementirao metode ograniavanja Interneta.25 Prijedloge zakona zato su nazivali amerikom varijantom velikog kineskog vatrozida jer oni de facto kre pravo na slobodu govora, iako je prva klauzula ovog zakona ne ograniavanje tog prava (McSherry, 2011). Prema ovom prijedlogu od pruatelja usluga bi se oekivalo da obriu odreene stranice. itave domene dospjele bi na crnu listu to bi znailo i da nestanu i tisue stranica koje se nalaze pod tom domenom, iako one nisu krile nikakve zakone (McSherry, 2011). SOPA u nadzor ukljuuje i trailice, kompanije koje pruaju usluge plaanja putem Mree (kartine kompanije poput PayPala) i reklamne agencije. U praksi to znai da e ameriki dravni odvjetnici moi izdati nalog trailicama (Google ili Yahoo!), DNS pruateljima usluga ili internetskim oglaivaima da blokiraju mrene stranice bez obveze da se u postupku saslua druga strana (Katuli, 2012). Ukoliko oni nadzor ne bi sprovodili, prema novim prijedlozima, drtisua, svakodnevno filtriraju kineski Internet i na temelju kljunih rijei. Kada korisnik u Kini zatrai neki URL koji sadri odreene rijei i fraze obino dok pretrauje putem trailica ne moe dobiti nikakav odgovor. Neke od tih rijei i fraza su: policijsko nasilje, protesti na trgu Tiananmen 1989, sloboda govora, demokracija. Filtriraju se i opscene i pornografske stranice, stranice povezane s dalaj lamom, itd. Pretpostavlja se kako je ta cenzura provedena putem sustava filtriranja paketa koje se zbiva na krajnjim ruterima. Filtriranje se provodi po kljunim rijeima i frazama u sadraju mrene stranice. U tome sudjeluje i Google zbog ega neki aktivisti trae od kompanije da otkrije mehanizme cenzure, kako bi je hakeri uspjeli to bolje zaobii. Projekt Zlatni tit zapoeo je s istraivanjem mogunosti cenzure Interneta 1998. godine, a otpoeo je s provedbom 2003. godine.
25
131
ava bi imala ovlasti intervenirati, postajui nevidljivi policajac, jer bi zakon, pretpostavlja se, ipak same vlasnike potaknuo na cenzuru. Legislativa unato svemu ne bi bila uinkovita jer bi se problematine domene uvijek mogle preseliti na druge servere, no ona bi ozbiljno mogla ugroziti Internet i njegovu temeljnu strukturu koja omoguuje slobodu povezivanja svake toke sa svakom bez hijerarhijskog posrednika. U pregovorima oko statusa otvorene informacije, borbi kultura tradicionalnih industrija zabave i emergentnih modela koje predvode internetske kompanije, proces pregovora se esto odvija u naizgled neoekivanom diskurzivnom polju. I jedna i druga strana se poziva na zatitu autora. Ograniavanje mogunosti Mree kao distributivnog dijagrama, ne legitimira se trinim razlozima, ve obeanjima o sigurnosti. U prolosti zakonodavnih pokuaja postojala su dva naizgled nespojiva legitimacijska diskursa. Zanimljivo je kako bi, da su prihvaeni, ti prijedlozi koji su nastojali regulirati sasvim razliite probleme, imali gotovo iste posljedice. SOPA i PIPA prijedlozi zakona temelje se na legitimaciji zatite autora. No ameriki prijedlog Communications Decency Act (Zakon o pristojnosti komunikacija) iz 1996. godine imao je za cilj rijeiti pitanje sigurnosti maloljetnika i djece. Zakon je predlagao da se reguliraju pornografske i nepristojne stranice. Ovaj je prijedlog zakona John Perry Barlow nazvao napadom na neovisnost i suverenost cyber-prostora (1996) jer je cilj bio isti kao i u sadanjim prijedlozima, da se pruatelji usluga, do sada u poziciji neutralnih facilitatora i strukturalnih nadglednika, smatraju odgovornima za sadraje. I ovim zakonom bi posrednici internetskih usluga postali nadzornici koji bi trebali ograniiti pristup na stranice s nepristojnim sadrajima mlaima od osamnaest godina. U konanici zakon bi doveo do centralizacije i obavezne registracije prilikom pristupa svim sadrajima Mree. Na taj bi nain mreni servisi zapravo sve vie nalikovali institucionalnim masmedijima. Tako bi tradicionalna kultura na uskim grlima, vratima, ili kako su ih neki nazvali Ahilovim petama Interneta, instalirala nove vratare iako je Mrea
132
Mediji i kultura
medij bez vratara, kako ju je nazvao Paul Levinson. No to se moe dogoditi jedino ukoliko se hegemonija, u gramscijevskom smislu, prakticira kao spontani pristanak svih kultura ukljuenih u pregovore oko znaenja Mree oko opeg smjera koji su nametnuli vodei. Ekonomija osobnog i opeg. Amina/Jelena cinini subjekt u potrazi za identitetom Mnogi su spremni rtvovati neke osobne slobode u korist ope sigurnosti, no sloboda dijeljenja informacija legitimira se ne samo opim dobrom. Internet se opisuje kao kaotino mjesto na kojem ne moemo sauvati svoju privatnost osnovna je postavka kako je to mjesto posebno propusne granice izmeu javnog i privatnog. Kao oblik legitimacije javlja se i moralna panika koja se opet temelji na retorici tehnolokog determinizma. (U domaem sluaju curenja Severinine privatne porno-snimke masmediji su upozoravali na tamnu stranu Mree). Tako je diskurzivno bio uokviren i sluaj krae identiteta Rijeanke Jelene, kojoj je objavljena slika na blogu otete sirijske lezbijske aktivistice Amine Arraf. Sluaj se prije svega oblikovao kao ugroavanje privatnosti, kraa identiteta koja se moe svakome dogoditi. Istovremeno mediji su postavili pitanje anonimnosti je li opravdana anonimnost blogera? Bez obzira to se vjerojatno zbiljska osoba Amina Arraf, objavljivanjem tue slike eljela zatititi od represivnog sustava, ona je ipak ukrala neiju sliku (Elliott, 2011). S druge strane postavlja se pitanje ukoliko je zbiljska aktivistica koja je skrivala vlastiti identitet objavljivanjem tue slike postala rtvom policije, nije li kraa Jelenine slike drugorazredni dogaaj, u sjeni ozbiljnijeg ugroavanja ljudskih prava? No vrlo brzo je otkriveno kako su Amina Arraf i njezin sluaj puka fikcija koju je na svojem blogu izgradio jedan Amerikanac. etrdesetogodinji oenjeni doktorand na Sveuilitu u Edinburgu, Tom MacMaster, priznao je kako se pretvarao da je lezbijska blogerica u Damasku i objasnio kako je djelovao iz vlastite tatine, no da je tada
133
Slika 14: Facebook grupa otvorena povodom spaavanja Amine Arraf.
vjerovao da e ukoliko e pisati pod arapskim enskim imenom stei neko potovanje mrzovoljnih mukaraca (Addley, 2011). Ukoliko bi blog pisao pod vlastitim imenom MacMaster objanjava, netko bi ga sigurno pitao Zato mrzi Ameriku?, zato mrzi slobodu? i sline stvari (Addley, 2011). Sluaj se pokazao kao jo jedan medijski dogaaj u kojemu ima neto od onog simbolikog zaostatka u kojem se ideologija otkriva kao moment lanog prepoznavanja. Internet u kolektivnoj strukturi osjeaja funkcionira kao mjesto na kojem se svatko moe lano predstaviti, a privatnim se dokumentima i slikama moe manipulirati. No u ovom sluaju medij je odigrao ulogu simptoma jer je ukazao na drutvena iaenja. Tamo gdje se inilo kako se potvruje problematini karakter virtualne mrene komunikacije, ukazale su se karakteristike zapadne cinine ideologije.
134
Mediji i kultura
Iako je MacMaster tvrdio kako je djelovao iz vlastite tatine, i njegova fikcija (kao i u primjerima znanstveno-fantastinih fikcija) upuuje na postojanje antagonizma u zapadnim demokracijama. Kako je pisao Michael J. Shapiro u izvrsnoj studiji Violent Cartographies politika kartografija je uvijek potpomognuta moralnom geografijom, setom tihih etikih tvrdnji koje organiziraju etikopolitike diskurse (1997: 16). Nestabilnost etikog fokusa oblik je zaboravljivosti, no ta zaboravljivost nije sluajna, ve strukturalno inducirana amnezija koju potiu dominantni oblici shvaanja. Sluaj sirijske lezbijske aktivistice (ovdje imamo trostruku drugost rodnu, seksualnu i postkolonijalnu), sasvim je neoekivano ukazao na potrebu Zapada da u sklopu svoje tolerancije kao ideoloke kategorije (iek, 2008) proizvodi rtve upravo putem tihih diskurzivnih oblikovanja. Kako aktivistica za prava lezbijki nije postojala funkcija ove i slinih fikcija je da igraju ulogu konstitutivnog mita o zapadnim demokracijama. rtve nedemokratskih sustava konstitutivni su momenti mitologije Zapada, mjesta restauracije narativa o zapadnoj demokraciji koja stoji sama nasuprot nedemokratskim reimima, a svaki se autentini susret s drugim ljudskim biem oblikuje kao viktimizirajue iskustvo (iek, 2008). Sloboda se pojavljuje kao legitimirajua (ali prazna) gesta. MacMasterova motivacija da pie pod krinkom rtve, potaknuta je eljom da se izbjegne konflikt, jer, kako i sam priznaje, ve i zbog toga to pie o Siriji, netko bi ga mogao pitati zato ne voli Ameriku i slobodu? No cenzura i ograniavanje prava na govor ne postoje samo u Treem svijetu, ve i na Zapadu. Nije li britanski premijer David Cameron od BlackBerryja zatraio da privremeno ukine mogunost slanja poruka kako bi se onemoguilo irenje ulinog nasilja u londonskim prosvjedima u ljeto 2011. godine? Kada ljudi koriste drutvene medije zbog nasilja moramo ih sprijeiti, poruio je Cameron, prije odlaska na razgovore s menadmentom Facebooka, Twittera i BlackBerryja. Ako nam se ini kako razgovori nisu mogli biti produktivni za Camerona, jer motiv je Marka Zuckerberga uiniti svijet otvorenim, nemojmo biti naivni. Otvorenost kao tipina prazna
135
gesta ideologije jedne emergentne kulture nije u sukobu s restrikcijama koje ta kultura prakticira diljem svijeta, od Kine do Amerike. Shapiro je devedesetih godina prolog stoljea dijagnosticirao specifian oblik zaborava, preispisivanja amerike ratne povijesti, pogotovo rata u Vijetnamu, koje je odigralo ulogu mobilizacijske retorike prije i za vrijeme Zaljevskog rata. Danas se antagonizam javlja kao sumnja u same temelje amerike demokracije, opravdanosti amerike vanjske politike. Amerikanac koji na Internetu izmilja Drugo, sirijsku aktivisticu za prava lezbijki, fikcionalizira Drugo kao ovaj/taj mrani objekt nasilja kako je pisao Shapiro (1997: 73-106). Taj imaginarij vrlo je slian Buuelovom filmu kao i lacanovskom okviru medijacije, gdje je objekt udnje zamjenski znak povezan sa subjektovim pokuajem samo-oblikovanja i privida koherencije zapadne demokracije. Ugroavanje ljudskih prava u Treem svijetu postaje moment legitimacije cinine postideologije koja dozvoljava toleranciju i otvorenost prema razliitostima sve dok one ne ugroavaju hegemonijsku matricu. Zbog toga se drugost najee prikazuje kao rtva ona je benigna i neopasna za ideoloku matricu. (Zbog toga je i mogue da Jelena priznaje Amininu teku poziciju (smrt, zatoenje itd.), ali upozorava na ugroavanje svojeg prava na privatnost.)26 Fikcionalna otmica lezbijke i manipulacija tuom slikom, na simptomatian nain spajaju dva legitimacijska diskursa zapadnih demokracija, ljudskih prava i slobode govora. Cinina ideologija poiva na trijumfu individualizma, mitu o toleranciji kao pravu na vlastitu priu. Internet je medij koji je materijalizirao potrebe drutva u kojem su vrijednosti individualne slobode i otvorene komunikacije postale presudne (Castells, 2003: 12). Internet je smiljeno oblikovan kao tehnologija slobodne komunikacije (Castells, 2003: 15). Zbog toga ovaj dogaaj upuuje na jo jedan moment zanimljiv u strukturi osjeaja koja digitalne medije i Mreu, iako je rije o mediji26
Nije li takva tolerancija koja daje do znanja tko je u poziciji moi aktivna i u poruci predsjednika Baracka Obame kada kae kako e braniti pravo muslimana da izgrade damiju iako zna da e ga to uvesti u probleme?
136
Mediji i kultura
ma slobodne komunikacije, oblikuje kao kaotine strukture pogodne za krenje ljudskih prava. Kada se ova kritika i upuuje kao kritika sustava, tada se inzistira na moralnoj panici ugroavanja ljudskih prava kao nadziranja svakog pojedinanog rauna. Poput paranoje oko snimanja putem nadzornih kamera, gdje bi interpretacija svake snimke vremenski viestruko nadmaila snimljeni materijal, ona na jedan nain laska subjektima koji su promatrani. No nadzornike uistinu ne zanimaju subjekti, ve samo podaci koji su pogodni za kodifikaciju. U tom je smislu ve aktualno ugroavanje prava subjekata na Mrei, ali ne u obliku prisutnom u sluaju Amine/Jelene, gdje se sluaj oblikovao prije svega kao ugroavanje privatnosti kao krae identiteta koja se moe dogoditi svakom. Ve kao realno ugroavanje ljudskih prava koje se istinu ve zbiva i ukljuuje sve u obliku ciljanog marketinga. Mo nadzornika ne lei u injenici da svakoga mogu promatrati, niti je subjekt kao takav uope vaan za taj sustav. Dok se perpetuira paranoja o ugroavanju individualnih sloboda nadzorom privatnih podataka, nitko ne upozorava na injenicu kako bi centri moi i nadzora trebali biti promatrani. Korporacije od korisnika dobivaju upravo one podatke koji ih zanimaju, a korisnici te informacije vane korporacijama dijele svojevoljno. Paradoksalno, osobna prava su najprije ugroena u procesu svojevoljnog preputanja personaliziranom mrenom marketingu. Tako se potvruje, iako u jednom sasvim drugom kontekstu, teza Neila Postmana kako je budunost oblik svojevrsne kapitulacije potroaa, slinija zapletu romana Vrli novi svijet Aldousa Huxleyja nego 1984. Georgea Orwella (Postman, 1992). Na djelu je previd jer samovoljno predavanje osobnih podataka uz istovremeni strah kako e se predaja desiti u obliku ultimativnog Velikog brata, programa na kojemu emo svi postati nadzirani, mogu je upravo zato jer se hegemonija ne prakticira kao nasilno nametanje poretka, ve ju provode emergentne kulture koje diskurzivno poivaju na kooptaciji dijela autentinih kultura i praksi. Samo tako se moe objasniti podatak da najvei broj snimki na YouTubeu ine privatne snimke djece, dok je istovremeno jedno od najosjetljivijih pitanja Interneta djeja pornografija. Ekonomija opeg dobra,
137
ograniavanja anonimne komunikacije zbog zatite korisnika oblik je hegemonije dominantnih etatistiko-korporacijskih kultura koje nameu obrasce komunikacije i oblikuju Mreu prema svojim potrebama. Istovremeno ne rjeavaju pitanje krae privatnih podataka. (Nije li i Jelenino pojavljivanje u medijima istovremeno manipulacija njezinim osobnim podacima?) Danas je aktualna bitka oko komunikacijskih mogunosti Mree koja ukljuuje i vaan segment mogunost anonimne komunikacije. To je ona pretpostavka koja je omoguila egipatskim aktivistima i aktivisticama slobodno djelovanje u totalitarnom reimu. Kada je Mrea uistinu otvorena ona je istovremeno i prostor slobode, mogunosti odabira identiteta i proizvodnje viestrukih identiteta, itd., no i mjesto krae identiteta, manipulacije identitetom, itd. Paranoja manipulacije osobnim podacima, koja legitimira sve izgledniju zabranu anonimnosti na Internetu i uvoenja protokola za identifikaciju, najvie koristi korporacijskom kapitalizmu dok je upitan njezin rezultat u borbi protiv manipulacije privatnim podacima. Identifikacija je uspjean ekonomski model Facebooka s kojim korisnici potpisuju ugovor prema kojem je svaki osobni profil vlasnitvo kompanije. Hegemonija djeluje u trenutku u kojem subjekti sami pristaju na manipulaciju postajui sadraj medija poput Facebooka. Strah od manipulacije osobnim podacima postaje legitimacija za ograniavanje Mree kao javne sfere, Mree kao trga i ulice. Sloboda javnog govora i prava na anonimni govor danas su najugroenije slobode umreenog drutva. S druge strane stvarna krenja osobnih sloboda znae ograniavanja Mree privatizacijom javnog prostora i komercijalizacijom osobnih podataka. Manje ljubavi vie mrnje! Uloga drutvenih mrea u revolucijama Mogu li se danas autentine kulture razlikovati od distorziranih oblika tolerancije, retorike sudjelovanja i otvorenosti? Tri faze u povijesti
138
Mediji i kultura
Mree utopijski zamah poetkom devedesetih, skeptini cinizam kraja devedesetih i nedavni optimizam potaknut ulogom drutvenih mrea u revolucijama, povijest je pitanja imaju li kulture Mree snagu oduprijeti se dominantnom poretku, vlasnikim odnosima i kalifornijskoj ideologiji? Manuel Castells je zakljuio kako se u umreenom drutvu zbiva eksplozija identiteta otpora, te da su ti otpori utemeljeni u vjerovanju u vrijednost komunikacije same (Castells, 2009). ini se kako je mreno okupljanje i organiziranje razliitih drutvenih skupina potvrda Castellsova predvianja. Za vrijeme arapskog proljea, hrvatskih Facebook prosvjeda i globalnih prosvjeda protiv budetskih rezova, ujedinjavali su se razliiti subjekti, a povezivala ih je Mrea. Politiki i religijski subjekti razliitih orijentacija djelovali su unisono, islamski fundamentalisti i pro-liberali u egipatskoj revoluciji, u domaim prosvjedima desna i konzervativna Hrvatska, stupala je uz bok s anarhistima i ljeviarima. S obzirom na historiografiju aktivizma na Mrei, postoji fundamentalna razlika u razumijevanju uloge Mree u kulturi otpora izmeu skupina koje su djelovale od devedesetih i obiljeile kulture otpora na Mrei i dananjeg mrenog aktivizma. Od devedesetih godina do pojave drutvenih mrea djeluju haktivisti, netaktivisti zastupnici elektronikog graanskog neposluha poput skupina Critical Art Ensemble i 0100101110101101. org., koji u politikim akcijama koriste softverske alate i promiljaju i konceptualiziraju medij. Geert Lovink i David Garcia u lanku The ABC of Tactical Media definiraju taktike medije kao uradi sam (DIY) alate koji su omogueni revolucijom u elektronici i proirenim nainima distribucije (od kablovske mree do Interneta), a koji koriste grupe i pojedinci koji se osjeaju revoltiranima ili iskljuenima iz ire kulture (1997). Dakle, ono to je povezivalo sve kulture otpora, oblike elektronikog graanskog neposluha (izraz su skovali Critical Art Ensemble) i taktikih medija (izraz Geerta Lovinka) je koritenje medija kao alata kako bi se divergiralo centraliziranu jednosmjernu komunikaciju. Jedna od najpoznatijih akcija taktikih medija je napad umjetniko-aktivistike skupine Electronic Disturbance Theater
139
1997. godine na mrene stranice i servere meksike vlade. Tada je oblikovan softver FloodNet koji je koriten za medijsku podrku zapatistikom otporu. Prosvjednici u nedavnim dogaajima nisu razvijali vlastite alate, niti su koristili autonomne p2p mree ija bi struktura bila u njihovim rukama, ve su kao alate za organizaciju prosvjeda i medijske prostore koristili popularne platforme, drutvene mree, komercijalne servise i platforme. To je pobuna koja Mreu razumijeva na jedan potpuno drugaiji nain od aktivista koji su sudjelovali u otporu zapatista protiv meksike vlade. Te je akcije obiljeio jedan spoj naivnog povjerenja u platforme (Google, Facebook, Twitter i YouTube) i irokog aktivistikog organiziranja. Prosvjednicima u Egiptu ili hrvatskim Facebook prosvjednicima nije bilo na pameti razvijanje vlastitih alata, niti poduzimanje hakerskih napada na centre moi. Ono to se zbivalo je koritenje korporacijskih servisa, na nain na koji se fizikom prostoru, pa i u prosvjedima i revolucijama, naseljavaju javni trgovi i ulice. Kako bi se artikuliralo politiko nezadovoljstvo prosvjednici su koristili popularne servise jer su se na njima nalazili mnogi do kojih su organizatori prosvjeda eljeli doprijeti. Postoji duboka razlika izmeu prosvjednika koji Mreu koriste kao medij, i korisnika koji Mreu koriste kao javni prostor, ignorirajui injenicu da je rije o komercijalnim mreama. Aproprijacija drutvenih mrea u politike svrhe oblik je re-artikulacije, koritenja postojeih medijskih alata u svrhu kreativnog otpora poretku. Uloga Mree u revolucionarnim gibanjima bila je ujedno ireg i ueg dosega od taktikih medija. S jedne strane, komunikacija se odvijala na popularnim servisima, zbog ega su mnogi subjekti bili ukljueni u nju. S druge strane, to je organiziranje na jednoj uoj pragmatinoj osi. Sadrajno, neka politika pitanja su ostajala neodgovorena, zbog ega su mnogi upozoravali kako e politiki biti znaajno tek razdoblje nakon simbolikog ujedinjenja. U arapskom svijetu, to se danas pokazuje tonim predvianjem. Rije je o mreama na kojima se lanovi, iako povezani odreenim stavovima, vrijednostima, svjetonazorima ne slau oko svega. Zbog toga je Joss Hands te mree nazvao
140
Mediji i kultura
kvazi-autonomnim mreama za prepoznavanje. Njihovi lanovi se ne slau u svemu, a klasteri se stvaraju samo oko partikularnih ciljeva. Istovremeno to su mree za prepoznavanje, jer dok govorimo, raspravljamo, odluujemo i djelujemo stvaramo veze, to podrazumijeva i prepoznavanje slinosti i razlika (Hands, 2011). Kvazi-autonomne mree za prepoznavanje nisu elaborirane prakse elektronikog graanskog neposluha, ve su one slinije flash mob akcijama za ije su djelovanje potrebne mnoge redukcije, a koje svojim nadrealistinim minimalizmom mnogo toga ostavlja u zagradama. Ta komunikativna djelovanja koja su oblikovana oko minimuma srodnosti, razlikuju nedavne Facebook revolucije od privremenih autonomnih zona kako je kulture otpora devedesetih definirao Hakim Bey. Privremena autonomna zona je takoer pobuna, ustanak ili gerilska operacija koja oslobaa podruje, a zatim se rasplinjuje prije nego je Drava uspije uguiti (Bey, 2003). No sudionici se organiziraju oko irih politikih pitanja. Za Beya, TAZ (Temporary Autonomous Zone) je nomadska grupa koja ak zamjenjuje nukleusnu porodicu, saturnalija kojoj je cilj izokretanje poretka i oblik psihikog nomadizma subjekta nevezanog uz odreeni prostor i vrijeme. Za sudionike arapskog proljea, s druge strane, povezivanje se temelji na puno pragmatinijim razlozima. Umjesto u svojim slinostima, potivanjima Drugosti i razvijanju tolerancije za razliite stilove ivota recentni aktivizam na mrei oblikuje se prema iekovoj maksimi Manje ljubavi vie mrnje! jer se aktivisti ne ujedinjuju u slinostima, ve otporima prema zajednikom politikom neprijatelju (2001: 159). Prilino je jasno kako je u novijim revolucijama rije o neosvijetenom obliku mrenog aktivizma. No, nisu li taktiki mediji takoer bili optereeni jednim temeljnim problemom previe ljubavi, kao to je to sluaju sa TAZ saturnalijama? Ideologija taktikih medija poiva na subjektu bez kulture koji vjeruje u mo komunikacije same. To je prevladavanje partikularnog subjekta univerzalnom Mreom, povijesno ukorijenjenih, partikularnih identiteta apstraktnim univerzalnim instrumentalizmom Mree (Castells, 2000). Nije li i tada i
141
tu na djelu dihotomija partikularnog i univerzalnog na kojoj poiva cinina ideologija? U hrvatskom sluaju refren Dolje vlada! (koji su prosvjednici istaknuli kao jedini program) mnogi su kritizirali kao zahtjev bez politike supstancije. No kvazi-autonomne mree za prepoznavanje i jesu uspjene jer se temelje na minimumu zajednitva koji je dovoljan kako bi se oponiralo zajednikom politikom neprijatelju. One se poput Beyevih TAZ-ova vrlo brzo raspadaju, no njihova je intrinzina motivacija ve u sebi svjesna njihovih razlika. Beyevi, a zapravo Deleuze-Guattarijevi psihiki nomadi pokazuju se kao subjekti koje su doivjeli aproprijaciju mainstream kulture. Nije li Facebook distorzirani oblik TAZ-a gdje se identitet interpretira kao proizvod razlike-u-sebi, a ne prema objektu (Deleuze/Guattari), gdje se potuje i potie univerzalnost mrea? Globalna kultura kao kultura komunikacije zbog komunikacije same, razmjene komunikacijskih protokola meu svim kulturama svijeta, razvijena je na temeljima vjere u mo umreavanja i sinergije koja se odrava davanjem i primanjem od drugih (Castells, 2009). No nije li preziranje i odbacivanje aktualnog i postavljanje univerzalnog kao oblika prevladavanja partikularnog (utemeljenog na nacionalnim, geografskim, rodnim i drugim partikularnim identitetima) ujedno legitimacija perpetuiranja moi elita u umreenom drutvu? Slacktivizam Che vuoi? Digitalni aktivizam na drutvenim mreama danas neki posprdno nazivaju slacktivizmom (izraz slacker u engleskom jeziku se odnosi na lijeninu, zabuanta) jer se esto ograniava na deklarativnu podrku, koja ne zahtijeva nikakav napor, dok donosi osjeaj identifikacije s nekim pokretom ili kampanjom. Za razliku od osvijetenih i promiljenih taktikih medija digitalnom aktivizmu na drutvenim mreama spoitava se nedostatak istinskog aktivizma. Evgeny Morozov u studiji The Net Delusion navodi primjer lane peticije za ouvanje poznate fontane Stork u Kopenhagenu, koju je 2009.
142
Mediji i kultura
godine pokrenuo danski psiholog, a koju je potpisalo 27500 korisnika Facebooka. Za Morozova, ovaj primjer ilustrira klasini problem politikog aktivizma na drutvenim mreama, na kojima se mnogo toga zbiva bez neke predanosti idejama i politici uope, ve kako bi se zadivilo prijatelje (2011: 186187). Ali nije li mehanizam svake simbolike identifikacije uvijek samo identifikacija s nekim simbolikim poretkom, koji je u svojem temelju virtualan? Ono to Morozov pretpostavlja je postojanje neke zbiljski predane politike identifikacije. No nije li svaka predanost idejama i politici uope oblik i izraz pogrenog prepoznavanja? Da bi subjekt proao identifikaciju, potrebno je da ga neka drutvena zadaa uree, a taj urez oznaiteljskog lanca uvijek je prepoznavanje u Drugome. Subjekt od Drugog prima ak i poruku koju sam alje kako nas upozorava Jacques Lacan (1983c: 284). To je taj uinak retroverzije preko kojeg subjekt na svakoj etapi postaje ono to je ve bio (zbiljski, predani aktivist). U sutini aktivist se i moe postati samo putem procesa subjektivacije, jer ovjekova elja je elja Drugog. Da bismo razumjeli o emu se radi u identifikaciji, trebamo znati preko koga i za koga subjekt postavlja svoje pitanje (Lacan: 1983b: 88). Ako ovjek eli kao Drugi, moemo li znati jesmo li predani aktivisti, ukoliko ne dozvolimo da budemo obmanjeni nekim simbolikim mandatom? Tanka je granica izmeu istine i znanja, upozorava Lacan jer istina nije nita drugo do ono to znanje moe saznati da zna samo ako pokrene svoje neznanje (1983c: 274). Ukoliko je slacktivizam manipulativna iluzija, svakodnevno se na raznim drutvenim mreama zbiva subjektivizacija putem tipke svia mi se. Uspjeh drutvenih mrea uope, krije se upravo u sublimnom karakteru pitanja koje igra ulogu psihoanalitikog pitanja koje subjekt najbolje vodi na put njegove vlastite elje (Lacan, 1983c: 293). Uistinu bitno pitanje nije to elim? to korisnici mrea ele?, ve to eli? (Che vuoi?), to sam ja za druge? to oni vide u meni? Svia mi se zapravo znai sviam se sebi dok se promatram s mjesta Drugog. Ako elimo otkriti koja se motivacija krije iza djelovanja dananjih aktivista, pa i slacktivista, trebali bismo otkriti koje
143
je mjesto odakle su promatrani, odakle sebe promatraju tako da se sebi pojavljuju dopadljivi, vrijedni ljubavi (iek, 2002: 148). Evgeny Morozov tvrdi kako su aktivisti na drutvenim mreama ne samo lani pozeri, ve i instruirani subjekti. Morozov smatra kako su amerike tajne slube, impresionirane uspjehom jedne kolumbijske grupe, poele poticati koritenje platformi za drutveno umreavanje (2011). Jesu li subjekti Treeg svijeta instruirani, obmanjeni? Jedan od glavnih voa egipatske revolucije bio je Googleov menader Wael Ghonim koji je prosvjednike mobilizirao koristei se drutvenim mreama. (Wael Ghonim je pokrenuo Facebook stranicu We are all Khaled Saeed u spomen mladiu kojeg je policija pretukla na smrt.) Ukoliko je tono to tvrdi Morozov, nije li tada rije o tome da prosvjednici u svojem djelovanju i previe vjeruju? Prosvjednici su u Egiptu na mnogo naina previe vjerovali Facebooku, Googleu i Twitteru, smatrajui kako su oni omoguili revoluciju. Morozov tvrdi kako je tu rije o manipulaciji, direktnoj kontroli, politike elite. No nisu li te elite ono simboliko mjesto, toka identifikacije egipatskih prosvjednika, zbog ega nije bilo niti potrebno da korporacije igraju politiku ulogu koju im Morozov pripisuje (ulogu alata tajnih slubi)? Kada Morozov i drugi koji kritiziraju aktiviste zbog njihove lane poze,27 zanemaruju poziciju u kojoj se oni nalaze i odnose moi koji tu poziciju determiniraju. Iluzija se upisuje u privatnu sferu (aktivisti nisu iskreni u svojem djelovanju, itd.), dok se manipulacija zbiva u sferi postideologijskog korporativnog sustava koji univerzalizira svoju postideologijsku perspektivu. Morozov promatra manipulaciju kao ideoloku (korporacije koje instruiraju prosvjednike), no manipulacija je zapravo postideologijska (nepolitika, profitno orijentirana i univerzalna). Internet je ponudio toliko jeftine i lako dostupne zabave onima koji ive u autoritarnim reimima da je postalo
27
Pratei revolucionarna zbivanja diljem svijeta, mnogi su kritizirali internetski centrizam tendenciju da se analize bave tehnologijom. Vidi primjerice Ari Melber Can Egypts Internet Movement Be Exported?, The Nation, 18. veljae 2011.
144
Mediji i kultura
puno tee ljudima objasniti da bi trebali brinuti o politici, tvrdi Morozov (2011: 81). No zapravo, ne zbiva li se manipulacija upravo na suprotan nain? Internet nije politiko sredstvo koje stvara iluziju, ve je iluzija sam nepolitiki karakter Interneta ideja da je to idealna univerzalna zajednica ljudi koji e prevladati svoje partikularne identitete. Umjesto da se, to ini Morozov, preispituje iskrenost slacktivizma, potrebno je uitak smjestiti u samo sredite aktivistike identifikacije i obrnuti pitanje. Nije dovoljno pitati se jesu li aktivisti danas iskreni, manipulirani, naivni, ve moe li se, sasvim eklektiki, ta automatizacija, pojednostavljenje aktivistikih alata uposliti u revoluciji? Mehanizam identifikacije kao identifikacije s mjestom Drugog moan je politiki pokreta kao i oslonac manipulacije. Isti mehanizam koji je djelatan na razini osobne identifikacije vrijedi i za drutvenu identifikaciju, prolazak kroz drutvenu fantazmu. Jedan od najveih politikih aktivista zvidaa, Daniel Ellsberg, kao vojni analitiar imao je tri godine pristup dokumentima koji su pokazivali kako je od najranijih dana amerika vrhuka ciljano obmanjivala javnost o amerikoj ulozi u ratu u Vijetnamu. Aktivist kojeg je Henry Kissinger nazvao najopasnijim ovjekom u Americi, je odluio proslijediti medijima tzv. Pentagonske papire. No kako se zbila identifikacija jednog vojnog analitiara kao aktivista? Ta se transformacija dogodila u obliku imaginarne identifikacije sa slikom u kojoj se on sebi pojavljuje dopadljivim i kao simbolika identifikacija s mjestom Drugog hipi-pokretom, kontrakulturom i aktivistima i aktivisticama koji su zahtijevali prekid rata u Vijetnamu. U dokumentarnom filmu The Most Dangerous Man in America (2009) ovaj se moment posreduje kroz naraciju o romantinoj vezi Ellsberga i aktivistice Patricie Marx. Sam protagonist u maniri autoironine geste, komentira kako je to trenutak u kojem je postao neracionalan zbog ljubavi, zbog ene. U imaginarnoj identifikaciji, upozorava iek, oponaamo drugog ukoliko mu nalikujemo, dok se u simbolikoj identificiramo upravo tamo gdje je on neponovljiv, gdje nestaju slinosti (2002: 153). Isprva se Daniel Ellsberg na antirat-
145
nim protestima koje je pohaao nije osjeao ugodno, da bi ipak zbog ljubavi postao neracionalan. No to nije neracionalna gesta ve upravo promiljena odluka subjekta koji vie nije u mogunosti odbijati identifikaciju s mjestom drugog, identifikaciju sa samim mjestom s kojeg je promatran, tako da se sebi inio dopadljivim i vrijednim ljubavi. Njegov se in moe uiniti autodestruktivnim, a zatim herojskim, no on se na njega odluuje nakon simbolike identifikacije s pogledom samih aktivista i aktivistica. Iskljuen iz Simbolikog, Julian Assange se vraa u Realno kao paranoidna konstrukcija U sluaju WikiLeaks neki su kritizirali projekt zbog nedostatka artikulirane politike. Gdje je kritiki umreena zajednica komentatora? upitao se Geert Lovink. Projektu WikiLeaks, smatra Lovink, nedostaje smjetanje injenica u razumljiv diskurs (2011: 29). Julian Assange za jedne je novi Daniel Ellsberg, a za druge prvi internacionalni dravni neprijatelj. No ono to je simptomatino u diskurzivnom oblikovanju slike najopasnijeg ovjeka na Zemlji jer temeljna razlika izmeu Assangea i svih ranijih zvidaa je internacionalni karakter sluajeva i pravne jurisdikcije nad njim nije njegov politiki, ve upravo njegov navodni moralni skandal. Assange je diskurzivno krojen ne samo kao politiki neprijatelj, ve i nasilnik, silovatelj, pa ak i konfliktni suradnik. Ne upozoravaju li Assangeov karakter, seksualne devijacije, umjesto na moralnu zapravo na politiku blokadu, strukturnu nemogunost utjelovljena otvorenog drutva? Ukoliko je Assange kriminalac ili silovatelj, posljednja optuba (neugodni suradnik) podsjea na kritiku Hakog tribunala na ponaanje Slobodana Miloevia u sudnici. (Suci su ponavljali kako su iznenaeni nepristojnou ovog optuenika za ratni genocid.) Ideologijski uitak je posljednji oslonac ideologije, upozorava Slavoj iek (2002: 173177). Za prolazak kroz drutvenu fantazmu, kljuno je primijetiti kako uitak nije neka osobna fantazija, ve mjesto ideolo-
146
Mediji i kultura
gije, jer je simboliki poredak taj koji proizvodi fantaziju. Ideologijska fantazija jest imaginarna distorzija stvarnih uvjeta, na to je upozorio Louis Althusser. No kako se mogu protumaiti drutvene fantazme poput ove? Hegemonijski poredak nije samo proizvodnja imaginarnog odnosa (WikiLeaks kao dravni neprijatelj), ve je traumatina prazna jezgra simbolikih poredaka razlog da se proizvode imaginarne naracije (Assangeova pohotnost) kako bi se maskiralo nepostojanje bilo kakve simbolike jezgre (otvorenog drutva). Moment interpelacije je onaj trenutak u kojem sami graani poinju brinuti o slici amerikih marinaca u javnosti nakon to WikiLeaks 5. travnja 2010. godine objavljuje snimku Collateral Murder koja prikazuje kako marinci hladnokrvno pucaju po civilima i djeci. Istina je toliko nepodnoljiva da je WikiLeaks optuen ne zbog lai, ve zbog istine koja ugroava dostojanstvo amerikog naroda. Lacan je upozorio kako je Realno poredak koji uvijek podriva Simboliko, a to se iskljuivanje zbiva kao iskljuivanje kljunog oznaitelja (Lacan, 1983d). Ono to je bilo iskljueno iz Simbolikog vraa se u Realno u obliku halucinacijskih pojava. U paranoidnom odbijanju prepoznavanja, nepriznato osjeanje izbija u progoniteljskom tumaenju u vidu negativne verbalizacije (1983b: 83). U sluaju WikiLeaks moralo se iskljuiti vojne monike, politiare, korporacijske elnike, ija je slika toliko neugodna da se morala potisnuti. No potisnuto se uvijek vraa u obliku halucinacija. Jedna takva je i slika moralno devijantnog Juliana Assangea. Teorija ideologije, upozorava iek, jest teorija uitka. Ono to je iskljueno iz Simbolikog (politika nemogunost) vraa se u Realno. to je znaila slika idova, koja je osim politike, ekonomske i religiozne sadravala i moralnu blokadu (lik idova kao pohotnog, impotentnog itd.)? idov je umjesto da bude politika i ekonomska blokada zdravom drutvu figurirao kao onaj izvanjski element, strano tijelo koje unosi trule feti koji porie i utjelovljuje ne neku istinu o idovima, ve upravo strukturnu nemogunost Drutva. Nije li to mehanizam prisutan i u fantazmi pod imenom Juliana Assangea? Optuba WikiLeaks haktivizma oblik je iskljuivanja Simbolikog (koncepta otvorenog drutva) koje se vraa u Realno
147
Slika 15: Collateral Murder (2010), WikiLeaks
148
Mediji i kultura
kao paranoidna konstrukcija haktivista (kao moralno devijantnih). Upravo inzistiranje na gnjusnim detaljima seksualnih epizoda, propitivanje Assangeova totalitarnog stila voenja organizacije temelji su razumijevanja fantazme oko WikiLeaksa. Diskurzivno oblikovanje WikiLeaksa predstavlja sluaj odgaanja razgovora o peer-to-peer strukturi medija koja omoguava dijeljenje informacija. Dokumenti WikiLeaksa dijele se putem p2p mrea koje, za sada, predstavljaju distribuirani kanal slobodnog dijeljenja sadraja, javni prostor govora. No debata se vodi de facto oko pitanja identiteta jedne osobe, to je simptomatiko odgaanje pitanja hoemo li ivjeti u svijetu u kojem su sve informacije dostupne bez hijerarhijskih posrednika, ili svijetu vratara koji filtriraju sadraje na ulazima centraliziranih medija? Julian Assange tako postaje simptom idova jer optuba aktivista kao seksualnog prijestupnika i agresivnog suradnika znai dislociranje pitanja politikog prijestupa, kao toke u kojoj tradicionalna kultura ukljuuje alarm na drutvenoj budilici upozoravajui kako je ovdje rije o monim zabranama koje, ukoliko izostanu, sve postaje upitno. Projekt OpenLeaks skupine suradnika koji su Assangea optuili za autoritarno vladanje, nee objavljivati informacije javno, ve e samo igrati ulogu posrednika doputajui pristup podacima drugim organizacijama kojima bi te informacije mogle biti vane (medijima, nevladinim organizacijama, itd.). Drugim rijeima OpenLeaks, koji je nastao kao poruka Assangeu da odstupi, uope nee biti otvoren. Rije je o kompleksnijem sluaju od sukoba tradicionalnih i emergentnih kultura, jer je alternativna kultura WikiLeaksa koja je doivjela odbacivanje ne samo tradicionalnih kultura, ve i samih kultura otpora. Geert Lovink je optuio projekt kao nedemokratski, jer je Julian Assange neovisni haker ija se ozloglaenost i ugled uvelike stapaju s WikiLeaksom, pri emu se zamuuje razlika izmeu onoga to WikiLeaks ini i za to se bori, te Assangeova poprilino burnoga privatnog ivota (Lovink, 2011: 30). No je li upravo to stapanje osobnog ivota i dravniko-korporativnih tajni problematino? Prekomjernosti i poremeaji normalnog stanja stvari koje
149
Slika 16: Julian Assange i Mark Zuckerberg, prema magazinu Time, osoba 2010. godine.
150
Mediji i kultura
je drutvo pripisalo WikiLeaksu i Julianu Assangeu simptomatino pleu na granici izmeu privatnih podataka i dravnikih tajni. Postoji zanimljiva paralela izmeu Juliana Assangea i Marka Zuckerberga koja eli ukazati kako je rije o personama koje cijene slian tip drutvene transparentnosti. Zuckerbergov se pogled na kraj osobne privatnosti Dougu Saundersu ini znaajno slinim u svojoj filozofiji i uinku pogledu Juliana Assangea na privatnost vlada (2010). Saunders tvrdi da obojica kreiraju suvremeni Panoptikon, zalaui se za isti tip radikalne transparentnosti sveprisutan osjeaj da neprestano sjedimo u dnevnoj sobi, dok netko u nas pilji preko puta. No nije li upravo strah od ugroavanja privatnosti, najvea neoliberalna prijevara podvala korisnicima koji usprkos jednoj od najglobalnijih paranoja pedofiliji svojevoljno uitavaju slike i snimke svoje djece? Kako je mogue da, iako je medij diskurzivno oblikovan kao opasan, on raste i snai se upravo na udnji za dijeljenjem, odailjanjem itavog ivota lifestream platformama? Jednostavno bi bilo zakljuiti kako je ova manipulacija mogua zato jer su elje nametnute, jer korisnici ne znaju to ine. Kompleksnije bi bilo primijetiti kako je i ovdje na djelu jedna drutvena fantazma koja subjekte izjednaava s korporacijama i vladama. Zuckerbergova misija da uini svijet otvorenim, elja da svaki subjekt postane transparentan, motivirana je eksploatacijom privatnih podataka, dok je motiv projekta WikiLeaks uiniti transparentnim vlade i korporacije. Na ovoj Saundersovoj omaci temelji se jedna od najrairenijih fantazma Mree ona o ugroavanju privatnosti, pretvaranju Mree u novi Panoptikon. Ta se fantazma o brisanju granice privatno/javno, temelji na jasnom adresatu subjektu mree (nama koji se tamo nalazimo) i mutnom manipulantu. Tko je taj koji nas promatra? Fantazma poiva na slici kako nepoznat netko, promatra nae opscene fotografije. Ta sublimna slika igra ulogu ukradenog pisma u pripovijetci Edgara Allana Poea u kojoj svi nastavljamo zuriti u stol, ne primjeujui pismo na njemu. (U tom pismu pie: Korporacije ne zanimaju subjekti, niti njihove opscene fotografije, ve konzumenti i njihova kupovna mo.)
151
Facebook radikalna transparentnost U korporaciji Facebook koriste termin radikalna transparentnost kako bi istaknuli elju korisnika da sve svoje podatke uine javnim, ali ujedno i kako bi naglasili pristup korporacije pitanju privatnosti. Od 2009. godine korisniki profili vlasnitvo su tvrtke Facebook. Korporacija od 2007. godine poinje s prikupljanjem informacija o aktivnostima svojih korisnika na drugim mrenim stranicama, kako bi omoguila personalizirano oglaavanje. Nakon tzv. Beacon skandala sustav nadzora jo uvijek funkcionira, iako ga je mogue iskljuiti. Mark Zuckerberg je stav svoje kompanije obrazloio u intervjuu 2009. godine:
Ima jedan identitet Dani u kojima smo stvarali razliite slike za svoje prijatelje na poslu ili kolege i druge ljude koje poznajemo vjerojatno vrlo brzo dolaze kraju Posjedovati dva identiteta je primjer nedostatka integriteta (Kirpatrick, 2010: 199).
Radikalna transparentnost je doivjela kritiku mnogih koji su smatrali kako je rije o napadu na privatnost korisnika. Ljudi ele kontrolirati svoj digitalni identitet, upozorava David Kirpatrick u studiji o Facebooku (2010: 202). Kirpatrick e zakljuiti kako je nepotovanje privatnosti tipini brucoki pristup privatnim podacima koji e uasnuti one u zrelijim godinama. Problem je tvrdi Kirpatrick to Facebookovi menaderi (jo) ne razumiju da neke stvari treba zadrati za sebe. Niz je primjera privatnih razotkrivanja koja mogu biti neugodna kao to je to sluaj pisca Obaminih govora koji se naao u ozbiljnim problemima nakon to je u javnosti objavljena njegova fotografija na kojoj dira grudi kartonske statue Hillary Clinton. Iako se i u ovoj studiji kao i u filmu o njemu, Zuckerberga prikazuje kao geeka slabe socijalne inteligencije, Zuckerbergov uspjeh u potpunosti se temelji na njoj (dok su njegove informatiarske vjetine sporedne). Mark Zuckerberg je Henry Ford naeg vremena. Te-
152
Mediji i kultura
meljno konzervativna ideja kako je posjedovati dva identiteta primjer nedostatka integriteta temelj je uspjeha jer poiva na zapaanju da se ljudi ele izloiti. Rije je o prepoznavanju autentine ideje povezivanja, dijeljenja, udnje nomadskog subjekta da komunicira i da se povezuje, proizvodi i organizira i odailje svoj ivot. No da bi komercijalni Facebookov model bio uspjean on mora distorzirati autentinu ideju povezivanja. Facebookov problem zapravo nije problem radikalne transparentnosti kao pogreke mladog Zuckerberga koji ne shvaa kako je transparentnost nekad opasna. Problem je upravo suprotan, a to su ogranienja i zabrane pornografije i anonimnosti, koja ukazuju na to to se eli uiniti transparentnim, a to ne. Korporativna politika poiva na neproporcionalnosti izmeu pravila koja vrijede za subjekte i korporacije. Svojevoljna izloenost subjekta ne znai i izloenost korporativno-etatistikog Panoptikona koji tu izloenost eksploatira. Korporacija se pokazuje radikalno netransparentnom u svojoj definiciji to znai izloenost njihovih korisnika. Radikalna transparentnost nije uistinu provedena na svim instancama. Komercijalizacija profila znai temeljno ugroavanje privatnosti jer je privatnost ugroena ne u odnosu na druge subjekte, ve u odnosu na korporacije i dravu. Pitanje odavanja privatnih podataka treoj strani, gaenja politikih skupina na Facebooku, a pogotovo pitanje privatnosti odbacivanje mogunosti da se neto kae bez konzekvenci pitanja su oblikovanja javnog prostora. No vanost uloge Mree kao javne sfere esto se svodi na pitanje hoe li fotografija poznate linosti u kompromitirajuoj pozi doi do javnosti.28 Primjerice, mnogi su nezadovoljni Facebookovim drutvenim alatima koji su jo u fazi testiranja. Alati bi izvjetavali o tome to korisnik koji ih je odluio instalirati na svoj Facebook ita u asopisu The Guardian ili Washington Post. Tako bi se automatski, bez odobrenja korisnika, na zidu pojavio naslov lanka iz ovih novina
28
Odluka njemake vlade da proglasi gumb svia mi se (like) ilegalnim poiva na temeljnoj zatiti osobnih podataka jer taj gumb omoguava praenje korisnikove aktivnosti na Mrei to je strukturalno praenje vanije od sadraja objavljenih na neijem profilu.
153
koje itamo. Takva bi transparentnost, boji se Winer, mogla zavriti razvodima, pa i tubama, ukoliko bi se takvo praenje proirilo na sve to korisnik na Mrei ita (Winer, 2011). Oni istrauju informacije o tebi kako bi ih objavili, upozorava Winer (2001). Lifestream-kanali se uistinu brzo razvijaju, mnogi su zadovoljni jer im oni omoguavaju da automatski objavljuju svoje podatke na Mrei. (Poput Coca-Colinog FaceLook kioska za prepoznavanje lica.) Lifestream tehnologije podsjeaju na kontrolu drutva Velikog brata. No postoji velika razlika izmeu svojevoljnog objavljivanja privatnih podatka i netransparentnog komodificiranja privatnih podataka. Subjekti se uistinu mogu dovesti u nezgodan poloaj zbog greke u menaderiranju lifestream kanala (poput objavljivanja fotografija s tuluma na pogrenoj mrei ili slanje e-mala efu koji je bio namijenjen kolegi). No kontrola subjekata poiva na netransparentnom ponaanju drava i korporacija koje komodificiraju te podatke. Komodifikacijske prakse profitno su usmjerene i nije im cilj (iako se to moe desiti) javno sramoenje subjekata. Dapae, one subjektima najee nude jednu simboliku identifikaciju, u kojoj se subjekti sami sebi ine dopadljivima. No hegemonijski moment je onaj u kojem korisnici pristaju biti robom, kada im se personalizirano oglaavanje ini praktinim. No istovremeno se nastavljaju baviti pitanjem je li stavljanje privatnih informacija na Facebookov zid opasno? Ideologija se prakticira kao naturalizacija razlike izmeu transparentnosti subjekata i etatistiko-korporativnih sustava za praenje subjekata. Ta razlika je razlika u nainu na koji ove prostore svojim djelovanjem apostrofiraju Julian Assange i Mark Zuckerberg. S jedne stane Julian Assange je rtva brisanja razlike izmeu privatne i javne sfere, zbiljska rtva Foucaultovog disciplinarnog pogleda koji ga na sve naine kategorizira u odnosu na normativno ponaanje nalazei potvrdu za njegovu politiku monstruoznost u njegom privatnom ivotu. Granica javnog i privatnog, koja je prijeena na sudu, brisana je zbog Assangeova simbolikog, a ne politikog prijestupa shvaanja javnosti kao prostora u kojem korporacije i vlade, a ne pojedinci trebaju biti izloene
154
Mediji i kultura
pogledu. S druge strane Mark Zuckerberg razvija ideju o radikalnoj transparentnosti imajui na umu transparentnost pojedinaca kao novi oblik super-eksploatacije. Pitanje ugroavanja privatnosti na Mrei diskurzivno se oblikuje kao pitanje mogunosti curenja privatnih skandala, razotkrivanja neugodnih detalja iz privatnog ivota. No ove privatne neugodnosti nisu u izravnoj vezi s korporacijsko-etatistikim praksama kontrole. Ovakvo diskurzivno oblikovanje problematino je ne zato jer nema razlike svaki je medij jednako opasan, ve upravo zato jer je Mrea medij drugaiji od institucionalnih medija. Za razliku od dnevnih novina u kojima bi fotografija pisca Obaminih govora mogla procuriti jedino ukoliko bi ga paparazzi uhvatili na djelu, ovdje je njegovo razotkrivanje, djelomino, svojevoljno (Facebook prijatelj moe dijeliti treim stranama nau fotografiju objavljenu na privatnom Facebook profilu). Moe li se pitanje privatnosti postaviti kao pitanje povjerenja meu prijateljima? To su vrlo neugodne situacije, no one ne adresiraju probleme javne sfere iz koje je izgnana anonimna komunikacija (kao mogunost javnog govora u totalitarnim reimima), a u kojoj se eksploatira subjekte i meetari njihovim osobnim podacima. Iako se to meetarenje u javnosti prispodobljuje fantazmatskom slikom perverznog aparatika koji nas promatra u najneugodnijim pozama, zapravo se meetarenje odvija u obliku algoritma koji nije programiran kako bi istraivao perverzije subjekta, ve kako bi potaknuo potronju. Ukratko, napad na privatnost ne predstavlja radikalna transparentnost korisnika, ve radikalna netransparentnost Facebooka. Realni napad na privatni prostor (ciljanim i personaliziranim oglaavanjem) je upravo u sukobu s WikiLeaksovim razumijevanjem radikalne transparentnost koja je transparentnost ne pojedinaca, ve korporacija i drava. Na toj se zamjeni temelji manipulacija drutva kontrole. Ono to drutvo kontrole (kako je novu fazu disciplinarnih drutava nazvao Gilles Deleuze) nudi je transparentnost osoba, a ne drava i interesnih skupina. Nije nemogue zamisliti kako WikiLe-
155
aks objavljuje Facebookovu komunikaciju s egipatskim aparatikima za vrijeme narodne revolucije ili razgovor Davida Camerona s Facebookom. No u dijelu javnosti stvorio se dojam kako je upravo WikiLeaks, a ne Facebook dio najvee do sada smiljene globalne zavjere. Dok se kalkulira s tom paranoinom interpretacijom, Facebookova zabrana anonimne komunikacije nailazi na preutno odobravanje korisnika. U hegemoniji dominantnih mrenih kultura odjekuje krilatica aktualna u doba McLuhanove galaksije: ukoliko vam se ne svia program, prebacite na drugi. Kao i u doba televizije, to nije tako jednostavno.
III. Tri novomedijska oka u Hrvata 157
III. Tri novomedijska oka u Hrvata
158
Mediji i kultura
Uvod U hrvatskim medijima se od sredine dvijetisuitih vodi intenzivna debata oko Mree kao javnog prostora. Ta je debata obiljeena dualizmom za i protiv Mree, a oba se izvoda temelje na pitanju utjecaja medija. Digitalni mediji i Mrea esto se smatraju opozicijom tradicionalnim medijima, demokraciji, obrazovanju. Postavlja se pitanje uinaka medijskih tehnologija na drutvo, kulturu i politiku. Ovdje su odabrana tri rana novomedijska dogaaja, koji demonstriraju probleme okvira te debate i ukazuju na ogranienja tehnodeterministikog promiljanja odnosa medija i drutva. U njima se reflektira problem okvira koji ograniava drutvenu analizu medija, a posljedino takav pristup ne dozvoljava uvid u borbu tradicionalnih, opozicijskih i alternativnih kultura ukljuenih u definiciju uloge medija. Diskurzivno se oblikovala kriza ili smrt medija, kao eshatoloki moment konane drutvene degradacije. U sluaju objavljivanja lanog intervjua s tadanjim premijerom Ivom Sanaderom naglaavala se devalvacija novinarstva koja se zbiva u trenutku kada se novinari neprofesionalno poinju koristiti e-mailom kao zamjenom za ivi razgovor. Zbog nedostatka fizikog tijela, kritiari su naglaavali, ne moe se voditi ozbiljan razgovor. U sluaju curenja privatne pornografske snimke pjevaice Severine Vukovi isticalo se ugroavanje privatnosti putem mogunosti krae digitalnih podataka. U sluaju cenzure i kritike blogova u sreditu je bilo kriminaliziranje Interneta i anonimnog subjekta. U toj debati zaobilazila su se pitanja ekonomije razmjene informacija, redefinicije uloge intelektualnog vlasnitva, komercijalizacije platformi za javnu komunikaciju i u konanici, zapravo i temeljno pitanje Mree kao javne sfere. U analiziranim sluajevima ukazat e
160
Mediji i kultura
se kako medij nije djelovao autonomno. Nije to pokuaj da se dokae kako je sve isto i da se novi mediji ni po emu ne razlikuju od starih, ve da se uputi kako je medij vaan element analize drutva, ali ne kao autonoman imbenik promjena, ve simptom koji ukazuje na politike i ekonomske korijene promjena, kao i simptom u drugom smislu, partikularni element koji potkopava temelje vjerovanja u utjecaj tehnologije. Severinin pornografski video kao dar distribuiranog medija Privatna pornografska snimka jedne od najpopularnijih pjevaica u regiji se pojavila na Mrei u lipnju 2004. godine. Taj dogaaj oznaio je poetak debate o utjecaju Mree na hrvatsko drutvo i njegove subjekte. Debata oko ovog sluaja je uputila na barem tri neuralgine toke koje e se perpetuirano pojavljivati u slinim debatama. Prvo, sluaj je pokazao strukturalno nerazumijevanje medija, distributivne strukture Mree i nematerijalnog karaktera digitalnog zapisa. Drugo, razumijevanje tehnologije pojavljuje se u tipinoj deterministikoj interpretaciji opasnog utjecaja medija. I tree, dogaaj je uputio na jedan od aktualnih drutvenih antagonizama danas, antagonizam izmeu p2p mrea i industrije zabave. Prvo, medijski diskurs je apostrofirao digitalnu snimku kao materijalni medij. Dogaaj i njegova diskurzivna izvedba su simptomatino bili okupirani terminom distribucija koji u sferi distributivne Mree ima sasvim drugaije znaenje od znaenja distribucije fizikog medija. Jedan je od Severininih odvjetnika izjavio: Vjerujemo da e sud reagirati odmah i naloiti unitavanje materijala i zabranu distribucije1. Policija je i potvrdila ovo nastojanje ustvrdivi kako je nakon razgovora sa Severinom spremna zapoeti zaustavljanje lanca distribucije. Sama pjevaica apelirala je na one koji su u posjedu
1
Odvjetnik Severine Vukovi u Veernjem listu 3. lipnja 2004.
snimke da je vrate ili unite i da je dalje ne distribuiraju2. No p2p dijeljenje torrent dokumenata proces je fragmentirane identifikacije mrenih lokacija, a ne distribucije snimke u cjelini. Takva distribucija, temeljena na arhitekturi Mree, omoguava izravno povezivanje korisnika. No struktura medija, istovremeno, onemoguava lociranje prekritelja, lopova koji je ukrao snimku. Potraga za krivcem zaustavila se na procesuiranju portala Index.hr koji je objavio vijest o postojanju video snimke. Mnoge su institucije, meu njima i Hrvatski helsinki odbor, optuile Index zbog krenja ljudskih prava zbog objave snimke. No Index nije objavio ni poveznicu na torrent-datoteku za dijeljenje snimke, ve vijest o postojanju p2p mrea na kojima se snimka moe nai. (Ovdje ne ulazimo u novinarsku etiku i mogue naine na koje novinari mogu reagirati u slinim situacijama.) Samo je nerazumijevanje strukture medija, aktualiziralo razliku izmeu centraliziranih i decentraliziranih medija izmeu vertikalne, hijerarhijske organizacije i horizontalne organizacije. Pojava Severininog porno videa dogaaj je koji je oko milijun korisnika naveo na ilegalnu distribuciju snimke. Sluaj je pretvorio legaliste u kriminalce, jer su korisnici sami, postali ilegalni distributeri sadraja. U jeku dogaaja bilo je vie od 530 izvora za taj video (prema podatku na grupi hr.alt.seks). Mrea je djelovala nehijerarhijski, ne kao institucija koja bi se suoila s moralnim pitanjima objave takvog materijala, ve kao rizom kojim se informacije ire mimo vratara, urednika, odgovornih nadzornika. Inzistirajui na sadraju, nije vidljivo kako je ovdje krivac struktura. Locirati vrata koja su prva propustila snimku nemogue je, kao niti otkriti vratara. Svi pokuaji otkrivanja poinitelja i kaznenog gonjenja koje su poduzele institucije, mediji i privatni odvjetnici propali su, a sluaj se sveo na otkrivanje poinitelja kaznenog djela krae osobne video kazete. Pretpostavlja se kako je serviser kopirao dokument sa Severininog diska, tako da je jedino tog agenta (eventualno) mogue procesuirati. No nije mogue zaustaviti distribuciju.
2
Severina Vukovi, Novi list, 4. lipnja 2004.
162
Mediji i kultura
No, druga neuralgina toka ovog sluaja, upuuje na dosege i karakter debate o Mrei kao tipinoj deterministikoj interpretaciji utjecaja medija. Curenje privatnih snimki, osobnih podataka artikulira se u javnosti kao posljedica kaotine strukture medija koji je po sebi sklon manipulaciji. S ovim sluajem u hrvatskoj javnosti zapoinje vladavina diskursa o brisanju razlike izmeu javnog i privatnog, kao imanentnoj karakteristici medija. Te e istine kulminirati u sluajevima virtualnog Sanadera i cenzurama blogova. Ovaj je dogaaj imao, to su mnogi cinino apostrofirali, edukativnu funkciju (Severina je podigla razinu informatike pismenosti, pie u Veernjem listu 3. lipnja 2004. godine), no on je ustoliio neka znanja koja ne nalaze potvrdu u samoj strukturi medija. Ta su znanja duboko prisutna u strukturi osjeaja. Iako je ovdje rije o privatnoj snimci, ili upravo zato, ovaj dogaaj ukazuje na to kako je pitanje darovne ekonomije, kako je praksu dijeljenja nazvao Richard Barbrook (2002), puno kontroverzi i toaka nesporazuma, koje se slamaju u jednostavnim ocjenama za i protiv Mree, a koja ukazuju kako je pitanje privatnosti i naina na koje se ona moe zatititi povezano s pitanjem arhitekture medija i kulturnim industrijama koje ne uspijevaju kontrolirati distribuciju svojih proizvoda. Trei razlog zbog ega ovaj dogaaj postaje simboliki vaan trenutak inicijacije hrvatske kulture u globalnu debatu o ulozi Mree, jest uvid koji on prua u sukob izmeu dominantne kulture i emergentnih alternativnih kultura Mree, p2p mrea za razmjenu glazbe, knjiga, filmova, softvera i kompjutorskih igara. U ovom sluaju postaje oit jaz izmeu otvorene Mree koja uvodi ekonomiju virtualnih darova i industrije zabave koja se temelji na proizvodnji i distribuciji istovjetnih kopija. Taj je sukob postao vidljiv u trenutku kada su odvjetnici odluili Severininu amatersku snimku klasificirati kao umjetniko djelo, a kako bi ju zatitili autorskim pravom. Reakcija je naravno, paradoksalna, jer svima je jasno da je rije o amaterskoj pornografskoj snimci, no istovremeno ova je reakcija tradicionalnih medijskih industrija na ugroavajuu strukturu p2p mrea simptomatina. Ono to odvjetnici pokuavaju jest snimku vratiti u posjed tradicionalne ekonomije industrije zabave, ija mo poiva na pro-
izvodnji originalnih kopija. Strategija odvjetnika poiva na tradicionalnim modelima zatite autorskih prava koja su definirana u eri formacije glazbene i filmske industrije. To ograniavanje znai kriminalizaciju korisnika distributera kao i kriminalizaciju p2p mrea. Nedavnim amerikim prijedlozima zakona SOPA i PIPA i trgovinskim sporazumom ACTA ini se da je neizbjeno kako emo u budunosti svjedoiti takvom ograniavaju. Kako bi perpetuirale svoju mo tradicionalne industrije virtualnu sferu ekonomije obilja (filmova, glazbe, knjiga, igara i softvera) pokuavaju redefinirati na nain na koji je ekonomija oblikovana u materijalnoj sferi proizvodnje fizikih kopija. Rije je o oitom nastojanju industrije da ogranii mogunosti neogranienog dijeljenja. No ono to je problematino jest hegemonija kao spontani pristanak podreenih kultura na smjer koji su nametnuli vodei, kako je Gramsci definirao ideologiju. Borba suprotstavljenih kultura p2p mrea i industrije zabave borba je etatistiko-korporativnih potreba koje se esto prikazuju kao opedrutvene. Legislativa, a meunarodni sporazum ACTA je najrecentniji primjer, brani navodnu potrebu ograniavanja zatitom korisnika. Ograniavanje distribuirane strukture Mree legitimira se pravima djece (kao u sluaju Zakona o pristojnosti komunikacije), itd. Moe se postaviti pitanje znai li slobodan pristup privatnim pornografskim snimkama poetak slobode medija u Hrvatskoj? Ako je svaka informacija na Mrei dar kako je to tvrdio Richard Barbrook, jesmo li mogli politiki pametnije iskoristiti dar distribuiranog medija? No to ako je samo pitanje za to koristimo dar virtualnih medija duboko pogreno? Nije li dogaaj koji stoji na poetku transformacije hrvatskog medijskog diskursa prema modelima distribuirane strukture medija upravo pravi dogaaj jer nas podsjea na traumatinu jezgru otvorenog medija. Ovaj sluaj poput slinih okantnih i traumatinih dogaaja ispituje granice tolerancije same ideologije medija kao univerzalnosti bez totaliteta. On nas podsjea na to da Mrea jest otvorena, ali se njezine partikularne perspektive meusobno ne mogu tolerirati. Slini kontroverzni dogaaji na Mrei esto se tumae kao otkloni od demokratine, univerzalne matri-
164
Mediji i kultura
ce. Optimisti tada tvrde da se to moe regulirati (poput Michaela Wescha), dok pesimisti smatraju da se od Mree nije moglo vie niti oekivati, jer je ona u sebi nedemokratina (zbog svoje vojne povijesti i sl.). No nije li Mrea inkluzivno mjesto i zato mjesto na kojemu se podaci dijele bez obzira na njihov sadraj? Jean Baudrillard hiperrealno je stanje opisao kao pornografiju dogaaja. Pornografija je opscena ne zbog reprezentacije opscenog sadraja ve zbog strukture medija koja omoguava bombardiranje dogaajima, ekstazu komunikacije u kojoj se vie ne komunicira ni o emu ve o komunikaciji samoj (Baudrillard, 2001a). No danas je situacija gotovo obrnuta. Utopijske interpretacije Mree slave YouTube video Numa Numa koji je reproduciran preko 700 milijuna puta, ne zbog njegova sadraja, ve strukture koja ga je omoguila. Sama struktura medija (Mree) se smatra demokratinom, jo jednim stupnjem u emancipaciji artefakta od aure, procesom koji je Benjamin locirao u doba mehanike reprodukcije koja je omoguila da svi konzumiraju sadraje, dok sada svi mogu i proizvoditi sadraje. Kada je struktura postala demokratinom, zavladala je pornografija, ali ne pornografija dogaaja i ekstaza komunikacije, ve prava pornografija sadraja. Utopijski odgovori na pitanje ako je Mrea utopijski prostor, zato se tu uglavnom dijeli pornografija? naglaavaju alternativne primjere aktivistike upotrebe Mree. No ukoliko se Mrea smatra alatom demokratizacije, jo uvijek ostaje pitanje zbog ega je to alat manjine dok veina konzumira pornografiju? Zbog toga nije dovoljno naglasiti potencijale digitalnih medija i Mree kao alata kulture otpora, ve je potrebno okrenuti stvari i zakljuiti kako je Mrea otvorena i upravo zato naseljena pornografijom. Sluaj Severinine snimke spojio je dva kljuna momenta u raspravi o slobodi na Mrei. Pitanje privatnosti i pitanje ugroavanja autorskih prava. Ta se dva pitanja ovdje ine gotovo sluajno povezana injenicom da odvjetnici proglaavaju pornografsku snimku umjetnikim djelom. No zahtjev tradicionalnih industrija zabave za ograniavanjem distribuirane arhitekture Mree zbog ugroavanja autorskih prava i inae se legitimira opim dobrom, dobrom poje-
dinca (autora) ili zatitom privatnosti. I zatita autora (od nedozvoljenog kopiranja i dijeljenja) i zatita privatnosti (curenje privatnih snimki) pojavljuju se kao legitimacijski diskursi kapitalizma, simbolike maine koja naturalizira komodifikaciju svih iskustava.3 Tu se pojavljuje tipian legitimacijski diskurs ekonomije javnog i privatnog. Iluzija poiva na legitimaciji kako je neka prava potrebno ograniiti zbog opeg dobra, kao to su to dobra drave ili pojedinca. (U sluaju WikiLeaks se javnost konsolidirala oko zakljuka kako je neka prava potrebno ograniiti ukoliko ona ugroavanju drave; dok je David Cameron pozvao BlackBerry da ogranii komunikaciju, kako bi sprijeili nasilje na ulicama.) Odgovor tradicionalnih kultura. Cenzura blogova Dok je prvi dogaaj, distribucija Severinine privatne snimke ustanovio tezu distribuirana struktura medija kao praksa slobodnog dijeljenja je ugroavajua za tradicionalnu industriju zabave, druga serija dogaaja koju pratimo tijekom 2005. i 2006. godine, predstavlja svojevrsnu antitezu uzvraanje udarca tradicionalnih institucija. (Auto)cenzure blogova u ranoj fazi mrene kulture u Hrvata, kada je zavladao jedan oblik blogerskog booma, ukazale su na aktualna polja pregovora. Jedan odgovor tradicionalnih struktura na emergentne oblike komunikacije bile su disciplinarne edukacijske mjere. Promatrajui strukturu Mree, a pogotovo metode nadzora drutva kontrole, ove su metode djelovale tek simboliki. Ipak neki su subjekti bili disciplinirani. Uenici Prve rijeke gimnazije i XVIII. gimnazije u Zagrebu su tijekom 2005. i 2006. godine kanjeni ukorima jer su na blogovima ocjenjivali svoje pro3
S druge strane to je simbolika maina koja naturalizira komodifikaciju svih iskustava, pa tako i seksualnih. Zbog toga su proglasivi snimku umjetnikim djelom, odvjetnici ukazali i na to kako je za industriju zabave ugroavanje privatnih sloboda jedne osobe problem ugroavanja autorskih prava.
166
Mediji i kultura
fesore. Etatizacija komunikacije je krila ustavotvorna prava poput staljinistikih procesa drava je zabranila javni govor. Dravni tajnik Ministarstva obrazovanja upozorio je kako e svaki takav sadraj biti uklonjen, a uenici kazneno gonjeni.4 Ovo je samo jedna od mnogih reakcija tradicionalne kulture na nove komunikacijske prakse. No sukob se ne moe detektirati kao sukob dviju generacija (David Kirpartick je zakljuio kako je to razlika izmeu oputenih brucoa i starijih koji razumiju da je neke stvari bolje ostaviti za sebe). esto se u diskurzivnim pregovorima oko znaenja tehnologije implicira neutemeljena generacijska podjela. Taj popularan pristup zanemaruje kako je, primjerice, Facebook zapravo medij odraslih vie je korisnika Facebooka starijih od pedeset i pet godina nego srednjokolaca.5 No i profesori i profesorice, kada postaju subjekti u drutvenom prostoru distribuiranog dijagrama, i istovremeno graani disciplinarnih institucija (obrazovnog sustava, tiskanih medija, itd.) podlijeu represiji. U tom je razdoblju bio aktualan i sluaj profesorice koja se na svom blogu poalila na teke uvjete rada u koli zbog ega je dobila otkaz (koji je ipak povuen nakon to je javnost reagirala). Nije naravno niti rije o tome da bi mentalitet centraliziranih medija i institucija podravao krenje ustavnog prava na slobodu govora, prije je rije o klasinoj moralnoj panici stanju u kojem se epizodu, osobu, grupu ili grupu osoba definira kao prijetnju socijalnim vrijednostima i interesima (Cohen, 1980: 9). Moralna panika se jav4
Sadraji bloga mogu biti brisani ukoliko se poalje poruka sistemadministratoru, a ako je to drastinijeg oblika onda se moe prijaviti i policiji. Policija e od sistem-administratora traiti adresu, uspostaviti kontakt s T-Comom, dobiti podatke i moe dati prijedlog za podizanje kaznene prijave, elimir Janji, HRT Dnevnik, 14. oujka 2006. Prema podacima statistike koju Facebook nudi, broj korisnika mree starijih od pedeset i pet godina je u samo est mjeseci narastao od jednog na est milijuna korisnika. Kada su se odrasli poeli sluiti ovom mreom, broj srednjokolaca i studenata je poeo opadati (Kirpatrick, 2009).
lja kada drutvo nije u mogunosti savladati neke novosti. Iznenadna zamjena pozicija (uenici koji ocjenjuju profesore) provocirala je javni odgovor tradicionalnih kultura koje na blogere reagiraju slino kao na supkulturne skupine. (Stanley Cohen je u studiji Folk Devils and Moral Panics analizirao moralnu paniku promatrajui reakcije na pojavu modsa i rokera.) Moralna panika igra vanu ulogu u ideolokoj kontroli, jer rije je o jednoj od osnovnih formi ideologijske svijesti putem koje se stekla podrka tihe veine za narastajue prisilne mjere drave, te koja prua legitimitet vie nego uobiajenoj primjeni kontrole (Hall, 1978:221). Obrazovne institucije kao klasine gutenbergovske institucije koje doivljavaju krizu u eri digitalno-mrenih medija fabriciraju svoju mo, no ipak djeluju u prostoru pregovora o znaenju medija na nain legitimacije prisile. Zbog toga su se uglavnom u sluajevima represija tradicionalnih kultura autori odluivali na autocenzuru, povlaei sadraje s Interneta.6 Gaenje blogova ili moralni progon autora tijekom 2005. godine, nije se sluajno odigrao u sferi kulture i ekonomije Gutenbergove galaksije obrazovnog sustava u kojem se obrtanje pozicije ocjenjivaa doivjelo kao ugroavanje autoriteta. Strukturalno Mrea ne podrava centralizaciju, pa je i cenzura oteana. Osim to nije lako dokazati
6
Ne samo drava, ve i korporacije reagiraju na nain tradicionalnih kultura. Hegemonija korporacija je omoguena instrumentalizacijom represivnog aparata drave. Takva se sprega odigrala u sluaju blogera koji je pod pseudonimom T-Zombix sustavno kritizirao monopolistiki karakter korporacije T-Com. U jednoj je situaciji T-Zombix na svojim stranicama objavio kratku animaciju u kojoj se korporacijski logo T-Coma pretvara u nacistiku svastiku. Policija je naredila uklanjanje satirine animacije, a ovo je krenje prava na javni govor legitimirano velianjem faistikih simbola. Zakonski je zabranjeno irenje nacionalne, rasne, spolne mrnje ili iznoenje moralno i politiki dvojbenih stavova. No ova instruirana akcija evidentno je zlonamjerno tumaenje simbolike geste, s obzirom da je oito kako nije bilo rije o velianju faizma. Sluaj nudi uvid u tipian odgovor tradicionalnih kultura koji je disciplinaran, ali dugorono neuinkovit.
168
Mediji i kultura
tko stoji iza neke izjave ili sadraja na Internetu, mogue je beskrajno perpetuiranje kopije neke stranice. Zato, cenzura blogova kao jedan od nekoliko dogaaja koji su u Hrvatskoj devedesetih obiljeili debatu o Mrei, predstavlja tradicionalni odgovor na emergentne kulture. Danas se u polju, koje je do sada bilo rezervirano za tradicionalne kulture, pojavljuju novi legitimacijski diskursi. Pobornici Bolonjske reforme pozivaju se na digitalnu generaciju i druge pseudo-progresivne diskurse. (Dananja su djeca digitalna, a kolski nam je sustav ostao analogan upozorava rektor rijekoga Sveuilita Pero Luin u Jutarnjem listu 21. prosinca 2011. godine.) Marshall McLuhan je edukacijske sustave nazvao retrovizorima, jer su to umirui i zastarjeli sustavi utemeljeni na literarnim vrijednostima i fragmentiranim i klasificiranim podacima, potpuno neprikladnima potrebama prve televizijske generacije (McLuhan, 1969). No ti se diskursi mijenjaju, diskurs tradicionalne kulture koji nalazimo u reakciji na blogere u hrvatskom obrazovnom sustavu, danas se sukobljava s diskursom drutva kontrole. Novi edukatori i sami primjeuju kako je sustav neprilagoen novoj generaciji koja je odrasla s PC miem, daljinskim upravljaem, mobitelom, iPodom i drugim elektronikim ureajima za komunikaciju i zabavu (Pero Luin, Jutarnji list, 21. prosinca 2011.). Drutvo kontrole, kako je stadij u kojem se nalazimo nazvao Gilles Deleuze, disciplinira svoje subjekte na nov nain. Post-panoptikon ne funkcionira vie putem institucionalnog centraliziranog pogleda. On vie ne funkcionira poput Benthamova Panoptikona kao arhitekturalnog prikaza sustava, karte, dijagrama moi, odnosa prema subjektima gdje je, kako je to Michael Foucault u djelu Nadzor i kazna opisao, disciplina uspostavljena kroz male tehnike mnogostrukih i meusobno ukrtenih nadgledanja, pogleda koji vide ne bivajui vieni (Foucault 1994: 176). Autocenzure blogova jo uvijek funkcioniraju na nain discipliniranja subjekata gdje oni pod jednim oblikom pogleda odluuju popustiti. Danas se u polju emergentnih kultura pojavljuju novi oblici ne samo legitimacijskih diskursa, koji se pozivaju na digitalno doba, ve i stvarnih kontrola koje se temelje na kvantifikaciji svega, u kojoj su subjekti (uenik, student, zaposlenik u korporaciji, itd.) pod
neprestanim treningom. Disciplinarne institucije, meu kojima i kole i fakulteti, pokazuju sklonost novom, menaderskom obliku kontrole, sustavu u kojem je, pie Deleuze, korporacija zamijenila zatvor, od kraja osamnaestog stoljea analogijski model disciplinarnog drutva. U nacrtima zakona za visoko obrazovanje danas se spominju dekanimenaderi, a trite kao nuan, iako nepopularan regulator. Emergentne kulture u hrvatskom obrazovnom sustavu djeluju u okviru novih monih ideolokih koordinata. Gilles Deleuze je predvidio kako e kontrola biti odgovorna za predaju i poraz kole korporaciji, gdje e trening zamijeniti obrazovanje (1990).7 Odgovor tradicionalnih kultura u tim ranim danima pregovora oko drutvenog znaenja Mree, bio je nezgrapan pokuaj konvergiranja procesa decentralizacije. Diskurs tradicionalnih kultura jo uvijek se obraao disciplinarnim metodama. Jedan od osnovnih politikih principa informatike kontrole je fleksibilnost, proizvod postindustrijskog drutva u kojem smo svi zatoenici, kako tvrdi Deleuze, ne fizikih zatvora, ve drutva numerikog oblika nadzora (Deleuze, 1990). Umjesto zabrana, nove metode drutva kontrole temeljene su na strukturalnim ogranienjima. Cenzura u klasinom smislu (uklanjanje sadraja) pripada psihodinamici tiskanih medija jer ona poiva na moi vratara, cenzora da odlue o prikladnosti sadraja. Cenzura kao oblik totalitarizma na Mrei bila je gutenbergovski odgovor na emergentne prakse gdje svi korisnici postaju proizvoai. Kao anakroni odgovor tradicionalnih kultura, cenzura ne uspijeva konvergirati zapoete procese. S druge strane, ogranienja u strukturi su novi oblici kontrole. Postoji fundamentalna razlika izmeu strukturalnog zatvaranja Mree ograniavanja izravnog spajanja dviju toaka u Mrei bez posrednitva i cenzure. Emergentne kulture oslanjaju se na metode strukturalnog
7
O tom je procesu u sferi politike pisao Jean Baudrillard koji upozorava kako je ispitivanje javnog mijenja zamijenilo politiku. Novi legitimacijski diskursi pozivaju se na miljenje graana (kao to se i novi ministar znanosti poziva na interese studenata), no ono to politika uistinu nudi je statistika kontemplacija (Baudrillard, 2001b).
170
Mediji i kultura
nadzora ili tehnologija identifikacije, kao u sluaju Facebooka. Totalitaristiki mehanizmi budunosti transformiraju individuu u dividuu, upozorio je Deleuze, podijeljeni subjekt za sustav ne predstavlja nikakvu vrijednost mimo vrijednosti koju ima kao jedinica u masi (uzorcima trita ili bankama podataka). Ono to danas nalazimo i u obrazovnom sustavu, slino je tehnologijama kontrole na Mrei koje je najavljivao Lawrence Lessig. To su tehnologije identifikacije (koje e se, tvrdi Lessig temeljiti na koritenjima lozinki i procedura za provjeru autentinosti) i tehnologije nadzora koje slue za presretanje poruka (Lessig, 1999). Ova debata tek je izraz borbe tradicionalnih i emergentnih kultura i ukazuje na mjesta i polja pregovora. Obrazovanje je bojinica, kao to je i tehnologija takoer bojinica, kako je svaku Kulturu nazvao Stuart Hall. Danas su jo snanije povezane sve kulturalne bojinice, jer se u drutvu kontrole nalazimo u sveopoj krizi s obzirom na sve ograene okolie koje je opisao Foucault. Zatvor, bolnica, tvornica, kola, obitelj, upozorava Deleuze postaju modulacije istog. Umjesto odvojenih prostora, drutvo kontrole se koristi odreen[om] vrstom modulacije, neim poput samo-deformirajueg odljevka koji se neprekidno, iz trenutka u trenutak mijenja poput sita ija se mrea od toke do toke preobraava, transmutira (1990). U svim ovim prostorima, ako je slijediti Halla i gramscijevske kulturalne studije, hegemonija nije nametnuta, ve rezultat pregovora o znaenjima i artikuliranjima raznih interesa. Tehnologija (Mrea) vaan je dio javne debate o znaenju komunikacije, prava na govor, prava na javni prostor, statusa znanja, itd. No odgovor emergentnih kultura tek predstavlja pravi izazov u drutvu distribuiranih medija. Virtualni premijer. Medij kao simptom politike Ako je prvi novomedijski ok, Severinin porno video, uputio na strukturalne promjene i sukobe koje oni izazivaju izmeu tradici-
onalnih i alternativnih kultura, a drugi, cenzura blogova, ukazao na represivne reakcije tradicionalnih kultura, trei novomedijski ok svojevrsna je sinteza koja upuuje na to kako te bitke koje se ine kao bitke za ili protiv (strukture) medija zapravo i same ukazuju na neke drutveno-politike promjene. Medij, ukratko, koji se esto diskurzivno oblikuje kao onaj koji utjee na ukidanje umiruih i zastarjelih sustava (tradicionalnih kultura), ili onaj koji uvodi nove drutvenopolitike poretke, u ovom e se sluaju ukazati kao simptom jedne desupstancijalizacije politike. U veljai 2008. godine u Jutarnjem listu objavljen je intervju s tadanjim hrvatskim premijerom Ivom Sanaderom. Uspostavilo se kako je intervju Davora Butkovia koji je vodio putem elektronike pote laan. Jedan je mladi alei se, novinaru Jutarnjeg lista u ime premijera poslao poziv na intervju, koji je novinar prihvatio, iako je mladi poruke slao s Google elektronike pote linija04@gmail.com. Nakon to je prijevara otkrivena, novinarska struka, profesori novinarstva i institucije osudili su novinara, no ne samo zbog nepoznavanja medijskih kodova (protokola koji nalau da premijer koristi vladinu slubenu elektroniku adresu), ve zbog toga to se koristio elektronikom potom, medijem koji ne moe zamijeniti kontakt u fizikom prostoru. Medijska kua koja je intervju objavila, takoer je krivicu svalila na medij, tu mranu stranu internetskog svijeta komunikacije.8 U ovom je sluaju tako, osim novinara, optuen i medij. Jasno je kako postoje neke razlike izmeu komunikacije u realnom prostoru i vremenu i elektroniki posredovane komunikacije. Nedostatak tijela neto toj komunikaciji oduzima, kao to neto i donosi. Rije je o objektivnom nedostatku, ukoliko uzmemo u obzir da sugovorniku ne ujemo glas, niti ne vidimo osobu, ve samo tekst. S druge strane intervju putem elektronike pote sugovorniku omoguuje promiljanje odgovora. No medij sam ne proizvodi nikakve uinke, a njegove su materijalne karakteristike prije posljedica nego uzrok devalvacije tijela i glasa, kao i fizikog prostora. Zbog toga
8
Dnevnik HTV, 10. 2. 2008.
172
Mediji i kultura
Manuel Castells i jest nazvao prostor prostorom tokova, a vrijeme bezvremenim (2000). Upuivanje na medij kao uzronika, a ne posljedicu te devalvacije, mora se promatrati kao oblik lacanovskog nesvjesnog jer svi naravno znaju kako medij ne proizvodi nita sam. Na djelu je ipak drutvena fantazma izgraena oko konsenzusa kako mediji (tehnologije, informacije) vre odluujui utjecaj na drutvo.9 Marshall McLuhan je meu prvim teoretiarima koji su upozorili na opasan previd, dojam kako je odnos izmeu medija i njegovog sadraja prirodan. Ta se struktura otkriva u trenucima kada novi medij postaje remedijacija starog, jer preoblikuje stari medij otkrivajui u tom procesu njegovu strukturu. Sadraj svakog medija je drugi medij (McLuhan, 1964). Narativna struktura romana, upuuje McLuhan, postala je vidljivom u trenutku kada je postala sadrajem filma.10 Marshall McLuhan je omoguio da uvidimo previd razumijevanja utjecaja medija. Sadraj nije presudan za utjecaj medija, ve medijska struktura. Uistinu razgovor na Mrei poprima neka obiljeja strukture medija. No McLuhanov tehnoloki determinizam ne dozvoljava prijelaz od razumijevanja medija kao simptoma medijskog sustava, na drutvenu razinu na kojoj medij kao takav moemo promatrati ne kao simptom drugog medija, ve kao drutveni simptom. Smrt (starog) medija tako se otkriva kao smrt starog drutva. Virtualna komunikacija, kojoj se spoitava devalvacija komunikacije, upravo jest simptom devalvacije, ali ona se ve desila, i u starom (novinskom)
9
10
I Mark Poster je upozoravao na to da se tehnologiju smatra zakonodavcem, a korisnike unaprijed konstituiranim instrumentalnim identitetima (1996: 177). Ovu su ideju u kontekstu digitalnih medija i Mree razradili David J. Bolter i Richard Grusin. Suprotstavivi se ideji da ivimo u dobu smrti starih medija Bolter i Grusin (2000) primjeuju formalnu logiku kojom novi mediji preoblikuju ranije medijske oblike. Suvremeni mediji samo su remedijacije televizije, filma, tiskanih medija i glazbe, specifine interpretacije tih starih medija. Primjerice, ne moemo rei kako je digitalna televizija oznaila smrt analogne televizije, ve remedijaciju analogne televizije, filma, tiskanih medija i glazbe.
mediju, kao i u drutvu uope. Ukoliko se McLuhanova formula shvati bez njezina tehnolokog determinizma, a umjesto medija kao subjekta, u sredite tog interesa stavi drutvo i medij kako simptom drutvenih promjena, tada se jo uvijek postavlja pitanje, zbog ega su mediji diskurzivno tvoreni na tehnodeterministiki nain? Ta kritika djeluje putem medijacije gdje je objekt kritike (medij) zamjenski znak. Mogli bismo svaku kritiku medija itati kao drutvenu kritiku, kada bismo zamijenili subjekt tih kritika. No razlozi takva prijenosa povezani su sa subjektovim (drutvenim) pokuajem samo-oblikovanja i privida koherencije. Tako te kritike vie od svega upuuju na aktualne antagonizme u drutvu. Novomedijski dogaaji poput lanog intervjua s Ivom Sanaderom simptomatian je moment koji ini oitim da nije novi medij ugrozio drutvene i prirodne poretke, ve ukazao na postojee drutvene antagonizme i potrebu da se oni oblikuju kao problemi tehnologije, medija i informacija. Neki takvi sluajevi uine oitim kako postoji jaz izmeu latentnog i manifestnog sadraja tog znanja u strukturi osjeaja o transformativnoj tehnologiji. Javnost je u sluaju virtualnog Sanadera Mreu osudila kao lanu, degradiranu stvarnost, komunikacijski kanal koji je podloan prijevarama zbog izostanka tijela kao zaloga autentinosti. No upuivanje na problem kao problem tehnologije (postoji neki sadraj koji taj intervju treba prenijeti, a to ne moe zbog nedostataka medija), a ne politike postaje problematinim u trenutku kada se pokazuje kako je problematian sadraj a ne medij. U autentinost Sanaderova intervjua nitko nije posumnjao sve dok Vladin ured nije poslao priopenje. Moment otkrivanja prijevare sadri u sebi neto komino poput trenutka u crtiu u kojem maka ne zna da pada dok ne pogleda dolje. To je trenutak koji ukazuje na Realno kao instancu pogrenog prepoznavanja, onaj moment u kojem shvaamo kako nema nita onkraj fantazije, ve da je funkcija te fantazije da sakrije prazninu, to nita odnosno, taj nedostatak u Drugome (iek, 1989: 148). Moment u kojem je Realno provalilo u hrvatski politiki diskurs je moment kada se otkriva kako je sadraj intervjua laan, iako je do
174
Mediji i kultura
tada intervju bio neproblematian. Ne samo da je, dakle, lani intervju izvrio svoju prvotno namijenjenu funkciju (javnost je izvijestio o politikim stajalitima premijera), ve se temeljna autentinost ovog politikog diskursa detektira i kao osobna autentinost. Razlika izmeu realnog i virtualnog uinila se nejasnom ak i samom subjektu, Ivi Sanaderu, koji je priznao kako isprva nije bio siguran je li rije o nekom njegovom starijem intervjuu, zbog greke ponovo tiskanom. McLuhanova formula uzdignuta na razinu drutvenog ukazuje na simptomatsku ulogu medija. Umjesto virtualnosti kao lane realnosti virtualnost se prokazuje kao simptom Realnog kao pogrenog prepoznavanja. Intervju lanog Sanadera materijalizirao je virtualne slike koje su lebdjele oko politikog diskursa praznih oznaitelja (EU, ZERP, NATO). Dematerijalizirana komunikacija, virtualni medij, pruio je mogunost prodora Realnog u kontekst politikih himera otkrivi kako nikad nije niti postojala toka reference. Gilles Deleuze je smatrao kako virtualno nije lana degradacija stvarnosti, ve aktualizacija mogueg, slika koje se mogu aktivirati u svakom trenutku. Deleuze pie kako se svako aktualno okruuje oblakom virtualnih slika (Deleuze, 2002: 148). Tako se i ovdje virtualno ne ukazuje kao opozicija realnom, ve aktualnom.11 Viktor Zahtila kao Sanaderov dvojnik jedna je od niza moguih aktualizacija Realnog Sanadera-politiara. U tom smislu, on nije prevario hrvatsku javnost, jer je odigrao svoju ulogu vjerno konceptualnoj ideji i aktualnom politikom diskursu. Imaginarno (Viktor) koje je preuzelo ulogu Realnog (Ive) uputilo je na to kako je Realno ve u sebi nagrieno i necjelovito. U medijskim komentarima ovog dogaaja moglo se uti da se: veliki i vani intervjui s uglednim ljudima rade tako da s ovje11
Virtualni premijer i njegov dvojnik djelovali su kao virtualna slika koja je suvremenik aktualnom objektu, svojem dvojniku, svojoj Zrcalnoj slici, poput Dame iz angaja, kada zrcalo preuzima kontrolu nad likom, zauzima ga i ostavlja ga upravo virtualnim (Deleuze, 2002: 150).
kom sjedne i razgovara12 Ozbiljan razgovor se poistovjetilo s materijalnim, fizikim (mukim) tijelom. No paradoksalno, zbiljska osoba Ive Sanadera otkriva se kao virtualnija od njegova virtualnog dvojnika. Premijer kojem je borba protiv korupcije bila temeljna toka politikog programa, danas je u pritvoru iz kojeg se brani od optubi za korupciju i zlouporabu moi. Upozorenje kako je s ozbiljnim ljudima potrebno sjesti i razgovarati, diskurzivno oblikuje ozbiljne sugovornike kao fizike osobe. No (muko, korpulentno) fiziko tijelo kao legitimacija politikog diskursa, bez napora je transkodirano u avatarski lik Viktora, dok je autentinost zbiljskog Sanadera ozbiljno uzdrmana. Sanadera je naslijedila premijerka Jadranka Kosor koja je u punom smislu bila aktualizacija iste (virtualne) politike retorike. Ove se zamjene tijela zbivaju vrlo slino znanstveno fantastinim zapletima u cyberpunk romanima Williama Gibsona gdje avatari umrlih korporacijskih monika i nakon smrti nastavljaju postojati u obliku virtualnih politikih generatora savjetujui svoje nasljednike (Mona Lisa Overdrive, 1988, 2003). Sanader-politiar je doivio svojevrsnu simboliku smrt, no njegovi avatari oblikuju nove aktualizacije jednog politikog identiteta koji nastavlja i dalje politiki djelovati. To je djelovanje mogue upravo zato jer premijerov identitet nikad i nije bilo odreen fizikim tijelom. Situacija je upravo suprotna od one koju je javnost detektirala kao problematinu. Ne treba ozbiljno shvatiti fiziko tijelo s kojim bi novinar trebao sjesti i razgovarati, jer ono je upravo fikcija, dok je ozbiljno politiko tijelo zapravo algoritamska osoba i skup informacija (koje je Viktor uspjeno prisvojio). Ono to kritiari virtualnosti iznose kao argument protiv novih medija (digitalnih medija i Mree) uistinu nije determinirajue obiljeje medija, ve drutveno-politike situacije. Dematerijalizirani principi, treperavih oznaitelja, kako je digitalne znakove nazvala N. Katherine Hayles (1999), koji su skloni manipulaciji i programabilni su, na to je u Jeziku novih medija upozorio Lev Manovich (2001),
12
Dnevnik HRT, 10. 2. 2008
176
Mediji i kultura
uistinu odreuju ne samo digitalne znakove, ve su i karakteristike neoliberalne politike. Zbog toga bi trebalo situaciju promatrati upravo obrnuto od perspektive kritiara novih medija. Nisu mediji devalvirali drutvo, ve su i sami proizvod drutva u kojem se ve desila devalvacija materijalnosti, instalirala fleksibilna proizvodnja i politike viestrukih identiteta kao konana pobjeda projekta politiko-ekonomskih sustava, liberalne tradicije i vrijednosti individualnih sloboda.13 Lani intervju saeo je dvije kljune toke djelatnog politikog diskursa i nepoznatih istina koje oblikuju hrvatsko Realno. Politiki diskurs se nakon 2000. godine transformirao u neoliberalni proeuropski diskurs koji inzistira na zadravanju dijela nacionalnog (nacional-ovinistikog) nasljea. Diskurs, oko kojeg je u Hrvatskoj postignut konsenzus, igrao je odluujuu ulogu u pobjedi vodee hrvatske stranke koja se na vlast vratila nakon velikog poraza 2000. godine (prve demokratske smjene vlasti u Hrvatskoj). Vladajua politika stranka koja je devedesetih postala poznata po retorici nacional-ovinizma, sa Sanaderom je kao i s njegovim nasljednicima, pokazala kako je sposobna mijenjati se. Sanaderov izborni slogan bio je Idemo dalje, to je znailo odbacivanje prolosti i djelominu detu13
Svaki od Lacanovih triju poredaka, upozorava Slavoj iek, u sebi sadri moment fikcionalnosti, la. Imaginarno je virtualno jer je slika sebe i onih koje volimo uvijek fikcionalni konstrukt (potrebno je apstrahirati sve negativno), kako bi simboliki poredak bio doivljavan kao realan autoritet mora ostati virtualan (otac koji tue dijete zadaje mu fiziku bol ali djeluje impotentno) (iek, 2004b). Realno je, tvrdi, zapravo najvirtualniji od triju poredaka, jer se Realno ne odnosi na neki transparentan politiki diskurs, ve nepoznate istine, onaj sjenoviti diskurs koji prati slubeni politiki govor, istine koje znamo, ali ne znamo da ih znamo. Bivi ameriki ministar obrane Donald Rumsfeld, je prije napada na Irak 2003. godine upozorio da iako ne moemo sa sigurnou tvrditi kako postoji oruje, postoje poznate nepoznanice. Rije je o sloju znaenja koji nam ostaje nejasan, u psihoanalizi nesvjesno, oko kojeg se oblikuje nacionalni konsenzus, a ije znaenje ostaje ne-aktualizirano (iek, 2004b).
manizaciju koju je traila i ljevica. Mogunost promjene, mijenjanja karakteristika koje definiraju varijablu nacionalnog identiteta klju je politikog uspjeha. Ovaj je ideologijski manevar slian sloganu Yes we can! Baraka Obame koji ne donosi nikakvu politiku novost, ve zamagljuje to mi to zapravo moemo?, i u kojem smjeru mi to zapravo idemo?, no istovremeno on uistinu politiki djeluje.14 I politike istine funkcioniraju poput paradoksalnog psihoanalitikog dijaloga koji nije ni subjektov ni analitiarev, a ipak djeluje. Politiki identitet i medijski diskurs koji je bio presudan za Sanaderovu pobjedu na izborima 2003. godine, oblikovali su i istovremeno ve bili djelatni za vladajuu strukturu osjeaja birakog tijela. I u ovom sluaju bilo bi lako optuiti sveenike ili despote za proizvodnju lane svijesti (Althusser, 1971: 174), no tee je primijetiti kako je svaka identifikacija imaginarna, te kako je potrebno da se pojedinac prepozna kao subjekt neke ideoloke prakse, adresat te prakse. Politiki diskurs je manipulativan, ali ne zato jer lae. On je najee zapravo algoritamski generator politikih vrijednosti i ideja, ija matematika formula poiva na statistici istraivanja javnog mijenja. Hegemonija je stvar konsenzusa, zbog ega ne moemo jednostavno optuiti medij zbog devalvacije politikog diskursa. U zapadnim demokracijama, kako je upozorio Antonio Gramsci, hegemonija se stjee procesom pregovora, zbog ega jedna drutvena skupina mora, i treba, biti hegemonijska prije osvajanja moi (Gramsci, 1971: 12). I Sanader i njegova stranka su, paradoksalno, ve vladali prije nego to su osvojili vlast na izborima. Uistinu postoji vie Sanadera, kao politikih aktualizacija, a borba oko dominacije stalno je u tijeku. Sanader politiar koji je u opoziciji promovirao krut nacional-ovinizam, nije isti kao Sanader Europejac. Virtualni Sanader jedna je od aktualizacija povezana uz konkretan, ali promjenljiv politiki diskurs. Zapravo digitalni mediji
14
Kako zakljuuje Steven Berlin Johnson, u jednoj od niza rasprava o tome je li Richard Nixon izgubio na izborima jer se u zavrnoj debati znojio ili, jednostavno nije bio dovoljno zgodan, John F. Kennedy jednostavno je izgledao kao netko za koga biste glasali (Johnson, 2006: 103).
178
Mediji i kultura
i Mrea su u tom smislu prostori najradikalnijih pregovora. Danas na Mrei Ivo Sanader egzistira u mnotvu mrenih aktualizacija kao utvara cut-up postojeih premijerovih govora i mrenih DIY intervencija. No najinteresantnije su sublimne aktualizacije dvaju suprotstavljenih politikih diskursa. Prva je tradicionalna reprezentacija u kojoj se Sanaderova mogua homoseksualna orijentacija pojavljuje kao konani dokaz degradacije hrvatskog nacionalnog Bia. To je lik Sanadera kao homoseksualca, dakle izdajice.15 Drugi Sanader je radikalna opozicija. Kao kreacija LGBT zajednica, on se pojavljuje kao aktualizacija virtualne transformacije patrijarhalne, tradicionalne, homofobne Hrvatske. Nije li simptomatino kako je i ovu sliku inicirao virtualni Sanaderov dvojnik Viktor Zahtila, koji je nakon dogaaja otkrio kako je njegova originalna motivacija za sve transgresije Sanaderova lika potaknuta homoerotskom udnjom? YouTube filmom Mandate of My Heart, koji prikazuje Viktora koji opi sa Sanaderovim plakatom, Zahtila potie i drugu simboliku aktualizaciju Sanadera, no ova djeluje gotovo nadrealno. Dok je prva uputila na desupstancijalizaciju politike, druga upuuje na mjesto u kojem politiko jo uvijek postoji, antagonizam koji je aktualan i u hrvatskom drutvu. Ako je lani Sanader uputio na virtualnost aktualnog politikog diskursa, Sanader-homoseksualac je jedna od opozicijskih ideja, antagonistiina diskurzivna tvorba mogue Hrvatske. Premijer je u toj reprezentaciji homoseksualac dakle iskupitelj, maneken nove Hrvatske, afirmativne ideje kako je u toj Hrvatskoj mogue biti homoseksualac-politiar. Drugi YouTube video Sanader iliti Macho Man montira Sanaderov predizborni video, komino ali dosljedno naglaavajui elemente koji su prisutni u samom spotu dug i znaajan kvazi-erotski pogled Sanadera prema mukom akteru, stisak ruke i dodavanje lopte. Za razliku od fizikog tijela i fizikog kontakta koji su se ukazali kao
15
Ovaj sjenovit diskurs je od samog poetka pratio profil ovog politiara, a nacija je ve tako glasno kalkulirala o tome, da je Aleksandar Stankovi u razgovoru na nacionalnoj televiziji Ivi Sanaderu postavio izravno pitanje: Gospodine Sanader jeste li vi peder?
Slika 17: Viktor Zahtila (virtualni Sanader) u kadrovima svojeg YouTube videa Mandate of My Heart (2008).
slabi temelji javnog-politikog diskursa (peat ozbiljnosti koji je, prema kritiarima, nedostajao u elektronikoj komunikaciji), u ovoj aktualizaciji oni uistinu imaju snaan politiki smisao. Fiziko tijelo se otkriva kao nositelj fantazmatskih, neizreenih ali aktivnih i monih politikih igrokaza, politike identiteta i homoseksualnog osloboenja Hrvatske. Homoseksualci, izgnani iz dominantnog diskursa tradicionalnih medija Mreu prihvaaju kao medij horizontalne, decentralizirane, i najvanije anonimne komunikacije. Nije sluajno Mrea igraonica u kojoj se amateri transgresivno poigravaju sa simbolikim i fikcionalnim identitetima. Upravo zbog
180
Mediji i kultura
Slika 18: YouTube video Ivo Sanader iliti Macho Man (2007).
nedostatka tijela medij je prostor pregovora o znaenjima politikih identiteta i oznaitelja koji definiraju javno mnijenje. Mrea je prostor posebno pogodan za popunjavanje jaza koji odvaja realno od simbolikog poretka i imaginarnog poretka nacionalne politike od nacionalnih fantazija. Zbog takve nejasnoe virtualna realnost se ukazuje kao uistinu drugaiji prostor aktualizacije drutveno nesvjesnog. Kritiarima autentinosti Mree se moe odgovoriti i samo formalnom obranom te komunikacije (injenicom da se danas Mrea koristi kao alat novinskog intervjua16). No u ovom tradicionalnom razumijevanju medija moe se primijetiti i kompleksniji mehanizam. Mediji su istovremeno proizvoai i simptomi. Da bismo primijetili pogrenu identifikaciju politiara kao subjekta koji zna, ima uvid u supstancu politike, potrebno je pogreno identificirati fiziki prostor (medij) i tijelo (premijera) kao kanal komunikacije. Ono to je virtualna realnost otkrila nije degradacija stvarnosti putem medija ve spoznaja da je Realno, ve u sebi virtualno. Odnosno da kako bismo premijera smatrali nacionalnim autoritetom ve moramo izvriti fikcionalizaciju putem pogrenog prepoznavanja. Identifikacija kao niz aktualizacija nejasnih diskursa i detekcija onog prividno osnovnog politikog kao lanog (identifikacija s prazninom) otkriva se u onim momentima u kojima nam se uini da vidimo nekog drugog. Zato zamjena identiteta uvijek djeluje poput paradoksalnog vica brae Marx koji ovdje moemo parafrazirati. Podsjeate me na Ivu Sanadera. Ali ja i jesam Ivo Sanader. Pa onda nije ni udno to ste mu nalik!17 Konano, kao to dematerijalizacija politikog govora nije rezultat dematerijalizacije medija (Mree), to dokazuje sluaj virtualnog Sanadera, tako ni privatnost Severine nije ugrozila dematerijalizacija komunikacije i distribuirana struktura medija; niti je kolske autori16
17
Strani tiskani mediji koriste Mreu i kao dopunu svakom izdanju i kao alat za stvaranje vijesti. Vidi primjerice studiju Marka Briggsa i Jana Schaffera Journalism 2.0 how to Survive and Thrive; a Digital Literacy Guide for the Information Age iz 2007. godine. Ovdje se parafrazira ala brae Marx koja u originalu glasi: Podsjeate me na Emmanuela Ravellia. Ali ja jesam... (iek, 1989: xxv).
182
Mediji i kultura
tete ugrozila Mrea samo zato to je rije o polju javne komunikacije. Nepostojanje supstancijalne politike koje je u debatama prikazano kao nepostojanje fizikog tijela (Sanadera) je poput nepostojanja fizike trake video kasete upravo simptom problema legitimacije hegemonije postideologije, ili u sluaju digitalne snimke temelja na kojem poivaju industrije zabave. Lociranje politike, ekonomije, obrazovnog sustava kao mjesta politike borbe, koju mediji samo ine prezentnom, ne znai kako se umanjuje vanost medija. Ovdje se upozorava na pogreku promatranja uinaka medija, no to ne znai da ne trebamo razumjeti medije. Upravo suprotno, mediji djeluju poput katalizatora u McLuhanovoj formuli. Novi mediji ukazuju na kljuna mjesta politikih pregovora i borbi oko znaenja, desupstancijalizaciju politike u Sanaderovu sluaju; odnosno industrijsku proizvodnju ponovljivih proizvoda kao temelj ekonomije industrije zabave u Severininom sluaju; kao i na tranziciju edukacijskih autoriteta u sluaju cenzure blogova.
IV. Praktiki realno: kompjutorske igre
183
184
Mediji i kultura
Pasivni/aktivni subjekt Postoji neto paradoksalno u drutvenoj kritici kompjutorskih igara kao kritici devalvacije materijalne zbilje do koje navodno dolazi zbog virtualizacije stvarnosti. Igre se osuuje zbog realistinog prikaza nasilja, dok se istovremeno upozorava na narkotike karakteristike virtualnih svjetova.1 Ovisnost o virtualnom prostoru opisuje se kao poseban oblik elektronikog fiksa koji narkotizira tzv. otaku generaciju mladia i djevojaka koji odbijaju izai iz svojih soba gomilajui otpatke brze hrane i pretvarajui se u zatvorenike novih vrsta samica. Psiholozi se prije svega pribojavaju prijenosa stavova i djelovanja iz virtualnog u realni svijet (Sommerseth, 2007). Ukoliko postoji kongruencija izmeu Virtualnog i Realnog, tada bi konani ishod igranja kompjutorskih igara mogao biti realizacija sna Andra Bretona o istom nadrealistikom inu: elji za se nahrupi na ulicu s pitoljem, bezumno pucajui (Galloway, 2006a: 104). Upravo to se desilo, tvrde psiholozi, u sluaju masakra u koli Columbine 1999. godine koji su poinili dva igraa FPS igara (first person shooter) Duke Nukem i Doom.2 Moralna panika zbog mogueg fikcionalnog
1
U iroj upotrebi je i izraz video igre koji se odnosi na igre koje se igraju na konzoli koristei video monitor, video igre su konzolne igre (arkade) koje koriste kabinete za igranje (Pong, Space Invaders, Asteroids, Pac-Man, Donkey Kong, Street Fighter II, i dr.). Termin video igre iskljuuje igre na osobnom raunalu. Kompjutorske igre su iri termin koji ukljuuje sve digitalne medije: arkade, osobna raunala, kune konzole (Sony, Nintendo, Atari, Sega), handheld igre (PSP), igre na mobitelima, Internetu. Jedan od njih, Eric Harris, je godinu dana prije zloina zapisao: To e biti kao neredi u Los Angelesu, bombardiranje Oklahome, Drugi
186
Mediji i kultura
prijenosa proirila se na niz reprezentacija maloljetnikog nasilja. Pokrenuta je sudska parnica protiv tvrtke Sony koja je objavila igru Doom, osuen je i film Dnevnik jednog koarkaa (1995) u kojem Leonardo Di Caprio igra mladia koji sanja o kolskom masakru. ak je i fantastian TV serijal Buffy ubojica vampira cenzuriran zbog epizode u kojoj se na dan mature otvara drijelo pakla. S druge strane, problem virtualnih svjetova artikulira se u gotovo oprenim terminima. Psihologija je opisujui uinke igara koje prisiljavaju igrae da napuste svoje fiziko tijelo i realni svijet kooptirala ovisniku retoriku (Cover, 2006). Pogotovo je to sluaj s analizama tzv. mrenih igara uloga kao to su EverQuest, koji je zbog svojih uinaka prozvan EverCrack, kao i igrama World of Warcraft, Ultima Online.3 Problem virtualizacije nije dakle samo problem agresivnog subjekta, ve i pasivnog narkotiziranog subjekta. Prvo predloen kao ala, poremeaj ovisnosti o Internetu koji se odnosi na niz poremeaja, a koji ukljuuju i ovisnost o igranju kompjutorskih igara (Byun i dr., 2008), u SAD se poeo lijeiti 2009. godine.4 I kritika teorija koja upozorava na virtualizaciju zbilje, problem oblikuje oko paradoksalne dihotomije nasilja (dodue) tehnologije i ovisnosti (subjekata) o tehnologiji, obliku narkotizacije subjekta. Paul Virilio cyber-prostor naziva lanom aproksimacijom i degradiranom kopijom, zavodljivom supstitucijom zbilje, zakljuujui kako ona djeluje prema pravilima koja su svojstvena narko-ekonosvjetski rat, Duke i Doom, sve pomijeano zajedno elim ostaviti trajan dojam na svijet. Harris ak nazvao i svoju samaricu Arlene, prema liku iz igre Doom. U masakru je poginulo dvanaest uenika, jedan profesor i mladii koji su zloin poinili. Najee se za mrene igre uloga koristi kratica MMORPG (engl. massively multiplayer online role-playing game). Internet Disorder Addiction se odnosi i na ovisnost o mrenoj pornografiji, kupovini, komunikaciji na drutvenim mreama i bloganje. Terapeutsku metodu je utemeljila doktorica Kimberly S. Young, autorica popularne knjige Caught in the Net: How to Recognize the Signs of Internet Addiction - and a Winning Strategy for Recovery (1998).
187
miji kapitalizma (Virilio, 1995). No istovremeno, Virilio smatra da je virtualni okoli ista nesrea zbilje, oblik udesa specifian za postindustrijsko drutvo, koji je zamijenio sudare i eksplozije, kao nesree industrijskog doba. Cyber-doba oznaili su novi oblici nesrea koje karakterizira fundamentalni gubitak orijentacije. (Virilio je bio ukljuen u izgradnju muzeja nesrea koji bi omoguio studiranje nesrea koje su, kako tvrdi Virilio, upisane u svaku tehnologiju u trenutku njezina nastanka.) Virilio najavljuje veliku, nevienu nesreu budunosti koja e biti posljedica nasilnog efekta cyber-prostora. Pokuat emo sumirati probleme upisane u paradoks pasivnog/ aktivnog subjekta koje nalazimo u drutvenoj kritici kompjutorskih igara u krilu psihologije, naratologije i kritike teorije. Prvi problem je privid suludog vozaa ili privid sadraja. Ovaj privid onemoguava uvid u strukturu koja je odluna za oblikovanje igrajueg uitka. Subjekt koji u igri Carmageddon (1997) igra ulogu suludog vozaa, a ija je zadaa pregaziti to vie ljudi, u zbiljskom svijetu uglavnom nije devijantan. Ta injenica zbunjuje psihologe i kritiare kompjutorskih igara koji obraaju panju na naraciju (suludog vozaa) i grafiki realizam. Prva lekcija kompjutorskih igara zapravo je lekcija medijskih studija koji od samih poetaka upozoravaju na vanost analize strukture, materijalnog sloja medija. Drugi problem e adresirati razumijevanje pasivno/aktivnog subjekta i manipulaciju koja proizlazi iz statusa popularne kulture. Igre se suoavaju s elitistikom kritikom koja naglaava njihovu bezvrijednost i kritikom kako je rije o gubljenju vremena. I ove kritike se temelje uglavnom na analizi prie, ali i na statusu virtualnog, naglaavanju da je rije o nestvarnim svjetovima. Elitistika kritika i kritika virtualnog inzistira na problematinom sadraju koji oblikuje iskustvo igraa. No postavit e se pitanje ne oblikuju li igre iskustvo igraa na nain koji je tipian za oblikovanje iskustava u suvremenom drutvu? Kvantifikacija i kvalifikacija svakog poteza, algoritamski karakter igre postavit e se kao obzor ire strukture osjeaja. Postavit e se problem privida suludog algoritma kojeg e se pokuati premostiti analizom algoritma kao simptoma, a ne uzroka drutva kontrole.
188
Mediji i kultura
Privid suludog vozaa Prvi problem je problem prepreke sadraja. Kritiari igara uglavnom se bave njihovim sadrajem, zbog ega previaju vanost algoritma za oblikovanje igre i iskustvo igranja.5 Pria (vonja i ubijanje na ulicama) nije temelj uitka igre, niti uzrok moguih psiholokih poremeaja (ovisnosti ili nasilnog ponaanja). Strukturalno, ubojstvo u igri Carmageddon (1997) vrlo je slino skupljanju lopti u platformskoj igri Giana Sisters (1987). Kao igrai ubijamo ljude u igri Carmageddon i to ubijanje izaziva ugodu zbog toga to algoritam kvantificira svaki potez igraa. Uitak kada Giana promijeni svoju frizuru u irokezicu arkih boja vrlo je slian uitku stjecanja novog ivota u nekoj pucaini ili bodovanju svakog ubijenog pjeaka za vrijeme lude vonje u simulaciji Carmageddon. Simbolika identifikacija sa sumanutim vozaem, iako stigmatizirana zbog nasilnog sadraja, privlana je u svijetu odraslih, no ona nije bitno drugaija od kvantifikacije lopti koja se smatra djejom igrom. Elaboracija strukture medija, upozorenje na privid sadraja, prije svega lekcija je materijalnih medijskih studija koji od svojih poetaka s Marshallom McLuhanom i transformativnom teorijom upozoravaju kako struktura medija ima snaniji utjecaj na kulturu i pojedince od medijskog sadraja. Ukoliko postoji transfer virtualnog svijeta u realni, taj transfer e prije biti transfer strukture, nego medijskog sadraja, koji se upravo moe nazvati sonim komadom mesa kojeg nosi lopov da bi odvratio panju psa uvara (McLuhan, 2008: 22). Ovaj prvenstveno medioloki zakljuak srodan je promiljanju onih psihologa koji su odbacili jednostavni biheviorizam koji dominira u istraivanjima utjecaja kompjutorskih igara na strukturu linosti. Neki psiholozi ukazali su na pogreku klasifikacije tjeskob5
Kritiari su skloni zakljuiti kako kompjutorske igre dovode do izrabljivanja pa ak i realnog nasilja. U tom kontekstu se tumai i nasilje u Junoj Koreji, gdje se mjeseno biljei do stotinu osvetoljubivih napada koji su motivirani dogaajima u virtualnim svjetovima (Thompson i Guest u Dovey i Kennedy 2006: 2).
189
nog ponaanja kao poremeaja ovisnosti o kompjutorskim igrama ili Internetu. Devijantno ponaanje javlja se tek kao simptom neke druge bolesti depresije ili tjeskobe (Byun, S., i dr., 2008), dok igre ne mogu biti njegov jedini uzrok. Ovisnost o Internetu je slina poremeaju hranjenja, gdje je hrana samo simptom, no ne i uzrok psihike bolesti. Svako devijantno ponaanje uvijek je naueni i uvjebani odgovor i izvor sigurnosti subjekta. Na ovu je ulogu simptoma upozoravao anti-psihijatar i foucaultovac Thomas Szasz, adresirajui problem puno ire od problematinih subjekata. Szasz zakljuuje da je problem i sam psihijatrijski nagon za klasifikacijom, jer je rije o problematinoj praksi koja stigmatizira pojedinca.6 Na vanost algoritma u oblikovanju kompjutorske igre i iskustva igranja prvi su put upozorili teoretiari kompjutorskih igara (Aarseth, 2001; Eskelinen, 2004, Juul, 2001; Juul, 2006; Bogost, 2006, Galloway, 2006a; Wark, 2007; Manovich, 2001). Kompjutorske igre su, zakljuuju ludolozi, algoritamske naracije, cybertekstovi kod kojih kd odreuje konanu izvedbu s obzirom na poteze igraa (Aarseth, 1997).7 Pria se gotovo suprotstavlja logici algoritma jer pa6
Slino problemu adiktomanije pristupa aktivistika skupina Critical Art Ensemble, pitajui se nije li proizvodnja novih ovisnosti moan oblik drutvene i medicinske kontrole (Critical Art Ensemble, 2001)? Espen Aarseth je studijom Cybertext: Perspectives on Ergodic Literature postavio temelje suvremene ludologije, a svoj e pristup kompjutorskim igrama Aarseth popularizirati i kroz asopis Game Studies (http://www.gamestudies.org). Utemeljenje discipline nalazi svojevrsnu legitimaciju u sukobu izmeu naratologa koji su ve prouavali kompjutorske igre i ludologa. Naelno, dok je naratologe zanimalo istraivanje igara kao jedne od narativnih praksi koja nasljeuje film i knjievnost, ludolozi su naglaavali pomicanje fokusa prema neovisnim mehanizmima igranja. Ipak ak su se i naratolozi koji su se bavili prouavanjem igara slagali oko algoritamskog karaktera kompjutorskih igara. U konanici sukob naratologije i ludologije pokazao se predimenzioniranim jer je rije o srodnim pristupima. Ukoliko je i postojao, sukob je bio vie institucionalan nego teorijski. ivi sukob je uistinu jo uvijek aktualan a odnosi se na sukob teorije kompjutor-
190
Mediji i kultura
sivni smo upravo u onim narativnim dijelovima igre, koje se naziva umetnutim scenama. Iako obogauju narativ elaborirajui svijet igre (likove, vrijeme i prostor radnje), umetnute scene igraa postavljaju u pasivnu poziciju jer je prisiljen priu pratiti na nain filmskog gledatelja (Galloway, 2006a). Iako se ini da skupljamo dijamante, vozimo automobile, upravljamo gradom preuzimajui ulogu gradonaelnika, mi zapravo internaliziramo logiku programa. Ted Friedman opisuje to uistinu inimo dok igramo igre:
Kompjutorske igre nas ue strukturirati misli preoblikuju nau percepciju tako to nas tjeraju da internaliziramo logiku programa. Kako biste pobijedili ne moete jednostavno initi to elite. Morate shvatiti to funkcionira unutar pravila igre. Morate nauiti predviati posljedice svakog poteza i anticipirati odgovor kompjutora. Konano, vae odluke postaju intuitivne, glatke i brze poput samih kompjutorskih makinacija. (Friedman, 2002)
Promatrajui sadraj, a zanemarujui strukturu igre, ne moemo shvatiti niti razloge zbog kojih igrai uivaju u igri. Friedman upozoskih igara i drutvene kritike igara kao slabih naracija, koji najee proizlazi iz temeljno naratolokih kriterija, analize prie. Ludologija nasljeuje i antropologiju igara, no takoer naglaavajui razlike. Johan Huizinga je igre nazvao maginim krugom definiranim strukturom pravila koja odvajaju svijet igre od realnog svijeta (Huizinga, 1992). Pobijediti u igri znai slijediti pravila. No kompjutorskim igrama se moe i slobodno lutati, ne djelujui prema pravilima, zbog ega Henry Jenkins naziva igre prostornim priama. Roger Caillois ponudio je detaljnije razlikovanje igara prema vrsti, u rasponu od paedie aktivnosti koja nije odreena pravilima do ludusa, sistema formaliziranih pravila kao u ahu ili nogometu (Caillois, 2001). Prema Cailloisovoj klasifikaciji, kompjutorske igre bi se nale negdje izmeu jer one nisu niti formalizirani skup pravila, niti potpuno slobodno kretanje prostorom.
191
rava na ono to inimo dok igramo igru i na odnos prie i algoritma. Algoritam, zapravo, djeluje bez razumijevanja domene, bez prie. To je, slikovito tumai Jesper Juul, razlika izmeu tvrdnje lopta je izvan igre kad je predaleko i algoritamski formulirane tvrdnje lopta je izvan igre kada prijee bijelu liniju iscrtanu na travi (Juul, 2005). Ovo tumaenje algoritamskih funkcija, koje moraju biti promatrane izvan fikcionalnog konteksta, namee nam jedan drugaiji nain razumijevanja prie i njezine zadae u oblikovanju igre. Zadaa narativnog konteksta, prije svega je zadaa maskiranja rada algoritma. Dok razmiljamo o sadraju igre razmiljamo o narativnom kontekstu, vonji po ulicama i ubijanju (Carmageddon), upravljanju gradom (Sim City), fantastinom svijetu mrtvih (Grim Fandango), itd. Naracija je vana jer kontekstualizira djelovanje, no za vrijeme igre igra ini upravo ono na to je upozorio Friedman, internalizira strojnu, matematiku, algoritamsku logiku igre. Ta je logika temelj strukture igre i izvor uitka, no to je nemogue otkriti bez dekontekstualizacije prie. Narativni svjetovi oblikuju algoritam u ljudsko iskustvo, no da bismo razumjeli to inimo trebamo promotriti strukturu tog djelovanja. Krajnje ogoljivanje tog strojnog jezika, dekontekstualizacija naracije dovela bi nas do kda igre. Upravo to i ini umjetnika igra Stewarta Hogartha The Naked Game (2008) koja je izloila algoritam jednostavne igre Pong (1972). Igra moe intervenirati u kod, a rezultati su vidljivi u ivo (uklanjanjem dijela koda igra ostaje bez ploice ili lopte, ili se distorzira njezin ritam i sl.). The Naked Game ima dva cilja, osim ukazivanja na procese koji su odgovorni za ono to u konanici promatramo kao djelatne inove igraa (udaranje loptice, bodovanje poteza, pomicanje ploice, ritam igre, grafiki izgled, itd.), igra nas upozorava da se u svojoj najradikalnijoj dekontekstualizaciji jezik igre ukazuje kao jezik stroja. Da bismo se smijali algoritamskim alama, morali bismo, poput glavnog lika u filmu Matrica, moi itati programski kod kao prirodni jezik. No kako veina to nije sposobna, internalizacija se zbiva uz pomo narativne kontekstualizacije koja ima funkciju emulatora, prevoditelja strojnog jezika u ljudski. (Jedan oblik stroj-
192
Mediji i kultura
Slika 19: The Naked Game (2008)
nih ala nalazimo u opskurnom pjesnikom anru, programerskoj poeziji, koja je devedesetih nastajala na temelju prirodnih jezika i jezika koda.)8
8
Programski jezici poput C-a, COBOL-a i Perla smatrali su se pogodnijima za pisanje poezije od drugih, uglavnom zbog sintakse koja je omoguavala da se vie stvari kae na vie naina. Prvi Perl haiku napisao je Larry Wall 1990. godine. Pjesma Jo jedan Perl haker nastala je kao izvedenica programa za generiranje potpisa. Pjesma u originalu glasi: print STDOUT q Just another Perl hacker, unless $spring Ovu funkciju koda elaborirao je Donald Knuth, u studiji Knjievno programiranje u kojoj tumai: Programiranje je najbolje shvatiti kao proces stvaranja knjievnih djela. Knjievnost programerskog anra izvode strojevi, ali to nije njezina osnovna svrha. Kompjutorski pro-
193
Kritiari igara, pogotovo nasilnih i imerzivnih igara, esto istiu kako je opasnost prijenosa ozbiljnija jer igra sudjeluje u nasilju, dok ga filmski gledatelj tek promatra. Igra ivi u fantastinom svijetu, dok gledatelj tek pasivno konzumira jedan takav svijet. Ova opservacija se temelji na dvije pretpostavke. Prva je pretpostavka priroda interakcije, gdje se mehaniko pomicanje kursora smatra sudjelovanjem, dok se kognitivno sudjelovanje zanemaruje. Druga je pretpostavka o slobodnom djelovanju igraa takoer pogrena. Igre nude zapravo krajnje ogranienu interakciju igraa i svijeta igre, korisnika i softvera. Prvi problem je problem koji se najsnanije odraava u terminu interaktivnost koji je jedan od nekoliko problematinih termina s kojima se suoila teorija novih medija (ostali su sudjelovanje, hipertekstualnost, otvorenost, i sl.), a o emu je ve bilo rije u uvodnom dijelu. Igra naravno nije pasivan u interakciji s igrom nemogue je neaktivno igranje, jer se od korisnika zahtijeva kinetiko pomicanje ruke i kursora, no stupanj slobode igraa pogreno se povezuje s mehanikim djelovanjem, dok je zanemareno mentalno sudjelovanje. Ako su kompjutorske igre interaktivne, koje igre nisu interaktivne?, upitao se Espen Aarseth.9 Takvo je shvaanje pogreno ne samo zbog vrednovanja mehanikog sudjelovanja, ve i zbog toga to algoritam de facto omoguava subjektima da komuniciraju s programom na jedan vrlo ogranien, protokolaran nain. Igrajui igre svjesni smo da neke stvari u igri ne moemo uiniti, a ukoliko nismo svjesni, program e nas
grami koji su istinski lijepi, korisni i isplativi, moraju biti i ljudima itljivi. Aarseth pie o znaenju ovog termina koji se esto koristi i u promociji igara, tekstova, mrenih stranica, novina (pa ak i interaktivnih kua!) kao ire kulturalne pojave koja implicira demokratizaciju uloge konzumenta (1997: 41-51). Mehaniko sudjelovanje pod terminom interaktivnosti poinje se shvaati kao vrijednosna kategorija (djeca/igrai u igrama sudjeluju, dok filmove gledaju). No istovremeno i negativna kritika (djeca sudjeluju u nasilju) poiva upravo na premisi o promijenjenoj poziciji igraa.
194
Mediji i kultura
upozoriti.10 Kompjutorski likovi, pie Lev Manovich, mogu pokazivati inteligenciju i vjetine samo zato to iznimno ograniavaju mogunost nae interakcije s njima (Manovich, 2001: 54). The Naked Game je umjetniki projekt koji svoju poetiku gradi na algoritamskom ogranienju. Unato ope prihvaenom mitologemu slobodne interakcije igre su visoko strukturirani narativi koji uitak pruaju ne zbog slobode igraa. Uitak igranja interaktivnih igara proistjee iz gotovo suprotnog doivljaja suspenzije moguih poteza, ogranienja koja moramo savladati ukoliko elimo pobijediti u igri.11 Svijetom kompjutorske igre ravna generator igre (game engine). Postoje dva naina razumijevanja odnosa prie i algoritamskog generatora. S jedne strane, generator moemo shvatiti kao algoritamsku strukturu koja omoguava da narativna kontekstualizacija djeluje prirodno, da nam se ini kako se u igri moemo slobodno kretati i djelovati. Algoritam pokree likove, objekte, grafiku, po10
11
U ranim tekstualnim avanturama esto je program upozoravao igraa kako time nita nee uiniti referirajui se na igraev potez koji je besmislen u kontekstu algoritma. Primjerice u igri Half Life 2 (2004) ukoliko igra odlui ubiti nekog od kljunih likova, avatar e spustiti svoje oruje, inei upravo ono to igra ne eli. Ove algoritamske restrikcije, koje se odraavaju na sadraj, neki su dizajneri kritizirali, jer je oito kako u ranim igrama ovakve programske restrikcije unitavaju iluziju. Neki smatraju kako je potrebno i po cijenu apsurda u igri, omoguiti sve poteze (pa i besmislene) kako bi poveali osjeaj uronjenosti i odgovornosti igraa za vlastite poteze. (Primjerice Corvus Verb Restriction vs Immersion, blog Semionauts Notebook, 2. rujna 2008., URL: http://corvus.zakelro.com/2008/09/verb-restriction-vsimmersion/) Espen Aarseth (1997) je zauen iznenaujue rijetkim pokuajima definiranja interaktivnosti. Peter Bgh Andersen (1990) ponudio je jednu semiotiku definiciju: Interaktivno djelo je djelo u kojem itatelj moe fiziki promijeniti diskurs.... Drugu, drutvenu definiciju, daje Andrew Lippman. Interakcija je za Lippmana obostrana i simultana aktivnost oba participanta, koji obino djeluju prema nekom cilju, ali ne nuno.
195
teze kompjutora i odreuje ishode igraevih poteza. No s druge, kreiranje igre moemo promatrati kao narativnu kontekstualizaciju jednog generatorskog programa. Generatori za Doom i Quake su proizveli itavu seriju nastavaka i klonova koji su u konanici i utemeljili anr pucaina u prvom licu (FPS, first person shooter). Koristei isti generator dizajneri mijenjaju dizajn svijeta (grafiku, likove, oruje, izglede nivoa, itd.), dok osnovne pretpostavke poput perspektive, koritenja inventorija, mogunosti kretanja, ostaju iste. Drugim rijeima, subjektivna perspektiva kamere i igraevo oruje koje se pojavljuje u donjem desnom uglu ekrana, koje kritiari naturaliziraju kao loginu vezu kompjutorskih igara i jedne specifine perspektive i grafike, zapravo je artificijelna. Veza perspektive i narativa ni po emu nije prirodna, dapae, kako je upozorio Alexander R. Galloway, ona potjee iz filma, a mogli bismo dodati kako njezina popularnost proizlazi iz narativne kontekstualizacije jednog uspjenog programa.12 Ukratko, umjesto da algoritamsku igru promatramo kao priu, priu moemo promatrati kao realizaciju jednog algoritma, narativnu elaboraciju koja moe bolje ili loije prikriti algoritamsku artificijelnost. Privid suludog vozaa, privid je sadraja koji nam ne doputa da shvatimo vanost algoritma koji je odgovoran i za simbolike mandate koje preuzimamo igrajui igru Carmageddon. Ovaj je privid postaje jasniji ukoliko panju usmjerimo na igre koje nemaju priu ili iji su narativni svjetovi tek naznaeni. Obino se konceptualne igre poput igara Tetris ili Pong smjeta negdje na rub taksonomije, no upravo te igre koje odstupaju od kanona ukazuju na temeljne strukturalne karakteristike svih igara. Dok veina avantura, igara uloga (RPG) i pucaina u prvom licu (FPS) kontekstualiziraju algoritam unutar nekog fikcionalnog svijeta, Tetris i Pong su igre gole, ne-kontekstualizirane strukture. U ovim igrama skupljamo bodove. Svaki
12
Alexander R. Galloway (2006a) saeo je povijest ovog anra, zakljuujui kako su ove igre naslijedile subjektivni kadar iz povijesti filma, dok su i same utjecale na neke filmove (Strange Days, Matrix, Dancer in the Dark).
196
Mediji i kultura
na in trenutano se kvantificira. Moda djelatni inovi u igrama poput Grim Fandango (1998), Brothers in Arms (2005) ili World of Warcraft (2004) djeluju smisleno unutar narativno elaboriranog svijeta igre, no ono to inimo je slino manipulaciji pravokutnicima u Tetrisu. U igri je svaka akcija samo sredstvo do cilja (Wark, 2007: 9). Uitak proizlazi iz trenutne kvantifikacije svake akcije, kao to je to skupljanje lopti u platformskoj igri Giana Sisters (1987) ili skupljanje gljiva u Super Mario Brothers (1985). Kada bi naracija ili grafiki realizam igara bili oni elementi koji su kljuni u procesu mijenjanja igraa, prijenosa vrijednosti iz fikcionalnog u realni svijet, kako bismo protumaili ovisnost o konceptualnim igrama koje nikako ili vrlo rudimentarno elaboriraju fikcionalni svijet, no jo uvijek uspjeno regrutiraju mnoge igrae? Umjetnike igre koje propituju ulogu suelja kao posrednika izmeu algoritma i prie jo su jasnije upozorile na privid suludog vozaa. Odvajajui sadraj (nasilje) od forme (algoritma) ove su igre uputile na kompleksne probleme interpretacije. Igra Franca Cadeta Sweet Pad (2004) omoguila je igranje jedne vrlo agresivne igre Quake 3 Arena na potpuno neoekivani nain milujui glatku kuglu. Igra pokree avatara, cilja metu i puca u nju. Oprezni i njeni pokreti koji miluju kuglu jedini su nain da igra upuca svojeg neprijatelja. Na slian nain nasilnu igru Tekken izvodi Massage me (Perner-Wilson/Satomi, 2007) igra koja od igraa oekuje da masiraju svoje partnere kako bi zadali udarce protivnicima u igri i skupili bodove. To da uitak igre tek djelomino ovisi o njezinom sadraju, moe se primijetiti ak i ako promatramo djelovanje igraa unutar narativno elaboriranih svjetova. Igra i u tim igrama esto moe zanemariti sadraj, ukoliko slijedi algoritamsku logiku igre. U tom smislu promatranje djece dok igraju moe biti zanimljivo jer se postavlja pitanje kako je mogue da osmogodinji djeak razumije trinoekonomsku logiku i zakljuuje da je ako elimo razviti industrijsku zonu u igri Sim City, potrebno sniziti poreze na industrijsku proizvodnju (Johnson, 2005)? Izgleda da djeak ne razumije sadraj
197
Slika 20: Sweet Pad (2004)
198
Mediji i kultura
Slika 21: Massage me (2007)
(naela ekonomije), ve upravo provodi internalizaciju logike programa otkrivajui uzrono-posljedinu vezu izmeu smanjivanja jednog parametra i proporcionalnog poveavanja drugog. Kod savrenog beavnog spoja, a to je ono emu tekstovi popularne kulture tee, mogunost da primijetimo artificijelnost teksta kao medija je minimalna jer se algoritamska, cyber-tekstualna priroda nastoji maskirati kako bi se igra odvijala to vie prema logici fikcionalnog svijeta koji simulira. Ako algoritma postajemo svjesni, znai da postoji greka ili neka neloginost u svijetu igre koja nam kvari uitak igranja. Postoje i trenuci meta-narativnosti, svjesne intervencije dizajnera igre koje unitavaju iluziju u popularnim igrama, no to su ee narativni, nego algoritamski momenti. Takvi su primjerice auto-referencijalni trenuci koje moemo nai i u nekim popularnim igrama. U igri Max Payne (2001) zbiva se ono to Alexander R. Galloway naziva Mantis trenutkom (Galloway, 2006a: 34). Glavnom liku Maxu autori otkrivaju da se nalazi u kompjutorskoj igri.13 No postoje trenuci i u popularnim igrama kada postajemo
13
Izraz Mantis trenutak dolazi od lika Psycho Mantis iz igre Metal Gear Solid (1998) koja se referira na druge igre koje je igra igrao (program skenira dokumente konzolne memorijske kartice).
199
svjesni njihove strukturalne artificijelnosti. To su trenuci kada neka programska greka ili neloginost u svijetu igre ukae na njezinu artificijelnost. Kada se u igri suoimo s algoritmom umjesto naratemom ukazuje nam se mehanizam igre. I za vrijeme beavne izvedbe postoje pogreke u programu, sporo uitavanje igre, pad sustava. Ti inovi onemoguavanja, kako ih naziva Alexander R. Galloway, su greke u programu iji su uzroci izvan narativnog svijeta igre (Galloway, 2006a). Huizinga je pisao o prekriteljima igre (1992: 18), to su u klasinim igrama varalice koji ometaju iluziju, kvare igru. Algoritamske naracije tee postizanju beavnog spoja prie i njezina algoritma. No dok popularne kompjutorske igre tee transparentnosti, postoji i druga vrsta igara. To su igre koje su gotovo u potpunosti prekriteljske, igre Mantis poetike. Umjetnike igre svoju poetiku temelje na onome to je za popularnu igru strukturalna pogreka, autoreferencijalnosti i netransparentnosti medija. Stoga je prije nego to prijeemo na drugi previd, onaj suludog algoritma, pravi trenutak da se obratimo problemu komodifikacije igara. Drutveni status igara je usko povezan s previdom sadraja, no rije je i o irem problemu razumijevanja razlike visoke i popularne kulture. To je razlika koja se najee promatra kao razlika izmeu, u Kantovoj terminologiji, estetike bezinteresnog svianja i estetike koja svoju svrhu nalazi u profitu. Kompjutorske igre nas potiu na drugaiju definiciju popularnog, koja se ne temelji na drutvenom kontekstu, ve na tekstu. Visoko/popularno Uobiajeno je da se kompjutorske igre smatraju popularnom kulturom, proizvodom industrije zabave i zbog toga vie-manje kognitivno i umjetniki bezvrijednim proizvodom.14 No distinkci14
Igre nikad nee dosei vrijednost romana, esta je primjedba koju je iznio i Roger Ebert, jedan od najpriznatijih svjetskih filmskih kritiara.
200
Mediji i kultura
ja vrste (roman i film s jedne strane, a kompjutorska igra s druge) temeljena je na sukobu modernistike, devetnaestostoljetne paradigme kulture i postindustrijske kulture koja od avangarde na ovamo plee na toj granici, inei je propusnom i nejasnom. itava kultura umjetnikih igara dovodi u pitanje tezu kako je jaz izmeu igara i postmodernistike knjievnosti nepremostiv. Zapravo, dublji je jaz izmeu umjetnikih kompjutorskih igara i popularnih igara, nego izmeu igara i postmodernistikog romana. Umjetnike igre, poput The Naked Game koje ukazuju na svoju artificijelnost, koriste tehniku koja se u teoriji knjievnosti naziva metafikcijom. Metafikcija je vrsta fikcije koja otkriva fikcionalnu iluziju referirajui se na proces, tehniku i samu djelatnost pisanja. Primjerice Italo Calvino u romanu Ako jedne zimske noi neki putnik... pripovijeda priu o itateljevim avanturama itanja romana Itala Calvina. Calvino ne pria priu, ve tematizira sam in pisanja i itanja gradei roman na meta-sloju koji je inae u prii naturaliziran. Slinu dihotomiju poput one izmeu popularnog romana, koji pria priu, i postmodernistikog romana koji pria priu o prianju prie, nalazimo u razlici umjetnikih i popularnih igara. Ipak, kako se podrazumijeva da su kompjutorske igre popularna kultura par excellence, tako se zapravo ne primjeuje kako se i neke kompjutorske igre prema svojem materijalu (tekstu u najirem strukturalistikom znaenju) mogu odnositi upravo na nain na koji se visoka kultura danas obraa popularnoj, nain na koji postmodernizam ukazuje na tvorbenost romaneskne prie. Ono to moemo otkriti promatrajui razliku visoke i popularne kulture je manje razlika u njihovoj prii, pa i svrsi (profitu ili bezinteresnom svianju), a vie razlika u tehnici, ili najire shvaenoj tekstualnosti, odnosu naracije i strukture, ili algoritma u sluaju kompjutorskih igara.
Ebertu se ini da je razlog tomu sama priroda medija koja spreava [igre] da se odmaknu od zanatstva... i steknu status umjetnosti. Kako kompjutorske igre narativno ne doseu vrijednost umjetnikih djela, ini se kako igranje igre jednostavno predstavljaju gubitak... vrijednih sati koje bismo mogli koristiti pametnije (prema Choi, 2005).
201
Ovu je distinkciju, razliku u tekstualnosti izmeu visoke i popularne kulture, uveo teoretiar kulturalnih studija Anthony Easthope itajui modernistike i popularne romane. Razlika izmeu modernistikog romana Josepha Conrada Srce tame i popularnog romana Edgara Ricea Burroughsa Tarzan meu majmunima Anthony Easthope (2006) ne promatra kao razliku sadraja ve razliku u tekstualnosti. Na razini sadraja ovi su tekstovi zapravo slini. Oba teksta se obraaju mukoj kulturi; okvir radnje je pustolovina u Africi; a oba se bave pitanjem kolonijalizma (Easthope, 2006: 227-228). No ukoliko je Conradov tekst apstraktan, sloen, konotativan, Tarzan meu majmunima je konkretan, denotativan. Srce tame je djelo koje je refleksivno, dok je na razini radnje oskudno. S druge strane Tarzan je ista ekspresija, sve je u slubi radnje.15 Jezik (popularne knjievnosti, filma) i medij (popularnih igara) ne upozoravaju na sebe same, ve su usmjereni na ekspresiju, gestu i fiziku radnju, neverbalne znakove, dok modernistiki roman i umjetnike igre nude kontemplaciju i neizvjesnost diskursa. Piui o melodrami, Mary Ann Doane je upozorila kako ta djela pokazuju elju za transparentnou (Doane 1988: 71, prema Easthope, 2006: 235). Na isti nain popularne kompjutorske igre izmeu dijegeze i mimeze, biraju mimezu, pokazivanje umjesto kazivanja. Naravno, postoje razlike izmeu igara, pogotovo izmeu avantura koje Alexander R. Galloway zbog razgranate prie naziva dijegetinim igrama i FPS-ova i simulacija kao nedijegetinih igara (2006a). No i jedne i druge u odnosu na narativne umjetnike vrste pokazuju istu elju za transparentnou, a ne problematizacijom jezika i medija. Postoji ipak jedna razlika izmeu popularnih romana i igara, a ta je da igre osim je15
U Tarzanu lik ne predstavlja takve probleme jer sama pripovijest za njih ostavlja vrlo malo prostora Tarzan se boji svojih neprijatelja i bori se protiv njih, a voli svoje prijatelje... Motivacija je eksplicitna i nimalo problematina. Panja se ionako koncentrira oko nasilne i dramatine fizike radnje Ti se dogaaji uvelike ponavljaju (Tarzan ubija lava, Tarzan ubija seljaka, Tarzan ubija majmuna, itd.). Vrlo je malo dijaloga, a kad ga i ima, veinom je u slubi radnje. (2006: 230)
202
Mediji i kultura
zika barataju i medijem, generatorom igre. Ukoliko izraz medij, ne shvatimo u irem znaenju, kao izraajno sredstvo autora, ve u uem tehnolokom smislu, kompjutorske igre se razlikuju od popularnih romana jer one djelovanje, ekspresiju i akciju ne oblikuju samo narativno, ve i algoritamski. Transparentnost se kod igara pojavljuje prije svega kao transparentnost medija. Neto slino zapravo nalazimo i u knjievnosti. Elaborirajui poetiku elektronike literature N. Katherine Hayles zakljuuje kako medij uvijek sudjeluje u kreiranju znaenja (2002). Hayles analizira umjetnika knjievna djela koja inzistiraju na elaboraciji medija kao forme i naziva ih tehnotekstovima. Tehnotekstovi poput Apollinaireovih Kaligrama, Mallarmove poeme Baene kocke, ili Queneauovih Sto tisua milijardi pjesama od materijala ine svoju poetiku, no ne ouavaju samo jezik ve i medij. U studiji Half-Real Jesper Juul tvrdi kako je teko zamisliti traginu video igru, primjerice igru Hamlet, jer takva igra ne bi imala uvjerljiv cilj, zbog ega publika ne bi bila motivirana ostvariti ga. Zamislite igru Hamlet, predlae Juul, tvoj otac je ubijen, s mnogo napora ne uspijeva ga osvetiti, te umire besmislenom smru (2005: 167). No Hamlet je upravo odlian primjer, jer takva igra i postoji, a objavio ju je 2010. godine nezavisni izdava. Hamlet, or The Last Game Without MMORPG Features, shaders and Product Placement (2010) je avantura koja parodira igre koje nastaju na temelju drugih tekstova, a u kojima se pojavljuju likovi kojih nema u predlocima. Ukoliko bismo igru usporedili s dramom bilo bi oito da izostaje Shakespeareova tekstualnost. Hamlet, drama koju se naziva vjebom iz retorike, u igri je adaptirana samo na razini zapleta. Pria u kompjutorskoj igri, je esto intertekstualna, ne originalna ve referentna. Pria i likovi esto predstavljaju samo narativni okvir. [U video igri] likovi igraju minimalnu ulogu, oni su neto malo vie od kursora koji posreduje igraev odnos prema svijetu igre (Fuller i Jenkins, 1995). Identifikacija se zbiva ne samo na razini prie ve prie i algoritma, jer je pria uobliena kako bi potaknula djelatne inove poteze igraa. Umjetnike ili konceptualne igre, takoer, nekad nemaju neki uvjerljiv cilj, one znaju biti tek elaboracija metafore. Petominutna igra Passage
203
Slika 22: Hamlet, or The Last Game Without MMORPG Features, shaders and Product Placement (2010)
(2007) Jasona Rohrera kojom se kreemo jednostavnim pikseliziranim krajolikom uz pomo avatara pred igraa postavlja samo dva cilja: oeniti se i umrijeti. Djelo se oslanja na konvencije igara koje se nazivaju scrolling games (igara iji se prostori igre odmataju poput svitaka), poetino razlaui metaforu ivota kao igre. Razvoj popularnih igara moemo pratiti kao dosezanje stanja beavnog spoja, transparentnosti kojoj je cilj da se materijalni sloj igre, njezin algoritam i pria beavno spoje. Igrajui novije igre sve manje smo svjesni algoritma. U ranim tekstualnim i grafikim avanturama jednostavno ste morali obaviti sve zadatke, a ponekad je to znailo besmislen manualni rad, ponavljanje iste akcije gotovo na isti nain, sve dok se ne prikupi dovoljno predmeta ili otkrije prava kombinacija. Ako promatramo povijest igara, uoit emo kako je ona povijest maskiranja, kontekstualizacije algoritma. Jesper Juul primjeuje kako arkadne igre povijesno daju igraima tri ivota prije nego to igra zavri (2005). Ipak nitko se ne pita zbog ega Super Mario ima
204
Mediji i kultura
Slika 23: Passage (2007)
tri ivota? Igre su uistinu nekoherentni svjetovi, zakljuuje Juul, jer su to svjetovi o kojima puno toga ne znamo. Rane tekstualne, a zatim grafike avanture postavljale su pred igrae zadae poput skupljanja ili rjeavanja zadataka odreenim slijedom koji nije uvijek imao narativno opravdanje. Primjerice maevanje rimovanim uvredama u izvrsnoj grafikoj avanturi The Curse of Monkey Island (1997) moe biti gotovo mehaniki izvedeno. Zadaa je pobijediti gusara rimujui svaku njegovu rimovanu uvredu, no pri tome nije potrebno imati dublji uvid u prozodiju, ve je dovoljno odabrati pravi odgovor, to se moe initi gotovo automatski, bez sluanja gusarovih stihova, dovoljno je upamtiti mjesto reenice na ekranu. Noviji generatori jo uvijek ne trae od igraa razumijevanje prozodije, no problem se sve rjee rjeava automatski, bez uvida u priu, narativnu strukturu teksta, zbog ega raste i kognitivna kompleksnost. U igri Grand Theft Auto Liberty City (2005) neuspjeno obaviti misiju znai zavriti u zatvoru. Ipak, do te toke igra svaki puta moe doi na drugi nain, to ovo uestalo posjeivanje zatvora ini naratemom koji se ini loginim. (Pored naravno vrlo uspjeno odabranog motiva i na razini alegorije ivot mafijaa.) GTA je igra koja svoju imerzivnost zahvaljuje generatoru koji, uz vjetu naraciju nudi transparentnost. Nije li i razlika izmeu popularnog i umjetnikog filma zapravo razlika u tekstualnosti? Razlika je to izmeu onih filmova koji tee beavnom spoju naracije i izvedbe, i drugih koji su tehnotekstovi jer tee netransparentnosti i tematiziranju same strukture, tvorbenosti naracije? Razlika izmeu filmova Kill Bill (2003) i U zmajevom
205
gnijezdu (1973) nije sadrajna, ve tekstualna jer kada U zmajevom gnijezdu eli biti transparentan, Kill Bill inzistira na materijalu koji tretira kao sadraj, inei od klieja poetiku. Kill Bill je interpretacija, a ne inaica und filma koja ouuje sve mehanizme unda, poetizirajui nasilje svojim dugim kadrovima. Postmodernom kulturom se smatra ona kultura koja vie ne prepoznaje razliku izmeu visoke i popularne kulture, kako tvrdi John Storey u studiji Cultural Theory and Popular Culture (2006: 9). Zbog toga su teorija knjievnosti i filma proirile svoje polje prouavanja na djela popularne kulture. Lekcija popularne kulture danas se interpretira ili kao lekcija degradacije umjetnosti, robovanju umjetnosti profitu, ili se proirenje kanona interpretira kao ideja kako je sve umjetnost. U tom drugom smjeru cilja i Henry Jenkins tvrdei da su kompjutorske igre umjetniki rod za digitalnu eru (Jenkins, 2000). Popularna kultura se promatra kao ona koja je dekonstruirala kanon, otvorila ga za nove, ire definirane drutvene prakse. Ali ako je razlika visoke kulture koja svoju svrhu nalazi u umjetnikom izraaju i kulture koja svoju svrhu nalazi u profitu samo provizorna, nije li popularna kultura tada uinila oitom injenicu da su i ekonomski uvjeti proizvodnje uvijek nedjeljivi od umjetnosti, te da je umjetnost vrlo teko misliti izvan nekih ekonomskih odnosa? Ukoliko igre nazovemo umjetnou, kako je to uinio Henry Jenkins, moemo i umjetnost nazvati kapitalistikom igrom. Algoritamske naracije kao igre drutva kontrole. Lekcija suludog algoritma Druga lekcija, ona suludog algoritma, upozorenje je da postoji slinost izmeu algoritamskih naracija i drutva. U igri Sim City ini se da u ulozi gradonaelnika-urbaniste gradimo ceste, vodovode, kanalizacije, nebodere, kue, brinemo se za razvoj industrije, demografije, ekonomije i kulture. Ukoliko zanemarimo neku od potreba grada, algoritam poinje generirati problematine situacije (trajkovi
206
Mediji i kultura
radnika, poari, itd.). No ono to uistinu inimo jest da savladavamo problem na nain koji nalikuje praksama uobiajenim u korporacijama koje svoje budue zaposlenike odabiru upravo stavljajui kandidate u situaciju bombardiranja zadacima pri emu oni moraju razloiti prioritete. Zbog prepreke sadraja (pitanja koji je smisao skupljanja virtualnih dijamanata?) igranje kompjutorskih igara danas se vie-manje smatra gubljenjem vremena. No igranje kompjutorskih igara smisleno je u okviru algoritamskog svijeta igre u kojem je svaki potez igraa kvantificiran i kvalificiran. Kompjutorske igre reflektiraju jednu ekonomsko-drutvenu matricu, upravo kako i igra Monopoly odgovara jednoj strukturi osjeaja. McKenzie Wark u studiji Gamer Theory (2007) iznosi ideju da algoritam kao temeljnu strukturu igre valja promatrati i kao alegoritam, alegoriju drutva u ijim temeljima djeluju algoritamski odnosi. Igraa danas moemo nazvati arheologom Peine jer ivot je danas organiziran kao igra, gdje svako djelovanje znai pobjedu ili poraz (engl. win-lose). Posao postaje utrka, a ekonomija kockarnica, zakljuuje Wark (2007: 9). Baratanje podacima, brza reakcija na podraaj, refleksivno uenje i vjetinama usmjereno uenje nisu samo naini savladavanja problema u igri, ve refleksije menaderskog stila drutva kontrole. U menaderskoj igri Virtual Leader nema potrebe da igra duboko promilja svijet igre. Ono to igra mora uiniti jest: istraiti virtualni svijet, stvoriti neke pretpostavke o tom svijetu, [a zatim] istraiti taj svijet [ponovo] imajui na umu stvorene hipoteze i konano prihvatiti ili propitati svoju osnovnu hipotezu (Gee, 2003: 90). Igra se temelji na procesu refleksivnog uenja (istraivanje, hipoteziranje, novo istraivanje i ponovno promiljanje) koje je usmjereno na savladavanje vjetina, trening koji daje trenutne rezultate. Kompjutorske igre nastaju na temelju jedne drutveno-ekonomske matrice, ekonomije informacijskog kapitalizma, strukture rada i menaderskog stila obrazovanja koje je opisao Gilles Deleuze (1990). Obrazovni proces u drutvu kontrole nalikuje na uspinjanje na hijerarhijskoj ljestvici u kakvoj korporaciji, zbog ega nije neoekivano
207
da i igre oblikuju iskustva prema modelu treninga podraaj-odgovor. Znaaj i uitak igranja kompjutorskih igara koji proizlazi iz kvantifikacije svakog poteza, iri je od utjecaja algoritma. Veina onih koji igraju igre nee doivjeti transfer, prijenos vrijednosti i stavova suludog vozaa, postati nasilni ili dezorijentirani, no to ne znai kako igrai igrajui kompjutorske igre nee biti pod utjecajem, no to nije utjecaj kompjutorskih igara, ve ire drutvene matrice. U jednoj transformativno-tehnolokoj perspektivi koja uvaava vanost strukture, moglo bi se radikalizirati lekciju suludog algoritma i zakljuiti kako na Erica Harrisa i Dylana Klebolda na ubojstva nije potaknuo nasilan sadraj i realistina grafika igara Doom i Duke Nukem, nego njihova algoritamska struktura. Psiholozi koji su psihopatologiju ubojica povezali s nasilnim sadrajem i realistinom grafikom igara, vie bi dokaza o transformativnim uincima igara prikupili promatrajui njihovu algoritamsku strukturu. Kvantifikacija svakog poteza u temelju je drutva kontrole, zbog ega ona nalikuje pritiscima vjetinama-usmjerenog obrazovanja kojima su i ovi mladii bili izloeni. Najkrvaviji masakr u modernoj amerikoj povijesti dogodio se 2007. godine na sveuilitu Virginia Tech gdje je Seung-Hui Cho ubio 32 osobe. Cho je bio uenik koji je oboavao igrati Sonic the Hedgehod (1991), arkadnu igru u kojoj simpatini plavi je skuplja prstenove, kotrljajui se i skaui po platformama. Iako narativno i grafiki to nije krvava igra, ona nije nita nevinija od pucaina u prvom licu, barem kada je rije o algoritamskoj strukturi i kvantifikaciji iskustva. No, kao i s determinizmom sadraja (pojednostavljenjem koje sadraj i realistinu grafiku promatra kao uzroke prijenosa stavova i vrijednosti iz virtualnog u realno), ni algoritam ne moemo promatrati kao uzrok nasilnog ponaanja. Slinost izmeu strukturiranja iskustva u svjetovima igre ne moemo jednostavno pripisati strukturi igre. Ako uope moemo interpretirati razloge zbog kojih kompjutorske igre jesu popularan oblik zabave u kasnom kapitalizmu, ako postoji neka lekcija kompjutorskih igara, tada bi to bila lekcija algoritamske kulture, spoznaja kako postoji slinost izmeu kulture i
208
Mediji i kultura
strukture igara. Ta slinost algoritamskih pria i algoritamske kulture, na koju je upozorio McKenzie Wark, opet proizlazi iz drutvenog karaktera tehnologije, kompjutorskih igara, a ne obrnuto. Igre podsjeaju na sve modulacije koje je Deleuze opisao kao modulacije drutva kontrole (obrazovanje, vojska, bolnica, zatvor, korporacija). Choovo stanje bi u jednoj transformativno-tehnolokoj perspektivi bilo pogodan materijal da se ukae na determinizam algoritma. Sonic the Hedgehod je idealna reprezentacija i izraz psihopatologije postindustrijskog kapitalizma, dokaz da algoritamska struktura ima uinka na kulturu, obrazovanje i politiku. No i drutvo kontrole je bojinica, u gramscijevskom smislu gdje se oko simbolike vanosti algoritamskog strukturiranja iskustva vode diskurzivni pregovori. Obino se igrae opisuje kao pasivne i ovisne subjekte koji nisu svjesni manipulacije medija. No igrai mogu biti i u potpunosti svjesni svojeg neproduktivnog djelovanja u svijetu igre. Iluzija ne lei u injenici da je subjekt podinjen, jer nije svjestan virtualnog karaktera svoje identifikacije. Manipulacija se ne zbiva u obliku imaginarne identifikacije, odabira virtualnog identiteta umjesto realnog, ve u trenutku simbolike identifikacije u kojoj igrai odabiru drugi identitet smatrajui kako je taj identitet, njihovo pravo ja koje ne potuje pravila, drugaije od njihovog racionalnog identiteta u okviru drutva kontrole. Kompjutorske igre se smatra problematinima zbog virtualnosti iskustava koja nemaju nikakve veze sa stvarnou. No kompjutorske igre oblikuju iskustva na nain koji je uinkovit u drutvima kontrole. Jedna od vrlo uspjenih reklama za Sony PlayStation naslovljena Double life ukazuje na problematian karakter diskurzivnog oblikovanja igraa kao otpadnika. U reklami se smjenjuju lica koja se izravno obraaju kameri i tumae zbog ega sate provode igrajui PlayStation:
Danju radim svoj posao, vozim autobus... Ali nou ivim ivot zanosa, proputenih udaraca srca i adrenalina... Neu to nijekati, sudjelovao sam u nasilju, ak ga i poticao... Gledajui me, nikad to vjerojatno ne biste pomislili, no komandirao sam
209
Slika 24: Sony PlayStation, reklama za europsko trite, Double life, 2006.
210
Mediji i kultura
vojskama i osvajao svjetove... U svojem djelovanju, odbacio sam moral. Ali ne alim ni za im. Vodio sam dvostruki ivot, ali bar mogu rei, da sam ivio.16
Reklama implicira postojanje dvaju identiteta, gdje se imaginarna identifikacija smatra onom pravom. Subjekt vodi dvostruki ivot, jedan je onaj u fizikom svijetu drutva kontrole u kojem je subjekt podinjen. To je racionalan subjekt koji vozi autobus. Drugi je onaj virtualni u kompjutorskoj igri. Iako je svjestan virtualnosti tog svijeta, subjekt ga odabire jer je to svijet koji nudi autentini osjeaj, pravi ivot. Igrai svjesno pristaju na jednu simboliku identifikaciju, koja nije nita manje fikcionalna od neke druge. (Dobro je prisjetiti se poruke Lacanove psihoanalize o fikcionalnom karakteru simbolike identifikacije i Lacanovog mota kako je stvarnost strukturirana kao fikcija.) Oni vrlo dobro znaju da igrajui igru sudjeluju u jednoj iluziji. Reklama komodificira ideju o dvostrukim svjetovima i udnju igraa da ive u virtualnom svijetu, kao istinskom, uzbudljivom svijetu. Manipulacija poiva upravo na mistifikaciji drugog svijeta kao otpadnikog, svijeta koji ne potuje pravila drutva kontrole. to zapravo od nas zahtijeva jedna od najkontroverznijih igara, koja je u nekim zemljama i zabranjena zbog nasilja GTA (Grand Theft Auto, 1997/1998)? GTA igraa stavlja u poziciju subjekta koji napreduje u mafiji, no to napredovanje trai disciplinirano djelovanje prema visoko strukturiranom algoritamskom modelu. Igrajui agresivca mafijaa u igri Grand Theft Auto nudimo jedan odgovor o sebi, putem jedne simbolike identifikacije. No tu je rije o djelovanju koje nije ni po emu razliito od savladavanja pravila i napredovanja u igri Virtual Leader u kojoj igra poinje igru kao vjebenik, a da bi savladao vjetine i napredovao u multinacionalnoj korporaciji. Ukratko, iskustvo igranja prije je internalizacija simbolikih (hegemonijskih)
16
U reklami se inzistira na raznolikosti identiteta (spolnoj, rodnoj, rasnoj i generacijskoj), no ovdje zbog jasnoe odabiremo muki rod za prijevod teksta.
211
prohibicija i zahtjeva, nego opozicijsko nepotovanje vladajueg poretka. Igrajui ulogu mafijaa u igri Grand Theft Auto, moemo rei kako je na fikcionalni lik autentiniji od lika kojeg igramo u stvarnom ivotu. No postoji velika razlika izmeu simbolike i imaginarne identifikacije. Dok se u imaginarnoj iluziji prikazujemo lano (veliki jaki u igri), simbolika iluzija moe prikazati istinu o meni. No to nije istina o igrau kao agresivcu, koji ne potuje pravila, ve subjektu koji predano napreduje na drutvenoj ljestvici.17 Manipulacija ne poiva na imaginarnoj, ve simbolikoj identifikaciji u kojoj subjekt djeluje ne prema modelu koji je potpuno drugaiji od normativnog, ve u kojem djeluje prema jednom racionalnom hegemonijskom modelu.18 Subjekt u igri ne pokree nagonski, nesvjesni dio linosti, freudovsko Ono (id). Za igraev uitak je odgovoran upravo Nad-ja (super-ego) koji se obino usporeuje sa sucem ili cenzorom. U simbolikoj identifikaciji subjekt se ini sebi dopadan (otpadnik, nasilan i ne potuje ivot, ljudsko tijelo i vlasnitvo). No igra je pojedinac iji je uitak oblikovan visoko strukturiranom i kvantificiranom praksom. To ne govori nita o kompjutorskim igrama, one zbog slinosti s drutvom kontrole nisu ni bolje niti loije. No postoji opasnost u diskurzivnom oblikovanju kompjutorskih igara i igraa kao onih koji ne pristaju na pravila drutva kontrole. (Slino kao to je opasna ideja da su igrai omamljeni ili agresivni zbog prie ili algoritma.) Reklama ukazuje na naine simbolike interpelacije subjekata koji vjeruju u to da se otpor moe prakticirati putem odabira virtualnog identiteta kao pravog, realnijeg od realnog. Umjesto lekcije o dvostrukom svijetu, lekcija koju moemo savladati igrajui kompjutorske igre lekcija je o jednom svijetu, onom drutva kontrole u kojem
17
18
U GTA Sant Andreas, igra je ak odgovoran za izgled avatara, kojem pada ugled, ukoliko se udeblja, stoga se igra brine da avatar jede zdravo i vjeba u teretani. Najelementarnija procedura simbolike identifikacije... identifikacija je s virtualnom slikom, mjestom velikog Drugog s kojeg ja vidim sebe u obliku kojem se sebi inim dopadljivim (iek, 1996: 194).
212
Mediji i kultura
se hegemonija prakticira kao oblik konsenzusa svih kultura o komodifikaciji i kvantifikaciji iskustava, znanja i informacija. Kompjutorske igre nas provociraju da izvedemo gotovo suprotan zakljuak od onih koji su medije i medijske anrove, poput kompjutorskih igara, optuili za dematerijalizaciju komunikacije. Nisu kompjutorske igre te koje dematerijaliziraju komunikaciju i depersonaliziraju odnose, uukavaju subjekte u imaginarne svjetove, ili pretvaraju subjekte u agresivne nasilnike, ve se komunikacija u realnom prostoru javlja kao diskurzivna obrana kulture koja eli pobjei od suoavanja s realnim, komodifikacijom i kvantifikacijom svih iskustava u kasnom kapitalizmu.
Bibliografija
Aarseth, Espen (2001) Computer Game Studies, Year One, Game Studies, The International Journal of Computer Game Research, sv. 1, br. 1, srpanj, http://www.gamestudies.org/0101/editorial.html; hrv. prijevod Libra Libera #17, srpanj 2001. Aarseth, Espen (1997) Cybertext: Perspectives on Ergodic Literature, Johns Hopkins University Press, Baltimore Addley, Esther (13. lipnja 2011) Gay Girl in Damascus hoaxer acted out of vanity, The Guardian, URL: http://www.guardian.co.uk/ world/2011/jun/13/gay-girl-damascus-tom-macmaster (13. 6. 2011) Adorno, Theodor i Max Horkheimer (1989) Dijalektika prosvjetiteljstva: filozofijski fragmenti, Veselin Maslea, Sarajevo Althusser, Louis (1971) Ideology and Ideological State Apparatuses (Notes towards an Investigation), 127-194, u studiji Lenin and Phylosophy. And Other Essays, Monthly Review Press, New York i London Althusser, Louis i tienne Balibar (1970) Reading Capital, NLB, London, prvi puta objavljeno 1968. Barlow, John Perry (1996) A Declaration of the Independence of Cyberspace, 8. veljae, Davos, http://homes.eff.org/~barlow/Declaration-Final.html (1. 11. 2010.) Barbrook, Richard (2002 [2000]): Cyber-Communism: How the Americans are Superseding Capitalism in Cyberspace, Science as Culture, br. 1, sv. 9, 2000, str. 5-40.; hrv. prijevod Cyber-komunizam: kako Amerikanci izguravaju kapitalizam iz cyberspacea,Libra Libera#11 Barbrook, Richard i Andy Cameron (1995) The Californian Ideology, http://www.alamut.com/subj/ideologies/pessimism/califIdeo_I. html (1. 11. 2010.)
214
Mediji i kultura
Baudrillard, Jean (2001a) Fatalne strategije, Simulacija i zbilja, Jesenski i Turk, Zagreb, str. 129-155 Baudrillard, Jean (2001b) Simbolika razmjena i Smrt, Simulacija i zbilja, Jesenski i Turk, Zagreb, str. 49-109 Baudrillard, Jean (2001c) Crash, Simulakrumi i simulacija, Naklada drutva arhitekata, Karlovac, str. 169-183 Baudrillard, Jean (srpanj, 2004) The Matrix Decoded: Le Nouvel Observateur Interview With Jean Baudrillard, International Journal of Baudrillard Studies, sv. 1, br. 2 Bauman, Zygmunt ([2000] 2011) Tekua modernost, Naklada Pelago, Zagreb, naslov originala: Liquid Modernity, Blackwell Publishing Benjamin, Walter (1986) Umjetniko djelo u doba svoje tehnike reproduktivnosti, Suvremene knjievne teorije, Miroslav Beker, SML, Zagreb.; str. 331-346. Berners-Lee, Tim (9. kolovoza 2005) Berners-Lee on the Read/Write Web, BBC News, http://news.bbc.co.uk/2/hi/technology/4132752. stm (1. 11. 2010.) Bernstein, Charles (1991) Play It Again, Pac-Man, Postmodern Culture, sv. 2, br. 1, rujan (hr. prijevod Libra Libera #17, 2005.) Bey, Hakim (2002) Prevladati turizam, Libra Libera #10, str. 197-212, Autonomna tvornica kulture, Zagreb Bey, Hakim (1995) Primitives and Extropians, Hakim Bey and Ontological Anarchy. The Writings of Hakim Bey, URL: http://hermetic. com/bey/, (1. 11. 2010.) Bey, Hakim (2003) Privremene autonomne zone i drugi tekstovi, ur. Katarina Peovi Vukovi, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb Bolter, Jay David (2001) Writing Space: Computers, Hypertext, and Remediation of Print, Lawrence Erlbaum Associate, New Jersey Bolter, Jay David i Richard Grusin (2000) Remediation: Understanding New Media, MIT Press Bousquet, Marc (2003) Intellectuals and Their Property. Introduction; u Marc Bousquet i Katherine Wills ur. The Politics of Information: The Electronic Mediation of Social Change, AltX Press, Electronic Book Rewiew, str. 171-177 Boyd, Danah (2010) Facebook is a utility; utilities get regulated, blog apophenia, URL: http://www.zephoria.org/thoughts/archi-
Bibliografija 215
ves/2010/05/15/facebook-is-a-utility-utilities-get-regulated.html, (1. 11. 2010.) Brecht, Bertol (1993 [1932]) The Radio as an Apparatus of Communication, Radiotext(e), ur. Neil Strauss, New York: Semiotext(e), str. 15-17. Briggs, Mark i Jan Schaffer (2007) Journalism 2.0 how to Survive and Thrive; a Digital Literacy Guide for the Information Age, College Park University of Maryland Brown, Wendy (2008) Regulating Aversion. Tolerance in the Age of Identity and Empire, Princeton University Press, New Jersey Byun, Sookeun, i dr. (2008) Internet Addiction: Metasynthesis of 19962006 Quantitative Research, Cyberpsychology & Behavior, 12, 1-5. Cadet, France (2004) Sweet Pad, http://cyberdoll.free.fr/cyberdoll/ index_e_sweetpad.html (25. 10. 2011.) Caillois, Roger (2001) Man, Play and Games, engl. prijevod Meyer Barash, University of Illinois Press Castells, Manuel (2009) Communication Power, Oxford University Press, New York Castells, Manuel (2003) Internet Galaksija. Razmiljanja o Internetu, poslovanju i drutvu; Naklada Jesenski i Turk, Zagreb Castells, Manuel (2000) Uspon umreenog drutva, svezak 1. Informacijsko doba: Ekonomija, drutvo i kultura; Zagreb, Golden marketing Choi, Dan (30. studenog 2005.) Ebert: Video games inherently inferior to film and literature, Joystiq, URL: http://www.joystiq. com/2005/11/30/ebert-video-games-inherently-inferior-to-filmand-literature (25. 10. 2011.) Cohen, Stanley (1980, [1972]) Folk Devils and Moral Panics: The Creation of Mods and Rockers, Rutledge, London i New York Corvus (2. rujna 2008.) Verb Restriction vs Immersion, blog Semionauts Notebook, URL: http://corvus.zakelro.com/2008/09/ verb-restriction-vs-immersion/ (25. 10. 2011.) Cover, Rob (prosinac 2006) Gaming (Ad)diction: Discourse, Identity, Time and Play in the Production of the Gamer Addiction Myth, Games Studies 6 (1), URL: http://gamestudies.org/0601/articles/ cover (25. 10. 2011.)
216
Mediji i kultura
Critical Art Ensemble (2001) Addictomania, The Journal of Cognitive Liberties, sv. 2, br. 2, str. 7-21. Culler, Jonathan (2001) Knjievna teorija, AGM, Zagreb Debray, Rgis (1999)What is Mediology?, engl. prijevod Quest-ce que la mdiologie?Le Monde Diplomatique, str. 32., Martin Irvine, Georgetown University Deleuze, Gilles (1990) Postskriptum uz drutva kontrole, Urbani festival 04, Zagreb, 2004, URL: http://www.urbanfestival.hr/04/hr/ uvodno.html (25. 10. 2011.) Deleuze, Gilles (2002) The Actual and the Virtual, Dialogues II. rev. iz. prijevod Eliot Ross Albert, Columbia UP, New York i Chichester Deleuze, Gilles i Flix Guattari (1983) Anti-Oedipus: Capitalism and Schizophrenia, engl. prijevod Robert Hurley, Mark Seem, i Helen R. Lane; University of Minnesota Press, Minneapolis Dibbell, Julian (prosinac, 1993) A Rape in Cyberspace, The Village Voice Dovey, Jon i Helen W. Kennedy (2006) Game Cultures. Computer Games as New Media, Issues in Culture and Media Studies, 2. izd., Open University Press, New York Easthope, Antony (2006) Visoka kultura/popularna kultura: Srce tame i Tarzan meu majmunima, u Politika teorije. Zbornik rasprava iz kulturalnih studija, ur. Dean Duda, Disput, Zagreb Evans, Dylan (1996) An Introductory Dictionary of Lacanian Psychoanalysis, Rutledge, London i New York Felman, Shoshana (1992) S onu stranu Edipa: primjerne prie psihoanalize, Suvremena teorija pripovijedanja, ur. Vladimir Biti, Zagreb, Globus, str. 258310. Filloux, Frdric (17. 10. 2010) The Facebook Money Machine, Monday Note Fisher, Mark (6. sijenja, 2010) They Killed Their Mother: Avatar as Ideological Symptom, blog k-punk, http://k-punk.abstractdynamics.org/archives/011437.html (29. 9. 2011) Flowtown (2. prosinca, 2011) Find Your Fans: The Cost of Marketing On Facebook, URL: http://www.flowtown.com/blog/find-yourfans-the-cost-of-marketing-on-facebook (2. 12. 2011) Foucault, Michel (1994) Nadzor i kazna, Informator, Zagreb
Bibliografija 217
Friedman, Ted (2002) Civilization and its Discontents: Simulation, Subjectivity, and Space, URL: http://www.duke.edu/~tlove/civ. htm (25. 10. 2011.) Fuchs, Christian (2009) Some Reflections on Manuel Castells Book Communication Power, tripleC (cognition, communication, cooperation) Open Access Journal for a Global Sustainable Information Society. 7 (1), str. 94-108. Fuller, Matthew (2008) Software Studies, a lexicon, MIT Press Fuller, Matthew i Jenkins, Henry (1995) Nitendo and New World travel writing: a dialogue, Cybersociety: Computer-mediated Commmunication and Community, Steve Jones, ur., Thousand Oaks, CA: Sage Publications Galloway, Alexander R. (2006a) Gaming. Essays on Algorithmic Culture, University Of Minnesota Press Galloway, Alexander R. (2006b) Protocol. How Control Exists after Decentralization (Leonardo Books), The MIT Press Gee, James Paul (2003) What Video Games Have to Teach Us About Learning and Literacy, Palgrave Macmillan Gibson, William (2003) Neuromancer, Count Zero, Mona Lisa Overdrive; Lunapark, biblioteka Novi medo, Zagreb Gramsci, Antonio (1971) Selections from the Prison Notebooks, Lawrence & Wishart, London Guseva, Irina (8. rujna 2008) Lifestreams: Yet Another Way to Share Yourself?, CMS Wire, URL: http://www.cmswire.com/cms/enterprise-20/lifestreams-yet-another-way-to-share-yourself-003051. php (25. 6. 2011) Habermas, Jrgen (1986) Tehnika i znanost kao ideologija. kolska knjiga, Zagreb, str. 53-88. Hall, Stuart (2006 [1981]) Biljeke uz dekonstruiranje popularnog, Politika teorije. Zbornik rasprava iz kulturalnih studija, ur. Dean Duda, Disput, Zagreb; (Tekst je prvi put objavljen u zborniku Peoples History and Socialist Theory, prir. R. Samuel, Routledge & Kegan Paul, London str. 227-240.) Hall, Stuart (1992) Cultural studies and Its Theoretical Legacies, u zborniku Cultural Studies, ur. Lawrence G., Nelson, C, Treichler, P., str. 277-294, Routledge, New York i London
218
Mediji i kultura
Hall, Stuart ([1973] 1980): Encoding/decoding. Culture, Media, Language: Working Papers in Cultural Studies, 1972-79, Centre for Contemporary Cultural Studies, London: Hutchinson, str. 128-38. Hall, Stuart, Chas Critcher, Tony Jefferson, John Clarke i Brian Roberts (1978) Policing the Crisis. Mugging, The State, and Law and Order, The Macmillan Press LTD, London i Basingstoke Hands, Joss (24. oujka 2011.) Digital activism and the anti-cuts agenda, OurKingdom. Power & Libery in Britain, URL: http://www. opendemocracy.net/ourkingdom/joss-hands/digital-activismand-anti-cuts-agenda (24. 3. 2011.) Haraway, Donna (1991) A Cyborg Manifesto: Science, Technology, and Socialist-Feminism in the Late Twentieth Century, Simians, Cyborgs and Women: The Reinvention of Nature, Routledge, New York, str. 149-181. Hardt, Michael i Antonio Negri (2000) Empire, Harvard University Press, London, England Hayles, N. Katherine (1999) How We Became Posthuman: Virtual Bodies in Cybernetics, Literature, and Informatics, The University of Chicago Press, Chicago i London Hayles N. Katherine (2002) Writing Machines, MIT Press Heidegger, Martin (1996) Pitanje o tehnici, Kraj filozofije i zadaa miljenja, Naprijed, Zagreb Heim, Michael (1987) Electric Language: A Philosophical Study of Word Processing, Yale University Press, New Haven & London Heim, Michael (1993) The Metaphysics of Virtual Reality, Oxford University Press Heim, Michael (2000) Virtual realism, Oxford University Press US Himanen, Pekka (2002) Hakerska etika i duh informacijskog doba, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb Hogarth, Stewart (2008) The Naked Game, originalno djelo je izgubljeno, URL: http://www.indiegames.com/2008/04/art_game_pick_ the_naked_game_r.html (21. 10. 2011.) Huizinga, Johan (1992) Homo ludens: o podrijetlu kulture u igri, Zagreb, Naprijed Jameson, Frederic (1988) Postmoderna nova epoha ili zabluda, Naprijed, Zagreb
Bibliografija 219
Jenkins, Henry (2000) Art for the Digital Age, Tehnology Review (hr. prijevod Libra Libera #17, prosinac 2005.) Jenkins, Henry (1. veljae 2010.) Five Ways to Read Avatar, blog Confessions of an Aca-Fan, URL: http://henryjenkins.org/2010/02/ five_ways_to_read_avatar.html (29. 9. 2011) Jensen, Derrick (2006), Endgame, Seven Stories Press, New York Johnson, Steven Berlin (2005) Everything Bad Is Good for You. How Todays Popular Culture Is Actually Making Us Smarter; Riverhead Books, New York Juul, Jesper (2005) Half-real: video games between real rules and fictional worlds, MIT Press Kapor, Mitchell i John Perry Barlow (1990) Across the Electronic Frontier, Electronic Frontier Foundation, URL: http://w2.eff.org/ Misc/Publications/John_Perry_Barlow/HTML/eff.html (19. 11. 2011.) Katuli, Tihomir (sijeanj 2012) Stop Online Piracy Act 2011. Firewall za pirate, Mrea Kirpatrick, David (2010) The Facebook Efect. The Inside Story of the Company That is Connecting the World, Simon & Schuster, NY Kirpatrick, Marshall (2009) Facebooks Own Estimates Show Declining Student Numbers; Now More Grandparents Than High School Users, URL: http://www.readwriteweb.com/archives/facebooks_own_estimates_show_youth_flight_from_sit.php, (5. 12. 2010.) Koroman, Boris (1999) Povratak ludita, Libra Libera 6, Autonomna tvornica kulture, Zagreb Kravar, Zoran (2004) Antimodernizam, AGM, Zagreb Lacan, Jacques (1983a) Funkcija i polje govora i jezika u psihoanalizi, Spisi, Prosveta, Beograd Lacan, Jacques (1983b) Odjeci tumaenja i vreme subjekta u psihoanalitikoj tehnici, Spisi, Prosveta, Beograd Lacan, Jacques (1983c) Prevrat subjekta i dijalektika elje u Frojdovskom nesvjesnom, Spisi, Prosveta, Beograd Lacan, Jacques (1983d [1966]) Spisi, Prosveta, Beograd, Laplanche, Jean i Jean-Bertrand Pontalis (1992) Rjenik psihoanalize, August Cesarec, Zagreb
220
Mediji i kultura
Lessig, Lawrence (1999) Code and Other Laws of Cyberspace, Basic Books (hr. prijevod Kod i drugi zakoni kiberprostora, Multimedijalni institut, Zagreb, 2004) Lessig, Lawrence (2001) The Future of Ideas. The Fate of the Commons in a Connected World, Random House, New York Levinson, Paul (2001) Digitalni McLuhan. Vodi za novo doba; Izvori, Zagreb Lvy, Pierre (2001 [1997]) Cyberculture, preveo Robert Bononno, Minnesota Press, original Cyberculture. Rapport au Conseil de lEurope dans le cadre du projet Nouvelles technologie: coopration culturelle et communication, Odile Jacob, Paris Lovink, Geert (2007) Blogging, the nihilist impulse, 1. 2., Eurozine, http://www.eurozine.com/articles/2007-01-02-lovink-en.html (21. 10. 2011.) Lovink, Geert i David Garcia (16. svibnja 1997.) The ABC of Tactical Media, The Tactical Media Network, projekt Waag, the Society for Old and New Media, URL: http://www.waag.org/project/tmn (21. 10. 2011.) Lovink, Geert i Patrice Riemens (2011) Dvanaest teza o WikiLeaksu, Libra Libera br. 28, Autonomna tvornica kulture, Zagreb Lyotard, Jean-Franois (2005 [1979]) Postmoderno stanje, Ibis grafika, Zagreb Manovich, Lev (2008) Software Takes Command, neredigirana verzija rukopisa koji e objaviti 2012. MIT Press, URL: http://lab.softwarestudies.com/2008/11/softbook.html (21. 10. 2011.) Manovich, Lev (2001) The Language of New Media, MIT Press Manovich, Lev (rujan/ listopad 2004) New Media as Remix Culture, NYArtist, URL: http://www.nyartsmagazine.com/septemberoctober-2004/new-media-as-remix-culture-by-lev-manovich, (3. 10. 2011.) Marcuse, Herbert (1989) ovjek jedne dimenzije: rasprave o ideologiji razvijenog industrijskog drutva, Sarajevo, Veselin Maslea Svjetlost Marx, Karl i Friedrich Engels (1979) Njemaka ideologija, iz Glavni radovi Marxa i Englesa, priredili Adolf Dragievi, Vjekoslav Mikecin, Momir Niki, 2. izd., Stvarnost, Zagreb
Bibliografija 221
Maxwell, Richard i Toby Miller Ecological Ethics and Media Technology, International Journal of Communication 2 (2008), str. 331353. Mayne, Judith (1991) Man with the Movie Camera and Womans Work, Explorations in Film Theory. Selected Essay From CinTracts, ur. Ron Burnett, Bloomington/Indianapolis, str. 136151. McHale, Brian (1987) Postmodernist Fiction. London: Routledge Melber, Ari (18. veljae 2011.) Can Egypts Internet Movement Be Exported?, The Nation, URL: http://www.thenation.com/article/158717/can-egypts-internet-movement-be-exported (3. 10. 2011.) Miller, Toby (2011) Life Without Media, izlaganje na konferenciji Life without media. VI International Conference Communication and Reality, Barcelona McLuhan, Marshall (2008) Razumijevanje medija, Golden Marketing Tehnika knjiga, Zagreb McLuhan, Marshall (oujak, 1969.) The Playboy Interview: Marshall McLuhan, Playboy Magazine, http://www.nextnature. net/2009/12/the-playboy-interview-marshall-mcluhan/, (13. 10. 2011.) McSherry, Corynne (26. listopada 2011.) Disastrous IP Legislation Is Back - And Its Worse than Ever, Electronic Frontier Foundation, URL: https://www.eff.org/deeplinks/2011/10/disastrous-ip-legislation-back-%E2%80%93-and-it%E2%80%99s-worse-ever (1. 2. 2012.) Mitropoulos, Angela (29. sijenja 2007.) The Social SoftWar, Mute, URL:http://www.metamute.org/editorial/articles/social-softwar, (13. 10. 2011.) Moravec, Hans (1988) Mind Children: The Future of Robot and Human Intelligence, Harvard University Press, Cambridge, London More, Max (1990) Transhumanism. Towards a Futurist Phylosophy, URL: http://www.maxmore.com/transhum.htm (25. 10. 2011.) More, Max i Ray Kurzweil (26. veljae 2002) Max More and Ray Kurzweil on the Singularity, KurzweilAI.net, URL: http://www.kurzweilai.net/max-more-and-ray-kurzweil-on-the-singularity-2, (25. 10. 2011.)
222
Mediji i kultura
Morozov, Evgeny (17. studenog 2011.) Occupy the Net! Our Internet is a paradise for consumers but a hell for citizens, Future Tense, URL: http://www.slate.com/articles/technology/future_tense/2011/11/salman_rushdie_and_facebook_s_pseudonym_policy_.html (17. 11. 2011.) Morozov, Evgeny (2011) The Net Delusion. The Dark Side of Internet Freedom, Public Affairs, New York Mumford, Lewis (1986) Mit o maini, Grafiki zavod Hrvatske, Zagreb: Murphie, Andrew i John Potts (2003) Culture & Technology, Palgrave, Basingstoke Nakamura, Lisa (2002) Race In/For Cyberspace: Identity Tourism and Racial Passing on the Internet, Cybertypes: Race, Ethnicity, and Identity on the Internet, Routledge, New York Pai, arko (2008) Vizualne komunikacije. Centar za vizualne studije, Zagreb Payne, Michael i Jessica Rae Barbera (2010), ur., A Dictionary of Cultural and Critical Theory, 2 izdanje, Blackwell Publishers, Oxford Perner-Wilson, Hannah i Mika Satomi (2007) Massage Me, URL: http:// www.talk2myshirt.com/blog/archives/507# (3. listopada 2011.) Poster, Mark (1996) CyberDemocracy: Internet and the Public Sphere, ur. David Porter, Internet Culture, Routledge, New York; hrvatski prijevod O. Strpi, Etnografije interneta, ur. Reana Senjkovi i Iva Plee, Institut za etnologiju i folkloristiku (Biblioteka Nova etnografija) i Iibis grafika, Zagreb Postman, Neil (1993) Amusing Ourselves to Death: Public Discourse in the Age of Show Business, dio preveden u zborniku Treeg programa Hrvatskog radija, br. 47. 1995. Postman, Neil (1992) Technopoly: The Surrender of Culture to Technology, Alfred A. Knopf, New York; dio preveden u Tvra, 1-2/2010, Zagreb, str. 147-154. Prpi, Ivan, arko Puhovski i Maja Uzelac (1990) Leksikon temeljnih pojmova politike, kolska knjiga, Zagreb Quinn, Daniel (1995) Ishmael, Bantam/Turner Book, New York Radman, Miroslav (2010) Oprez! Internetom se iri virus koji nas pretvara u mrave, intervju, Globus, 28. 04. 2010.
Bibliografija 223
Rheingold, Howard (1993) The Virtual Community: Homesteading on the Electronic Frontier, 1. izdanje Addison-Wesley Pub. Co. Rohrer, Jason (2007) Passage, URL: http://hcsoftware.sourceforge.net/ passage (25. 6. 2011.) Samuelson, Pamela i Robert J. Glushko (1991) Intellectual Property Rights for Digital Library and Hypertext Publishing Systems: An Analysis of Xanadu, Proceedings of the third annual ACM conference on Hypertext, Texas: San Antonio, http://portal.acm.org/toc. cfm?id=SERIES399&type=series&coll=GUIDE&dl=ACM&CFID =12583979&CFTOKEN=49088426 (3. 10. 2011.) Shapiro, Michael J. (1997) Violent Cartographies: Mapping Cultures of War, University of Minessota Press, Minneapolis Saunders, Doug (17. prosinca 2010) Just watch us: The utopian dream of total openness, Saturdays Globe and Mail, London, URL: http://www. theglobeandmail.com/news/technology/just-watch-us-the-utopiandream-of-total-openness/article1843238/singlepage/ (17. 12. 2010.) Shirky, Clay (2009) How social media can make history, TED Talks, sijeanj 2009, http://www.ted.com/talks/clay_shirky_how_cellphones_twitter_facebook_can_make_history.html, (3. 10. 2011.) Singel, Ryan. Epicenter: Mark Zuckerberg: I Donated to Open Source, Facebook Competitor // Wired News, 28. svibnja 2010. http://www. wired.com/epicenter/2010/05/zuckerberg-interview/ (25. 6. 2011.) Sommerseth, Hanna (2007) Gamic Realism: Player, Perception and Action in Video Game Play, Proceedings of DiGRA 2007 Conference, URL: http://www.digra.org/dl/order_by_ author?publication=Situated%20Play (25. 10. 2011.) Sderberg, Johan (oujak, 2002) Copyleft vs. Copyright. A Marxist Critique, First Monday, 7, br. 3-4 Storey, John (2006) Cultural Theory and Popular Culture: An Introduction, University of Georgia Press Strpi, Ognjen (2008) Internet nije medij, blog Biblioteka 42, URL: http://biblioteka42.blog.hr/2008/03/1624376343/internet-nijemedij.html, (31. 11. 2011.) Tan, Leon (25. 11. 2010.) The Pirate Bay. Countervailing power and the problem of state organized crime, C-Theory, URL: http:// www.ctheory.net/articles.aspx?id=672, (23. 1. 2012)
224
Mediji i kultura
Thacker, Eugene (2006) Foreword: Protocol Is as Protocol Does; u Galloway, Alexander R. (2006) Protocol: How Control Exists after Decentralization (Leonardo Books), The MIT Terranova, Tiziana (2003) Free Labor: Producing Culture for the Digital Economy, u Marc Bousquet i Katherine Wills ur. The Politics of Information: The Electronic Mediation of Social Change, AltX Press, Electronic Book Rewiew, str. 99-122 Thomas, Douglas (2002) Hacker culture, University of Minneapolis, London Touraine, Alain (1998 [1969]) Postindustrijsko drutvo, Biblioteka Episteme 22, Beograd Virilio, Paul (27. kolovoza 1995) Speed and Information: Cyberspace Alarm, C-Theory, URL: www.ctheory.net/articles.aspx?id=72 (23. 1. 2012) Virilio, Paul (1994) The Vision Machine. Bloomington: Indiana University Press (The Vision Machine, 59-78 str.); Indiana University Press Walker, Hunter (1. rujna 2010) The Origins of Discovery Channel Gunman James J. Lee, The Wrap TV, URL: http://www.thewrap. com/tv/column-post/origins-discovery-channel-gunman-jamesj-lee-20579, (31. 11. 2011.) Walsh, Mike (2009) Futuretainment. Yesterday the World Changed, Now Its Your Turn, Phaidon Press Wark, McKenzie (2007) Gamer Theory, Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, and London, England Wells, H. G. (1927) Recenzija filma Metropolis, New York Times, 17. travnja 1927., URL: http://erkelzaar.tsudao.com/reviews/ H.G.Wells_on_Metropolis%201927.htm, (31. 11. 2011.) Wesch, Michael (23. lipnja 2008) An Anthropological Introduction to YouTube. YouTube, URL: http://www.youtube.com/ watch?v=TPAO-lZ4_hU, (8. 11. 2011.) Wesch, Michael (2007) Web 2.0... The Machine is Us/ing Us, YouTube, URL: http://www.youtube.com/watch?v=6gmP4nk0EOE (8. 11. 2011.) Williams, Raymond (2006) Analiza kulture, u zborniku tekstova Politika teorije. Zbornik rasprava iz kulturalnih studija, ur. Dean Duda,
Bibliografija 225
Disput, Zagreb; poglavlje iz knjige The Long Revolution, Penguin, Harmondsworth, 1965, str. 57-88. Williams, Raymond. Base and Superstructure in Marxist Cultural Theory. Problems in Materialism and Culture. London: Verso, 1980. Rpt. as Culture and Materialism. London: Verso, 2005. 3149. Williams, Raymond (1974) Television. Technology and cultural form. Hanover, N.H.: Wesleyan University Press Winer, Dave (24. rujna 2011) Facebook is scaring me, blog Scripting News, URL: http://scripting.com/stories/2011/09/24/facebookIsScaringMe.html(24. 9. 2011) Walker, Hunter (1. rujna 2010.) The Origins of Discovery Channel Gunman James J. Lee, The Wrap TV, URL: http://thewrap.com/ tv/column-post/origins-discovery-channel-gunman-james-jlee-20579 (8. 11. 2011.) Young, Kimberly (1998) S. Caught in the Net: How to Recognize the Signs of Internet Addiction and a Winning Strategy for Recovery, John Wiley and Sons Zerzan, John (2004) Protiv tehnologije, Anarhoprimitivizam protiv civilizacije, Jesenski i Turk, Zagreb Zittrain, Johnatan i Benjamin Edelman (2003) istraivanje Empirical Analysis of Internet Filtering in China, Berkman Center for Internet & Society, Harward Law School, URL: http://cyber.law. harvard.edu/filtering/china/, (8. 11. 2011.) iek, Slavoj (2004 a). Iraq: The Borrowed Kettle. London: Verso. iek, Slavoj (4. srpnja 2007) Kako je staljinizam spasio ovjenost ovjeka, predavanje u KIC-u, Zagreb iek, Slavoj (2001) Manje ljubavi - vie mrnje!, Beogradski krug, Beograd iek, Slavoj (2008a) O nasilju, Ljevak, Zagreb iek, Slavoj (2010) Return of The Natives, New Statesman, 4. oujka, URL: http://www.newstatesman.com/film/2010/03/avatar-realitylove-couple-sex (25. 10. 2011) iek, Slavoj ([1989] 2002) Sublimni objekt ideologije, Arkzin, Zagreb iek, Slavoj (1996) The indivisible remainder: an essay on Schelling and related matters, Verso, London i New York
226
Mediji i kultura
iek, Slavoj ([1997] 2008) The Plague of Fantasies, 2. izd., Verso, London i New York iek, Slavoj (2008b) The Prospects of Radical Politics Today, International Journal of Baudrillard Studies, sv. 5, br. 1, sijeanj; URL: http://www.ubishops.ca/baudrillardstudies/vol5_1/v5-1-article3zizek.html (16. 11. 2011.) iek, Slavoj (2004 b) The Reality of the Virtual, snimljeno predavanje, London, URL: http://www.realityofthevirtual.com (16. 11. 2011.) iek, Slavoj (1998) The Spectre is Still Roaming Around u: Karl Marx i Friedrich Engels: Komunistiki manifest, Zagreb, Arkzin iek, Slavoj (1999) The Ticklish Subject. The Absent Centre of Political Ontology, London: New York, Verso
Kazalo
A Aarseth, Espen 80, 189, 193, 194 ACTA 128, 163 Adorno, Theodor W. 1112, 26, 83 algoritam 25, 81, 154, 177, 187188, 189, 191, 193196, 198199, 203, 205208, 210, 211 algoritamske naracije 189190, 199, 205 alternativne kulture 109111, 112, 123, 148 Althusser, Louis 2526, 27, 31, 32, 43, 146, 177 anarhoprimitivizam 46 android 49, 52, 56 anonimnost 95, 96, 103, 127, 132, 137, 154, 155, 181 antimodernizam 49 Apple 113, 115, 117118 aproprijacija 112, 114, 116, 117, 126, 139, 141 arapsko proljee 90, 96, 100, 101, 102, 138, 140 Arif, Kader 129 ARPANET 110
Arraf, Amina 132133, 135, 136 Assange, Julian 145150, 153 autentina kultura 2830, 69, 100, 115117, 136, 137 automatizacija 16, 52, 81, 82, 144 autorska prava 108109, 116119, 123129, 162165 Avatar, film 58, 60, 6267, 7071, 83 reklama 7174 B balistika metafora 9 Baudrillard, Jean 5758, 83, 164, 169 Bauman, Zygmunt 113114, 115 baza i nadgradnja 2527, 107, 109 Beacon skandal 101, 151 Berners-Lee, Tim 84 bezvremeno vrijeme 58, 67, 172 BlackBerry 134 blog 132133, 159, 165168, 186 Brockman, John 46, 47 Butkovi, Davor 171
228
Mediji i kultura
C Cameron, David 134, 155 Carmageddon 187, 188, 191, 195 Castells, Manuel 23, 30, 31, 58, 66 67, 85, 89, 9194, 103104, 111, 135, 138, 140, 141 cinina ideologija 34, 41, 66, 94, 106, 135 Coldplay 112, 117 Columbine teorija 185 Communications Decency Act 131 Critical Art Ensemble 138, 189 cyberkomunizam 110, 124 cyberpunk 48, 49, 57, 58, 175 apek, Karel 53, 5455 D darovna ekonomija, virtualni dar 90, 162, 163 decentralizacija 22, 8589, 110, 127, 169 decentralizirani medij 14, 24, 31, 77, 87, 89, 126, 161 dehumanizacija 53, 54, 58, 65, 115 Deleuze, Gilles 53, 55, 56, 8586, 141, 168170, 174, 208 dematerijalizacija 21, 55, 67, 8182, 174, 182, 212 digitalna paradigma 85 digitalni mediji i Mrea 914, 7884, 105, 110, 118122, 127128, 135136, 159, 164, 172 digitalni znak 8185, 176 dijagram 8586 diskurzivna borba 109
diskurzivno znanje 22, 28, 48, 52 distopija 53, 65 distribucija 84, 89, 119, 123129, 138, 160162 distribuirani dijagram 84, 8586, 131, 166 distribuirani medij 26, 29, 89, 160, 163 distribuirani oznaitelj 85 diverzifikacija masovne publike 30, 120 DIY, kultura amatera, uradi sam 14, 9091, 138 DNS 87, 129, 130 Doom 185, 186, 195, 207 Drugo, drugost 34, 36, 38, 42, 44, 61, 62, 63, 90, 94, 134, 135, 140, 142, 144, 211 drutvena mrea 15, 1718, 63, 70, 71, 72, 74, 90, 92, 100104, 112, 138144 drutvo kao stroj 50, 52, 53, 55, 58 drutvo kontrole 66, 8586, 154, 168170, 206208, 210, 211 dualizam 5758, 66 Duke 185, 186, 207 E Ebert, Roger 199 egipatsko proljee 90, 98103, 139, 143 egzibicionizam 13 ekologija 3536, 40, 4245, 62, 66 ekonomija diskursa 108 ekonomski determinizam 26, 31 Electronic Disturbance Theater 138 elektronika granica 10, 47
Kazalo 229
elektroniki mediji 19, 20 Ellsberg, Daniel 144145 e-mail, elektronika pota 84, 120, 171 emergentne kulture, emergentne ekonomije 109119, 122, 125131, 136, 169170 environmentalizam 63 F Facebook 2930, 90, 92, 9597, 119120, 126, 128, 133, 134, 137, 151155, 166 Facebook prosvjedi 90, 96, 100 104, 143 hrvatski Facebook prosvjedi 138, 139 fantazija 49, 6061, 145146, 174 feti 41, 42, 63, 146 fetiizam sadraja 15, 16, 18, 27 Ford, Henry 114, 115, 151 fordizam, fordistike tvornice 50, 53, 55, 114, 115 fotografija 78, 81, 82, 83, 152, 153, 154 Foucault, Michel 36, 85, 168, 170 FPS (first person shooter), pucai ne u prvom licu 185, 195, 201 Freud, Sigmund 15, 18, 32, 55, 61, 211 futurizam, Futuristiki manifest 52, 115 G Galloway, Alexander R. 8587, 185, 189, 190, 195, 198, 199, 201 Gates, Bill 114 geek 113, 151 generacije 3031, 166, 168, 185 Gibson, William 5657, 69, 175
GNU 123, 124 Google 98, 115, 120, 122, 127, 128, 130, 143 Grafedia 58, 59 Gramsci, Antonio 25, 28, 177 G Galloway, Alexander R. 8587, 87, 185, 189, 190, 195, 198, 199, 201 Gates, Bill 114 geek 112, 113, 151 generacije 30, 31, 68, 166, 168, 185 Gibson, William 56, 57, 69, 175 GNU 123, 124 Google 98, 115, 120, 122, 127, 128, 130, 139, 143, 171 Grafedia 58, 59 Gramsci, Antonio 25, 28, 132, 163, 177, 208 H Habermas, Jrgen 36, 104105, 106 haker, hakerska kultura, hakerska etika 111, 112114, 115, 139, 148 Hall, Stuart 13, 22, 24, 29, 30, 31, 52, 62, 167 Haraway, Donna 74, 96 hegemonija 14, 25, 26, 28, 45, 95, 101104, 107, 135, 212 Heidegger, Martin 6970 hipertekst 80 holistiki-transhumanizam 6566, 71 holizam 62 Horkheimer, Max 1112, 26, 83
230
Mediji i kultura
I idealizam 55 ideologija, ideoloki aparat drave 14, 18, 22, 2536, 41, 61, 63, 66, 68, 71, 85, 100, 104107, 109, 116, 140, 145146, 163, 167 postideologija 3336, 40, 66, 94, 102, 105, 143 ikonika reprezentacija, ikona 49, 52, 53, 56, 71, 82 Imaginarno, imaginarna identifika cija 26, 32, 6061, 144, 176, 177, 211 individualizam 44, 46, 93, 113, 135 industrijalizacija 50 industrije zabave 116, 128, 162 163, 165, 199 industrijsko doba 50, 187 informacija 33, 34, 3640, 56, 6970, 86, 101, 105110, 117, 120, 122126, 148 instrumentalizirani ovjek, instru mentalizacija 9, 11, 1214, 40, 49, 167 intelektualno vlasnitvo 108110, 114, 123129 interaktivnost, interaktivni mediji 26, 7980, 83, 193, 194 intermedijalnost 77 Internet (vidi Mrea) interpelacija 32, 41, 100, 113, 146, 211 J javna sfera 100, 101103, 104106, 137, 154 Jenkins, Henry 6364, 190, 202, 205 Jobs, Steve 113, 126
K kapitalizam 1213, 18, 33, 34, 35, 45, 52, 54, 98, 108, 112, 114, 115, 123, 124, 137, 187, 212 kibernetika 55 kiborg 52, 56, 74 kd, digitalni kod 81, 119, 191 komodifikacija 41, 72, 96, 101102, 122, 153, 165, 199 kompjutorske igre 17, 6769, 185212 komunikacija ekstaza komunikacije 164 raunalno posredovana 79 komunikacijski mediji 11, 7879, 89 komunikacijsko-informacijske tehnologije 79 konstruktivizam 50 konzumerizam 41, 72 kritika teorija 23, 24, 186 Kultura, kultura, dijalektika kulture 11, 24, 30, 31, 32, 52, 102, 104, 107, 109, 200201, 208 (vidi i alternativne kulture; autentina kultura; DIY, kultura amatera; emergentne kulture; hakerska kultura; kultura otpora; tradicionalne kulture) kultura otpora 112, 113, 115, 123, 138, 140, 148 kulturalni studiji 24, 25, 30, 31 kulturalno transkodiranje 81 L Lacan, Jacques 15, 36, 4243, 6061, 142, 146, 176, 210
Kazalo 231
Lee, James J. 4142, 44 Lessig, Lawrence 117118, 125, 170 lifestream, ivotni menadment 119121, 150, 153 Lovink, Geert 90, 121, 138, 145, 148 luditi, ludit 34, 3738, 46, 48 ludologija 189190 Lyotard, Jean-Franois 10 M manijaci iz Dnjepropetrovska 93 manijaci iz Dnjepropetrovska 93 manipulacija medija 12, 27, 105, 208 Manovich, Lev 14, 15, 8182, 83, 116, 176, 189, 194 Marcuse, Herbert 1213, 46 Marinetti, Filippo Tomaso 115 marksizam 12, 17, 24, 25, 107 Marx, Karl 15, 17, 18, 25, 27, 2829, 55, 123 masmedij, masovni mediji 1114, 18, 24, 29, 7879, 131 masovne samo-komunikacije 89, 92, 93 Matrica 34, 56, 57 Matrica, film 49, 57, 70, 191 McLuhan, Marshall 14, 1520, 27, 48, 87, 168, 172173, 174, 188 McLuhanova galaksija 30, 155 mediji (vidi decentralizirani medij; digitalni mediji i Mrea; distribuirani medij; elektroniki mediji; interaktivni mediji; komu-
nikacijski mediji; manipulacija medija; masmedij; medijsko zagaenje; novi mediji; otvoreni mediji; sadraj medija; struktura medija; utjecaj medija) Medij je poruka 14, 16 medijski studiji, medijska teorija, teorija medija, mediologija 14, 1618, 22, 23, 24, 27, 35, 78, 79, 81, 83, 107, 187 medijsko zagaenje, zagaenje me dijima, totalitarizam medija 21, 25, 29, 31, 38, 105 Metallica 111112 metamorfoza 82 Metropolis 5354 Microsoft 25, 98, 108, 114 mobilna privatizacija 2122 moderna, modernizam 4954, 58, 115 modulacije 56, 170, 208 modularnost 81 Mrea, Internet, mrena paradigma 914, 2021, 23, 26, 30, 47, 74, 7879, 81, 8494, 96, 101, 105, 107111, 119126, 128132, 137140, 149, 154, 163164, 170, 181 Mumford, Lewis 13, 46 N neoliberalizam 94, 111, 114, 122, 124, 126, 150, 176 nesvjesno, nepoznate istine 61, 172, 181, 211 New Age 62, 66
232
Mediji i kultura
Nintendo 6869, 70, 74, 185 novi mediji 16, 18, 79, 81, 83, 90, 159, 171176 Numa Numa 91, 164 numerika reprezentacija 81 O Obama, Barak 135, 177 Osama bin Laden 82 otvoreni mediji 29, 92, 95114, 163 otvoreno drutvo 145, 146 P Panoptikon 86, 150, 152, 168 peer-to-peer, p2p 71, 86, 124, 126, 148, 161 Pirate Bay, TPB 117, 125 pirati 108, 128 platformske politike 74, 103 Poe, Edgar Allan 150 politike identiteta 44, 45, 58, 72, 74 poremeaj ovisnosti o Internetu 186, 189 pornografija 92, 95, 96, 130, 131, 136, 164, 186 pornografija dogaaja 164 pornografski video 160, 164 Poster, Mark 87, 127, 172 posthumanizam (vidi transhuma nizam) postideologija (vidi ideologija) postindustrijsko doba 20, 3233, 56, 187 Postman, Neil 3637, 39, 45, 46, 48, 66, 105106, 136 postmoderna, postmodernizam 10, 49, 55, 58, 83, 205
poststrukturalizam 32, 63 poznanstvljenje politike 105 primitivizam 19, 48, 62, 65, 66 Priroda, prirodni poredak 3336, 39, 4145, 60 povratak prirodi 38, 6274 privremene autonomne zone (vidi TAZ) progres 20, 36, 49, 50, 52, 53, 79, 115 proizvodnost 84 projektil (tehnologija kao projektil) (vidi balistika metafora) prostor tokova 58, 6667 protestantska etika 112 protokol 1718, 68, 86, 137 psihoanaliza 16, 17, 36, 42, 55, 6061, 142, 176 R radikalna transparentnost 150155 radio 1112, 20, 22, 78, 89 radnik 18, 37, 5054, 56, 114 rastjelovljenje 26, 55, 62, 64, 65, 74, 96 Realno, zbilja 4243, 48, 52, 5760, 6672, 146, 149, 174176, 185188, 190, 196, 211212 reprezentacija 48, 5253, 62, 64, 71, 81, 82, 92, 186, 208 rezidualne kulture (vidi tradicio nalne kulture) Rheingold, Howard 92 robot 4855 Russell, Steve 112, 113 ruter, ruterski server (vidi DNS)
Kazalo 233
S sadraj, sadraj medija 1519, 30, 102, 116, 120122, 125126, 129132, 137, 148, 161, 164, 167169, 172, 187188, 190191, 196, 201, 205, 206, 207 Sanader, Ivo 171, 173182 Severina (Vukovi, Severina) 160163, 164, 165 Simboliko, simbolika identifi kacija 6061, 146, 149, 153, 176, 181, 208, 210211 simptom 18, 24, 31, 34, 40, 85, 98, 107, 133, 148, 160, 171174, 187, 189 simptomatsko itanje 32 simulakrum 57 sloboda 26, 45, 68, 87, 90, 9496, 100, 102, 103, 107, 109, 110, 117, 126, 132137, 193194 snuff film 9293, 94 softver 108, 123125 softverski studiji 1415 Spacewar 112 Stallman, Richard 105106, 113, 123, 126 struktura osjeaja 3031, 46, 4950, 61, 7071, 74, 115, 128, 133 struktura, struktura medija 1220, 2427, 78, 8589, 94, 105, 124126, 152, 161163, 188190, 195, 208 subjekt, liberalni subjekt 55, 57, 61, 96, 105, 119, 142143, 152153, 168, 185187, 189, 208212
suelje 6366, 196 Sudar 58 kola iz Toronta 20 T taylorizam 50, 115 TAZ, privremene autonomne zone 140141 TCP/ IP protokoli 84, 8687 tehno-eshatologija 18, 54 tehnofilija 71, 72, 74 tehnofobija 35, 3746, 65, 72 tehno-ikona 49, 52, 54, 56 Tehnologija 9, 1213, 3155, 57, 6263, 6970, 104107, 111, 170, 187 tehnoloki determinizam, tehno determinizam 9, 1926, 36, 41, 46, 49, 66, 78, 172173 tehnooptimizam, optimizam 14, 4748, 65, 90, 92, 100, 164 tehnopesimizam, pesimizam 10, 12, 48 tehnopol 3637, 39, 106 telefon 11, 15, 78, 87, 100, 103 televizija 11, 20, 2122, 31, 41, 78, 8789, 120, 172 terorizam 46, 65 Tetris 68, 195, 196 Tetris-efekt 68 tolerancija 94, 96, 134, 135, 140 torrent 125, 161 tradicionalne kulture 109110, 117, 127, 131, 165, 169 transformativna teorija 20, 23, 188
234
Mediji i kultura
transhumanizam 4748, 56, 62, 6366, 7071 traumatina jezgra 4243, 6061, 146 tree-hugger 63 treperavi oznaitelji 71 Twitter 90, 92, 94, 102, 122, 128, 134, 143 T-Zombix 167 U umreavanje 84, 141 umreeno drutvo 25, 26, 66, 91, 112, 137, 138, 141 Unabomber 46 utjecaj medija 21, 23, 26, 31, 32, 159, 172 uitak 34, 36, 40, 56, 144, 145146, 187, 188, 191, 194, 196, 198, 207, 211 V varijabilnost 81 veliki kineski vatrozid 86, 130 Vertov, Dziga 5052, 56 Virginia Tech masakr 207 Virilio, Paul 52, 83, 186187 virtualne zajednice 47, 67, 92, 111, 115 virtualno, virtualni prostor, virtu alna realnost 17, 40, 47, 58, 60, 6668, 7174, 133, 173176, 181, 185188 Vodafone 98100, 102103 W Wesch, Michael 90, 91, 164
WikiLeaks 145, 146, 146148, 147, 150, 154, 155, 165 Williams, Raymond 9, 21, 22, 30, 49, 107, 109110, 110 World of Warcraft 6768, 68, 71, 186, 196 Y Yahoo! 98, 122 YouTube 9091, 92, 93, 102, 122, 136, 139, 179, 180 Z Zahtila, Viktor 174, 178, 179 znanstvena fantastika, znanstvenofantastini film, fantastika 4849, 5258, 6067, 7071, 83 znanstveno-tehnoloki napredak 4041, 53, 63 Zuckerberg, Mark 27, 95, 96, 112113, 114, 149, 150, 151152 zvida 144, 145 idov 146, 148 iek, Slavoj 17, 3233, 3435, 36, 40, 4246, 4950, 66, 67, 69, 93, 94, 98, 116, 123, 134, 140, 143, 144, 145, 174, 176, 182, 211 udei stroj 55
Biljeka o autorici
Katarina Peovi Vukovi via je asistentica na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci gdje od 2005. godine predaje na kolegijima iz podruja medijske teorije. Urednica je asopisa Libra Libera koji je posveen knjievnoj i teorijskoj margini. Ureivala je emisiju Elektrosfera na Treem programu Hrvatskog radija (20082009). Magistrirala je i doktorirala na Odsjeku za komparativnu knjievnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Priredila je zbornik tekstova amerikog teoretiara Hakima Beya Privremene autonomne zone i drugi tekstovi (Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003). Od 1998. godine je lanica je Autonomne tvornice kulture, svojedobno je sudjelovala koaliciji studentskih udruga Pokret studentskih inicijativa, bila je lanica Izvrnog odbora Hrvatskog helsinkog odbora za ljudska prava (2000-2005), lanica je Hrvatskog drutva pisaca. Njezina osobna stranica nalazi se na adresi: http://katepe.jottit. com/.
CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 807124.

Mediji I Kultura. Ideologija Medija Nakon Decetralizacije

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Mediji I Kultura. Ideologija Medija Nakon Decetralizacije

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Mediji i kultura

Katarina Peovi Vukovi Ideologija medija nakon decentralizacije

Ideologija medija nakon decentralizacije

Katarina Peovi Vukovi

Naklada Jesenski i Turk Zagreb, lipanj 2012.

Bibliografija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 213 Kazalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 227 Biljeka o autorici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 237

U postindustrijskim drutvima dolazi do pomaka od proizvodnje pre-

Konaan oslonac ideologijskog uitka je Lacanova fantazma, manjak u Drugome.

Slika 1: Dziga Vertov, ovjek s filmskom kamerom (1929)

Slika 2: Projekt Grafedia, http://www.grafedia. net

Slika 3: Parodijski scenarij filma Avatar/Pocahontas.

Slika 4: Reklama Avatar. Coca-Cola, Superbowl 2009. godine.

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije? 75

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

Rije je dugo bila povezana s koritenjem kompjutora koji prihvaaju

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

Slika 5: Centralizirana, decentralizirana i distribuirana mrea

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

Slika 6: Numa Numa, YouTube (2004).

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

Slika 7: Facebook profil Marka Zuckerberga.

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije? 99

Slika 9: Vodafoneova pilot- reklama, Egipat, lipanj 2011. godine.

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

Slika 10: Hvala ti Facebook, Egipat, sijeanj 2011.

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

Slika 12: Appleova reklama Rip. Mix. Burn (2007).

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

Slika 13: Coca-Cola kiosci za prepoznavanje lica.

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

engl. Internet Service Provider (ISP)

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

Pojava potrebe za zatitom intelektualnog vlasnitva, pie Johan S-

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

Slika 14: Facebook grupa otvorena povodom spaavanja Amine Arraf.

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

Slika 15: Collateral Murder (2010), WikiLeaks

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?