MEĐUNARODNO PRAVO

nešto kao skripta iz poglavlja:

1) MEĐUNARODNA ZAŠTITA ČOVJEKA - OPĆI PREGLED

2) SUKCESIJA DRŽAVA

3) SPECIJALIZIRANE USTANOVE UJEDINJENIH NARODA

-www.kockica.info-
 MEĐUNARODNA ZAŠTITA ČOVJEKA

MEĐUNARODNA ZAŠTITA ČOVJEKA -OPĆI PREGLED

Prije Prvog sv. rata uglavnom se ograničavala na pojedine slučajeve, a općenito je
obuhvaćala samo slobodu od ropstva. Bečki kongres proglasio je trgovinu robljem povredom
MP-a, a tim pitanjem bavila se i Liga naroda, rezultat je Konvencija o ropstvu (1926.) koja
određuje da prisilan rad ne smije dovesti do odnosa sličnih ropstvu, te je 1956. pod okriljem
UN-a potpisana je i dopunska konvencija o suzbijanju ropstva koja obuhvaća i: robovanje
zbog duga, kmetstvo, kupovanje, preprodavanje i nasljeđivanje žena, prodavanje malodobnika
za rad.
Poslije Prvog sv. rata pojavio se problem zaštite izbjeglica i apatrida, prije svega problem
putovnica. Uvedena je tzv. Nansenova putovnica najprije za ruske izbjeglice a kasnije
protegnuta i na neke druge kategorije izbjeglica.
Nakon Drugog sv. rata odvojeno se uređuje međunarodnopravni položaj izbjeglica i
apatrida, tako 1951. usvojena je Konvencija o pravnom položaju izbjeglica, cilj joj je bio
političkim izbjeglicima (do 1951.) zajmčiti neka temeljna prava i zaštitu, a 1967. potpisan
dopunski Protokol po kojem se izbjeglicom smatraju i žrtve kasnijih i budućih političkih
događaja. Konvencija sadrži zabranu odbijanja izbjeglica u času dok bježe iz zemlje ali i
zabranu kasnijeg izručenja njegovoj zemlji, to se ne priznaje za izbjeglicu koja je opasna za
sigurnot zemlje pribježišta i onu koja je pravomoćno osuđena za KD.
Pravni problemi političkih izbjeglica i osoba bez državljanstva vrlo su slični, stoga i sadržaj
Konvencije o pravnom položaju osoba bez državljanstva (1954.) mutatis mutandis slijedi
sadržaj Konvencije iz 1951.
Danas se, za međunarodnu zaštitu izbjeglica, brine Visoki povjerenik UN-a za izbjeglice
(UNHCR), odnosno Ured Visokog povjerenika koji je privremeni organ UN-a, osnovan od
strane Opće skupštine 1951. godine, čiji se djelovanje stalno produžava jer broj izbjeglica
stalno raste.
Šira i općenitija zaštita pojedinca na međunarodnoj razini zasnovana je u Povelji UN-a.
Zahvaljujući radu UN-a, točnije Opće skupštine usvojene su:
Opća deklaracija o pravima čovjeka (10.12.1948.) koja samo proglašava načela osnovnih
prava i sloboda u svojih 30 članaka, dok su ta načela potanje utvrđena u obliku dvaju paktova
1966. godine i to: Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima te
Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, koji su stupili na snagu 1976. U

-www.kockica.info-
njima se razrađuju pojedina načela iz Opće deklaracije, a stranke se obvezuju da u svojem
pravnom poretku provedu sve odredbe paktova; paktovi se razlikuju u tome što su obveze iz
Pakt o građanskim i političkim pravima bezuvjetne i neograničene, a Pakt o ekonomskim,
socijalnim i kulturnim pravima obvezuje stranke da porade na tome da se postigne puno
ostvarivanje prava priznatih u Paktu. Povelja Un-a zabranjuje bilo kakav oblik diskriminacije
( Deklaracija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije 1963.; Konvencija o ukidanju
svih oblika rasne diskriminacije 1965. kojom je ustanovljen Odbor za ukidanje rasne
diskriminacije). Zabranu diskriminacije na posebnim područjima odnosa među ljudima
sadržavaju dvije konvencije izrađene u okviru specijalnih ustanova Međunarodne organizacije
rada i Organizacije UN-a za prosvjetu, znanost i kulturu.
Na Međunarodnoj konferenciji o pravima čovjeka 1968. usvojena je i tzv. Teheranska
proklamacija, koja se osvrnula na rezultate postignute u međunarodnoj zaštiti prava čovjeka
od usvajanja Opće deklaracija i formulirala program za budućnost. U Beču je 1993. održana
Svjetska konferencija o pravima čovjeka, koja je usvojila Bečku deklaraciju i program akcije
u kojem su sažeta najveća načela postojećih dokumenata i naznačeni temeljni smjerovi
djelovanja UN-a, regionalnih organizacija, nevladinih organizacija, država i znanstvenih
ustanova u promicanju prava čovjeka, te je došlo do osnivanja središnjeg organa za
unapređenje i zaštitu svih prava čovjeka: Visokog komesara prava čovjeka.
Zaštita prava čovjeka uređena je i pravilima partikularnog MP-a: međuameričkom,
europskom i afričkom konvencijom o zaštiti prava čovjeka; opće prilike i posebice odnos
prema pravima čovjeka bitno se razlikuju u svakom od tih dijelova svijeta. U Europi je tako
donešena Konvencija o zaštiti prava čovjeka i temeljnih sloboda (Rim, 4.11.1950.), koja
nalaže državama strankama konkretne obveze i daje za njihovo izvršavanje neka jamstva
ustanovljenjem posebnih organa za nadzor: Europska komisija za prava čovjeka i Europskog
suda za prava čovjeka.Osim u krilu Vijeća Europe, važna su i dostignuća Konferencije o
sigurnosti i suradnji u Europi (KESS) koja je 1994. god prerasla u Organizaciju za sigurnosti
i suradnji u Europi (OESS); za razliku od Vijeća Europe ona se temelji na ugovornim
obvezama država i na sudskoj zaštiti ugovornih prava.
Važno je spomenuti i nastojanja da se poboljša:
 pravni položaj žene i da se postigne ravopravnost žene s muškarcem, s tim ciljem
zaključene su: Konvencija o političkim pravima žena (1952.) – kojom se osigurava ženama
jednako pravo glasa u svim izborima i jednaku sposobnost kandidiranja u sva izabrana tijela
kao i za sve službe i javne funkcije; Konvencija o državljanstvu udate žene (1957.) –
ugovornice se obvezuju da će u svom zakonodavstvu odrediti da ni udaja ni rastava braka ne

-www.kockica.info-
povlači automatski promjenu u državljanstvu žene. Opća skupština je 1967. prihvatila
Deklaraciju o ukidanju diskriminacije prema ženama, a 1979. usvojila je i Konvenciju o
ukidanju svih oblika diskriminacije prema ženama, kojom se države stranke obvezuju da
zabranu diskriminacije žene unesu u svoj unutrašnji pravni poredak i praksu u svim
područjima prava čovjeka.
 pravni položaj djeteta, te je Oća skupština UN-a prihvatila Deklaraciju o pravima djeteta
(1959.), koja sadrži osam načela koja nisu obvezatna već samo smjernice, a 1989. usvojena je
i Konvencija o pravima djeteta, radi čijeg je nadzora osnovan i Odbor za prava djeteta.

-www.kockica.info-
 SUKCESIJA DRŽAVA

Sukcesija kao ustanova MP-a jest ulaženje neke države u pravne odnose druge države, koje je
posljedica osnivanja ili proširenja vlasti, odnosno uspostave suverenosti te države na području
koje je dotada pripadalo drugoj državi. Problem je preuzimanja od strane države sljednice
prava i obveza države prednice glede niza pitanja vezanih uz to područje. Neki pisci razlikuju
cjelovitu (univerzalnu) sukcesiju, koja bi obuhvaćala kad se država raspadne odnosno
prestane postojati i djelomičnu (parcijalna), koja kada dio područja države koja i dalje postoji,
pripadne drugoj (već postojećoj državi) ili postane novi subjekt MP-a.
Opće je pravilo MP-a da za svaku državu nastaju prava i obveze samo njezinim vlastitim
djelovanjem, ali se to pitanje ne može dosljedno provesti kod sukcesije. Nema pravila MP-a
koje bi određivalo opću sukcesiju države, postoje različita rješenja koja se primjenjuju u
praksi koje su rezultat dvaju ekstremnih shvaćanja (doktrina tabulae rasae ili clean slate –
država sljednica ne treba priznati ni jednu obvezu prednice; opća (apsolutna) sukcesija – traži
se kontinuitet u odnosu na državu prednicu).
Danas možemo izdvojiti četiri pravila:
1. sama promjena državne vlasti u odnosu na isto državno područje ne dovodi do
sukcesije
2. nema mjesta sukcesiji država u slučaju ratne okupacije
3. što se tiče prava i obveza prednice, sljednica u pravilu preuzima područje kakvo je bilo
kod prednice s eventualnim ograničenjima
4. ako nije drugačije ugovoreno, za stečeno područje vrijede ugovori sljednice, a ne
prednice
Sukcesija se uglavnom uređuje ugovornim (partikularnim) MP-om, jer je svaka sukcesija
uvjetovana specifičnim i različitim pojedinačnim interesima. Rezultat rada Komisije za MP su
dvije kodifikacije: Bečka konferencija o sukcesiji država glede međunarodnih ugovora iz
1978. i Bečka konferencija o sukcesiji država glede državne imovine, arhiva i dugova iz
1983. Konvencije razlikuju: a) prijenos dijela područja neke države, b) novonastalu nezavisnu
državu, c) ujedinjenje država, d) odvajanje dijela ili dijelova područja neke države i e) raspad
države.
1. Područje - Konvencija iz 1978. naglašava da država stječe područje onako kako ga je
posjedovao bivši držalac, dakle s dotadašnjim granicama i s pravima i obvezama koje

-www.kockica.info-
 se tiču upotrebe tog područja. Predviđena je i iznimka prema kojoj se ne primjenjuju
obveze prednice koje se tiču uspostave vojnih baza na dotičnom području.
2. Osobe – Konvencija iz 1978. kaže da kada nova država proteže svoju suverenost na
neko područje, pod nju potpadaju svi ljudi koji se nalaze na tom području. Nova
država može zakonima odrediti koje će od tih osoba smatrati svojim državljanima, ali
ne može svoje državljastvo nametnuti pripadnicima trećih država bez njihove privole.
Ako država prednica i dalje postoji i ako se njezino područje podijeli na više država,
tada pitanje takvih osoba treba urediti međunarodnim ugovorima. Komisija za MP tek
započinje razmatranje posljedica sukcesije država na državljanstvo fizičkih i pravnih
osoba. Radi rješavanja položaja osoba u muđ. Ugovorima pribjegava se ustanovama
opcije i / ili zaštite manjina.
3. Međunarodni ugovori – u načelu međ. ugovori vežu samo ugovorne stranke, ali to
načelo o neprenosivosti međ. ugovora bez pristanka sljednice je suženo, s jedne strane
zbog pravne sigurnosti traži se barem djelomični kontinuitet, a s druge strane praksa
država sljednica pokazuje da one ne žele ugovornopravni vakuum. Tzv. radicirani
ugovori (međ. ugovori koji su najuže povezani samim područjem, tj. oni koji se
odnose na ugovorom ustanovljenu granicu i njezin režim , te prava i obveze koje su
vezane uz to područje) automatski vežu državu sljednicu ako nije drugačije
ugovoreno, iznimka se odnosi na one obveze kojima se predviđa uspostava vojnih
baza na stečenom području. Što se tiče dana od kojega se država sljednica smatra
strankom ugovora, to je dan sukcesije država ili datum stupanja ugovora na snagu,
neovisno o datumu notifikacije (ona ima retroaktivan učinak s obzirom na stranke).
4. Državna imovina, arhivi i dugovi – rješavanje ovih pitanja prepušteno najvećim
dijelom sporazumu između država kojih se to tiče.
Konvencija iz 1983. kaže da državna imovina države prednice znači imovinu, prava i
interese koji su na dan sukcesije država pripadali toj državi na temelju njezina
unutrašnjeg prava. Imovina se dijeli na nepokretnu i pokretnu, ako sporazumom
stranaka nije nešto drugo određeno.
Slučajevi:
a) raspad države; odvajanje dijela ili dijelova neke države; prijenos dijela
područja od jedne države drugoj  nepokretna imovina prednice u pravilu
treba prijeći na sljednicu na čijem se području nalazi, isto vrijedi i za pokretnu
imovinu prednice koja je vezana za njezino djelovanje glede dotičnog
područja, dok bi se ostala pokretna imovina trebala podijeliti u pravičnim

-www.kockica.info-
 razmjerima, također nepokretna imovina izvan područja prednice u slučaju
njezina raspada treba se podijeliti u pravičnim razmjerima.
b) ujedinjenje  državna imovina prednice prelazi na sljednicu
c) novonastale nezavisne države  pokretna i ona nepokretna imovina prednice
koja se nalazi izvan područja na koje se odnosi sukcesija, a čijem je stvaranju
ovisno područje pridonijelo, prelazi na sljednicu razmjerno doprinosu ovisnog
područja; sporazumom između prednice i novonastale države o sukcesiji
državne imovine ne smije se povrijediti načelo trajne suverenosti svakog
naroda nad svojim bogatstvom i prirodnim izvorima.
Prema Konvenciji iz 1983. državni arhivi znače sve dokumente bilo kojeg datuma ili
bilo koje vrste što ih je prednica izdala ili primila u obavljanju svojih funkcija, a koji
su na dan sukcesije država pripadali prednici na temelju njezina unutrašnjeg prava i
koje je ona sačuvala neposredno, ili su sačuvani pod njezinim nadzorom, i to kao
arhivi u bilo koju svrhu. Prednica je obvezna poduzeti sve mjere radi očuvanja i
sigurnosti arhiva, te da će na zahtjev i trošak sljednice reproducirati arhive koji su
vezani uz područje sljednice.
Prema Konvenciji iz 1983. državni dug znači svaku financijsku obvezu države
prednice koja, u skladu MP-a, nastane prema drugoj državi, međunarodnoj
organizaciji ili svakom drugom subjektu MP-a, pri čemu sukcesija država ne utječe na
prava i obveze vjerovnika. Nedvojbeno je da bi državni dug prednice u načelu trebao
prijeći na sljednicu, i to u pravičnim razmjerima uzimajući u obzir postoji li prednica i
dalje ili ne. Kod novonastale države to ne smije ugroziti njenu temeljnu ekonomsku
ravnotežu.
5. Međunarodne organizacije – nema neko opće pravilo MP-a, za sukcesiju država
glede članstva u međ. organizacijama. Konvencija iz 1978. kaže da učinci sukcesije
međ. ugovora ne diraju u pravila o stjecanju svojstva člana niti u druga mjerodavna
pravila neke organizacije. U slučaju ujedninjenja pitanje sukcesije se i ne postavlja, ali
problem je nešto složeniji kada je riječ o raspadu države, tu se svojstvo članstva ne
stječe na temelju sukcesije. Naravno da svako pojedino rješenje pitanja o sukcesiji
država glede članstva ovisi i o odluči dotične međ. organizacije.
6. Druga pitanja – nema sukcesije s obzirom na deliktne obveze nestale države, naime
MP ne poznaje neko opće pravilo po kojemu bi država sljednica preuzimala obveze
prednice iz protupravnih djela. Država sljednica je, također, potpuno slobodna što se
tiče unutrašnjeg zakonodavstva ako nije međ. ugovorom preuzela neke obveze.

-www.kockica.info-
 SPECIJALIZIRANE USTANOVE UJEDINJENIH NARODA
Od druge polovice 19.st javljaju se kolektivni otvoreni ugovori, kojima se za određena
područja interesa ustanovljuju neke međusobne obveze, a katkad se osnivaju i posebni
međunarodni organizmi. Sve te međunarodne upravne zajednice imaju obično tri organa: opća
konferencija, izvršni odbor i stalni ured. Za stvaranje zaključaka potrebna je većina ili
kvalificirana većina, jednoglasnost se traži jedino kod osnovnih propisa ili prilikom istupanja
članica. Predviđeno je povezivanje takvih organizacija s UN-om, te se te organizacije koje su
povezane s UN-om kako to zahtjeva Povelja nazivaju specijalizirane ustanove. Suradnja i
povezivanje uglavljuje se sporazumima ( u ime UN-a zaključuje Ekonomsko i socijalno
vijeće, a odobrava Opća skupština). Zbog usklađivanja djelatnosti UN-a i specijaliziranih
ustanova postoji poseban KOORDINACIONI ODBOR (sastav:glavni tajnik UN-a +
ravnatelji specijaliziranih ustanova). Specijalizirane ustanove sudjeluju u radu ESV-a, ali
nemaju pravo glasa, te šalju redovite izvještaje ESV-u. Specijalizirane ustanove, bez obzira na
povezivanje s UN-om, ostaju samostalni organizmi. Pravni položaj ustanova na području
država članica UN-a i članica tih ustanova koje nisu članice UN-a uređen je posebnom
konvencijom o povlasticama i izuzećima specijaliziranih ustanova iz 1947., te ona obvezuje
samo one ustanove koje ju prihvate.
Neke od specijaliziranih ustanova:
1. MEĐUNARODNA ORGANIZACIJA RADA (ILO)
Osnovana nakon prvog sv. rata, povezivanje s UN-om izvršeno sporazumom 1946. Svrha
da međunarodnim sporazumom osigura bolje uvjete rada i položaj radnika. Temeljni
propis Organizacije je Ustav Organizacije (nastao iz mirovnih ugovora) usvojen na
konferenciji u Parizu. Ustav se može izmjeniti 2/3 većinom predanih glasova, a izmjena
stupa na snagu kad je ratificiraju ili prihvate 2/3 članica. Članovi su države, koje mogu ali
ne moraju biti članice UN-a. Članice UN-a postaju članom Organizacije kada saopće
ravnatelju da prihvaćaju obveze iz Ustava, dok nečlanice UN-a postaju članom
organizacije ako tako zaključi Opća konferencija većinom od 2/3 prisutnih delegata, ali u
toj većini moraju biti 2/3 od predanih glasova zastupnika vlada. Organizacija ima 3 glavna
organa: 1.Opća konferencija (međunarodna konferencija rada) – povremeni sastanak
izaslanika iz svih država; svaka država šalje po 4 delegata (2 izaslanika vlade, zastupnik
radnika,zastupnik poslodavaca) i svaki od njih ima poseban glas; zaključci se stvaraju
običnom većinom, iznimno (za taksativno nabrojene odluke) većina od 2/3 glasova.

-www.kockica.info-
2.Upravno vijeće – sastoji se od 56 članova, biraju se na 3 godine skupine vladinih,
radničkih odnosno poslodavačkih delegata na Općoj konferenciji, svaka za sebe.
3.Međunarodni ured rada u Ženevi na čelu s ravnateljem.
Svrha je Organizacije različitim mjerama popraviti stanje svih vrsta radnika, no te mjere
Organizacija sama ne može odrediti, ona samo o njima raspravlja i ostavlja članovima da
putem svoga zakonodavstva provede zaključke koje je ona stvorila, ako to žele.
2. ORGANIZACIJA ZA PREHRANU I POLJODJELSTVO (FAO)
Osnovana na konferenciji 44 država u Hot Springsu 1943., sa zadacima: poboljšanja
prehrane po količini i kavoći, podizanje proizvodnje u skladu s potrebama, plansko
ustanovljenje programa prehrane i proizvodnje, usavršavanje međunarodnog tržišta i
prijevoza. Glavni organi prema Ustavu Organizacije su Konferencija - sudjeluju sve
države članice i svaka ima jedan glas, sastaje se svake druge godine, odluke se stvaraju
običnom većinom glasova osim izuzetaka određenih Ustavom ili poslovnikom
Konferencije i Vijeće.
3. MEĐUNARODNA ORGANIZACIJA ZA CIVILNO ZRAKOPLOVSTVO
(ICAO)
Osnovana na Međunarodnoj konferenciji za civilno zrakoplovstvo u Chicagu 1944. uz
sudjelovanje 52 države. Svrha joj je unaprijeđivanje i sigurnost zračnog prometa, a prije
svega osigurati razvitak međunarodnog civilnog zrakoplovstva i svih popratnih stvari.
Organizacija ima 3 organa: 1. Skupštinu svih članica koja se sastaje jednom godišnje; 2.
Vijeće od 30 članova; 3. Zrakoplovnu komisiju od 15 stručnjaka koje imenuje Vijeće.
4. MEĐUNARODNA ORGANIZACIJA ZA PROSVJETU (UNESCO)
Osnovana na konferenciji u Londonu 1945. kada je donešen zaključni akt koji sadrži
Ustav nove organizacije. Organizacija se zalaže za slobodu izražavanja misli i učenja, za
suzbijanje diskriminacije na polju prosvjete i kulture i uskogrudnog nacionalnog
prikazivanja povijesti. Ona nema nikakve naddržavne vlasti, te je njena djelatnost samo
savjetodavna. Članice UN-a su punopravne članice Organizacije (ali ne moraju biti), a
ostale države prima Opća konferencija na preporuku Izvršnog vijeća većinom od 2/3.
Organi Organizacije: 1. Opća konferencija – sastaje se redovito svake druge godine,
naizmjenice u različitim gradovima, a izvnaredno po sazivu Izvršnog vijeća. Određuje
opće smjernice za djelovanje organizacije, odobrava proračun, daje mišljenje UN-u o
pitanjima koja ulaze u njezinu nadležnost; 2. Izvršno vijeće – ima 40 članova (izabiru se
između delegata članica na 3 godine), a predsjednik Konferencije je uvijek član Izvršnog

-www.kockica.info-
vijeća sa savjetodavnim glasom; 3. Tajništvo sa sjedištem u Parizu ima na čelu glavnog
ravnatelja kojega imenuje Opća konferencija na prijedlog Izvršnog vijeća.
5. SVJETSKA ZDRASTVENA ORGANIZACIJA
Međunarodna zdrastvena konferencija održana u New Yorku 1946., na incijativu
Ekonomskog i socijalnog vijeća, izradila je Ustav Organizacije koja je zaživjela 1947. sa
sjedištem u Ženevi. Svrha joj je da se narodi podižu na što veći stupanj zdravlja.
Organizacija ima tri središnja organa: 1. Svjetsku zdrastvenu skupštinu – svaka članica
ima po jedan glas, osim redovnih zasjedanja mogu se sazvati i izvanredna na zahtjev
Izvršnog odbora ili većine država članica; 2. Izvršni odbor – od 30 članova koje imenuju
države izabrane u Skupštinu na 3 godine; 3. Tajništvo – na čelu s glavnim ravnateljem.
6. ORGANIZACIJA ZA FINANCIJE, TRGOVINU I RAZVOJ
Prve organizacije ustanovljene su za osiguranje financijske ravnoteže u svijetu i za
financiranje gospodarskog razvoja, naročito onih zemalja koje su stradale u ratu. Tako je
došlo do osnivanja Međunarodnog monetarnog fonda i Međunarodne banke za
obnovu i razvoj, koje su dobile položaj specijaliziranih ustanova UN-a 1947. (osnovane
na konferenciji u Bretton Woodsu 1944.), a kasnije su osnovane Međunarodna
financijska korporacija (1955.) i Međunarodno društvo za razvoj (1960.).
a) MEĐUNARODNI MONETARNI FOND – stvoren sa svrhom da što više
omogući slobodu razmjene u međunarodnoj trgovini i međunarodnim
plaćanjima i tako pomaže državama članicama da razvijaju svoje
gospodarstvo, postignu veću zaposlenost i podignu životni standard svojih
stanovnika. Članice Fonda su samo države, te one prigodom stupanja u Fond
slobodno određuju paritetni tečaj svoje valute, ali ga onda ne smiju mijenjati
bez savjetovanja s Fondom, odnosno bez njegova odobrenja (ako se radi o
izmjeni iznad 10%). Sredstva Fonda namiču se jednokratnim prinosom članica
(kvota), za nove članice kvote se određuju prigodom pristupanja, s obzirom na
gospodarsku snagu članice te uz njezin pristanak (dio kvote se polaže u zlatu, a
ostatak u vlastitoj valuti članice). Fond ima dva organa: 1. Vijeće guvernera –
sastoji se od delegata svih država članica, te svaka država ima određeni broj
glasova prema visini kvote povrh 250 temeljnih glasova koje pripadaju svakoj
članici bez obzira na visinu kvote; sastaje se obično jednom godišnje i odlučuje
o svim važnim pitanjima (članstvu, kvotama); 2. Izvršno ravnateljstvo –
sastoji se od 20 članova: 5 imenuju države s najjačim kvotama, a ostalih 15
biraju se tako da svaki izabrani član raspolaže s glasovima onih država koje su

-www.kockica.info-
 ga izabrale; bira ravnatelja Fonda, koji nema pravo glasa ali odlučuje svojim
glasom ako su glasovi podijeljeni.
b) MEĐUNARODNA BANKA ZA OBNOVU I RAZVOJ – cilj joj je da
pomaže obnovu i razvitak država članica olakšavanjem invensticija za
produktivne svrhe, da sudjeluje u zajmovima, ... Ustroj i organi su slični kao
kod Fonda, članovi joj mogu biti samo države koje su učlanjene u Fond, te one
sudjeluju u glavnici Banke udjelima koji su u početku imali iznos 10 milijardi
dolara (100 000 $ = 1 glas). Svaka članica ima temeljnih 250 glasova.
c) MEĐUNARODNA FINANCIJSKA KORPORACIJA - stvorena je jer
banka po svom statutu ne može davati zajmove bez državnoga jamstva dok
Korporacija može poslovati bez takva jamstva; prema sporazumu s UN-om
Korporacija ima analogna prava i dužnosti kao Banka. Sve članice Banke
mogu sudjelovati u Korporaciji, a u organima sudjeluju članovi Vijeća
guvernera odnosno Izvršnog vijeća Banke, predsjednik Banke je ujedno
predsjednik Korporacije a ravnatelja imenuje Izvršno vijeće.
d) MEĐUNARODNO DRUŠTVO ZA RAZVOJ – osnovano da bi davalo
dugoročne zajmove manje razvijenim zemljama uz mnogo liberalnije uvijete
nego što to može Banka (čak i bez kamata).
Tijekom vremena pokazalo se da su potrebe mnogo veće nego što su raspoloživa sredstva,
iako su ona nekoliko puta povećavana povisivanjem glavnice i drugim načinima. Sve te
mjere nisu odgovarale pa je potaknuta dublja reforma svjetskog monetarnog sustava.
Dolazi do OPĆEG SPORAZUMA O TARIFAMA I TRGOVINI (GATT) 1947. –
mnogostrani trgovinski ugovor koji obvezuje države da u trgovinskoj razmjeni dobara
jednako postupa sa svima državama ugovornicama i da se radi liberalizacije vanjske
trgovine međusobnim ustupcima snize carinske tarife.
Značajan preokret učinjen je sazivanjem KONFERENCIJE ZA TRGOVINU I
RAZVOJ (UNCTAD), sa svrhom uklanjanja nejednakosti zemalja u razvoju, osnovana
odlukom Opće skupštine i njezina uloga neprestalno raste. Opća skupština stvorila je i
pomoćni organ (inače samostalna organizacija): ORGANIZACIJA UN-a ZA
INDUSTRIJSKI RAZVOJ (UNIDO), sa svrhom da se pojačaju, usklade i ubrzaju
napori različitih organizama UN-a na polju industrijskog razvoja.
Sve važnije mjesto u sklopu gospodarskih pitanja dobivaju sporazumi o proizvodnji i
prometu sirovina, jedan od takvih primjera je i ORGANIZACIJA ZEMALJA
IZVOZNICA NAFTE (OPEC).

-www.kockica.info-
7. OSTALE ORGANIZACIJE: Svjetski poštanski savez, Međunarodni savez za
telekomunikacije, Svjetska meteorološka organizacija, Međuvladina pomorska
savjetodavna organizacija, Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo
(pazi: Međunarodna agencija za atomsku energiju NIJE specijalizirana ustanova UN-a,
već ima položaj samostalne međunarodne organizacije)

REGIONALNE ORGANIZACIJE
Osim organizacija koje žele ili trebaju obuhvatiti čitav svijet s ciljem suradnje na nekom
određenom polju, postoje i regionalne organizacije s različitim ciljevima. Neke od njih su:
1. ORGANIZACIJA AFRIČKOG JEDINSTVA (1963.) – osnovana sa svrhom da
učvršćuje afričko jedinstvo i solidarnost, da usklađuje djelatnost na svim poljima, da
ukloni ostatke kolonijalizma u Africi i da osigura zajedničku obranu nezavisnosti
država članica. Krug država članica je ograničen na afrički kontinent, Madagaskar i
susjedno otočje, tako da je to doista prava regionalna organizacija, jedini uvjet za
stupanje u članstvo je nezavisnost. Postupak primanja je pismen i potreban je pristanak
apsolutne većine država članica. Povelja nabraja temeljne obveze koje preuzimaju
države stupajući u članstvo, te navodi četiri glavna organa: Skupština šefova država i
vlada, Vijeće ministara, Tajništvo i Komisija za mirno rješavanje sporova.
2. ARAPSKA LIGA (1945.) – članice su dužne da usklađuju svoju političku akciju, da
poduzimaju zajedničke mjere obrane i da se služe arbitražom i mirenjem za rješavanje
svojih međusobnih sporova. Paktom predviđeni organi su: Vijeće (vrhovni organ,
ulaze sve članice s jednakim pravom glasa), Stalne komisije i Tajništvo. Predviđeni
su i postoje specijalni odbori. Liga nije prinudna zajednica, a pristup je otvoren svakoj
arapskoj državi kao i istupanje.
3. Države Azije regionalno su se povezale samo u pojedinim dijelovima kontinenta, zbog
velike razlike u veličini i jakosti država. Šira suradnja ostavrena na Konferenciji u
Bandungu (1955.), ali na njoj nije ostvarena trajnija regionalna organizacija;
zasnovan je i tzv. COLOMBO-PLAN, značajka je ta da nije stvorena formalnim
ugovorom i sastaje se od vremena do vremena a provođenje njegovih zaključaka ovisi
o pristanku vlada. Došlo je i do stvaranja regionalne organizacije država
UDRUŽENJE DRŽAVA JUGOISTOČNE AZIJE.

-www.kockica.info-
4. ORGANIZACIJA AMERIČKIH DRŽAVA – najstarija regionalna organizacija
(osnovana u Washingtonu 1889/90) i najjače je izgradila pravila o odnosima unutar
organizacije. U Organizaciju se mogu primiti sve države američkog kontinenta,
vrhovni organ je Godišnja skupština svih članica. Konzultativni sastanci ministara
vanjskih poslova sastaju se radi raspravljanja hitnih pitanja od zajedničkog interesa.
Stalno Vijeće sastavljaju delegati svih članica, a predsjednik i potpredsjednik
određuju se po abecednom redu imena država na španjolskom jeziku, te je ono
odgovorno Skupštini.
5. SJEVERNOATLANSKA ORGANIZACIJA (1949.) – ciljevi su joj prije svega
politički, a ugovornice će održavati i razvijati svoju individualnu i kolektivnu
sposobnost za otpor protiv oružanog napada. Ugovor predviđa zajedničke organe,
glavni organ je Vijeće Sjevernoatlantske organizacije koja se periodički sastaje, a
zbog neprekinutog dodira stvoreno je stalno Vijeće, koje je diplomatska konferencija i
stvara zaključke jednoglasno.
6. RAZLIČITE EUROPSKE REGIONALNE ORGANIZACIJE

EUROPSKE REGIONALNE ORGANIZACIJE

U Europi poslije drugog svjetskog rata stvoren je niz regionalnih organizacija, ali se to
povezivanje (integracija) nije odvijalo na zajedničkoj povezanosti i suradnji, već dolazi
do izražaja postojanje dvaju suprotnih blokova, europskog Istoka i Zapada. Ali postoji u
Europi i takvih reg. organizacija, posebice u gospodarstvu, u kojima sudjeluju zemlje oba
bloka, primjerice Gospodarska komisija za Europu (inače regionalni organ UN-a).
Zapadnoeuropske zemlje stvorile su nekoliko organizacija s različitim svrhama, tako
razlikujemo političke (Europsko vijeće, Europska zajednica), ekonomske (Organizacija za
gospodarsku suradnju i razvoj, Europski monetarni sporazumEuropska unija za
plaćanja, Europska zajednica za ugljen i čelik, Europska gospodarska zajednica), vojne
(Bruxelleska i Zapadnoeuropska unija) i organizacije s drugim svrhama.
1. ZAPADNOEUROPSKA UNIJA – ugovorom o gospodarskoj, socijalnoj i kulturnoj
suradnji i kolektivnoj samoobrani osnovana je tzv.Bruxellska unija (Belgija,
Francuska, Luxemburg, Nizozemska, Velika Britanija). Glavni organ je bio
Savjetodavno vijeće, a za poslove obrane stvoreno je nekoliko pomoćnih organa.
Dolazi do uključivanja Zapadne Njemačke i stvara se Europska obrambena

-www.kockica.info-
 zajednica (uređenje slično kao kod Europske zajednice za ugljen i čelik), koja nije
polučila rezultate, stoga dolazi do sporazuma 1954. kojim se formalno imjenio i
ojačao Bruxellski ugovor i nastaje Zapadnoeuropska unija (koja uključuje i Zapadnu
Njemačku i Italiju). Organi su: Vijeće (stvara zaljučke jednoglasno, osim izuzetno npr.
kod kontrole oružja; podnosi Skupštini godišnje izvještaje), Tajništvo i Skupština
(delegati država članica Unije u Europskom vijeću).
2. EUROPSKO VIJEĆE – zadatak mu je ograničen na suradnju za mir, te nema
nikakvu naddržavnu vlast. Organi su mu Odbor ministara (glavni organ, u kome svaki
član ima jedan glas), Savjetodavna skupština (sastavljena od nejednakog broja
zastupnika 3-18 svake države članice) i Tajništvo (sjedište u Strasbourgu).
3. ORGANIZACIJA ZA GOSPODARSKU SURADNJU I RAZVOJ – svrha joj je da
podupire gospodrski razvoj, osigura puno zaposlenje, djeluje na porast životnog
standarda, unapređuje gospodarski razvitak zemalja u razvoju. Glavni organi su Vijeće
ministara, Izvršni odbor i Tajništvo (sjedište u Parizu), a kao pomoćni postoje razni
odbori. Svaka članica ima jedan glas, zaključci se donose jednoglasno, ako članica nije
sudjelovala prilikom stvaranja zaključka, onda je taj zaključak ne obvezuje.
4. Nekoliko država zapadne Europe udružilo se u organizacije koje imaju neke elemente
naddržavnosti po tome što su neke odluke organa tih zajednica izravno provedive u
državama članicama. To su:
a) EUROPSKA ZAJEDNICA ZA UGLJEN I ČELIK (1951.) – zadatak joj je
da obuhvati zemlje članice u jedinstveno područje s obzirom na proizvodnju
ugljena i čelika; ima velike ovlasti, neki oblik federacije-funkcionalni
federalizam.
b) EUROPSKA GOSPODARSKA ZAJEDNICA (1957.) – cilj joj je stvaranje
zajedničkog tržišta ukidanjem carinskih granica; želi se stvoriti carinska unija
(zajedničko tržište) što je polazište za stvaranje gospodarske unije.
c) EUROPSKA ATOMSKA ZAJEDNICA (EURATOM) – cilj joj je da podiže
životni standard brzim razvojem nuklearne industrije i da radi na provođenju
zaštite od posljedica upotrebe i proizvodnje nuklearne energije.
Zajednički organi su im: Komisija, Vijeće ministara, Europski parlament, Sud, a dvije
organizacije imaju i zajedničko Gospodrsko i socijalno vijeće.
5. EUROPSKO UDRUŽENJE SLOBODNE TRGOVINE (EFTA) (1960.) – slične
svrhe kao i Europska gospodraska zajednica samo u ograničenijem opsegu; predviđa

-www.kockica.info-
 zajedničku tarifu, a slobodna trgovina ograničava se na industrijske proizvode. Glavni
organ je Vijeće svih članica, odluke se stvaraju jednoglasno.
6. Za razliku od Zapada, SSSR je među državama istočne Europe izgradio mrežu
dvostranih ugovora o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći. Prvi niz takvih ugovora
skopljen je nakon rata (1945-1948). Zemlje istočne Europe udružile su se i putem
višestranih ugovora:
a) VIJEĆE ZA UZAJAMNU GOSPODARSKU POMOĆ (SEV) (1949.) –
organizacijski statut dobila 1959., u početku Vijeće ograničeno na europske
države, ali kasnije pristup otvoren svim državama koje pristaju uz svrhu i
načela SEV-a. Članstvo se može otkazati (rok 12 mjeseci), u njezinu radu
mogu sudjelovati i nečlanice, a uvjeti za suradnju određuju se svaki put
posebno. Održavaju se barem jednom godišnje redovni sastanci, a izvanredno
zasjedanje može se sastati ako to zatraži trećina zemalja članica. Izvršni odbor
(zastupljene sve članice) sastaje se jednom u 2 mjeseca, a postoji i stalno
Tajništvo u Moskvi.
b) VARŠAVSKI PAKT (UGOVOR O PRIJATELJSTVU I UZAJAMNOJ
POMOĆI) (1955.) – ugovor osam država sa svrhom političke i vojne suradnje,
protuteža Zapadnoeuropskoj uniji. Ugovorom se obvezuju države članice da će
se suzdržavati od prijetnje i upotrebe sile, ako dođe do oružanog napada u
Europi na bilo koju ugovornicu, druge će joj članice pružiti bilo individualnu
bilo kolektivnu pomoć i suradnju. Predviđeno zajedničko vojno
zapovjedništvo, a za savjetovanja osnovano je Savjetodavno vijeće država
ugovornica. Ugovor je otvoren za pristup novim državama, uz pristanak svih
država potpisnica.
7. tzv. NORDIJSKO VIJEĆE (1952.) - obuhvaća uži krug sjevernoeuropskih država,
čiji se izaslanici parlamenta periodički sastaju. Vijeće je savjetodavno: raspravlja o
pitanjima zajedničkog interesa i upućuje preporuke vladama.
8. Balkanske države su nekoliko puta sklapale između sebe uže regionalne organizacije,
najčešće su to bile organizacije vojnopolitičke naravi. Značajniji sporazum novijeg
datuma je UGOVOR O PRIJATELJSTVU I SURADNJI (Ankara, 1953.), koji
predviđa redovito savjetovanje država potpisnica. Ugovor nije predvidio nikakvu
posebnu organizaciju, ugovorena je samo suradnja generalštabova, radi očuvanja mira
i sigurnosti. Organizacija je prestala djelovati.

-www.kockica.info-