Hej bok, prije nego odlučiš je li ovo materijal nad kojim ćeš provest neko naredno vrijeme svog

života – male upute.

1. Ovo je više knjiga nego skripta iliti ova 'skripta' ima oko 620 strana što je mnogo previše za skriptu (slažem
se), tak da ako želiš što manji broj stranica, ovoo nije skripta za tebe, alii za one poput mene koji vole sve
nešto povezano, razumljivo uz puno objašnjenja i slikica samo naprijed.
2. Za ovo mi je trebalo jako previše vremena i negdje u procesu auto correct je umro tako da unaprijed isprike
na 51 tipfeleru. (ako si alergičan/na na to, ovo također nije skripta za tebe ☹)
3. Većina skripte je rađena prema predavanjima prof. Lapaša i manji dio doc. Šošića u kombinaciji sa knjigama,
ali pred kraj iliti 3. knjiga – Mirno rješavanje sukoba i Pravo oružanih sukoba, nisam više
stigla/mogla/umrlasam + oni nisu predavali taj dio tako da sam zaljepila taj dio iz Leo skripte (tenks Leo); isto
vrijedi i kod poglavlja Pojedinac u MP jedan manji dio sam zaljepila iz neke druge skripte (super skripta!)

ii to bi bilo to sretno svima!

SKRIPTA
MEĐUNARODNO PRAVO
~ Beks ~

1
POJAM MEĐUNARODNOG PRAVA
 međunarodno pravo je SUSTAV pravnih pravila koji uređuje odnose u međunarodnoj zajednici priznatih subjekata

1. Naziv

a) ius gentium
- u rimskom pravu označavao je dio domaćeg, privatnog prava koje se primjenjivalo u odnosim rimskih
građana i stranaca
- ali latinski pisci su ga primjenjivali upotrebljavali za međunarodno pravo od ranih početaka međ. znanosti

b) javno vs. privatno

Iako neki pisci žele sustavno povezat te dvije grane prava, one su u bitnom različite i veže ih samo isti izraz.

MPP = unutrašnje državno pravo koje uređuje pitanje granica pravnih sustava u prostoru
npr. kad se na neki odnos može primijeniti pravo dvije ili više država, MPP daje pravila koje će se pravo
primijeniti
 ta kolizijska pravila su uvijek unutarnje pravo!
* čak i kad sporazumno uglave između država – npr. putem Haških unifikacijskih konvencija

MJP – u skladu s njime države su dužne uskladiti unutarnje zakonodavstvo

* SPECIFIČNOST 1) = identično je u cjelom svijetu i BIT je da uređuje odnose između država (kao najvažnijih subjekata,

ali i šire)

* SPECIFIČNOST 2) = jako je opsežno (u unutrnjem pravu je svo pravo odjeljeno na niz pravnih grana); u MP se unutar
jednog predmeta nalaze raznolike grane MP – međunarodno pravo mora, međunarodno rječno pravo, zračno pravo,
svemirsko pravo, telekomunikacijsko pravo, diplomatsko, konzularno, pravo međ. ugvoora, ratno, humanitarno,
mirno rješavanje sporova...)

2. Međunarodno pravo je pravo.

 međunarodno pravo vs. puki običaj (pravilo učtivosti/kurtoazije(commitas gentium)

 običaji ophođenja koji nisu pravno obvezatni nego su nastali u želji za prijateljskim odnosima i međusobnim
poštovanjem
- npr. običaji ceremonijala i diplomatske povlastice

Obvezatnost: 1. provode se dosljedno, a kada se ne bi provodili dovode do ozbiljnih političkih tenzija

2. s gledišta MP ne postoji pravna obveza nego ovisi o dobroj volji članova međunarodne
zajednice

Kršenje: 1. ne povlači međunarodnopravnu odgovornost

2. ne može se odgovoriti represalijama, već samo na neki drugi način koji po sebi nije kršenje MP
 npr. dopušteno je državi da opozove diplomatskog predstavnika, ali nije dopušteno otvaranje
kurirske diplomatske pošte

Transformacija: 1. puki običaj može s vremenom postati pravilo MP

- npr. postupanje s ribarskim brodom – 1930. američki sud je u slučaju Paquete Habana
pravilo o izuzimanju ribarskog broda rekao da je pravilo a ne samo puki običaj i nemres vise
zapljenjivat
2
 2. pravilo MP može postati običaj
- 1978. Lord Stowell je rekao da je običaj o izuzimanju ribarskih brodova u ratu samo puki
običaj

3. Međunarodno pravo je SUSTAV pravnih pravila.

= PRAVNA PRAVILA SU SUSTAVNO POVEZANA!  TO NIJE SKUP!

Sustav je uređena cjelina i ako ne postoji neka konkretna norma koja uređuje odnos, uvijek će postojati neka
općenitija norma (ak nema lex specialis idemo na lex generalis), ali poanta je da ne postoji situacija nepopunjive
pravne praznine = uvijek mora postojati neka općenitija pravna norma!

Kada ne bi imali sustav nego samo puno raznih pravila nastajale bi pravne praznine i mnoga pitanja se ne bi mogla
pravno riješiti. Ali kad su pravne norme dio sustava, kao u MP moguće je te pravne praznine riješiti.

Pravnu prazninu podvedemo pod višu općenitiju normu.

- npr. svemirsko pravo

- ovaj dio definije zapravo odgovara na pitanje od kojih vrsta normi se ono sastoji tj. koji su IZVORI MP-a

4. Međunarodno pravo je horizontalni, nehijerarhijski pravni sustav. (za razliku od unutarnjeg prava)

= SPECIFIČNOST 4)

- ovo je možda najbitnija karakteristika MP

= MP se uglavnom bavi subjektima koji imaju SUVERENITET (dok subjekti unutarnjeg prava to nemaju)
- država bez svog pristanka ne može biti podvrgnuta ni jednoj drugoj vlasti!

Primjeri :
Zašto je onda RH morala surađivat sa Haškim sudom?

Haaški sud osnovalo je Vijeće sigurnosti. S obzirom na to da je RH članica UN-a, a Rezolucije UN-a koje se temelje na
Povelji UN-a (koja je međunarodni ugovor) su obvezne, RH mora surađivat.

- kao posljeica suverenosti javlja se situacija da u MP nema nekog suda koji može biti nadležan bez pristanka obje
države (zato smo mi pregovarali sa Slovencima od 92'-2009. o tome tko će biti nadležan).

- također u MP tužena strana mora pristati da bude tužena (nemre država A tužit B, obje moraju pristati da dođu
pred Međunarodni sud)

Dakle : suverenost u MP je ograničena samo onim obvezama koje je država preuzela

Također, međunarodno pravo je autonomni pravni sustav.

= za razliku od heteronomnih gdje netko drugi donosi propise za adresate (Hrvatski sabor za građane), kod
autonomnih sustava subjekti su istovremeno i zakonodavci i adresati

 iz tog razloga je međunardoni ugovor jedan od glavnih izvora MP

(podrazumijeva slobodu volje i suverenost)

3
  nehijerarhijski = sve države su suverene – nema hijerarhije, uživaju suverenu jednakost (neovisno o tome jesu
velke, male, bogate, siromašne...)
- nema pravnog načina da npr. UN sa 193 članice obveže Kosovo jer Kosovo nije članica UN-a

 horizontalni = nema hijerarhije organa – sve se uvijek temelji na suglasnosti! (tu je opet primjer s Haškim
sudom ili sa uredbama EU – one su obvezne jer tako piše u Lisabonskom ugovoru, a članice EU su preuzele tu
obvezu)

4. Međunarodno pravo je sustav pravnih koji uređuje odnose u međunarodnoj zajednici priznatih subjekata.

* subjekti – svi sudionici u međunarodnoj zajednici tj. sudionici međunarodnih odnosa

 ovdje treba pripaziti na razliku pojmova međunarodni odnos i međunarodni pravni odnos
= međunarodni pravni odnos je uži pojam od pojma međunarodni odnos jer su to samo oni međunarodni
odnosi koji su pravno uređeni
(u pojam međunarodni odnos spada npr. politika)

- MP se obraća članovima međunarodne zajednice i daje im neka prava i obveze tj. daje im pravnu sposobnost = oni
postaju subjekti

Verzije:
a) sustav pravnih pravila koja uređuju odnose među državama
b) sustav …. ljudima

Zaključak: osim država postoje i drugi subjekti (države, UN, ustanički pokreti u građanskom ratu, oslobodilački
pokreti u kolonijama, Sveta Stolica...)

Netko može biti sudionik međunarodnih odnosa, a da nije u interesu MP – njihov položaj nije uređen pravnim
normama (npr. neki privatni subjekti – korpporacije, nevladine organizacije...imaju subjektivitet unutar svojih
zemalja).

5. Međunarodna zajednica

Uvjeti za postojanje:
1. više država
2. mogućnost komuniciranja
3. sličnost kulture

(npr. u doba RC MP se nije moglo razvijati iz razloga što iako je samo carstvo unutar sebe bilo povezano nije bilo
povezano s ostatkom svijeta)

 ona zajednica u kojoj se izgradio neki određeni sustav pravila MP; svaka zajednica ima svoje pravo pa je tako
MP pravo međunarodne zajednice

Vrste:
a) više odvojenih MZ svaka sa svojim posebnim propisima MP (Indija, Kina, Azija…)
b) (danas postoji) samo jedna MZ koja obuhvaća čitav svijet
> u njoj se izgrađuje jedan jedinstven sustav MP-a koji se temelji na priznanju temeljnih načela i pravnih shvaćanja

4
 > unutar tog jedinstvenog sustava može postojati puno partikulrizama (na temelju pol., kulturne pripadnosti)

6. Odnos međunarodnog i unutrašnjeg prava

1. monisti

2. dualisti

> MONISTI

Temeljno shvaćanje: Pravo je jedinstven sustav koji sadržava i načela o rješavanju sukoba između pravila MP i
unutrašnjeg prava.

Na temelju toga izvodimo 2 teorije.

* teorija o primatu MPa

* teorija o primatu unutrašnjeg prava

* Teorija o primatu MPa

 unutrašnje pravo se temelji na međunarodnom

Pristaše: Kelsen, Verdross, Duguit, Guggenheim, Le Fur

Negativnosti:
1. unutrašnje proturječje
Temeljna norma MP je pacta sunt servanda iliti ugovori se moraju poštivati. Ugovor nastaje između država koje su
subjekti. Subjekti predstavljaju neki unutrašnji poredak i sklapaju ugovore na temelju svog unutrašnjeg poretka.

2. takvo shvaćanje ne odgovara stvarnosti i praksi

* Teorija o primatu unutrašnjeg prava

 MP se vidi kao vanjsko državno pravo; te polaze od pretjeranog uvjerenja u apsolutnu suverenost država

Pristaše: Hegel, bonnska škola prof. Zorna

- na tu teoriju pozivala se obrana ratnih zločinaca nakon 2. svj, rata

> DUALISTI

Temeljno shvaćanje: MP i unutrašnje pravo su dva odijeljena, nezavisna i usporedna pravna sustava.

U teoriji:
1) Pravila MP ne vrijede neposredno unutar državnog poretka.
2) Unutrašnji propisi ne mogu ukidati ili mijenjati pravila MP-a.

= zaključak: postojanje proturječnosti između propisa MPa i unutarnjih

ALI Stvarnost:
Norme međunarodnog često upućuju na norme unutrašnjeg i obratno.
- npr. Ustavi recipiraju pravila MP (u širem ili užem opsegu), a druga pravila MP u unutrašnje pravo se unose
zakonodavstvom

5
>> Najbolje dualističko shvaćanje je opisao Taft u arbitražnoj presudi u slučaju Tinoco.
Po Ustavu SADa ugovor može mijenjati zakon, a zakon opet ugovor.
a) u unutrašnjem SAD poretku vrijedi zakon (iako je tim zakonom prekršen ugovor)
b) pred međ. sudom ukidanje ugovora zakonom ne može utjecati na prava iz tog ugovora

a strana= države su obvezene uskladiti svoje unutrašnje pravo sa svojim međ. obvezama
b strana= b1) u unutrašnjem poretku organi i pojedinci vezani su pravnim propisima unutrašnjeg prava, bez
obzira jesu li oni u skladu s MP-om
b2) ako su izvršavanjem unutrašnjih propisa prekršene norme MP, odgovarat će pred međunarodnom
zajednicom

Primjer:
Prema presudi ratnim zločincima u Nurnbergu, kažnjivost zbog kršenja međunarodnog prava postoji iako je kažnjivo

djelo bilo izvedeno prema propisima unutrašnjeg prava.

Rasprava o presudi:
A) Jedni kažu da ako to tako kažu to automatski znači primat MPa nad unutrašnjim.
B) Drugi kažu da to nije istina, jer kad bi MP bio iznad unutrašnjeg onda bi kršenje MPa automatski
povlačilo kršenje unutarnjeg, a oni u presudi nigdje nisu rekli da su oni prekršili unutarnje. I da oni samo
izriču odgovornost osobi po međunarodnom pravu, nevezano jesu li prekršili odredbe unutarnjeg ili ne.

Kako su države uklopile ta mišljenja

1. Zemlje koje su proglasile načelo da je MP dio unutrašnjeg prava

- ustavi tih zemalja su načelo prihvatili izrijekom – Italija, Njemačka, Francuska => Teorija transformacije

2. Zemlje u kojima je međunarodni ugovor izjednačen zakonu - SAD

- sudovi primjenjuju kasniji zakon koji protivan ugovoru (lex posterior)
Razlike ugovora: a) izravno provedivi
b) oni za koje je potrebno donijeti unutrašnji propis kako bi se proveli

3. Zemlje u kojima vrijedi načelo da MP nema vrijednost ako nije prihvaćen u domaćem pravu => Teorija
adopcije
- moramo odrediti kada se smatra prihvaćenim – smatra se prihvaćenim kad nije u suprotnosti s domaćim

Zaključak: Teorija adopcija prije teorije transformacije.

Nije potrebno da svako pravilo MP-a bude pretvoreno u unutrašnje pravo nego je dovoljno da ono bude prihvaćeno
(pravovaljano sklopljeno, po potrebi ratificirano).

RH: čl. 140. Ustava: Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni, u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na
snazi čine dio unutarnjeg pravnog poretka RH, a po pravnoj snazi su iznad zakona.

6
 PODJELE MEĐUNARODNOG PRAVA

A) pozitivno i privatno

Prirodno:
Potječe od škole prirodnog prava; pravo je sustav od prirode danih pravila.
To je teoretsko pravo i odgovara nekim unaprijed postavljenim zahtjevima pravičnosti i morala.

Pozitivno:
Pravo stvoreno uz privolu država.

B) običajno i ugovorno

Kriterij: način nastanka

1. običajno
2. ugovorno
3. odluke međunarodnih organizacija – novo

C) opće i posebno

Kriterij: između kog vrijedi

Opće – svi
Posebno (partikularno) – neki; npr. američki, latinoamerički, europski

D) apsolutno (ius cogens) i dispozitivno

Dispozitivno:
Većina pravila MP; subjekti izričitim dogovorom mogu mijenjati pravila MP—a. (npr. retroaktivnost – MP
zabranjena, ali se države mogu dovoriti)

Apsolutno:
Pravila MP-a koje stranke između sebe ne mogu izmijeniti. Pravni posao protivan ius cogens ne vrijedi.
Može nastati i mijenjati: > običajem
> ugovorom

Nalaze se:
1) u područjima temeljnih prava čovjeka
2) u temeljnim pravima i obvezama država (zabrana agresije, nasilno mijenjanje granica)

>> Ženevska konvencija o zaštiti država rata

– zabranjuje sporazume koji bi bili na štetu onih prava koja su osigurana u konvenciji
>> Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora
– izrijekom priznaje postojanje apsolutno obvezatnih normi

Nigdje ne postoji službeni popis apsolutnih normi.

E) pravo rata i pravo mira

Ne postoje dva odvojena sustava jer i za vrijeme rata vrijede mnoga pravila prava mira.
Kelsen odbacuje ovakvu podjelu i rat vidi samo kao sankciju.

F) posebne grane

7
 > ustavno – pravila o ustrojstvu međ. zajednice, njenom pravu, članovima, organima
> upravno – različiti oblici međ. suradnje za osiguranje zajedničkih interesa i organi stvoreni za provedbu te
suradnje
> kazneno – određuje međ. odgovornost
> postupovno – arbitraže, suđenja, mirenja
> ekonomsko, ekološko…
> pravo međ. organizacija – UN, EU

PRAVNA PRIRODA MEĐUNARODNOG PRAVA

Ima mnogo pisaca koji MP odriču značaj prava.
= 1710. Arnold Rodgers u svojem djelu Disertatium qua demonstatur ius gentium non dari

Za njih je MP samo konvencionalna norma, nepotpuno pravo, pravo u nastajanju, međunarodni moral, pravila
svrsishodnosti.

Glavni argumenti:

1. Teza: MP ne postoji jer se pravila tog prava često krše. = iskustveni dokaz jer se pokazalo u ratovima

- može li se nešto zvati ravom, ako se toliko krši? Nije li to onda međunarodni moral, odnosno daje neke
norme ali ak prekršiš nikom ništa?

Primjeri : NATO intervencija 99' u Jugoslaviji koju Vijeće sigurnosti nije odobrilo, Afganistan, aneksija Krima...

Antiteza A)
Postojanje norme je izazvano potrebom da se urede pitanja u kojima ljudsko ponašanje može biti protivno normi.
(ak se nista ne krsi ne treba nam norma)

Kelsen je tvrdio da kršenje nije valjani argument protiv pravne prirode MP, jer samo kršenje pretpostavlja dokaz
potrebe za tim pravom.
Norma koja se ne može prekršiti je nepotrebna. (npr. da se donese norma da sunce izlazi ujutro zalazi navečer ili da
ljudi dišu i sl.)
Kada bismo normirali ponašanja koja adresati ne mogu ili ne žele krštiti, samo normiranje bi izgubilo svrhu.

Antiteza B)
B1 Međunarodno pravo nije samo pravo rata već i mira.

B2 Ako već govorimo o ratu tijekom ratova mnoge države su:

1. u većini poštovale pravila rata
2. tvrdile da je njihovo držanje u skladu s međunarodnim pravom
3. Optuživale protivnike da krše MP
= iz ovog postoji opće uvjerenje da MP postoji i da ga se treba držat

B3 Ako se već i krše razvija se kažnjavanje međ. pravnih zločinaca pred sudovima.
- npr. ICTY i 1998. usvojen je Statut Međunarodnog kaznenog suda

Antiteza C)
Krše se i nore unutarnjeg prava.

Antiteza D)
Države i drugi subjekti svakodnevno postupaju u skladu s međunarodnim pravilima vezanim za sklapanje
8
 međunarodnih ugovora, diplomatskim i konzularnim odnosima, korištenju mora, zračni prostor…ali o tome se ne
priča, ne piše o medijima; ak se krši ne krši se sve jednako (npr. zračno pravo se ne krši u pravilu).

Antiteza E)
Države čak i kada su svjesne da su prekršile norme MP, one će svoje kršenje probati opravdati pozivanjem na neku
drugu normu MP.

Primjer:
NATO se pozivao na zaštitu ljudskih prava, kod aneksije Krima pozivali su se na nužnost zaštite temeljnih ljudsih
prava ruske manjine u Ukrajini

+ ako ne bi mogli naći neku dovoljno dobru normu da se opravdaju znali su ih izmišljati, izvesti neki institut MP.

 humanitarne intervencije – to nije institut MP! (ona je u pravilu kršenje MP, ako nema odobrenja u smislu
Povelje)
 prodemokratske intervencije – npr. u slučaju Vojne Hunte na Haitiju – kao svi narodi imaju pravo na
demokraciju, mi ćemo ih zaštiti blabla

Poanta:
Uvijek postoji pozivanje na MP da se opravda kršenje MP.

2. Teza: MP ne postoji jer nad njim ne postoji viša organizacija vlasti. = pravno-filozofska konstr. nije moguća
Ne može ni postojati jer kad bi postojala suverenost država ne bi postojala.

Antiteza A)
Pogreška je ukoliko MP uspoređujemo s tehnički uznapredovalim unutrašnjim pravom ( ne obaziru se na posebne
prilike međunarodne zajednice, odnosa i prava).
Valja odbaciti kao preusku definiciju prava svaku po kojoj međunarodno pravo nije uključeno u pojam prava.

Antiteza B)
Što se tiče suverenosti, suverenost treba promatrati kao pravni pojam. Svaki pravni pojam određen je pravnim
pravilima, a svako pravno pravilo je ograničenje.
Suverenost je dakle određena, ograničena pravnim pravilima i podložna pravnim pravilima.

3. Teza: MP nije pravo jer ima premalo normi i one ne mogu dati zaokruženu cjelinu, a bez nje nema pravnog
sustava.
Množina pravila uostalom je samo prividna jer pisci prikazuju i ono što bi htjeli da je pravo, pravila nastala
sporazumom (koja vrijede samo među ugovornicama i prestaju vrijediti prestankom ugovora).

Antiteza A)
MP je sustavna cjelina i u nedostatku pravnog pravila posežemo za lex generalis.
+ ova teza je ful kriva danas je to smješno, taj argument je bio aktualan prije 70 godina

4. Teza: MP nije pravo jer nema bitnih značajki prava – zakonodavac, sudac, prisila

Teza 1 – Nema zakonodavca

Burckhardt tvrdi da pravila MP nije utvrdila neka vlast i zato je ono subjektivno/sporazumno uglavljeno.

Antiteza A)
Zakon je samo jedan oblik stvaranja pravnih normi. Vrlo dugo se stvaralo samo putem običaja. I dan danas običaj
prevladava u ustavnom engleskom pravu, a i npr. mjenično pravo se razvilo prije nego je ozakonjeno.

9
Antiteza B)
Umjesto zakona u MPu imamo ugovore koji kodificiraju neke dijelove MPa i u MPu se međunarodno pravo stvara
pristankom država.
Uz ugovore značajne su nam i odluke međunarodnih organizacija. (UN)

Teza 2 – Nema suca

Antiteza A)
Sudac nije preduvjet za postojanje prava, jer ga on ne stvara već primjenjuje. Npr. u većini država ne postoji sudac
koji bi ocijenio ustavnost postupanja najviših državnih tijela.

Antiteza B)
Ako već oćeš suca u MPu se postupno i na temelju dobrovoljnih pristanaka razvija međunarodno pravosuđe.

Teza 3 – Nema prisile

Jedina sankcija je rat, a rat nema veze sa pravednošću.

Antiteza A)
Upućujemo na ustavne norme kod kojih također ne postoji sankcija, a njima ne osporavamo pravnu narav.

Antiteza B)
Ako baš oćeš sankciju imamo ju – slabije je organizirana nego u unutrašnjem poretku, ali postoji. Prije se rat smatrao
sankcijom, ali zbog zabrane rata ono to više nije. Ali postoje druga sredstva.

Međunarodna zajednica reagira:

1. pojedinim ili kolektivnim prosvjedima
2. konstatacijama o kršenju prava
3. nepriznavanjem protupravno stvorenih stanja
4. gubitkom blagodati koje su osigurane nekim ugovorom

U sklopu UN-a ako bi kršenje doseglo razinu prijetnju miru, narušenje mira i čina agresije prema Povelji UN-a
dopuštene su raznovrsne sankcije.

Sankcije:
> bez upotrebe oružane sile
- prekidanje ekonomskih odnosa
- prekidanje prometnih veza
- prekidanje diplomatskih veza

> s upotrebom oružane sile

- demonstracije
- blokada
- operacije pomorskih, zračnih, kopnenih snaga članica

 zapravo na sve je odgovor da NI NE MOŽE IMAT ZBOG SUVERENOSTI!

Zaključak:
MP doista jest pravo, iako se u pojedinostima razlikuje od unutrašnjeg.
Te razlike su razlike u stupnju, ne u biti.
U usporedbi s unutarnjim, MP se samo nalazi na nekom nižem stadiju razvoja.
10
Njegova slabost je u tome što uređuje ponašanje suverenih država – pravila su usmjerena na subjekte koji sami
raspolažu silom, a ne postoji organizirana sila zajednice nad njima.

IZVORI MP

Neki povijesni razvoj

Bodinovim razvitkom koncepta suverenosti možemo govoriti o početku suvremenog MP. (sam koncept suverenosti
je vodio nehijerarhijskom, horizontalnom pravnom sustavu).

 sve to je tekovina 16./17.st

ALI TO NE ZNAČI DA JE MP TAD NASTAO

 Pa se javlja pitanje kada je?

= u momentu nastanka prvih država

Prve države nisu bile izolirane tvorevine, živjele su u suživotu s drugim državama (Mezopotamija, Grčka), bilo da
govorimo o pozitivnom suživotu (jer su npr. trgovale) ili negativnom (jer su ratovale). Bilo negativnu ili pozitivnu
suradnju treba pravno urediti. (u ratu treba se npr. dogovorit kako će se razmjenjivat zarobljenici, sklopiti mir i sl.)

Počeci MP

3 uvjet za nastanak

1) postojanje više država

2) postojanje nekih odnosa suradnje (pozitivnih/negativnih)
3) postojanje dovoljnog stupnja neke civilizacijske sličnosti da bi se ti odnosi mogli normativno urediti

* međunarodna zajednica

a) u suvremnom smislu = svi sudionici međunarodnih odnosa

b) u to doba = nije bilo globalne međunarodne zajednice, ali to nije značilo da nisu nastajale partikularne
međunarodne zajednice jer su ta 3 uvjeta bila ispunjena, razlika je bila samo u tome što one nisu između
sebe surađivale, samo unutar

Primjer:
 Povijest MP u staroj Kini (knjiga) – u 20. st. pr. Kr. na području današnje Kine postojalo je oko 170
državica koje su između sebe imale neku suradnju (ko neki polisi) i one su formirale prvi obrambeni
savez, međunarodnu organizaciju, jer su imale zajedničkog neprijatelja i ako on napadne bilo kog od nas
idemo zaejdnički u obranu (isto ko u Atlantskom ugovoru)

 LOGIKA JE ISTA ko i danas odnosno ista logika na različitim dijelovima svijeta vodila je istim
procesima

Povijesni primjeri da MP ne nastaje sa Grotiusom

> 1. međunarodni ugovor = o arbitraži radi razgraničenja, Mezopotamija 5000 g. pr. Kr.
> Lagaš i Uma – 2500 pr. Kr.
> Ebla i Asirija – sred. 3. tis.

> Stari Egipat i Hetitsko kraljevstvo 13.st. pr. Kr. = jedini sačuvan u originalu, ugovor o suradnji, miru, prijateljstvu

11
1- rješava pitanje mira 2 države – tom ugovoru prethodio je rat Egipta i Hetitskog kraljevstva koji je završio bez
jasnog pobjednika
2- u ugovoru je predviđena ekstradicija (izručenje)
3- ugovor je skloljen na jeziku obje strane (tragovi alterniranja ugovora kao izražaj suverenosti)

Kako se razvijalo?

U početku, pisane forme nisu bile česte, već su odnosi među državama vrlo često se zasnivali na običajnom pravu.
(* SPECIFIČNOST)
Običajno pravo je jedan od najvažnijih izvora i oblika do 20. st. (samo su danas popisana).
Ugovori nisu bili česti, ali su postojali i sve je to bilo dovoljno da se ispuni uvjet da je to sustav bez obzira na to u
kojem su obliku norme.

U tim počecima, ideja je bila da države ratuju jer MP nije utvrđeno (tak se razmišljalo 19./20st).

 1899. na prijedlog ruskog cara Nikolaja II. u Hagu je održana I. Haška mirovna konferencija
= cilj je bio postizanje krajnjeg mira
- usvojen je niz konvencija, deklaracija koje su se ticale samog mirnog rješavanja sporova i ratnog prava
(ak do rata dođe)

** KONFERENCIJA = SASTANAK
** KONVENCIJA = međunarodni ugovor, OBVEZUJUĆ!
** DEKLARACIJA = neobvezujuć dokument, u pravilu neka preporuka

 donesena je prva Konvencija 1899. o mirnom rješavanju sporova i prvi put u povijesti je osnovan
Međunarodni sud = VAŽNO jer su države prvi put pristale da se odreknu onog autonomnog
odlučivanja

 Stalni arbitražni sud – postoji i dan danas; tamo su države mogle iznijeti svoj spor na rješavanje

 1907. inicijativa se nastavlja na II. Haškoj mirovnoj konferenciji

- usvojeno 13 konvencija i neke deklaracije (isto za mirno rješavanje sporova i rat)

 III. Haška mirovna konferencija

= cilj je bio da se potpuno razvije MP, ali nikad nije došlo do nje jer ju je nakaradno spriječio 1. svj. rat

 nakon rata inicijativa nije prestala, Wilson je inicirao da se osnuje univerzalna politička organizacija koja
bi aktivno nadzirala međunaroni mir i sigurnost i sprječavala rat te brinula o mirnom rješavanju sporova
(kako ne bi došlo do rata) = LIGA NARODA

+ paralelno s tim razvijala se ideja da se osnuje jedan stalni međunarodni sud (onaj gore nije bio stalan)

iliti Stalni arbitražni sud nije sud u smislu stalnih sudaca, već se sastoji u tome da je zapravo samo
tajništvo stalno, ali suci ne sjede u Hagu nego se njihova imena nalaze na listi i svaka država stranka
može imenovati 4 suca na tu listu i onda ak države odluče iznijeti spor pred Stalni arbitražni sud mogu s
liste birati tko će suditi (tak smo i mi i Slo birali)

i onda je osnovan Stalni sud međunarodne prave

= nije arbitražan nego ima 15 sudaca pred koje države iznose spor i one
nemaju utjecaj na izbor tih sudaca (tad ih je birala LN, danas UN)
12
 - ovaj je djelovao između 2 rata, a današnji sud UN-a je nasljednik u kontinuitetu

 Stalni sud međunarodne pravde

- taj sud je trebao neki svoj temeljni dokument i tako su najveći međunarodni stručnjaci tog vremena sklopili :

~ Statut Stalnog suda međunarodne pravde ~

- uređivao je nadležnost, pitanje postupka, sastav...

- sve su napravili taj statut je uz male promjene i dalje na snazi (70 članaka koja uređuju sva ta pitanja)

ALII jedna odredba je ful važna  ako se države odluče iznijeti svoj spor pred taj sud države moraju znati na
temelju čega će im se suditi = koji pravni izvori?

i to je dovelo do potrebe da se popišu izvori iz postojeće međunarodne prakse i odgovori na pitanje :

od kojih izvora se sastoji MP?

čl. 38. Statuta = 1. puta je na jednom mjestu definirao od kojih pravnih pravila se MP sastoji

1. međunarodne konvencije; opće ili posebne

- ustanovljuju pravila izrijekom priznata od država u sporu

= ILITI MEĐUNARODNI UGOVOR/UGOVORNO PRAVO

2. međunarodni običaj kao dokaz opće prakse prihvaćene kao pravo

= ILITI OBIČAJNO PRAVO
- nepisano pravo koje nastaje kad se spoje 2 elementa:
A) objektivni – neka opća praksa
B) subjektivi – opinio iuris = svijest kod država da ta praksa koja se poduzima se poduzima jer je to
prihvaćeno kao pravo

3. opća načela prava priznata od civiliziranih naroda

= podudarnsot nekih pravila koja su ista svim pravnim sustavima cjelog svijeta i zato su izdignuta na
razinu MP (ona ista logika)

 IZVORI SU JAKO VAŽNI!!! = NA NJIMA POČIVA CJELOKUPNA STRUKTURA MP (* SPECIFIČNOST)

Sva tri izvora su hijerarhijski ravnopravna!!! = NEMA HIJERARHIJE!!!

- ak dođe do sukoba primjenjuju se pravila :

> lex specialis derogat legi generali
> lex posterior derogat legi priori

13
 IZVORI

a) u materijalnom smislu – sadržani u odnosima u društvu u kojem pravna pravila nastaju

b) u formalnom smislu – načini i postupci stvaranja prava

- 1920. osnovan je Stalni sud međunarodne pravde i njegov Statut koji je prenesen u Statut međunarodnog suda za
Međunarodni sud

- čl. 38 st. 1. IZVORI su:

 međunarodne konvencije; opće ili posebne

- ustanovljuju pravila izrijekom priznata od država u sporu

 međunarodni običaj kao dokaz opće prakse prihvaćene kao pravo

 opća načela prava priznata od civiliziranih naroda

 sudske rješidbe i naučavanja poznatih publicista kao pomoćno sredstvo za utvrđivanje pravnih pravila

1. Ugovorno pravo

- danas je najčešći i najvažniji izvor

- rezultat sposobnosti koje imaju subjekti = ius contrahendi – pravo sklašanja međ. ugovora
(nema svaki subjekt to pravo; u pravilu imaju države , a u novije vrijeme i
MO i drugi – npr. Sveta Stolica)

Mogu biti:

A) dvostrani
B) višestrani – ugovori zatvorenog tipa; krug stranaka je unaprijed određen (npr. EKLJP je ograničena na države
članice VE i ne može SAD postat članica te Konvencije)
C) mnogostrani – sve države svijeta mogu postati član; najveći i najznačajniji broj ugovora su ti (npr. Bečka
konvencija o diplomatskim odnosima)

*POJMOVI NEKI ZA OBJASNIT

>> UGOVORNO PRAVO – sve one norme MP koje se nalaze u obliku međunarodnih ugovora

>> PRAVO MEĐUNARODNIH UGOVORA – grana MP koja obuhvaća sve norme MP, bilo da su u obliku ugovora,
običaja kaj god (može bit i ugovorno i običajno)
važno je samo da one svojim sadržajem uređuju sklapanje međ. ugovora
tj. sklapanje, prestanak, život jednog međ. ugovora

 razvijalo se u obliku nepisanog običajnog prava sve do 1969. i Bečke konvencije i pravu međunarodnih ugovora

14
* JOŠ NEKI POJMOVI ZA OBJASNIT

* DRŽAVA ČLANICA = UVIJEK JE VEZANO UZ MO (nemre bit članica ugovora)

* DRŽAVA POTPISNICA = ak je država potpisala ugovor, ali nije ga ratificirala i nije stupio na snagu (znači niš ju još ne
obvezuje)
* DRŽAVA UGOVORNICA = ne samo da je potpisala, neg je i ratificirala, ali možda još nije stupio na snagu (jer treba
neki broj ratifikacija)
* DRŽAVA STRANKA = ak je i stupio na snagu

PODJELA MEĐ. UGOVORA

1. UGOVORI POGODBE / PRAVNI POSLOVI

2. UGOVORI ZAKONI / UGLAVE

 u obvezatnosti nema razlike, razlika je samo u tom da u 2. ugovori sliče ugvorima u obveznom pravu

o UGOVORI POGODBE / PRAVNI POSLOVI

- znači sl. ugovorima u obveznom, imate stranke, činidbu i protučinidbu i time se ugovor konzumira (ko u
kupoprodaji)

Primjer: kod stjecaja područja cesijom = država A daje dio područja državi B i prima novac za to ili neko drugo
područje (kad je Rusija dala Aljasku za keš, il Ladislav Dalmaciju)

- određuju konkretne činidbe

- izvršenjem činidbe su konzumirani
- očitovanja stranaka imaju različit sadržaj, ali istu svrhu
- teži zadovoljenju suprotnih interesa

o UGOVORI ZAKONI / UGLAVE

- tu nema činidbe/protučinidbe neg oni ustanovljavaju pravila koja će odrediti njihovu buduću suradnju – tu nema
suprotstavljene volje neg im je volja ista
- sliče zakonima jer kao što smo rekli države ko subjekt su i adresat i 'zakonodavac'

 oni su najvažnija vrsta ugovora jer zamjenjuju zakon u MP kojeg nema

Primjer : 99% ugovora jer oni tvore MP

- očitovanja stranaka imaju isti sadržaj

- stvaraju trajnu obvezu na određeno ponašanje
- teži zadovoljenju zajedničkih interesa

Pristaše: Binding, Jellinek, Dugit

Protivnici: Korkunov, Guggenheim, Bustamante

15
Zašto ne valja ova podjela

 ugovor je kalup
- svaki ugovor je pravni posao, razlika je samo u stupnju, a ne u biti

 i kod uglave očitovanje stranaka može imati različit sadržaj, tj. interesi mogu biti različiti (npr. o trajna
neutralnost)

 i kod uglave oni vrijede samo između stranaka potpisnica, a opće pravo postaje tek kad pređe u običajno

Zaključak: ugovorno pravo je partikularni izvor prava bez obzira na broj stranaka
> npr. novonastala država nije vezana!

Naziv samog ugovora

- ne mora se zvati ugovor, naziv nije bitan!

- ugovor se u MP može zvat kak god, naziv ga ne čini ugovorom!
- ugovorom ga ne čini ni oblik! = može biti usmen, ili konkludentan (npr. ugovor o primjerju)

Kaj onda ugovor čini ugovorom? = OBVEZATNOST – međ. pravne obveze za sve stranke
(u suprotnom ak nema toga je neki soft law, deklaracija, neš drugo)

 ugovor = Versajski ugovor, Mirovni ugovor

 konvencija = VRLO ČESTO!
 sporazum = isto dosta često
 pakt ili povelja = ak se želi dat neki svečani prizvuk;
- Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Povelja UN-a
 protokol
= ako se uz neki ugovor donosi dodatni ugovor s namjerom da se stranke konvencije obvežu tim dodatnim ako
žele, ali ak ne žele, ne moraju a i dalje su obvezane Konvencijom npr.
- to je za neka osjetljivija pitanja, jer da je obvezana sadržana u glavnom, možda ne bi htjeli
- uz onaj pakt ima protokol

 deklaracija = HA HA ovo je ful rijetko, al može (inače je 99% neobvezujuća)

- na II. Haškoj mirovnoj konferenciji jedna od deklaracija je bila međunarodni ugovor – Deklaracija o zabrani
izbacivanja eksploziva iz balona

 pactum de contrahendum = ugovor između država kojim se države obvezju da će pregovarati u dobroj vjeri i
sklopiti ugovor iliti ugovor da će sklopiti ugovor
- obveza ovdje postoji u tom da će pregovarat, zato je to ugovor

 memorandum o sporazumijevanju (suglasnoti)

- ak ima obvezu može bit
Primjer: Slobodni teritorij Trst je prestao postojati podjelom i ugovorom koji se zvao Memorandum o
suglasnosti
- ovo će bit ugovor u pravilu kad iz političkih razloga nešto ne žele nazvat ugovorom, pa za javnost zvuči ko ne
ugovor

16
  modus vivendi = ugovor o privremenom rješenju između država, dok se ne donese ugovor o konačnom

 kapitulacija, ugovor o primjerju, karteli (naziv za ugovor za razmjenu zarobljenika...)

POANTA : NAZIV NIJE BITAN!

- iz istog razoga može se naći govor zvučnog naziva koji zapravo nije ugovor

Primjer:

KESS – Helsinki, sastale se države da se zemlje I i Z bloka i šire skupe na konferenciji i da se vidi o čemu se one mogu
sporazumjeti; ta konferencija završila je Završnim helsinškim aktom (koji je danas temeljni akt OESS-a)
 taj akt NIJE UGOVOR! – u njemu piše da države sve to ne smatraju međ. obvezom, ali će iz morala, prijateljstva
bla poštivat
= to se zove GENTLMAN'S AGREEMENT – sl. je ugovoru, ali NEMA OBVEZE!

- isto je bilo sa Atlantskom poveljom – nije ugovor!

2 NAČINA KAKO UGOVOR MOŽE NASTATI

1) JEDNOSTAVNIJI POSTUPAK = sastoji se u tome da se države obvezuju, ali nema jednog jedinstvenog
dokumenta i kažeš ovo je ugovor
- potrebna je samo SUGLASNOST VOLJA!

Primjer: država A šalje državi B diplomatsku notu i navodi da nešto predlaže da recimo B preuzme neku obvezu,
na tu notu B odgovara svojom notom i kaže npr. da prihvaćaju to kaj A predlaže
= te dvije note čine ugovor, može ići više nota i onda ukupnost tih nota čini ugovor

- pojam trajno neutralnih država da neće sudjelovat osim ak ih netko napadne – Malta je ugovor o trajnoj
neutralnosti sklopila s Italijom tim notama

2) SASTAVLJENI POSTUPAK
- ima faze :
1. pregovori – sastaju se delegacije sa ciljem da pregovaraju; može bit jedan sastanak, a mogu 20 godina
pregovarat ili nikad ne završit pregovore

2. stilizacija teksta ugovora = ak uspješno završe pregovore, stavljaju na papir sve kaj su ispregovarale –
zaključke i glavne odredbe oko čeg su se sporazumjele i onda ide stilizacija ugovora

3. autentifikacija – predstavnici potvrde da to na papiru je ono što su se ispregovarali

3 načina kak se izvršava autentifikacija:
1- potpisivanje = time se ne preuzima obveza! VAŽNO!
2- potpisivanje ad referendum = dodatno podvrgnuto nekim tijelima
3- parafiranje = skraćeni potpis, stavlja se paraf na svaku stranicu

 potvrda vjerodostojnosti!

4. države se obvezuju ako žele

5 načina: 1) sam potpis obvezuje = ako to u ugovoru piše ili proizlazi iz ugvora
2) ratifikacija = potvrda obvezatnosti u parlamentu, ali to i dalje ne znači da je na snazi
(možda je uvjetovan nekim brojem ratifikacija)

17
 3) prihvat
4) odobrenje
5) pristupanje = ako država naknadno želi pristupiti ugovoru u čijem nastanku nije sudjelovala
(RH da želi pristupit Ugovoru o Antartiku poslali bi notu u Washingotnu – depozitar)

* DEPOZITAR = organ koji brine o nekom ugovoru

(Washington je za Ugovor o Antartiku jer je tam usvojena konvencija)
- može bit i tajništvo organizacije (npr. Tajništvo UN-a) koje onda prima note i obavještava ostale države
- u državama je ministarstvo vanjskih poslova

 ono sve gore i dalje ne znači da je ugovor na snazi!!

~ Bečka konvencja o pravu međ. ugovora ~

= ugovor stupa na snagu onako kako sam odabere

A) može odrediti mali broj ratifikacija – da lak stupi na snagu

B) može odrediti veći broj ratifikacija – ak baš nećeš da lako stupi na snagu
(npr. Rimski statut je tražio 60)

VAŽNO: ak odredi 3 ratifikacije i skupe se 3, ugovor stupa na snagu ALI SAMO ZA TE 3, za ostalih npr. 47 NE jer je
UGOVOR INTER PARTES!!

C) ugovor ne kaže niš kada stupa na snagu = ONDA STUPA NA SNAGU KAD GA RATIFICIRAJU SVI!
- najrjeđe i najteže

DJELOVANJE UGOVORA PRIJE STUPANJA NA SNAGU

- ipak postoje neka djelovanja ugovora bez obzira kaj još nije stupio na snagu

1) same odredbe ugovora o samom stupanju na snagu

= a to je kao logično jer moraju djelovat da bi stupio na snagu (npr. da treba 9 ratifikacija)

2) neke odredbe koje propisuju da će države nešto učiniti prije, u svojem unutarnjem zakonodavstvu, da bi se time
omogućilo da ugovor stupi na snagu
= to je kao neki uvjet, pa mora djelovat

3) čl. 18. Bečke konvencije o pravu međ. ugovora

taj članak 18. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora ide nakako:
da se ZABRANJUJE državama da prije stupanja na snagu ugovora
ne smiju učiniti ništa što bi osujetilo predmet ili svrhu ugovora

Postoje dvije situacije koje treba razlikovat ovisno o tome dal je drzava ratificirala ugovor ili nije:

Situacija A) država je potpisala ugovor ali nije ga ratificirala

i sad ide ta odredba čl. 18. da se obvezuje ako su ugovor potpisale, ali nisu ratificirale da neće učiniti ništa što bi
osujetilo predmet ili svrhu ugovora sve dok jasno ne kažu da nikad neće postati stranka ugovora

Primjer: SAD je potpisao Rimski statut, ali onda su htjeli potpisivat neke bilateralne ugovore da neće izručivat
državljane što je bilo protivno predmetu i svrsi Rimskog statuta i onda su se oni pozvali na tu odredbu i rekli mi nikad
nećemo ratificirat Rimski statut

18
Situacija B) država je ratificirala ugovor, ali on još nije stupio na snagu (jer npr. potreban je neki broj ratifikacija)

tu je odredba da dok on ne stupi na snagu država neće činit ništa što bi osujetilo predmet ili svrhu ali pod uvjetom da
se to ne odugovlači (jer npr 13. Haška konvencija je donesena 1907. i ratificirale su je 2 države)

INSTITUT REZERVE

MP je stalo da što veći broj država veže nekim ugovorom, ali moguće je da recimo sve doredbe neće svima bit okej
pa onda mogu potpisat neki ugovor (konvenciju) koja je svima okej, a te neke osjetljive odredbe se mogu stavit u
dodatni protokol ili ak se ne stavi protokol može se dopustit upotreba tog instituta rezerve

VAŽNO: država može staviti rezervu depozitaru u momentu kad izražava svoj konačni pristanak
( i stave npr. mi se ne smatramo vezani čl. 5.)

Primjer : kod genocida može se stavit rezerva da sud neće bit nadležan

Varijacije s tim rezervama:

1) da su dopuštene skroz ili na neke odredbe

2) da nisu dopuštene
3) da ugovor šuti  u tom slučaju pravo države je stavit rezervu na bilo koju odredbu ugovora koja nije u
suprotnosti sa predmetom i svrhom ugovora (npr. nemreš stavit rezervu na odredbu ugovora koja definira
kaj je genocid)

PRIGOVOR REZERVI

i sad znači ovo su 4 države A,B,C,D i one su sklopile ugovor vrijedi među svima njima

ak država A stavi rezervu R a država B stavi prigovor P na tu njenu rezervu između A i B se ta odredba neće
primjenjivat između njih i između njih ne vrijedi, ali između A i C i A i D vrijedi ta odredba sa izmjenom zbog rezerve,
dok između svih ostalh vrijedi ugovor u izvornom obliku

P B

A R

19
 C D

a druga vrsta prigovora je KVALIFICIRANI PRIGOVOR ako B kaže da uopće ne želi A smatrati strankom tog ugovora i
onda A i B više nisu u odnosu

A je sa C i D
B je sa C i D

između A i B je ništa

R P B

INTERPRETATIVNA IZJAVA

- institut sl. rezervi

- ovim institutom država se ne izuzima od pristanka, ali neki pojam iz ugovora ona tumači na taj i taj način (neki svoj
način)

Prelazak ugovornog prava u običajno:

A) osnivanje ICTY – prilikom osnivanja Vijeće sigurnosti UN je reklo da neke najvažnije odredbe humanitarnog
ugovornog prava postaju dijelom običajnog MP

B) nastajanje posljedicom kumulativnog učinka kad više ugovora uređuje ista pitanja na isti način

C) samo jedan ugovor može biti dovoljan da pređe u običaj – Washingtonska pravila o arbitraži u Alabamskom
sporu

* moguća je i obratna situacija tj. da se u ugovorima fiksiraju pravila običajnog MP-a

20
2. Običajno pravo

 nastaje ponovljenim vršenjem koje prati pravna svijest

* običajno vs. ugovorno

Razlika: osnovna razlika je u tome kaj je ono nepisano

Sličnost: ovo je povezano sa onom razlikom između ugovornog prava i prava međunarodnih ugovora, odnosno
pravo međunarodnih ugovora kao grana prava kroz svoju povijest razvijala se u obliku običajnog prava, sve
do Bečke konvencije o pravu međ. ugovora koja je to kodifiicirala; odnosno danas sadrži i norme ugovornog

prava i običajnog i u tom je ta sličnost

2 elementa:

> objektivni: ponovljeno i neprekinuto vršenje = dokaz opće prakse (longa consuetudo)
- aktivno ili pasivno (propust)

> subjektivni: pravna svijest – svijest o tome da se nešto čini zato što tako određuje međunarodno pravo
(opinio iuris) = prihvaćene kao pravo

 bez jednog ili drugog nema običajnog prava

Pitanje 1) : Čija praksa?

Dugo se smatralo da su samo države subjekti MP i upravo zbog te državnocentričnosti običajno pravo je pod tim
podrazumijevalo samo praksu država.
Kak se MP širi, širila se i doktrina, širi se i krug subjekata i mijenja se koncept prakse i pravne svijesti (više nije
relevantna samo praksa i svijest države nego npr. i MO).

> objektivni element

Pitanje 2) : Što ako se ti elementi ne spoje i imamo samo praksu?

= to onda nije običajno pravo nego puki običaj (pravilo kurtoazije)

- npr. u diplomatskim protokolima, ak dođeš na neki summit u trapericama prekršio si pravilo kurtoazije, ali
nisi prekršio neko pravilo MP, nema sankcije

Pitanje 3): Što obuhvaća pojam prakse?

a) činjenje
b) propuštanje
c) trpljenje – mogao bi spriječiti, ali to ne čini

21
  sve je bitno za nastanak prakse

Pitanje 4): Kolko dugo to mora trajati?

= praksa mora trajati neko vrijeme

* dugotrajna praksa – MP ne voli baš rokove, tak da nije određen rok kolko neka praksa treba trajati da postane
običajno pravo

 praksa mora trajati toliko dugo dok ne stvori pravnu svijest (uvjerenje) kod svojih adresata da je upravo ta
praksa ona koju MP traži od svojih adresata

Države u pravilu nešto čine neko vrijeme (iz osjećaja solidarnosti, dobrosusjedskih odnosa i sl.), ali svjesne su da ak to
sutra prestanu činiti neće povrijediti MP.
U trenutku kad mi možemo dokazati da se više ne radi o pukom običaju, nego da je stvorena pravna svijest taj puki
običaj je postao običajn pravo.

PRIMJERI:

A) diplomatsko pravo – pravilo koje jamči nepovredivost službene prtljage

 službena prtljaga je nepovrediva i ak je zapečaćena organi primateljice ne smiju je
otvarati ni pregledavati, eventualni ju mogu odbitiprimiti, inače krše MP

B) slično s tim, paralelno se razvilo pravilo za privatnu prtljagu

 nikad se nije razvilo kao pravilo MP, ostalo je na razini pukog običaja – države to
poštuju i ne pregledavaju privatnu prtljagu, ali nikad to pravilo nije bilo spojeno s
opinio iuris i ak prekrše nisu prekršile neko pravilo MP

Trajanje da nešto postane običajno pravo je različito:

Verzija 1) može se stvarati (i u pravilu to je) u dužem roku

Verzija 2) stvaranje običajnog prava u kraćem roku

Moguće je ako je mali broj presedana uspio izazvati pravno uvjerenje da je određene ponašanje pravno obvezatno.
(presuda Međunarodnog suda o razgraničenju epikontinentalnog pojasa u Sjevernom moru)

Da se neko 60'ih i 70'ih pitao kakav je status morskog dna, ono nije bilo regulirano – res communis omnie.

70'ih je osnovan Odbor za korištenje morskog dna i podzemlja izvan granica nacionalne jurisdikcije i rad tog
Odbora je doveo do toga da je Opća skupština donijela Deklaraciju o načelima kojima se uređuje morsko dno i
podzemlje izvan granica nacionalne jurisdikcije koja nije bila obvezujuća (jer realno Opća skupština ne može
donositi obvezujuće dokumente), ALI države su to prihvatile i više nisu iskorištavale prostor morskog dna kao res
commune nego onako kak je to pisalo u Deklaraciji, kao da je obvezujuće.

 ovo je primjer da su se praksa i opinio iuris brzo susreli

82' to se unosi u Konvenciju o pravu mora i običajna prava su popisana kao pravila u ugovoru.
22
Verzija 3) stvaranje običajnog prava na temelju jednog presedana

= primjer kad iz jednog presedana nastaje obično pravo; to je jako RIJETKO i naziva se još i instant običaj

U prilog se može navest primjer prvog umjetnog Zemljina satelita koji je svojim kretanjem prešao preko poodručja
mnogih država, a nije izazvao ni jedan prosvjed = ispunjenje subjektivnog elementa.

Do 57' države su smatrale da državno područje obuhvaća zračni prostor, ali do koje visine nije bilo određeno,
odnosno ograničeno. 57' SSSR lansira 1. umjetni satelit Sputnjik koji preliječe zemaljsku kuglu i pravno vrijeđa prostor
svih država preko kojih je preletio. Ali on je ajmo reć letio 'previsoko' i niti jedna država nije protiv tog prosvjedovala.

 iz tog jednog presedana nastala je pravna svijest da na tim visina više ne pripada državno područje, tj.
granica je nekih 100 km iznad površine temlje i taj prostor je res commune omnie

= nema ni u jednom ugovoru to, ali je ušlo u običajno pravo

Tu još treba odgovoriti na pitanje kakva je to bila praksa?

= tu praksu zapravo nije stvorio SSSR lansiranjem satelita nego ga je stvorila negativna praksa tj. = praksa država
koje protiv toga nisu prosvjedovale!

IDENTIFIKACIJA OBIČAJNOG PRAVA

= čl. 38. t. d) sudske rješidbe i naučavanja najpoznatijih publicista različitih naroda kao POMOĆNO SREDSTVO za
utvrđivanje pravnih pravila

 ovo je pomoćno sredstvo za utvrđivanje što je npr. izvor MP NIJE IZVOR! i to najviše za utvrđivanje jel nešto
puki običaj ili običajno pravo, jer je to realno i najteže utvrdit ALI NIJE SUPSIDIJARNI NEKI IZVOR

Pitanje: Kak će neki znanstvenik utvrditi dal je nešto običajno pravo? (da bi mi kasnije sam pogledali i rekli ok
Andrassy je to utvrdio ili u nekoj presudi je utvrđeno i sl.)

a) praksa = taj dio je lakše utvrditi, ona je vidljiva, vidiš dal se države pridržavaju nečeg ili ne, vidiš kak se ponašaju

b) opinio iuris = država ima svijest! (al čak je teško kod počinitelja KD utvrdit, a kamoli države) ugl u obzir se uzima
SVE ono što se može pripisati državi
( svako očitovanje predstavnika države, upravni akti, sudska praksa države, izjava dana za medije...)

Primjer: u sporu pred međ. sudom Katar vs. Bataji sud je za postojanje svijesti države uzeo jedan
zapisnik o čem su oni pregovarali; u pregovorima SLO vs. RH u jednom trenutku je premijer
rekao na TV da nemaju ništa protiv da idu pred međ. sud, pitanje je dal smo mi to mogli
iskoristit

Kao dokaz prakse i pravnog uvjerenja uzimaju se:

- različite činjenice
- mjere državnih tijela
- izjave

23
- diplomatske note
- državni zakoni
- raznovrsni akti usvojeni na međunarodnim organizacijama ili konferencijama
- međunarodni ugovori
- arbitražne presude

 prelazak normi ugovornog prava u običaj

- ima i tam kod ugovora
- može se dogoditi da pravila ugovornog prava pređu u običaj i to je najčešće između država koje nisu vezane
nekim ugovorom, ALI SVEJEDNO GA POŠTUJU i primjenjuju norme

Primjer: kad se ispitivalo dal mi primjenjujemo neki protokol Ženevskim konvencija za vrijeme rata koji nismo bili
stranka uopće i pokazalo se da smo ga primjenjivali jer je hrv. časnik bio osuđen pred hrv. sudom u
kaznenom postupku jer je naredio da se određeni pripadnici UNPROFOR-a zavežu za tenk da ih ne
gađaju  to je bilo pravilo iz tog protokola koje zabranjuje živi štit.

> subjektivni element

Verzija 1) voluntarističko shvaćanje međunarodnog prava iliti običajno pravo kao rezultat šutke danog pristanka
država uz neko praivlo (tacitus consensus)

> Temelj obvezatnosti: šutke dan pristanak

> Objašnjenje: Svo međunarodno pravo temeljilo bi se na volji i pristanku država.

> Problem:
U tom slučaju pravilo MP nebi vrijedilo za:
- državu koja bi mogla ustvrditi da nije ni šutke dala pristanak
- novu državu ako bi ona izjavila da ne pristaje na neko od pravila koja su vrijedila u času njenog postanka

> Pristaše: Grotius, Wolff, Anzilotti, Cavaglieri Strupp…

> Presuda: parnica o brodu Lotus – obvezatnost se temelji na volji država koja se očituju u ugovorima ili običajima
koja su prihvaćena kao pravna načela

* koliko država mora pristati?

Bartoš – da bi neki običaj bio općenito priznat dovoljno je da ga u praksi priznaje većina država
- i nova država je vezana općim običajima

Pri stvaranju nekog običaja ne moraju sudjelovati sve države.

Statut Međunarodnog suda upotrebljava izraz opća praksa u smislu generalle a ne universalle.

Verzija 2) neki pisci odriču potrebu subjektivnog elementa u nastanku običaja – za njih je dovoljan samo objektivan
element – stalno vršenje

Presuda: Lotus – sud pobija to mišljenje i tvrdi da je potreban i subjektivni element

> Francuzi se doduše u tom primjeru jesu ustezali od vršenja kaznene sudbenosti, ali ne zato što su se

24
 smatrali obvezatnim nego tak. Samo kad bi oni bili svjesni dužnosti ustezanja onda bi mogli govoriti o
međunarodno pravnom običaju.

Goa – indijski sudac kaže da je postojao običaj prelaženja, ali i u ovom slučaju nije bio ispunjen subjektivni
uvjet, tj. ljudi su prelazili ali nisu bili svjesni obvezatnosti

Zaključak: ovo je glavana razlika pukog običaja i običajnog prava – ovdje postoji pravno uvjerenje o pravu na zahtjev
i o dužnosti postupanja prema nekom pravilu.

Pitanje 5): Koliki broj subjekata je potreban?

- s obzirom na broj subjekata međ. običajno pravo dijelimo na:

1) OPĆE OBIČAJNO PRAVO

- vezuje sve države svijeta, između cijele međunarodne zajednice

Pitanje: Koliko je država potrebno, odnosno jel potrebno dokazivat pristanak i koliko država mora pristat?

 tzv. opća i univerzalna praksa

= ne traži se da bude univerzalna i da pristane apsolutno svaka država svijeta, dovoljna je opća priihvaćenost

- država koja naknadno nastane nije ni mogla dat svoj pristanak, a veže ju (ko kad se rodiš dočeka te sustav
pravila u zajednici di se rodiš)

* općenita = većina država u međunarodnoj zajednici

- treba naglasiti naravno da u nekim situacijama postoje razlike tko čini tu većinu nije isto jel nešto prihvaćeno od
većine malih pacifičkih zemalja ili SAD-a il npr. ak se treba pridržavat zabrane uporabe nuklearnog oružja i SAD i
RH nisu iste (mi to ni nemamo) sadržaj je isto bitan!

VAŽNO: što se više sužava krug adresata to je potrebna veća podudarnost tih država

- ak je 193 zemlje i prihvaća 150 vjv je okej i nastat će običajno pravo

2) REGIONALNO OBIČAJNO PRAVO

- vezuje države određene regije; traži zadovoljenje oba elementa

- što je manje država, broj pristanaka je bitniji , ne moraju sve pristat al velka većina mora!

Primjer: pravilo diplomatskog azila = postoji samo u zemljama Latinske Amerike, nigdje drugdje
 pravilo da su ambasade ne povredive

3) LOKALNO OBIČAJNO PRAVO

- može nastati između 2,3,4, države; traži se zadovoljenje oba elementa

 važno je tu napomenuti da je to lokalno jednako obvezatno kao i neko opće običajno koje vezuje sve države;
jednako je vrijedno i obvezujuće ko i Povelja UN-a

- u slučaju sukoba nekog idu ona 2 pravila specialis i posterior

- tu moraju sve pristat! inače neće nastat

25
Pitanje 6) : Kaj ak sve države žele, ali jedna ne želi pristat?

INSTITUT UPORNOG PREGOVARAČA

Npr. da je par država kod onog podzemlja stalno prigovaralo i nisu htjeli poštivat Deklaraciju i dalje su se ponašale ko
da je res commune ovisilo bi prvo tko to prigovara.

Postoje 2 opcije:

A) može se dogoditi da tih par samo ishode da se na njih to ne primjenjuje, ali će običajno pravo svejedno nastati

B) ako ima više pregovarača može se dogoditi da običajno pravo nikad ne nastane

Primjer: humanitarna intervencija – upotreba sile UN-a da se spriječe neki zločini, genocid i sl.

Humanitarna intervencija kao institut nije nikad postojao, ali se htjelo uvesti to kao mogućnost, kada bi se
ocijenilo da mogu intervenirati da bi spriječili neko veće zlo. Ali 99' NATO intervencijom u SR Jugoslaviji koja
nije bila odobrena nastala je pobuna jer su oni malo pretjerali i nije bilo odobreno i onda su se Rusi, Kina,
Indija i masa drugih pobunila protiv tiih humanitarnih intervencija i to je propalo!

PRESTANAK OBIČAJNOG PRAVA

= prestaje kad nestane jedan od 2 elementa (ili oba) i to se zove tzv. izobičavanje = desuetudo

Primjer : ono pravo diplomatskog azila u Lat. Americi

To pravo nije samo neka posljedica regionalnog običajnog prava jer tam ima puno vojnih udara i sl.
U vrijeme grotiusa BIT diplomatskog prava je bila eksteritorijalnost = da su svi imuniteti zasnovani na tome, da je
ambasada eksteritorijalno područje (ak uđeš u američku ambasadu u Buzinu da si ušo u Ameriku)
 to danas nije tako!
Danas je ratio funkcionalan; nema više tih fikcija.

ALI u prošlosti to je bilo pravilo općeg običajnog prava, samo što je s vremenom u svim dijelovima svijeta došlo do
izobičavanja i ta fikcija je prestala, ALI JE OSTALO U ZEMLJAMA LATINSKE AMERIKE.

~ jedan element nestane, jedan ostane ~

a) nestane svijest, ostane praksa = to je onda puki običaj

b) nestane praksa, ostane svijest = to postoji isto npr. svi se zaklinju da je uporaba sile zabranjena i svi se
pozivaju na obranu i prava MP itd. a kolko je bilo ratova; tu svijest postoji, ali nema baš prakse

26
3. Opća načela priznata od civiliziranih naroda

= izvor za kojeg je tipično da nema prakse (objektivni element) na razini međunarodne zajednice, ali postoji
podudarnost pravne svijesti

 zajednička opća pravna nadogradnja za sve civilizacijske sustave svijeta, ali je nije pratila praksa na
međunarodnoj razini

- samo ih pravna svijest veže

U 1920. kada je Statut Stalnog suda MP izrađivan, Odbor je trebao dati izvore na temelju kojih će taj sud odlučivati.
Ugovorno i običajno pravo nije bilo sporno, ali mučilo ih je hoće li biti dovoljno izvora u tim oblicima (a i b) koji će
pokriti sve potencijalne situacije, odnosno hoće li će svaki spor moći riješiti ili će postojati neke situacije pravnih
laguna/pravnih praznina.

U to vrijeme postojalo je svega tridesetak država, tehnološke mogućnosti suradnje i povezanosti su također bile
manje i sve je to rezultiralo manjom suradnjom država, manjim brojem ugovora (a), manje prakse između država (b) i
zato je postojala ta bojazan.
* u to vrijeme se razvio i onaj argument da ima malo normi MP
(kaj danas više ne vrijedi)

I ugl zato se trebao uvesti jedan izvor toliko velike općenitosti koji će moći pokriti sve sporne situacije koje bi
države mogle podnijeti kao spor pred taj sud.

= postoje neka općenita pravila koja su zajednička svim civilizacijskim narodima

Primjer: > pacta sunt servanda – ugovori se moraju poštivati

> bona fides – očekuje se da poštivaš obvezu
> audiatur et altera pars – nek se čuje i druga strana
> stjecanje bez osnove iliti neopravdano bogaćenje

 sva ta načela i druga se nalaze u svim civilizacijskim pravnim sustavima svijeta jer logika života uvjetuje
određena načela

I onda su autori statuta samo našli takva načela i rekli e kaj se njih tiče tu neće bit protivljenja država, svi znamo da su
ona dio prava kao takvog.

I ta opća načela U TO VRIJEME trebala su služiti kao izvor koji će se primjenjivati onda kad ne bude ni jednog drugog
izvora.

 u tim začecima postojala je hijerarhija  DANAS JE NEMA!

Pitanje : kako utvrditi tu podudarnost?

Ta načela su s jedne strane došla posredstvom rimskog prava, ali to je bila posljedica recepcije rimskog prava,
međutim ako se pogledaju drugi pravni sustavi podudarnost se lako utvrdi pomoću svetih spisa.

= najvažnije svete knjige najvećih religija su u nekim dijelovima pravni tekstovi

27
 Primjeri: > Biblija – Levitski zakonik
> Kuran – šerijatsko pravo
> vedska teologija – u 1. pjevanju indijskog teksta ...samo rulja u ratu ubija žene, djecu, starce

 point je da svi imaju ista takva pravila

ALI VAŽNO: u vrijeme kad su ta pravila nastajala nije bilo globalne međ. zajednice i samim tim nije bilo prakse!

Pitanje VAŽNO: Koja je onda osnovna razlika između c) i b) = ta opća načela i običajno pravo?

= RAZLIKA JE U PRAKSI!
c) nije nastajalo u međunarondoj praksi jer da je bio bi b); ta načela su došla iz internih pravnih
poredaka u međunarodnu praksu

Pitanje: Što znači priznata od civilizacijskih naroda?

1920. autori Statuta su pojam civiliziranih naroda shvaćali teritorijalno tj. eurocentrično – ono što je sličilo na one
pravne standarde u zapadnom, kršćanskom krugu smatralo se civilizirano.

Svijet se u to vrijeme premalo poznavao (30 država), veze između njih su bile slabe, postojala je bojazan da ak se
uvede tak neki općeniti pojam (opća načela) bez da se on nekako ograniči, tko će jamčiti da u taj pojam neće ući
nešto kaj se nama u Europi neće sviđati?

ŠTO TO ZNAČI DANAS?

Danas naravno nema govora u tome da se smatra da postoje civilizacijski i necivilizacijski narodi, ali je ostao
taj naziv, međutim sintagma je promijenila značenje.

= to je danas brana da se u MP ne bi unatoč podudarnosti uvukla neka pravila koja se smatraju

neciviliziranima, ponajviše ona koja bi kršila temeljna ljudska prava i ona najveća pravila koja vezujemo uz
tekovinu civiliziranosti

Primjer: rasna diskriminacija = postojali su u povijesti na različitim kontinentima rasni zakoni -> Treći Raich,
SAD, Apartheid u Africi; odnosno na 3 različita dijela svijeta u pravnim porecima tih dijelova svijeta postojala
je podudarnost pravne svijesti, ALI UNATOČ TOJ PODUDARNOSTI TO JE SUPROTNO TEKOVINAMA
CIVILIZIRANIH NARODA I NE MOŽE BITI OPĆE NAČELO

 točka d) sudske rješidbe, naučavanja pisaca

I kod ovih izvora bitna je ona točka d) sudske rješidbe i naučavanje pisaca jer nam je i u ovom slučaju to pomoćno
sredstvo za tumačenje.

* uz rezervu odredbe čl. 59. = sudske presude su inter partes

 što je izvor apstraktniji to je točka d) važnija

c > b > a (kod ugovora nema puno posla s dokazivanjem)

* ni ovdje kao ni u b) nema neke liste tih općih načela

28
 Razlozi:
> oskudan broj normi u ugovornim i običajnim dijelovima
> ugovor vrijedi samo inter partes
> običaj je teško dokazati – sadržaj i postojanje
> postojanje pitanja koja još nisu mogla biti predmetom običajnog prava

Istina je da i tako uzak krug pravnih pravila daje dovoljnu podlogu za rješavanje svakog pitanja, jer u nedostatku
specijalnog pravila poseže se za općenitijim načelom, a u krajnjem slučaju služi načelo da je dopušteno sve što nije
zabranjeno MP (predmnijeva u prilog suverenosti).

= ali takvo rješenje bi bilo odviše kruto i često nepravedno

- 1920. radi se redakcija i dodaje izvor 3 i stvara rasprava

1. opća načela nisu poseban izvor

2. nisu izvor MP, nego se primjenjuju samo po recepciji koju je izvršio Statut, ali koja obvezuje samo Sud
- po tom bi dakle Međunarodni sud sudio po pravilima koja inače ne vrijede, a stranke bi pred Sudom mogle
doživjeti da odgovaraju za kršenje pravila koja ih nisu vezivala po općem MP

3. oni odobravaju i kažu da jesu i da se samo potvrđuje stanje koje već postoji

 pravna načela koja nisu nastala u međunarodnoj praksi (inače bi bila sastavni dio običajnog MP) ali su zbog
svoje općenite primjenjivosti zajedničko dobro svog pravnog života
- nije riječ o pojedinačnim normama nego o načelima – to su općenita formulacija postojećih normi
(npr. načelo neopravdanog obogaćenja ili načelo audiatur et altera pars)

= nije potrebna recepcija ili transformacija iz unutarnjeg u MP

Trebaju postojati u svim glavnim pravnim sustavima, a ne samo u nekom užem krugu pravnih sustava europsko-
američke kulture.
Postojanje načela ne treba dokazivati iz međunarodnih običaja. JER TO NIJE ISTO, NEMA PRAKSE!

Pitanje: Kakav je odnos između izvora?

= NEMA HIJERARHIJE!!! SVA 3 IZVORA SU JEDNAKE PRAVNE SNAGE

U slučaju sukoba on se rješava uz pomoć ona dva pravila : lex specialis, lex posterior.

Izvorno to nije baš bilo tako, nacrt je predviđao hijerarhiju : a > b > c

Ta hijerarhija je otpala, ali se zadržala kroz specijalnost.

=> za očekivati je da će ugovor u kojem dvije države konkretno uređuju odnos biti
najspecijalniji izvor prava, a ako njega nema onda se ide na b) i običajno pravo ALI NE
ZATO JER JE ONO NIŽE PO PRAVNOJ SNAZI NEGO ZATO JER JE a) SPECIJALNIJE
29
 => unutar običajnog vrijedi isto pravilo, nekad će lokalno običajno možda biti specijalnije
od općeg jer specijalnije regulira, ali ak nema običaja onda se ide na opća načela jer su
ona najopćenitija i ona će moći pokriti sve one pravne praznine

 POANTA JE DA SE HIJERARHIJA ZADRŽALA PO PITANJU SADRŽAJA, NE FORMALNE

HIJERARHIJE!!!

Pitanje: Jel ta njihova bojazan bila opravdana?

Pa zapravo i ne, jer u praksi od 1920-2018. sud nije zapravo nikad se izričito pozvao na izvor c), ali ga je znao
primjenjivati u skraćenom obliku ili je znao samo izravno primijeniti načelo (npr. ko estoppel = država se ne može
pozivati na vlastiti propust da ispuni obaveze ) , ali ni to često, svega 5 %.

Pitanje: Ako su sva 3 načela jednaka, može li se skroz ispunit lex superior?

= NE!, sadržajno!

U MP postoji ius cogens (iako se ne slažu svi oko toga) i npr. Bečka konvencija o pravu međ.ugovora i dr. su uvele ius
cogens i one jesu dio MP.
= NEMA DRUGAČIJEG UGOVARANJA (to znači ius cogens jel)

- nema popisa kogentnih normi, u pravilu je to malen broj normi jer je 99% normi MP dispozitivno, ali
kogentne su one koje štite temeljna ljudska prava

Primjeri: 1) npr. postoje konvencije koje zabranjuju mučenje – znači li to da država koja nije stranka konvencije
smije mučiti? NE jer je to ius cogens

2) zabrana agresivnog rata – svaki ugovor koji bi se sklopio da to sadrži bio bi nišav, jer je to protivno
kogentnoj normi koja to zabranjuje

Pitanje: Kako je to sad spojivo s onim da nema hijerarhije među izvorima?

= VAŽNO JE RAZLIKOVATI FORMALNI I MATERIJALNI ASPEKT

a) formalni
= što se formalnog aspekta tiče NEMA HIJERARHIJE svi su oni isti

b) materijalni iliti sadržajni = MOŽE BIT HIJERARHIJE

= moguće je da se jedna norma (kogentna ili dispozitivna) nađe u bilo kojem od 3 izvora (jer su izvori
sastavljeni od normi) i sad ta norma u tom izvoru a,b,c može po svom sadržaju biti kogentna i ona je zbog
toga lex superior = neka norma o temeljnim ljudskim pravima

= naravno moguće je da i dispozitivne budu sadržane u više izvora

Primjer: pacta sunt servanda
 sadržana je kao opće načelo u c), ali je ono nakon toga stvarano i kao praksa u međunarodnim
odnosima država jer su se ono počele ponašati na način da ga poštuju i nastalo je b), a nakon
nekog vremena ta pravila običajnog prava su 69' kodificirana u Bečku konvenciju o pravu međ.
ugovora i nastalo je ugovorno a)

ILITI jedno te isto postoji u 2 ili više izvora

Razlika je što različito vezuje = u b) i c) veže sve države svijeta, u a) vezuje samo stranke, pa recimo u ovom
primjeru Francuska nije vezana jer nije stranka konvencije.

30
 POINT ove hijerarhije se vidi ak se nađe norma koja je svojim sadržajem kogentna, a druga dispozitivna = kogentna
prevladava i derogira tj. ili je ukida ili je derogira

Primjer: u a) je dispozitivna, u b) je kogentna, b) derogira a) a RAZLOG DEROGACIJE JE U KOGENTNOSTI

Ako su sadržajno oba kogentna onda je svejedno.

Zaključak: sva tri izvora iz čl. 38. su međusobno jednaka i između njih nema hijerarhije
> u slučaju sukoba između izvora odlučuje načelo o sukobu jednakovrijednih pravnih pravila
- lex posterior, lex specialis, kogentna norma

čl. 53. Bečke konvencije: Ništavan je svaki ugovor koji je u trenutku sklapanja suprotan ius cogens MP.
Imperativna norma je norma koju je prihvatila i priznala čitava međunarodna zajednica država kao normu od
koje nije dopušteno nikakvo odstupanje i koja se može izmijeniti samo novom normom općeg MP iste prirode.

4. Sudske rješidbe i naučavanje pisaca

- pomoćno sredstvo za utvrđivanje pravih praviila; nije supsidijarni izvor MP već se njima koristi da bi se tumačila
pravna pravila, a ne da se putem njih neposredno stvaraju nova

- nema isto značenje i svrhu kao točke a, b i c (oni su samostalni i neposredni izvori)

Značenje: presuda stvara pravo samo za slučaj koji je riješila i za stranke tog spora
Primjer: presuda iz 92' Međunarodnog suda o granici između El Salvadora i Hondurasa
 1917. Međunarodni sud za Srednju Ameriku je u slučaju El Salvadora i Nikaragve donio presudu o zaljevu
Fonsecu; ali sud 92' kaže pošto je samo jedna od stranaka u sporu ista (El Salvador) ta se presuda ne može
neposredno primijeniti, ali će je uzeti u obzir u onoj mjeri u kojoj ona odražava sadržaj današnjeg MP

* naučavanja pisaca
- neki ga žele smatrati samostalnim izvorom
- oni razvijaju MP na sastancima učenih društava (Institut za MP, International Law Association), ali se njihova
mišljenja uzimaju u obzir samo u onoj mjeri u kojoj izlažu postojeće pravo, pa su i ona pomoćno sredstvo za
iznalaženje prava

KODIFIKACIJA MP
Izvori često prelaze iz jednog oblika u drugi, a to se najbolje vidi u postupku KODIFIKACIJE.

- ne samo da meterijalno gledano norma može postojati u više izvora, nego se sadržajno norma može seliti
- podudarnost istiih ugovora može potaknuti druge države da je to praksa koju MP očekuje od svih, iako one
same nisu stranke

- u MP kodifikacija je silno značajna i zahvaljujući njoj su kodificirane sve grane MP

31
= sakupljanje pravnih pravila običajnog (nepisanog) prava u jedan, jedinstven dokument

CILJ: da se pretvori sve u jedan pisani dokument, pa da je svima lakše, razumljivije i tad je to onda najbolji dokaz da
nešto kao pravno pravilo postoji

Do 20. st MP je uglavnom bilo običajno sa ponekim ugovorom, tek u 20.st dolazi do ozbiljnijeg pokušaja kodifikacije u
neke jedinstvene dokumente, odnosno stvaraju se oni ugovori-zakoni, tj. veliki mnogostrani ugovori.

 time se stvara ona situacija da za one države koje postanu stranke, tada veže dvostruko (i a
i b), a za one koje se ne obvežu i dalje vrijedi običajno (samo b)

I. Izraz
 sabiranje postojećih pravnih propisa u jedan jedinstven zbornik
- obično se spaja s većom ili manjom izmjenom običajnog prava – tzv. legislacija

Obilježja:

 Kodifikaciju izrađuje organ različit od onog koji je stvorio pravna pravila koja se kodifikacijom ujedinjuju.
 Kodifikacija može obuhvatiti pravila različite pravne snage i ona se kodifikacijom izjednačuju.
 Kodificirana pravila izjednačuju se i s obzirom na vremenski slijed njihova stupanja na snagu.
- eventualne nepodudarnosti rješavaju se primjenom načela lex posterior
 Kodifikacija uvijek sadržava neku izmjenu dotadašnjeg pravila – i običajnog i ugovornog.
 Ako postoje neki partikularizmi, u kodifikaciji izaberemo jednu varijantu, a ostale odbacujemo.

II. Kodifikacija MP

Razlozi ZA:
1. odredbe običajnog MP su nesigurne u sadržaju, dijelom nejasne i neodređene
2. odredbe nisu utvrđene u stalnim formama
= posljedica: teško je utvrditi kakvo pravilo treba primijeniti na konkretan slučaj
3. postoji mnogo partikularnih pravila
= posljedica: treba nam kodifikacija da se pravila unificiraju
4. nesigurnost u sadržaju je zapreka prihvaćanju obvezatne sudbenosti

 Kodifikacijom bi sve to eliminirali jer bi imali jedan pisani akt i ona bi omogućila usavršavanje postojećeg MP

Razlozi PROTIV:
1. nesigurnost nije nužno loša jer omogućuje pravična rješenja prema potrebi slučaja
2. kodifikacija smeta prirodnom razvoju MP – djeluje na razvoj negativno jer se prilike mijenjaju pa onemogućuje
običaj da se prilagodi promjenama
3. strah od koraka unazad, iz razloga što države možda ne bi pristale na pravila koja su već općenito prihvaćena i
vrijede danas kad bi se ona stavila na papir = mogu se ugroziti pravila koja već mirno postoje u običajnom MP

Podjele:
32
A) Općenita – kodifikacija svog MP (ne psotoji)
Djelomična – kodifikacija pojednih dijelova MP (pravo mora, diplomatski i konzularni odnosi, sukcesija država)

B) Sustavna (planska) - kodifikacija kojom se bavi stručno međunarodno tijelo (organizacija)  UN

Prigodna – preciziraju se pravila MP o pitanjima koja se nametnu zbog aktualnih događaja (vojni, gosp.)
 većina stvari se regulira

- ovisi o tome dal je organ prišao sustavno kodificirati neku granu ili dio te grane, dio tih pravila
C) OVA JE VAŽNA
Službena – nju provode MO, odnosno države članice te MO i rezultat je onda dokument kojeg izradi MO u
obliku nekog ugovora

Privatna – djelo pojedinaca, znanstvenika MP i njihovih udruženja (nevladine organizacije stručnjaka)

 postoje 2 nama bitne:

- osnovane 1873. : 1) Institut za MP
2) Udruga za MP
(International Law Assosiation)

= okupljaju se međunaroni pravni stručnjaci iz cijelog svijeta i oni vrše te privatne kodifikacije, i razlika je što te
kodifikacije rade privatni subjekti i samim tim ONE NISU NIKAD OBVEZUJUĆI!

Ali mogu biti važni na dva načina:

1) oni mogu državama dati ideju da izrade Konvenciju sljedeći ta ista rješenja i na temelju tog nastane
obvezujući ugovor

2) drugi učinak, čak i ako ne dođe do 1) = učinak je u smislu toč.d) = dobit ćete jedan formalno neobvezujući
dokument koji sadrži pravila koja su običajno pravo i koja jesu obvezujuća
= to su pravila koja znanost smatra da jesu pravila b) ili c) i sud ih može utvrditi i prepoznati

> prve nacrte: Collini, Parodo, Alfonz Domin Petruševečki

> najveći utjecaj: Fiore, Bluntschli
> po opsegu najveća kodfi. : Internoscia
> SAD: Alvarez, Bustamante

Većina Konvencija u svim granama MP imaju barem jednu takvu kodificiranu konvenciju.

Primjeri:

> Konvencija UN o pravu mora – to su zapravo popisana običajna prava

= države stranke su formalno vezane ugovorom i istodobno pravilima običajnog prava koja je Konvencija povezala
(dvostruko su vezani)

> diplomatsko pravo – Bečka konvencija o diplomatskim odnosima

> konzularno pravo – Bečka konvencija o konzularnim odnosima ...

Do danas se nisu još nikad okupile sve države svijeta u nekoj kodifikaciji, pa su sve sadašnje kodifikacije stvorile
partikularno pravo koje vrijedi za veći ili manji krug država.

33
 17./poč. 19. st.
> Wesfaltski mir i Bečki kongres
- djelomične kodifikacije, ali neka pravila su običajem postala opće pravo celog sveta

 19. st.
> Pariška pomorska deklaracija
> Ženevska konvencija o zaštiti ranjenika
> Petrogradska deklaracija o zabranjenim projektilima
- prigodne kodifikacije (sve su bile slučajne, nesustavne i izazvane potrebama)

 do 1.svj. rata sustavna i cjelovita kodifikacija se nije ni probala izvest

> Prva, Druga, Treća Haaška mirovna konferencija (prigodna – cilje je bio mir)
> Konferencije u Havani i Montevideu (SAD)

 između dva rata

> Haaška konferencija 1930.
- pokušaj sustavne kodifikacije koji nije uspio = puno država, puno stručnjaka, puno pripreme ni za što! I ni jedno pitanje riješeno

 2. svj. Rat
- kodifikacija prepuštena UN-u (mogu dalje i ostali)
= Povelja UN-a je već svojevrsna kodifikacija
+ neki temeljni akti međunarodnih org.
+ akti savezničke suradnje
+ mirovni ugovori

> Londonski ugovor o kažnjavanju glavnih ratnih krivaca

> Statut međunarodnog vojnog suda

 pojam legislacije uz kodifikaciju

Navedeni primjeri pokazuju da je sadašnje vrijeme više naklonjeno kodifikaciji spojenoj s legislacijom.

To se održava u tome što je UN kada je nastavio posao Lige naroda dao u zadatak Općoj skupštini da provodi
kodifikaciju MP, a uz to da potiče proučavnje i daje preporuke kako bi poticao progresivni razvoj MP
iliti da provodi i LEGISLACIJU => u slučajevima kada se tijekom kodifikacije treba unijeti neka norma koja
se nije razvila u MP, a potrebno ju je unijeti kako bi povezali to MP koje
kodificiramo

Primjer: rokovi = oni nisu nikad dio običajnog, pa npr. institut rezerve je dio običajnog, u Konvenciji piše da se može
staviti prigovor na rezervu u roku 12 mj., ali ak neka država nije stranka Konvencije nju taj rok ne
veže

= taj koji vrši kodifikaciju, nekad mora posegnuti vlastitom legislacijom da doda neku normu kako bi primjena bila
efikasnija

Povelja UN-a – Opća skupština

Povelja delegira rad kodifikacije Općoj skupštini.
= Opća skupština kako bi se poticao progresivan razvoj MP i njegova kodifikacija
1. potiče proučavanje i
2. daje preporuke
a) inicijativne prirode
b) gotovi nacrti izrađeni pod okriljem OS
34
= pravi organ kodifikacije su države članice UN-a

 Svaka djelomična kodifikacija poseban je ugovor s posebnim krugom stranaka!

3. može neka načela ili pravila skupiti u tekst koji će sama prihvatit u rezolucije
- to je prigodno ako se želi utvrditi što je pravo
> primjer: Deklaracija o načelima MP o prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom UN-a

ZNAČENJE RIJEČI:

* progresivan razvoj – pripremanje nacrta konvencije o predmetima koji još nisu bili uređeni MP ili o kojima pravo
još nije bilo dovoljno razvijeno u praksi država

* kodifikacija – točnija formulacija i sistematizacija MP na područjima gdje su već postojala opsežna državna praksa,
presedani i doktrine

 u praksi se nemre razlikovat sam tak (npr. pravo mora)

 Komisija za MP

Opća skupština je veliki organ (193 članice) i nije operativan organ.

 zato su u UN-u osnovali pomoćni organ => Komisija za MP

= zadaća je da operativno provodi kodifikaciju MP, Opća skupština joj da zadatak i kaže da bi trebalo
kodificirati neka pravila u nekoj materiji (npr. diplomatsko pravo)

- Komisiju čine 34 stručnjaka iz različitih civilizacijskih pravnih sustava i oni popisuju ta pravila koja im je u zadatak
dala Opća skupština

I sad : 1- Komisija izabere jednog člana izvjestitelja za to područje koji izrađuje nacrt buduće konvencije o
diplomatskim odnosima

2- on to šalje ostalim članovima i kad se oni suglase oko nekog tog nacrta to ide

3- Općoj skupštini koja šalje nacrt svom pomoćnom odboru => Šesti pravni odbor
= u njemu sjede predstavnici država koji daju svoje
RAVNOTEŽA POLITIKE I komentare na taj nacrt
STRUKE

4- sa tim primjedbama Šestog odbora šalje nazad Komisiji koja radi novi nacrt, šalje ga Općoj sk. pa ona opet
Šestom odboru itd. to može dugo tak ić i trajat

5- ak se oni svi usuglase i to uspije Opća skupština sazove međunarodnu konferenciju i npr. 61' u Beču
usvoje Bečku konvenciju o diplomatskim odnosima

= rezultat ak sve to uspije je jedan međunarodni mnogostrani ugovor

Komisija za MP
- osnovana 1947. od strane Opće skupštine

Sastav: 34 stručnjaka za MP
- bira ih OS kao stručnjake, ne kao predstavnike država
- članovi moraju dolaziti iz svih glavnih pravnih sustava
35
Zasjedanje: godišnje, u 2 sastanka
> po potrebi Odbori radi prethodnog raspravljanja o pojedinim pitanjima

Predlaganje pitanja:
a) neka predlaže sama Komisija, a OS odobri
b) neka odredi sama OS

Postupak A)

I. odredi se pitanje i za svako pitanje odredi se posebni izvjestitelj

II. izvjestitelj izradi referat i daje prijedlog kodifikacijskog teksta

III. o prijedlogu se raspravlja na plenarnoj sjednici

- ako ima prigovora on preradi nacrt

> dok oni sve to rade pošalju vladama što misle o tome

IV. Komisija svake godine šalje izvještaj o radu Općoj Skupštini i s njim šalje nacrte i obrazloženja
= OS o tome raspravlja u Šestom odboru (pravni odbor) OS
 na temelju izvještaja odbora raspravlja u Plenumu Skupštine
> ili daju primjedbe
> ili usvoje rezoluciju

V. to služi kao temelj za daljnju razradu predmeta u Komisiji

VI. Komisija završi rad i šalje konačni izvještaj i nacrt s obrazloženjem OS

- tu se predmet još jedno raspravlja u OS
a) OS zaključi da je predmet potpuno pripremljen
- odlučuje o načinu kako će se dovršiti kodifikacija

b) OS kaže da nije potpuno pripremljen

- vraća ga Komisiji s uputama za daljnji rad

VII. ako je u redu saziva diplomatsku konferenciju država UN-a + posebno pozvane ne-članice i provodi se
KODIFIKACIJA putem KONVENCIJE koja se usvaja na KONFERENCIJI i izlaže potpisivanju, ratifikaciji i pristupu država

 konferencija naravno može mijenjati nacrt i u tom je neovisna o stajalištima OS i Komisije

= Na taj način je provedena kodifikacija pojedinih dijelova MP:

> MP mora u 4 konvencije
> pravila o smanjenju slučajeva bezdržavljanstva
> pravo o sukcesiji država
> pravo diplomatskih i konzularnih odnosa
> pravo međunarodnih ugovora

> na isti način je izrađen Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda

Postupak B)
 OS je prihvatila nacrt Komisije u obliku rezolucije i pozvala države da joj se pridruže

> Konvencija o položaju specijalnih misija

> Nacrt Konvencije o spriječavaju i kažnjavanju zločina protiv međunarodno zaštićenih osoba uključujući diplomatske
agente

36
> Nacrt Konvencije o izuzeću o sudbenosti država i njihove imovine
> Nacrt Konvencije o pravu koje se primjenjuje na upotrebu vodenih tokova za druge svrhe osim plovidbe
Danas Komisija radi na pitanjima:
- rezerve na međunarodne ugovore
- učinci oružanih sukoba na međ. ugovore
- obveza izručenja ili gonjenja
- zajednička prirodna bogatstva
- odgovornost međ. organizacija
- protjerivanje stranaca

Prvi bed:
U pogledu pitanja odnosa između država i međ. organizacija prijedlog Komisije je doživio fijasko i odlučili su ne nastavit rad na
tom pitanju – i nije nastavljen.

+ stagnacija/regresivan razvoj oko pitanja međ. odgovornosti za štetne posljedice koje proistječu iz postupaka koji nisu
zabranjeni MP

Nacrti koje je izradila i o kojima se OS mora izjasniti:

- pravila o statusu diplomatskih kurira i diplomatske valize koju ne prati kurir
- državljanstvo fizičkih osoba s obzirom na sukcesiju država
- odgovornost država za međunarodnoprotupravne čine, dipl. zaštiti
- Nacrt Kodeksa zločina protiv mira i sigurnosti čovječanstva

U novije vrijeme rad Komisije češće završava usvajanjem načela, preporuka i smjernica, a ne nacrtom budućeg kodifikacijskog
teksta.

Drugi načini kojima UN radi na kodifikaciji:

- tu još samo treba napomenuti :

Komisija za MP nije jedini pomoćni organ.

> Odbor za miroljubivu upotrebu svemira – kodifikacija svemirskog prava

> Komisija za prava čovjeka (koja više ne postoji) – napravila je značajan rad, npr. Opća deklaracija o pravima čovjeka

> Komisija ekonomskog i socijalnog vijeća – prava čovjeka i brojne deklaracije s tom temom

Načini rada na kodifikaciji izvan UN-a:

> Međunarodna organizacija rada

> regionalne organizacije – Arapska liga, Nordijsko vijeće
> među državama Vijeća Europe

Sažetak postupka:

1. O predmetu kodifikacije se raspravi na konferenciji stručnjaka i ona izradi nacrt

2. Nacrt se šalje na proučavanje vladi
3. Sazove se diplomatska konferencija na koju država pošalje svoje opunomoćenike i oni raspravljaju
4. Izlaže se potpisivanju, odnosno prihivatu

Primjer: Ženevske konvencije o zaštiti žrtava rata (49') + 2 dodatna Protokola

37
Odnos kodifikacijskog ugovora i običajnog prava

a) stranke ugovora su vezane ugovorom

b) prema ostalima su vezane običajem
c) ako kodifikacijski ugovor prestane vrijediti onda su međusobno vezane običajem
čl. 43. Bečka konvencije o pravu međunarodnih ugovora (69')
- određuje da su stranke ugovora dužne ispunjavati svaku obvezu iz ugovora, ako taj ugovor za njih ili neku od njih prestane
vrijediti (a obveze su određene i po međunarodnom pravu) obveza ostaje neovisno o ugovoru

PRAVIČNOST
- neki ga smatraju nužnom dopunom MP, odnosno njegovih praznina
- NIJE NOVI IZVOR

 akcesorna pravičnost
= ona pravičnost koja je ugrađena u funkciju onog tko primjenjuje pravnu normu, odnosno ona koja je sastavni
dio njegove funkcije
- sudac mora pravo primjenjivati u skladu sa svhom pravne norme, u skladu s načelima

Pravičnost koja je uključena u ispravnu primjenu prava i na koju međunarodni sudac, kao i unutarnji po svojoj
službenoj dužnosti mora paziti u mjeri koja se dade spojiti s poštovanjem prava.
Institut za MP je u svojoj rezoluciji 37' izrekao da u načelu međunarodni sudac sudi kao sudac unutarnjeg poretka i u tom slučaju
je pravičnost zdravorazumski uključena: koliko je to spojivo s pravom.
No, u slučaju kad ga stranke izrijekom ovlaste – međunarodni sudac može presudu donijeti prema načelima pravičnosti i ne biti
vezan pravnim pravilima.

 pravičnost kao sadržaj normi MP-a (ali to je isto oblik akcesorne?)

= pravičnost može biti sadržana u samoj pravnoj normi kao svrha te norme

> Konvencija UN-a o pravu mora – države se moraju sporazumjeti radi postizanja pravičnog rješenja
- doprinosi i plaćanja za iskorištavanje epikontinentalnog pojasa izvan 200 milja se
daju Međunarodnoj vlasti za morsko dno, a ona ih dijeli državama na temelju
kriterija o pravičnoj raspodijeli

(razgraničenje dva isključiva gopodarska pojasa između država čije obale leže jedna nasuprot
drugoj provodi se na temelju sporazuma sa ciljem postizanja pravednog rješenja)

 pravičnost kao izvor načela

- može kreirati pravila različita od MP (praeter lege, izvan prava)

Primjena je dopuštena samo onda kad je izričito predviđena :

- čl. 38. st. 2. Statuta  ako postoji sporazum stranaka

Primjer: SLO vs. Hrv. arbitraža

Slo se zalagala da se ide po načelu pravičnosti, ali za to je trebala suglasnost RH; mi smo htjeli to rješit po MP.

Ako se obje stranke spora suglase sud ovlašćuju da sva 3 izvora stavi sastrane i riješi onako kako smatra da je to
pravično.

U našem primjeru po pravu Bečke konvonecij o pravu mora granica bi bila crta sredine obale 2 države (tak neš), a po
pravičnosti bi se zanemarilo pravo i ne bi se sudac pozivao na konvenciju neg bi reko RH ima puno mora, SLO ima
malo ajmo podijelit 1/3, ¾ kak odluči. Zašto? = ZATO! On to nije dužan obrazlagat nikakvim formalnim izvorom.
38
 Naravno da se s tim nismo složili i završilo je kak je završilo.

Pitanje: Zašto se to uopće uvodilo?

Opet se mora gledat kontekst vremena, u to vrijeme suverenost država je bila jaka i ideja nekog međunarodnog
suda koji bi bio iznad prava država maa da nebi. I bojali su se da bi se moglo desit da države ne žele, pravo je kruto,
pa hajmo im omogućit ak neće kruto pravo da se usuglase i riješe spor fleksibilnije.

UVJET: da se obje stranke sporazume

Pitanje : Jel to bilo opravdano, ta bojazan?

= NE ni jedan slučaj nikad nije ovak rješen, države ipak više vjeruju pravnoj normi

Što je u konkretnom slučaju pravičnost?

Odlučuju: - same stranke u sporazumu u kojem upućuju na odlučivanje o pravičnosti
- ili sam sudac

Ograničenje: Charles De Visscher : odlučivanje ex aequo et bono ne smije kršiti ius cogens

Osim Statua (čl.38.), o pravičnosti nam govori i Konvencija UN-a o pravu mora.
> predviđa mogućnost za sva pravosudna tijela koja po Konvenciji imaju nadležnost rješavati sporove o tumačenju ili
primjeni Konvenciji, ALI pravičnost na temelju koje oni odlučuju ne može nikako odstupiti od pravične primjene
pravila Konvencije o pravu mora – riječ je o akcesornoj pravičnosti (pravičnost infra legem)

5. Odluke međunarodnih organizacija

- MO javljaju se nakon osnivanja Lige naroda, donošenja Statuta Stalnog suda međunarodne pravde i osnivanja UN-a

- svaka organizacija ne temelju dokumenta o osnivanju organizacije stvara poseban pravni sustav primjenjiv na
zemlje članice

Dva pitanja:

1. Mogu li se u tim organizacijama stvarati pravna pravila na način drugačiji od a,b,c i d?

2. Vrijede li bilo koja pravna pravila iz tog pravnog sustava izvan kruga država članica?

Pitanja su važna jer:

> bave se pitanjima koja su bitni problemi međunarodne zajednice
> većina pitanja se rješava pravilima MP izvan pravnog sustava međ. organizacija
> ista pitanja javljaju i u vezi s dokumentima koje organizacije usvajaju na svojim međ. konferencijama
(* nije baš najjasnije razgraničenje između konferencije i organizacije npr. Konferencija o sigurnosti i suradnji u
Europi > 94' postaje Organizacija za SIS iako je stvaranja tijela njenih počelo već 90')

= Organizacije nemaju stalni dokument kao Međunarodni sud, pa se na ta pitanja osvrću sudske rješidbe i znanstveni

radovi, a najznačajnije su 2 rezolucije Instituta za MP.

39
  1983. Rezolucija o međunarodnim tekstovima koji imaju pravni značaj u odnosima između njihovih tvoraca i o
tekstovima koji nemaju takav značaj

 1987. Rezolucija Instituta o rezolucijama Opće skupštine UN-a

o akti međunarodnih organizacija

- jesu li oni izvor, jel mogu biti? DA! => jel to onda znači da u čl. 38. nešto fali? = zapravo NE!

Zašto? = treba se pogledati koji su to akti :

 konstitutivni akti – tzv. Ustav MO = Povelja UN-a, Lisabonski ugovor...

- jel on obvezujuć? DA!, jel izvor? DA! i zato ne fali jer je on a)

 'zaključci' – tehnički termin, radi se o odlukama o onim pitanjima čije je rješenje bitno i one su obvezujuće
funkcionalnom logikom; pitanja koja se moraju jedinstveno rješiti, ne mogu se rješiti parcijalno
- al to je isto iz Povelje UN-a – opet je a)

Primjer: odluka o prijemu neke države u članstvo UN-a, Opća skupština donosi odluku o prijemu 2/3 većinom
i ona ne može donositi obvezujuće odluke, ali ovo je funkcionalna logika
- jel to znači da za onu 1/3 koja možda nije bila za to ne vrijedi? NE!

= pitanje članstva mora biti jedinstveno rješeno za sve, postoji članica i za one za i protiv

 različite odluke – operativni akti

= donose neki organi MO – akti će biti obvezujući ako obveza proizlazi iz konstitutivnog akta te organizacije

 derivacija ugovorne obveze koja je konstitutivni akt

Primjeri: > rezolucije UN-a su obvezujuće jer tak piše u Povelji UN-a
> uredbe EU su obvezujuće jer tak piše u Lisabonskom ugovoru

= samo one odluke za koje piše u Ustavu te MO, otud proizlazi OBVEZATNOST

Zato ti akti nisu neka praznina jer se uvijek svode na a) tj. na derivaciju a)

 rezolucije i dr. akti

- 90% deklaracija nisu obvezujuće

= one ne fale ko neki dodatni izvor jer formalno nisu obvezujuće, IZVORI JESU!

ALI NISU BEZ ZNAČENJA!

Primjer A)

40
 F- M-

ovo je jedna rezolucija koja nešto predlaže

i kao takva je formalno (F) neobvezujuća (-);
materijalno (sadržajno) također nije obvezujuća (-)

iii sad može se dogoditii da se donese deklaracija koja je

formalno neobvezujuća F-, ALII je ona popisala već postojeća
pravila običajnog prava i njen sadržaj je obvezujuć M +
- sudac nikad neće primjenit to kao formalni izvor, ali njen F- M+

sadržaj hoće

Primjer: ona deklaracija za iskorištavanje morskog dna; bila je posve F i M neobvezujuća, ali s vremenom su se
države krenule ponašat na taj način i niko nije iskorištavo morsko dno i postalo je F -, M + i tako je nastalo
novo običajno pravo, ali FORMALNO JE UVIJEK NEOBVEZUJUĆA

Primjer B)

= Deklaracija sedam načela

- ona je također formalno neobvezujuća, ali što se tiče njenog sadržaja
jedan dio sadrži preporuke i želje, a drugi dio sadrži kodificirano običajno pravo

i ono je materijalno obvezujuće u tom drugom dijelu F- M +/ -

- međunarodne organizacije posredno utječu na razvoj MP putem izvora navedenih u Statutu (na isti način stvaraju),
a što se tiče pravne prirode tih izvora nije upitno jel ga stvorila organizacija ili ne

>> ugovori
- često na svojim sastancima izrađuju nacrte ugovora koji se onda usvajaju u organima organizacija ili na posebnim
diplomatskim konferencijama
- u ovom slučaju treba napomenuti kako i organizacija može biti stranka međ. ugovora

>> običajno
- usvojeni akti su često povezani s međunarodnim običajnim pravom
a) ili su izraz već postojećeg MP
> Deklaracija o načelima međunarodnog prava o prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom
UN-a

b) na temelju njih se formira novo običajno pravo

> Deklaracija o načelima kojima se uređuje morsko dno i podzemlje izvan granica nacionalne jurisdikcije – primjer
stvaranja novog

c) u istom dokumentu mogu se nalaziti odredbe već postojećeg MP i odredbe na temelju kojih će se tek razviti novo

41
 običajno MP
> Završni akt Konferencije o sigurnosti i suradnji u Europi

* Konferencija UN-a o okolišu i razvoju 92' u RIu

- primjer međ. konferencije na kojoj su usvojeni dokumenti različite pravne prirode

Novo pitanje: Mogu li međ. organizacije donositi pravila kojima neposredno obvezuju članice prije nego ta pravila
prijeđu u međunarodni običaj ili neki oblik međunarodnog ugovora?

Jedinstvenog odgovora nema.

Odgovor treba prvo tražiti u konstitutivnom dokumentu svake organizacije, a među njima ima razlika.

1. organizacije s elementom naddržavnosti

- u ovom slučaju države prepuštaju suvereno odlučivanje o nekim pitanjima, tijelima organizacije
Odgovor: pošto je prenesena suverenost na organe tih organizacija, oni imaju ovlast donositi akte kojima obvezuju
države članice, i to ne samo između država članica (RH-SLO), već i mogu imati obvezujući učinak na unutarnje
pravne sustave – stvaraju obveze za subjekte unutrašnjeg prava svake države (i mali građani).

Primjer: Rimski ugovori – Europsko Vijeće i Komisija imaju pravo donositi akte koji obvezuju države članice i subjekte
njihovih unutrašnjih prava

2. organizacije bez elementa naddržavnosti

Načini:
a) konstitutivni ugovor organizacije daje ovlast organima da donose zaključke koji imaju obvezni učinak
b) organi mogu dobiti ovlast na temelju naknadnog razvoja ustavnog prava organizacija
> izmjenom konstitutivnog ugovora
> putem drugih pravila o kojima se slože države članice

Vrste obvezujućih odluka:

1. zaključci – pitanja za čije je jedinstveno rješavanje i provođenje bitno za djelovanje organizacije

> npr. odluke o primanju i isključivanju iz članstva, financijska pitanja, osnivanje i sastav pomoćnih organa,
poslovnici….

2. odluke u pogledu rješavanja konkretnih problema kojima se organizacija bavi – u tim slučajevima rješava se
pojedinačni slučaj koji ulazi u nadležnost organizacije
> npr. u Povelji UN-a je predviđeno da članovi UN-a prihvaćaju i izvršavaju odluke Vijeća sigurnosti u skladu s
Poveljom, a to se odnosi na slučajeve prijetnje miru, narušavanja mira i čina agresije

3. pravila opće prirode koja će uređivati buduće postupke država u području djelovanja organizacija

a) preporuke čija obvezatnost ovisi o pristanku država članica

b) pravila koja se donose u organima organizacija određenom većinom obvezivat će sve države članice
> Međunarodna vlast za morsko dno – pravila, propisi i postupci usvojeni u Skupštini 2/3 većinom obvezatna su za
sve države članice i sve subjekte unutrašnjih poredaka

42
c) neke organizacije daju ovlast tijelima da mijenjaju pravila koja su države usvojile sporazumno
> Organizacija za prehranu i poljodjelstvo ima svoj organ – Odbor koji ima ovlast mijenjati pravila iz priloga A
Sporazuma o zaštiti bilja na području jugoistočne Azije i Tihog oceana

d) Pravna priroda i doseg dokumenata međunarodnih organizacija

Najbolji primjer: rezolucije Opće skupštine UN-a

Pitanje: Mogu li one barem kad proglašavaju općenita načela biti neposredan izvor MP-a barem za države članice?

Odgovora nema, ali imamo različite konstrukcije.

1. Mogućnost nastanka općih načela ako ih države prihvate

2. Rezolucije su međunarodni ugovori sklopljeni u jednostavnom obliku

Ako se može utvrditi jasna nakana država članica neke međunarodne organizacije ili sudionika neke
međunarodne konferencije da sklope međunarodni ugovor, dokument koji zaključe – bez obzira na naziv i
oblik može se smatrati međunarodnim ugovorom.
Jasnom nakanom država sporazumno su stvorena pravila ponašanja.

Zaključak: Institut je 87' o rezolucijama rekao da one doprinose boljem poznavanju MP, potiču razvitak bla.
Institutu su dodani zaključci posebne komisije koja je analizirala ta pitanja i rekla da Povelja UN-a ne daje Skupštini
vlast da donosi pravila koja bi obvezivala države članice.
Te rezolucije prema komisiji mogu odražavati postojeće pravo, doprinositi stvaranju međunarodnog običaja, općih
načela.

* kvazipravo (soft law)

Pojedini pisci rezolucijama pripisuju značaj kvaziprava.

Što je sve soft law?

1. raznovrsni međunarodni akti čija je svrha utjecati na postupanje subjekata, ali u pogledu kojih ne postoji
jasna volja država da budu izvorom njihovih prava i obveza
(npr. završni akti međunarodnih konferencija, deklaracije o načelima, smjernice, kodeksi ponašanja…)

2. odredbe međunarodnih ugovora u kojima nisu precizirana prava i dužnosti subjekata nego su samo politički
dogovor, preporuka ili savjet državama, obećanje da će započeti pregovori o sklapanju sljedećeg, detaljnijeg
ugovora

3. ubrajaju se i oni sporazumi za koje države nisu kanile stvoriti međunarodnopravne obveze tzv. gentlemen's
agreements
- npr. Atlantska povelja, sporazum s Jalte

43
6. Jednostrani akti država
- neki pisci ih stavljaju u izvore

POVIJEST MP-a
>> Stari vijek

a) Grčka

- nalazimo preduvjete za punije razvijanje MP i međ. odnosa

( kod njih nalazimo male neovisne pol. zajednice kao neke kvazi države, postoji jednakost kulture, povezanost s istom
vjerom te se ne nalazi egocentričnost kao kod drugih naroda te je posljedica sveg tog razvoj međudržavnih odnosa i
prava)

- MP je velkim dijelom zasnovano na vjerskim temeljima: odnosi među državama imaju veliki sakralni značaj te su
normirani unutrašnjim pravnim propisima
> kod uređenja postoji ili pravna svijest o potrebi uređenja odnosa ili postoji svijest o obvezi poštivanja tih odnosa
kao izraz nekog vjerskog nečeg

- odnosi su se potvrđivali prisegom koja se obnavljala nakon nekog vremena

- također postojala je i mogućnost sporazumnog izmjenjivanja ugovora

* stranci – pripadnik jedne grčke države u drugoj

- bili su isključeni iz političkih prava; ne smiju posjedovati nekretnine, ne smiju se ženiti sa drugim građanima i plaćaju poseban
porez

= taj ograničeni pravni položaj često se popravljao ugovorima između država

Mogli su ugovoriti:
1. isotelia – izjednačenje u porezima i oslobođenje od posebnog
2. isopoliteia – davanje prava na brak i posjedovanje nekretnina
3. sympoliteia – puno izjednačenje s vlastitim građanima

* savezi
- države često sklapaju saveze koji mogu biti:

a) trajni – amfikitonije
b) prigodni – savezi s ciljem obrane ili osvajanja (tu obično dolazi do hegemonije jedne članice Atena/Sparta)

* pravo poslanstva

- često su primjenjivali različite načine mirnog rješavanja sporova – arbitraža:

> bila je unaprijed predviđena ili
> ugovorena za poseban slučaj

 za rješenje koristio se pravorijek nekog proročišta, saveza ili treće države, a ponekad se i pojedincima davala uloga
arbitra (Filip Makedonski)

44
* represalije
- poznavali su ih.
a) najpoznatija androlepsija – ako nisi htio državi A izručit ubojicu građanina države B, familija ubijenog može uhvatit bilo koju
osobu iz države B koja se nalazi na području države A

b) objava rata
- tu moraju paziti na sakralne propise:
> svećenici, svetišta i javne igre su nepovredivi
> tijela ubijenog protivnika treba pokopati (Troja)
> pobijeđeni ne smije ukloniti trofej koji je postavio pobjednik

b) Rim

- dok su bili u granicama Lacija isto bili svi jednaki, ravnopravni; kad pređu to susreću se s različitim kulturama i
počinju bit superiorni te nestaje ta mogućnost razvoja MP-a i oni razvijaju više unutarnje pravo

- kad bi se našla sa slabijima tlačila bi ih, kad bi se sukobila sa sebi jednakima onda je dolazilo do izgradnje pravila
MP-a (npr. Perzija)

* neki pojmovi MP odnosa

- formalnost tih odnosa ubrajala se u nadležnost svećeničkog zbora fecijala (u 17. st. koristi se pojam ius feciale za MP)

> objava rata – pročelnik zbora baca koplje

> pravedan rat je samo onaj koji ima pravedan uzrok i pravilno je započet: dva puta tražiti zadovoljenje i ak ne dobis onda bacas
koplje i ides u rat
> ishod je shvaćen poput božjeg suda – pobjeduje onaj koji ima bogove na svojoj strani
> pobjedniku pripada sve – zemlju, ljude, sva dobra

> ugovori su se smatrali obvezatnima pa su ih Rimljani vrlo strogo sklapali i izvršavali

- za valjanost je potrebna ratifikacija

> poštivali status poslanika

- ak bi se neko ogriješio trebo se izručit povrijeđenoj državi

-država se smatrala odgovornom ako bi neko sjebo stranca i ne bi izručila krivca za sjeb drugoj državi

>> Srednji vijek

- jak utjecaj kršćanstva i pokrštavanje Germana i Slavena utječe na nastanak međunarodne zajednice s papom u
središtu
= nastaje tzv. imperium christianum – svojevrsna supranacionalna tvorevina kojom pape nastoje zaustaviti sukobe
feudalnih vladara
(u tu svrhu održan je i koncil u Clermontu 1095. koji je inicirao papa Urban II. i tad je proglašeno da su privatni
feudalni ratovi protupravni)

Umjesto univerzalne države RC stvara se veći broj neovisnih političkih jedinica – država; no na tom području ostaje
ideja univerzalnog poretka i zajedničke kulture i to sve pomaže razvoju pravnih odnosa MP.
Tako pokraj faktične podijeljenosti na neovisne države postoji shvaćanje da su države i vladari podvrgnuti nekom
višem zakonu.

Razvija se:
> učenje o pravednom ratu

45
> uvodi se zabrana vođenja borbe u neke dane
> rat je pravedan ako postoji pravedan uzrok i pravedna nakana – rat se ne smije poduzimati radi osvajanja

> često se primjenjuje arbitraža, a i održavaju se kongresi

Razvijaju se i prvi planovi za osiguravanje svj. mira.
- predviđa se koncil knezova i stalni sud te neki konzistorij država kao arbitražni sud.

Razvija se i pomorsko i trgovačko pravo na međunarodnoj razini te su represalije česte u sr. vijeku.

>> Novi vijek

- dolazi do stvaranja modernih velikih država u kojima se ističe prevlast vladara i jake centralističke tendencije
- javlja se nauk o suverenosti i reformacija koji razbijaju srednjovjekovnu ideju o jedinstvu

Države stupaju u privremene saveze, ali to nije dublja i trajna veza te dolazi do izoliranosti svake pojedine države.
Nestaje osjećaj međunarodne solidarnosti.

Westfalskim mirom formalno je izbrisan svaki trag uniiverzalističkog gledanja srednjeg vijeka.

 izdiže se nekoliko velikih država: Franc., Španj., Engl., Austrija, Prusija, Rusija i na kraju SAD

Razvija se:
> institut poslanstva – razrađuju se pravila diplomatskog ophođenja i ceremonijal
> pomorstvo – usavršava se pravo mora i ratno pravo
- uspostavljeno je načelo slobode mora
- javlja se prvi put oružana neutralnost i blaža pravila pomorskog ratovanja

> zaštita civilnog pučanstva u ratu

> želja za trajnim mirom

U ovom razdoblju nestaje duhovna veza, a posljedica toga je teža upotreba arbitraže.
(tom se protivi sam pojam suverenosti)

>> Najnoviji vijek

2 razdoblja:

a) od Francuske revolucije – 1. svj. rata

b) od 1. svj. rata – danas

Razdoblje A) – Franc. revolucija – 1. svj. rat

Značajke: silan napredak tehnike, začeci globalizacije zbog povezivanja kao posljedica prometa i industrije, stvaranje
svj. velesila, imperijalizam, buđenje nacionalizma

Ideje:

> teorija o narodu kao međunarodnopravnom subjektu

> načelo samoodređenja naroda
46
= Međunarodna zajednica se širi na cijeli svijet – u nju ulaze i države Sr. i J. Amerike, Turska, azijske države

* Turska
- Otomansko Carstvo je bilo jako dugo neprijatelj, ali je održavalo diplomatske veze sklapalo obvezatne međunarodne ugovore;
ali svejedno se na odnos s njime nije u potpunosti primjenjivalo MP kao s drugim europskim državama
- poanta je da se velike europske velesile nisu mogle dogovorit oko tzv. istočnog pitanja i podjele Turske pa su Mirovnom
ugovorom dogovorile teritorijalnu cjelovitost i neovisnost Turske u sklopu međunarodne zajednice (isto i za neke azijske i afričke
države) = u tom je značaj!

Najvažnije etape:

1. Bečki kongres 1815.

2. Pariški kongres 1856.
3. Berlinski kongres 1878.
4. Haaške mirovne konferencije 1899., 1907.

> Bečki kongres

Što je napravio:
- izmijenio kartu Europe
- postavio temelje slobodnoj plovidbi na rijekama
- temelje suzbijanja trgovini robljem
- uredio pitanje o rangu diplomatskih zastupnika

Ideje:
> s jedne strane javlja se tendencija osiguravanja trajnog mira putem osnivanja Svete alijanse
- ona je intervenirala u pojedine prilike unutrašnjih država

> s druge strane javlja se Moonrova doktrina neintervencije

Društvena situacija:

a) povezivanje država na gospodarskom polju

- posljedica napretka tehnike i prometa
> sklapaju se ugovori o zaštiti književnih i umjetničkih djela i industrijskog vlasništva
> humanitarni interesi: Ženevska konvencija
Bruxellski opći akt o suzbijanju trgovine robljem

b) nema povezivanja država na političkom polju

- 5 najjačih (pentarhija) – Rusija, Prusija, Austrija, Francuska, Britansko Carstvo diktiraju sve i odlučuju o sudbini
manjih država
= izvode to iz svoje političke i vojne snage, a ne iz neke po MPu priznate ovlasti

Između njih postoji i suparništvo koje se očituje u borbi za prevlasti na Balkanu, Bliskom, Srednjem istoku,
Sredozemlju…
 upravo ti sukobi doveli su i do istočnog pitanja, Krimskog rata, Berlinskog kongresa, utrke za kolonijama…

47
> Pariški kongres

Uvodić: pokušaj rješavanja sukoba oko imperijalističkih tenzija na različitim kongresima pa i ovom

Što je napravio:
- postavio važna pravila pomorskog rata
- uvodi međunarodnu kontrolu ušća Dunava
- neutralizacija Crnog mora (Rusija ju je naknadno otkazala pa je sazvana Londonska konferencija 1871. na kojoj se
izričito naglašava da se međunarodni ugovori ne mogu jednostrano ukidati!)

> Mirovne konferencije u Haagu

Uvodić: razvija se opet arbitraža, javlja se pokret za njeno širenje i uspostavu stalnog međunarodnog suda i javlja se
strah od međunarodnih sukoba

a) Prva konferencija

Što je napravila:

- uspjela kodificirati propise o ratovanju na kopnu

- uspostavila Stalni arbitražni sud u Haagu
- protekla propise Ženevske konvencije o ranjenicima na pomorski rat
- prihvatila 3 rezolucije o zabrani neke vrste oružja

- fejl da osigura mir i smanji naoružanje

b) Druga konferencija

Što je napravila:
- usvojila 13 konvencija: o ratnom pravu, te npr. Porterova konvencija – o zabrani upotrebe nasilnih sredstava da bi

se utjerala privatna potraživanja protiv neke države

- obnovljena i usavršena Konvencije iz 1899. o mirnom rješavanju međ. sporova

- fejl da uspostavi Stalni međunarodni sud

- od onih 13, 12. je bila pokušaj ustanovljenja međunarodnog suda za morski pijen, ali nije bila ratificirana

Razdoblje B) – 1.svj. rat do danas

- posljedica imperijalizma

Novosti:
- rat se pooštrava u svojim metodama najviše na moru – gube se mnoge humanitarne tečevine
- prava neutralnih država ošla u kaco

Kraj rata – Mirovni ugovori u Parizu sa velesilama (1919.)

Posljedica rata:
a) pojava zemalja zemalja sa socijalističkim uređenjem
b) javlja se težnja za trajnim mirom ponovno – sad osnivaju Ligu naroda
48
 - problemi: 1. nema SAD i Rusije
2. i ove kaj sudjeluju ne sudjeluju = Njemačka se nabrijava i skupa s Japanom i Italijom počinje sranjee

Razvoj MP-a:
1. usavršavaju se sredstva za mirno rješavanje sporova HAHA :
- jača arbitraža, izgrađuje se mirenje, osniva se Stalni sud međunarodne pravde

2. osniva se uz Ligu naroda i Međunarodna organizacija rada

- time započinje razvoj međunarodnih organizacija i njihovih prava
3. uvodi se načelo slobode prometa
4. uvodi se međunarodna zaštita manjina
5. tendencija za razoružavanjem, zabrana rata, mirno rješavanje sporova

> Drugi svjetski rat

Uvodić: sve to nije niš napravilo i došo novi rat.

Posljedica rata:
1. težnja OPET za trajnim mirom – osnivanje Ujedinjenih naroda
- Povelja UN-a pridonijela razvoju MP – mijenja se stajalište prema kolonijalnim narodima : uprava se mora voditi u
njihovom interesu i javlja se tendencija za postizanje državne neovisnosti

2. javlja se međunarodno suđenje osobama odgovornim za osobite teške prekršaje MP-a

3. zaštita prava čovjeka
4. pomoć zaostalim zemljama
5. novo uređenje međunarodnih gospodarskih odnosa
6. sve veća pažnja se pridaje uređenju prostora izvan granica nacionalne jurisdikcije iliti svemir
7. međunarodnopravna zaštita okoliša
8. nadogradnja međunarodnog ratnog prava i humanitarnog prava

> Hladni rat

Uvodić: iako je svrha UN-a bila trajni mir haha naravno da nisu uspjeli i dolazi dooo Hladnog rata i osnivaju se dva
tabora = NATO (Sjevernoatlanstski) i Varšavski pakt

- uspostavlja se neovisna Austrija, Njemačka se dijeli pa se ujedinjuje, Vijetnam se ujedinjuje, Koreja ne

UN je često u tom razdoblju vojno interveniro ali ne da ratuje nego da smiruje i osigurava mir.
Uz europske države se javlja SAD i Rusija.
Većina država se počinje baviti ekonomskim pitanjima, dolazi do dekolonizacije, uključivanja tih malih država u UN.
Raspada se SSSR, prestaje hladni rat, ali uvijek postoji prijetnja miru bez obzira na sve.

49
RAZVOJ ZNANOSTI MP
> Demetrije Faleronski – izradio sustav MP (al nije legit jer je bilo mnogo davno)

14. i 15 st.

- javljaju se prve monografije o ratnom pravu i pravu poslanstva

> Aurelije Augustin : De Civitate Dei

- ističe:
*učenje o univerzalizmu koje je utemeljeno na prirodnom božanskom pravu i ono je utjecalo na koheziju
srednjovjekovne međunarodne zajednice

* učenje o pravednom ratu – navodi pravo na rat kao obvezu na kolektivnu samoobranu napadnutog

> Toma Akvinski : Summa theologica

- nastavlja to učenje

> Pavlo Wlodkowic

- razvija teoriju o pravu svakog naroda na vlastitu državu

> Francisius de Victoria : Relectiones theologicae tredecim

- predstavnik Španjolske škole MP koja je bila prva sustavnija obrada MP

16. i 17. st

> Albericus Gentilis : De iure belli

De legationibus

- prvi značajan teoretičar MP

> Hugo Grotious

- naziva se osnivačem znanosti MP

: De iure pradae; unutar djela knjiga = Mare liberum

- brani načelo slobode mora

50
: De iure belli ac pacis 1625.
- prvi sveobuhvatni sustavan prikaz MP
- 1625. se uzima kao godina rođenja MP (tad je izašla knjiga)

Podjele by Grotius:

A) razlikuje 2 izvora MP:

1. prirodno pravo (ius naturale) – može se spoznati umovanjem

2. pravo osnovano na privoli država (ius voluntarium)

B) razlikuje 2 vrste pravnih pravila:

1. ius premissivum – pravila koja se mogu mijenjati sporazumom između država

2. ius cogens – ne mogu se mijenjati (npr. pravila o pravednom ratu)
Države mogu uređivati svoje međusobne odnose ugovorom, ali on ih tada strogo obvezuje.

17. i 18. st

Shvaćanje MP do Grotiusa (i on)

= TOMISTIČKA FILOZOFIJA dijeli pravni poredak u 3 stupnja:

1. božji zakon
2. prirodni zakon
3. pozitivni zakon

Racionalizam
- napušta stupnjevanje
1. prirodno pravo
2. pozitivno pravo

 u skladu s tim nakon Grotiusa nastaju 2 škole

1. NATURALISTI
- MP temelje na prirodnom pravu, odriču pravni značaj pozitivnom MP
> Puffendorf, Thomasius

2. POZITIVISTI
> Zouche
- obrađuje pravo mira pred pravom rata (obrnuto od Grotiusa)
- učio je da se MP razlikuje od rimskog ius gentiuma i naglašavao je važnost kazuistike

> Leibniz : Codex iuris gentium diplomaticum

- sastavio zbirku međunarodnih ugovora i akata kojima se okreće pozitivizmu

> Dumont, Moser

* 3. SINTEZA 1.+ 2.
> Rachel,
> Wolff – zajednica država je Civitas maxima u kojoj se pravna pravila obvezno nameću državama
> Emerich de Vattel – preuveličao državnu suverenost
> Martens – pokretač najveće zbirke međunarodnih ugovora

19. st.

51
1. HC POZITIVIZAM
= svrha je odijeliti važeću normu od onog što je samo težnja društvene savjesti ili znanosti i nastoje pozitivno MP
ostaviti u logičke oblike nekog sustava (izgradit sustav)

> Jellinek, Anzillotti, Cavaglieri

2. Kritika HC pozitivizma
= nauk se počinje shvaćati u blažem smislu

> Basdevant, Gidel

3. NEOPOZITIVIZAM I REALIZAM
= težnja da se pozitivizam očisti od njegovih zabluda i pogrešaka

4. NEOTARUALIZAM
= još veća reakcija

> Pillet,
> Le Fur – nastoji izmiriti pozitivno i prirodno pravo te smatra prirodno temeljem pozitivnog

5. SVAŠTA NEŠTO

> Scott – spaja naturalizam i liberalizam

> Duguit – začetnik solidarističke škole; uči da je pravo prije države i iznad države = objektivizam
> Alvarez – učenje o novom MP koje se temelji na međusobnoj ovisnosti koja dovodi do socijalne pravde; pravo se
neprestano mora prilagođavati razvoju prilika i treba odbaciti sve što nije suvremeno i u skladu s
prilikama (tako treba tumačiti čak i tekstove ugovora)

 u 19. i 20. st bitno je to da se osnivaju društva, zavodi, udruge, specijalni časopisi

* Institut za MP (1873.) – sudjeluje ograničen broj stručnjaka iz cijelog svijeta koji na redovnim skupnim
zasjedanjima, na temelju iscrpnih referata izrađuju nacrte i prijedloge za daljnji razvoj MP formuliranjem pravila
postojećeg običajnog prava ili izradom prijedloga za daljnje usavršavanje običajnog i ugovornog MP-a

- važan za rad na području arbitraže, diplomatskog predstavništva i ratnog prava

* Udruženje za MP – okuplja pravnike iz mnogo zemalja udružene u nacionalne ogranke (Hrvatsko društvo za MP)

52
SUBJEKTI MP
OPĆI PREGLED
Subjekt MP ili međunarodna osoba = svatko tko je pod odredbama MP nositelj prava i dužnosti, djeluje izravno po
pravilima tog prava i izravno je podvrgnut međunarodnom pravnom poretku

 3 ELEMENTA koja se vežu uz pojma pravnog subjektiviteta:

1. pravna sposobnost – svojstvo nositelja prava i dužnosti po pravilima danog poretka

2. poslovna sposobnost – sposobnost subjekta da svojim djelovanjem (pravnim radnjama) proizvodi pravne
učinke priznate u odnosnom poretku
3. deliktna sposobnost – sposobnost subjekta da povrijedi normu pravnog poretka i za to neposredno
odgovara

Država svojstvo subjekta stječe samim ostvarenjem pravne sposobnosti – trenutkom kad stekne prava i dužnosti. (1.)

* Lapaš

3 kontitutivna elementa koja čine subjektivitet:

1) pravna sposobnost – da može biti nositelj prava i dužnosti

2) poslovna sposobnost
3) stvaranje MP – gleda se praksa država

Pitanje: Kojim momentom možemo reći da netko postaje subjekt?

= minimum je biti nositelj nekih prava ili dužnosti na temelju izvora, pravnih normi
- i taj uvjet su ponajviše ispunile države

- ne postoji neka konvencija koja bi definirala subjekta MP (ovisi), ne postoji ni neki službeni popis subjekata

 možemo smatrati one sudionike međunarodnopravnih odnosa u pogledu kojih postoji određeni konsenzus autora

(MP je isto u cijelom svijetu) i udžb različitih zemalja će se slagat u većini

Povijest kak se mijenjalo TKO JE SUBJEKT?

A) nije samo država subjekt

53
> Heffter – uz države kao subjekte navodi i kralja, njegovu familiju, diplomatske zastupnike pa i pojedince u odnosu prema
drugim državama
> Domin – rvatina isto brije ko Hefter

B) država jedini subjekt

- kasnije ostaci ovog razmišljanja nalaze se kod sovjetskih pisaca : dugo su odricali subjektivitet C i F, ali su priznavali E
- u zadnjoj fazi raspada SSSR počinju sve više popuštat i priznaju sve

C) I dalje je država al osnivaju se međ. komisije pa dajemo i njima

- Europska dunavska komisija, Reparacijska komisija, Komisija za tjesnace i Sveta Stolica

D) kao posljedica ratova i sranja ustanicima u građ. ratu također se daje subjektivitet ako su priznati kao zaraćena strana

E) kao posljedica dekolonizacije ističe se subjektivitet podređenih naroda pogotovo onih kaj se bore za slobodu

F) u novije doba javlja se pitanje jeli pojedinac subjekt?

- Duguit, Scelle tvrde kako je država fikcija koju treba izbaciti iz teorije prava  prema tome su jedino ljudi subjekti MP-a
Kritika toga: zanemarili su da su osnovne značajke odnosa među ljudima da se oni udružuju u međusobno odijeljene i neovisne
nacionalne jedinice – ljudi stvaraju državu!

Priznajući da uz države postoje i drugi subjekti MP, pisci se razlikuju u pogledu ocjene različitih subjekata.

Mišljenje 1) Države i samo države su subjekti MP

- ljudi žive u državama pa je postojanje većeg broja država dovelo do uspostavljanja odnosa koji se uređuju MP

Mišljenje 2) Mišljenje 1) nije realno; pa imamo neke rasprave ( gore u povijesnom dijelu)

Zašto nije realno – primjeri

A) Na svijetu ima hiljade država/ teritorijalnih jedinica ali među njima postoji velikih razlika.

 Kongo je bio formalno posebna država, a u stvarnosti belgijska kolonija;

Jordan dugo nije bio priznati član UN-a sa spikom da nije bio dovoljno samostalan, a kad je izbio sukob u Palestini
morali su postupati u skladu s MP-om i mogli bit krivi za sranja = bili su subjekt;
Indija iako je bila pod Britanskom upravom, bila je članica UN-a i Lige naroda prije osamostaljenja

B) Sve više se zbog procesa dekolonizacije stvaraju male države i javljaju se pitanja njihovog ravnopravnog
sudjelovanja s ostalima u međ. org. i sl.; a još je veći problem što neke od njih ostaju pod neizravnim utjecajem sa
bivšim gospodarom

Zaključak: i u slučaja država kao jedinih MP subjekata postoje velke razlike zbog kojih njihov položaj nije jasan!

Međunarodni sud kaže da pravni subjekti u nekom pravnom sustavu nisu nužno jednaki s obzirom na svoju prirodu ili
na opseg svojih prava, a njihova narav ovisi o potrebama zajednice.

Ima subjekata sa:

a) punom PS
b) ograničenom PS (UN, ostale međ. org., ustanici priznati kao zaraćena stranka)

Ima subjekata sa:

a) punom djelatnom sp.
b) ograničenom – mogu biti različiti (npr. ograničenja aktivnog i pasivnog prava poslanstva, prava sklapanja ugovora)

54
c) bez nje – oni koji ne mogu poduzimati nikakva pravna djela; za njih djeluju drugi subjekti (to su područja pod
starateljstvom)

Zaključak: Mišljenje 2 je točno!

Pisci idu u raspravu jesu li svi subjekti na istoj razini ili postoje razlike.
Razlika je:

a) države su jedini subjekt koji stvara MP = AKTIVNI SUBJEKT (redoviti)

b) svi ostali = PASIVNI SUBJEKT (nesuvereni, fiktivni, umjetni…)

VRSTE SUBJEKATA

> teritorijalni subjekti

1) države
2) područja s posebnim položajem
3) ustanici
4) oslobodilački pokreti
5) ovisna područja (mandati, starateljska područja, nesamoupravna područja)

> neteritorijalni subjekti

6) MO

> neki drugi

7) subjekti sui generis (Sveta Stolica, Malteški red)

8) pojedinac
9) INGOs, TGOs, IROs, transnacionalne kompanije...???
= neki subjekti koji nisu stekli taj konsenzus autora, ali nije baš da nisu stekli neke elemente
Primjer: > nevladine organizacije mogu tužiti državu pred ESLJP
> ima organizacija u kojima sudjeluju regije (međuregionalne organizacije)
> kaj se tiče tih transnacionalnih kompanija to su subjekti koji imaju privatnopravni
karakter i zanimljivo je da je onaj Stalni arbitražni sud najaktivniji u sporovima država i
tih kompanija

Sve u svemu, taj cijeli proces je vrlo dinamičan.

 neki subjekti su bili subjeki, više nisu (vladari, manjine)

 neki povijesno gledano nisu bili subjekti, sad jesu (MO, pojedinac)
 a neki su bili i dalje jesu (države)

55
DRŽAVE
1. Pojam i nastanak

Država – zajednica koja na određenom području djeluje u obliku najviše organizacije pravnog poretka i pri tom nije
podložna ni jednoj drugoj organizaciji

= zajednica koja na određenom području tvori najvišu organizaciju vlasti neovisnu o svakoj drugoj vlasti

MP određuje uvjete postanka države:

1. određeno područje – teritorij

2. stanovništvo
3. organizacija vlasti neovisna o drugoj državi

Pitanje: Postoji li neki dokumetn koji to definira?

= I DA I NE!

Postoji jedna konvencija – Konvencija iz Montevidea koja je pokušala definirati što je to država, ali ta konvencija je
regionalni dokument i kao takav nikad nije postao izvorom MP.

S druge strane, odredbe te konvencije su ušle u praksu i svijest država kao običajno pravo i sve države svijeta se
smatraju državama kroz ta 3 elementa, te ako bi jedan od njih falio ta država faktički nije država.

= ti elementi su ušli u običajno MP

Zanimljivo je da je konvencija predviđala 4. element i pod njim zapravo dva alternativno, ali to nije zaživjelo.

4. a) organi vanjskog zastupanja

= neki su smatrali kako država da bi bila država mora imati svoje organe vanjskog zastupanja putem kojih bi
ulazila u odnose s drugim državama

Zašto to nije prihvaćeno = taj element je zapravo već uključen u element 3) – nezavisna vlast.

ILI b) da se država mora vladati po pravilima MP

Zašto to nije prihvaćeno = pa zato jer je ovo besmisleno, ako bi netko prekršio norme može biti sankcioniran, ali
neće prestat postojat; ovaj element bi sam sebi bio protivan, jer kršenjem bi ukinuli i
sam subjekt i njegovo kršenje više ne bi bilo kršenje (kršit može samo subjekt, a ak ga
kršenjem ukinemo, tko onda krši?)
56
+ nekad se stavlja i 4. uvjet: sposobnost vladati se po odredbama MP-a
- u Konvenciji o pravima i dužnostima država (Montevideo 1933.) navedena je sposobnost ući u odnose s drugim državama

Uz ova 4 još neki dodatni uvjeti o kojima se raspravlja:

a) prihvaćanje u međunarodnu zajednicu
b) zahtjev da mora biti neovisna o drugim državama unutar svoje i u sklopu međunarodnih odnosa
c) nastanak države ne smije se protiviti načelima MP-a

= država je za MP teritorijalni subjekt!

DVOJBA:

U sporu pred Međ. sudom, kamerunski zastupnik izašao je pred sud sa argumentom kako teritorij uopće nije element
države iz razloga što je on kao element nametnut Africi i ne spada u afričku kulturu već je uvezen kolonijalizmom, a
da je prije tog procesa afrički pojam suverenosti obuhvaćao samo stanovništvo i neovisnu vlast.
= bili su nomadi, država je bila narod sa vlašću koja je mijenjala teritorij

Sud ovaj argument nije uvažio.

 koncept teritorijalnosti država je koncept koji je ušao u MP kroz pravnu povijest

I kad smo učili o Mezopotamiji i tim državicama to je bilo važno jer su one prve u povijesti napustile nomadski
koncept i stacionirale su se uz neki teritorij, kasnije se on preuzimao zaslugom grčkih polisa itd.

Čak i ako bi prihvatili argumentaciju kamerunskog zastupnika, ona nije prihvatljiva jer danas nigdje nema više razloga
oružanih sukoba zbog teritorija kao u Africi = države su jako teritorijalno utvrđene.

To se razvilo kao posljedica procesa kolonizacije tj. dekolonizacije.

= čak i ako državnost nisu shvaćali teritorijalno, jedini način kako su se mogli osloboditi kolonijalne sile bilo je
da osnuju svoju državu koju će te kolonijalne sile i MP prepoznati kao državu.
(npr. i kažu Portugal više ne vlada Angolom, Angola je sad solo država jeeej!)

MP je jako eurocentrično.

= ovo sve je posljedica izvoza teritorijalnog koncepta državnosti izvan Europe

Problem je u tome što je ostalo loše nasljeđe dekolonizacije odnosno ostao je problem granica koje su bile utvrđene
od strane kolonijalnih sila koje su teritorij između sebe dijelile doslovno ravnalom. Nije ih baš bilo briga kako će
razdvajat ravnalom neku afričku kulturu i kraljevstvo.

 nastanak RH kao primjer kad je međ. zajednica utvrdila da postoje sva 3 elementa

= Arbitražna komisija u okviru Međunarodne konferencije u Jugoslavije potvrdila te uvjete kao uvjete nastanka
države

57
RH je stekla samostalnost 91' – ustavni organi su uspostavili i obranili neovisnu vlast (3) hrvatske države nad velikom
većinom stanovništva (2) i na većini površine njezina državnog područja (1)
 Međunarodna zajednica je potvrdila da je RH stvorena u skladu s temeljnim načelima MP i Povelje UN-a, a
posebno u skladu s načelom samoodređenja

19.5. 1991. referendum za neovisnost i onda 21.6. 1991. Sabor donosi Deklaraciju o uspostavi suverene i samostalne
RH i ustavnu odluku RH o suverenosti i samostalnosti  onda je bio moratorij od 3 mjeseca i onda 8.10. 1991.
odluku o ukidanju svih državnopravnih sveza sa SFRJ

STANOVNIŠTVO

Pitanje: Postoji li propisani minimum broja stanovnika? = NE

Države se jako razlikuju po broju stanovnika, od Kine sa 1,5 mlrd stanovnika do Nauru sa 9000 st, Lihtenštajn 31 tis.,
San Marino 25 tis. ili Vatikan sa 900-1000 st.
= ovo su velike razlike u broju, a sve države su jednako države i sve uživaju suverenost tj. suverenu jednakost

Važno za naglasti je da element stanovništva obuhvaća :

> državljane te države
> ali i strance koji imaju prebivalište ili redovito boravište u toj državi (da žive tam)
> manjine, domorodačko stanovništvo (bez obzira imaju li državljanstvo te države ili ne)

 u pogledu svih tih osoba država ima jednake obveze štiti njihova temeljna prava

TERITORIJ

Pitanje: Jel propisano što sve spada? = NIJE PROPISANO

= država ne može biti premala da bude država jer nije propisano

Država Vatikanskog Grada ima svega 0, 44 km2 (odnosno Trg Svetog Petra u Rimu i pripadajuće zgrade).
 cijeli UN ne može ni na koji način obvezati Vatikan bez njenog pristanka, jer sve države uživaju suverenu jednakost

Pitanje: Što spada u teritorij?

Teritorij države ne mora biti jedinstven.

 mogu postojati eksklave tj. enklave = dio državnog područja koji je odvojen od većeg djela te iste države i
može biti okružen teritorijima drugih država

= i taj okruženi dio je eksklava!!, a iz perspektive tih drugih država on je enklava

Znači : isti kaco druga perspektiva!

58
 Primjeri: Ruska Federacija ima Kalinjgrad; Dubrovnik – ne postoji kopnena veza, ali veže ih teritorijalno more
koje pripada RH, Aljaska – teritorij odvojen od SAD-a, ali je podređen SAD-u

Pitanje: Što obuhvaća državno područje?

 na površini zemlje

= sav prostor kad uzmete kartu omeđen državnom granicom - kopneno područje
- vodeno područje

Pitanje : Ako se radi o obalnoj državi, gdje će biti njena vanjska granica na moru?

Postoji razlika OVISNO O TOME IMA LI TA DRŽAVA OTOKE!

Slučaj A) NEMA OTOKE

Ako država nema otoke nego čistu obalu (nešto ko onaj dio oko Istre) onda postoje tzv. obične polazne crte i od
njih imate teritorijalno more = iznosi 12 morskih milja.

Slučaj B) IMA OTOKE

Ako postoje otoci, oni se mogu spojiti da se povlače ravne polazne crte i taj dio državnog područja se onda zove
unutrašnje morske vode.
Od te polazne crte se onda određuje još jedan pojas – teritorijalno more koje iznosi 12 morskih milja.

DAKLE: tih 12 morskh milja bilo od obale ili ak ima otoka od unutrašnjih morskih voda TO JE VANJSKA GRANICA
DRŽAVNOG TERITORIJA NA MORU
 izvan toga NEMA VIŠE SUVERENOSTI!!!

U terit. moru država ima jedno malo ograničenje u odnosu na unutrašnje morske vode ili kopneno područje, a to je
da mora trpjeti neškodljiv prolazak stranih brodova – bilo trgovačkih, bilo vojnih.

Ak samo presjeca u brzom i neprekinutom prolasku naše teritorijalno more, ne moraju tražiti nikakvu posebnu
dozvolu (ko kaj bi trebali za recimo unutrašnje morske vode), mogu samo proći, u pogledu svega ostalog država ima
svoju jurisdikciju.

 zračni prostor

= od svake točke na državnoj granici na površini zemlje se povlači jedna projekcija do 100 km u vis i to je GRANICA
DRŽAVNOG PODRUČJA U ZRAKU (iznad tog je svemir i res comune omnie)

- dakle dobivamo stup zraka istog oblika i iste površine 100 km iznad zemlje koja omeđuju državno područje u
zraku

 država u zraku (granice u zraku)

 100 km

 država na tlu (granice)

59
 - ovo pravilo ne postoji u nekom međ. ugovoru, ali je dio običajnog MP

Zašto? = Nema veliku praktičnu važnost. Putnički zrakoplov leti na nekih 11-12 km iznad površine zemlje, vojni
50 km, ovo sve iznad je slabo iskoristivo tak da ono

 podzemlje
= od svake točke državne granice na površini zemlje povlači se okomica, a točka je središte zemlje

- dobivaš npr. RH istog oblika, ali što dublje ideš sve je manja površina dok se to ne sažme u jednoj točki
- i onda neki kažu da sve države svijeta međusobno graniče u 1 točki = u središtu zemlje (simpatično)

T = je ta neka točka središta zemlje di se sve okomice sretnu

T => važnost isto nije neka, ista stvar ko kod zraka

Pitanje: Što je podesno da nešto bude državno područje, može li država postojati samo na moru ili samo u zraku?

= NE!

Državno područje mora imati barem mali dio kopna = područje nastalo prirodnim putem.
=> tek tad može nastati država

 atoli

*atoli = koraljni grebeni nastali kao nakupina koralja

Čak su i oni podesni da bi bili prirodni komad kopna i mogu činit državu.
Primjer: niz pacifičkih državica – Kiribati, Tongo, Nauru

* otok = u MP otok je prirodni komad kopna koji je sa svih strana okružen vodom (morem), ali koji je sa svih strana
okružen vodom za vrijeme visoke vode = iliti PLIME; ako je sa svih strana okružen vodom samo za vrijeme
OSEKE, a kad je plima je potopljen – onda to nije otok nego GREBEN

UVJET: stalno iznad površine vode

+ dodatni uvjet za otok : na njemu mora biti moguć samostalan gospodarski život

Pitanje: Kaj sa umjetnim otocima?

Ak je napravljen unutar teritorijalnog mora je okej, ak je izvan toga on neće imat pravnu prirodu otoka, neće imat
svoje teritorijalno more nego samo neku zaštitnu zonu 500m u krug tog umjetnog otoka.

TERITORIJ JE DAKLE PRIRODNI DIO KOPNA!

I zato npr. naftne platforme, umjetni otok itd. nisu podobni da budu državno područje.

Država ne može postojati samo na moru ili samo u zraku, more i zrak su akcesoriji kopna – tj. dijele pravnu prirodu
kopna.
60
Pitanje: Koliko je kopno značajno u MP, što znači da je ono samo akcesorij kopna?

Što bi RH donio otok usred Atlantika?

mali otok

12 morskiih milja iliti teritorijalno more

200 morskih milja epikontinentalni pojas + isključivi gospodarski pojas

Dakle kaj mi dobivamo s jednim otokom:

1. dio državnog područja = taj otok + 12 morskih milja teritorijalnog mora, dakle pravo pravcato državno
područje
2. stup vode = isključivi gospodarski pojas u širini max 200 morskih milja u kojem samo RH ima isključivo
pravo iskorištavanja toga, istraživanja itd.
3. dno i podmorje = epikontinentalni pojas opet u toj širini 200 mm imamo isključivo pravo istraživat,
iskorištavat podmorje

 arhipelaški pojas
- male državice, tzv. arhipelaške dobile su u pravu mora još jedan ekstra pojas

= taj pojas povezuje otoke arhipelaga i prostor mora između tih arhipelaga i taj ogroman prostor izjednačava sa
državnim područjem
- fikcija da se radi o pravom kopnenom području

ti mali otoci

arhipelaški pojas i tek od njega ide 12 milja

= 12

teritorijalno more

= na taj način te državice zapravo imaju veliko državno područje

Primjeri: Mikronezija, Kiribati = one jako dobro pune svoju državnu blagajnu jer daju u koncesiju drugim državama
da ih istražuju i na taj način zarađuju, jer realno nemogu same niš istraživat

61
Pitanje : Moraju li sve dražavne granice biti određene da bi država imala svoj teritorij?

= NE

Puno država, pa i RH ima određene granične sporove (mi sa svima), ali to ne utječe na državnost.

Zašto? = NIJE GRANICA NEGO TERITORIJ ELEMENT DRŽAVE!

Primjer : Belgija je primjer države koja je nastala, a da državne granice nsu bile određene; čak 9 godina

=> Teritorij mora biti ODREDIV, ali točne granice se mogu naknadno odredit.

Pitanje: Utječe li promjena granica na državnost?

= NE

a) smanjenje – ne utječe jer nije propisan neki minimum teritorija koji moraš imat
(tak da u teoroji da 99% izgubiš nema veze)

b) povećanje – ne utječe također

Primjer: 'ujedinjenje' Njemačke – tu se zapravo nije radilo o ujedinjenju već o jednostranom aktu Istočne
Njemačke kojim je ona utvrdila svoj prestanak i pripojenje Zapadnoj (tak da se ta Zapadna zapravo
uvećala, al to nije nikako utjecalo na njenu državnost)

NEZAVISNA VLAST

Pitanje: jel ima nekog minimuma ovdje?

= pa realno ak nema tam di se može izbrojat stanovništvo i izračunat teritorij, sigurno nema ovdje

= pojam nezavisne vlasti treba promatrati u smislu načelne sposobnosti države da može funkcionirati tako da ona
ne ovisi o nekoj drugoj državi bilo da ona njome upravlja ili vlada

- realno ni najmoćnije države nisu potpuno nezavisne, moraju biti uključene

(pa ni S. Koreja nije samodostatna – i ona ima neke trgovinske odnose, diplomatske odnose...)

Primjer 1) savezne jedinice nisu subjekti MP

Zašto = zato jer nemaju taj 3. element NEOVISNOSTI, npr. mi u Jugoslaviji smo priznavali vlast središnje vlade u
Beogradu, i samim tim nema samostalnosti

Primjer 2) država neće imat taj element neovisnosti ako ona kao i je neovisna, ali ju nitko ne priznaje osim jedne
zbog koje postoji – ako bi ta jedna prestala nju priznavat, prestala bi i državnost te države

Primjer: Turska Republika Sjeverni Cipar – nju priznaje samo Turska i ona efektivno ne bi mogla funkcionirati da
nema Turske

62
 ovo je također dobar primjer kako :

MP može zabranit postojanje država koje nisu bile u skladu s postojećim poretkom

Sankcija: nepriznavanje novonastale tvorevine, pa čak i oružane sankcije

- Povelja UN-a štiti članice organizacije od nasilnog uništenja njihovog opstanka, ugrožavanja teritorijalne cjelovitosti
i političke neovisnosti
(npr. Tursku Republiku Sjeverni Cipar priznala je samo Turska, a Vijeće sigurnosti je to proglasilo pravno nevažećim)

Pitanje : Kako procjeniti?

= nekog minimuma nema i tu je uloga međunarodnih političkih odnosa puno veća nego u 1. i 2. elementu

Ako se neka jedinica teritorijalno nalazi u članstvu UN-a, možete zaključiti da je ona država. Zašto= jer u Povelji UN-a
tak piše i de iure se radi o državi.

ŠTO NIKAKO NE ZNAČI OBRATNO = Vatikan nije u UN-u, al ne znači da nije država

Unutar tog UN-a je vrlo raznolika situacija.

Npr. postoje države protektorati = koje su prenijele svoje vanjsko zastupanje na neke druge države, a svejedno su u
UN-u. > San Marino – na Italiju
> Monaco – na Franc.
> Lihtenštajn – na Švic.

Pitanje : pitanje kontinuiteta državnosti iliti

Što ako neka država u ratu bude upotpunosti okupirana i njena vlada napusti tu državu?

= ratna okupacija ne dovodi do prestanka državnosti!

Do prestanka bi moglo doći tek kad bi baš svaki otpor prestao i kad bi došlo do debelacije i uništenja te države skroz.

Primjeri:

> Kuvajt - iračka agresija 90'ih

Iračka vojska je vrlo brzo okupirala Kuvajt, vlada je izbjegla, ali je uslijedila Pustinjska olua, iračke snage su otjerane,
vlada se vratila.
= nije došlo do prestanka kontinuiteta državljanstva

> Austrija – Treći Raich

Austrija je bila dio Trećeg Raicha i uopće nije bilo govora o faktičnom postojanju nezavisne vlasti, tek 55'
Moskovskom deklaracijom se ponovno uspostavlja vlast.
= ovdje također kontinuitet državnosti priznajemo bez obzira na aneksiju

Zašto = ovdje je lako zašto, jer Atlantska povelja kaže da se neće priznati nikakve teritorijalne promjene koje su
nastale za vrijeme rata il tak nkj  postojao je PRAVNI ARGUMENT

> baltičke republike – Litva, Latvija, Estonija

63
E tu je bilo malo drugačije. One su do 30'ih bile nezavinse. Onda dolazi Staljinova aneksija i one gube svoju državnost
i postaju dio Sovjetskog Saveza, odnosno federalne jedinice.
Njihovim osamostaljenjem one postaju ponovno samostalne i sve tri inzistiraju na priznaju istog onog kontinuiteta
(vraćaju i himnu, simbole tam iz 30'ih, Ustav).

Međutim, MP im nije priznalo taj kontinuitet jer je kao predugo prošlo i one su morale ponovno tražiti prijem u UN i
sve druge MO i rekli su im zapravo morate krenut sve ispočetka.

 ovo pitanje kolko je to predugo nije određeno već je to pitanje političke procjene.
plauk jadne baltičke države

> Južna Rodezija

Tijekom 60'ih u procesu dekolonizacije britanska kolonija Rodezija (današnji Zimbabve i Zamibija), britanska bijela
manjina je htjela spriječiti dekolonizaciju cijele Rodezije i onda su oni proglasili Južnu Rodeziju kao samostalnu
državu.

UN nije priznao J. Rodeziju te je pozvao sve države članice da također ne priznaju + uveli su tešle gospodarske
sankcije J. Rodeziji, ALI J. Rodezija (bar neko vrijeme) funkcionira i ima sva tri elementa (i stanovnike i teritorij i
nezavisna LOL najnezavisnija na svijetu).

 point je bio nitko ju nije priznao, dal je ona postojala?

= JE, postojala je unatoč tome, doduše nije dugo izdržala
- došlo je ipak do dekolonizacije i osnovana država Zimbabve
U procesu dekolonizacije, UN je stvorio pravila o primjeni načela samoodređenja naroda u procesu dekolonizacije i ne dopuštaju
stvaranje novih država protivno tim pravilima.
- npr. Južna Rodezija – bijela manjina je tamo proglasila status države bez suglasnosti UN-a i VB – njihovu samostalnost nije
priznala niti jedna država, ocijenivši to stvaranje kao jedan od izraza politike apartheida = rasistički režim bijele manjine
uspostavljen kako bi se domoradački narodi koncentrirali u rezervate u prirodno najsiromašnijim dijelovima zemlje (tzv.
bantustan)

> Čehoslovačka
- saveznici za vrijeme 1. svj. rata su priznali čehoslovačku vladu, ali tim priznanjem nije nastala država jer vlada nije
vršila nikakve vlasti na teritoriju i stanovnicima – država ne može nastat ak fali neki uvjet – glavno je da organizirana
vlast djeluje u zemlji i u međunarodnim odnosima isključivo i neovisno o bilo kojoj drugoj vlasti

- u ovom slučaju nastao je prethodnik države, ali ne država!

Vlast jednom stvorene države može biti smanjena ili ograničena, ali da to smanjenje ne utječe na njen opstanak.
Primjeri:

a) Republika BIH kad je faktično bila ograničena ratom

b) slučajevi kada ovlasti državnih organa može preuzeti UN – Kambodža 1992.
c) slučajevi kad vrhovnu vlast mogu preuzeti pobjednici u ratu koji okupiraju poraženu državu – npr. Njemačka i
Japan 45'
d) slučajevi kad država dobrovoljno prenosi dio svojih suverenih ovlasti, a da tim ne gubi status države – Monako,
San Marino, Lichtenštajn koji su dio vanjske politike i gospodarstva prenijeli na Francusku, Italiju i Švicarsku

64
e) slučajevi prenošenja ovlasti na međunarodne organizacije s elementom naddržavnosti (EU) jer se prenose
dobrovoljno, a mogu istupit kad žele

* zavisne države – protektorati, vazalna područja, starateljska područja

- one ne ispunjavaju uvjet 3) i zato u svakom pojedinom slučaju treba znati je li riječ o privremenom ili dobrovoljnom
ograničavanju državne vlasti ili o kategoriji nesamoupravnog područja koje uopće nema status države

* Palestina

- primjer situacije gdje država ne postoji formalno, ali su je druge države i međunarodne organizacije podržale u nekom
nastajanju da se stvori država
> iako je Palestinsko nacionalno vijeće (upravno tijelo PLO) proglasilo neovisnost i taj proglas je podržao UN i mnoge države su
ju priznale, ne može se govorit o Palestini kao državi

* Saharska Arapska Demokratska Republika

- koju je u Z Africi proglasio pokret otpora POLISARIO na području koje je i danas u cijelosti pod vlašću Maroka
Međutim UN je ne smatra državom iako i oni podržavaju pravo naroda tog područja na samoodređenje i neovisnost.

DAKLE ovi primjeri odgovaraju na Pitanje: U kojem trenutku nastaje država za MP?

 NAČELO EFEKTIVITETA = Država nastaje tada kada efektivno objedini svoja 3 elementa!

i onda ona postoji tolko dugo dok ima efektivno objedinjena ta tri elementa

Za pitanje o tome je li država nastala nije vaćno kako je nastala i kakvo joj je ustrojstvo.
Postanak države mora biti efektivan.

Point je da nastaje po načelu efektiviteta, ne nastaje priznanjem! Čak i ak ju nitko ne prizna (ko J. Rodeziju) ipak će
nastat.

 priznanje

Pitanje: Koja je onda uloga priznanja ako država nastaje po načelu efektiviteta?

Priznanje = slobodni čin, slobodno očitovanje neke druge države kojim one izražavaju svoju slobodnu volju da
priznaju neku državu

 da s tom državom održavaju pravno uređene međunarodne odnose

(uspostavljaju diplomatske odnose, sklapaju međunarodne ugoovre, priznaju kao relevantne njene
interne akte, putovnice, priznaju kao relevantne njene organe vanjskog zastupanja...)

* slobodan akt – kad bi postojala obveza priznavanja, sve države koje ne bi priznale bi kršile MP i počinile
međunarodni delikt
= većina pisaca se slaže da je priznanje diskrecijsko pravo svake države, pa ne priznanje nije povreda prava

65
 DAKLE : rezultat priznanja je uspostava tih odnosa

ALII PRIZNANJEM NE NASTAJE DRŽAVA!

Država će nastat, kao što smo rekli ako se objedine sva tri elementa, ali ako nema priznanja država ne može opstat!
(kao u slučaju J. Rodezije)

---------------------------------------------------
Pojavom nove države nastaje za nove države pitanje uspostavljanja odnosa s novom državom. Za taj slučaj praksa je
izgradila postupak priznanja nove države.

1936. Institut za MP usvaja Rezoluciju priznanja novih država i novih vlada:

 Priznanje nove države je slobodni akt kojim jedna ili više država konstituira postojanje na jednom određenom
području, politički organizirane ljudske zajednice, neovisne o bilo kojoj drugoj postojećoj državi, a koja je
sposobna poštovati pravila MP-a i koja izražava želju da bude prihvaćena kao član međunarodne zajednice.

---------------------------------------------------------

Neki primjeri:

Primjer 1) : što ako država dobije priznanje čak i 100 država, ali stvarno ne objedini sva tri elementa?

= NEĆE NASTAT

npr. Palestina – ona je čak u 2 navrata dobila priznanje i u jednom i u drugom navatu priznalo ju je preko 100 država
svijeta, ali u stvarnosti nije bila država već se može govoriti samo o obliku palestinske samouprave
pod okupacijom Izraela

I danas UN ne smatra da je Palestina efektivno postala državom – stavili su je u status promatrača.

(koji imaju i npr. Crveni križ, Malteški red, Sveta Stolica...)

Primjer 2) : Saharska Arapska Demokratska Republika

- područje Z Sahare okupirano velikim dijelom od strane Maroka

Na tom području postoji oslobodilački pokret POLISARIO (jedan od rijetkih oslobodilačkih pokreta koji je uopće
opstao) koji je proglasio neovisnost u ime Republike i dobio priznanje preko 70 država svijeta, ali ne može se govoriti
o državi jer na tom području je većina faktične vlasti Maroko i vojska Maroka; samo mali dio su snage POLISARIA koji
vrši mali dio samouprave, daleko od državnosti.

Primjer 3) : Kosovo

Kad je došlo do osamostaljenja Kosova, javilo se pitanje smatra li se Kosovo državom.

Odgovor je bio: neznamo, vidjet ćemo što će biti s neovisnom vlasti
- u Kosovu je bila jaka prisutnost međunarodne vlasti koja nije smjela biti presnažna, jer ukoliko bi
bila presnažna Kosovo se ne bi moglo smatrati državom (jer taj 3 element ne bi bio zadovoljen)

- argument međunarodne prisutnosti nije crno-bijeli

(u BIH i dalje postoji taj element, a nitko joj ne spori državnost)

= ne samo da priznanje nego ni ništa drugo osim efektiviteta ne može dovesti do uspostavljanja države – npr. himna,
grb, zastava i sl.

66
Zaključak: Priznanje neće stvoriti državu, ali što je veći broj priznanja, veći su izgledi da država efektivno
profunkcionira, jer time učvršćuje svoju državnost.

Pitanje: Hoće li ulazak jedne države u UN značiti da je ona nastala?

= NE!

Svaka država kad se osnuje, prvenstveni interes joj je da uđe u UN.

Ali to ne znači da je ona time nastala.

= ulazak države u UN može se samo gledati kao posljedica njenog nastanka po načelu efektiviteta

Pitanje : Kaj još rade nove države?

= ulaze u brojne MO i di god mogu zapravo pristupaju međ. konvencijama, ugovorima i sl.

One žele biti sveprisutne, pa pristupaju čak i konvencijama kojima možda inače ne bi pristupile.

S druge strane MP tu zna izvući korist, jer se npr. njihovim pristupanjem ispuni onaj nužan broj ratifikacija
koje su bile nužne da bi ugovor stupio na snagu.

Primjer: Bečka konvencija o sukcesiji država glede međ. ugovora

- nakon raspada Jugoslavije sve države su to ratificirale, trebalo im je tipa 17 ratifikacija i brijali su da

neće nikad stupit na snagu i onda je nakon raspada tim ratifikacijama ipak stupila

UČINAK PRIZNANJA: DEKLERATORAN I RETROAKTIVAN

- postoji određena paralela s čovjekom-pojedincem

Čovjek nastaje prirodnim događajem iliti rođenjem (ne nastaje upisom u maticu rođenih) i on postoji kao fizička
osoba priznao nju pravni poredak ili ne, ali priznanje od strane pravnog poretka je važno jer mu život neće bit lak, ko
ni Južnoj Rodeziji.

Pitanje: kako je DEKLERATORAN učinak priznanja relevantan u smislu nekiih praktičnih posljedica?

Primjer : slučaj Glavaš

U RH prije nekoliko godina jedno od pitanja u slučaju Glavaš bilo je – pitanje nastanka RH iz razloga što je pitanje
nastanka određivalo karakter sukoba u RH krajem 2.pol 1991.

Događalo se to da su lošim savjetovanjem Općinski sud, Županijski sud pa čak i Vrhovni sud RH zaključili kako je RH
nastala 15. svibnja 1992. priznanjem međunarodne zajednice.
Jedino je riječki županijski donio ispravnu odluku = država je nastala 8.10.1991. po načelu efektiviteta, što je
međunarodno pravno točno.
67
= priznanje se ne događa u jednom trenutku i ne treba mu dati konstitutivan učinak

Ukoliko bi uzeli kao ispravnim odluku da je RH nastala u svibnju 92' pravna posljedica toga bila bi da se u Vukovaru
vodio građanski rat što znači primjenu posve drugih pravila MP, koja su puno više sužena i ograničena.

S druge strane, činjenicom da je RH nastala 8.10.1991., to obuhvaća period Vukovara, čime čini mogućim
primjenjivanje svih pravila međunarodnih oružanih sukoba.

DEKLERATORAN = konstatira postojanje države

= konstatira pravni učinak postanka novog pravnog subjekta, jer nova država postaje subjektom MP automatski im su
se ipunila 3 elementa (činjenice na koje MP veže tu pravnu posljedicu)

Pitanje : Što znači RETROAKTIVNO?

= bez obzira na to kad priznanje bilo dano, ono djeluje unazad od momenta kad je država nastala odnosno
efektivno objedinila sva tri elementa

RH je nastala 8.10.1991., u lipnju nas priznaje SLO, u svibnju UN, SAD, sve do 2003. kad nas priznaje Irak.
= priznanje svake te države djeluje unazad od 8.10. 1991. i priznaju nas OD TAD!

Za razliku od drugih subjekata npr. MO kod kojih sa sigurnošću znamo kad su nastali (kad stupi ak na snagu), kod
država to baš nije lako točno znat.
= MP u pravili posluša kaj država kaže

I tu je jedan zanimljiv primjer koji se dogodio kod nas.

Naime, 25. lipnja 1991. i mi i SLO proglašavamo neovisnost. U pokušaju da se izbjegne rat kažu nam pričekajte 3 mj. s
tim proglašenjem i nek bude Jugoslavija još 3 mjeseca kao da se dogovrimo. Teku ta tri mjeseca moratorija bez nekih
pozitivnih rezultata i 8.10.1991. proglašavao neovisnost.

Mi smo kao datum neovisnosti uzeli 8.10., s druge strane SLO je uzela 25.6.

Pitanje: tko je u pravu, koji je datum točan?

Odgovor na ovo pitanje ovisi o pravnom shvaćanju moratorija.

SLO: oni kažu = mi smo 25.6. donijeli odluku i ta odluka ima učinak. Moratorij je samo suspendirao učinak te odluke
i prestankom moratorija, učinak odluke postoji opet.

RH : mi kažemo = mi smo 25. 6. donijeli odluku, ali moratorij je suspendirao tu odluku pa nema efektiviteta do isteka

moratorija jer u tih 3 mjeseca nije bilo nezavisne vlasti (i dalje je bila Jugoslavija) i istekom moratorija ima
efektiviteta

68
VRSTE PRIZNANJA : - IZRIJEKOM
- KONKLUDENTNO

VAŽNO: OBA IMAJU ISTI UČINAK!

A) IZRIJEKOM

- priznanje se često daje izrijekom

Kak to ide?

MVP jedne države (RH) šalje diplomatsku notu MVP druge nove nepriznate države u kojoj iskazuje svoju volju da
prizna tu državu, ima s njom međunarodne odnose...

= dakle to je jedan pisani dokuent koji jedna država šalje drugoj

– u svečanom obliku, napose ugovorom ili još svečanije – na međunarodnoj konferenciji ili u krilu neke MO

B) KONKLUDENTNO

= nekim činom, nečim što će država učiniti čime će priznati drugu državu, bez tog formalnog akta

- daje se konkludentnim činom iz kojeg se vidi nakana priznanja

Kaj se radi:

> sklapanje DVOSTRANOG (BILATERALNOG) ugovra s novom nepriznatom državom

Primjer: kak smo mi priznali CG

Par mjeseci prije osamostaljenja CG sklopili smo međunarodni ugovor s tim da će on stupiti na snagu kad se CG
osamostali.
= konkludentno priznanje unaprijed

Pitanje: Ako bi Srbija s Kosovom sklopila međunarodni bilateralni ugovor znači li to automatski da se radi o
konkludentnom priznanju?

= DA AKO SU SKLOPILE UGOVOR U ZNAČAJU DRŽAVE!

Znači ako bi ugovor glasio Republika Srbija i Republika Kosovo, međutim Srbija takve ugovore ne tuamči kao da je
sklopila sa Republikom Kosovo nego ugovor s ustanicima.

Pitanje : Što ako bi Kosovo postalo stranka nekog međunarodnog ugovora npr. Ženevskih konvencija – znači li to da
su sve države stranke primitkom Kosova u krug konkludentno priznale Kosovo?

= NE! Vrijedi samo za BILATERALNE

Zašto? = pa iz nekih pragmatičnih razloga MP, jer kad bi to tak bilo vjv bi puno važnih međ. ugovora trpjelo il nebi
htjele potpisat, il bi izlazile i sl.

> nakana priznanja ne presumira kada neka država sudjeluje zajedno s nepriznatom na nekoj konferenciji ili
mnogostranom ugovoru (Srbija i Kosovo na nekom summitu)
69
VAŽNO : DA JE BILATERALNI UGOVOR KOJE SKLAPAJU FORMALNO 2 DRŽAVE!

Pitanje : Što je s ulaskom u MO?

Npr. popusti kineski i ruski veto i Kosovo bude primljeno u UN. Znači li to da su Srbija, Španjolska i dr. automatski
konkludentno priznale Kosovo?

= NE, ALI NIJE POTPUNO NE!

Značit će konkludentno priznanje za one države koje su glasale ZA ulazak, za ove druge koje nisu ne znači i one i dalje
nisu priznale.

> zasnivanje STALNIH diplomatskih odnosa

= bitno je da se radi o stalnom zasnivanju, znači ne da država prima diplomatske predstavnike nešto privremeno da
pregovaraju o neče, i sl.

npr. otvaranje srpske ambasade u Prištini bi bilo

> konzularni odnosi

- ovdje postoje određene razlika

VAŽNO : treba se naglasiti da konzuli nemaju politički značaj diplomata, oni ne zastupaju državu, već zastupaju
samo njene INTERESE

Razlika :

A) ako bi Srbija poslala svog konzula na Kosovo i Kosovo ga primi to ne znači konkludentno priznanje Kosova od
strane Srbije

B) ALI ako bi Srbija primila konzula Kosova kod sebe to bi značilo konkludentno priznanje

Koji je ratio? = MP nastoji biti pragmatičan ?? tu trebaš dodat zašto

= i ovo je pravilo običajnog prava

Pitanje : Kakvo još može biti priznanje?

= > de iure > BEZUVJETNO > individualno
> de facto > UVJETNO > kolektivno

70
> de iure = takva su u pravilu danas, znači ona su: 1. stalna i potpuna
2. dekleratorna
3. retroaktivna = računa se od dana kad je nastala
4. neopozivo – ne može se opozvati ni onda kad država ne ispuni
neke obveze koje je rekla da bude kad su ju
priznavali
= možeš prekinut dipl. odnose, zaratit,
ALI ne da više ne priznaješ postojanje !

> de facto = ova su nekad postojala i služila su kao mogućnost da država privremeno prizna neku državu, ili samo u
odnosu na nešto prizna i sl.
1. privremena
2. ograničena na neke odnose
3. bila su OPOZIVA! (jer 1.)
- danas se izobičava

> individualno = jedna država pošalje notu, konkludentno prizna (npr. nas Sveta Stolica)
> kolektivno = više država ili MO (npr. mi smo priznati 15. siječnja od strane svih država tadašnje EZ)

> BEZUVJETNO = logično

> UVJETNO = ako ispunite sljedeće uvjete

= pojedine države, ili MO mogu utvrditi vlastite kriterije za priznanje pojedine države

Pitanje: jel naše kolektivno priznanje bilo bezuvjetno ili uvjetno?

Kad se raspadala Jugoslavija Europska zajednica je usvojila Deklaraciju o Smjernicama za priznavanje novi država u
Istočnoj Europi i Sovjetskom Savezu i postavili neke UVJETE:

1. prihvaćanje obveza iz Povelje UN ( napomena: Povelja je međ. ugovor inter partes )

= ovo je bio jedan politički uvjet
Prihvatite iako pravno ne morate.

2. prihvaćanje Završnog akta KESS-a (današnji OESS)

= ovo je bila ista stvar : 1. nismo bili članica
2. taj Završni akt uopće nije međ. ugovor nego gentlman's agreement dakle
ni za članice NIJE OBAVEZAN!

3. prihvaćanje Pariške povelje za novu Europu

= EZ je tim htjela toj povelji dat na značaju jer je tad tek nastala

4. ne mijenjanje granica silom – da poštuje nepovredivost svih granica koje se mogu mijenjati samo
miroljubivim sredstvima i zajedničkim sporazumom
5. poštivanje prava manjina – jamči prava etničkih i nacionalnih skupina i manjina
6. obveze kontrole nuklearnog oružanja i razoružanje (to je više za SSSR) - da prihvaća sve mjerodavne obveze
o razožuranju i neširenju nuklearnog oružja kao i o sigurnosti i regionalnoj stabilnosti

71
 7. da se obveže da sporazumno rješava (tamo gdje je to primjereno arbitražom) sva pitanja sukcesije država i
regionalne sporove

 i kad su ustanovili da smo sve to ispunili došlo je do kolektivnog priznanja! jeej

-----------------------------

Postupak za ocjenjivanje ispunjavanja utvrđenih uvjeta i zadavanja priznanja

Kad je EZ odlučila priznat jugoslavenske republike koje su ispunjavale uvjete od gore rekle su da te države ako žele
priznanje moraju izjaviti:

1. da žele biti priznate kao neovisne

2. da prihvaćaju obveze predviđene u smjernicama koje su istog dana ministri utvrdili za priznavanje novih
država u Istočnoj Europi i SSSR-u
3. da prihvaćaju odredbe iz nacrta Konvencije o kojoj je tada raspravljala Konferencija o Jugoslaviji; posebno
odredbe 2. poglavlja o pravima čovjeka i nacionalnih i etničkih skupina
4. da nastave podržavati:
> napore glavnog tajnika i Vijeća sigurnosti UN-a
> nastavak Konferencije o Jugoslaviji

- preko predsjednika Konferencije o Jugoslaviji države koje su to htjele trebaju obavijestiti Arbitražnu komisiju

 uz sve ovo tražilo se još:

> priznanje ustavnih i političkih jamstava kojima se potvrđuje da neće teritorijalno pretendirat prema susjedima i
da prema njima neće vodit neprijateljsku propagandu
> da neće upotrebljavat nazivlje koje upućuje na teritorijalne pretenzije

- BIH, mi, SLO, Makedonci podnijeli; Srba i CG ne jer su vršili agresiju i htjeli uvjerit svijet da postoji Juga i dalje i 92'
osnovali SRJ i htjeli natjerat ostale da im se pridruže i da joj se prizna kontinuitet sa SFRJ i budu jedini nasljednik

Arbitražna komisija je donijela mišljenja kojima je utvrdila da SLO i Mak ispunjavaju uvjete, BIH nije bilo sigurno pa su
proveli referendum na kojem se većina izjasnila za neovisnost države i priznali ih i primili u UN.

-----------------------

* jedno mišljenje :  primjer preuranjenog priznanja jer nismo ispunili zaštitu manjina
* RH
- Komisija utvrdila da ispunjava sve uvjete osim da Ustavni zakon o ljudskim pravima i pravima manjina ne sadržava sve
komponente Nacrta Konvencije – što se tiče manjina. Mi smo to odma popravili i primljeni smo u europsku zajednicu 15.1.1992.

Pitanje: tko uređuje jesu li ispunjeni uvjeti?

= onaj tko ih je dao – čak i ako je posve očito da je država ispunila uvjete, a kažu da nije jel to kršenje MP?
-> NE! PRIZNANJE JE UVIJEK DOBROVOLJNI ČIN!

presumptio iuris et de iure = uvjeti nisu ispunjeni dok on ne kaže da jesu; procjena dal je uvjet nastupio je uvijek na
strani države koja je dala uvjet

----------------------
* slobodan akt – kad bi postojala obveza priznavanja, sve države koje ne bi priznale bi kršile MP i počinile
međunarodni delikt
= većina pisaca se slaže da je priznanje diskrecijsko pravo svake države, pa ne priznanje nije povreda prava

72
------------------------------

Pitanje: a kaj ak država ispunjava, priznaju je i onda prestane, jel može opozvat priznanje?
= NE!

Primjer nekih neobičnih uvjeta:

> Makedonija – Grčka se protivila njihovom nazivu, pa je jedan od uvjeta bio da može bit priznata ak će se zvat
FYROM; čak su morali promjenit zastavu i grb

Kad smo kod Makedonije isto jedan zanimljiv primjer :

Makedonija se u jednom trenutku odlučila priznat Republiku Kinu na Tajvanu (ne Republiku Kinu u Pekingu) i ta koju
je priznala nit je bila članica UN-a, nit se sama smatrala državom.
Međutim, Makedonija se premišja i povlači priznanje te uspsotavlja odnose s ovom u Pekingu.

Kak je ona to mogla?

= smatra se da do priznanja nije ni došlo jer se Tajvan sam ne smatra državom, pa su oni kao priznali subjekt koji
zapravo nije država i niš se nije s tim dogodilo

Vlada na Tajvanu premda je održavala raznovrse odnose s mnogim državama, nije željela da Tajvan bude priznat kao
samostalna država.
Naime, ta se vlada smatrala jedinom legitimnom vladom cjelokupne Kine. Tek se u najnovije vrijeme Tajvan nastoji
izboriti za priznanje statusa države i želi ući u UN.

Pri tome nailazi na otpor vlade Narodne Republike Kine, koja sebe također smatra jedinom legitimnom vladom cijele
Kine, a Tajvan drži dijelom kineskog područja.

Primjer : državi se daje priznanje, a ona ga ne želi

U slučaju bivše Jugoslavije pojavilo je vrlo važno pitanje dal se tamo radilo o odcjepljenju ili o raspadu?

I tu je Badinterova komisija dala vrlo važna pravna mišljenja da se nije radilo o odcjepljenju već o raspadu što je u
pravnom smislu značilo da nema kontinuiteta državnosti već nastaju nove države.

Raspadom Jugoslavije tako su dakle nastale : RH, SLO, Makedonija, BIH i SR Jugoslacija međutim SR Jugoslavije nije
željela to prihvati i rekli su mi nismo nova država, pretendirala je na kontinuitet SFRJ.

Pitanje: Kako to država nastaje?

2 NAČINA: - ORIGINARNI
- DERIVATIVNI

ORIGINARNI = slučaj kad država nastaje na nenaseljenom području tj. na kojem nikad nije bilo države (ničije
područje)

73
DERIVATIVNI = kad država nastaje na području koje je pripadalo nekoj državi

4 načina:

1. ODCJEPLJENJE
2. RASPAD
3. UJEDINJENJE
4. DEKOLONIZACIJA

5. * neki kao navode odluka UN (Palestina/Izrael)

VAŽNO: pojmovi originarni i derivativni spominjat će se također u lekciji – stjecanje područja pa to treba pripazit da
se ne miješa

= u tom kasnijem kontekstu govorimo o stjecanju područja koja je ili nije nikom pripadalo prije; ali područje stječe
država (koja dakle već postoji)

-------------------
> o originarnom postanku države se govori tada kad se država osnovala uz prekid dotadašnjeg pravnog poretka tj.
tako da se nisu poštivala ustavna pravila one države ili onih država kojih su elementi (područja) ušli u novu državu

---------------

 ORIGINARNI

- danas je praktično nemoguć; sav podoban prostor (= prirodni komad kopna s eventualnim akcesorijima) danas je :
=> ili podijeljen između država
=> ili ak nije, onda je internacionaliziran (npr. Ugovor o Antartiku) na način da ne pripada nikom

ALI nije terra nulius iliti nitko ga ne može originarno steć!

To bi bilo moguće u nekom paralelnom svijetu da se npr. usred oceana nastane neki otok i da se onda ljudi na njemu
nastane i osnuju državu.

Pitanje: Zašto Liberland nije država?

= osnovni razlog: područje između 2 države nije ničije područje (ono nije terra nulius!)

- ak se ti sporiš sa susjedom oko neke međe, nemre doć treća osoba i reć e sad je to moje, ista je stvar

Primjer povijesnog nastanka :

> Liberija – to je bio jedan rijetkih dijelova Afrike u 19. st. koji nije bio koloniziran; i onda je dana mogućnost
robovima da se vrate u Afriku i da si tamo osnuju državu

 DERIVATIVNI

= rekli smo dakle : kad država nastaje na području koje je pripadalo nekoj državi

1. ODCJEPLJENJE

Primjeri: Kosovo od Srbije, CG od Srbije, J Sudan od Sudana

74
  znači imaš jednu državu (A) i jedan dio te države (B) se ili mirnim putem (ko CG) ili kao posljedica rata otcjepi
i formira novu državu, ujedini ona 3 elementa, dobije priznanja i postane samostalna.

Koji je point? = ovaj dio (A) od kojeg B otcjepio = kontinuitet te države ostaje, ona ostaje stranka ugovora,
članica organizacija...

= B dio kreće svoj život ispočetka

zadržava kontinuitet

B ide ispočetka

Pitanje : zašto A zadržava kontinuitet?

= nisu granice element, nego teritorij = promjena granica neće utjecat na državnost !

2. RASPAD

=> kod raspada imamo jednu državu koja je zapravo država svojih jedinica (republika, pokrajina kak god se zovu),
dakle jedna složena država

Pitanje : kaj taj raspad znači?

= to znači da raspadom, središnja vlast više nema utjecaj na ostale dijelove i nastaju nove države

 NEMA KONTINUITETA DRŽAVNOSTI!

- ovdje niti jedna sljednica ne zadržava kontinuitet, nego sve nastale države moraju ponovno ući u MO,
ugovore, diplomatske donose, traže priznanje...

= RASPAD JE UJEDNO NAČIN NASTANKA DRŽAVE I NAČIN PRESTANKA DRŽAVE!

Primjeri: A-Ug., SSSR, Jugoslavija, Čehoslovačka

3. UJEDINJENJE

- do ujedinjenja može doći mirnim putem, debelacijom, kak god, ujedine se i postanu jedna država

Pravna posljedica : slično raspadu = istovremeno je način nastanka i način prestanka države
> nastaje nova = sastavljena
> država prednica prestaje = ove dve male više ne postoje

= ta jedna kaj nastane počinje ISPOČETKA – ona je nov subjekt, nova država ALI IPAK ak su obje bile stranke nekog
ugovora ili članice u nekoj MO, vrlo lako će nastaviti biti stranka tj. članica

Primjeri:
75
> Njemačka = što se tiče 'ujedinjenja' 89' TO NIJE BILO UJEDINJENJE!
- to je samo bila jednostrana odluka I da se pripoji SRNJ = ona nije prestala postojati, samo je pripojila
područje

O ujedinjenju Njemačke možemo govoriti samo u kontekstu 19. st. kad su se njemačke državice ujedinile u Njemačko
Carstvo.

> osnivanje Ujedinjene Arapske Republike – ujedinjejne Sirije i Egipta

= ugl oni se ujedinjuju i pošto su obje države prije tog ujedinjenja bile članice UN samo su dve table zamjenile s
jednom, to nije dugo trajalo i ponovno se razdvajaju na Siriju i Egipat (pravno dolazi do raspada)
Ali oni npr. nisu išli sve ispočetka nego su samo sačuvali pločice i ko da se niš nije ni dogodilo.

4. DEKOLONIZACIJA

= oslobođenje od kolonijalnih vlasti u Latinskoj Americi, na području Afrike, Pacifika, JI Azije

- time nastaju nove države (slično ko sa otcjepljenjem) i počinju ispočetka

 ovo treba povezat sa pričom o derivativnom nastanku kod sukcesije!

5. * kao neki smatraju da ima još jedan = ODLUKA UN-a

> primjer Izrael – Rezolucija kojom je bilo predviđeno osnivanje Palestine i Izraela

Pitanje: jel Izrael nastao tom rezolucijom ili načelom efektiviteta i nekom dekolonizacijom u širem smislu riječi
(to je bio britanski mandat nakon 1. svj. rata)

POSLJEDICA NASTANKA DRŽAVE : aktiviraju se TEMELJNA PRAVA!

Napomena: ovo kratko je sad samo Lapaš predavanje/uvod u to pa nakon tog knjiga

TEMELJNA PRAVA
- po uzoru na koncept škole prirodnog prava (koja je uvela koncept temeljnih ljudskih prava)

= prava koja NISU STEČENA! - kao što čovjek samim nastankon dobiva neka prava, isto je sa državom to su neka
prava koja ona ne mora stjecat, dobiva ih činom nastanka kao subjekta

5 temeljnih prava : 1. pravo na opstanak

2. pravo na suverenost
3. pravo na jednakost
4. pravo na međunarodni saobraćaj
5. pravo na štovanje

1. Pravo na opstanak

= iliti pravo na samoobranu

76
čl. 51. Povelje : ništa ne dira na pravo država na individualnu ili kolektivnu obranu

- deklertorna objava

2. Pravo na suverenost

= najviša vrhovna vlast prema unutra i prema van; pravo svakog naroda da odabere političko ustrojstvo, bira svoju
vlast...

Derivacija suverenosti : ~ suverena jednakost – ne mogu biti podvrgnuti sudbenosti niti jedne druge vlasti
~ prirodna bogatstva
~ u pitanja isključive unutarnje nadležnosti se nitko nema pravo mješat

3. Pravo na jednakost

= jednakost koja se temelji iz Ustava, jednakost pred pravom

- nije faktična jednakost (viši, niži...) = to niš ne utječe na pravnu jednakost

4. Pravo na međunarodni saobraćaj

* saobraćaj - pojam koji je širi od pojma promet

= obuhvaća sve veze, svu komunikaciju između država, uključuje i promet, ali i diplomatske veze,
kulturne, sportske...

- svaka država ima pravo održavat saobraćaj sa svi državam koje to žele s njom  NEMA DUŽNOSTI!
(nema pozitivne obveze činjenja)

ALI postoji dužnost : dužnost je u tome da država ne smije prijećiti treće da održavaju saobraćaj (npr. Srbija da prijeći

RH i Kosovo)

5. Pravo na štovanje

= dužnost da poštuju druge države : njihove organe vlasti, njhove simbole tj. njihovo dostojanstvo

 sva ova prava kodificirana su u Deklaraciji sedam načela 1970.

= jedan od najvažnijih dokumenata

- formalno neobvezujuća rezolucija kojom se htjelo popisati temeljna prava država koja su se razvila u proteklih
25 godina UN => i tak smo dobili 5 prava u 7 načela

VAŽNO:

1. NEMA HIJERARHIJE! = ni jedno pravo nije važnije od drugog i nema neku prednost
2. u slučaju sumnje vrijedi presumpcija u prilog postojanja tog prava

77
 3. prava se ne mogu trajno i nepovratno otuđit
- kad bi se to moglo država bi prestala postojat
4. prava se ne suspendiraju čak ni za vrijeme rata (malo idealistički jel)

-------------------------------------------------------------------------------
TEMELJNA PRAVA DRŽAVA
Međusobni odnosi država (s pravnog gledišta) = mnoštvo međusobnih prava i dužnosti, tako da svakom pravu jedne
države odgovara dužnost druge ili više država.

Razlikovanje prava:

A) apsolutna, temeljna (prvobitna) prava

B) izvedena, stečena rava

Temeljna prava
= ona koja pripadaju nekoj državi po samoj činjenici njena postojanja, bez posebnog ugovora ili drugog izvora
nastanka tih prava

Nastanak

- pojam temeljnih prava nastao je u školi prirodnog prava

= škola prirodnog prava je razvila teoriju priordnih temeljnih prava država i na njima izgradila čitav sustav MP

Kaj su rekli:

Škola prirodnog prava nastojala je protumačiti položaj država slično kao i položaj pojedinca. Sukladno tome,
države također imaju svoja prirođena prava, koja su tu od početka, pa ih ne treba posebno priznati.

Varijacije tih temeljnih prava

A) temeljna prava u okviru samog objektivnog prava

> Wolf : državi i njenim pravima suprotstavljao je međunarodnu zajednicu, ali i dužnosti prema drugim državama

B) temeljna prava uzdignuta iznad samog objektivnog prava

> Vattel : Svaka je država sama sudac svojeg vladanja. Htjeti prosuditi njezin postupak znači povrijediti njezinu
slobodu.

- Vattel je time otvorio vrata samovolji ratovanja, nepoštivanju ugovora, pozivanju na pravo nužde itd. iako to
vjerojatno nije želio

Nestankom škole nastaje stanovita promjena u gledanju na temeljna prava, a javlja se kritika i protivljene, tako da
mnogi odbacuju temeljna prava.

78
U novije doba, opet se javlja ta teorija, kao posljedica pokušaja stvaranja čvršće organizacije međ. zajednice i
kodifikacije normi MP.

Za nju postoji niz predradnja, nacrta deklaracija o temeljnim pravima država.

Njihov stariji prethodnik je Deklaracija MP koju je 1792. izradio opat Gregoire na poziv francuskog Konventa, ali ona
nije bila prihvaćena.

Takve su deklaracije izradili:

- Kongrs mira u Budimpešti (1896.)

- Američki institut za MP (1916.)
- Međunarodna pravna unija (1919.)
- Institut za MP (1921.)
- Interparlamentarna unija (1928.)
- Deklaracija velikih načela MP (Alejandro Alvarez – značajna je)

To su sve samo nacrti, a nisu sami po sebi pozitivno pravo, no njihov sadržaj ugl odgovara postojećem pozitivnom p.

Partikularno pozitivno pravo sadržavaju:

- Konvencija Sedme panameričke konferencije u Montevideu o pravima i dužnostima država

- akt Međuameričke konferencije o problemima rata i mira
- Povelja Organizacije američkih država

Završni akt Konferencije o sigurnsoti i suradnji u Europi, iako nije međunarodni ugovor, pa sam ne stvara pozitivno
pravo, ponavlja mnoga temeljna prava i dužnosti država iz Povelje UN i regionalnih dokumenata.

 izjave o koegzistenciji

- mnoge izjave spominju temeljna prava

Tako '5 načela' kako su nabrojena u izjavama Ču En-laj – Nehru i Ču En-laj – U Nu spominju:

o uzajamno poštovanje teritorijalne cjelovitosti i suverenosti

o nenapadanje
o nemiješanje u unutarnje poslove drugih zemalja
o ravnopravnost i uzjamnu korist
o miroljubivu koegzistenciju

Širi krug država sudjelovao je u izradi 10 načela sadržanih u deklaraciji o unaprjeđenju svjetskog mira i suradnje,
prihvaćenoj na Konferenciji azijskih i afričkih zemalja u Bandungu.

Kodifikacija temeljnih načela o pravima i dužnostima država pokrenuta je u UN početkom 60'ih.

Poticaj za rad dala je Opća skupština UN-a.

Razmatrajući rad Komisije za MP polako se dolazilo do uvjerenje da pažnju treba usmjeriti na temeljna pitanja MP u
svjetlu iskustva s Poveljom UN, napose s obzirom na pridolazak novih zemalja u kolo međunarodne zajednice.

Opća skuština je zaključila da u svojoj sredini razmotri načela MP o prijateljskim odnosima i suradnji između država u
skladu s Poveljom UN.

 ta je rasprava povedena na sljedećem zasjedanju Opće skupštine u Odboru za pravna pitanja (Šesti odbor) i tamo
je sastavljen popis sedam načela o kojima će raspravljati u tijeku idućih zasjedanja :

79
 1. načelo da se države u svojim međunarodnim odnosima moraju suzdržavati od prijetnje silom ili upotrebe
sile, koje su uperene protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti bilo koje države ili su na bilo koji
način nespojive s ciljevima UN
2. načelo da države moraju rješavati svoje međunarodne sporove mirnim sredstvima, na takav način da ne
ugroze međunarodni mir, sigurnost i pravdu
3. dužnost da se, u skladu s Poveljom, ne intervenira u poslove unutrašnje nadležnosti bilo koje države
4. dužnost država da međusobno surađuju u skladu s Poveljom
5. načelo ravnopravnosti i samoodređenja naroda
6. načelo suverene jednakosti država
7. načelo da države moraju u dobroj vjeri ispunjavati svoje obveze prihvaćene u skladu s Poveljom

Temeljna misao postavljenog zadatka je bila da se razrade pravila u skladu s Poveljom UN-a. Zato je nacrtu sedam
načela dodana opća primjedba da se ništa u njemu ne smije tumačiti kao da na bilo koji način dira u odredbe
Povelje ili u prava i dužnosti država članica prema Povelji ili u prava naroda prema Povelji, imajući pritom na umu
razradu tih prava u samom nacrtu.

Rad Opće skupština završen je prihvaćanjem Deklaracije o načelima međunarodnog prava o prijateljskim odnosima i
suradnji između država u skladu s Poveljom UN (kraće: Deklaracija sedam načela) – 24.10.1970.

Mnogo brže izrađen je i prihvaćen drugi važan akt = Povelja o ekonomskim pravima i dužnostima država

- rad je potaknut na III. Konferenciji za trgovinu i razvoj, a konkretan oblik je dobio na 6. izv. zasjedanju Opće
skupštine, na kojem je izrađen prvi nacrt, tako da je već 12.12. 1974. Opća skupština izglasala Povelju

Temeljni elementi međunaronih gospodarskih odnosa:

1) suverenost
2) teritorijalna cjelovitost
3) politička neovisnost
4) suverena jednakost
5) zabrana agresije
6) neintervencija
7) miroljubiva koegzistencija
8) pravo naroda na samoodređenje
... (i dr. načela iz Deklaracije sedam načela)

U dispozitivnom dijelu nalaze se odredbe o:

> pravu izbora vlastitog političkog i gospodarskog sustava
> suverenosti nad prirodnim bogatstvima
> pravu na uključivanje u međ. trgovinu
> pravnoj jednakosti

Nikako se ne smije dopustiti konstrukcija temeljnih prava kao apsolutnih u tom smislu da stoje izvan prava ili nad
pravom. Mi njih proučavamo kao pravni pojam, a svaki pravni pojam je sazdan na odnosnim normama koje ga
određuju, odnosno podvrgnut pravnim normama koje ga određuju i samim tim određivanjem ograničavaju.

Značajke temeljnih prava:

80
 a) nema stupnjevanja – proizlazi iz samog načela jednakosti država
(polusuverenost nije suvernost;  s tog gledišta je sovjetsko učenje o ograničenoj suverenosti
neprihvatljivo)
b) u slučaju sumnje, predmnjeva govori u prilog tumačenja koje se slaže s temeljnim pravima
c) temeljna prava se ne mogu konačno i neopozivo otuđiti

d) Ne može se prihvatiti mišljenje da se primjena temeljnih prava obustavlja (suspendira) za vrijeme rata.
Temeljna prava na snazi su i u ratu, a tek neki elementi njihova sadržaja vrijede samo u doba mira.
Primjerice, i u ratu priznaju stranke međusobnu primjenu prava samoodržanja, održavaju pravila koja se
nadovezuju na pravo na štovanje, a isto tako ostaje netaknuto pravo neovisnosti i pravo jednakosti.

Pisci se razilaze u navođenju temeljnih prava, neki ih svode na 2, 3 ili 5.

M. Novaković smatra suverenost osnovom svih tih prava.

Iz nje izvodi pravo obrane i pravo na neovisnost, a sva ostala se mogu podvest pod ta dva.

Zajedno s ostalim piscima obrađujemo 5 prava (načela) i u okviru njih obrađuje se većina sadržaja Deklaracije sedam
načela.

1) pravo na opstanak (samoodržanje)

2) pravo na neovisnost (suverenost)
3) pravo na jednakost
4) pravo na međunarodni saobraćaj
5) pravo na štovanje

 Pravo na opstanak (samoodržanje)

1. Svaka država ima pravo postojanja i pravo braniti svoj opstanak i teritorijalnu cjelovitost.

Druge države imaju dužnost poštivati to pravo i sprječavati da se njihovo područje upotrijebi za pripremanje
ili izvođenje djela protiv opstanka i neovisnosti bilo koje države.

2. Zabranjena je agresija.

3. Država ima pravo samoobrane i pripremanja sredstava za obranu.

- pravo individualne i kolektivne samoobrane priznato je Poveljom UN-a
- vremenski je ograničeno do časa kad obranu mira i sigurnosti preuzme UN  tad prestaje i potreba
samoobrane, koja se stapa s kolektivnom akcijom UN ako je ona potrebna
- o upotrebi prava samoobrane treba odmah obavijestiti Vijeće sigurnosti

Pravo na opstanak ne opravdava akciju države da štiti i održava svoj opstanak nezakonitim činima protiv nedužnih i
miroljubivih država. (Deklaracija Američkog instituta za MP)

- pravo samoobrane radi samoodržanja dopušta i one čine koji su inače zabranjeni
 zato je dopušten obrambeni rat čak i u sustavu UN, kao i različite mjere samopomoći tj. povrede MP

81
 zaštićenih interesa druge države, kao odgovor na protupravni čin te druge države

- međutim te odredbe se ne smiju tumačiti kao da proširuju ili umanjuju domašaj odredaba Povelje koje
dopuštaju upotrebu sile (Deklaracija sedam načela)

 Pravo na neovisnost (suverenost)

= jedan od temelja MP

Razvoj

- formulirao je u 16. st. Jean Bodin

Pojam suverenosti pojavio se na određenom stupnju razvoja međunarodne zajednice, bolje rečeno u doba kada su
taj stupanj razvoja dosegle europske države s obzirom na svoje unutarnje uređenje i s obzirom na međusobne
(međunarodne) odnose.

Među ostalim, tom stupnju razvoja pridonijeli su :

> jačanje središnje državne vlasti
> stvaranje većih država
> širenje državne djelatnosti na širi krug odnosa među ljudima

U takvim prilikama znanost je mogla konstatirati postojnje država koje su se otresle nekih spona vezanosti, koliko u
unutarnjem poretku, toliko i prema van tj. prema ostalim državama. (i to prema van mi promatramo)

U daljenjem razvoju međunarodnih odnosa došlo je do izgradnje pojma podijeljene suverenosti i polusuvrenosti.

Shvaćajući suverenost kao najvišu i ničim vezanu vlast, neki su pisci zaključili da uz postojanje suverenosti država i tak
dugo dok su one suverene ne može biti ni MP kao sustava pravila koje obvezuje države i kojima se države moraju
pokoravati.

Iz tog su se onda razvile dvije tvrdnje:

1) MP ne postoji
2) ili države nisu suverene jer su podvrgnute MP

Realnost je da je međunarodna zajednica sastavljena od država i da narodi žele da u svojoj državi budu samostalni
gospodari svojih sudbina. Moguće je samo ugovorno vezivanje država, a nikako podređivanje nekoj višoj vlasti.

Zato se sadašnji poredak ne može zamijeniti nekim drugim u kojem bi postojala neka naddržavna svjetska vlast.

Koliko god neke međunarodne organizacije odgovaraju potrebi suradnje među državama i makar se države teško ili
uopće ne mogu lišiti takve suradnje, sve se te organizacije – pa i one s nekim naddržavnim ovlastima njihovih organa
(npr. EU) – temelje na dobrovoljnom i u krajnosti otkazivom učlanjivanju.

 načelo suverene jednakosti

82
 - prihvaćeno Deklaracijom o općoj sigurnosti koja je usvojena na Moskovskoj konferenciji ministara vanjskih
poslova triju savezničkih velesila
- jedan od temelja buduće opće međunarodne organizacije (stavljeno na prvo mjesto među načelima Povelje
UN-a)

Politička neovisnost Lige naroda bila je zaštićena protiv svakog oblika vanjskog napada.

U Povelji UN-a to jamstvo je prošireno na sve države i na svaku upotrebu sile ili prijetnju silom koje su uperene
protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti bilo koje države ili su na bilo koji način nespojive s ciljevima UN.

Povelja time štiti neovisnost svake države, pa i onih koje nisu članice UN.

To je načelo Povelje u Deklaraciji sedam načela razrađeno na prvom mjestu.

S tim u vezi osuđuje se napadački rat kao zločin protiv mira i izriče se dužnost država da se uzdrže od propagande
agreisivnih ratova. Države su također dužne uzdržati se od organiziranja ili podupiranja organizacije bilo kakvih
oružanih snaga u svrhu nasrtaja na područje neke druge države.

Neovisnost obuhvaća:

1) pravo naroda svake države da određuje i mijenja svoje ustavno uređenje po svojoj volji
2) da sklapa ugovore s drugim državama
3) da na svojem području provodi isključivu vlast i sudbenost nad osobama i stvarima
(teritorijalno vrhovništvo; *izuzeci: međunarodne služnosti, slučajevi tzv. eksteritorijalnosti)

+ Opća skupština UN, a i Deklaracija sedam načela naglašava :

4) svaka država ima pravo izabrati svoj sustav političkog, gospodarskog, društvenog i kulturnog života i poretka
i da je to pravo neotuđivo

U slučaju kada bi jedna država prijetila drugoj nekim zlom, ako druga ne bi na određeni način uredila neko pitanje
koje pripada u njezinu isključivu nadležnost govorimo o nedopuštenoj intervenciji i kršenju prava neovisnosti.

 to ne isključuje pravo na samopomoć u granicama MP

Razvoj ide dalje. On se ne zasutavlja samo na priznanju neovisnost onih naroda koji su već stvorili svoju državu.

 pravo na samoodređenje
- proklamirano za vrijeme Prvog svj. rata

o Atlantska povelja (1941.) – zajamčila je svakom narodu da izabere oblik vladavine po svojoj volji, a kao cilj
nesamoupravnim područjia stavila je njihovu samoupravu i neovisnost

- danas je to općepriznato načelo pozitivnog MP

o Opća skupština UN-a : pravo naroda na samoodređenje je pretpostavka za puno ostvarenje svih temeljnih

prava čovjeka i to pravo treba priznati svim narodima, a države koje upravljaju

83
 nesamoupravnim i starateljskim područjima trebaju olakšati ostvarenje prava na
samoodređenje narodima tih zemalja u skladu s načelima i duhom Povelje

Međutim u UN ističe se i potreba opće, univerzalne realizacije prava na samoodređenje.

Takvo stajalište potvrđeno je pri nastojanju za uspostavljanjem novih država na području bivših
federacija = SSSR, Jugoslavija, Čehoslovačka.

Europske i sve druge države to su svoje stajalište i u stvarnosti potvrdile, priznajući države koje su u tim
regijama nastale demokratski izraženom voljom stanovništva, te primanjem tih država u UN.

o Deklaracija sedam načela – dodaje da se njezine odredbe ne smiju tumačiti kao da ovlašćuju ili potiču bilo
kakvu djelatnost koja bi neku suverenu i neovisnu državu podijelila ili bilo kako
okrnjila njezinu teritorijalnu cjelovitost ili političko jedinstvo, pri čemu se dodaje
vrlo važno pojašnjenje da se to odnosi na takve države koje se ponašaju u skladu s
načelom ravnopravnosti i samoodređenja naroda i koje imaju vladu koja
predstavlja sav narod svog područja bez obzira na razlike rase, vjere ili boje kože.

Nadalje se dodaje da se države moraju suzdržati od svake djelatnosti koja ima za cilj djelomično ili potpuno razbijanje
nacionalog jedinsrva i teritojalne cjelovitosti bilo koje države ili zemlje.

Pitanje: Kaj se sve izvodi iz prava na suverenost? => DERIVACIJE

1- pravo svake države da raspolaže svojim prirodnim bogatstvima

2- u poslovima međunarodnog sporazumijevanja ne može biti nadglasavanja

3- svaka država ima polje vlastite, domaće, isključive ili unutrašnje nadležnosti, u koje ne može nitko dirati, pa
ni organi bilo koje MO

4- država ne može biti podvrgnuta vlasti ili sudbenosti druge države

5- načelo neitervencije (nemiješanja)

1. Pravo svake države da raspolaže svojim prirodnim bogatstvima.

- izvodi se iz načela suverenosti i prava na samoodređenje

- posljedica dekolonizacije, UN su se izjasnili za suverenost svih naroda i nacija nad svojim prirodnim bogatstvima

Temeljni dokument: Rezolucija 1803 o trajnoj suverenosti nad prirodnim bogatstvima

- usvojena 1962. od strane Opće skupštine

 ovo pravo svih naroda na raspolaganje vlastitim prrodnim bogatsvima uneseno je i u oba Pakta o pravima
čovjeka (1966.)

2. U poslovima međunarodnog sporazumijevanja ne može biti nadglasavanja.

Nijedna država ne može biti vezana zaključkom na koji nije sama pristala.

 izuzeci

84
 - postoje i sve su češći, ALI izuzeci moraju biti izričito dogovoreni = pa i oni na kraju počivaju na privoli
(tj. države su pristale da u određeni slučajevima i za njih vrijede zaključci koji su stvoreni bez njihova
sudjelvoanja ili protiv njihova glasa)

Od Haških mirovnih konferencija sve se više uvodi pravilo da se na međunarodnim sastancima zaključci stvaraju
određenom većinom.

- ali to je samo stvar postupka u interesu ekspeditivnosti konferencija, jer sami zaključci (izrađeni ugovori)
obvezuju svaku državu tek po njezinoj privoli (potpisivanjem i ratifikacijom i dr.)

Dalje se pošlo u mnogim MO.

 Liga naroda – zadržano je načelo jednoglasnosti, ali s nekim ublaženjima (odsutnost i suzdržavanje od
glasanja ne uzimaju se u obzir, glasovi se stranaka u sporu ne računaju)
 UN – načelo jednoglasnoti je potpuno napušteno

3. Svaka država ima polje vlastite, domaće, isključive ili unutrašnje nadležnosti, u koje ne može nitko dirati, pa
ni organi bilo koje MO.

= tuv. domaine reserve, priznat i od Pakta Lige naroda, a danas od Povelje UN-a

* domaća nadležnost = obuhvaća one državne djelatnosti za koje državna nadležnost nije vezana MP

- opseg ovisi o MP i mijenja se prema njemu

Ako se međunarodniim ugovorom uredi neko pitanje iz domaće nadležnosti, država koja je njime vezana ne
može se pri primjen ili tumačenju toga ugovora pozvati na svoju isključivu nadležnost.

Osobito je važno da su međunarodnim ugovorima, drugim međ. dokumentima pa i međunarodnim običajnim

pravom, danas uređena mnogobrojna pitanja pravnog položaja i zaštite čovjeka, te se i u pogledu te najvažnije
materije za ljudsku osobu države više ne mogu pozivati na svoju isključivu nadležnost.

4. Država ne može biti podvrgnuta vlasti ili sudbenosti druge države.

+ Država ne može biti podvrgnuta stranim sudovima (par in parem non habet judicium)

ALI

može pristati na nadležnost stranog suda : > dobrovoljnim podvrgavanjem

(unaprijed ugovorom ili nakon tužbe)

ili > podnošenjem tužbe

Noviji razvoj ide u pravcu da se izuzeće od sudbenosti ne odnosi na slučajeve kada država nastupa kao trgovac,
odnosno gdje je riječ o poslovima privatnog gospodarenja.

U tom smislu razlikuju se djela i poslovi vršeni iure imperii (actes de souverainete) i takvi koji su vrđeni iure gestionis
(actes de gestion).
85
 5. Načelo neitervencije (nemiješanja)

- razvilo se kao reakcija protiv politike intervencije koju je provodila Sveta alijansa

Intervencija – silovito i samovoljno upletanje neke države u prilike druge države (djelovanje je bez privole odnosne
države)
Povijest:
Kada su 1902. Italija, Njemačka, Britansko Carstvo intervenirali u Venezueli mornaričkom blokadom, argentinski ministar vanjskih
poslova Drago obratio se vladi SAD-a iznijevši doktrinu kako se ne smije upotrijebiti sila da bi se utjerala privatnopravna
ugovorna potraživanja. (Calvova doktrina – prije njega ju je formulirao argentinski pisac MP Calvo)

Na II. Haškoj mirovnoj konferenciji 1907. to je načelo prihvaćeno u II. konvenciji koja je po predlagaču, delegatu SAD-a dobila
naziv Porterova (ili Drago-Porterova) konvencija.
= ugovornice se obvezuju kako neće pribjegavati oružanoj sili da bi se utjerali ugovorni dugovi koje bi vlada jedne države
dugovala podanicima druge države
- ALI to ne vrijedi ako dužnička država odbije ponuđenu arbitraću ili ako je prihvati pa onemogućuje sklapanje pristatne pogodbe
ili ne izvršava donesenu presudu

U sustavu Povelje UN upotreba sile potpuno je zabranjena (osim u samoobrani), pa nije dopuštena ni u slučajevima koje
dopušta Porterova doktrina.

Kada se 1966. u Havani sastalo 27 (neslužbenih) delegacija iz Latinske Amerike i osnovalo Organizaciju latinskoameričke
solidarnosti sa svrhom da pomažu revolucionarne oslobodilačke pokrete u Latinskoj Americi, Vijeće Organizacije američkih
država osudilo je tu konferenciju, a predstavnici 18 latinskoameričkih država uputili su predsjedniku Vijeća sigurnosti UN izjavu
da konferencija vrijeđa Povelju UN i rezoluciju Opće skupštine o nemiješanju u unutarnje poslove.

Komisija za MP u svoj je nacrt Kodeksa zločina protiv mira i sigurnosti čovječanstva uvrstila i zločin intervencije.
Intervencijom u unutrašnje ili vanjske poslove neke države smatra se poticanje subverzivnih ili terorističkiih djelatnosti,
pomaganje ili financiranje takvih djelatnosti, ili opskrba oružjem za njihovo izvođenje, čime se potkopava slobodno izvršavanje
suverenih prava te države.

- Opća skupština 65' usvaja : > Deklaraciju o nedopustivosti intervencije u unutrašnje poslove država i zaštiti
njihove nezavisnosti i suverenosti

= niti jedna država nema pravo izravno ili neizravno intervenirati u unutarnje ili
vanjske poslove druge države
- bilo oružanim mjerana ili nekim prisilnim mjerama na političkom ili
gospodarskom polju

- slični izrazi upotrijebljeni su u Deklaraciji sedam načela

 Monroeova doktrina

= zaštita prava na neovisnost je bila prvobitni cilj Monroeve doktrine

Izložio ju je predsjednik Monroe u poslanici Kongresu SAD 1823. i njome zauzeo stajalište :
> prema daljnjem širenju ruskog posjeda u S. Americi (Aljaska)
> prema opasnosti od intervencije europskih država u borbi protiv novih južnoameričkih država za svoje oslobođenje

86
Naglašava se pravo američkih država na netom stečenu slobodu, koju izvanameričke države ne smiju krnjiti.
One ne smiju osnivati kolonije na tlu Amerike i ne smiju se miješati u poslove američkih država.
- Monroeva doktrina je izražavala jednostrano stajalište SAD, pa kao takva nije obvezivala druge države

Pakt Lige naroda izrijekom je priznao da je Monroeva doktrina spojiva s njegovim načelima.

Povelja UN štiti neovisnost u pozitivnom i negativnom pravcu.

ALI Povelja dopušta intervenciju same organizacije UN kad je riječ o osiguranju mira. Ako miru prijeti velika
opasnost organizacija može djelovati usprkos priznanju kruga unutrašnje nadležnosti država članica.

 Pravo na jednakost

Usprkos faktičnoj nejednakosti država, velikih i malih, vojnički ili gospodarski jakih i slabih, načelo MP je da su države
pravno jednake.

Prava svake države ne ovise o njezinoj moći da njihovo korištenje osigura, nego se ona temelje na pukoj
činjenici njezina postojanja kao osobe MP. ( čl.6. Bogotske povelje)

Svaka država ima pravo na pravnu jednakost sa svakom drugom državom.

(čl.5. nacrta Deklaracije UN o pravima i dužnostima država iz 1949.)

Organizacija UN-a temelji se, među ostalim, na načelu suverene jednakosti svih svojih članova.

- načelo je uvršteno u načela miroljubive suradnje i dalje

razrađeno u Deklaraciji sedam načela

Države imaju jednaka prava i dužnosti i ravnopravni su članovi međunarodne zajednice, bez obzira na razlike
ekonomske, socijalne, političke ili dr. prirode.

Elementi suverene jednakosti:

1) pravna jednakost
2) dužnost poštovanja osobnosti dr. država
3) nepovredivost teritorijalne cjelovitosti i političke neovisnosti
4) pravo slobodnog izbora
5) pravo razvijanja političkog, socijalnog, ekonomskog i kulturnog sustava
6) dužnost država da potpuno i u dobroj vjeri izvršavaju svoje međunrodne obveze i žive u miru s drugim
državama

Načelo jednakosti postavlja predmnjevu u korist jednakosti uvijek kad ne postoji protivna posebna odredba.

Jednakost se često i napose ističe u međunarodnim ugovorima, na konferencijama i u MO.

> međunarodni ugovori

87
a) dvostrani = pri potpisivanju dvostranih ugovora ona dolazi do izražaja u jednakosti jezika i u alterniranju tj. svaka
se država spominje u svojem primjerku ugovora na prvom mjestu i potpisuje ga na prvom mjestu

b) višestrani = kad se navode imena država i stavljaju potpisi, uzima se abecedni red imena država (obično na
francuskom ili engleskom jeziku)

* može biti i drugačije : - pri potpisivanju akta Panameričke konferencije vukla se kocka da se utvrdi red potpisa
- u Općoj skupštini vuče se kocka koja će država prva glasati, a zatim se nastavlja abecednim

redom

* postoje i primjeri kad se pravila razlika u korist neke osobito važne države ili vrste osobito važnih država
- Povelju UN-a potpisivale su velevlasti prije ostaliih drćava
- SSSR je na prvom mjestu potpisao Dunavsku konvenciju iz 1948.

* ima primjera zapostavljanja zbog nižeg pravnog položaja neke stranke ugovora
- Bugarska je akte Haške konferencije iz 1899. potpisala kao posljednja, jer nije bila suverena država

- na mnogo važniji način očituje se načelo jednakosti u tome što glas svake države ima jednaku vrijednost

Problem

Ipak uz sve te pravne jednakosti, postoje velike razlike među državama koje se očituju u nejednakosti njihova prinosa
različitim teretima međunarodne zajednice.

 neki pisci govore o proporcionalnosti

- u MO te razlike se uzimaju u obzir zbog mogućnosti preuzimanja dužnosti i obveza

Dok se to u politički manje važnim organizacijama može riješiti bez većih problema, u najvažnijim organizacijama
dolazi i do težih zapleta zbog zahtjeva velikih država i osjetljivosti malih država.

Primjer:

o kriza zbog sastava Vijeća Lige naroda 1926. kad su Brazil, Kina, Perzija, Poljska i Španjolska tražile stalna
mjesta u Vijeću
o poseban slučaj pojave tog problema imamo kod UN (u posebnom položaju stalnih članica Vijeća sigurnosti
= Francuska, Kina, Ruska Federacija, Velika Britanija, SAD) koji dovodi u pitanje i samo postojanje prava na
jednakost u današanjoj međunarodnoj zajednici

 Pravo na međunarodni saobraćaj

= izraz slobode država, koje druge države ne smiju priječiti

Ono nema pozitivnog sadržaja u tom smislu što bi država mogla od druge države tražiti da s njom podržava bilo
kakav saobraćaj, diplomatski, prometni ili trgovinski.

Danas se doduše, ne događa kao u prošlosti da države ne bi htjele surađivati i sudjelovati u diplomatskim odnosima,
ali i suvremeno MP još uvijek sadržava odredbe koje se protive općenitoj i pozitivnoj primjeni prava na saobraćaj.

Države slobodno odlučuju hoće li priznati neku novu državu ili neku novu vladu, hoće li izmjenjivati s nekom državom
diplomatske konzule ili zastupnike.
Bilo je primjera (J. Amerika) da su države zbog nekog spora za dugi niz godina prekinule međusobne diplomatske
odnose, iako su bile u neposrednom susjedstvu.

88
Povijest:

Načelo o pravu na saobraćaj ostvareno je za vrijeme Lige naroda u nizu različitih pravila.

čl. 23. t e) Ligina Pakta, u sporazumima o slobodi prometa i tranzita, na kopnu, na rijekama i u zraku
Jedan od odsjeka Deklaracije sedam načela ističe dužnost država da, bez obzire na razlike političkog, ekonomskog i
društvenog uređenja, surađuju na raznim poljima međunarodnih odnosa, da bi se tako održali međunarodni mir i
sigurnost i unaprijedili ekonomska stabilnost i napredak, opće blagostanje nacija i međunarodna suradnja slobodna od
diskriminacije, utemeljene na rečenim razlikama.

Primjer :
= države bez morske obale imaju pravo služiti se morem i imaju slobodu tranzita do mora, tjesnaci koji spajaju
otvorena mora ne mogu biti zatvvoreni prometu makar pripadali teritorijalnom moru neke države itd.

ALI ne smiju branit trećima da ostvaruju pravo na međunarodni saobraćaj!!!

 Pravo na štovanje

= pravilo MP koje obvezuje države da štuju čast drugih država

Ta obveza nalaže uzdržavanje od različitih čina koji bi iskazivali preziranje ili omalovažavanje vlade, naroda
ili organa dr. država.

+ zapostavljanje (diskriminacija) na štetu neke države ili njezinih državljana znači povredu prava na štovanje

MP štiti taj moralni integritet država s obzirom na:

a) njihovo područje – područje je nepovredivo ne samo u miru, nego i u ratu (kod neutralnih država)
b) njihove organe – uživaju posebnu zaštitu u inozemstvu jer predstavljaju državu i izuzeti su od mjesne
sudbenosti strane države
c) njiihove znakove – zastava, grb; povreda se smatra posebno teškom uvredom i može izazvati ozbiljne zaplete
u međudržavnim odnosima

Poštovanje se izražava i u ceremonijalu (pozdravni hici, počasna četa...).

Obveza ne prestaje ni prema neprijateljima.

Ona se očituje i u pravilima prava oružanih sukoba.

Naš zakon:

KZ štiti posebnim kaznenim sankcijama ugled stranih država i međunarodnih organizacija, stranih državnih glavara i
u Hrvatskoj akreditiranih stranih diplomatskih predstavnika.

Ovo pravo nalaže i dužnosti, jer se poštivanje prava ne očituje samo u poštovanju jednakog prava dr. država, nego
traži u pozitivnom smislu časno vladanje države i njezinih organa, osobito onih u inozemstvu.

Tu se može spomenuti i nastojanje da se učenje povijesti i nekih dr. predmeta u školama koncipira tako kako ne bi izazvalo
mržnju ili preziranje dr. naroda i država, pa da se zbog toga školske knjige podvrgnu pregledu i preradi.

Zaključak:

89
Svim navedenim pravima država odgovaraju njihove dužnosti. U dokumentima koji su usvojeni u UN spominju se i
izrijekom.
Deklaracija sedam načela i Povelja o ekonomskim pravima i dužnostima država obrađuju prava i dužnosti na
jednak način, stavljajući čak veći naglasak na dužnosti.

SLOŽENE DRŽAVE
S gledišta MP nije važno:

1) razlike između velikih i malih država = pravno su sve jednake!

2) državno uređenje (dok su u starije doba postojale razlike prema vladarskom naslovu)

MP su relevantne neke druge razlike – problem složenih država tj. država koje tvore više političko-teritorijalnih
jedinica, bez obzira na njihov ustavnopravni položaj.

 složene države vs. MO

Iako su u prošlosti poistovjećivane, treba ih razlikovati kao subjekte MP.

Bitna razlika: 1) isključiva funkcionalna definiranost MO u odnosu na složene države (a ne teritorijalna)

- MO su tzv. neteritorijalni subjekti MP

S druge strane, državno područje je uvijek jedan od 3 konstitutivna elementa države, pa i u slučaju složenih dr.

2) složene države od MO razlikuje načelno neposredna primjenjivost obvezatnih odluka organa

složene države prema DČ, što kod MO (osim supranacionalnih) nije slučaj

1) PERSONALNA UNIJA
2) REALNA UNIJA
3) KONFEDERACIJA (SAVEZ DRŽAVA)
4) FEDERACIJA (SAVEZNA DRŽAVA)

Tko je SUBJEKT MP u slučaju složenih država?

= uvijek je glavno pitanje: subjektiviteta, državnosti

 PERSONALNA UNIJA

= 2 države zadržavaju kontinuitet državnosti, a te dvije države povezuje zajednički državni glavar

- zajednica vladara dviju država do koje dolazi kad se poklapaju nasljedni redovi ili kad se vladar neke države
izabere za vladara druge

Glavno obilježje : obje ostaju postojati kao samostalne države

U personalnoj uniji svaka država zadržava potpunu neovisnost tj. samostalnost u unutrašnjim poslovima i
međunarodni subjektivitet.
90
 Personalna unija nije posebna međunarodna osoba.

Posebno se tom vezom ne mijenja unutrašnje ustavno uređenje država koje su vezane personalnom unijom, pa
između njih može biti velikih razlika (npr. apsolutna i parlamentarna monarhija)

Postoji dakle samo zajednica vladara, koja politički može dovesti do suradnje, članstva u istom savezu s trećim
osobama, do kooperacije u gospodarstvu, ali je pravno moguće zamisliti svaku vrstu međunarodnopravnog odnosa
između njih, pa čak i rat. Također države u uniji mogu sklapati ugovore.

Jedna država ne odgovara za drugu, a svaka ima svoja diplomatska zastupstva.

Primjer: iako ovaj oblik pripada prošlosti, neki smatraju vezu VB i država Commonwealtha (npr. Kanada, Australija)
kojima je britanska kraljica i dalje državni glavar
> poklapanje nasljednih redova = zajednica vladara VB i Hannovera, Nizozemske i Luksemburga
> vladar 1 države izabran za 2 = španjolski kralj Karlo I. izabran za njemačkog cara

 REALNA UNIJA

= 2 države koje više ne povezuje samo vladar, već i neki drugi organi

- zadržavaju neku pravnu osobnost i kontrolu

Razlika od personalne :

1) stalnost veze po osobi vladara, pa zato dolazi i do nekih zajedničkih poslova

2) države prema vani nastupaju kao jedan međunarodnpravni subjekt
(zajedničko zastupanje, jedinstveno ugovorno područje)
ALI su to ipak 'odijeljene međunarodne zajednice' – tako je s obzirom na Austriju i Ugarsku izrekao Stalni sud
međunarodne pravde

Nastaje: - međunarodnim ugovorom država koje ulaze u realnu uniju

- ustavnom transformacijom neke države

Primjeri: Švedska i Norveška (1814.-1905.), Austrija i Ugarska i Hrvatska i Ugarska, al to je isto oblik iz prošlosti

 KONFEDERACIJA – SAVEZ DRŽAVA

= na međunarodnom ugovoru osnovana veza više država sa svrhom da se zajednički ostvare određeni ciljevi

Glavno obilježje : 1. konfederacija nastaje međunarodnim ugovorom

2. države zadržavaju svoju državnost!

 možemo govoriti o DVOJSTVU SUBJEKTIVITETA

= ovdje subjektom smatramo :
1- konfederaciju – u pogledu onih ovlasti koje su države na nju prenijele (samo tih!)
2- države (kao sastavne jedinice konf.) – istovremeno subjekt u svem ostalom

Države sastavnice zadržavaju državnost, a samo u pogledu nekih ovlasti ovlašćuju konfederaciju da djeluje u
njihovo ime. => državnost konfederacije je dakle ograničena!
91
 Subjekti su:

A) pojedine države saveza jer zadržavaju suverenost

B) ali i savez u poslovima koji su preneseni na njega, jer u njima on nastupa kao subjekt MP, te može imati
pravo poslanstva i sklapanja međunaronih ugovora

Kao što je sam državni savez osnovan ugovorom članova, tako mogu članovi među sobom ulaziti i u druge
ugovorne i izvanugovorne odnose.

Oni mogu i među sobom voditi rat.

Ako jedan od njih vodi rat protiv treće države, ostali mogu zadržati stav neutralnosti.

Državni savez nije jedna država. Ne postoji jedno državno područje ni državljani saveza, nego samo područja i
državljani pojedinih država.

Postoje zajednički organi, ali redovito oni nemaju neposredne vlasti u pojedinim državama, a napose nemaju izravne
vlasti nad državljanima.

Primjeri:

> SAD (od 1778.-1787.), Njemačka (1815.-1866.)

> U novije vrijeme pokušaj stvaranja konfederacije bio je sporazum 1981. između Senegala i Gambije kojim je
stvorena Konfederacija Senegambija. Međutim, sporazum nije doveo do nekog značajnijeg povezivanja država.

> Zanimljivo je da je za vrijeme oružanog sukoba kod nas autentificiran nacrt Preliminarnog sporazuma o osnivanju
konfederacije između Federacije BIH i RH.

Pitanje: Što je sa EU?

I dalje stojimo pri mišljenju da je MO, znači funkcionalni subjekt, a ne teritorijalni.

ALI postoje određene sličnosti sa konf. : 1) subjektivitet zadržavaju države članie, ali i EU je subjket MP
2) temelji se na Lisabonskom međ. ugovoru

 FEDERACIJA – SAVEZNA DRŽAVA

= na državnopravnom temelju osnovana zajednica više jedinica koje se nazivaju državama, republikama,
provincijama, kantonima (Švicarska), ali i zemljama (Austrija, Njemačka) i pokrajinama (Argentina)

Glavno obilježje : 1. države ulaskom u federaciju prestaju postojati i priznaju višu središnju vlast

2. temelji se na Ustavu / međunarodnom ugovoru

Savezna država je kao takva subjekt MP.

Ona nastupa u međunarodnim odnosima za cjelokupnost u njoj okupljenih jedinica.

Ali bilo je nekih primjera u povijesti kad su pojedine jedinice nastupale i smatrale se subjektom MP.
Postavlja se pitanje:
može li uz saveznu državu i pojedina federalna jedinica biti subjekt MP?
92
 = Na to pitanje nema jedinstvenog odgovora. = ovisi o ustavnom uređenju svake pojedine države, ali i o
tome prihvaćaju li druge države da s tim jedinicama stupe u
međunarodne odnose u okviru unutrašnjim ustavnim
propisima određene nadležnosti tih jedinica

U saveznim državama koje danas postoje, ustavni poredak većine njih ne priznaje sastavnim jedinicama nikakvu
nadležnost u međunarodnim odnosima.

- samo je savezna država nosilac međunarodnih odnosa

- odnosno, za većinu država vrijedi pravilo čl.2. međuameričke Konvencije o pravima i dužnostima država iz
1933. da je savezna država samo jedan subjekt pred MP

Ali ovo pravilo ne vrijedi općenito, jer SAD, Švicarska, Njemačka = sastavne jedinice federacije imaju neku više ili
manje ograničenu sposobnost izravnog nastupanja prema drugim subjektima MP.

Na ovom primjeru vidi se da problem leži u okolnosti da je u saveznim državama unutrašnja nadležnost za donošnje
zakona podijeljena između savezne države i sastavnih jedinica.

 Njemačka

 pitanje o sposobnosti za sklapanje ugovora u Njemačkoj

Ako su zemlje nadležne za zakonodavstvo, mogu one uz odobrenje savezne vlade sklapati ugovore sa stranim
državama.

Mišljenja su podijeljena:

 jedni tvrde da su zemlje isključivo nadležne za sklapanje ugovora o predmetima svoje zakonodavne
nadležnosti
 drugi kažu da ustav daje zemljama samo mogućnost sklapanja ugovora i priznaju to pravo i saveznoj državi

 Kanada

- ustavno pravo Kanade ne daje odgovor na pitanje nadležnosti federalnih jedinica za zaključivanje međunarodnih
ugovora

Kad je pokrajina Quebec samostalno sklopila s Francuskom ugovor o kulturnim odnosima, središnja kanadska vlada
je nastojala otkloniti takvu praksu. Iako je nakon toga Kanada sklopila taj sporazum s Francuskom (65'), Francsuka je
ponovo sklopila takav sporazum s Quebecom (68').

 Jugoslavija

- za vrijeme federacije, samo je federacija bila međunarodnopravni subjekt

Ipak, federalne jedinice su sudjelovale u odlučivanju u vanjskim odnosima federacije, a Ustav RH iz 74' pridržavao je
Hrvatskoj pravo samostalne međunarodne suradnje i zaključivanje ugovora u skladu s utvrđenom vanjskom
politikom federacije.
93
Na temelju tih odredaba Hrvatska je zaključivala raznovrsne međunarodne akte, od kojih se većina ipak nije mogla
kvalificirati kao međunarodni ugovor.

 SSSR

Ustav SSSR iz 36' davao je republikama dalekosežna prava:

1. pravo na odcjepljenje
2. pravo na stupanje u međunarodne odnose s drugim državama,
3. pravo na sklapanje međunarodnih ugovora i
4. pravo razmjenu diplomatskih i konzularnih predstavnika

( sve to kako bi što bolje bio zastupljen u poslijeratnom međunarodnom poretku)

Na temelju tih odredaba SSSR je tražio da svih 16 njegovih republika uđe u članstvo UN. Kompromisom s drugim
savezničkim velesilama, uz sam SSSR postale su još samo 2 članice – Bjelorusija i Ukrajina.

Te dvije republike postale su članice i drugih međunarodnih organizacija, sudjelovale na međunarodnim

konferencijama i postale strankama mnogih međunarodnih ugovora.

Spomenuti primjeri pokazuju da je pitanje sudjelovanja jedinica savezne države u međunarodnim odnosima
rješavano na različite načine, ali da ima dosta zemalja u kojima je to moguće, iako većinom u vrlo maloj mjeri.

Ako te mogućnosti postoje, sastavna jedinica savezne države subjekt je MP, eventualno s vrlo ograničenom
djelatnom sposobnošću (švicarski kantoni), a gotovo uvijek pod jakom ustavnom (u Njemačkoj) ili stvarno
osiguranom kontrolom saveznih organa.

Čak i pri formalno samostalnom nastupanju dviju republika Sovjetskog Saveza nije se moglo zamisliti da bi one
odstupile od zajedničkih stajališta ili dale svoj glas suprotno glasu Sovjetskog saveza.

U saveznoj državi često se događa da predmet nekog ugovora pripada u nadležnost sastavnih jedinica što se tiče
zakonodavnog ili upravnog provođenja.

Tu nastaju teškoće ako te jedinice neće provesti ono na što se savezna država prema van obvezala. Svakako savezna
država odgovara prema van za provedbu, odnosno neprovedbu ugovora.

Savezne države katkada se žele osloboditi te odgovornosti time što unose u ugovor tzv. federalnu klauzulu. Na
temelju te klauzule federacija je obvezna sama svim ugvornim odredbama koje se dnose na materiju u kojoj je
nadležna federacija, a u pogledu ugovornih obveza koje sadaju u nadležnost federalnih jedinica, federacija se samo
obvezuje da uznastoji na tome da nadležni organi sastavnih jedinica provedu potrebne mjere za ispunjenje tih
obveza.
Savezna je država inače međunarodno odgovorna za čine DČ i ne može se izgovarati da na odnosni čin nema i ne
može imati utjecaja.

94
Spomenuti oblici složenih država ne moraju u punoj mjeri posjedovati sve navedene značajke, nego određeni oblik
može katkad sadržavati elemente nekog drugog.
Tako konfederalni elementi mogu biti prisutni u saveznoj državi, kao što je npr. bio slučaj u SFRJ Jugoslaviji u Ustavu
74'.

Određenu povezanost s osvajačkom, kolonijalnom prošlošću predočuju zajednice koje su neke europske kolonijalne države
stvorile sa svojim kolonijama što su se nalazile na putu prema samostalnosti.

To je u prvom redu VB sa svojim kolonijalnim carstvom, iz kojega su se redom izdvajale pojedine kolonije i postupno stjecale
državnu samostalnost. One su zadržale vezu s maticom zemljom i ta se zajednica danas naziva Commonwealth.

Primjeri : ovo je dosta rašireno, Švicarska, SAD, neke države Latinske Amerike (Argentina, Brazil, Meksiko), članovi
Commonwealtha (Australija, Kanada), Indija, Malezija, Njemačka...

PRESTANAK DRŽAVE

Pitanje: Kada onda država prestaje?

DRŽAVA PRESTAJE : kad izgubi jedan od 3 elementa (najčešće 3.)

 stanovnike = to baš nije lako izgubit

 teritorij = prije se to pričalo za Atlantidu, ALI danas zbog klimatskih promjena države se stvarno susreću s tim
problemom
Primjer: Kiribati su na rubu prestanka, već je 1/3 njihovg teritotija nestala zbog podizanja vode, potapa im se

kopno (a rekli smo da je nešto teritorij ak je stalno iznad vode)

 nezavisna vlast = to će i dalje bit najčešće

Prestanak države

Država nestaje kad nestane jedan od 3 elementa.

> nestanak područja ili stanovništva je teoretski moguć, al u praksi se nikad nije desilo

> najčešći je razlog da državna vlast prestane djelovati, iz različitih razloga – u prošlosti je najčešće bilo osvajanje
područja tj. osvajanje države i uništenje njezine vlasti (npr. stvaranje Italije, Njemačke i nestanak pojedinih država:
Kraljevine 2 Sicilije, Papinska država, Toscana, Hannover…)

Drugi primjeri osvajanja: podjela Poljske

Osvajanje mora biti konačno – potpuno zaposjedanje države u ratu ne ovlašćuje osvajača da pripoji to područje ako
poražena vlada i dalje nastavlja borbu iz inozemstva.

95
* SFRJ
- do potpunog raspada je došlo činjenicom da su 4 republike proglasile neovisnost i savezni organi više nisu bili
predstavnici svih članica bivše federacije
= Arbitražna komisija je zaključila da je postupak raspadanja okončan jer cjelokupno područje i stanovništvo je
obuhvaćeno novim državama te zajednička federalna tijela više ne postoje

* nestanak mirnim putem – rijetko

A) jednostrani akt državne vlasti

- Njemačko carstvo je prestalo postojati kad se njemački car Franjo odrekao carske vlasti; ali i 'ujedinjenje'
Njemačke 89' je jednostrani akt; SSSR – raspad, Čehoslovačka - raspad

B) dvostrani akt državne vlasti

- ujedinjenje Egipta i Sirije u Ujedinjenu Arapsku Republiku ili Tanganjike i Zanzibara u Tanzaniju

C) međunarodni sporazum (odlukom trećih)

- Riječka država – prestala je postojati i podijeljena je prema jugoslavensko-talijanskom ugovorom i to je primjer
nestanka države međunarodnim ugovorom između država i podjelom njezina područja između država
ugovornica

* učinci prestanka države

Generalni učinak je da prestaju njezina prava, dužnosti i poredak. Nova država koja je nastala slobodna je na svom području
urediti sve odnose po svojoj volji, ali događa se da barem u početku većina propisa i mnoge ustanove nastavljaju svoje
djelovanje na dotadašnji način dok se novim propisima ne izmijene.
To sve više nije poredak stare države, nego se stari propisi i odnosi uklapaju prema volji nove države.
Potreba kontinuiteta dovodi u međunarodnim odnosima do toga da nova država uđe u neka prava i obveze koje su do tad
postojale na području stare države.

VAŽNO: Izmjena oblika vladanja ne dovodi do propasti države! (ak iz monarhije postaneš republika)

- nova je vlada organ istog subjekta MP-a

- u SSSR-u se tvrdilo da je on nova država, a ne nastavak Carske Rusije i odbijali su otplatit državne dugove Carstva
koji su postojali prema inozemnim vjerovnicima – zapadnjaci to nisu prihvaćali, ali postoje mišljenja da bi takav
potpuni prevrat opravdao rusko mišljenje
- u nekim drugim pitanjima SSSR je priznavao kontinuitet s Carskom Rusijom

teritorijalni subjekti :

1. države
------------------------------------------------
2. područja s posebnim položajem
3. ovisna područja (mandati, starateljska područja, nesamoupravna područja)
4. ustanici
5. oslobodilački pokreti

= TERITORIJ je bitno obilježje tih subjekata, ALI oni NISU DRŽAVE !

(fali im jedan od elemenata)

96
PODRUČJA S POSEBNIM POLOŽAJEM
= jedan oblik rješenja situacije u kojoj se dvije ili više država u jednom momentu nemogu sporazumjeti kome
pripada pojedino područje

- naravno druga opcija je uvijek rat – Jeruzalem, Kašmir (Indija-Pakistan)

ALI cilj MP je uvijek : da se postigne mirno rješenje

= neka područja koja su se povijesno u određenim situacijam tebale urediti na poseban način, tako da se ne mogu
ubrojiti ni u jednu od ranijih kategorija

Najvažniji primjeri : Krakov, Gdanjsk, Saarsko područje, Trst

 Krakov
- bio je protektorat 3 države koje se nisu mogle sporazumjeti = Rusija, Prusija, Austrija
- primjer kolektivnog protektorata i trajne neutralnosti

Osnovan je na Bečkom kongresu, a prestao je postoji kao posebna jedinica kada ga je Austrija anektirala.

 grad Gdanjsk

Nakon 1. svj. rata to područje je internacionalizirano i stavljano pod upravu MO – ne države! = Lige naroda; koja je
onda upravljala tim područjem sve do Hitlera koji ga je anektirao.

Osnovan je Mirovnim ugovorom u Vesaillesu 1919. kao Slobodni grad Gdanjsk i stavljen je pod zaštitu Lige naroda.
Ujedno je Poljskoj osigurana upotreba Gdanjska kao pomorske luke.

= grad je s Poljskom činio jedno carinsko područje, na kojemu su vrijedili poljsko carinsko zakonodavstvo i poljska
carinska tarifa

Carinska uprava – provodili su je gradski činovnici pod nadzorom poljskih nadzornika

Odnos između Gdanjska i Poljske uređen je tako da je Poljska vodila vanjske poslove grada i davala egzekvaturu za
konzule stranih država, nakon što bi se o tome sporazumjela s organima Slobodnog grada.
Poljska se vlada morala posavjetovati s predstavnicima grada prije nego bi sklopila kakav ugovor u njegovo ime.

Gdanjsk ke imao svoju vladu i dr. vlastite organe, pa je samo u nekim poslovima i odnosima bio ograničen pravima
Poljske. Liga naroda bila je zaštitnik i jamac odnosa koji je stvoren mirovnim i dr. ugovorima, a intervenirala je samo
u sporovima ili pitanjima koja bi bila iznesena pred nju.
Ligu je u Gdanjsku zastupao visoki komesar kojeg je imenovalo Vijeće Lige.
= on je rješavao sporove između grada i Poljske, a nezadovoljna stranka mogla se prizvati na Vijeće Lige naroda

Za luku Gdanjska postojalo je zajedničko vijeće za luku i vodene putove, sastavljeno od jednakog broja predstavnika
Poljske i Gdanjska, a predsjednika su određivale ili te dvije strane sporazumno ili Vijeće Lige.

Pisci se ne slažu u prosuđivanju međunarodnopravnog položaja Gdanjska. Većinom smatraju da nije bio država,
nego protektorat : grad u mnogim pitanjima pod nadzorom Poljske i zaštitom Lige naroda.

97
Uostalom, njegov položaj je namjerno uređen tako posebno jer bi svako određenije rješenje bilo neprihvatljivo za
Poljsku ili Nijemce, koji su činili veliku većinu gradskog pučanstva.

Izbijanjem 2. svj. rata Slobodni grad Gdanjsk prestao je postojati.

 Saarsko područje

Saarsko područje proglašavano je područjem s posebnim položajem u 2 navrata.

>> nakon 1.svj.rata

Tijekom rata pripojeno je Njemačkoj, a nakon rata Versajskim mirom oduzeto kao sankcija, ALI nije pripojeno
francuskoj već je stavljeno pod upravu Lige naroda. Francuska je imala znatne ovlasti (kopala neke rude), ali područje
nije dugo trajalo te nakon izjašnjavanja stanovništva na referendumu vraća se Njemačkoj.

- također je uređeno Mirovnim ugovorima u Versaillesu

To uređenje trebalo je trajati 15 godina, a nakon toga bi pučanstvo samo odredilo plebiscitom želi li da područje pripadne
Njemačkoj ili Francuskoj, ili da ostane u položaju što ga je stvorio Mirovni ugovor.

Rudnike ugljena iskorištavala je Francuska. Vrhovnu vlast nad područjem imala je Liga naroda, koju je provodila preko vlade
od 5 članova. Vlada u obavljanju svojih poslova nije bila ograničena demokratskim ustanovama, jedino je za zakonske
prijedloge morala saslušati narodno predstavništvo. Nasuprot tomu, vlada je morala slati izvještaje Ligi naroda kojoj je bila
odgovorna.

Ni Saarsko područje nije bilo država, već zato što je njegov opstanak bio privremen. Svakako to je bio prvi slučaj uprave
nekog područja pod odgovornošću svjetske organizacije država, ali s obzirom na njegovu privremenost i na nepostojanje bilo
kakve uloge Saarskog područja u tom, prijeratnom razdoblju u međunarodnom životu, ne može se reći da je ono tada uopće
bilo subjekt međunarodnog prava.
1935. Saarsko područje je vraćeno Njemačkoj, jer se na plebiscitu više od 90% stanovnika izjasnilo za pripojenje Njemačkoj.

>> nakon 2. svj. rata

Ista priča, opet se odvaja, al ovaj puta stavlja pod upravu UN-a, sa rokom od 20 godina. Istekom tog roka
stanovništvo se trebalo izjasniti želi li pripasti Njemačkoj ili Francuskoj.

 jedan prolazni subjekt – određen na jedan rok

Ovaj put se to zbilo na temelju odluke saveznika, koji su preuzeli svu vlast nad Njemačkom na temelju njezine
bezuvjetne predaje. Područje je potpuno odijeljeno od Njemačke, pa je gospodarski, carinski i novčano bilo povezano
s Francuskom, koja ga je zastupala u vanjskim odnosima.

98
Nama ono prvo nije toliko interesantno, ali drugo je jer je ostvarilo značajne elemente međunarodno pravnog
subjektiviteta.

 nositelj prava i obveza

 mogao je sklapati međunarodne ugovore,
 ulaziti u MO – bio je punopravna članica VE (najveća regionalna organizacija na europskom kontinentu)

Saarsko područje je 47' dobilo ustav, a odnosi s Francuskom uređivani su ugovorima između saarske i francuske
vlade. Saarsko područje primljeno je 50' u VE kao izvanredni član. Francuska je osigurala iskorištavanje rudnika.

Po isteku roka, opet referendum, stanovnišvo odlučuje opet isto i želi pripasti Njemačkoj, Francuskoj se opet
ostavljaju neke koncesje da iskopava rude dec it.

Politička struja koja je željela održanje Saarskog područja kao posebne jedinice došla je u manjinu, pa je nakon
nekoliko godina pregovora, ugovorom između Njemačke i Francsuke odlučeno da se 1.1. 57' Saarsko područje pripoji
Saveznoj Republici Njemačkoj (do 59' Franc. je zadržala tamo neke koncesije).

Za vrijeme posebnog režima Saarsko područje nije bilo država, ali je bilo posebna međunarodna jedinica i subjekt
MP s vrlo ograničenom djelatnom sposobnošću

OPĆENITO : Nakon 2. svj rata formira se više takvih područja, di god je bilo neslaganja, a sve sa ciljem da se izbjegne
rat – da funkcionira to privremeno područje dok se države ne sporazume drugačije.

 Jeruzalem

UN je u Rezoluciji bla donio odluku da će se formirati dvije države – Izrael i Palestina, s čime palestinsko stanovništvo
nije baš bilo zadovoljno. Smatrali su takvo rješenje nepravednim, jer su se protivili naseljavanju židovskog
stanovništva. Sve je esklairalo donošenjem te rezolucije i nastaje prvi arapsko-izraelski rat.

Pitanje je bilo : Kome bi pripao Jeruzalem?

UN je to riješio na način da su predvidjeli u rezoluciji kako glavni grad Izraela neće biti Jeruzalem nego Tel Aviv, a da
će Jeruzalem biti odvojen i biti zapravo corpus separatum = imat će vlastitu upravu pod vrhovnom vlašću UN i
smatrali su da će takva situacija doprinijeti miru aliii 0 bodova.

Izraelu to nije odgovaralo i u poslijednjem arapsko-izraelskom ratu Izrael osvaja cjelokupan Jeruzalem i proglašava ga
glavnim gradom.

UN to ne priznaje ni dan danas. (iako je pod faktičnom vlašću Izraela)

– grad izvanredne važnosti za Židove, kršćane i muslimane – nakon stoljetne vladavine Turske bio je sjedištem mandatske vlade
u vrijeme britanskog mandata nad Palestinom

Prema Rezoluciji Opće skupštine 47', koja ja predviđala podjelu Palestine na arapsku i židovsku državu, Jeruzalem je trebao
postati corpus separatum s posebnim režimom, pod upravom UN. U ime UN upravu bi provodilo Starateljsko vijeće, od kojeg je
zatraženo da izradi Statut Jeruzalema.

Prema Statutu što ga je predložilo Starateljsko vijeće, Jeruzalem bi bio pod izravnom međunarodnom upravom.
Gradom bi upravljao guverner kojeg bi imenovalo Vijeće sigurnosti, a nadzor bi obavljalo Starateljsko vijeće.
Međutim, statut se nije mogao primijeniti jer je arapsko-izraelski rat rezultirao podjelom Jeruzalema između Izraela i Jordana.

99
U izraelsko-arapskom ratu 67' Izrael je okupirao cijeli Jeruzalem. Brojnim odlukama Izrael je taj grad integrirao u izraelsko
državno područje. 1980. Izrael službeno proglašava Jeruzalem glavnim gradom, ali ni tu odluku UN ne priznaju, a ni večika većina
država koja s Izraelom imaju diplomatske odnose.

 Tanger

Nasuprot navedenim primjerima neprovedenih međunarodnih režima, dugo je postojala međunarodna uprava za grad Tanger.
Kao rezultat nadmetanja kolonijalnih sila za utjecajem u tom strateški važnom gradu na ulazu u Gibraltarska vrata, njime su od
poč. 20. st. upravljali predstavnici velikih sila.
Konačno je međunarodna uprava statutom usvojenim u Pariškoj konvenciji 1923.
= Tanger je ostao dijelom Maroka, bio je neutraliziran i demilitiziran i podvrgnut posebnoj međunarodnoj upravi u kojoj su
dominirali Franc., VB, Španj.

Marokanskog sultana u njegovim je pravima zastupao posebni predstavnik (mendub).

Statut je više puta mijenjan, a za vrijeme Drugog svj. rata Šanjolska je zaposjela grad i sama je njime upravljala (40'-45')

Nakon rata prijašnje stanje je ponovno uspostavljeno na konferenciji održanoj u Parizu 45'; međunarodnoj upravi tada su
pristupile i SAD i SSSR. Nakon postizanja samostalnosti Maroka 56', međunarodni režim Tangera je postupno ukinut.

 Berlin

Prigodom okupacije Njemačke, Saveznici su zaključili da Berlin bude pod zajedničkom okupacijom 4 sila, ali je upravno
podijeljen na 4 sektora. Sovjetski je sektor sve više spajan sa sovjetskim dijelom okupirane Njemačke koji je postao
Demokratska Republika Njemačka i tako je via facti postao njezinim sastavnim dijelom.

Zapadna tri sektora Berlina povezivana su sa zapadnim dijelom Njemačke, ali je zemljopisni položaj priječio da razvoj dovede do
potpunog spajanja sa Saveznom Republikom Njemačkom, a tomu su se uporno protivili SSSR i Demokratska Reublika Njemačka.
Zato su zapadne velevlasti ustrajale na svojim pravima iz poslijeratnih dogovora i tvrdile da je i istočni dio Berlina u posebnom
položaju. Kada je 90' DR Njemačka priključen SR Njemačka i Berlin je pripao cjelovitoj njemačkoj državi.

 Slobodni Teritorij Trsta

Pitanje: Zašto nam je ovo zanimljivo?

1) dio tog je kasnije pripalo Jugoslaviji
2) za razliku od Jeruzalema, ovo je jedno vrijeme čak zaživjelo

Povijest priča:

Područje Istre i Rijeke u vrijeme Kraljevine Jugoslavije pripadalo je Italiji.

Tijekom 2. svj. rata Atlantska povelja predviđala je da se nikakve teritorijalne podjele neće priznavati nakon
2.svj.rata.
Nakon kapitulacije Italije, Titovi partizani ulaze u Trst i proglašavaju aneksiju Trsta. Tome su se naravno protivili
saveznici i tražili povlačenje, ali ništa i onda kreću pregovori.

Nakon rata sklapa se Mirovni ugovor s Italijom, no međutim Jugoslavija ne popušta.

Kompromis se našao u aneksu ugovora kojim je proglašeno kako će se područje Trsta i okolice proglasiti područjem s
posebnim položajem i kako će biti odvojeno i od Jugoslavije i od Italije, te postati specifičan subjekt MP.

S obzirom na to da nije moglo doći do rješenja suprotnih teritorijalnih zahtjeva Jugoslavije i Italije o Trstu,
pronađeno je pri sklapanju Mirovnog ugovora s Italijom jedno kompromisno rješenje.

100
= Trst s bližom okolicom će se odijeliti od obje države kao posebna jedinica s posebnim režimom koji bi stajao pod
nadzorom i jamstvom UN

- suverenost Italije nad Trstom prestala je stupanjem na snagu Mirovnog ugovora

STT za cijelo vrijeme svojeg postojanja = 47'-54' nije priveden u život u skladu sa Stalnim statutom, ali treba kratko
prikazati predviđeni međunarodni režim.

- bio je predviđen i Ustav, ustavotvorna skupština, narodna skupština

STT nije bio predviđen kao privremeni subjekt.

- također bio je financijski i vojno neutraliziran

- mogao je sklapati međ. ugovore i ulaziti u MO = ALI NE VOJNOG KARAKTERA!

= jedna tampon-zona

Kako bi se ti svi organi mogli provesti u život trebali su izabrati guvernera (kao glavara države).

Izabrao bi ga UN, ali on nije smio biti ni državljanin Italije, ni Jugoslavije i kaj se desilo – što su jedni predložili, drugi
su odbili, a uvjet je bio da obje strane moraju pristati.

Očito nikom nije bilo stalo da to trajno bude ničije 47'-54'

1. Ustavni propisi

Režim STT-a uređen je odredbama Mirovnog ugovora, ali i u pet priloga ugovora. (prilog 6,7 i 8 odobrilo je i Vijeća sigurnosti,
tako da imaju dvostruku pravnu snagu)

Stalni statut daje temeljna pravila o osnivanju, ustavnom uređenju i međunarodnom položaju STT-a.
Odredbe o ustavnom uređenju iz Statuta nije mogao mijenjati ni budući ustav STT-a, pravila ustava morala su biti u skladu sa
Stalnim statutom.

Međutim, ni sam Statut nije trebao biti nepromjenjiv. Peticije i prijedloge za izmjenu Statuta, prigvaćene u Narodnoj skupštini
STT-a 2/3 većinom, moralo bi usvojiti Vijeće sigurnosti UN. Za izmjenu bi trebal u Vijeću glasati najmanje 7 članova (od tadašnjih
11), uključujući svih 5 stalnih članova Vijeća.

2. Organi vlasti

- ustavno uređenje temeljilo se na djelovanju 2 vrste organa:

a) guverneru – njega je imenovalo Vijeće sigurnosti (predstavnik UN)

= imao bi ovlasti pri donošenju ustava i zakona, te u njihovom provođenju, kako bi se ostvarile odredbe Mirovnog ugovora o STT-
u i omogućio stalan nadzor Vijeća sigurnosti
 imenovanje guvernera bilo je dakle preduvjet da bi se mogao početi primjenjivati Stalni statut

b) organi koje bi izabralo samo pučanstvo STT (ustavotvorna, narodna skupština, vlada, sudski organi...)

> ustavotvorna sk. = trebala je biti izabrana od strane pučanstva općim, jednakim, izravnim i tajnim glasanjem uz
razmjernu podjelu mandata te je trebala donijeti Ustav

Ustav je morao biti demokratski, a njegove odredbe nisu smjele biti protivne pravilima Stalnog statuta.
Kako bi se to izbjeglo, guverner bi dostavljao ustavotvornoj skupštini svoja gledišta i preporuke.
Ako skupština ne bi prihvatila njegove preporuke, pitanje bi se podnijelo na odlučivanje Vijeću sigurnosti.
101
> narodna sk. = jednodomna; provodila bi zakonodavnu vlast, ali i u pogledu zakona guverner i Vijeće sigurnosti
imali bi nadzorne ovlasti

Osim toga guverner bi imao i zakonsku incijativu glede pitanja koja se odnose na cjelovitost i neovisnost Teritorija, pridržavanje
pravila Stalnog statuta, a napose poštovanje temeljnih prava čovjeka, te održavanje javnog reda i sigurnosti.

> Vlada – odgovorna narodnoj skupštini, bila bi vrhovni izvršni organ, ali određene izvršne funkcije pripadale bi
guverneru

Guverner bi imenovao suce, ravnatelja sigurnosti i ravnatelja slobodne tršćanske luke. Prije tih izbora trebao bi se guverner
konzultirati s vladom. Ustav bi mogao odrediti i drukčiji način imenovanja sudaca.

3. Vanjski odnosi

STT imao bi samo ograničenu djelatnu sposobnost.

STT bi sam sklapao ugovore po svojim organima. Te bi ugovore potpisivali zajedno guverner i jedan član vlade.
Guverner bi supotpisivao i egzekvature za strane konzule.

Stalni statut je STT ograničavao slobodu što se tiče sklapanja mnogostranih ugovora i učlanjivanja u MO.

Ograničenja:

1. STT mogao bi postati strankom mnogostranih ugovora ili članom MO samo onda ako ti ugovori ili
organizacije imaju svrhu da urede ekonomska, tehnička, kulturna, socijalna ili zdravstvena pitanja.

ZABRANA: ugovori i organizacije političke naravi

2. STT nije mogao postati članom UN ili regionalnih sporazuma u smislu glave VIII. Povelje.

3. STT ne bi mogao sklopiti nikakvu gospodarsku zajednicu ili savez isključivog značenja s bilo kojom državom.

ZABRANA : ulazak u tješnju carinsku ili gospodarsku vezu s Italijom ili Jugoslavijom zbog čega je morao imati
vlastiti novčani sustav

4. zabranjeno je sklapanje vojnih ugovora i saveza = posljedica TRAJNE NEUTRALNOSTI I DEMILITARIZACIJE

Kao neki zaključak možemo reći da je STT imao mnogo samostalniji položaj od Gdanjska prema Mirovnom ugovoru u
Versaillesu. Gdanjsk uopće nije mogao sklapati međ. ugovore, a bio je inače s Poljskom uže povezan.

4. Međunarodni položaj

Kaj bi to bilo?

= to bi bila posebna politička jedinica potpuno odijeljena od svake druge države

STT mogao bi sam biti nositelj međ. prava i obveza, mogao bi po svojim organima sklapati međ. ugovore, makar bi
bio dosta ograničen. = zato bi on bio subjekt MP

102
No, javni život Teritorija bi bio sputan, i sadržajno i organizacijski, opisanim širokim ingerencijama Vijeća sigurnosti i
guvernera, što ga ono imenuje.

Moglo bi se kazati da bi Trst bio teritorij pod međunarodnom upravom. Ali protiv toga govori činjenica da
većinu državnih poslova obavljaju organi koje je izabralo domaće pučanstvo.

 zato se STT treba smatrati protektoratom

UN bi bilo zaštitnik, ali bi oni putem Vijeća sigurnosti imali pravo utjecati na državni život Teritorija.

= POSEBNOST je ovog slučaja u tome što bi zaštitu provodili UN, a ne jedna država ili više njih

Upravo po tome bi se položaj Trsta razlikovao od svih do tada poznatih protektorata.

5. Stvarni položaj Trsta od 47'-54'

Odredbe Mirovnog ugovora o STT nisu potpuno ostvarene.

Područje je doduše bilo odvojeno od Italije i njezina suverenost je prestala u skladu s odredbama ugovora, ali ono
nije bilo uređeno na temelju odredaba Stalnog statuta.

Temeljna komponenta njegovog trajnog uređenja trebao je biti guverner. Njega je trebalo imenovati Vijeće
sigurnosti nakon savjetovanja s jugoslavenskom i talijanskom vladom, ali nije smio biti pripadnik STT-a, Jugoslavije ili
Italije, ali nisu uspjeli dobiti kandidata na kojeg su svi pristali.

= bez guvernera nije došlo ni do stvaranja drugih organa, ni do primjene Statuta

Umjesto toga za vrijeme postojanja STT primjenjivao se privremeni režim na temelju kojeg je STT ostao pod upravom
savezničkih snaga, pod čijom je okupacijom to područje bilo od kraja 2. svj. rata.

 pod britansko-američkom upravom = zona A (grad Trst)

 pod jugoslavenskom upravom = zona B (u okviru koje su i današnja područja RH)

No od stupanja na snagu Mirovnog ugovora, savezničke sile su upravljale svojim zonama pod nadzorom Vijeća
sigurnosti, kojemu su o stanju u svojim zonama podnosile izvještaje.

Iako se njime nije upravljalo kao što je bilo predviđeno u Stalnom statutu STT je u 7 godina svojeg postojanja ipak bio
poseban subjekt MP.
= bio je stranka međunarodnih ugovora, sklopnjenih s državama, ali i MO.
Ugovore su zaključivale vojne vlasti i to svaka za svoju zonu. Među suugovornicama STT bili su: UN, SAD, Italija,
Jugoslavija. STT bio je član Organizacije za europsku gospodarsku suradnju (OECE).

6. Prestanak postojanja STT

I tak oni shvaćaju da niš od toda i da je jedina opcija da to razdjele i u Londonu 54' predstavnici SAD-a, VB, It. i Jug.
potpisuju Memorandum o suglasnosti => međ. ugovor

STT prestaje postojati - zona A = Trst + luka – Italija

zona B = Jugoslavija

 time je određena granica Jugoslavije i Italije

103
Kasnije je taj ugovor potvrđen u Osimskom sporazumu.

Neriješeno pitanje Trsta bilo je izvor stalne napetosti između Italije i Jugoslavije, posebno zbog nakane VB i SAD da
upravu zone A prepuste Italiji.

Mirno rješenje je ipak postignuto = sklopljen je četvorni sporazum između Italije, VB, SAD, Jugoslavije kojim je
obavljena podjela => zona B + mali dio A = Jugoslavija
glavni dio A = Italija

Za posvjedočenje sporazuma izabran je osobit oblik memoranduma o suglasnosti koji su parafirali u Londonu 54'.

= treba se gledati na kontekst vremena i poseban položaj u kojem su se države nalazile, ali sigurno je da je
memorandum bio pravi ugovor o teritorijalnom razgraničenju dviju susjednih država

Memorandumom utvrđeno stanje konačno je konsalidirano jugoslavensko-talijanskim ugovorom zaključenim u

Osimu (Ancona), 10. 11. 1975.

= Osimskim ugovorom određena je morska granica u Tršćanskom zaljevu između Italije i Jugoslavije

Kopnena i morska granica utvrđena tim ugovorom – na temelju općih pravila MP o sukcesiji u odnosu na
međunarodne ugovore – danas je granica Republike Italije s Republikom Slovenijom (na kopnu i moru), odnosnu RH.

* danas se izjednačavaju s protektoratima međunarodnih organizacija

= Kambodža nakon građanskog rata postala je protektorat UN, a nije izgubila ni državnost ni članstvo u UN

BIH, Kosovo = ITAs = međunarodne teritorijalne uprave = prožimanje 2 subjekta

TRAJNA NEUTRALNOST

Trajna neustralnost = položaj države koja se obvezala da u svakom ratu ostane neutralna, a druge države su se
prema njoj obvezale da će poštovati tu neutralnost

Temelj: sporazum – najčešće međ. ugovor

 da bi se utemeljila trajna neutralnost, nije dovoljna jednostrana izjava (npr. Island 1918.)
ili najava vlade da će voditi politiku neutralnosti (Švedska, Irska, Finska)
104
 Pitanje: dal to znači da ta izjava nema baš nikakvog učinka?

Moguće je da dovede do praktički istog rezultata.

Naime, ako neka država čvrsto stoji na politici neutralnost, sama se ne upušta u rat i pokazuje
odlučnost da brani svoju neutralnost, a suvremeno MP zabranjuje započinjanje rata, postoji
dovoljna vjerojatnost da se neutralnost doista održi.

S druge strane, primjer upadanja Hitlera u Dansku, Norvešku, Nizozemsku, Belgiju pokazuje da uvlačenje neutralnih
država u rat nije isključeno.

 ipak ponovno ističemo: status trajne neutralnost stječe se samo sporazumom

Sporazum može biti izražen u : a) međunarodnom ugovoru
( npr. Lateranski ugovor za Vatikan)

b) izjavi neutralne države koju prihvate druge

(npr. Austrija)

- obveza na poštovanje i održavanje trajne neutralnosti postoji samo između sporazumom obvezanih država

Švicarska = IZUZETAK!

 tradicionalni status Švicarske na Bečkom kongresu 1815. dobio samo svoje

priznanje, pa njezina neutralnost vrijedi prema svim državama

Može se reći da je ona putem običaja zbog dugotrajne prakse neutralnosti prihvaćena od svih.

Neki pisci tvrde da je obvezom trajne neutralnosti umanjena djelatna sposobnost odnosne države.
Ispravno je suprotno mišljenje : čak je i Konferencija o sigurnosti i suradnji u Europi potvrdila pravo država na
neutralnost u okviru načela suverene jednakosti država

Pitanje : Čemu uopće ta trajna neutralnost?

Trajna neutralnost ugovara se u interesu same te države, ali obično do nje zapravo dolazi zbog interesa šireg kruga
država, da se ukloni trvenje između susjednih država ii velikih sila.

= neutralne države služe kao tzv. tampon zone (Etat tampon) koje bi trebale spriječiti sudar jakih država na tom
području
* sad tu ima dosta primjera trajne neutralnosti u prošlosti – dodaj ak Lapaš priča

Deklaracijom vlade 62' Laos se obvezao da očuva neutralni status. Ta deklaracija je potvrđena izjavom velevlasti i dr.
država sudionica Konferencije o Laosu u Ženevi. Neutralnost Laosa u vijetnamskom ratu nije bila poštovana, a
formalno je ukinuta Ugovorom o miru i suradnji 77' između Laosa i Vijetnama.

U novije doba različitim su prigodama izneseni prijedlozi za trajnu neutralnost nekih država : Libanon, Finska, Japan,
Kambodža, a predsjednik Kostarike, L.A.Monge proglasio je 'trajnu neutralnost, aktivnu i nenaoružanu' svoje zemlje.

Danas su trajno neutralne: Švicarska, Austrija, Država Vatikanskog Grada, Malta, Turkmenistan

105
  Švicarska
Već od 16. st. vodi politiku nemiješanja u ratove. Bečki kongres priznaje trajnu neutralnost Švicarske i garantira
njezino područje i nepovredivost (1815.). Ta je neutralnost 1919. priznata u Mirovnom ugovoru u Versaillesu,
kao i u drugim mirovnim ugovorima zaključenim nakon Prvog svj. rata.

 Austrija
- obvezala se Moskovskim memorandumom 1955. da će dati deklaraciju o trajnoj neutralnosti onakvu kakvu
primjenjuje Švicarska i da će za taj svoj položaj tražiti priznanje dr. država
Ta je obveza provedena usvajanjem Ustavnog zakona 55', kojim se Austrija obvezuje na trajnu neustralnost.
Austrija je sadržaj zakona priopćila velikim silama i dr. državama, a one su uzvratile priznanjem austrijske
trajne neutralnosti.

 Država Vatikanskog Grada

- područje je neutralno i nepovredivo prema čl. 24. Laterankog ugovora od 11.2.1929.

 Malta
Neutralnost Malte temelji se na sporazumu (ostvarenom razmjenom nota) s Italijom 1980.
Tim sporazumom Italija priznaje i jamči neutralnost Malte.
= sporazum je stupio na snagu razmjenom isprava o ratifikaciji u Rimu 81'

Tek nakon toga je Malta daja svoju izjavu o neutralnosti koja je bila istovjetna s njezinom notom 80', a tu izjavu
je Italija prihvatila svojom deklaracijom.
 ta dva dokumenta konačno uspostavljaju neutralnost Malte

Nakon toga neutralnost Malte (izjavama i sporazumima) priznale su i druge države.

Madridski sastanak KESS-a pozvao je sve sudionice da poštuju deklaraciju Malte o njezinoj neutralnosti. Time
je trajna neutralnost Malte prerasla okvire bilateralnog ugovora s Italijom kojim je prvobitno uspostavljena,
dobivši širi temelj na regionalnoj, europskoj razini.

Ustav Malte u čl.1. definira je kao neutralnu i nesvrstanu republiku. Štoviše, Malta je u pregovorima o
priključenju EU postavila zahtjev za poštovanjem njezine neutralnosti.

 Turkmenistan
1995. Opća skupština UN prihvatila je inicijativu Turkmenistana za proglašenjem statusa trajne neutralnosti,
čime se i ta država priključila trajno neutralnim državama, potvrđujući aktualnost tog međ. instituta.

Prava i dužnosti trajno neutralne države

Trajno neutralna država dužna je ne upuštati se u rat, ali joj je dopušteno braniti se od agresije, čak se to
smatra njezinom obvezom.

SUKLADNO TOME > druge države stranke sporazuma dužne su poštovati tu neutralnost i suzdržati se od napada na
trajno neutralnu državu

1. Prava i dužnosti i trajno neutralne i ostalih ravnaju se po sporazumu na koji se to odnosi.

106
2. Po općem pravu nespojivo je sa stanjem trajne neutralnosti preuzimati obveze koje bi trajno neutralnu državu
mogle uvući u rat.

Zato: A) nisu dopušteni savezi po kojima bi neutralna država imala priskočiti drugoj u pomoć kad je ova
napadnuta

B) preuzimanje nekih jamstava također je nedopušteno – npr. preuzimanje jamstva za neutralnost neke
druge države
- zato je kod ugovora o neutralnosti Luksemburga, Belgija, koja je u njemu sudjelovala, izričito izuzeta od
jamstva neutralnosti

Pitanje: Kaj može?

1. Trajno neutralna država može sklapati međunarodne ugovore koji ne ugrožavaju neutralnost.

Primjer: STT koji je bio predviđen Mirovnim ugovorom s Italijem, mogao bi potpisivati mnogostrane ugovore
gospodarske i dr. naravi, ali ne bi mogao sklapati političke ugovore

2. Može poduzimati sve mjere za obranu svoje neutralnosti.

= može držati vojsku, graditi utvrde i sl.

Pitanje: Do koje mjere može tak?

Pitanje je konkretnih prilika do koje se mjere nešto može smatrati pripremanjem obrane. Po općem pravu, svaka
država sudi sama o tom pitanju (dakle i neutralna, ali i svaka druga koje se taj odnos tiče).

> tek se posebnim ugovorom može i tu neka država ograničiti

Primjer: po čl.3. ugovora o neutralnosti Luksemburga utvrde u njemu proglašavaju nepotrebnima i on se
obvezuje da neće održavati ni podizati nikakve vojne građevine

Pitanje: Može li trajno neutralna država biti članicom organizacije kao UN, u kojoj postoji obveza sudjelovanja u
kolektivnoj akciji protiv narušitelja mira?

To se pitanje pojavilo za Švicarsku u doba Lige naroda.

Švicarska je pristupila Ligi, ali je tada dobila od Vijeća Lige izjavu da se izuzima od dužnosti sudjelovanja u vojnim
akcijama Lige, uključujući prolazak stranih vojnih snaga preko njezina podruja i pripremu vojnih operacija na njezinu
području. Na zahtjev Švicarske Vijeće Lige naroda je 38' primilo na znanje da Švicarska neće sudjelovati ni u kakvoj
vrsti sankcija.

S obzirom na to da su UN čvršća organizacija nego Liga naroda, smatralo se da članstvo u UN ne bi bilo spojivo s
trajnom neutralnošću .

Pitanje članstva trajno neutralne države u UN riješeno je presedanom kojim je Austrija primljena u UN čime
je utvrđeno da i trajno neutralna država može biti članica te organizacije.

Izvan članstva UN ostaje samo Država Vatikanskog Grada, ali ne zbog statusa trajne neutralnosti nego zbog
specifičnosti te države kao sjedišta pape – glavara Katoličke crkve.

107
Pitanja sudjelovanja neutralnih država članica u UN u sankcijama i drugim mjerama za očuvanje i usostavljanje mira
nisu još dobila izričite i konačne odgovore, ali se na njih odgovara u praksi UN.

= rješenja ovise i o posebnim okolnostima svakog slučaja i o tome kako na taj slučaj politički gledaju velike
države i većina ostalih država te same trajno neutralne države

Sankcija koje je Vijeće sigurnosti odredilo glede područja bivše Jugoslavije pridržavale su se trajno neutralne države, i to
kako one koje su u članstvu UN, tako i tadašnja nečlanica Švicarska. To vrijedi kako za zabranu uvoza oružja na to
područje, tako i za gospodarske sankcije protiv tzv. SR Jugoslavije (Srbija i CG) zbog agresije u BIH.

Zanimljivo je da u sastavu snaga UN u njihovim mirovnim operacijama sudjeluju državljani trajno neutralnih država, i
članica UN (Austrija) i nečlanica (Švicarska prije neg je ušla).

Pitanje : nakon 2. svj. rata javilo se pitanje može li trajno neutralna država postati članicom u nekim regionalnim
organizacijama koje nisu vojnog karaktera?

Švicarska je u početku zauzimala negativno stajalište i odbijala je ući u Vijeće Europe, ali je poslije izmijenila to
gledište i ušla je u tu organizaciju, smatrajući da članstvo u njoj nije nespojivo s njezinim obvezama trajne
neutralnosti.

I Austrija je ušla u VE, a obje su postale članicama Europskog udruženja slobodne trgovine (EFTA), a sve 4 europske
trajno neutralne države su sudionice OESS-a.

- posebno se postavlja pitanje članstva trajno neutralne države u regionalnim gospodarskim organizacijama
koje imaju naddržavna svojstva

Nestankom blokovske podijeljenosti Europe nestalo je rezerva europskog Istoka prema ulasku trajno neutralnih
država u EU – tako da je Austrija članica od 95', a Malta od 2004.

No budući da integracija europskih zemalja u sklopu EU sve više obuhvaća vanjskoplitička i sigurnsona pitanja,
uvjeti njezina članstva morali bi poštivati obveze i prava što ih Austrija i Malta imaju kao trajno neutralne države
u ratu i u miru.

OVISNA PODRUČJA
mandati, starateljska područja, nesamoupravna područja

vazalitet
protektorat

108
Pitanje : Zašto je to odvojeno?

= zato jer vazalitet/protektorat ili su već država (jer su prenijeli sve na neku dr. državu) ili su MO ili kao kod vazaliteta
su država u nastanju

VAZALITET
VAŽNO: u MP vazalitet nema veze sa srednjim vijekom!!!
- nema veze sa vazalitetom u srednjem vijeku, kad taj pojam nastaje

- jedan od oblika odnosa ovisnosti čiji je NAZIV MP preuzelo iz srednjevjekovnog feudalnog prava

= odnosi ovisnosti tzv. vazalnih zemalja prema tzv. državi sizerenu

Srednji vijek :

Odnos vazaliteta u srednjem vijeku (npr. mi smo bili vazal Papinske države) odnosio se samo na to je određeni vladar
bio vazal prema nekom drugom vladaru.
= NEMA POJMA SUVERENOSTI!

Tad možemo govorit o vrhovnom vlasništvu vladara nad svim teritorijem i osobama i to je bio tadašanji neki pojam
suverenosti.

Pitanje: Zašto vazalitet nije srednjovjekovni institut?

Taj odnos u MP veže se isključivo za jedno područje u određenom vremenu.

 teritorijalno ograničena kategorija = to jedno područje označava Balkan (i neke indijske zemlje isto)
 vremenski ograničena kategorija = Balkan u 2. pol. 19 st. i početak 20. NE BILO KAD!

U tom odnosu vazalskim zemalja našle su se balkanske zemlje koje su bile u procesu osamostaljivanja od Osmanskog
Carstva i kretale su se prema vlastitoj samostalnosti = Srbija, Vlaška, Bugarska, CG...

One su stjecale malo po malo neovisnost i dobivale su elemente državnosti :

> mogućnost konzularnih odnosa sa drugim europskim zemljama
neki pradiplomski odnosi <-- (u CG na Cetinju bili su deseci konzulata europskih država)

> imale su čak i pravo ratovati (npr. Srbija i Bugarska)

Dakle : = to je jedna prolazna faza u osamostaljenju tih zemalja i stjecanju njihove državnosti

Obilježja:

1- privremen odnos ovisnosti za trajanja kojeg je vazalna zemlja postupno stjecala neovisnost prema državi
sizerenu
2- za vrijeme trajanja odnosa te zemlje su bile ograničeno pravno i djelatno sposobne
> nisu mogle slati niti primati poslanike; u njihovim prijestolnicama su najčešće sjedili iskusniji diplomati s
naslovom generalnog konzula

109
 > ak su sudjelovale na nekoj konferenciji, dolazile su na posljednje mjesto

 zbog ograničenja u pravima tih zemalja označavale su se kao polusuverene

Primjeri:

- u 19. st se vazalitetom nazivao prijelazni oblik odnosa u kojem su se nalazile balkanske zemlje (Bugarska,
Crna Gora, Molfavija, Srbija, Vlaška) u svojem razvoju prema samostalnosti od Osmanskog Carstva
- nazivao se i odnos ovisnosti indijskih država prema UK sve do 1947.

PROTEKTORAT
= slučaj gdje se jedna država, najčešće ugovorom, stavlja pod zaštitu jače države čime ta jača država preuzima
obvezu obrane slabije, a slabija tim ugovorom te ovlasti prenosi na jaču

BIT protektorata:

1) dužnost zaštite zaštićene države

2) pravo utjecanja na vanjske poslove zaštićene države

= odnos dviju država u kojemu jedna od njih ima (obično na temelju ugovora) određen utjecaj na vanjsku politiku
druge, katkada i na njezine unutrašnje poslove, a preuzima zaštitu te države prema drugima

= naziv služi i kao oznaka za zaštićenu zemlju

Osnivanje:

 ugovorom – u pravilu
 faktično – može; Egipat je bio stvarno pod protektoratom VB otkad je došlo do okupacije britanskim vojnim
snagama 1882.

Dužnost zaštite:

- ravna se po ugovoru kojim je odnos zasnovan

Zaštitnica je dužna: 1) štititi zaštićenu državu od napada izvana

2) podupirati je u obrani njezinih prava i u njezinim opravdanim zahtjevima

Zaštitnica preuzima: 3) zastupanje interesa zaštićene države i njezinih podanika, ako država štićenica nema svojih
zastupstava u inozemstvu (a to je bilo dost često)

4) katkad i jamstvo za unutrašnji pravni poredak (režim) zaštićene države

Utjecaj na vanjske poslove je:

a) izravan = zaštitnica sama vodi vanjske poslove štićene države

b) neizravan = zaštitnica zadržava pravo kontrole i odobrenja (rjeđe)
b1 = štićenici se pušta da djelomično vodi vanjske poslove, a zaštitnica provodi nadzor
b2= - II - , ali je potrebno odobrenje zaštitnice za pojedine akte

110
Prava štićenice

- štićenica ostaje subjektom MP i ona može stupiti u ugovorni odnos s drugim državama:
 izravno – moguće svagdje gdje ugovor o zaštiti ne ograničuje djelatnu
sposobnost štićenice
 posredovanjem države zaštitnice

 Ugovor o protektoratu ne dira u starije ugovore štićenice.

 ako bi bili protivni novostvorenom odnosu protektorata – trebaju se izmijeniti ili ukinuti redovitim putem
sporazuma s drugom ugovornom strankom ili strankama

 Ne prestaje sposobnost zaraćene zaštićene države da bude ratnom strankom, jedino odluka o stupanju u rat
može pripadati zaštitnici.

Zasnivanje protektoratskog odnosa djeluje ponajprije među samim strankama tog odnosa.
Za treće je ugovor o zasnivanju protektorata res inter alios acta.
 zato se one obavještavaju o novostvorenom odnosu i to novo stanje djeluje prema njima pošto su
primile na znanje to priopćenje ili priznale to stanje ili mu nakon priopćenja bar nisu prigovorile

ZAJEDNIČKA OBILJEŽJA VAZALITETA I PROTEKTORATA :

1. postojanje pravnog odnosa jednostrane ovisnosti slabije prema jačoj državi

2. odnos najčešće nastaje ugovorom između tih država, a sam sadržaj odnosa taj ugovor pobliže određuje
3. jedna država drugoj pruža zaštitu i pomoć prema trećima, a zauzvrat ima pravo utjecati na vođenje vanjskih
poslova zavisne države
4. sve u svemu djelatna sposobnost zavisne države je svakako umanjena ili sasvim isključena, ali ona ipak
posjeduje međunarodnopravni subjektivitet

RAZLIKE VAZALITETA I PROTEKTORATA:

1. smjer nekakav

V: kod vazaliteta govorimo jednosmjernom pravcu u smjeru osamostaljenja

P: protektorat je dvosmjeran = ugovor se može uvijek razvrgnut i vratit nazad u prvobitno stanje jer kad to ne bi bilo
tako onda ova slabija uopće nebi bila država, a ona jest država samo sa smanjenim opsegom poslovne sposobnosti

2. način nastanka

V: nije nastao ugovorom, balkanske zemlje su bile osvojene od strane Osmanskog Carstva, a osamostaljivale su se
slabljenjem OC

P: nastaje ugovorom kojeg sklapaju dvije države i kojeg uvijek mogu razvrgnut

111
3. ograničenja

V: ograničen – prostorno i vremenski

P: nije ograničen – ni prostorno, ni vremenski (javio se na svim kontinetnima, uvijek)

Primjeri: Monako – prenio na Francusku vanjsko zastupanje jer je mal i nemre imat značajnu dipl. mrežu
San Marino – na Italiju
Lihtenštajn – na Švicarsku
 a sve tri države su članice UN = a samo države mogu biti članice!
= one su samo prenijele dio svoje poslovne sposobnosti

Butan – Indiji
Tibet – do aneksije od strane Kine, bio je kineski protektorat
Zanzibar – britanski protektorat do ujedinjenja s Tanganjikom = Tanzanija

Nastanak protektorata

Odnos protektorata služio je u 19. i 20. st. za kolonijalno širenje.

On je dopuštao da se kolonijalna vlast širi brže i na veće prostore, a da se, pritom, nisu morala upotrijebiti
jaka vojna sredstva kojima bi se upokoravala i držala u pokornosti prostorna kolonijalna područja.
Pod protektorat su stavljene male državne jedinice pod domaćom vladom, koje nisu imale nikakvu
međunarodnu važnost, tako da je protektorat bio samo oblik kolonijalne uprave.

No, protektoratom su se služile velevlasti i da bi pokorile velike izgrađene države koje se nisu smatrale
ravnopravnim članovima međunarodne zajednice jer nisu pripadale krugu europskih država.

Da bi se zadobili takvi protektorati i da bi ih priznali suparnici u kolonijalnom širenju, između suparničkih

velevlasti vodili su se dugi pregovori, pojedina su se područja djelila, zamjenjivala, kompenzirala (franc.-brit.
ugovor 1902., franc.-njem. ugovor 1912.)
VB nije nikad formalno proglasila protektorat nad Egiptom, koji je stvarno postojao od 1882. kako ne bi
druge države prigovarale.

Nestajanje protektorata

Kao što je stvaranje protektoratskih odnosa uglavnom bilo vezano za kolonijalno širenje, tako su ti odnosi počeli
nestajati u doba razgradnje kolonijalnog sustava koja se sad nalazi u svojoj završnoj fazi.

112
* FRANC : - sred. 50'ih je razrješila protektoratske odnose koji su se odnosili na velike i izgrađene afričke države
(Maroko, Tunis) i azijske države (Vijetnam, Kambodža, Laos), što nije išlo bez oštrih sukoba

- nakon 2. svj. rata pokušala je te države privezati uz sebe u obliku pridruženih država Francuske unije, al
to nije uspjelo
Poseban odnos postoji između Francuske i Monaka. 1865. Monako je s Franc. sklopio ugovor o carinskoj uniji, nakon
čega je ugovorom 1912. gospodarska zajednica postala još užom, a Francuska je dobila pravo vojnog prolaska. Većina pisaca u
tom nije vidjela protektorat. Protektorat je osnovan tek 1918. ugovorom kojim se Francuska obvezuje na zaštitu neovisnosti i
cjelovitosti područja Kneževine Monako, a ona se obvezuje da će sve međunaronde odnose uređivati u sporazumu s
Francsukom. Ipak, Monako sam sklapa MP. Da bi se ustanovilo regentstvo ili nasljedstvo, potrebna je privola Francsuke.

Kad ne bi bilo nasljednika na kneževsko prijestolje po nasljednom redu, Monako bi postao autonomna država pod
protektoratom Fracnsuke. Ne mijenjajući svoj odnos prema Francuskoj, Monako je 1993. postao članom UN.

* VB : - i britanski kolonijalni protektorati nestali su u procesu dekolonizacije, ali kako su oni bili različitog tipa od
francsukih, protektoratske države i državice postale su dijelom novih neovisnih država

* izvaneuropske države : - imale su slične odnose; od 50'-73' Sikkim je bio protektorat Indije, a zatim je postupno do
1975. postao državom u Indijskoj federaciji; Butan je na temelju ugovora s Indijom od 49' i danas obvezan u vanjskim
poslovima slijediti njezine savjete, ali je i unatoč tomu 1971. primljen u UN

Iako je bujao u prošlim, posebno kolonijalnim vremenima, protektoratski odnos ne nestaje ni u vrijeme UN, kada je
gotovo svim zemljama svijeta priznat status suvereno jedankih država (osim 15 preostalih nesamoupravnih područja)
i sve su one primljene u UN.
Ne samo da odnos pomoći i zaštite u vanjskim poslovima i dalje postoji između većih, snažnijih i manjih država, već je
protektorat odnos koji je moguć između samih UN i pojedinih područja kojima, zbog različitih razloga, ne može
upravljati isključivo domaće stanovništvo.

Tako je Slobodni Teritorij Trsta na temelju svojeg Stalnog statuta, trebao biti protektorat UN.
Posljednjih godina pojedine mirovne operacije UN-a (npr. u Angoli, Namibiji, Kambodži), uz temeljnu zadaću
očuvanja miraju, imaju i raznovresne upravne i zaštitne ovlasti u područjima koja trebaju privesti mirnom i
samostalnom životu (nadzor nad povlačenjem stranih trupa, povratak izbjeglica, oslobođenje političkih zatvorenika,
kažnjavanje ratnih zločinaca, osiguranje i provođenje izbora).

Izraz 'protektorat' UN ili Europske zajednice izričito se spominjalo u tijeku 1993. u raznovrsnim prijedlozima za prekid
rata i buduće ustrojstvo BIH, odnosno pojedinih njezinih dijelova ili gradova, a status te države (članice UN),
uspostavljen 1995. Daytonskim ugovorom, sadržava značajne elemente njezine podređenosti međunarodnoj
zajednici (UN i EU). Za takve slučajeve načešće privremnog ograničavanja suverenosti pojedinih država – uglavnom
već članica UN – mogli bismo rabiti naziv 'zaštićene države' (protected states) koji su predložili neki pisci, kako bi se
njihov status razlikovao od pravih protektorata (protectorates).

 to je ono prožimanje 2 subjekta, protektorati MO ili međunarodne teritorijalne uprave

(kaj se spominjalo kod područja s posebnim položajem)

MANDATI, STARATELJSKA PODRUČJA, NESAMOUPRAVNA PODRUČJA

1918.

113
 K

Dakle : sve tri kategorije : mandati,

starateljska p.,
nesamoupravna p.

 da se vratite prije 1. svj. rata imaju JEDNO IME = KOLONIJE !!!

U to vrijeme europske sile se šire na druge zemlje, nastaju kolonije na različitim kontinentima i dijelovima svijeta.
I sad kad bi neka od država izgubila rat tipična sankcija od pobjednika = oduzimanje kolonija i dijeljenje ko plijen!

Uoči 1. svj. rata dosegla je izgradnja kolonijalnog sustava svoj vrhunac.

Nekoliko europskih država stvorilo je velika kolonijalna casrtva, a one države koje su kasnile s kolonizacijom,
nastojale su ih dostići.

1918. je BITNA!

Prvi svj. rat imao je svoje države pobjednice i države gubitnice, 1918.
a i jedne i druge su imale kolonije.

Nakon rata dolazi do sazrijevanja svijesti i države pobjednice M (UN)

odlučuju da će ovim okej uzet kolonije, ali da ih neće podijeliti.

umjesto tog stavili su ih pod

upravu Lige naroda i ta područja se
nazivaju MANDATI!

VAŽNO: mandati postaju samo kolonije država gubitnica, kolonije država pobjednica postoje i dalje!

 MANDATI

- bili su pod upravom Lige naroda i njenog organa = Odbor za mandate

Taj odbor i LN imali su samo neku nadzornu funkciju, stvarnu upravu vršile su države mandatarice koje su
pobjedile u 1.svj.ratu.

 čl. 22. Pakta Lige naroda proglašava dobrobit i razvoj tih naroda kao sveti zadatak civilizacije i određuje
neka pravila za upravu mandatskim područjim koja se provodi u ime Lige naroda i pod njezinim
nadzorom.

- pod mandat su došle neke zemlje bivšeg Osmanskog Carstva i njemačke kolonije

Područja su podijeljena na tri kategorije prema stupnju razvoja :

114
MANDATI A) : – zemlje koje se već mogu privremeno priznati kao neovisne, ali uz uvjet da primaju savjete i pomoć
postavljenog im mandatara

Primjeri: Sirija i Libanon – pod mandatom Francuske

Palestina, Irak, Transjordanija – pod mandatom VB

 kad bi neka od tih zemalja postigla dovoljan stupanj razvoja da može posve sama sobom upravljati,
mandat je trebao prestati!

MANDATI B) : – zemlje koje nisu imale domaće neovisne političke organizacije, ali je mandatar upravljao njima
posebno i uz neka ograničenja i obveze

Primjeri: Togo i Kamerun – podijeljeni između VB i Franc

Njemačna Istočna Afrika (Tanganjika) – pod VB
Ruanda i Urundi – pod Belgijom

MANDAT C) : – zemlje koje su najviše zaostajale, pa je mandatar njima upravljao po svojim zakonima kao sastavnim
dijelom svojeg područja

Primjeri : Njemačka Jugozapadna Afrika – pod Južnom Afrikom

Njemačka Nova Gvineja – pod Australijom

=> Osmansko C. – imao posjede i izgubio i ona područja koja se u međuvremenu nisu osamostalila (npr. Egipat,
Palestina nisu; Srbija, Bugarska jesu) ta koja nisu su oduzeta OC is tavljena u režim mandata

=> Njemačka – JZ Afrika (danas Namibija) i Njem. Istočna Afrika (Tanganjika)

- oba su oduzeta i stavljena u režim mandata i pod upravu VB (Tang), a druga pod današnji JAR

U međuvremenu s jednom Indijom se ne događa niš, ni s talijanskim i japanskim kolonijama niš = oni su pobjednici!

Dužnosti države mandatara:

- država je provodila ovlasti kao mandatar Lige naroda i u njezino ime

1) morala je slati Ligi godišnje izvještaje
 te izvještaje je ispitivalo posebno pomoćno tijelo, Stalni odbor za mandate

2) vrhovni nadzor provodile je Vijeće Lige naroda

U Paktu su glede mandata B i C istaknute sljedeće obveze:

1. suzbijanje zloupoteba – da neće trgovat robljem, alkoholom, narkoticima na tom području

2. osiguranje slobode savjesti i vjeroispovjedi
3. zabrana podizanja utvrda, vojnih baza i vojne izobrazbe pučanstva za druge svrhe nego što je obrana samog
mandatnog područja (da ih neće naoružavat za svoje ratove)
4. poštovanje načela otvorenih vrata za trgovinu svih članova Lige naroda

I sad dolazimo do druge bitne godine :

115
1945. i Drugi svj. rat

Nakon rata opet imamo neke države pobjednice, neke

gubitnice.
Njem – više nema kaj za izgubit, ALI Italija i Japan su sad izgubile

njima se kolonija uzimaju i stavljaju se pod

upravu UN (nema više LN) i njegovog organa = Starateljsko vijeće
= ta područja se nazivaju
STARATELJSKA PODRUČJA

+ 1918. 1945 1994

> U međuvremenu od onih A,B,C neki mandati (A) se oslobađaju, oni
koji nisu pretvaraju se u = STARATELJSKA PODRUČJA M S

Tako da imamo 3 vrste područja koja su mogla postati starateljska: K NP

1. bivši mandati koji se nisu osamostalili (B i C)

2. kolonije država gubitnica koje se oduzimaju i stavljaju pod upravu UN
3. da neku svoju koloniju država pobjednica odluči dobrovoljno stavit pod starateljstvo
(dobrovoljno da daje koloniju -> LOL)

VAŽNO : i dalje postoje kolonije država pobjednica

NESAMOUPRAVNA PODRUČJA = novi naziv za kolonije nakon 2. svj rata

(jedan eufemizam)

- tu su bitna dva dokumenta:

 Deklaracija o nesamoupravnim područjima
 Deklaracija o davanju nezavisnosti kolonijalnim zemljama i narodu

NAPOMENA: paralelno postoje => kolonije i mandati (nakon 1. svj. rata)

nesamoupravna p. i starateljska područja (nakon 2. svj. r.)

TREĆA BITNA GODINA : 1994.

Tad se javila namjera MP da krene izjednačavat starateljska i nesamoupravna područja.

Pitanje : Zašto?

= zato jer su postojale različite obveze država u odnosu na ta područja

S jedne strane u pogledu nesamoupravnih morale su slat izvještaje samo o nekim tehničkim pitanjima, a u odnosu
na starateljska morale su izvještavat o tome kako napreduje pravo na samoodređenje tih naroda (tog nije bilo kod
nesamoupravnih).

Počinju se takva izvješća tražiti i za nesamoupravna.

Starateljska područja se osamostaljuju (jer su u boljem položaju bila), ali i nesamoupravna (i milom i silom i
oslobodilačkim pokretima).

116
1994. osamostaljuje se poslijednje starateljsko područje – Republika Palau na Pacifiku

Danas : postoji još oko 17 nesamoupravnih područja

- to su mala područja sa oko sve skupa 1 mil stanovnika (Niz. Atili, Folklansko otočje)
- i države i dalje moraju i dalje izvještavati Odbor 24

-----------------------------------------------------------------

Okej ovo gore je bilo sa predavanja čisto da se može shvatit išta sad ide knjiga – starateljska područja i nesaoupravna
puuno detaljnije.

I počinjemo sa 2. svj. ratom i starateljskim/nesamoupravnim područjima.

Tijekom 2. svj. rata sazrijevala je misao da je vladanje kolonijama protivno shvaćanju da svaki narod ima pravo
vladati sam sobom i svojom zemljom.

Iako se u to vrijeme kolonijalnim državama nije moglo nametnuti da neposredno priznaju kolonijalnim narodima
pravo na samoodređenje i da im dadu samostalnost, ipak se od njih tražilo da priznaju kako njihova uprava u
kolonijama mora služiti za dobro naroda tih zemalja.

= one su morale pristati da u nekom budućem uređenju svijeta se potrebna pažnja obrati kolonijalnom pitanju i da
im se u tom smislu nametnu neke obveze

Konačni ishod rasprava i djelovanja suprotnih težnji i utjecaja označen je Deklaracijom o nesamoupravnim
područjima koja je ušla u Povelju UN-a.

 čl.73. Povelje nalaže državama koje upravljaju nesamoupravnim područjima određene obveze :

UVOD: određuje se da članovi UN koji imaju ili preuzmu odgovornost za upravljanje nesamoupravnim
područjima priznaju načelo da su interesi stanovnika tih područja prvenstveni i da prihvaćaju kao svetu
dužnost obvezu što je više moguće unaprjeđuju...blagostanje stanovnika.

Među ostalim, države upraviteljice preuzimaju ove obveze:

a) da osiguravaju, poštujući kulturu odnosnog pučanstva, njihov politički, ekonomski, socijalni i prosvjetni
napredak, pravedno postupanje s njima i njihovu zaštitu protiv zloupotreba

b) da razvijaju samoupravu vodeći računa o političkim težnjama tog pučanstva i potpomažući ih u

postepenom razvijanju njihovih slobodnih političkih ustanova, u skladu s posebnim okolnostima svakog
područja i njegova pučanstva te raznim stupnjevima njegova napretka

c) da učvršćuju međunarodni mir i sigurnost

d) da unapređuju konstrukrivne mjere razvoja, potiču istraživačke radove, surađuju međusobno i kada i gdje
je umjesno, sa specijaliziranim međunarodnim tijelima radi stvarnog psotizanja socijalnih, ekonomskih i
znanstvenih ciljeva

 ta se deklaracija odnosi na sva nesamoupravna podučja, a to su ona kojih pučanstvo još nije postiglo punu mjeru
samouprave
= tom su dakle iznakom obuhvaćena i starateljska podučje (ugl preostali mandati) i ona koja su bila

pod bilo kakvim oblikom kolonijalne uprave

STARATELJSKA PODRUČJA
117
- Povelja za njih uvodi posebni sustav upravljanja i nadzora

Taj sustav je predviđen za:

1. područja koja su dotad bila pod mandatom

2. područja koja bi se nakon 2. svj. rata oduzela pobijeđenim državama
3. mogao bi se primjeniti i na druga područja dobrovoljnom odlukom država koje njima upravljaju
- ovim 3. se nitko nikad nije poslužio

1. područja koja su dotad bila pod MANDATOM

Odredbe Povelje o pretvaranju mandatskih područja u starateljska provedena je za sve mandate B i C osim
Jugozapadne Afrike.

- dotadašnje mandatske upraviteljice postale su upravnim vlastima u smislu Povelje

> upravu nad otočjem u Tihom oceanu (koje je bilo u mandatskoj upravi Japana) – nakon rata i poraženog Japana
preuzima SAD

čl. 78. Povelje određuje da se starateljski sustav ne primjenjuje na zemlje koje su postale članice UN – među kojima
se odnosi moraju temeljiti na poštovanju načela suverene jednakosti.

U smislu tog propisa pod starateljstvo nisu došle :

> Libanon i Sirija – bivše madatske zemlje Francuske

> Transjordanija (Jordan) i Irak – bivše mandatske zemlje VB

 svim tim preostalim mandatima A priznata je samostalnost u tijeku stvaranja i početka rada UN

* Palestina – ona je također bila mandat A, VB

Kada je VB 1948. napustila Palestinu – u skladu s rezolucijom Opće skupštine trebalo je uspostaviti dvije samostalne
države : židovsku i arapsku, uz poseban status za Jeruzalem.

Međutim, umjesto mirnog ostvarenja predviđene podjele, nakon arapsko-židovskog rata 1948. stvorena je samo
država Izrael.
Šest susjednih arapskih država pokušalo je silom spriječiti ostvarenje odluke Opće skupštine UN, ali u tome nisu uspjele.
Godine 48' stvoren je samo Izrael. Jordan je okupirao zapadnu obalu rijeke Jordan, Egipat pojas Gaze na J Palestine, a velik dio
arapskog stanovništva Palestine izbjegao je u susjedne arapske države.

Većina tih izbjeglica postupno se vraćala na područje Palestine i 1964. organizirala je Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO
– Palestine Liberation Organization), ali ni tada arapska država u Palestini, predviđena odlukom UN nije ostvarena. Štoviše, Izrael
je sa susjednim arapskim državama vodio neprijateljstva svako malo od 56' do 82'.

U vrijeme pojave brojnih novih država u UN i jačanje PLO-a, taj oslobodilački pokret 1988. formalno proglašava državu Palestinu.
Međutim, iako taj akt ima značajne političke posljedice, konkretniji korak prema stvaranju države palestinskih Arapa počinje tek
13.9.1993. usvajanjem u Washingtonu tzv. Deklaracije o načelima organizacije privremene samouprave, između izraelskog
premijera Rabina i prvaka PLO-a Arafata
Na temelju tog dokumenta, postupno se stvara palestinska autonomija, s konačnim ciljem stvaranja arapske Palestinske države.

Međutim, od 2000. pregovori zaostaju, sve je češća upotreba sile s obje strane, tako da Izrael čak podiže zidove oko arapskih
područja kako bi se zaštitio od iznenadnih napada.

118
Taj čin potiče Opću skupštinu UN-a da u prosincu 2003. traži savjetodavno mišljenje Međunaronog suda o dopustivosti takvog
čina na temelju MP. U svojem savjetodavnom mišljenju o pravnim posljedicama gradnje zida na okupiranom palestinskom
teritoriju, Sud je utvrdio da je izgradnja zida povreda MP, koja se mora obustaviri i za koju se mora nadoknaditi materijalna šteta.

Međutim, Izrael nije postupio u skladu sa savjetodavnim mišljenjem Međunarodnog suda pa su se neprijateljstva nastavila i
intenzivirala.
Potkraj 2008. došlo je čak i do napada Izraela na područje koje je bilo pod kontrolom ekstremnog arapskog pokreta (Hamas), koji
se uopće ne miri s postojanjem države Izrael.

Nakon velikih žrtava Arapa u tom napadu, pojavljuju se određene nade da bi – uz posredovanje velikih sila, EU i UN – moglo doći
do nastavka pregovora zaustavljenih 2000.

2. područja koja bi se nakon 2. svj. rata oduzela pobijeđenim državama

> Somalija – ova odredba primjenjena je na bivšu talijansku koloniju Somaliju

- za nju je uvedeno starateljstvo 1950. pod upravom Italije, a uz pomoć savjetodavnog odbora od 3 člana

Ukupno je ovih 11 područja stavljeno pod starateljstvo:

> Britanski Togo – uprava VB > Zapadni Samoa – Novi Zeland

> Francuski Togo – Francuska > Nauru – Australija
> Francuski Kamerun – Franc > Ruanda – Urundi – Belgija
> Britanski Kamerun – VB > Nova Gvineja – Australija
> Somalija – Italija > Pacifički otoci – SAD
> Tanganjika – VB

Određivanje starateljstva

- stavljanje nekog područja pod starateljstvo određuje se ugovorom

IZMEĐU : države koja će vršiti upravu i onog organa UN koji je nadležan za brigu i nadzor nad starateljstvom
=> Vijeće sigurnosti – za tzv. strategijske zone
=> Opća skupština – za sva ostala područja

- ugovor sadržava odredbe o uvjetima pod kojima se vrši starateljstvo

- takav ugovor morale su sklopiti i sve države upraviteljice mandatskih područja koja su se pretvarala u starateljska

 Starateljsko vijeće

- nadležno za poslove starateljstva

= poseban organ UN koji je radio pod vodstvom Opće skupštine za sva područja osim strategijskih zona
* općenito, strategijska zona
= područje bitno u vojnom smislu
- proglašeni su samo Pacifički otoci (pod SAD-om)

119
Dok traje starateljstvo, Povelja određuje da se uprava ima provoditi u interesu pučanstva.

Zato Povelja propisuje da Starateljsko vijeće može primati peticije.

= ono ispituje peticije i pri tome se savjetuje s državom upraviteljicom

+ > ujedno nadzire provođenje uprave s pomoću upitnika na temelju koji država
upraviteljica mora slati godišnje izvještaje namijenjne Općoj skupštini

+ > može vršiti svoje pravo nadzora i pomoću nadzornih posjeta (obilazaka) koje
određuje u sporazumu s državom upraviteljicom

Temeljni zadaci sustava starateljstva

= čl. 76. Povelje

1. jačanje međunarodnog mira i sigurnosti

2. unaprjeđivanje političkog, ekonomskog, socijalnog i prosvjetnog napretka stanovnika područja i njihov
postupni razvoj prema samoupravi ili neovisnosti
 ovo je najvažnija točka!
= treba se obazirati na posebne okolnosti svakog područj i njegova pučanstva te slobodno izražene želje
odnosnog pučanstva
3. poticanje poštovanja prava čovjeka i temeljnih sloboda za sve, bez razlike s obzirom na rasu, spol, jezik ili
vjeroispovijed
4. jednako postupanje na socijalnom, ekonomskom i trgovačkom polju sa svim članovima UN i njihovim
državljanima (načelo otvorenih vrata)

Pravna narav starateljstva

- posebni odnos novog tipa u usporedbi s drugim oblicima ovisnosti (pa se ne raspravlja puno o njemu u literaturi)

Sigurno je da su starateljska područja posebni međunarodni individualiteti i da partikularno pravo UN štiti interese
područja i njihovih stanovnika.

= dakle, oni su posebni subjekti MP bez djelatne sposobnosti

Umjesto njih djeluje država kojoj je neko područje povjereno, kao 'upravna vlast', ali je njezino djelovanje
ograničeno. => materijalno – svrhom samog starateljstva
=> formalno – jakom nadzornom vlašću UN

Važno je naglasiti da su starateljska područja po odredbama Povelje pravno u boljem položaju od ostalih
nesamoupravnih područja.

Razlozi: 1) jači nadzor UN-a

2) određenije su obeze država upraviteljica
3) konačni cilj = samouprava ili neovisnost

Za ostala nesamoupravna područja nije nadzor Poveljom toliko dobro osiguran, obveze su neodređenije i konačni
cilj nije tako jasno postavljen.

120
Povelja je zacrtala smjer razvoja starateljskih područja prema samoupravi ili neovisnosti, kako to odgovara
okolnostima svakog područja i njegova pučanstva te slobodno izraženim željama odnosnog pučanstva.

Taj razvoj je za sva starateljska područja završen, te danas više nema starateljskih područja.

Pri tome su organi UN vršili sve jači utjecaj, pa se već 1956. spominju u izvještaju Starateljskog vijeća rokovi za
stjecanje neovisnosti ili samouprave.
Otada se vršio sve jači pritisak za ubrzanje razvoja pojedinih starateljskih područja prema neovisnosti.
Tražili su se izvještaji o napretku razvoja i o rokovima do kojiih bi se mogao psotići konačni cilj, a za taj cilj Opća
skupština je i sama postavljala rokove.

Opća skupština je pazila da se odluke o konačnom prestanku starateljstva stvaraju u skladu sa željama staovništva,
određivala je komisije za provođenje izbora i plebiscita pod nadzorom UN. Ona se nije zadovoljavala rješenjima koja
je upravna vlast predlagala kao konačna.

Primjer: Francuska je željela riješiti pitanje svojeg dijela Togoa tako što je predvidjela da Togo dobije samoupravu
unutar Francuske unije ako se narod za to izjasni putem plebiscita. Plebiscit je proveden iste godine, i
većina se izjasnila za novi oblik uređenja, čime bi po slovu Povelje prestao starateljski odnos.

Ali Opća skupština nije dopustila da se bilo kakav starateljski odnos mijenja bez njezina mišljenja i
odobrenja, pa je odredila da posebni odbor ispita stanje i podnese izvještaj.

Na izborima 1958. (provedenima pod nadzorom UN-a) većina se izjasnila za neovisnost, pa je Togo postao
samostalna država 1960.

Starateljstvo je moglo prestati i tako da se starateljsko područje pridruži nekoj drugoj zemlji.

> Britanski Togo – pučanstvo tog područja plebiscitom se izjasnilo za spajanje s britanskom kolonijom Zlatnom
Obalom koja je doskora imala steći samostalnost pod imenom Gana

= to je ujedno prvo područje nad kojim je prestalo starateljstvo uz odobrenje Opće skupštine, ispunjenjem uvjeta
koja postavlja Povelja

> Britanski Kamerun – isto rješenje; J dio je sjedinjen s francuskim Kamerunom, a S dio s Nigerijom

- na ovo s Nigerijom (?) se žalila Republik Kamerun i podigla tužbu protiv VB pred Međunarodnim sudom
navodeći da se VB nije držala svojih obveza iz starateljskog ugovora

(Sud je odbio tužbu jer je bila riječ o svršenim činjenicama na koje presuda Suda ne bi mogla utjecat, pa bi bila
bespredmetna)

> francuski Togo i francuski Kamerun – postigli samostalnost 1960.

> Somalija – isto 60'
> Tanganjika – 61'
> Ruanda, Burundi, Samoa – 62'

 sve te države, osim Samoa postale su članice UN neposredno nakon stjecanja samostalnosti
(tj. na prvom sljedećem zasjedanju skupštine) * Samoa – postala je članicom UN 76'

121
> mali otok Nauru – stekao je samostalnost, ali nije odmah tražio primanje u UN
- s obzirom na posebne okolnosti tog otoka (iscrpljenje nalazišta fosfata za oko 40 godina i zbog teškog gospodarskog
opstanka i razvoja) mislilo se na to da se čitavo stanovništvo preseli na neko drugo mjesto, pa da se za tu svrhu
poduzmu mjere preodgajanja i izobrazbe
Ali otočno pučanstvo odlučilo je ostati na otoku i tražilo je da se otoku dade samostalnost, što je i provedeno, 68' je
stekao neovisnost, a 99' postao član UN-a.

> Papua Nova Gvineja – 75' neovisna i primljena u UN; postupno je razvila svoje političke ustanove do tog stupnja da
je imala parlament i vladu koja se s australskom dogovarala o prelasku u stanje pune samostalnosti

> pacifički otoci – oni su tako 20 godina ostali jedino starateljsko područje od 11 teritorija nad kojima je
uspostavljeno starateljstvo na temelju Povelje

Međutim i oni su se postupno oslobađali starateljstva SAD uspostavljajući ujedno novo uređenje odnosa sa svojim
bivšim starateljem.

>> Zajednica Sjevernomarijanskih Otoka – od 86' samoupravna zajednica u političkoj uniji i pod suverenošću
SAD-a

>> Savezne Države Mikronezije, Republika Maršalovi Otoci, Republika Palau

- samostalne države slobodno udružene sa SAD

= na temelju sporazuma sa svakom od njih SAD osigurava njihovu obranu, ali sve one tri imaju potpunu
unutrašnju samostalnost i međunarodnopravnu osobnost, uključujući pravo na vođenje vanjskih poslova

(glede kojih se ipak konzultiraju sa SAD)

- prestanak njihovog starateljstva moralo je odobriti Vijeće sigurnosti UN jer je ono bilo strategijska zona

U skladu sa svojim novim statusom – iako dosta usko vezane i u vanjskopolitičkim pitanjima sa SAD-om tri države
su primljene u UN.

Iako su tako nestala sva Starateljska područja, i dalje formalno postoji Starateljsko vijeće.

Zašto? = Prvobitno je Povelja predviđala mogućnost da se starateljstvo uspostavi nad područjem koje država
upraviteljica dobrovoljno podvrgne tom sustavu (ono 3. brijem).
 međutim to bi bilo protivno pravu naroda na samoodređenje

Onda se opravdavalo to održanje na životu reduciranog vijeća (jer ga sad čini samo 5 stalnih članica) nakanom da će
mu se dat neki novi zadatak da radi – borba za okoliš il tak neš

Međutim, budući da nije bilo sporazuma o novoj ulozi Starateljskog vijeća predloženo je da se iz Povelje UN brišu
odredbe. Te se odredbe mogu formalno ukloniti samo njezinom formalnom izmjeom.
Ali s obzirom da se i druge neke moraju mijenjati i brisati, formalna izmjena bit će moguća kada međunarodna
zajednica postigne sporazum o svim tim izmjenama.

122
  Jugozapadna Afrika

- jedino od bivših mandatskih područja koje nije došlo pod starateljstvo bivše njemačke kolonije Jugozapadne Afrike

To je područje bilo u doba Lige naroda pod mandatskom upravom Južne Afrike. Nakon rata J Afrika se nastojala
osloboditi svih međunarodnih obveza i posve pripojiti to područje. Tako je ono postalo predmet žestoke
protukolonijalne borbe i konačno su UN 1966. zaključili da uprava zemlje, kojoj je prema željama šučanstvo dano ime
Namibija, oduzme J Africi.

- imenovali su posebno vijeće za Namibiju i povjerenika UN koji je imao preuzeti upravu zemlje do daljnje
odluke o njezinoj sudbini

J Afrika je ignorirala sve odluke UN vezane uz Namibiju za sve vrijeme dok je bijela manjina u J Africi provodila
politiku apartheida.

Kada su konačno u toj državi pobijedili političari skloni demokraciji i rasnoj jednakosti, oni su se u odnosu na
Namibiju počeli podvrgavati odlukama UN.

Južnoafrička vojska je 89' napustila Namibiju, održani su izbor, 90' je usvojen Ustav i nakon tog je proglašena
neovisnost i postala je članicom UN.

NESAMOUPRAVNA PODRUČJA

Povelja UN i sami UN svojom djelatnošću koja je pošla od odredaba Povelja, najznatniji su činitelj u povijesnom
procesu dekolonizacije koji se odigrao u poslijednjih šezdesetak godina i koji je sada u posljednjoj fazi.

Taj proces je bio vrlo dinamičan, a takav prikaz dinamičnog razvoja prihvaćen je i ovdje, a u njemu se nalaze odgovori
na neka pitanja koja bi se mogla postaviti ovim redom:

1. Koja se područja smatraju nesamoupravnima?

2. Tko odlučuje o tome?
3. Kakav je položaj tih područja?
4. Koje su dužnosti država upraviteljica?
5. U čemu napose postoji dužnost izvještavanja?
6. Koji je cilj odredaba Povelje?
7. Kako i kada se postiže taj cilj?
8. Tko odlučuje o tome?
9. Što je do sada postignuto?

= sama dinamičnost razvoja koji se opisuje ima svoj uzrok u činjenici da su odredbe Povelje o nesamoupravnim
područjima djelo kompromisa između kolonijalnih država i protukoloijalnih težnji

- one su dale pravni temelj za postupno uklanjanje kolonijalne vladavine, ali dinamika razvoja bila je određena
borbenošću protukolonijalnih čimbenika

Povelja o nesamoupravnim područjima

* nesamoupravna područja – naziv za zemlje pod kolonijalnom upravom

 sastavni dio Povelje je Deklaracija o nesamoupravnim područjima

= odnosi se na područja kojih pučanstvo još nije postiglo punu mjeru samouprave

= ta široka formulacija obuhvaća sve odnose u kojima neko područje stoji pod odgovornim utjecajem neke države,
nije ravnopravno uklopljeno u matično područje te države, a s druge strane, nema punu mjeru samouprave
123
Takve zemlje mogu biti zemlje na vrlo različitom stupnju političkog razvoja, a različit može biti i njihov odnos prema
državi koja njima upravlja.

> posebne države s izgrađenim državnim organima, a pod vrhovnom vlašću druge države ili pod protektoratom
(il tak neki slični odnos prema kojem se stranoj državi daje pravo većeg ili manjeg utjecaja na određivanje državne

politike)

> bilo je mnogo zemalja koje nisu imale nikakvu ili gotovo nikakvu upravu ni vlastite organe, nego je njima potpuno
upravljala neka strana vlast

 podnošenje izvještaja

- primjenom kriterija Povelje 1946. utvrđeno je da postoje 74 područja na koja se odnosila dužnost podnošenja
izvještaja

- među njima je bila velika većina afričkih zemalja, mnoge azijske i većina otoka Karipskog mora, Tihog i
Indijskog oceana
(zbog uspješne dekolonizacije, danas preostaje još samo 15 malih nesamoupravnih područja)

No kada su se poslije za neka područja pojavila pitanja o tome jesu li ona ili nisu obuhvaćena odredbama Povelje,
odnosno postoji li ili je prestala dužnost izvještavanja, Opća skupština je 60' utvrdila načela koja države članice u vezi
s tim pitanjima trebaju uzeti u obzir.

 Država je dužna izvještavati o nekom području koje je geografski odijeljeno i od države upraviteljice
razlikuje se etnički i kulturno.

+ uz to mogu doći i neki dr. elementi = elemti upravne, političke, pravne, gospodarske ili povijesne prirode
Ako oni na odnos između područja i države upraviteljice utječu tako da stavljaju područje u podređeni
položaj, oni govore u prilog predmnjeve da postoji dužnost izvještavanja.

- time su samo dani elementi za prosuđivanje, a Opća skupština ih primjenjuje prema svom nahođenju

Opća skupština je postavila načelo da se geografski jedinstvena, cjelovita područja ne razdvajaju, te metode
dekolonizacije nije primjenjivala na zemlju koja nije geografski odijeljena od ostalog područja države.

Povelja je postavila smjernice prema kojima bi članovi UN ,koji su odgovorni za nesamoupravna područja, trebali
upravljati tim područjima.

1- one iste dužnosti koje države upraviteljice imaju i prema strateljskim područjima
2- države se obvezuje da će redovito podnositi statističke i dr. info tehničke prirode o ekonomskim, socijalnim i
prosvjetnim prilikama tajniku UN

= point je bio da se UN sve više razvijali i jačao je njihov utjecaj u smislu likvidacije kolonijalne vladavine

Taj razvoj i jačanje utjecaja kretao se u više smjerova.

Smjer 1) = stvaranje posebnog pomoćnog organa za razmatranje izvještaja o nesamoupravnim područjima

- takav organ nije bio predviđen u Povelji (kao što je postojalo Starateljsko vijeće za starateljska područja)

 zato je Opća skupština 1946. osnovala Odbor za ispitivanje izvještaja o nesamoupravnim područjima

124
Time je Opća skupština izrazila svoje gledanje na prirodu izvještaja koje propisuje Povelja.

= obavještavanje – nije samo trebalo ostati puko stavljanje na znanje nekih podataka o samoupravnim
područjima

uloga Opće skupštine je puno aktivnija : ona se obavještava, ali tako da razmatra izvještaje, da ih

ispituje i po potrebi stavlja primjedbe

postaju sve oštrije i oblikuju se u preporuke

= a to su zapravo zahtjevi sa sve jačim isticanjem dužnosti
izvršavanja od država upraviteljica kojima su upućeni

Sastav Odbora

- sam sastav Odbora pokazao je tendenciju razvoja (promjena)

= u odbor su ulazile : > države koje su dužne podnositi izvještaje +
> isti broj država koje nemaju brigu nad nesamoupravnim područjima

 taj sastav je analogan sastavu Starateljskog vijeća, pa se time pokazuje težnja približavanja
položaja nesamoupravnih područja položaju područja pod starateljstvom

Kolonijalne države su se protivile takvom odboru i on je uvijek samo privremeno formiran, ali mu je mandat produživan svake
treće godine.

- odbor je ukinut 1963. kad njegov zadatak preuzima Odbor za provođenje Deklaracije o davanju nezavisnosti
kolonijalnim zemljama i narodima
= u tom času je bilo vrlo jasno da čitav rad Opće skupštine ide prema brzom dokončanju kolonijalizma

Smjer 2) = pritisak UN na sve države da podnose izvještaje

- toj dužnosti su države upraviteljice uglavnom udovoljavale (Australija, Belgija, Danska, Francuska,
Nizozemska, Novi Zeland, SAD, VB)
- Španjolska i Portugal su malo otezali s tim – Portugal je odbijao slat ta izvješća sa spikom da su ta područja
dio matice zemlje; nakon pada diktature je počeo surađivati i omogućio je osamostaljenje svih svojih afričkih
posjeda

Iako je sukladno Povelji trebalo slati samo informacije tehničke prirode koje se odnose na ekonomske, socijalne i
prosvjetne prilike, Opća skupština je pozvala države da obuhvate i podatke o politočkom razvoju i napretku
nesamoupravnih područja.

- to se u početku zahtijevalo na 'dobrovoljnoj osnovi', ali kasnije se sve više tvrdilo da je to dužnost država
upraviteljica jer je svrha i cilj čitavog sustava (sukladno Povelji) da nesamoupravna područja razvijaju svoje
slobodne političke ustanove, da bi se kasnije otvoreno zahtijevalo postizanje pune samostalnosti!

125
 ali ne samo da su se tražila da potpunija izvješća, nego su se sami izvještaji o stanju u nesamoupravnim
područjima podvrgavali ispitivanju i ocjenjivanju s političkog gledišta, a Opća skuština je davala državama
upraviteljicama različite primjedbe i upute = preporučivala je da domaće pučanstvo sve više sudjeluje u stvarnom
upravljanju, zahtjevala je da se izvještava o mjerama koje su poduzete
ili se kane poduzeti radi postizanja neovisnosti

Države upraviteljice nastojale su izbjeći nadzor UN, odnosno težnju da nesamoupravna područja budu oslobođena
njihove vlasti.

Kak su one to radile :

1. tražile su što uže, doslovno tumačenje odredaba Povelje koje su same interpretirale tako da barem za neka
dokažu da nisu nesamoupravna područja ili da su prestala biti pa da zato nema dužnosti izvještavanja

2. tumačilo se da postizanje unutrašnje samouprave na ekonomskom, socijalnom i prosvjetnom polju znači

dovoljan stupanj razvoja i da dužnost izvještavanja onda može prestat, tj. da to više nije nesamoupravno p.

3. države su na različite načine uključivale te nesamoupravne posjede u dijelove svoje matice zemlje kako bi
izbjegle obvezu slanja izvještaja
> Portugal – nije slao izvještaje izgovarajući se da su njegove kolonije sastavni dio matice zemlje pa kao nije
obvezan
> Francuska – svojim posjedima dala položaj francuskih departmana
> Nizozemska – sl. rješenje našla sa svojim posjedima u Americi na temelju neke vrste federativnog uređenja
> Danska – proglasila Grenland sastavnim dijelom matice s jednakopravnim zastupstvom u danskom
parlamentu
> VB-Malti, SAD-Portoriku – dali su im visok stupanj samouprave

= iz svih tih razloga Opća skupština se načelno izjasnila protiv jednostranih odluka o prestanku izvještavanja

- istaknula je da država upraviteljica ne može jednostrano odlučiti o tome je li neko područje, za koje je dotada
slala izvještaje, prestalo biti nesamoupravno, pa je za sebe zahtijevala pravo da svaki slučaj ispita i o njemu
odluči
 tako je naloženo posebnom odboru da prouči koji su faktori odlučni za ocjenu je li neko područje
postiglo neovisnost ili neki drugi način samouprave

= u konačno prihvaćenom popisu faktora navode se mnogi ovisno o tome :

> je li riječ o postizanju neovisnosti ili
> samouprave ili
> o slobodnom i jednakopravno udruživanju s maticom zemljom

U vezi s tim naglašava se potreba da se posebno ispita kako je ostvarivano pravo samoodređenja.

Odobravajući pojedine slučajeve, Opća skupština primjećuje da je redovito poželjno da misija UN posjeti područje
koje odlučuje o obliku novog stupnja razvoja (bilo prije, bilo za vrijeme ostvarivanja prava na samoodređenje).

126
1959. Opća skupština povjerila je posebnom odboru da ispita koja bi načela trebalo primjenjivati u pitanju postojanja
dužnosti izvještavanja.

- načela su utvrđena zaključkom Opće skupštine 60'

Dužnost izvještavanja PRESTAJE ako neko područje postigne punu mjeru samouprave u smislu odredbe Povelje.

- može prestat na 3 načina:

1) nastankom suverene, neovisne države
2) slobodnim pridruživanjem nekoj neovisnoj državi
3) integracijom u neku neovisnu državu
 kaj se tiče 2) i 3) Opća skupština je dala neka smjernice o postupku donošenja takve odluke

 slobodno pridruživanje

1- Odluka o pridruženju nekoj državi mora se donijeti slobodnim izborom naroda nesamoupravnog područja na
demokratski način i pošto je pučanstvo dovoljno upućeno o prirodu odluke koju donosi.

2- Oblik pridruživanja mora biti takav da poštuje individualnsot i kulturne osobine nesamoupravnog područja i
njegova pučanstva, koje opet mora imati pravo da izmijeni položaj područja ponovnom slobodnom odlukom
usvojenom demokratskim i ustavnim postupkom.

3- Pridruženom području treba osigurati pravo da odredi svoje unutarnje ustrojstvo bez vanjskog utjecaja, putem
odgovarajućeg ustavnog postupka i slobodnim izražavanjem želja pučanstva.

 integracija

1- Integracija se mora provesti na temelju potpune jednakosti naroda nesamoupravnog područja koje se integrira i
naroda odnosne neovisne države.

2- Pučanstvo obiju zemalja mora imati jednak pravni položaj i jednaka jamstva temeljnih prava i sloboda bez
ikakvih razlikovanja i diskriminacija, jednaka prava i mogućnosti da budu zastupani i da stvarno sudjeuju na svim
stupnjevima izvršnih, zakonodavnih i sudskih organa.

3- Sama zemlja u koju se nesamoupravno područje integrira mora imati dovoljno visok stupanj samouprave sa
slobodnim demokratskim ustanovama.

4- Integracija mora biti posljedica želje pučanstva, slobodno izražene uz punu spoznaju o namjeravanoj izmjeni
pravnog položaja područja, i to putem nepristrano provedenog demokratskog postupka na temelju općeg prava
glasa.

 Ako UN smatraju to potrebnim, mogu nadzirati taj postupak

Ta su načela samo smjernice koje ne vežu ni samu Opću skupštinu.

Ona je svaki slučaj ispitivala u svjetlu njegovih posebnih okolnosti, pri čemu su često odlučivala i raspoloženja i politička gledišta
skupštinske većine prema jednoj ili drugoj od kolonijalnih država ili prema važnosti područja o kojem se raspravljalo i sl.
> SAD,– vrlo lako prestala dužnost podnošenja izvještaja za Portoriko
> Franc – bili su vrlo strogi prema njoj u njenim pokušajima da uredi kolonijalno pitanje uz očuvanje neke vrste zajednice matice
zemlje i samoupravnih područja

127
Godina je 1960. i ona označava početak nove i aktivnije faze u djelatnosti UN na pitanju osamostaljivanja
nesamoupravnih područja.

U UN su u međuvremenu primljen niz novih afričkih državica čime je ojačala antikolonijalna većina i postala upornija.

- u toj novoj atmosferi Opća skupština 14.12.1960. prihvaća Deklaraciju o davanju neovisnosti kolonijalnim
zemljama i narodima = njome se svečano proglašava potreba da se brzo i bezuvjetno dokonča
kolonijalizam u bilo kojem obliku

Svi narodi imaju pravo na samoodređenje, a nedostatak preduvjeta na političkom, gospodarskom,

socijalnom ili obrazovnom polju ne smije biti izgovor za odgađanje neovisnosti.

- od sada će Opća skupština budno paziti da se u Deklaraciji izraženi ciljevi provedu u djelo
= da bi se to postiglo što prije, Opća skupština stvara orgn koji će ispitivati koliko i kako se Deklaracija provodi
u djelo
=> Odbor za dekolonizaciju = odbor sa 17 članova (pa 24) sa zadatkom da prate situaciju i svojim
(Odbor dvadesetčetvorice) prijedlozima i radom pospješe razvoj nesamoupravnih područja
do samostalnosti

- oni su eklšli neš i napravili

Kaj su napravili?

On je u svojim izvještajima davao Općoj skupštini prijedloge za oštro formulirane zaključke koji su onda dobivali svoj
konačni oblik u četvrtom odboru Opće skupštine i bili prihvaćeni velikim većinama u plenumu.

Svake godine na taj se način usvajalo sve više rezolucija koje se bave pitanjem dekolonizacije općenito ili pojedinim
nesamoupravnim područjem.

- u tim rezolucijama Opća skupština podvrgavala je kritici postupak država upraviteljica, tražila brz napredak i
razvoj prema samostalnosti, zahtijevala je provođenje određenih mjera, preporučivala specijaliziranim
ustanovama i dr. MO da obustave pomoć i prekinu veze s državama koje se protive postupku dekolonizacije
ili u njemu ne surađuju, a da pomažu i organiziraju pomoć oslobodilačkim pokretima i narodima
nesamoupravnih područja

Da i se što bolje obavijestio o stanju u pojedinim nesamoupravnim područjima, Odbor 24 prima peticije, saslušava
podnositelje, šalje misije u pojedina područja pod kolonijalnom upravom.
Ako takva misija ne dobije dopuštenje da uđe u određeno nesamoupravno područje, ona svoj rad obavlja u nekoj
susjednoj državi i tako prikuplja potrebne podatake.
Tamo gdje je bilo moguće dobiti suradnju kolonijalnih vlasti, misije promatrača UN nadzirale su provedbu izbora i
konzultacija pučanstva o pitanjima stjecanja samostalnosti.

Naglašavajući u svakoj prigodi da narod svakog nesamoupravnog područja ima neotuđivo pravo na samoodređenje i
neovisnost, Opća skupština je čak i borbu tih naroda (uključujući oružanu) smatrala zakonitom i konstatirala
napredak oslobodilačkih pokreta u pojedinim zemljama.

U dopunskom protokolu uz Ženevske konvencije 49' o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba, borba protiv
kolonijalne dominacije i strane okupacije i protiv rasističkih režima proglašena je međunarodnim oružanim sukobom,
što znači da se na njega primjenjuje cjelokupno međunarodno humanitarno ratno pravo.

128
* pravo na oružanu borbu za oslobođenje od kolonijalne vlasti nastojalo se teorijski protumačiti na razne načine – jedan alžirski
pravnik tako je izveo zaključak da Francuska nije nikada stekla Alžir već da ga od početka drži pod nezakonitom okupacijom
= stoga treba priznati alžirsku državu i njenu privremenu vladu,a ona ima pravo voditi borbu protiv okupantske vlasti

Opća skupština osuđuje djelovanje raznih stranih ekonomskih interesa koji utječu na usporavanje procesa
dekolonizacije, pri čemu se ponovno podsjeća na pravo naroda svake zemlje da raspolaže svojim prirodnim
bogatsvima.

Krajnji rezultat tog nastojanja je oslobođenje velike većine kolonijalnih zemalja i stjecanje pune neovisnosti.
Uz prije spomentuih 30, u članstvo UN nakon 60'ih ušlo je još 60 bivših kolonijalnih zemalja.
Međutim, kao što je već rečeno, neke su se zemlje oslobodile kolonijlanog režima na onaj način 2) ili 3).

* Zapadna (Španjolska) Sahara

- Španjolsku Saharu zahtjevali su Maroko i Mauritanija

Opća skupština pozvala je Španjolsku da u toj svojoj koloniji provede plebiscit nakon što se posavjetuje s objema spomenutim
državama. No kad je Španjolska izjavila da kani održati referendum pod nadzorom UN, vlada Maroka ustrajala je na svojem
zahtjevu i zaprijetila da će jednostrano nastupiti ako se proglasi nezavisnost te zemlje.
Iako su Maroko i mauritanija imali suprotne zahtjeve, ustale su protiv Španjolske tvrdnjom da taj posjed drži neovlašteno, jer ga
nije mogla pravovaljano steći, budući da to nije bila zemlja bez gospodara.

Na to je Opća skupština odlučila zatražiti od Međunarodnog suda savjetodavno mišljenje je li Zapadna Sahara u doba
španjolskog zaposjedanja bila terra nulius.
A ak se na to dobije NE, postavlja se pitanje koje su bile pravne veze tog područja i Maroka, tj. mauritanske zajednice?

Sud je 75' dao savjetodavno mišljenje da Zapadna Sahra nije u doba kolonijalizma bila ničija zemlja i da su postojale neke
pravne veze između tog područja i Maroka, kao i između tog područja i mauritanske zajednice, ali da to nisu bile veze
suverenosti i da one ne mogu utjecati na primjenu Rezolucije Opće skupštine i na načelo samoodređenja.
Nakon tog mišljenja dpšlo je skoro do oružanog sukoba koji je izbjegnut sporazumom između Španjolske, Mauritanije i Maroka.

= prema tom sporazumu Mauritanija i Maroko bi dijelile područje Zapadne Sahare, a Španjolska bi zadržala dio nadzora nad
proizvodnjom fosfata

Opća skupština je dala neko nejasno stajalište prema tom sporazumu i potvrdila pravo naroda Zapadne Sahare na
samoodređenje.

76' Španjolska se povlači s tog područja svoje bivše kolonije, a ove dve ga preuzimaju sukladno sporazumu. Ali, iste godine
pokret POLISRIO proglašava Saharsku Arapsku Demokratsku Republiku koju priznaje više od 70 država + primljena je u
Organizaciju afričkog jedinstva. (današnja Afrička unija)

78' Mauritanija i POLISARIO potpisuju mirovni sporazum, Mauritanija odustaje od svojih zahtjeva na to područje i sve preuzima
Maroko iako POLISARIO i dalje pruža oružani otpor.
Opća skupština i dalje inzistira na neotuđivom pravu naroda Zapadne Sahare na samoodređenje i neovisnost.

Uz UN i Afrička unija ulaže napore da se uspostavi primjerje između Maroka i POLISARIO-a i da se pučanstvu omogući
izjašnjavanje o budućem statusu područja.
Temeljni razlog što još nije određen datum održavanja referenduma jesu različita stajališta dviju strana o kriterijima za
uvrštavanje osoba u popis glasača za referendum.

129
Formalnim stjecanjem samostalnosti proces dekolonizacije nije potpuno završen.
Nove države imaju teškoće koje su posljedica same činjenice kidanja formalnih veza s bivšom kolonijalnom vlašću,
bilo da su te veze posve prekinute, bilo da su one nastavljene pod plaštom formalno ravnopravnih odnosa.

Cjelokupan prikaz razvoja nesamoupravnih podučja i njihova položaja pokazuje da se i pitanje o

međunarodnopravnom subjektivitetu tih područja danas postavlja bitno drugačije nego u prvo vrijeme opstanka u
djelovanja UN.

U to prvo vrijeme naziv nesamoupravna područja obuhvaćao je zemlje na različitom stupnju političkog razvoja i
uređenja.

Pravni položaj nesamoupravnih područja imale su i neke vrlo razvijene političke jedinice, države s organiziranom
vlastitom vladom, ali su one bile pod vlašću druge države u formalnom odnosu protektorata koji je zapravo značio
vrlo znatan zahvat u poslove te države
= Tunis, Maroko, zemlje Indokine
- one su već po općem međunarodnom pravu bile subjekti MP, jedino je njihova djelatna sposobnost bila više ili
manje ograničena

Ali velika većina nesamoupravnih područja nije bila na tom stupnju razvoja, pa se upravo za njih postavljalo pitanje
jesu li ona međunarodni subjekti.

1- nisu imala neku vlastitu središnju vladu – imale su tzv. plemenske uprave
= mjesne ili pokrajinske jedinice u kojima je za neke poslove zadržana

uprava domaćeg stanovništva

(ili su tam bile oduvijek ili je uspotavljeno za neku svrhu; države
upraviteljice su u mnogima to podržavale)

2- prema van ta područja nisu uopće dolazila do izražaja, osim kao dijelovi kolonijalnog carstva

Odredbe Povelje koje su bile značajne za ta nesamoupravna područja:

 međunarodni odnosi se trebaju razvijati na temelju poštovanja načela ravnopravnosti i samoodređenja naroda
 interesi stanovnika nesamoupravnih područja su prvenstveni, a upraviteljice prihvaćaju da što je više moguće
unaprjeđuju blagostanje tih stanovnika

= nesamoupravna područja bila su dakle i prema Povelji, odijeljene jedinice na koje se pravo UN posebno obazire

- oni često imaju svoje vlastite interese različite od interesa država upraviteljica, i ti interesi su pod osobitom
zaštitom MP

 prema tome svaka, pa i najzaostalija zemlja, koja pripada kategoriji nesamoupravnih područja, bila je subjekt
MP u zametku

Takvo stajalište jasno je vidljivo u Deklaraciji sedam načela:

Područje kolonije ili nekog drugog nesamoupravnog područja ima, prema Povelji UN, odvojen i različit status od
područja države koja njime upravlja; takav odvojen i različit položaj u skladu s Poveljom postojat će toliko dugo
dok narod te kolonije ili nesamoupravnog područja ne ostvari svoje pravo na samoodređenje, u skladu s
Poveljom, a napose njezinim ciljevima i načelima.

130
Opća skupština 22.11.1988. usvaja Rezoluciju 43/47 kojom desetljeće 1990.-2000. proglašava Međunarodnim
desetljećem za ukidanje kolonijalizma.

- u skladu s tim Opća skupština poziva države upraviteljice da poduzmu nužne mjere kako bi se narodima
nesamoupravnih područja omogućilo da što je prije moguće ostvare svoje pravo na samoodređenje i
neovisnost

Međutim, realnost je da danas ima malen broj tih područja, ali to ne znači da će konačno rješenje njihova statusa bit
lako. U Posebnom odboru za provođenje Deklaracije o dekolonizaciji nije nijedna država upraviteljica nad preostalim
nesamoupravnim područjima, a za rezoluciju o Desetljeću za ukidanje kolonijalizma glasao je samo Novi Zeland, VB,
Franc, Portugal su se suzdržali, SAD je glasao protiv.

= države tvrde da su preostala područja mali otočni teritoriji kojima ne bi bilo jednostavno ostvariti samostalnu
međunarodnu egzistenciju

 Međutim Odbor za provođenje Deklaracije o dekolonizaciji i Opća skupština uporni su u gledištu da veličina
područja, njihov zemljopisni položaj, broj stanovnika i ograničena prirodna bogatstva ne bi smjeli biti
značajke koje bi služile kao izlika da se narodima preostalih nesamoupravnih područja ne omogući
neodgodivo ostvarivanje njihova neotuđivog prava na samoodređenje

Na kraju 20. st. u nadležnosti Odbora 24, još je 16 nesamoupravnih područja.

Zato je Rezolucijom 55/146 8.10.2000. desetljeće 2001.-2010. proglašeno Drugim međunarodnim desetljećem za
ukidanje kolonijalizma, kojem je svrha da kolonijalizam nestane do 2010.

VB = Anguilla, Bermuda, Britanski djevičanski otoci, Caymans, Falklandski otoci (Malvinas), Gibraltar, Montserrat, Pitvairn, Sveta
Helena, Turks, Caicos

- predstavnici VB, iako ne odbacuju mogućnost da se u budućnosti stanovnici tih područja izjasne za samostalnost, ipak
drže da se svjetska organizacija tim područjima ne bi trebala baviti jer stanovnici tih područja, ostvarivši svoje pravo na
samoodređenje, izražavaju želju da ostanu u uskoj vezi s VB, u odnosu na koju već imaju svoje samoupravu

> vlada Monteserrata, koji je već član nekih organizacija karipskih država, izrazila je 93' u UN želju za samostalnošću u okviru
političke unije s Organizacijom istočnokaripskih država

> Gibraltar i Falklandski otoci – predstavljaju problem; naime valjanost međunarodnorpavnog temelja sadašnje vlasti VB
poriču države neposredni susjedi tih područja – Španjjolska, Argentina
= rješenje primjenom načela samoodređenja također je dvojbeno jer sadašnje stanovništvo tih područja potječe od
britanskih doseljenika, pa ono ne bi dobrovoljno prihvatilo nikakvo rješenje koje ta područja integrira u države sa
stanovništvom drugačijeg etničkog sastava

SAD = Američki djevičanski otoci, Guam, Američki Samoa

- iako izvršavaju obveze države upraviteljice u odnosu prema UN, SAD smatraju da su ta tri područja zapravo već stekla
samoupravu – svatko od njih je predstavljen u Zastupničkom domu SAD jednim delegatom (bez prava glasa u plenumu
Doma)
- po izjavama predstavnika SAD stanovništvo tih područja – ostvarujući svoje pravo na samodređenje – želi održati tako
uske veze s državom upraviteljicom koja mu je dala i američko državljanstvo

> Američki djevičanski otoci – žele sudjelovati u MO, a Opća skupština poziva državu upraviteljicu da im u tome pomogne

Novi Zeland = otočje Tokelau – stanovništvo se na referendumima nije dovoljnom većinom (2/3) izjasnilo za samoupravu uz
slobodno pridruživanje NZ

Francsuka = Nova Kaledonija

Kao što je već rečeno, zbog suprotnsoti Maroka i pokreta POLISARIO Zapadna Sahara čeka referendum o svojoj budućnosti.

131
Bez obzira na to kako će formalno završiti dekolonizacija u sklopu sustava UN, mnoga će od bivših nesamoupravnih
područja ostati na različite načine povezana s bivšim metropolama.
Te veze često koriste rješavanju mnogih životnih problema stanovnika tih područja.

Ukidanje kolonijalizma neće ukinuti neravnopravne odnose koji postoje između pojedinih drćava, ali i unutar mnogih
država između jačih, utjecajnijih, bogatijih i podređenih dijelova država i njihova stanovništva.

Zapravo su UN već odavno kolonijalizam izjednačavali sa stranom dominacijom.

* strana dominacija = dominacija jedne države nad drugom

= unutar države pojedine etničke grupe (dominacija unutar današnjih državnih granica) – ona
koju im nameću novopridrošli stranci – u slučaju domorodačkih naroda

U granicama pojedinih država koje nisu bile kolonijalne sile, postoje područja čije se pučanstvo osjeća
diskriminiranim, potlačenim, a da mu nije dana prigoda da ostvari svoje pravo na samoodređenje.

Primjeri : Kašmir u Indiji i Pakistanu, Tibet u Kini

No, i kada pučanstvo nekog područja demokratskim putem odluči o svojem statusu, ono time ne gubi pravo na
samoodređenje : to je pravo koje se ne konzumira jednom odlukom.

- raznovrsni gospodarski, politički, etnički i dr. razlozi mogu dovesti do promjene izbora većine pučanstva jednog
područja

Primjer za pravilan odnos prema pravu na samoodređenje: Kraljevina Nizozemska

- omogućila je da Aruba koja više nije nalazila interesa za ostajanjem u zajednici s drugim otocima Nizozemskih
Atila (koji zajedno s Nizozemskom tvore Kraljevinu Nizozemsku) ostvari prvo status posebne zemlje u sklopu
Kraljevine, a zatim da 96' istupi iz dosadašnje zajednice s nizozemskim zemljama

132
Priznanje vlade
= Problem priznanja nove vlade odnosi se na stanje kad je – iako na neustavan način – nova vlada preuzela
vlast u čitavoj zemlji.

To se zbiva kad naglim činom (npr. državni udar) ustavni poredak bude prekinut i nova vlast potpuno prevlada.

Javljaju se:
> pravne sumnje - je li nova vlada ovlaštena predstavljati svoju državu
> politička neizvjesnost hoće li se nova vlada održati

Dodatni problem se stvara ukoliko stara vlada nastavlja djelovati iz inozemstva, smatra da je jedini predstavnik
države i priprema povratak – Liberija, Kongo, Haiti, Kambodža.

Iz tog razloga postoji i dalje stari običaj da druge države priznaju novu vladu kao simbol nadovezivanja diplomatskih
odnosa, ali najviše kako bi se međunarodnopravni akti te vlade smatrali pravno relevantnima.

1936. Institut za MP usvaja Rezoluciju priznanja novih država i novih vlada:

 Priznanje nove države je slobodni akt kojim jedna ili više država konstituira postojanje na jednom određenom
području, politički organizirane ljudske zajednice, neovisne o bilo kojoj drugoj postojećoj državi, a koja je
sposobna poštovati pravila MP-a i koja izražava želju da bude prihvaćena kao član međunarodne zajednice.

* slobodan akt – kao i priznanje država; kad bi postojala obveza priznavanja, sve države koje ne bi priznale bi kršile
MP i počinile međunarodni delikt
= većina pisaca se slaže da je priznanje diskrecijsko pravo svake države, pa ne priznanje nije povreda prava

- s druge strane postoji načelo svakog naroda da stvori vladu kakvu sam želi, pa bi eventualno otezanje značilo
miješanje u unutarnje prilike države i odricanje prava na samoodređenje

Redoviro se daje priznanje novoj vladi neke države ako se dovoljno ustalia i ako je sposobna i voljna ispunjavati
dužnosti po pravilima MP.

Sa stajališta MP nije važno je li neka vlada došla na vlast propisanim ustavnim putem. Ali povijest međunarodnih
odnosa poznaje dva primjera za postavljanje načela po kojem se nisu prznavale nasile promjene vlade :

1) praksa Svete alijanse koja štiti načelo legitimiteta i intervencijom je suzbila pokušaj revolucije u Napulju i
Španjolskoj (kasnije su odbacili ovu praksu i rekli da je pretjerana)

2) Tobarova i Wilsonova doktrina

- oba su rekli da neće priznat vladu koja je proizašla iz revolucije ili državnog udara
- SAD napravio Meksiku, a Meksiko je uzvratio načelom da priznanje vlada znači uvrjedljivo miješanje stranih
država u unutrašnje prilike

Načini priznanja:

A) izrijekom
šutke

B) pojedinačno
kolektivno

 priznanje ima retroaktivan učinak – od trenutka kad je faktično preuzela vlast (deklarativno)

133
* vlade koje nisu priznate

Primjer: priznanje nove vlade u Mađarskoj nakon 1956. – pitanje je postavljeno u UN-u jer ta vlada nije donijela odluku o
vjerodajnicama mađarskog izaslanstva

* slučaj spora o pravu zastupanja

Opća skupština UN-a je donijela rezoluciju i smjernice:

Kad god više od jedne vlasti tvrdi da ima pravo zastupat neku državu, članicu u UN-u i to pitanje postane predmet spora u UN-u,
to pitanje treba razmotrit u skladu s ciljevima i načelima Povelje UN-a kao i okolnosti svakog slučaja .

* primjena pravila retroaktivnosti

- japanska komisija za preispitivanje presuda pljenidbenih sudova (koja je bila osnovana na temelju Mirovnog
ugovora iz 1951.) jer su neki brod zaplijenili u ratu s Francuzima – pitanje je bilo od kad su u ratu
- japanska vlada je pokrala kolonije Francuzima, a nakon toga podržavali francusku vladu u Vichyu, a 41' je De go
najavio rat Japanu
- komisija je utvrdila da kad je 51' Japan potpiso ugovor priznao i vladu u Franc. – pošto priznanje djeluje retroaktivno
time je priznao i akt nagovještanja rata i smatra se da je Japan bio u ratu od 41' makar su kasnije uspostavili odnose
sa Francuskom vladom

134
Ustanci i oslobodilački pokreti
A. GRAĐANSKI RAT – USTANICI

Problem priznanja nove vlade odnosi se na stanje kad je – iako na neustavan način – nova vlada preuzela vlast u
čitavoj zemlji.

To se zbiva kad naglim činom (npr. državni udar) ustavni poredak bude prekinut i nova vlast potpuno prevlada. No
mnogo puta nova vlast uspijeva se ustaliti tek nakon duže borbe.
= to je pojava građanskog rata
Situacija kada: a) u zemlji se vodi borba između dviju stranaka od kojih jedna želi steći, a druga održati vlast u
cijeloj zemlji
b) jedna od njih želi postići vlast samo u jednom dijelu države kao samostalnoj državi

 takva borba vodi se unutar granica države i kao takva ne tiče se drugih država!

- za takve vrste borbe, izgrađuju se detaljnija međunarodna pravila

- često se događa da ostali svijet promatra građanski rat s gledišta svojih interesa ili naklonosti i daje
moralnu/materijalnu pomoć jednoj ili drugoj stranci

* ustanici – pobunjenici, odmetnici koji vode borbu protiv neke do tada jedino priznate vlade

Što se tiče drugih država; za njih postoji samo jedna vlada, ta od prije priznata i ta je vlada odgovorna drugim
državama za štetu što bi je pretrpjele one ili njihovi državljani protivno pravilima MP-a.
= posljedica načela neintervencije

Ustanici kao takvi nisu u međunaronim odnosima stranka tj. nisu subjekt MP-a. Ali ako se ustanak proširi ili ojača i
oni jačaju na važnosti.
Može doći do toga da: > ih priznaju kao zaraćenu stranku vlada protiv koje se bore
Posljedice: između ustanika i vlade protiv koje se bore nastupa obveza da se poštuju
pravila međunarodnog ratnog prava

> ili da ih priznaju pojedine strane države

- mogu dati priznanje: a) izrijekom
b) konkludentnim činom npr. izjavom o neutralnosti

Posljedice:

1. s obzirom na odnose između vlade koja je dala priznanje i ustanika vrijede pravila MP-a
2. ustanici po MP postaju odgoovrni za djela koja se zbivaju na području koje se nalazi u njihovoj vlasti
3. u isto vrijeme prestaje odgovornost vlade prema onoj državi koja je priznanje dala
4. u odnosu između ustanika i vlade protiv koje se bore, a koja ih je priznala zaraćenom strankom nastua
obveza da se poštuju pravila međunarodnog ratnog prava

Priznanjem ustanika kao zaraćene stranke oni dobivaju ograničeni međunarodnopravni subjektivitet.
Takvo priznanje jest privremeno priznanje međunarodnopravne osobnosti, ali s ograničenim opsegom djelovanja.

Za razliku od priznanja država i vlada, priznanje ustanika ima KONSTITUTIVAN i RELATIVAN učinak tj. ustanici stječu
međunarodnopravnu sposobnost u odnosu prema onome tko ih je priznao.

135
Opcija A)
Kada ustanici potpuno uspiju istisnuti prijašnju vladu, više se ne postavlja pitanje o njihovom priznanju kao zaraćene
stranke, nego pitanje o priznanju nove vlade.

Opcija B)
Ako su uspjeli izvojevati samostalnost jednog dijela područja, nastala je nova država i pojavljuje se problem priznanja
nove države.

Međutim, insitut priznanja ustanika kao zaraćene države razvio se u 19. st. za vrijeme stvaranja samostalnih država
na američkom kontinentu i poslije se sve manje primjenjivao. (npr. ni u španjolskom građanskom, ni u alžirskom
oslobodilačkom, pokušaju odcjepljenja Katange od Konga...).
Takvo suzdržavanje država i vlada da priznaju ustanike kao zaraćenu stranku u mnogobrojnim situacija koje su
ispunjavale uvjete za takvo priznanje, navodi neke pisce na zaključak da priznanje ustanika pripada povijesti MP-a.

Usporedno s napuštanjem prakse priznanja ustanika kao zaraćene stranke, jača uvjerenje da i u građanskim ratovima
moraju biti primjenjivana neka temeljna pravila MP o humaniziranju ratovanja.

Temelj: * tzv. Martensova klauzula u uvodu u Hašku konvenciju o zakonima i običajima rata na kopnu
' ...u slučajevima koji nisu uređeni ugovornim pravom stanovništvo i ratnici ostaju pod zaštitiom i vladavinom
načela MP koja proizlaze iz običaja ustanovljenih među civiliziranim narodima, iz zakona čovječnosti i
zahtjeva javne savjesti.'

 čl. 3. četiriju Ženevskih konvencija o zaštiti žrtava rata

...u oružanom sukobu koji nema značenje međunarodnog sukoba, a izbije na području neke države, svaka
stranka se treba držati nekih temeljnih pravila koja se nabrajaju u tim konvencijama...Primjena tih pravila +
primjena pravila Dopunskog protokola koji se odnosi na žrtve nemeđunardnih sukoba ne ovisi o priznanju.

...primjena odredaba o oružanom sukobu koji nema međunarodni karakter „ne utječe na pravni položaj stranaka
sukoba“ = to samo znači da primjena pravila ne ovisi o priznanju, niti da znači prešutno priznanje ustanika kao
zaraćene stranke

Za ta temeljna pravila koja se primjenjuju na nemeđunarodne sukobe može se tvrditi da nisu samo pravila ugovornog
prava nego i pravila općeg običajnog međunarodnog kogentnog prava, tako da obvezuju sve države – neovisno o
njihovu prihvaćanju Ženevskih konvencija i Protokola – i sve ustaničke pokrete.

 pravila iz čl..3. primjenjuju se u svakom 'oružanom sukobu koji nema međunarodni karakter i koji izbije na
području jedne od visokih stranaka ugovornica'

 Protokol II. uz Ženevske konvencije primjenjuje se samo na sukobe koji se odvijaju na području visoke stranke
ugovornice između njezinih oružanih snaga i odmetničkih oružanih snaga ili drugih organiziranih naoružanih grupa
koje, pod odgovrnim zapovjedništvom, ostvaruju nad dijelom njezina područja takvu kontrolu koja im omogućuje
vođenje neprekidnih i usklađenih vojnih operacija i primjenu tog Protokola

* iznimka: Izričito se od primjene odredaba Protokola izuzimaju situacije unutrašnjih nemira i napetosti, kao što su
pobune, izolirani i sporadični čini nasilja ili drugi čini sl. prirode za koje se u st.2. čl.1. Protokola kaže da se ne
smatraju oružanim sukobima.

Ni čl.3. istovjetan svim Ženevskim konvencijama ni Protokol nisu utjecali na priznanje međunarodnog subjektiviteta
ustanika.

= npr. Međunarodni sud za Sijera Leone 2004: „iako su pobunjenici obvezni poštivati čl.3. u četirima Ženevskim
konvencijama iz 1949. kao sadržaj međunarodnog običajnog prava, ta odredba sama po sebi ne kvalificira
pobunjenike kao međunarodnopravnu osobu“

136
*RH
Istodobno s osamostaljenjem i stvaranjem samostalne države RH dio njezina srpskog stanovništva počeo je iskazivati
otpor prema samostalnosti RH. Postupno je otpor prerasao u oružani ustanak, lokaliziran na nekim graničnim
područjima Hrvatske. Ustanici su područja nad kojima su uspostavili svoju vlast nazivali Republikom Srpskom
Krajinom i nad većinom područja su imali kontrolu do 1995. Pri tome ih je kadrovski i materijalno, naoružvanjem
ustanika podržavala JNA te i drugi dijelovi bivše Jugoslavije – Srbija i CG i raznovrsne paravojne formacije iz Srbije.

Bez obzira na sastav vojnih snaga koje su se borile protiv RH, hrvatske oružane snage u svim tim oružanim sukobima
primjenjivale su međunarono ratno pravo. Vojne operacije na području Hrvatske povremeno su vođene od 1991. do
1995. Želeći dovršiti oslobođenje države mirnim putem, tj. uspostaviti vlast hrvatskih državnih organa na cijelom
području RH bez daljnjih oružanih sukoba, hrvatski su državni organi s predstavnicima ustanika tj. pobunjenog
srpskog stanovništva u Hrvatskoj, potkraj 1995. potpisali Sporazum o mirnoj reintegraciji Istočne Slavonije, Baranje i
Zapadnog Srijema. Sporazum je zaključen uz jamstvo predstavnika UN, a uspješnom provedom njegova sadržaja do
15.1. 1998. u cijelosti su reintegrirani i posljedni dijelovi istočne Hrvatske. Time su i nestali ustanici na području RH,
kao i pomagači iz Srbije i CG.

B. OSLOBODILAČKA BORBA/POKRETI
- borba koju je vodilo stanovništvo zemalja pod stranim, kolonijalnim gospodstvom
- kao takva smatrala se pravednom i opravdanom

U mnogim kolonijama su se povele borbe, a protukolonijalno raspoloženje velike većine država dovelo je do toga da
su se takvi pokreti i borbe sve jače podupirali.
> UN priznali su legitimnost borbe kao krajnjeg sredstva za osamostaljenje od kolonijalne uprave
> mnoge države su podupirale pokrete i borbu otvoreno/prikriveno, a predstavnici pokreta otpora sve su se više
priznavali kao pravi predstavnici odnosnog naroda

Za afirmaciju njihove međunarodne sposobnosti posebno je važno priznanje dobiveno od međunarodnih

organizacija. Njihovi se predstavnici pozivaju na razne međunarodne sastanke u krilu UN i dr. MO.

U samim UN, predstavnici oslobodilačkih pokreta koje priznaju Arapska liga i Afrička unija redovito se pozivaju kao
promatrači na sastanke glavnih odbora Opće skupštine i dr. njezinih pomoćnih tijela. U pitanjima koja se posebno
tiču njihovih naroda i područja, neki su oslobodilački pokreti pozivani na raspravu i u plenumu Opće skupštine.
Tako su u raspravama u Općoj skupštini sudjelovali Afrički nacionalni kongres Južne Afrike, Panafrički kongres Azanije,
Palestinska oslobodilačka organizacija -PLO (rasprava o Palestini), Narodna organizacija Jugozapadne Afrike..

Oslobodilački pokreti dobivaju status promatrača u specijaliziranim ustanovama UN, a Afrička stranka za neovisnost Gvineje i
Kapverdskih otoka imala je od 1973. status punopravnog člana u Organizaciji za prehranu i poljodjelstvo (FAO).

* PLO
- krčila je putove priznanja i sve većih prava za sve oslobodilačke pokrete
- stekla je poseban položaj i u UN i u međunarodnoj zajednici; od 1975. dobila je status promatrača na zasjedanjima Opće
skupštine i svim konferencijama koje se organiziraju pod njezinim okriljem ili pod okriljem drugih organa UN.
- u više navrata bio je pozivan da sudjeluje i u raspravama u Vijeću sigurnosti
- ima status promatrača u Ekonomskom i socijalnom vijeću
- u Ekonomskoj komisiji UN za zapadnu Aziju ima status punopravnog člana

Kada je PLO 1988. progalsio Državu Palestinu, Opće skupština je samo naziv predstavnika te oslobodilačke organizacije
promijenila u naziv Palestina, ali nije dirala ni status promatrača ni ovlasti. 1988. Palestina je uz ostala prava stekla i pravo
sudjelovanja u općoj raspravi Opće skupštine.

137
Oslobodilački pokreti mogu zaključivati i neke međunarodne ugovore.
Zaključuju ih u svrhu: > nastavka oslobodilačke borbe (PLO s Libanonom, Jordanom, Tunisom)
> završavanja oslobodilačke borbe i stjecanja državnosti (Alžir s Francuskom, Angols s Port.)
Stranke: * vlada države dotadašnje kolonijalne upraviteljice
* organizacija koja je preuzimala međunarodne obveze za državu u nastajanju

Nakon dugih tajnih pregovora 13.9.1993. PLO je s Izraleom potpisao u Washingtonu Deklaraciju o načelima
organizacije privremene samouprave. Na temelju te Deklaracije i Sporazuma koji su sklopili predviđeno je povlačenje
izraelskih vojnih snaga iz područja Gaze i Jerihona, te uspostavljanje samouprave Palestinaca u tim područjima.

>> Ako je oslobodilački pokret primljen za člana neke MO, on postaje strankom osnivačkog, ustavnog
ugovora te organizacije.

Posljedica priznavanja prava naroda na oružanu borbu radi ostvarivanja prava na samoodređenje u postupku
dekolonizacije bilo je – priznavanje takvih borbi kao međunarodnih sukoba u smislu Ženevskih konvencija o žrtvama
rata.
- vlasti koja predstavlja narod u oslobodilačkom pokretu daje se pravo da se obveže kako će primjenjivati Konvencije
i Protokol I. uz njih koji se odnosi na žrtve međunarodnih oružanih sukoba.
Vlasti koje predstavljaju narod u oslobodilačkom ratu na koji se odnosi Protokol I. uz Ženevske konvencije mogu dati izjavu i o
prihvaćanju i pridržavanju Konvencije o zabrani ili ograničenju uporabe određenog konvencionalnog oružja s pretjeranim
traumatskim učinkom ili djelovanjem bez obzira na cilj, kao i Protokola uz tu konvenciju.

Oslobodilački pokreti ne mogu postati strankama Konvencije UN o pravu mora, ali su mogli potpisati Završni akt Konferencije na
kojoj je Konvencija usvojena, a na kojoj su sudjelovali u svojstvu promatrača. Posljedica potpisa je bila mogućnost njihova
sudjelovanja u rasprava Pripremne komisije za Međunarodnu vlast za morsko dno i za Međunarodni sud za pravo mora, u
svojstvu promatrača, a u tom svojstvu su moglu sudjelovati i u samoj Međunarodnoj vlasti za morsko dno.

Međutim, usporedno s povećanjem prava oslobodilačkih pokreta u MO i na međ. konf., njihov broj se sve više
smanjuje, jer se dekolonizacija primiče kraju i njih kao subjekata MP je sve manje.

Ipak, ne smije se zaboraviti kako se u dokumentima UN-a oslobodilački pokreti definiraju kao : ...'svi oni pokreti koji
se bore protiv kolonijalne dominacije, strane okupacije i rasističkih režima.'
- neki od tih pojmova ne prestaju nestankom dosadašnjih starateljskih i nesamoupravnih područja
*rasizam – svaka diskriminacija temeljena na razlikama u rasi, boji kože, precima, nacionalnom ili etničkom
podrijetlu;
*strana okupacija – neprecizan pojam; ne odnosi se na okupaciju jedne države od snaga druge, nego na okupaciju
naroda tj. stanovništva (a dijelovi stanovništva se mogu osjećati okupirani iako žive u suvremenim državama koje
nisu u ratnom stanju)

Ipak nije vjerojatno da će UN tj. njihove DČ biti spremni stečeni status oslobodilačkih pokreta protegnuti na nove
pokrete koji se pojavljuju u državama stvorenima u poslijeratnoj dekolonizaciji, zbog novih kršenja prava na
samoodređenje, diskriminacije ili tiranije jednog dijela stanovništva nad drugim.

138
SVETA STOLICA I DRŽAVA VATIKANSKOG GRADA

Povijest

Papa je do 1870. bio ujedno vladar svjetovne države. 1870. država postaje dijelom Kraljevine Italije, papa više nije
teritorijalni suveren, ali je i dalje razmjenjivao diplomatske zastupnike s katoličkim i mnogim nekatoličkim zemljama,
a pitanja Katoličke crkve i dalje su se uređivala konkordatima, koji su imali oblik međunarodnih ugovora.

S obzirom na to da papa nije htio pristati na ponuđeno uređenje svojeg položaja, Italija ga je jednostrano uredila tzv.
Garancijskim zakonom 1871.

 Garancijski zakon

Pitanje: kaj taj zakon kaže?

1. Papina osoba je sveta i nepovrjediva, a napad na nju kažnjava se jadnako kao i napad na talijanskog kralja.
2. Na talijanskom području papi se iskazuju počasti koje pripadaju suverenu i ima prvenstvo koje mu priznaju
katolički vladari.
3. I dalje mu pripadaju neke palače (Vatikana i Laterana) i zemljišta i on se njima koristi.
4. Zgrade u kojima boravi, u kojima se održavaju konklave ili sveopći crkveni sabor i papinski uredi –
nepovredivi su.
5. Papa ima pravo slobodno održavati odnose sa cijelim svijetom.
6. Kod pape akreditirani diplomatski zastupnici stranih država uživaju u Italiji sve imunitete, privilegije i
oslobođenja koja im po MP pripadaju, a papinskim su zastupnicima osigurane uobičajene povlastice kad
putuju Italijom u svoje odredište ili se odande vraćaju.
7. Kardinali uživaju privremeni imunitet u vrijeme kada se bira novi papa.

ALI Zakon papi nije priznao posebno državno područje.

 to je učinjeno Lateranskim ugovorom 11.2.1929.

 Lateranski ugovor

= papi je ustupljeno vrlo malo područje – Država Vatikanskog Grada

- ono je neutralizirano
- vlast provode : papa i tijela koja on odredi

Italija priznaje papi aktivno i pasivno pravo poslanstva.

čl. 24. : papa ne želi sudjelovati u svjetovnim suparništvima između država i na međunarodnim konferencijama o tim

pitanjima, osim ako se države sporazumno obrate papi u vršenju njegove mirovne misije, ili ako papa smatra
potrebnim poslužiti se pravom upotrebe svojeg moralnog i duhovnog utjecaja

139
VAŽNO: treba se razlučiti : > pravni položaj pape (Svete Stolice) od
> pravnog položaja područja pod njegovom svjetovnom vlasti
(Države Vatikanskog Grada)

Papinska država je prije 1870. bila prava država i subjekt MP, a papa je bio svjetovni suveren.

Ipak razgranani diplomatski odnosi Vatikana nisu se odnosili samo na probleme te svjetovne države nego u prvom
redu na položaj i pravno uređenje Katoličke crkve u pojedinim državama.
To je ostalo i nakon 1870., pa i nakon 1929. Na papine su se diplomatske zastupnike i dalje primjenjivala pravila MP.
Papa je i dalje slao i primao diplomatske zastupnika i sklapao sporazume u obliku međunarodnih ugovora.

 Pisci su to konstruirali kao fiktivnu, toleriranu, počasnu, osobitu suverenost, kao suverenost sui generis,
kao umjetnu tvorevinu MP, kao ostatak iz doba kad je papinska država postojala.

Sve to znači da papa nakon 1870. nije imao države, ali da se Sveta Stolica kao najviša institucija Katoličke crkve
smatrala nekom vrstom subjekta MP, dakako, s ograničenjima, koja su upravo bila posljedica činjenice što zbog
nedostatka države nije mogao ući u međunarodne odnose.

Nakon 1929. taj položaj se nije izmijenio jer valja razlikovati položaj pape od položaja Države Vatikanskog Grada, čiji

je papa državni glavar.

 Sveta stolica

- održava redovite diplomatske odnose s više od 170 država i EU

- diplomatska služba Svete Stolice brine ujedno i za interese Države Vatikanskog Grada

- član je nekih MO i tijela (Međunarodna agencija za atomsku energiju, Vijeće za kulturnu suradnju VE, OESS)
- promatrač je u drugima (UN, Organizacija američkih država i dr.)
- sudionik mnogih međunarodnih konferencija
- stranka mnogih međ. ugovora : - vjerskog karaktera/konkordati
- svjetovnog karaktera

= Ženevske konvencije o zaštiti žrtava rata i dopunski protokoli

Konvencije za zaštitu kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba
Bečke konvencije o diplomtskim i konzularnim odnosima
Europske konvencije za zaštitu arheološke baštine ...

Sveta Stolica zaključuje i bilateralne ugovore.

Sa RH sklopila je 4 takva ugovora: - Ugovor o pravnim pitanjima
- Ugovor o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i
redarstvenih službi RH
- Ugovor o suradnji u području odgoja i kulture
- Ugovor o gospodarskim pitanjima

140
  Država Vatikanskog Grada

= neki smatraju državom, a neki ne zbog male površine (0,44km2) i malo stanovnika

- zbog tih svojih specifičnosti i najuže povezanosti sa Svetom Stolicom, ta je država u svojim međunarodnim
odnosima dosta ograničena

 posebnost subjektiviteta - njegove interese u međunarodnim odnosima štiti diplomatska služba Svete Stolice
= ona danas zaključuje i međ. ugovore za Vatikanski Grad

Ipak, Vatikanski Grad član je nekih međunaronih (međuvladinih) organizacija:

- Svjetska poštanska unija
- Međunarodna unija za telekomunikacije
- Međunrodno vijeće za žito...

= kao član tih organizacija stranka je i međ. ugovora na temelju kojih su te organizacije osnovane, ali i dr.

Cjelokupan položaj Države Vatikanskog Grada i u miru i u ratu (neutralnost je bila poštivana u 2.svj) upućuje na to da
se može smatrati minijaturnom državom, koja zbog tih svojih malih dimenzija, a i zbog svoje posebne namjene,
dobrovoljno ne sudjeluje u mnogim međudržavnim organizacijama i kolektivnim ugovorima.

MALTEŠKI RED

Povijest Malteškog reda vuče korijen od Reda sv. Ivana, osnovanog u 11. st. prije križarskog osvajanja Jeruzalema, a
1113. papinskom bulom podvrgnut je Svetoj Stolici.

= oni su tada preuzimali brigu o bolesnicima i putnicima osnivanjem prihvatilišta (tzv. hospital), ali su i pružali vojnu
zaštitu, poprimajući tako obilježja viteškog reda

1291. Red se premješta na Cipar, a 1530. dolazi na Maltu, čiji se glavni grad i naziva prema velikom meštru Reda koji
je obranio Maltu od Osmanlija.
Napoleon protjeruje Red s Malte, vitezovi se sklanjaju ugl u Rusiju, u 19. st u Messinu, pa u Cataniju, pa u Ferraru i
onda u Rim. Danas njegova sjedišta u Rimu (palača u ulici Condotti i vila na Aventinu) uživaju status
eksteritorijalnosti.

Države s kojima Red održava diplomatske odnose velikom meštru priznaju svojstvo državnog glavara, a vrhovna se
skupšina vitezova (Generalni kapitul) održava svakih 5 godina.

Od davnina je simbol Malteškog reda bijeli osmokraki križ (tzv. malteški križ), koji se nekada isticao na crnom plaštu
vitezova.

= specifična zajednica koja nipošto nije država, ali koja je na temelju stoljećima neprekinutog kontinuiteta i zbog
priznatog djelovanja na humanitarnom polju ima svoje posebno mjesto i u današnjoj međ. zajednici, s
međunaronopravnim subjektivitetom sa znantno ograničenom pravnom i djelatnom sposobnosti

141
POJEDINAC
Pitanje : Zašto se MP tako kasno počinje baviti pojedincem?

= MP je bilo bitno državnocentrično i malo po malo se ono širilo od teritorijalnosti prema funkcionalnosti, ali
primarno je shvaćeno kao državocentrično – pravo među državama

Pitanje pojedinca je dugo smatrano unutarnjim pitanjem države.

Nad pojedincem država je smatrala da ima:

 teritorijalno vrhovništvo – najviša vlast nad osobama i stvarima na njenom teritorijalnom području
 personalno vrhovništvo – najviša vlast države nad čovjekom di god on bio

- znalo je doći do sukoba teritorijalnog i personalnog vrhovništva

Pitanje : je li pojedinac subjekt MP  u novije vrijeme dobiva sve više pristaša

Tri pravca kretanja:

a) pojedinac nikako nije subjekt

b) postoje počeci subjektiviteta
c) široko priznavanje subjektivitet

= odgovor ovisi o tome što se misli pod izrazom subjekt

 Neki kažu da je, neki da nije, danas gotovo svi kažu da je (naš udžb je zastario).

Argumenti U PRILOG subjektiviteta:

 neka pravila MP se izravno obraćaju pojedincu, daju mu prava ili nalažu neke dužnosti:

 kažnjavanje pirata (tvrde da nastaje međunarodnopravni odnos između pirata i države koja ga kažnjava)
- ako se osoba bavi piratstvom ak ih se zatekne na otvorenom moru potpadaju pod vlast države koja ih
zatekne
- nemre država reć to je moj državljanin
- pirat se sam izuzeo (i nije isto ak ga zatekne švicarski brod ili iranski)

 kršenje blokade (pogledaj dolje primjer; izravno bi se obratila malom Mađaru koji je prekršio blokadu i da je
to kazna njemu)
= jedna zaraćena strana probija drugu i ako bi pojedinac prekršio brod bi došao pod zaplijenu

 pravo pripadnika manjina da podnose peticije

 pružanje prava pojedincima da izađu sa svojim zahtjevima pred organe međunarodnog pravosuđa radi
zaštite prava koja su im zajamčena međ. aktima

142
Protuargumenti : da aliii to nisu primjeri u pravom smislu jer daju ovlasti državi – ona je adresat, a pojedinac je tu
samo objekt

 kažnjavanje pirata

Ovdje također nema izravnog nekog međunarodnopravnog odnosa između pirata i države koja ga kažnjava. Ona ga
kažnjava kad ga uhvati prema pravilima svojeg unutrašnjeg prava. A MP joj samo daje tu mogućnost kao izuzetak od
opće podjele nadležnosti država na otvorenom moru – svaka država na otvorenom moru može provoditi vlast samo
nad svojim podanicima i brodovima svoje zastave.

 kršenje blokade

Npr. kod blokade kao mjere u ratnom pravu nadovezuje se štetna posljedica a to je da će ti zaplijenit brod.
Ali brod će ti uzet država odlukom državnih organa na temelju propisa te države.
Oduzimanje broda nije kazna nego ratna mjera koju dopušta MP. MP svojim pravom uređuje odnose samo između
zaraćene države koja je odredila blokadu (u nekom X slučaju rata između RH I SLO; dakle SLO) i neutralne države
(npr. Mađarske) kojoj pripada zaplijenjeni brod. Po općem pravu (mađarskom) Mađarska može zahtijevat da se
poštuje trgovina i plovidba malih mađara i može to štiti protiv zahvata, zaraćenih RH-SLO država. Ali ona je dužna
trpjeti takav zahvat ako je proglašena blokada.

ALIII to i nisu baš neki primjeri mi o doživaljavanju pojedinca kao subjekta MP možemo govorit tek od 19.st.

Pitanje: Gdje se i kada u smislu ljudskih prava počinju obraćati ljudima

- 2. pol. 19. st. i kreću OBRATNO neg u unutrašnjim pravnim porecima  U unutrašnjim kreću od prava I.
generacije (pravo na život, sloboda, zabrana mučenja...)

Međunarodna zaštita pojedinca prije 1.svj. rata uglavnom se ograničavala na pojedine slučajeve, a općenito je
obuhvaćala samo jedno dobro čovjeka = slobodu od ropstva.

Borba protiv ropstva razvijala se u nekoliko etapa :

I. suzbija se trgovina robljem ako se ona obavlja pomorskim prijevozom

II. prenosi borbu protiv trgovine robljem na afričko kopno
III. potpun ukidanje ropstva
IV. ukidanje i oblika sl. ropstvu

U MP prvi dokumenti koji štite ljudska prava i konvencije kreću s jednim dokumentom :

 Konvencija o zabrani prijevoza robova brodovima

Koji robovi, koji brodovi, kaj nije bilo neš pametnije?

- tek će kasnije konvencije druge zabraniti ropstvo

143
Zašto ? = zato jer MP oblilježava politika i politički interesi država

 inicijator te konvencije bila je VB

Koji robovi? – oni koji su se brodovima prevozili iz Z Afrike u SAD – oni koji su se osamostalili od VB i sad postali
besplatna radna snaga koja je doprinosi gospodarstvu SAD-a i konkurencija su VB

= i onda pod krinkom zaštite ljudskih prava nastaje ta konvencija

MP uvijek ovisi od volje država – od kompromisa, interesa država

- ak ne naiđu na prihvat država neće niš bit = POLITIČKI INTERESI

 u tom nekom sjecištu interesa država i inicijative MP malo po malo se usustavljuju te konvencije itd. ali MP
uvijek mora nekako uvjeriti države da im je to interes

I tak je onda s vremenom nastala Konvencija o ropstvu (26') koja zabranjuje ropstvo (jer u tom je problem, a ne u
brodu), te dopunska konvencija o suzbijanju ropstva (56') koja dopunjuje ovu gore obuhvaćajući oblike slične
ropstvu : robovanje zbog duga, kmetstvo, kupovanje, preprodavanje i nasljeđivanje žena, prodavanje malodobika
drugom da se koristi njegovom radnom snagom.

- konvencija predviđa sankcija za slučaj povrede njezinih odredaba i mehanizam za rješavanje sporova

= nema priče o pravu na život, zabrani mučenja i sl.

Sva ta prava se razvijaju u sjecištu interesa država i MP.

 pitanje izbjeglica

Nakon 1. svj. rata pojavio se problem zaštite izbjeglica i apatrida.

- prve konvencije o zaštiti izbjeglica 1917. => prva konvencija koja štiti izbjeglice iz SSSR-a

Zašto od tam? – jer su države htjele poslat poruku ak priznaješ da im je položaj tam loš osuđuješ SSSR za najveće
kršenje ljudskih prava, tad je bio SSSR

- bile su i armenske izbjeglice – ista stvar s Turskom

- izbjeglice Trećeg Raicha

Jedno od temeljnih pitanja koja je trebalo rješiti bila je potreba da ih se opskrbi nekom zamjenom za putovnice, čime
bi im se omogućilo putovanje i jedne zemlje u drugu u potrazi za zaposlenjem i konačnim sještajem. Stoga je
posebnim sporazumima uvedena tzv. Nansenova putovnica, najprije za ruske izbjeglice, a kasnije i za neke druge,
napokon i one iz Njemačke. U tim se ugovorima izbjeglicama i apatridima daju i neka građanska, ekonomska,
socijalna i kulturna prava.

I onda malo po pomalo u krilu UN-a 51' prihvaćena je Konvencija o pravnom položaju izbjeglica = temeljni
dokument o svim izbjeglicama na svijetu.

- cilj je bio da se svim političkim izbjeglicama (ne više izbjeglicama iz neke pojedine zemlje) zajamče neka
temeljna prava i zaštita

Ipak Konvencija se odnosila samo na izbjeglice koji su to postali zbog događaja koji su se zbili prije 1.1.1951.

Zato je 67' prihvaćen Protokol koji mijenja definiciju izbjeglice koja obuhvaća i žrtve kasnijih, pa i budućih događaja.
144
Konvencija je državama strankama omogućivala da njezinu primjenu ograniče samo na europske izbjeglice.
U pogledu država koje su se odlučile na takvo ograničenje Konvencije, ono se i dalje primjenjuje i nakon donošenja
Protokola iz 67' koji takvo sužavanje definicije izbjeglice i primjene Konvencije ne dopušta novim strankama.

Usustavljivanje pojedinih, izoliranih konvencija dovelo je do 1948. i donošenja Opće deklaracije o ljudskim pravima

 DO TAD postoje samo sporadične konvencije koje se onda 10.12. 1948. u okviru UN sažimaju u Opću
deklaraciju
- deklaracija ima 30 članaka i obrađuje niz osnovnih prava i sloboda koja bez diskriminacije moraju uživati svi
ljudi

= ona uopće nija bila obvezni dokument, nije ni danas (Opća skupština nemre donosit obvezne!!!)

ALII smo rekli da nekad ti neobvezujući dokumenti mogu :

> ili popisat postojeće običajno pravo
> ili utjecat na svijest i bit katalizator

= ona je formalno neobvezujuća, ali je njen sadržaj obvezujuć i danas je dio općeg običajnog prava

 jedan dokument koji je na jednom mjestu popisao sve ono što je u tom momentu Opća skupština smatrala da čini

ljudska prava

Države se načelno s tom deklaracijom slažu i s tim općim pravima (sloboda od mučenja, pravo na život, pravo na
pravnu osobnost...) ALI 48' još ne prihvaćaju na način da bi se obvezale njima (u smislu ugovora).

Razvoj ide dalje i pristupilo se izradi međunarodnog ugovora koji bi opće odredbe Deklaracije pretvorio u obvezatne
dužnosti stranaka. Ujedno je trebalo izraditi odredbe o načinu kako da se osigura provođenje preuzetih obveza.

Problem je bio u tome što se radilo o razdoblju Hladnog rata gdje su postojali jaki politički interesi koji su bili vrlo
različiti. Imamo dva ideološki suprotna bloka – kapitalizam i socijalnzam u kojima je koncept vlasništva i
ekonomskih prava potpuno je drugačije shvaćan i reklo se ako želimo da se sve države obvežu ovom jednom općom
deklaracijom u kojoj su sva ta prava, zemlje istočnog bloka se nikad neće htjet obvezat ak će sve bit u jednom.

I onda kompromis dovodi do toga da ta Opća deklaracija biva pretvorena u 2 dokumenta:

 Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima

 Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima

= 2 najvažnija dokumenta za UN!

*pakt – da im se da na značenju

Oba pakta su predložena na potpisivanje državama članicama, ali je dovoljan broj ratifikacija za njihovo stupanje na
snagu (35) vrlo sporo prikupljen, pa su stupili na snagu tek 1976.

* u izvornom konceptu EKLJP 50' – isto nema značajke prava vlasništva iz istog razloga (kao zemlje istočnog bloka ne
bi htjele, na kraju nisu htjele ovak i onak)

= to su UNIVERZALNI dokumenti koji pružaju zaštitu

145
Ta zaštita ide dalje, specijalizira se i sužava kao REGIONALNA (američka, europska, afrička) sa odgovarajućim
konvencijama i sudovima.

Istovremeno se uz OPĆU zaštitu razvija i POSEBNA – u pogledu specijalnnih osoba i specijalnih prava

Dakle moguće opcije:

OPĆA POSEBNA

UNIVERZALNA REGIONALNA => sve kombinacije su moguće

Značenja:

> univerzalna – cijeli svijet

> regionalna – ograničena na neko područje

> opća – sadržajno općenita, tiče se svih prava

> posebna (specijalna) – u odnosu na neke osobe i neka prava

1. UNIVERZALNA – OPĆA = oba pakta MGPP i MPESK

2. REGIONALNO – OPĆI = EKLJP

Međuamerička konvencija o ljudskim pravima
Afrička povelja o pravima čovjeka i naroda

3. UNIVERZALNO – POSEBNA = zaštita izbjeglica – određena je kategorija osoba, a sve države svijet
politička prava žena, zabrana diskriminacije žena,
Konvencija o pravima djeteta

4. REGIONALNO – POSEBNA = Istanbulska konv. i niz njih u okviru VE

KROZ SVE TE DOKUMENTE POJEDINAC STJEČE SUBJEKTIVNA PRAVA I ONI MU NA TAJ NAČIN DAJU PRAVNU
SPOSOBNOST. = na temelju njih ima neka prava i dužnosti

neki od tih dokumenata predvidjet će i nadzorne mehanizme (neko tijelo)

kojem će se onda taj pojedinac moć obratit ako se njegova prava iz dokumenta
krše i na taj način mu daju POSLOVNU SPOSOBNOST

146
(Kvazi) sudska tijela – nadležna za nadzor :

> MPGPP = Odbor za ljudska prava i prava čovjeka

> MPESK = Odbor za ekonomska, socijalna i kulturna prava

 u oba odbora mogu se obratiti pojedinci na temleju nekih dopunskih protokola

(naravno ak se države tim obvežu)
+ mogu tužit svoju državu ili čak neku drugu državu koja je stranka tih ugovora da mu krši prava
> Brazilac može tužit RH da krši EKLJP

Fakultativni protokol dodan MPGPP predviđa mogućnost pritužbe pojedinca zbog kršenja Pakta od neke
države stranke. Svaka stranka Pakta koja postane strankom Protokola priznaje nadležnsot Odbora za prava
čovjeka da razmatra priopćenja pojedinaca koji tvrde da su žrtve povreda nekog Paktm zajamčenog prava.

- nije ni tu stalo

Odredbe Povelje UN naglašavaju da se zaštita prava čovjeka mora provoditi bez razlikovanja s obzirom na rasu, spol,
jezik ili vjeroispovijed.

= zabrana diskriminacije

1963. Opća skupština prihvaća Deklaraciju o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, a
> 1965. Konvenciju o ukdanju svih oblika rasne diskriminacije
= konvencijom se ustanovljava Odbor za ukidanje rasne diskriminacije

- opet može svaki pojedinac protiv svake države koja je stranka konv.
- može i država tužit drugu državu ak pristane
- odbor uz pristanak države može napravit misiju – svrha posjeta je da Odbor dobije što je moguće točniji uvid
u stvarno stanje provođenja Konvencije u pojedinoj državi

> Konvencija protiv mučenja i drugih okrutnih, nečovječnih ili ponižavajućih postupaka ili kazni
(isto je bila Deklaracija prije toga)
= kao nadzor osnovan je Odbor protiv mučenja

- u svim tim odborima sjede pojedinci stručnjaci NE DRŽAVE i tu se isto obraća pojedinac

> Konvencija o pravima djeteta = Odbor za prava djeteta

- razvoj nije išao lako i brzo i prije tog je išao soft law s nekom deklaracijom

Pitanje : Zašto su tim Konvencijama najčešće prethodile Deklaracije, koji je smisao?

1) da definiraju pojam
2) i da ispitaju raspoloženje država dal im je to okej

- nekad taj proces od soft law-konv. zna trajat ko od 48' do 66'

- nekad traje par godina

59' je bila deklaracija o pravima djeteta, 89' konvencija = tolko je trebalo da prihvate zaštiti dijete

 nisu se mogli složit tko je dijete

i danas je definicija čudna i zapravo rezultat kompromisa političkih interesa

147
~ regionalna razina ~

> EKLP = ESLJP

- pravo svakog pojedinca da se obrati sudu

- isto pravo imaju i države stranke Konvencije, nevladine organizacije i skupine pojedinaca

To pravo imaju pojedinci prema svim strankama Konvencije – ono više ne ovisi o prihvatu tog prava posebnom
izjavom države stranke, a ni o državljanstvu pojedinca.

Pravo podnošenja zahtjeva Sudu ima svaka osoba koja drži da su joj povrijeđena prava zajamčena Konvencijom od
bilo koje države pod čijom se jurisdikcijom našla.

> Međuamerička konvencija o ljudskim pravima = Međuamerički sud za ljudska prava – isto ko gore

> Organizacija afr. jedinstva – Povelja o pravima čovjeka i naroda  afrički sud za prava čovjeka – isto može
pojedinac

 POINT JE: svi daju prava čovjeku pojedincu tj. tim kaj on može nastupat pred tim tijelima MP mu priznaje
POSLOVNU SPOSOBNOST

- ova sva tijela mu daju ius standium, iudicium – određenu stranačku sp.

= da se zbog kršenja svojih nekih prava može pojaviti pred međ. (kvazi) sudskim tijelima

Pitanje : Što kažu PROTIVNICI subjektiviteta? (ist. zemlje)

PROTIV : dobro priznajemo sve to ALI sva ta prava koja on ima, to su zapravo obveze države koje one preuzimaju u
odnosu na pojedinca

ZA : može bit, ali i u unutarnjeM poretku postoji ugovaranje u korist trećih = države preuzimaju obveze na svojoj
strani, naličje su prava pojedinca

PROTIV : dobro to je ugovaranje u korist trećih ALI što ako država kaže da neće postat stranka ijednog
međunarodnog ugovora? Što ostaje pojedincu = opet država daje pojedincu subjektivitet –
NEMA NEPOSREDNOSTI on ju dobiva posredstvom države

ZA : ne mogu to osporiti ALI IMA JEDAN JOŠ ARGUMENT

Barem onaj mali korpus ljudskih prava koja sliče pravima prve generracije su prava koja su postala dijelom općeg
običajnog prava koje vezuje svaku državu i postali su ius cogens. = TO SU TEMELJNA LJUDSKA PRAVA

Ako država nije stranka konvencije o zabrani mučenja ne može mučit svejedno!!!

 POJEDINAC NA TEMELJU KOGENTNOG OPĆEG OBIČAJNOG PRAVA je nositelj prava i dužnosti

148
Uz PRAVNU i POSLOVNU SP. pojedinac je još ostvario i DELIKTNU SPOSOBNOST = međunarodno kaznenu odgov.

Međunarodni sud za suđenje osobama odgovornima za teške povrede međ. humanitarnog prava na području bivše
Jugoslavije (MKSJ) osnovan 1993. bio je prvi ad hoc međunarodni kazneni sud osnovan nakon sudova u Nurnbergu i
Tokiju.

Odluka UN da se pred međunarodni sud izvedu 'osobe odgovorne za teška kršenja međ.humanitarnog prava
počinjenja na području bivše Jugoslavije od 1991. i kasnije osnivanje ad hoc međ. kaznenog suda za Ruandu bili su
važni koraci u razvoju međ. kaznenog sudovanja na području kaznene odgovornosti pojedinca.

Ali presudan korak bilo je osnvianje stalnog međunarodnog sudišta nadležnog za najteže međunarodne zločine
= Međunarodni kazneni sud - osnovan Statutom prihvaćenim na dipomatskoj konferenciji u Rimu 98' koji je stupio

na snagu 2002.

- i tu država ne da nemre zaštiti ili pristat

Ak se američki državljanin nađe na području neke države koja je stranka Rimskog statuta mora ga predat sudu (bez
obzira kaj je on amer)

-----------------------------------------------

 temeljna prava čovjeka

a) UN = donio je Opću deklaraciju o pravima čovjeka, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i
protokol u kojem daje pojedincu pravo da podnosi žabu izravno Odboru za prava čovjeka.
> tu i dalje pojedincu nije dan položaj stranke jednake sa tuženom državom, al je korak u razvoju

b) Europska konvencija o zaštiti prava čovjeka i ljudskih sloboda - daje mogućnost pojedincu da izađe pred ESLJP

c) EU = daje mogućnost pojedincu da izađe pred Europski sud, al je pitanje može li se taj sud smatrat
međunarodnim ili nekim unutrašnjim sudom sastavljenim od više država.

d) Ženevske konvencije daju pojedincu pojačanu zaštitu i čine ga odgovornim za djela protivna pravilima
konvencija, ali kažnjavanje i dalje ostaje u rukama država stranaka.

e) Izravna odgovornost pojedinca naglašena je i u pogledu kažnjavanja ratnih zločina i genocida, ali to se ne može
uzeti kao neoboriv razlog za priznavanje međunarodnopravnog subjektiviteta.

Zaključak 1:

Zaštita temeljnih prava čovjeka ne pripada u isključivu unutrašnju nadležnost države. U mnogim međunarodnim
ugovorima i dokumentima dogovoreno je pravo država potpisnica da pokreću postupak nadzora nad ispunjavanjem
tih prava u drugim državama i to se ne smatra zadiranjem u unutrašnje poslove druge države. (npr. kak se SLO odnosi
prema RH državljanima)

Zaključak 2:

Pitanje međunarodnopravnog subjektiviteta ovisi o pravnoj konstrukciji koju odaberemo. I dalje se nalazimo u
nekom prijelaznom razdoblju i nema jakih i dosljednih činjenica koje bi išle u prilog priznanju pojedinca kao subjekta
MP-a. No tendencija priznanja tog postoji i ima sve više i sve jačih argumenata.

149
Međunarodni organizmi
Međudržavna suradnja uvijek započinje kontaktima službi za vanjsko zastupanje, ali takav način komuniciranja ne
može uspješno ostvariti sve potrebe – potrebno je osnivanje zajedničkih, međunarodnih organizama radi uspješnog
postizanja ciljeva suradnje.

- postupnim prijelazom s malih organizama s malim djelokrugom i malom vlasti prelazi se na međudržavne
organizme s razgranatom strukturom i širokom vlašću – međunarodne organizacije

Uz MO i danas postoje ti mali organizmi koji nisu dio sustava MO kao npr. Međunarodni sud za pravo mora.

Definicija (nije opće prihvaćena) by Fitzmaurice:

MO = udruženje država osnovano na temelju međ. ugovora koje ima svoj ustav i zajedničke organe, posjeduje
osobnost odvojenu od one država članica i subjekt je MP sa sposobnošću zaključivanja međunarodnih ugovora

+ ovim elementima dodaju se:

> zajednički ciljevi
> vlastita volja – jer se odluke donose većinom glasova (pa neke možda članice su protiv)

Prigovara se još da ne moraju uvijek nastat na temelju ugovora, već mogu i sporazumnom odlukom država bilo kojeg
oblika ili naziva (može biti sukladna izjava parlamenta, rezolucija neke već postojeće MO i sl.)

* primjer OESS

1. faza – nastanak Konferencije za sigurnost i suradnju u Europi (KESS) na sastanku u Helsinkiju

- nakon tog je usvojen Završni helsinški akt : sadržavao je temeljna načela uspostavljene suradnje, ali nije bio međ.
ugovor

2. faza – širi se područje suradnje država i osnivaju se stalni međudržavni organi i onda 94' u Budimpešti na sastanku
država, bez usvajanja nekog ustavnog akta KESS je dobila naziv Organizacija za suradnju i sigurnost u Europi

* pravna osobnost

Npr. čl. 104. Povelje UN-a: Organizacija uživa na području svakog svog člana pravnu sposobnost potrebnu za
obavljanje svojih funkcija i postizanje svojih ciljeva.

 ova odredba znači izričito priznavanje pravne osobnosti/subjektiviteta svake pojedine MO u okviru unutrašnjih
pravnih poredaka država članica

> ** države nečlanice – što se tiče njih MO imaju pravnu osobnost u onoj mjeri u kojoj joj one to priznaju

Primjeri:

> Europska dunavska, Reparacijska komisija, Komisija za tjesnace

- njima se priznao subjektivitet

U procesu priznavanja subjektiviteta tim organizacijama prikazivali su ih kao vrstu federacije ili konfederacije te ih
nazivali upravnim unijama.

150
* UN
- organizacija koja nastupa prema pojedinim državama kao posebna jedinica koja vodi pregovore i sklapa sporazume

- tih ugovora je bilo masu pa su s vremenom odlučili to kodificirati i donijeli su Bečku konvenciju o pravu
međunarodnih ugovora između država i MO ili između MO
> po toj konvenciji svaka MO ima pravo zaključivati ugovore

 usvajanjem konvencije međunarodna zajednica je priznala da su MO subjekti MP-a jer samo oni mogu biti
strankom međ. ugovora kao i subjektom jednostranih MP poslova

Šta mogu:

a) slat akreditirane zastupnike kojima se priznaje položaj onom diplomatskom

b) s druge strane svaka država članica ima svoje zastupnike pri UN-u

= postupak njihova akreditiranja, smjenjivanja, zamjenjivanja.. obavlja se isto ko za diplomatske zastupnike, a

uređeno je posebnim zaključkom Opće skupštine

* oružane snage UN-a

- oružane akcije u okviru UN-a vodile su se prema pravilima ratnog prava, pregovori o primjerju…sve su to bili
međunarodni pregovori; te mogu biti odgovorni za kršenje ratnog prava i drugih pravila MP-a izvršenih tijekom akcije

Primjeri: oružana akcija UN-a u Koreji, obustava napada na Egipat, mirovne operacije UNPROFORA na području ex
YU

U slučaju kad se pred Međunarodnim sudom raspravljalo o naknadi štete za stradale funckionare UN-a sud je izrekao
da je UN međunarodna osoba (nisu država ili naddržava) te da imaju ista prava i dužnosti kao države.
To znači da je Organizacija subjekt MP, da ima sposobnost biti nositeljem međunarodnih prava i dužnosti te da ima sposobnost
putem međunarodnog zahtjeva očuvati svoja prava.

* mišljenje suca Roberta Aga

MO – kao i država subjekt je MP, ali ima ograničenu međunarodno pravnu sposobnost, a posebno, za razliku od države ona je
subjekt MP koja nema nikakvog teritorijalnog uporišta.

Temelj subjektiviteta MO:

a) osnivački ugovor – države bi davale osobnost organizaciji, ona bi vrijedila samo za te države ili eventualno te i još
one koje bi taj subjektivitet priznale

b) običajno MP

c) sporazum država – pravni temelj subjektiviteta MO

c1) vrijedi za države koje su se sporazumjele
c2) vrijedi za sve (cijeli svijet) – nije potrebno da države priznaju subjektivitet MO neg vrijedi samo po sebi i
prema svima i svakome

 i za nju kao i za državu vrijedi načelo efektivnosti što se tiče postojanja i međunarodnog položaja

151
Što se tiče UN-a odgovor je: UN je subjekt MP-a i u odnosu prema državama nečlanicama i nije potrebno nikakvo
njihovo priznanje; UN ima objektivnu međunarodnopravnu osobnost

OBJEKTI MP
OPĆENITO
Pitanje : Što MP i naš udžbenik smatra pod pojmom objekti MP?

= PROSTOR u kojem se primjenjuje MP

- u tom smislu ono što je bit u tom dijelu MP jest pitanje gdje se prostire isključiva vlast državam a gdje je
nema

Dakle prostor dijelimo na :

1. prostore gdje država ima isključivu vlast

= državno područje – državni teritorij, teritorijalno more

2. prostori gdje država ima neke vidove vlasti, ima jurisdikciju ALI ne ukupnost vlasti u smislu suverenosti
(to su neke isključive ovlasti)
= isključivi gospodarski pojas, epikontinentani

* digresija : država još ima i vanjski pojas – ali u njemu ima samo ograničene KONTROLNE OVLASTI koje zapravo
služe kontroli i nadzoru tj. zaštiti teritorijalnog mora

3. prostori gdje te vlasti uopće nema = tzv. međunarodni prostori

= svemir, otvoreno more, Antartika – to je zapravo jedan internacionalizirani prostor u kojem postoji
ugovorni pravni režim koji djeluje erga omens
(Washingtonski ugovor tj. Ugovor o Antartiku)

Pitanje : Što mislimo kad kažemo prostor?

Kad govorimo o prostoru mislimo na – geografsku konfiguraciju zemlje

> kopno = koje uključuje: vodotokove, rijeke i jezera
> neke morske prostore
> zračni prostor
> + danas je čovjek također dosegnuo prostor iznad zračnog prostora
= svemir u kojem se više ne proteže isključiva vlast države

Sav prostor na zemlji – kopno, more, zrak, podzemlje razlikuje se po tome:

> potpada li pod vlast određene države
> ne potpada ni pod čiju isključivu vlast
= to su otvoreno more i terra nullius + zračni prostor iznad njih (poznato od prije)

+ od 20. st => svemir i podmorje mora izvan granica državne nadležnosti koje je
proglašeno općim dobrom čovječanstva s odgovarajućim režimom, a
koji donedavna nisu bili dostupni ljudskoj rasi
( i polarni krajevi tak – Antartik)
152
DRŽAVNO PODRUČJE
= područje u kojem država ima isključivu vlast, dakle područja na koja se proteže suverenost države

* znanost o objektima MP = znanost o razgraničenju državne vlasti u prostoru

Pitanje : Što sve spada u državno područje?

 kopno = u kopno uključujemo sve NEMARITIMNE VODE : rijeke, jezera, i neke umjetne vodotokove koje bi
država izgradila = prokopi i kanali

oni su pod vlašću države na području na

kojem su izgrađeni tj. na kojem se nalaze

 zračni prostor = zračni prostor koji se nalazi iznad kopna ili morskog prostora je dio državnog područja

 morski prostor = dio državnog područja je teritorijalno more + unutrašnje morske vode
- tj. one maritimne vode koje su u najužoj vezi s
kopnenim područjem države

 podzemlje = državno područje se prostire ispod kopnenog područja i morskog prostora jer se tamo nalaze
mnoga prirodna bogatsva koja su u isključivoj vlasti države

 načelno granica ide do središta zemlje = ali zapravo do one dubine do koje se mogu
iskorištavati neka prirodna bogatstva
(ako bi se jednog dana moglo do središta, onda do tam)

tako da ZAKLJUČAK: državno područje više ima neki stožasti oblik

Državno područje = prostor isključive državne nadležnosti (teritorij)

- prostor unutar kopnenih granica zajedno s morskim prostorom

pod suverenošću odnosne obale države i zračnim prostorom nad njima

 morski i zračni prostor mogu se označiti kao

akcesornim područjima (pripadnostima područja)
= oni ne mogu biti poseban predmet cesije, nego dijele sudbinu kopnenog
područja kojem pripadaju
(tvore državno područje u širem smislu riječi)

Međutim, izvan tih prostora mora i zraka koji su dio državnog, te obalne države nad njima
imaju suverenost => izborile su određeni stupanj vlasti (suverena prava i jurisdikciju) na moru i
podmorju izvan svog teritorijalnog mora, u režimima :

153
 - vanjskog pojasa
- epikontinentalnog pojasa
- isključivog gospodarskog pojasa

Kak su razmišljali prije

Pisci prije su pod državnim područjem smatrali ne samo dijelove mora pod državnom suverenošću (unutrašnje
morske vode i teritorijalno more), nego i brodove na pučini i zrakoplove u letu, pa čak i zgrade diplomatskih
predstavništava u inozemstvu.
Takvo shvaćanje je napušteno jer se previše udaljuje od materijalne stvarnosti, koja utječe na pravne norme i njihovu
primjenu.

Pitanje : Mora li državno područje biti cjelovito?

= NE, ono ne mora biti cjelovito i neprekinuto tj. ne mora biti jedna jedinstvena masa

- može se sastojati od više odvojenih dijelova

(njem. drž. u povijesti koje su imale male djeliće razdvojenih područja)

tzv. EKSKLAVE => mali dijelovi područja koji mogu biti odvojeni od 'matičnog dijela' gdje je srž te konkretne države

Primjeri : Aljaska, Kalinjgrad

* Dubrovnik – na neki način on bi se mogao smatrati nepravom eksklavom zato jer postoji pristup Dubrovniku preko
teritorijalnog mora, a realno postoji i teritorij RH između Dubrovnika i ostalog dijela

VAŽNO: > sa aspekta države koja okružuje to područje – ENKLAVA

> sa aspekta države kojoj pripada to područje – ESKLAVA

ISTO PODRUČJE!!

Državno područje ne treba biti jedinstveno (cjelovito).

U prošlosti je bila česta pojava da je dio područja neke države bio odasvuda okružen područjima drugih
država ili područjem samo jedne druge države i tako odijeljen od glavnine državnog područja.

= eksklava (isključak) / enklava - to je sad ono ovisi tko gleda, al ista stvar

Primjeri:
> njemačka državica Anhalt bila je sastavljena od samih enklava
> Pakistan – do stvaranja Bangladeša bio je sastavljen od 2 dijela, između kojih je bio široki indijski prostor
> Oman – dva dijela države razdvaja područje Ujedinjenih Arapskih Emirata
> između Aljaske i ostalog dijela SAD nalazi se Kanada
> dio Ruske Federacije na obali Baltičkog mora okružen je Poljskom i Litvom

- takav zemljopisni položaj zahtjeva da se sporazumno urede različita pitanja kako bi se omogućila veza između
odvojenih dijelova

* pravna narav područja – teorije – sitni slog

154
Primjer 1) : Kaliningrad

Dakle raspadom SSSR-a 91' nastaje kao eksklava jer

baltičke zemlje – Estonija, Latvija, Litva stječu
neovisnsost.

Zanimljivo je da neki autori čak i za njega govore o

nepravoj eksklavi iz razloga što postoji pristup preko
mora.

- obično se između država ugovorno određuje pristup

toj državi i međudržavne služnosti

Primjer 2) : gradić Busingen na Rajni

- on je enklava u odnosu na Švicarsku, a

eksklava u odnosu na Njemačku – tj. pripada
Njemačkoj, nalazi se na samom S Švicarske

Zanimljivo je da stanovništvo samog grada bi više željelo biti Švicarci, ali Njemačka ne pristaje tako da je status grada
uređen jednim dvostranim ugovorom koji uređuje odnose Švicarske i Njemačke s obzirom na Busingen. Ipak
Njemačka je izašla u susret svojim državljanima tamo pa su oni gospodarski puno više povezani sa Švicarskom nego
sa Njemačkom (npr. vrijede carinski propisi Švicarske).

155
Primjer 3) : eksklava Italije u Švicarskoj – Campione d'Italia

- okružena teritorijem Švicarske, također dvostrano uređeno; čak se smatra jednom poreznom oazom (izuzeli su ga
od nekih poreza)
- isto je neprava enklava jer postoji povezanost prek vode, ali je voda pod suverenošću Švicarske

Nesamoupravna područja

- preostala još neka područja koja potječu od kolonijalnih posjeda pojedinih država, a na temelju Povelje UN
proglašene su nesamoupravnim područjima i jasnije su pravno odvojene od matice tj. države upraviteljice

Međunarodni ugovori koje sklapa matica često vrijede samo za maticu, dok neki drugi se mogu odnositi samo na
nesamoupravno područje.
Tek se iznimno događa da se nesamoupravna područja u nekim ugovorima navode kao posebne ugovorne stranke.

- s pravnog gledišta za nesamoupravno područje uvijek nastupa država matica, što ne znači da te zemlje ne bi
trebali smatrati subjektima MP u zametku

Interesne sfere

= zemlja ili područje na kojemu je neka država željela imati isključivi ili pretežni politički ili gospodarski utjecaj,
osigurati iskorištavanje prirodnih bogatstava ili dr. posebne povlastice

Kak se to osiguravalo?

156
> ili bi sama jednostrano proglasila interesnu sferu
> ili bi dolazilo do ugovornog (često međusobnog) priznanja s nekom drugom državom ili između više država
= priznanje bi se često izražavalo negativno kao izjava da država nema interesa u nekom kraju ili zemlji

Države koje nisu priznale takve zahtjeve ili njima stvoreno stanje nisu bile dužne obazirati se na njih.
Interesna sfera nije pripadala državnom području.

Primjeri ugovora o podjeli i međusobnom priznanju interesnih sfera :

> britansko-francusko-talijanski za Etiopiju

> rusko-britanski za Perziju
 ovi su održavali su samostalnost država na koje su se odnosili

> francusko-britanski sporazum – omoguio je kolonijalno podređivanje Maroka Francuskoj i Egipta VB

> ugovor 4 velevlasti o interesnim sferama u Turskoj nije ratificiran zbog rata
> Rimski ugovor između Jugoslavije i Italije isto nije o podjeli sfera u Albaniji

Teritorijalno vrhovništvo = država ima svu vlast na vlastitom području nad ljudima i stvarima koje se na njemu
nalaze

- na tom prostoru svaki zahvat organa druge države je zabranjen

= u tom smislu državno područje je nepovredivo!

presuda Međ. suda : Između suverenih država poštovanje teritorijalne suverenosti jedan je od bitnih temelja
međunarodnih odnosa.

Prijetnja silom ili upotreba sile protiv teritorijalne cjelovitosti bilo koje države zabranjena je Poveljom UN.
=> isto je razrađeno u Deklaraciji sedam načela = država se ne smije služiti silom ili prijetnjom sile sa svrhom
povrede postojećih državnih granica ili kao sredstvom za
rješavanje međunarodnih sporova, uključujući teritorijalne
sporove i pitanja državnih granica

Isključiva vlast nad vlastitim područjem očituje se danas u toliko naglašenom pravu svake države da slobodno
raspolaže svojim prirodnim bogatstvima.

Država ne može pozivanjem na teritorijalno vrhovništvo činiti sve na svojem području.

Međunarodni sud je izrekao u britansko-alabanskom sporu o događaju u Krfskom tjesnacu da je dužnost svake
države ne dopustiti da se njezino područje upotrijebi za čine protivne pravu ostalih država.

Primjer : Kanada je osuđena arbitražnom presudom na naknadu štete nanesene sumpornim plinovima iz tvorničkih
dimnjaka na susjednom području SAD

 više sličnih primjera pokazuje da je država odgovorna prema susjednim država u određenim prilikama i za
ono što se događa na području njezine isključive nadležnosti

Suvremeno teorija i praksa sve više razrađuju međunarodno pravo susjedstva.

= Deklaracija Konferencije UN o čovjekovu okolišu
Države su dužne osigurati da djelatnosti na području pod njihovom jurisdikcijom ili nadzorom ne uzrokuju štetu
okolišu drugih država ili okolišu područja izvan granica njihove jurisdikcije

- važnost te materije i brojnost međunarodnih dokumenata u tom području doveli su do osnivanja jedne nove
grane MP = pravo zaštite okoliša - nov poticaj razvoju tog dijela MP dala je Konferencija UN o okolišu i
razvoju 92' u Rio de Janeiru

157
  kondominij/komperij

= područje koje je pod zajedničkom vlašću dviju ili više država

Primjer :
> egipatsko-britnski kondominij nad Sudanom
> francusko-britanski kondominij – Novi Hebridi (danas je to samostalna država Vanuatu)
> otoci Canton i Enderbury u otočju Pheonix bili su podvrgnuti zajedničkom nadzoru VB i SAD (danas su u sastavu
neovisne države Kiribati)

Kondominij može biti uspostavljen i nad morskim prostorima koji su pod suverenošću obalnih država,
Tako je međunarodno sudstvo potvrdilo da je zaljev Fonesca pod zajedničkom suverenošću (kondominij) triju obalnih
država : El Salvadora, Hondurasa i Nikaragve.

Vrhovništvo države proteže se i na podzemlje ipod Zemljine površine okružene državnom granicom.
S druge strane proteže se i na zračni prostor.

158
GRANICE
Pitanje : Gdje prestaje državno područje?

- povezano je s pitanjem granica koje omeđuju to državno područje

Granice ne moraju biti definirane u trenutku nastajanja države, mora postojati PROSTOR nad kojim se vrši efektivna
vlast.

Primjer : Belgija 1830. nije imala definirane granice, ali je postojala kao država

Pitanje : Kako definiramo granicu?

- mi često zamišljamo granicu kao crtu (na karti), ali kao što smo vidjeli zapravo je stožastog oblika državno područje,
pa i ta granica nije samo neka granica na kopnenom području na površini nego prolazi i kroz zračni prostor i
podzemlje

- u prvi mah se kaže : = crta do koje se proteže državno područje

 ALI područje države nije ploha Zemljine površine nego prostor triju dimenzija koji se proteže iznad Zemljine
površine u visinu i isto tako ispod nje u dubinu

= treba je zamišljati kao neku plohu nepravilnog oblika koja omeđuje samu površinu tla, zračni prostor i podzemlje,
koji su sastavni dio državnog područja

- ona fizički ne postoji (neće te niš odbacit kad dođeš do SLO), postoje granični znakovi, mogu se čak graditi
zidovi i ograde – država je slobodna zaštiti svoje područje

Ipak se i u praksi često govori o granici kao crti i ucrtava se u zemljopisne karte i eleborate o razgraničenju. Ona se po
tome i obilježava na površini tla kao crta.

U novije vrijeme odstupilo se od načela da se na površini određena granična crta proteže okomito u dubinu i u visinu.

 epikontinentalni pojas – prostor koji obuhvaća samo morsko dno i podzemlje, ali ne i stup vode ispod kojeg
se nalazi
= tu granica 'suverenih prava' obalne države ide površinom morskog dana, a spušta se okomito u dubinu tek
ondje gdje počinje zona međunarodnog podmorja

 treba međutim naglasiti da ploha koja omeđuje epikontinetalni pojas, kao i ona na vanjskog granici isključivog
gospodarskog pojasa – ne razgraničava državno područje od međunarodnih prostora!

TO NIJE GRANICA U PRAVOM SMISLU RIJEČI jer u tim dvama pojasima obalna država NEMA PUNU
SUVERENOST!! (kao u teritorijalnom moru i unutrašnjim morskim vodama)

159
 => ima samo neka određena 'suverena prava' i jurisdikciju

Dakle samo u pogledu nekih djelatnosti obalna država u tim pojasevima ima veća prava od bilo koje druge
države.

Dakle granica države na moru tj. ploha koja omeđuje njezino državno područje ide vanjskom granicom teritorijalnog
mora.

VRSTE GRANICA :

- razlikujemo : > PRIRODNE i > KONVENCIONALNE (ugovorne)

> prirodne

= granična crta koja je određena nekim prirodnim oblikom tla kojim granica prolazi tako da je dovoljno da
se uputi na tu prirodnu okolnost da bi se na tom temelju granična crta mogla iznaći prema pravilima koja
za tu svrhu postoje u MP

> prirodne okolnosti = gorski lanci, jezera, vodeni tokovi, ali i npr. neki put, željeznička pruga i sl.

> ugovorne (konvencionalne)

= ona koja se potanje opisuje u ugovoru i određuje u elaboratima razgraničenja, pri čemu nije bitno upire li se ili ne
na prirodni oblik tla

Ona teče pravcima od točke do točke tako da se na karti predočuje kao izlomljena crta sastavljena od samih pravaca.

= one koje su uređene ugovorom

- danas je većina granica uređena ugovorom, premda će neki ugvovor reć da granica teće tom i tom rijekom i onda
nam trebaju pravila prirodnih granica koja su se ustalila

* posebna vrsta ugovornih = ona gdje granična crta slijedi određeni zemljopisni meridijan I ili paralelu –

Primjer: velik dio granice SAD-Kanada teče paralelom, Afrika, S i J Koreja, (38 paralela)
S i J Vijetnam

38° paralela

Zaključak: bez obzira na to jesu li granice prirodne ili ugovorne, granice su one crte koje su određene
međunarodnim ugovorom ili su običajnim putem prihvaćene kao granične crte između dviju susjednih
država

160
Pri zaključivanju ugovora o razgraničenju države se više ili manje oslanjaju na navedene prirodne osobine tla i na
modifikacije na terenu koje su izvedene ljudskom rukom, ali, bez obzira na to koliko i kako se pri određivanju
granične crte vodilo računa o značajkama područja koje se razgraničuje, granična crta teče onako kako je opisana u
ugovoru o razgraničenju.

Međunarodni ugovori o određivanju granica često se služe upućivanjem na prirodni oblik tla. S druge strane, granica koja se ne

upire na prirodni oblik tla može postojati od starine a da nije određena ugovorom. To će biti npr. ako granica teče od starine
međom nekog zemljišnog posjeda. Ima mjesta gdje su državne granice potegnute međama između feudalnih posjeda
(npr. Mokrice na granici RH i SLO).

Zanimljive su kao pojam međunarodne politike i diplomacije tzv. povijesne granice.

= one granice koje neka država želi postići za ispunjenje svojih političkih zahtjeva koji se oslanjanju na činjenicu i opravdavaju
okolnošću da je takva granica nekad postojala u bližoj ili daljnjoj prošlosti

> PRIRODNE GRANICE

U međunarodnoj praksi izgradila su se pravila o povlačenju prirodnih granica određenih gorom ili vodenim tokom.

 PLANINE (GORE)

= u PLANINAMA granica teče ILI crtom koja spaja najvše vrhove u planinskom lancu ILI vodomođeom

* vodomeđa = crta koja razdvaja 2 riječna slijeva

(kod nas razdvaja Dunavski slijev od Jadranskog slijeva)

= sve rijeke koje idu u Dunav su Dunavski slijev, a

sve ove kaj idu u more – Cetina, Neretva su Jadranski slijev

161
 - u planinama se to uzima kao granica

U prilog crti razvođa navodi se da na taj način cjelovita porječja (ono kaj otječe od glave crte, male crtice) pripadaju
istoj državi. Ali u visokim gorama ta okolnost nije toliko odlučna jer su tu vodotokovi mali.

Prije se mislilo da se crta vodomeđe i crta najviših vrhova poklapaju, ali iskustvo prakse i bolje poznavanje
zemljopisnih pojava poučili su nas da to nije uvijek tako.

 zato bi se uvijek u ugovorima trebalo izrijekom uputiti želi či se da granica ide lancem gorskih vrhova ili
vodomeđom

Tako se danas, u pravilu, i postupa, pa imamo dosta primjera određivanja granice na taj način.

> Bluntschli : Kada neki gorski lanac tvori granicu između dviju država, pretpostavlja se, u slučaju sumnje, da granicu određuju
crta najviših vrhova i vodomeđa.

 te dvije crte se skoro uvijek poklapaju

ALI bio je jedan slučaj u Andama spor Čile i Argentina gdje to nije bio slučaj i nisu se poklopile te dvije crte
- jedni su rekli vodomeđa, drugi crta koja spaja vrhove

- ošli u arbitražu i arbitraža se nije izjasnila koje pravilo preteže nego je kombinirala – negdje je priznala
vodomeđu, a negdje ove planinske vrhove
- i na temelju tog se razvilo pravilo ILI/ILI

Nepoklapanje crte najvišiih vrhova i vodomeđe bilo je razlog spora o granici u Andama koji je bio predmet arbitražne presude
britanskog vladara 1902. Argentina je tvrdila da granica teče crtom najviših vrhova, a Čile se zalagao za granicu vodomeđom.
Arbitar nije na to pitanje dao odlučan odgovor, ali je za određivanje granice na nekim mjestima uzeo u obzir vodomeđu.

 RIJEKE

Razlikujemo: > PLOVNE i > NEPLOVNE

> neplovne = crta geometrijske sredine

162
 - granica će se povući onom crtom koja spaja sve točke vodenog toka koje su jednako udaljene od jedne i
druge obale
= crta jednake udaljenosti od obale
- ovo pravilo je starije

> plovne = uzima se tzv. thalweg = označava sredinu plovne matice rijeke u plovidbi nizvodno
 i jednoj i drugoj državi je interesantan onaj dio rijeke koji je plovan

= uzima se najdublja točka gdje se može ploviti i od te točke države A i B imaju jednake dijelove tog
plovog puta

NEPLOVNA RIJEKA – crta geom. sredine PLOVNA RIJEKA – thalweg

most

= i sad ako bi ovdje išli geom. sredinom

država A bi bila u nepovoljnijem položaju
imala bi samo neplovni dio

 uzima se najdublja točka gdje se može ploviti i od te

točke države A i B imaju jednake dijelove tog
plovog puta

Izvor: Caflisch, L., „A Typology of Borders”, u: Vukas, B., Šošić, T.M. (ur.),
International Law: New Actors, New Concepts – Continuing Dilemmas,
Martinus Nijhoff Publishers: Leiden, 2010.

 ima jedno supsidijarno pravilo = kad imamo most na plovnoj rijeci (ovo narančasto) granica će ipak ostat na
sredini mosta, ne sredini thalwega

Oba pravila se primjenjuju usporedno.

163
> kod plovnih rijeka – kao granica se uzima thalweg
> kod ostalih vodenih tokova – geometrijaka sredina

Ali to nije neko pravilo običajnog prava koje bi se moglo automatski primijeniti čim se među strankama utvrdi da neki
vodeni tok čini granicu.
Zato je potrebno da se pri određivanju granice ugovorom uvijek odredi način povlačenja granice na vodenom toku, a
iskustvo je pokazalo da jednostavno pozivanje na crtu sredine ili thalweg također može izazvati neslaganja o
graničnoj crti, pa u mnogim ugovoria nalazimo potonje upute kako da se odredi crta sredine, odnosno thalweg.

Pitanje : Što kada rijeka mijenja tok, mijenja li se državna granica?

* mijenja tok = napusti svoje korito i poteče novim ili ako se glavni tok premjesti u neki sporedni rukav

2 TEMELJNA PRAVILA:

1. Ako rijeka postupno prirodnim putem mijenja svoj smjer GRANICA ĆE PRATITI TE PROMJENE.

2. Ako rijeka mijenja smjer iznenadno (npr. potres) ili ljudskom intervencijom (npr. kanalizacija se radi)
GRANICA ĆE OSTATI u starom koritu.

ALI SAMO AKO NIJE DRUGAČIJE UREĐENO!

=> npr. mi i Mađari (Drava)

Primjer : naša granica s Mađarima na Dravi

Kod nas je ta granica prvi put bila uređena Trianonskim ugovorom nakon 1. svj. rata kao mirovnim ugovorom
Kraljevine Mađarske i tadašnje Kraljevine SHS (kao države nastale raspadom AU Carstva).

Taj ugovor je zatim Pariškim sporazumom potvrđen nakon 2.svj. rata, a Jugoslavija je 1983. s Mađarskom sklopila
jedan poseban ugovor o održavnju tih granica.

RH je sukcesijom to preuzela. = ugovori o granici su tzv. RADICIRANI – u slučaju sukcesije države ostaju na snazi u
odnosu na države sljednice (od SFRJ)

Dugo je Drava na hrvatsko-mađarskoj granici na mnogim mjestima opetovano mijenjala korito ili glavni tok,
pa danas postoji više džepova hrvatskog područja na lijevoj i mađarskog na desnoj strani Drave.

Međutim mi smo ugovorili tim ugovorom da granica neće pratiti te postupne promjene i zato su nastali džepovi
hrvatskog područja na S obali Drave i džepovi mađarskog područja na J obali Drave. (pravilo 1)

 i onda se tim periodičnim održavanjem granica iz posebnog onog ugovora granica ispravlja iz praktičnih razloga

Obično se određuje da se granica i unatoč postupnoj izmjeni ravna prema toku rijeke i time postupno premješta. To
se naziva 'pomičnom granicom'. U takvim će se okolnostima s vremenom pojaviti razlika između granične crte kako je
obilježena na terenu na temelju ugovora i one koja na osnovi istog ugovora ima vrijediti u sadašnjosti kao posljedica
promjene u toku.

164
Zato pri zajedničkom pregledu granice treba utvrditi činjenicu promjene toka i s tim u vezi promjenu granične crte i
pristupiti novom obilježavanju granice na mjestima gdje granični znakovi više ne odgovaraju stvarnom toku granice.

Primjer 2: granica Iraka i Irana na Šat-el-Arabu

Granica je u početku bila između Irana i Turske, te je povučena istočnom obalom rijeka, dakle na štetu Irana, a na korist Turske,
danas Iraka. Ne upuštajući se u opravdanost dokaza jedne i druge strane, može se primjetiti da je Irak kao povlaštena strana
uporno zahtijevala poštovanje ugovora koji su očito bili diktirani izvana (pod pritiskom Rusije i VB), pa da je za taj ugovorni odnos
otklanjala toliko često isticani zahtjev o nevaljanosti ugovora iz kolonijalnog doba i neobvezatnosti MP europskog podrijetla.

Spor je riješen ugovorom 75' a granica teče crtom thalwega i mijenja se ako se promjena dogodi djelovanjem prirodnih sila. Ako
je promjena uzrokovana na drugi način, utvrđena granica se ne mijenja, osim ako se stranke drukčije ne dogovore.
1980. Irak je jednostrano odbacio ugovor želeći vratiti granicu kak je bila prije 75'. Sedam dana nakon Irak je napao Iran. Nakon
osam godina razmijenjena su pisma između država koja se tumače kao njihova volja da uspostave granicu ugovorenu 75'.

 JEZERA

Postojala su 3 neka pravila, danas se uzima samo jedno.

Ako se između više država nalazi jezero, a ugovorima nije ništa određeno :

1. postoji kondominij (prije za Bodensko jezero)

2. pojas uz obalu pripada svakoj državi napose, a ostatak izvan
obalnog pojasa je slobodan
3. dijeli se cijela površina jezera = taj je ispravan!
= uzima se obično geometrijska sredina u odnosu na udaljenost od obale

Primjeri: Ženevsko jezero, Skadarsko, Ohridsko...

Kod jezera može ugovorom doći do posebnih odnosa.

Primjer : Kaspijsko more (koje je zapravo jezero) = Rusija stekla isključivu vlast

Ugovorom 1828. Perzija (danas Iran) priznala je Rusiji isključivo pravo da drži ratne brodove na Kaspijskom moru.
Kad se sovjetska Rusija 1921. ugovorom u Moskvi odrekla svih neravnopravnih ugovora carske Rusije, Iranu je
priznato pravo da i on drži mornaricu na Kaspijskom moru.

U odnosima između dvije države Kaspijsko more se smatralo jezerom.

 pripadalo je obalnim državama u cijelosti, a granica je bila spojna crta između

graničnih crta na suprotnim obalama

Nakon raspada SSSR postoji 5 obalnih država na Kaspijskom m. :

= Rusija, Iran, Azerbajdžan, Kazakstan, Turkmenistan

Za sada nisu zaključile zajednički sporazum o razgraničenju

Kaspijskog mora, nego postoje ugovori o razgraničenju dna i
podzemlja između nekih od obalnih država.

165
 = Rusija i Kazakstan, Kazakstan i Azerbajdžan, Rusija i Azerbajdžan
+ trostrani Rusija, Kazakstan i Azerbajdžan

Pitanje: NAČELO UTI POSSIDETIS – što znači i kada nastaje?

Kada : Nastalo je u Lat. Americi u 19. st kada su se osamostaljivale kolonije Portugalskog i Španjolskog Carstva.
U tom procesu se kao pravilo uzelo načelo uti possidetis kako bi se izbegli mogući sporovi.

Što : = da će sekao međunarodne granice država uzeti one upravno-administrativne granice koje su postojale
između bivših kolonija u času kada je prestlo kolonijalno gospodstvo AKO se novostvorene države
SLOBODNO NISU DOGOVORILE O NEKOJ DRUGOJ GRANIČNOJ CRTI

Za J. Am uzeta je kao odlučna 1810., a za Srednju Am. 1821.

Cilj ovog : 1) izbjegavanje graničnih sporova između novih država

2) isključena je mogućnost da bi se na kontinentu nalazilo područje koje ne bi bilo pod vlašću ijedne
države, čime je otklonjena pravna mogućnost okupacije koju bi poduzela neka druga država izvan
kontinenta

 ovo je bio tada jedan REGIONALNI OBIČAJ nije šire bilo takvog pravila, nije šire bilo ni dekolonizacije kao što se
tamo desila

ALI dolazi 20. st i pojačana dekolonizacija, pogotovo nakon osnivanja UN.

Ponovno isto pitanje se javlja : koje će granice vrijediti?

Bio je jedan granični spor u Africi između Burkine Faso i Malija i Međ. sud je utvrdio da vrijedi načelo uti possidetis

kao 'opće načelo, logično povezano s fenomenom stjecanja samostalnost, bez obzira na to gdje se on zbiva, čija
svrha je izbjeći bratoubilačke ratove koji bi eventualno proistekli iz negiranja granica nakon povlačenja država
upraviteljica.

= granice koje su utvrdile bivše kolonijalne vlasti i dalje vrijede AKO nisu sporazumno DRUGAČIJE UREDILE

Ali javilo se novo pitanje : okej vrijedi izvan Latinske Am., ALI vrijedi li ono izvan konteksta dekolonizacije?

= VRIJEDI jer je ono primjenjeno nakon raspada država poč. 90'ih SSSR, Češkoslovačke, SFRJ

 SFRJ

U slučaju SFRJ to je potvrdilo i jedno kvazisudsko tijelo – Badinterova komisija.

Osnovna zadaća komisije je bila : rješavati sporove između država sljednica u okviru Mirovne konferencije o
Jugoslaviji koju je pokrenula EZ.

Kasnije se tome pridružio UN i prerasla je u Konferenciju o bivšoj Jugoslaviji.

166
Robert Badinter je bio predsjednik te komisije.

- Komisija zapravo nikad nije ispunila taj osnovni zadatak, ALI je imala još jednu ulogu a to jee davati pravna
mišljenja i tu je izdala 15 takvih mišljenja, a u mišljenju 3 rekla je da načelo uti possidetis vrijedi i za rješenje
granica SFRJ

= one granice koje su postojale između socijalističkih republika unutar SFRJ vrijede i nakon neovisnosti

...raspadom SFRJ, u nedostatku drukčijeg sporazuma između novih država, bivših jugoslavenskih republika,
republičke granice automatski postaju međunarodne granice zaštićene međunarodnim pravom...

... uti possidetis iako se u početku primjenjivalo u rješavanju pitanja vezanih uz dekolonizaciju u Americi i
Africi, danas je priznato kao opće načelo, kao što je ustvrdio Međ. sud u slučaju između Burkine Faso i Malija

Pitanje : što je sa morskim granicama? Primjenjuje li se i na njih?

Poslijednjih godina načelo uti possidetis međunarodno sudstvo potvrdilo je i glede morskih granica.

Prvi su ga za morske granice prihvatili neki suci u svojim odvojenim mišljenjima uz presudu Međunarodnog suda 92'
koja se nije odnosila na državne granice na oreu, nego na razgraničenje epikontinentalnog pojasa između Tunisa i
Libije.

Pri određivanju morske granice, načelo je primjenila međunarodna arbitraža 89' u graničnom sporu Gvineje Bisao i
Senegala, a zatim i Međ. sud u presudi 92' u sporu El Salvadora i Hondurasa (uz intervenciju Nikaragve) o granici na
kopnu, otocima i moru.

Pitanje: Kako su dakle uređene RH granice?

 granice na temelju međunarodnog prava o sukcesiji

- pravilo o sukcesiji država glede međunarodnih ugovora koji određuju režim granica – to pravilo je kodificirano u
Bečkoj konvenciji o sukcesiji država glede međunarodnih ugovora
 prema tom pravilu sukcesija ne utječe na granice ustanovljene ugovorom ni na obveze i prava ustanovljena
ugovorom, a koja se odnose na režim granice

= granice koje je SFRJ prije svog raspada 91' imala sa susjednim državama

> Mađarskom (kopnena) - na temelju sukcesije preuzela onaj iz 83'

> Italijom (morska) – na temelj istih pravila našu granicu na moru određuju talijansko-jugoslavenski ugovori
1. podjela epikontinentalnog pojasa
2. podjela teritorijalnog mora u Tršćanskom zaljevu

+ Hrvatska ima suverenost nad nekim kontinentalnim i otočnim područjima na temelju

mirovnog ugovora s Italijom

+ nad dijelo bivšeg STT na temelju Memoranduma o suglasnosti i Osimskog ugovora

167
  granice na temelju načela uti possidetis

= granice koje je Hrvatska i prije poglašenja svoje neovisnsoti imala s bivšim republikama u SFRJ
- SLO, Srbija, BIH, CG

Danas je većina granica određena ugovorom.

Ima granica koje postoje od starine kao stvarno i potpuno priznato stanje, ali se i tu u novo vrijeme često točna
granica odredila ugovorima.

Pitanje: Kaj ak nema ugovora ili ugovor nedovoljno određuje granicu?

= smatra se kao granica ona crta koja stvarno postoji bez prigovora

Ako je ugovorno utančanje ili stvarno stanje nejasno, katkad se uzima kao privremeno uređenje kondominij ili slično
rješenje.

Pitanje : Kako teće postupak ugovornog utvrđivanja granice?

1. temeljni ugovor (npr. mirovni)

= određuje granicu u glavnim crtama – utvrđuju se kriteriji, kako treba teći granična crta (ovom ili onom
rijekom...) ugl nekim istaknutim geografskim objektom

2. DEMARKACIJA = određivanje granice na terenu

- u ovoj fazi se osniva mješovita komisija ( jednak broj predstavnika obje države )
= ovo je PRIMJER ISTRAGE – zgodan moment poveznice – sredstvo mirnog rješavanja sporova koji služi
utvrđivanju činjenica

I ugl oni izlaze na teren da bi utvrdili granicu, kak izgleda, vrše prilagodbe s obzirom na praktične okolnosti =
SPORAZUMNO.

3. stavljanje u pismeni elaborat zajedno s opisom granične crte, na temelju kojeg se stavljaju granični znakovi
ovisno o državama (u obliku kamenova ili stupova, rjeđe ograda)

- ograde neće bit na samoj crti (tj mogle bi ak je sporazumno ograde), ak nije onda će država ogradu malo
uvuć u svoj teren jer ju je jednostrano stavila

168
ZRAČNI PROSTOR
Rješenja pravnih odnosa u zračnom prostoru u uskoj su vezi sa stvarnim mogućnostima raspolaganja tim prostorom i
djelovanja u njemu.

Zašto? = pa ovisno o tom dal je mogao djelovati samo sa tla ili je mogao i putovati zrakom različita su bila stajališta i
različito se to uređivalo

Do kraja 19. st bilo je nesporono stajalište – zračni prostor je dio državnog područja i pod suverenošću države!

- govorilo se da vlast seže do nebesa = 'usque ad coelum'

= dok je čovjek mogao djelovati samo s tla, moglo se smatrati da slobodno raspolaže čitavim prostorom koji se
proteže iznad tla koje mu pripada, dakle, što se tiče države, iznad površine njezina područja

U trenutku kad se čovjek mogao dići u zrak, javlja se propitivanje je li to stvarno tako?
To pitanje je postalo važno kad se zračni prostor počeo upotrebljavati kao prometni put i kad je počeo služiti za
bežićne veze (npr. radiotelegrafija).

Dostignuća tehnike za miroljubive i za vojne svrhe tražila su uređenje pravnih odnosa na novom temelju.

I tako se kreću javljati neka pitanja međunarodnopravnih odnosa u zračnom prostoru.

Pitanje : Je li upotreba zračnog prostora slobodna za svakog u cjelokupnom opsegu tog prostora ili pak može li
netko ograničiti tu upotrebu, tko to može, gdje i kako se može ograničiti?
tj.

Je li zrak slobodan ili pojedine države imaju suverenost, svaka nad jednim dijelom zračnog prostora?

- iako su se rasprave vodile još i prije u vezi s letovima balona (izum braće Montgolfier) to je pitanje postalo osobito
aktualno početkom ovog stoljeća kad je upotreba aviona obilježila novo razdoblje u zrakoplovstvu

169
Pitanje: Postoji li neka vrsta slobode prolaska kao u moru (neškodljiv prolazak) ili je zračni prostor skroz pod
suverenošću države?

= ta 2 načela se suprotstavljaju na I. konferenciji međunarodnoj za zrak u Parizu 1910.

- nije bilo moguće naći zajedničko stajalište i završila je neuspjehom – nije proizašao međunarodni ugovor

Stajalište A)

Kao što je, u pravilu, pomorska plovidba svima slobodna i dostupna, tako se zamišljalo da bi i zračni prostor bio
slobodan i svima otvoren.

Zagovaralo se načelo slobode prometa zrakom i tvrdilo se da se zračni prostor ne može zaposjesti u smislu okupacije
kao način stjecanja područja. Ipak, su samo neki pisci tražili potpunu slobodu zraka, drugi su ograničavali tu slobodu
pravom samoodržanja države nad čijim se područjem zračni prostor nalazi. U tim sislu je i Institut za MP 1911.
smatrao da je međunarodni zračni promet slobodan, osim prava države koje leže pod nekim zračnim prostorom da
poduzmu određene mjere radi vlastite sigurnosti i sigurosti osoba i imovine njihovih stanovnika.

Stajalište B)

Protiv tog shvaćanja ustali su drugi pisci i tražili vrhovništvo svake države nad odgovarajućim zračnim prostorom.
Ipak su i pristaše državne suverenosti zagovarale slobodu prolaska zrakom. Zato praktično te dvije struje i nisu jedna
od druge toliko udaljene kako se u prvi mah činilo. Za teoriju suverenosti, uz priznanje pravla prolasa zauzela se i ILA
1913.

 kompromisno mišljejnje htjelo je zračni prostor podijeliti na 2 pojasa analogno podijeli mora na obalno i
slobodno

Kao što smo rekli. sukob 2 suprotna stajališta bio je razlog što nije uspjela međunarodna konf. o zrakoplovstvu 1910.
u Parizu.

Pitanje : kada se prvi put priznaje načelo suverenosti države u zračnom prostoru?

Prvi ugovor koji priznaje načelo suverenosti države u zračnom prosotru = dvostrani ug. Njem. i Franc. 1913.

On je prihvatio načelo suverenosti države nad zračnim prostorom koji leži iznad njezina područja.

Nakon 2. svj rata potvrđeno na II. Pariškoj konferenciji– usvojena Pariška konvencija (Konvencija o uređenju zračne
plovidbe 13.10.19191.) priznala je načelo suverenosti ali i neškodljivo pravo preleta pod određenim uvjetima.

- prvi mnogostrani međ. ugovor

= Tako je državnom području (zajedno s područjem kolonija) pripao odnosni zračni prostor, uključujući i zračni
prostor izad teritorijalnog mora.

Istodobno s priznanjem suverenosti SVAKE DRŽAVE nad njezinim zračnim prostorom (dakle ne samo države
stranke Konvencije), Pariška konvencija je ipak dopuštala, ALI SAMO ZRAKOPLOVIMA DRŽAVA STRANAKA :

170
 1. neškodljiv prolazak zračnim prostorom DRUGIH DRŽAVA STRANAKA uz poštovanje Konvencijom propisanih
uvjeta,

2. i prelet – bez slijetanja – kroz zračni prostor bilo koje treće države, uz uvjet da uz to što se podvrgavaju
ostalim pravilima, lete rutom što ju je ta država odredila

 Čikaška konvencija (Konvencija o međunarodnom civilnom zrakoplovstvu 1944.)

Povijesni aspekt :

Potkraj 2. svj. rata održana je u Chicagu diplomatska konferencija s nakanom :

1. da se revidiraju tada važeća pravila,
2. te da se na polju zrakoplovstva oživotvore ideje, (izložene još 1941. u Atlantskoj povelji), o ekonomskom razvoju
utemeljenom, uz ostalo na slobodnom prometu u svjetskim okvirima

Osobito su SAD (koje nisu ratificirale Parišku) željele da se na toj konferenciji prihvati potpuna sloboda zračne
plovidbe kako bi došlo do otvorene konkurencije, što bi im kao vodećoj zračnoj sili, donijelo višestruke koristi.

Kaj donosi:

1. potvrđuje suverenost država na njihovom zračnom prostoru

Zašto?

Stajalište SAD naišlo na jako velik otpor, pa je Čikaška zapravo ostala na polaznoj točki Pariške, priznajući opet
potpunu i isključivu suverenost svake države nad zračnim prostorom koji se proteže iznad njeziina kopnenog
područja i teritorijalnog mora (uključujući tu i kolonijalna, mandatna, i dr. sli. područja u odnosu ovisnosti).

2. za razliku od pariške nema nekog načelnog prava ne škodljiv prolaska, ali ipak pravo preleta bez
prethodnog posebnog odobrenja imaju zrakoplovi koji nisu u redovitom linijskom prometu (charteri) =
nemaju neku redovitost
= ne trebaju, imaju pravo samo prelijetat, NE SLIJETAT !

ALI postoji mogućnost slijetanja – država će moći od njih iz sigurnosnih razloga tražit slijetanje

Prema tome, što je najvažnije, za obavljanje redovitog međ. prometa potrebno je odobrenje dotične države,
odnosno odgovarajući međunarodni (dvostrani ili mnogostrani) ugovor.

* redoviti linijski prijevoz – Croatia airlains i za to treba bit unaprijed ugovoreno bilo mnogostrano, bilo dvostrano

Uz to svakoj je državi izrijekom ostavljeno isključivo pravo kabotaže .

* kabotaža – prijevoz između mjesta iste države, prijevoz osoba i robe između 2 zračne luke na istom pdoručju –
destinacija u istoj državi ukrcaj i iskrcaj

VAŽNO : u doba Konvencije bilo je vrlo važno da se pod kabotažom smatra i promet s kolonijama, smatralo se da su
ta područja dio državnih područja tih država i to bi bila zračna kabotaža i država je mogla isključiti druge
kompanije i to je zapravo bila svrha

171
 3. Čikaška dalje propisuje da : a) država može odrediti zračne puteve (rute, koridore) i svoje međunarodne
(tzv. carinske) zračne luke,
b) da ima pravo zahtijevati slijetanje stranog zrakoplova,
c) da može iz vojnih ili sigurnosnih razloga odrediti zabranjene zone
umjerene veličine i
d) u određenim prigodama privremeno ograničiti ili zabraniti prelijetanje
svog područja ili njegovog dijela,

 dakako bez diskriminacije po državnoj pripadnosti zrakoplova

Pravila koja se tiču navedenih pitanja, kao i goleme većine ostalih, različitim se načinima sve više usklađuju i
ujednačuju na međunarodnoj razini, poglavito djelovanjem Međunarone organizacije za civilno zrakoplovstvo
koja je čikaškom konvencijom i osnovana (II. dio Konvencije je ujedno temeljni ustavni akt Organizacije).

- jedna od specifičnih ustanova UN-a

- njezina aktivnost je važna na ujednačavanju standarda o zračnoj plovidbi
- omogućuje se razvoj zrakoplovnih odnosa koji danas imamo

4. razlikuje civilne od državnih zrakoplova i kaže da se odnosi samo na civilne

* državni – smatraju se oni koji služe u vojne, carinske ili policijske svrhe, be obzira na oznake koje nose
=> njima je za prelijetanje ili slijetanje u drugu državu porebno posebno odobrenjne

Proizlazi da : države uvijek moraju imati posebno odobrenje za ulazak u zračni prostor neke druge države, ak nema
dolazi do narušenja zračnog prosotra druge države

 jasno ODREDBE O SUVERENOSTI DRŽAVE primjenjuju se na sve zrakoplove

Kao i za pomorski i za zračni promet vrijedi da svaki zrakoplov mora imati državnu pripadnost i da to mora na njemu
biti označeno. U skladu s međunarodnim pravilima i standardima, propise o pripadnosti i upisu (registraciji)
zrakoplova izdaje svaka država za sebe.

* definicija samog pojma zrakoplov

- Konvencija ne definira pojam zrakoplov, ali je to učinjeno u Prilogu 6. u kojem se određuje :

Zrakoplov = svaka naprava koja se može održavati u atmosferi zahvaljujući zračnom potisku različitom od zračnog
potiska na zemljinoj površini

Avion = zrakoplov na motorni pogon, koji je teži od zrraka i koji se u letu održava poglavito zahvaljujući
aerodniamičkom potisku na površine kojih je položaj stalan u odnosu prema dani uvjetima leta

Prema tome, avion, helikopter, balon, zračni brod (cepelin), zračna jedrilica i dr. letjelice u pravnom su smislu vrste
zrakoplova, bez obzira na to jesu li teži ili lakši od zraka, za razliku od vozila koje se kopnom ili po vodenoj površni
kreće uzdignuto na zračnom jastuku (letjelica, hoverkraft) i koje, po MP, nije zrakoplov, pa nije dakle podvrgnuto
pravilima zračnog ili zrakoplovnog prava.

 Sporazum o 2 slobode i Sporazum o 5 sloboda

172
Kontekst:

Budući da MP ne sadržava bilo kakvo opće pravilo koje bi obvezalo države da trpe prelet stranih zrakoplova kroz svoj
zračni prostor, niti je takva odredba što se tiče komercijalnih letova unesena u Čikašku konv. na Čikaškoj su
konferenciji države sudionice odlučile da se – uz spomenutu konvenciju i Privremeni sporauim o međ. civilnom
zrakoplovstvu, koji je trebao poslužiti samo da se popuni vremenska praznina do stupanja Čikaške na snagu – sklope
još dva međunarodna ugovora kojima bi se ipak ublažila krutost norme o isključivoj suverenosti države nad svojim
zračnim prosotom i barem djelomice osigurao ili pojednostavnio međunarodni linijski zračni promet, pa makar to
bilo samo između država stranaka.

Tim su se sporazumima željele strankama zajamčiti pojedine tzv. slobode zraka kojih se tada navodilo 5, a između
njih razlikujemo :

a) TRANZITNA PRAVA – pravo preleta :

1. pravo neškodljivog preleta druge države bez slijetanja

2. pravo slijetanja na područje druge države, ali samo zbog tehničkih razloga
(vremenske neprilike, kvar zrakoplova, uzimanje goriva i sl.), a nipošto iz komercijalnih !

b) KOMERCIJALNA PRAVA – ukrcaj/iskrcaj robe

3. pravo da se iskrcaju putnici, pošta i teret iz države pripadnosti zrakoplova

4. pravo da se ukrcaju putnici, pošta i teret za državu pripadnosti zrakoplova

5. pravo da se ukrcaju putnici, pošta i teret za bilo koju državu koja nije država pripadnosti zrakoplova i
pravo da se iskrcaju putnici, pošta i teret iz bilo koje države koja nije država pripadnosti zrakoplova

S obzirom na 5 sloboda zraka donesena su 2 sporazuma da se to ublaži :

1. Sporazum o tranzitu u međunarodnom zračnom prometu (Sporazum o dvjema slobodama) – uspješan

- jamči prve dvije slobode
- ispunio je svoju svrhu utoliko što mu je pristupio mnogo država, ali sadržajno nije unio bitne promjene u
režim zračnog prostora

Velik broj stranaka treba zahvaliti činjenici da Sporazum ni na koji način ne dira u važne gospodarske interese
država, što potvrđuje slučaj s drugim :

2. Sporazum o međunarodnom zračnom prijevozu (sporazum o 5 sloboda)

- trebao je osigurati svih 5 sloboda i najvažnije slobodu trgovine zrakom – mrtvo slovo na papiru (premal broj
stranaka)
- danas je to i njegova svrha ostvarena mrežom mnogostranih i dvostranih ugovora kojima se omogućuje
linijski promet
- važno za transkoninentalno

Takvi ugovori osim što stranaka pod određenim uvjetima jamče veću slobodu račnog prometa pojednostavnjujući
obavljanje komercijalnih letova, pretežito uređuju pitanja s područja prometnog, ali i međunarodnog privatnog i
međunarodnog trgovačkog prava.

Među mnogobrojnim dvvostranim ugovorima o zračnom prometu po važnosti izdvajau se prvi i drugi tzv. Bermudski
sporazum između SAD i UK koji u mnogome služe kao predložakk nizu drugih.

173
 Sa svrhom znatnog pojednostavnjenja zračnog prometa preko Atlantika sklopljen je 2007. Sporazum o zračnom prometu
(Open sky's agreement) između SAD i EU i u biti sadržava spoemnutu petu slobodu zraka ( nesmetana zrakoplovna
plovidba i trgovina u smislu 5 sloboda ).

--------------------------------------------

-ovo sad Šošić nije predavo vrati se kad bude ispredavano more dal treba nkj dopunit

Pitanje : kako je bilo uređeno prije donošenja Konvencije o pravu mora?

Do sklapanja Konvencije UN-a o pravu mora 1982. moglo se ustanoviti da se na zračni prosotr oko Zemljine površine
primjenjuju dva oprečna pravna režima :

a) na zračni prostor iznad kopnenog i moskog dijela državnog područja (uključujući i teritorijalno more u
tjesnacima) = suverenost dotične države

b) na zračni prostor iznad otvorenog mora (i polarnig područja) režim slobode (glede gornje granice zračnog
prostora)

Uvođenjem novih međunarodnopravnih režima za pojedine dijelove mora stanje se izmijenilo jer se ta nova pravila
djelomice odnose i na odgovrajući zračni prostor (što je bio slučaj i sa prijašnjima).

Di se to vidi :

> Ženevska konvencija o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu 58'

- izrijekom je određivala da se suverenost obalne države proteže i na zračni prostor iznad teritorijalnog mora

> Konvencija o otvorenom moru 58'

- sadržava odredbu o slobodi prelijetanja otvorenog mora, te pravila o piratstvu i progonu koja se osima na brodove,
odnose i na zrakoplove

> uz to u različiti međ. ugovorima o zaštiti morskog okoliša, nekim su odredbama obuhvaćeni i zrakoplovi

Pitanje : Što se promjenilo donošenjem Konvencije UN o pravu mora?

>> glede teritorijalnog mora (izuzev onog u tjesnacima) i otvorenog mora tj. zračnog prostora iznad promjena nema

>> glede isključivog gospodarskog pojasa – u Konv. se ističe jednaka sloboda prelijetanja kao i iznad otvorenog mora

Pitanje : Nije li dužnost poštovanja odnosnih prava obalne države (npr. dužnost drugih država da se
ravnaju prema zakonima i propisima što ih je s tim u vezi donijela obalna) ipak neko ograničenje
slobode prelijetanja? = čvrst odgovor dat će tek praksa država

>> glede zračnog prostora iznad tjesnaca i arhipelaških voda

= BITNE PROMJENE!

Za razliku od dotadašnjeg stanja, na temelju Konvencije zrakoplovi kao i brodovi uživaju pravo tranzitnog, odnosno
arhipelaškog prolaska, što znači da je u tom dijelu zračnog prostora suverenost države time ograničena.

Zanimljivo - arhipelaške države mogu odrediti zračne putove kojima svi zrakoplovi uživaju pravo prolaska radi
neprekinutog, brzog i neometanog tranzita između jednog i drugog dijela zračnog prostora iznad otvorenog mora ili
isključivog gospodarskog pojasa.
ALI ako to ne učine pravo prolaska mogu strani zrakoplovi ostvarivati uobičajenim međunarodnim putovima

174
~ Sprečavanje protupravnih čina u zračnom prometu ~

Kontekst :

Razvijeni međunarodni zračni promet zahtijevao je i međunarodnopravno uređenje pitanja o kažnjavanju za djela
počinjena u zrakoplovima u letu, uzimajući posebice u obzir specifičnost i osjetljivost tih prijevoznih sredstava što se
tiče mogućnosti ugoržavanja njihove sigurnosti, a time i sigurnosti putnika.

U tu svrhu 1963. sklopljena je :

• Tokijska konvencija o kaznenim djelima i nekim drugim činima počinjenima u zrakoplovima (1963.)
= odnosi se na zrakoplove dok su u letu ili na području koje nije sastavni dio nekog državnog područja (npr.
otvoreno more) i kojom se pretežito uređuje nadležnost, odnosno psotupak a kažnjavanje počinitelja
- u načelu je nadležna država u kojoj je zrakoplov registriran

- rješenja te konvencije su se pokazala nedostatnim kad se se šezdesetih učestali različiti nasilni čini usmjereni
protiv sigurnosti civilnog zrakoplovstva – terorističke otmice zrakoplova, sabotaže na zrakoplovima i u
zračnim lukama ili upotrebe sile s nakanom da se zrakoplov skrene s predviđenog puta i spusti u drugu
zemlju, u koju je počinitelj htio pobjeći zbog političkih ili drugih razloga

Otmicom zrakoplova i zadržavanjem njegovih putnika kao talaca, željelo se uglavnom iznuditi odstupanje neke
države od mjera koje je poduzela u granicama svoje nadležnosti, kao što je puštanje na slobodu počinitelja
političkiih ili dr. kaznenih djela.

Iako je to samo po sebi bilo kažnjivo po zakonodavstvima gotovo svih država, većinom počinitelji nisu bili
kažnjeni, jer se tako oteti zrakoplov redovito spuštao u državu u kojoj vlada simpatija za političke motive ako su
oni vodili počinitelja (borba protiv kolonijalne dominacije i strane okupacije ili protiv rasističkih režima, sve u
ostvarivanju prava samoodređenja)

Da bi se takve pravne praznine popunile, sklopljene su nakon Tokijske 3 konvencije :

• Haška konvencija o suzbijanju protupravne zapljene zrakoplova (1970.)

• Montrealska konvencija o suzbijanju protupravnih čina protiv sigurnosti civilnog zrakoplovstva (1971.) –
dopunjena Protokolom za suzbijanje protupravnih čina nasilja u zračnim lukama koje služe međunarodnom
civilnom zrakoplovstu (Montrealski protokol) iz 1988.

 zajedničko obilježje ove 2: smanjuju mogućnost počinitelja da izbjegne kaznu, jer obvezuju države stranke da

predvide stroge kazne za djela na koja se konvecije odnose, te da primjenjuju

načelo aut dedare aut punire = obveza izručenja

• Konvencija o obilježavanju plastičnih eksploziva u svrhu otkrivanja, s Tehničkim prilogom (1991.)

Osim ovih primjenjuju se i druga i opća i posebna pravila MP

> Međunarodna konvencija protiv uzimanja talaca
> Europska konvencija o suzbijanju terorizma
> Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju krivičnih djela počinjenih protiv osoba pod međunarodnom zaštitom, uključujući
diplomatske agente
> Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju terorističkih čina koji su KD protiv osoba od međunarodnog značenja i odnosnih ucjena
(u okviru Organizacije američkih država)
175
> Čikaška konvencija – već je i ona propisala zabranu unošenja oružja, streljiva i dr. ratne opreme u zrakoplove koji obavljaju
međunarodni promet

~ Sprečavanje onečišćenja zraka ~

U novije se vrijeme u sve većoj mjeri ističe potreba za zaštitom zraka od onečišćivanja, jer taj Zemljim omotač ni po
čemu ne može biti isključen od svih odnosnih opasnosti koje prijete okolišu.

Štoviše, zračni prostor, zbog svojih fizičkih svojstava i zbog činjenice da sam po sebi nije i ne može biti prepreka
nekontroliranom pirenju različitih tvari gotovo u svim smjerovima – bilo preko državnih granica (npr. kisele kiše), bilo
okomito u vis (npr. uništavanje ozonskog omotača), nameće potrebbu detaljnijeg i strožeg uređenja sprečavanja ili
ograničenja onečišćavanja na međunarodnoj razini.

Nedvojbeno je da opće pravilo MP prema kojem neka država ne smije na svojem području vršiti ili dopustiti vršenje
čina koji znače povredu prava druge države, a na kojem se temeljila odluka arbitražnog suda u prvom poznatom
međunarodnom sporu o onečišćenju zraka 1941. danas nije dostatno.
(Trail Smelter spor SAD i Kanada)

Sada već postoje mnogi propisi što ih donose pojedine države, raste broj dvostranih međunarodnih ugovora, brojna
su i pravila ili barem preporuke što se donose u regionalnim okvirima (VE, EU),

Po važnosti se izdvajaju :

• Konvencija o prekograničnom onečišćenju zraka na velikim udaljenostima (1979.) + protokoli

• Bečka konvencija o zaštiti ozonskog omotača (1985.) + Montrealski protokol o tvarima koje oštećuju
ozonski omotač (1987.) (s kasnijim dopunama)

• Okvirna konvencija o promjeni klime (1992.) + Protokol iz Kyota (1997.) + Pariški sporazum (2015.)
= nadzor emisije plinova koji pridonose globalnom zatopljenju

Kad je riječ o zaštiti okoliša i zračnom prostoru, međunarodni problem mogu biti i posljedice buke, osobito od nadzvučnih aviona
i oko zračnih luka, posebice u blizini državne granice.
Tim se pitanjem aktivno bavi Međunarodna organizacija a civilno zrakoplovstvo, pokušajući provesti određene mjere kako bi
glede toga zrakoplovi udovoljili određenim standardima, što nailazi na teškoće jer se često kosi s gospodarskim interesima
država zbog nužnosti novih ulaganja.

Svakako da sprječavanju onečišćivanja zraka pridonose i neka pravila koja se odnose na razoružanje ili smanjenje oružanja,
ponajprije ona sadržana u Ugovoru o zabrani pokusa nuklearnim oružjem u atmosferi, u svemiru i pod vodom iz 1963.

176
SVEMIR
Pitanje pravnog uređenja svemira postalo je zanimljivo lansiranjem Sputnjika – zemljim umjetni satelit 1957. lansiran
od strane SSSR-a.
= u to vrijeme vodilo se natjecanje tko će biti jači – primjer instantnog običajnog MP

Porastom broja aktivnosti kojima je, uz znanstvena istraživanja, svrha bila praktična upotreba, pa i iskorištavanje
svemira, rasli su i pravni problemi koje je trebalo riješiti. Ti se problemi tiču onih aktivnosti koje izazivaju najveću
pozornost zbog tog što pružaju najizravnije i najkonkretnije koristi, pa time ulaze i u širu uporabu – telekomunikacije,
meterologija, navigacija, daljinsko istraživanje iz svemira.

Osim toga, potrebu za sve detaljnijim pravnim uređenjem nameću sve veća komercijalizacija svemirskih aktivnosti,
upotreba nuklearne pogonske energije, onečišćenje svemira, a pomalo već i prometnopravni problemi svemirskih
prijevoznih sustava.

Pitanje : Radi li se o državnom području?

= NE => već prilikom lansiranja Sputnjika bilo je jasno da se ne kreće u državnom području jer niti jedna država nije
protiv tog prosvjedovala u smislu povrede njenog suvereniteta

Praksa je dakle potvrdila da je riječ o prostoru koji se nadovezuje na zračni, ali kojega je pravni režim potpuno različit
od režima državnog zračnog područja.

Pitanje : Ako se ne radi o državnom području, koji pravni režim vrijedi za taj prostor?

= išlo se na analogiju s otvorenim morem i to će biti res commune omnium – jednaka upotreba za sve

 Odbor za miroljubivu upotrebu svemira (COPUOS).

177
UN se odmah aktivirao i 1958. osniva se ad hoc jedan odbor koji 59' postaje stalni – Odbor za miroljubivu upotrebu
svemira (COPUOS).
= Odbor je dobio zadatak da izradi načela koja bi podnio Općoj skupštini na usvajanje i 63' je usvojena Deklaracija, ali
je nastavljen rad na nacrtima nekih budućih međunarodnih ugovora.

COPUOS – to je jedan pomoćni odbor UN, ali tamo ne sjede stručnjaci nego predstavnici država i bira ih Opća
skupština

1961. se osnivaju dva pododbora :

1) znanstveno-tehnički (tam su neki astrofizičari i sl) i

2) pravni (stručnjaci za MP)

= i znači u tim pododborima sjede stručnjaci i pomažu COPUOS-u

* danas administrativno-tehničke poslove za COPUOS vodi Ured za svemirska pitanja kao jedan od dijelova tajništva
UN-a (UNOOSA) – neka digresija

Ugl COPUOS je intezivno radio u prvo vrijeme na kodifikaciji svemirskog prava i progresivnom razvoju međunarodnog
svemirskog prava i tako 63' dolazi do usvajanja Deklaracije o pravnim načelima koja uređuju aktivnosti država na
istraživanju i upotrebi svemira.
= u njoj su proglašena neka osnovna načela koja će nakon tog bit sadržana u prvom međunarodnom ugovoru o
pravnom režimu svemira i o uređenju svemirskih aktivnosti, koji se usvaja 1967.

- taj primjer kodifikacije je jedan od primjera kodifikacije koja se nije odvijala u okviru Komisije za MP
(poveži s onim prije), nego preko posebnih odbora.

UGOVORI O SVEMIRU

Sve skupa ima 5 ugovora o svemiru :

1) Ugovor o načelima koja uređuju aktivnosti država na istraživanju i upotrebi svemira, uključujući Mjesec i
druga nebeska tijela – tzv. Ugovor o svemiru (1967.; 105 stranaka).

= on je jedan okvirni sporazum, temeljni ugovor koji govori o NAČELIMA i najšire je prihvaćen (čak 105
stranaka) - mi nismo stranka, ne zna se zašto vjv jer nije bila ni Jugosl.

2) Sporazum o spašavanju astronauta, vraćanju astronauta i vraćanju objekata lansiranih u svemir (1968.; 95
stranaka) – jesmo stranka

3) Konvencija o međunarodnoj odgovornosti za štetu koju prouzroče svemirski objekti (1972.; 94 stranke) –
jesmo na temelju sukcesije

4) Konvencija o registraciji objekata lansiranih u svemir (1975.; 67 stranaka) – nismo, nije bila ni Jug. a realno
nismo ni akivni u pogledu svemirskog istraživanja

5) Sporazum koji uređuje aktivnosti država na Mjesecu i drugim nebeskim tijelima – tzv. Ugovor o Mjesecu
(1979.; 18 stranaka)
= misli se na nebeska tijela u sunčevu sustavu
178
Općenito : Ugovor 1 i 5 odnose se na => nebeska tijela
Ugovor 2,3,4 odnose se na => svemirske objekte

Pitanje : Koja je razlika?

*nebeska tijela = tijela koja su prirodno prisutna u svemiru

*svemirski objekti = čovjekovom aktivnošću došli u svemir – sateliti, vozila, raketa...

- nakon tih ugovora i dalje su se radile neke smjernice, ali države se nisu uspjele dogovoriti oko nekog obvezujućeg
dokumanta

Pitanje GRANICA

Jedno važno pitanje koje nije riješeno = pitanje razgraničenja svemira o kojem COPUOS raspravlja
= nema egzaktno određenih granica!

Jedan od prijedloga (a ima raznih kriterija) prema kojem se tendira = najniža orbita umjetnog zemljinog satelita koja
je na oko 100 km iznad zemljine površine = ALI TO NIJE OPĆE PRIHVAĆENO!!

Druga opcija je = tzv. funkcionalni pristup = kad se nalazimo u okviru državnog područja kako znamo u kojem
trenutku se nalazimo u svemiru?

Dok mogu letjeti u zrak znamo sigurno da smo u državnom području, a kad nam treba neš za svemir smo u svemiru –
to za sad funkcionira, ali zbog tehnološkog napretka takav pristup će postat sporan. Razvija se tehnologija kojom će
se moći kretati i u svemiru i u zračnom prostoru = neće nam trebat neke rakete za odlazak u svemir, a da se vraćaju
na temelju sile teže; nego će se moć slijetat ko zrakoplovi – COPUOS će se morat s tim pozabavit

= svemirske aktivnosti i sredstva za tu svrhu razlikuju se od onih koja se odnose na zračni prostor i to je taj
funkcionalni pristup

JAKO VAŽNO: ILI 100 km ILI funkcionlani pristup => to su RAZLIČITI POJMOVI!!!
= 100 km je egzaktna granica koja se predlaže, ali i dalje vrijedi funkcionalni pristup

1. Ugovor o svemiru 1967.

= temeljni međunarodnopravni akt, a ostali ga samo razrađuju i dopunjuju i na taj način se postupno ostvaruje što
cjelovitija kodifikacija i progresivni razvoj svemirskog prava

OSNOVNA NAČELA/PRAVILA :

179
 I. istraživanje i upotreba svemira, uključujući nebeska tijela, moraju se obavljati na dobrobit i u interesu
svih država, bez obira na njihov ekonomski i razvoj, bez ikakve diskriminacije odnosno naglašeno je
istraživanje za korist cijelog čovječanstva (province of all mankind = u interesu cijelog čovječanstva)

Iako to istraživanje i aktivnosti provode samo neke države (koje imaju keša) ide se u smjeru dijeljenja nalaza i
rezultata tih istraživanja.
Načelno imaju svi pravo, faktično oni s kešom.

II. taj 'province of mankind' pojam, nije zajednička baština čovječanstva = nije toliko široko, to je ipak res
communis omnium režim, A TO ZNAČI DA NEMA PRISVAJANJA ni jednog dijela svemira pa ni nekih
nebeskih tijela ili dijelova nebeskih tijela, ništa se nemre staviti pod suverenost neke države!

- ne znači sam to al se podrazumijeva ide jedno iz drugog jel

I tu se sad javio jedan slučaj, a tiče se geostacionarne orbite.

Misao da bi se dijelovi svemira, a osobito nebeskih tijela mogli

steći okupacijom (ko ničije područje) bilo je izraženo 70'ih od strane
Kolumbije i sedam ekvatorijalnih država u dokumentu nazvanim -
Bogotska deklaracija.

= oni su izrazili stajalište da je dio svemira iznad ekvatora tj. iznad tih država, poznat pod nazivom geostacionarna
orbitala, integralni dio područja dotične države, koja nad njim ima potpunu i isključivu suverenost, pa je, prema
tome za smještanje bilo kojeg umjetnog satelita u taj prostor potrebno njezino odobrenje

 to je naravno ODBIJENO!

Općenito, ta geostacionarna orbita se nalazi na oko 36 000 km iznad Zemljine površine (iliti vrlo vioko iznad onih
100km ) i ako se njom umjetni satelit kreće u istom smjeru i istom brzinom kao Zemlja, on prividno miruje tj. nalazi
se stalno na istom mjestu u odnosu na Zemlju. (zato je geostacionarna)

- jedan takav se nalazi iznad Ekvadora, i taj satelit se kreće brzinom Zemlje s obzirom da prekriva jedan takav
oko 1/3 Zemlje, sa 3 takva možete pokrit gotovo cijelu Zemlju.

= s obzirom na to takva orbita je optimalna za telekomunikacijske, meteorološke, neke vojne i dr. satelite, jer
omogućuje stalnu vezu između zemaljskih stanica preko najmanjeg mogućeg broja satelita (3 takva mogu pokrit
cijelu Zemljinu površinu)

Dakako, nije riječ o orbiti u smislu zamišljene crte, nego zamišljene cijevi oko ekvatora, ali ipak ograničena
kapaciteta što se tiče broja satelita.
Upravo stoga, a kako bi koristi od upotrebe svemira bile što ravnomjernije i pravičnije raspodijeljene na sve države,
geostacionarna orbita ipak zahtijeva i posebno pravno uređenje, utemeljeno na pravilima i načelima.

Parkirna mjesta su ograničena i ima ih 330 i kolumbijske države i ostale na Ekvadoru su rekle da je ta orbita
je specifičan dio svemira i da ta specifičnost ovisi o kopnenom području ispod njihove suverenosti pa se
suverenost proteže i na tu orbitu i da bi oni trebali imat neka prioritetna prava u odnosu na ta parkirna
mjesta. = oni su zemlje u razvoju i nemaju baš keša

Zbog Ugovora o svemiru takvi zahtjevi su bili odbijeni i nisu prošle sa takvim zahtjevima + činjenica je da su one
reagirale sa 10 godina zakašnjenja kad već ima oko 80 satelita.

180
Ali s druge strane to je imalo nekog efekta jer su se zbog njihovih agumenata promjenila pravila o dodjeli parkirnih
mjesta i rekli su da treba uzet u obzir interese zemalja u razvoju i njihove potrebe te da će one kroz programe
suradnje razvijenih država sudjelovati u lansiranju satelita.

III. Sve svemirske aktivnosti moraju se odvijati u skladu s MP (Poveljom UN-a) u vidu održavanja
međunarodnog mira i sigurnosti i u cilju razvoja međunarodne suradnje.

IV. deklarirana je miroljubiva upotreba svemira i zabranjene su vojne aktivnosti u svemiru (čl. IV)

U rješavanju međunaordnih sporova zabranjena je agresija i sila i to je ušlo u MP kao kogentna norma = Povelja UN-
a čl.2 toč.4.

- bilo kakva agresivna upotreba vojnih sredstava apsolutno je zabranjena i zato je svaka upotreba miroljubiva
- jedina upotreba bi bila moguća u svrhe obrane (jer čl 51. jamči pravo individualne i kolektivne samoobrane)

čl. 4 ugovora jasnije je definirao što je dozvoljeno

- u tom članku kaj se tiče nebeskih tijela izričito je zabranjena bila koja aktivnost upotrebe oružja (vojna aktivnost), a
ono što je jedino dopušteno – upotreba vojnog osoblja (da časnik ode na Mjesec) ali u svrhu miroljubive upotrebe
svemira

>> Mjesec i druga svemirska tijela: iskorištavanje isključivo u miroljubive svrhe  zabranjene sve aktivnosti vojnog
karaktera (uključujući stacioniranje bilo kakvog oružja i pokuse svim vrstama oružja); ALI: dopušteno korištenje
vojnog osoblja za znanstvena istraživanja i u druge miroljubive svrhe;

>> ostali prostor svemira: izričito zabranjeno samo nuklearno i ostalo oružje za masovno uništavanje – dakle:
konvencionalno oružje bi bilo dopušteno

– jedino je izričito zabranjeno = stacioniranje nuklearnog orućja i dr. oružja za masovno uništenje (za konvencionalno
ne kaže niš) i onda a contrario (neke sile to tak tumače) da je dopušteno koncencionalno oružje

ZAKLJUČAK : Svemir nije potpuno demilitariziran, nego djelomično i može se stacinorati KONVENCIONALNO oružje,
ALI SAMO U SVRHE OBRANE

V. članak definira astronaute kao poslanike čovječanstva u svemiru = dakle nisu tamo samo u ime svoje
države nego svih (province of all mankind)
- što se tiče jurisdikcije potpadaju pod jurisdikciju države pripadnosti dotičnog svemirskog objekta, kao i
sam objekt

2. Sporazum o spašavanju astronauta, vraćanju astronauta i vraćanju objekata lansiranih u svemir (1968.; 95
stranaka

181
= obvezuje sve države kad na svom području nađu unesrećenog astronauta da ga trebaju vratit državi lansiranja, a
isto vrijedi i za objekt i dijelove objekta + trebaju pružit potrebnu pomoć tom unesrećenom (zato i jesmo stranka)
ako bi došlo do nesreće ili lošeg izračunavanja putanje povratka i sl.

4. Konvencija o registraciji svemirskih objekata (1975.) (stavio je prvu tu jer kao logičnije je prvo registriraš pa letiš,
pa odgovaraš za štetu)

= ovaj ima manji broj stranka u odnosu na tri druga opća ugovora

* svemirski objekt – svaka naprava u svemiru, neovisno o tome je li riječ o najobičnijem umjetnom satelitu,
svemirskom brodu, svemirskoj stnici ili dr. svemirskoj letjelici s posadom ili bez nje

Slično brodovima i zrakoplovima, svemirski objekti, u pravilu imaju državnu pripadnost države u kojoj su upisani u
odnosni registar i koja snosi međunarodnu odgovornsot za svoje aktivnosti u svemiru, bez obzira na to jesu li objekti
državno ili privatno vlasništvo.

- ustanovljuje međunarodni registar pri tajništvu UN

Cilj je bio : da države budu dužne tamo registrirat svoje svemirske objekte i onda bi to imalo za krajnji cilj
oživotvorenje načela da se svemirske aktivnosti obavljaju na dobrobit i u interesu svih

Međutim ispalo je da ima nedostatke :

1. nisu određeni rokovi u kojem treba registrirati objekt – države često s tim otežu

2. traže se minimalni podaci – tako primjerice treba navesti samo osnovnu namjenu, ne traže se podaci o
namjeni ( prema registru nijedan tamo registrirani svemirski objekt nema vojnu namjenu)

= zato nije baš prihvaćen, države nisu htjele bit obvezane

I sad kad smo poslali svemirski objekt u svemir ti objekti mogu nanijeti štetu

3. Konvencija o odgovornosti za štete (1972.)

Ipak onaj registar tamo može biti koristan jer može poslužiti pri identifikaciji svemirskog objekta koji bi prouzročio
neku štetu ili koji je na drugi način opasan za druge države ili okoliš.

= za štete koje prouzroči svemirski objekt odgovara država lansiranja (država registracije)
=> država koja lansira ili omogućuje lansiranje svemirskog obj. ili
država s čijeg područja ili uređaja je objekt lansiran

Odgovara :

a) prema kriteriju objektivne odgovornosti odgovara za štete na površini Zemlje i zrakoplovima u letu
(država lansiranja će odgovarati ak se utvrdi uzročni nexus)

b) prema kriteriju krivnje odgovara za štetu prouzročenu drugdje, tj. u svemiru

U slučaju spora što ga ne bi bilo moguće riješiti diplomatskim pregovorima, predviđen je i postupak za ustanovljenje i
djelovanje posebne komisije, čije su odluke obvezne.

- mi jesmo stranka jer ti objekti mogu nanijeti nama štetu

182
5. “Ugovor o Mjesecu” (1979.)

- najslabije prihvaćen, samo 18 stranaka

Što se tiče definicije : = odnosi se na Mjesec i druga nebeska tijela u Sunčevu sustavu (osim Zemlje), na orbite oko
njih i na putanje prema njima (čl. 1.)

Razmišljalo se što ak tam ima rudnih bogatstva koja se mogu iskorištavati i na zemlji prerađivati i koristiti u industriji i
gospodarstvu?

= iz tog razloga je u ugovoru predviđeno da se prirodna bogatstva Mjeseca proglase kao zajednička baština
čovječanstva i taj režim vrijedi i za rudna bogatstva

VAŽNO: taj institut zajednička baština čovječanstva treba razlikovat od režima slobode upotrebe tj. res communis
omnium

* sloboda upotrebe je jednaka upotreba uz jednako uvažavanje drugih npr. kod slobode ribolova svi mogu jednako

* kod zajedničke baštine čovječanstva ne vrijedi sloboda upotrebe nego se zahtijeva postojanje nekog mehaniza koji
će osigurati ravnomjernu podjelu eventualnih koristi koja se može ostvariti na cijelo čovječanstvo (a ne samo na one
koji imaju keša)
- to je ko u međunarodnom podmorju – zona iskorištavanja

ALI Ugovor o Mjesecu nije razradio taj mehanizam koji se traži pa je primjena toga odgođena odredbom st. 5. = do
trenutka kad će se doista moći iskorištavati rudna bogatstva na Mjesecu i ravnomjerna podjela koristi na sve države
svijeta

- to je bilo jako sporno

ALI važno : potvrđena je zabrana prisvajanja bilo kojeg dijela svemira i nebeskih tijela

- na običajno pravnoj razini obvezuje sve države

= izričito potvrđuje zabranu prisvajanja bilo kojeg dijela Mjeseca ili njegovih prirodnih bogatstava (čl. 11. st. 2.-3.)

* dosta sitnog sloga – str. 306.

Ukupno uzevši, mogu se u novije doba uočiti dvije osnovne značajke u sklopu provedbe svemirskih aktivnosti:
1. naglo rastuća komercijalizacija velike većine tih aktivnosti
2. sve veća uloga privatnog sektora

Iz tog proizlaze i dvije logične posljedice :

1- sve veći broj pravnih problema izlazi iz MJP pa odgovore treba tražiti u drugim pravnim granama (trgovačko,
MPP, građansko što znači i u zakonodavstvu dr. država)

2- raste broj aktivnih sudionika u svemirskim aktivnostima i što se tiče privatnih tvrtki i samih država, pri čemu
treba istaknuti Kinu

183
STJECANJE PODRUČJA
Tijekom svojeg opstanka država može mijenjati svoje područje, bilo stjecanjem novih dijelova, bilo gubitkom dijelova
područja.

- u MP izgradila su se pravila i o tome tj. o stjecanju (i o gubitku) područja država, koje, unatoč takvim
teritorijalnim promjenama, ostaju istovjetne kao subjekti MP

Stjecanje/inkorporacija = svako zadobivanje novih područja koja dotada nisu pripadala odnosnoj državi
(uspostava suverenosti države na nekom području koje ili nije pripadalo ni jednoj državi ili
je pripadalo nekoj državi)

OBLICI STJECANJA PODRUČJA :

1) ORIGINARNO (izvorno) – stjecanje nekog područja koje nije potpadalo pod neku državnu vlast, a stječe ga
neka država
Podvrste:
a) stjecanje po prirodnom događaju
b) okupacija

2) DERIVATIVNO (izvedeno) – stjecanje područja koje je u času stjecanja pripadalo drugoj državi
(zamjenjuju se države što se tiče suverenosti nad tim područjem)
Podvrste:
a) ustup/cesija
b) stjecanje silom oružja
c) dosjelost

184
* alternativno stajalište : postoji samo originarno

Neki pisci ističu kako se područje stječe tako da se država zapravo samosvjesno protegne na novo područje, a
dotadašanja država samo napušta – dragovoljno ili na silu – svoju vlast.

Ti se pisci osobito upiru na to da je suverenost neprenosiva.

Po njima protezanje suverenosti mora biti efektivno, ugovor je u najbolju ruku samo naslov (titulus) stjecanja.

Međutim, podjela načina stjecanja na originarne i derivativne ima svoje pravno značenje.
= naročito kod derivativnog – država stjecateljica prima novo područje onako kako je bilo u dotadašnjeg državoca tog

područja, dakle sa svim eventualnim ograničenjima

=> nemo plus juris transferre potest quam ipse habet

1) ORIGINARNO

Podvrste:
a) stjecanje po prirodnom događaju (prirodna akcesija)

- npr. > aluvija kod rijeka – nanos, naplavina uz obale rijeka koje čine granicu

> stvaranje otoka kao posljedica vulkanske erupcije

>> ako nastane na području otvorenog mora = terra nulius, može se steći okupacijom,
>> ak nastane u okviru teritorijalnog m. = onda pripada toj državi
>> ak nastane u epikontinentalnom pojasu neke dr. – samo suverena prava i pitanje hoće li biti
slobodno za okupaciju ili pripasti toj državi = nije riješeno, ne dolazi često – više teorijsko
razmatranje

- kod umjetne akcesije (npr. nasipavanje) – područje se stječe okupacijom

b) OKUPACIJA

- glavni način originarnog stjecanja

= trajno zaposjedanje ničijeg područja (terrae nullius) s nakanom da se stekne

Premda je danas (izuzimajući prostore na kojima je uspostava državne suverenosti izrijekom zabranjena – otvoreno
more, svemir), sav prostor koji je dostupan državama zaposjednut, ipak se još uvijek događa da se doktrina o
okupaciji kao načinu stjecanja ničijeg područja katkad primjenjuje ili barem pokušava primijeniti u praksi, poglavito
na otoke u otvorenom moru.

- načelno bi se i danas otok koji izroni u otvorenom moru, kao posljedica vulkanske erupcije, iz morskog dna
koje se nalazi izvan državne jurisdikcije mogao smatrati predmetom stjecanja ničijeg područja okupacijom

S tim u vezi pravni problemi mogu proizaći i iz samo naizgled jednostavnog pitanja o tome u kojem se času može
uspostaviti efektivna vlast na podmorskom grebenu koji postupno izrasta u otok.
185
Originarno stjecanje područja što nužno nameće neke UVJETE :

Uvjeti za pravovaljanost stjecanja područja okupacijom:

1. Terra nullius = mora se raditi o ničijem području, ne smije biti prethodno neke državne vlasti tj. u času
stjecanja ne smije biti pod suverenošću neke druge države

- najaktualnije u vrijeme koloniacije u 19. st. u Africi i JI Aziji

I ugl ta pravila su stvarala europske države koje kao državnu vlast nisu priznavale neku plemensku organizaciju
vlasti (koja je na tim područjima postojala) i takva interpretacija omogućavala im je stjecanje područja.

Dakle, u praksi država nije se smatralo zaprekom okupaciji ako se na tom području nalazila organiirana
domorodačka vlast ili čak država koja nije bila članica međunarodne zajednice.

* derelikcija = situacija da je područje bilo pod vlašću neke države, pa je poslije napušteno

U tom slučaju može doći do spora o tome je li se napuštanje doista zbilo, što je bilo jedno od bitnih pitanja u
argentinsko-britanskom sporu o suverenosti nad Falklandskim otočjem (Maldivima) koji je kulminirao u oružanom
sukobu, pošto su obje države 82' pribjegle upotrebi sile – Argentina invazijom, UK vojnom akcijom kojom je ponovno
uspostavila vlast.

2. Efektivnost = potrebno je da je područje zaposjednuto na vidljiv i djelotvoran način tj. da država na njemu
stalno provodi svoju vlast, da osigurava pravni poredak

- ugl poanta je da se radi o stvarnom provođenju vlasti - da imaš neko redarstvom vojsku, prisutnost
državne vlasti

- ovaj uvjet iskristalizirao se u arbitraži oko otočja Palmas

Stupanj provedbe vlasti ovisi o prilikama :

> ak se radi o nekoj skupini otoka koji su rijetko naseljeni – praksa je da se okupira glavni otok
(arbitraža o otoku Clippertonu : ide se u krajnost i kaže da se na nenastanjenim otocima iznimno ne traži vršenje
vlasti, nego samo jednokratno i simbolično zaposjedanje)

> ak je područje rijetko naseljeno (npr. Grenland) – važna je pristunost organa reda na nekom od strateških mjesta

= dakako uz animus stjecanja suverenosti nad cjelinom i slanje službenih ekspedicija i primjena zakonodavstva,
odnosno uvođenje pravnog poretka

 ne može se tražiti toliki intenitet vršenja čina koji potvrđuju suverenost

Tu su sad neke teorije koje idu dalje od te dopustive mjere :

 teorija geografskog jedinstva (susjedstva)

 teorija zaleđa

= država bi prema njima mogla pukim očitovanjem, bez efektivnog zaposjedanja, steći kraljeve koji su sa
zaposjednutim krajem u prirodnoj vezi, npr. neko otočje ili tzv. zaleđe obalnog područja

186
 - ak steknem obalni pojas, steko sam i zaleđe iako nisam kročio tam

 takvo načelo služilo je državama da protegnu vlast nad širokim prostorima u doba kolonijalne ekspanzije
Na berlinskoj konferenciji u Kongu Franc., Njem. i ostale europske države smatrale su dovoljnim da se vlada obalom, pa
su tvrdile da posjed obale osigurava vlast nad zaleđem do neodređene dubine.

= unatoč čestoj upotrebi, NIJE PRIZNATO u općem MP

 teorija sektora – prema njoj neke države koje leže uz polarna područja (il se nalaze njihovi posjedi) htjele su
podijeliti ta polarna područja, osobito Artik

= svakoj od takvih država pripao bi dio polarnih područja omeđen meridijanima koji se nastavljaju na njezinu
istočnu i zapadnu granicu i protežu do pola

- polazila od posjedovanja nekog kopnenog područja i ako se samo na geografskoj dužini produži do pola
pripada meni i to kopneno područje

= NIJE PRIZNATO

Pitanje : Što sa otocima koji se nalaze u tim omeđenim artičkim prostorima?

Što se tiče otoka koji se nalaze u tako omeđenim arktičkim prostorima, odnosne države su ih stekle okupacijom, pri
čemu je najviše nesuglasica bilo između SSSR i Norveške, glede suverenosti Norveške nad arhipelagom Spitsbergen.

187
U načelu se efektivnost zahtijeva ne samo za čas zaposjedanja nego i poslije, jer bi se prestanak efektivnosti mogao
tumačiti kao napuštanje (derelikcija) ili odricanje.

3. Notifikacija
= čl. 34. Općeg akta Kongo-konferencije : svaka država koja na obalama Afrike zaposjedne neko područje nad
kojim dotad nije imala vlast ili na takvom području uspostavi protektorat, mora to notificirati ostalim
postpisnicama kako bi one mogle iznijet svoje eventualne prigovore

188
Iako je ovo kao norme posebnog (partikularnog) MP, većina pisaca smatra da je posrijedi općeprimjenjivo pravilo
koje odgovara načelu pravne sigurnosti, a ujedno je i koristan dokaz stvarnog stanja.

= treba obavijestit ostale države koje imaju s tim interes da se to područje steklo
(jednostrani pravni posao = i onda je tu zgodna poveznica na jednostrane pravne poslove!!)

2. DERIVATNIVNI

Podvrste:

a) ustup (cesija)
- bio je najčešći, a danas je praktično jedini mogući način stjecanja područja
(mogućnosti okupacije i dosjelosti su u stvarnosti svedene na najmanju moguću mjeru, a stjecanje silom je
zabranjeno)

= stjecanje područja ugovornim prijenosom dijela područja od jedne države drugoj

 bilo dvostranog = između dotadašnjeg držaoca područja (cedenta) i države stjecateljice (cesionara)

 bilo mnogostranog = razni mirovni ugovori

Cesija se može zbiti kao : - posljedica rata

- dobrovoljno
- iznuđena prijetnjom sile ili dr. pristiskom

ovdje treba imati na umu pravila Bečke konvencije o pravu međ. ugovora iz 69' koja govori o
ništavosti ugovora, osobito čl. 42. : ništav je svaki međunarodni ugovor sklopljen kao posljedica

prijetnje silom ili upotrebe sile protivno načelima MP

utjelovljenima u Povelji UN

Cesija može biti :

a) bez protučinidbe
b) sa protučinidbom = u obliku : > kupnje – plaćanje nekog iznosa
(Carska Rusija > SAD – Aljaska, Francuska > SAD – Louisana, Dalmacija za Ladislava)

> zamjene područja – najčešće su se kolonijalne sile mijenjale za kolonije

- cesijom se države služe i u novije vrijeme ugl pri manjim izmjenama granice, koje se pokažu potrebnim zbog
gospodarskih, prometnih i dr. interesa radi prikladnijeg određivanja i nadziranja granice

Pitanje : može li se izvršiti cesija posredovanjem 3. države?

= može, npr. 1859. Austrija je ustupila Lombardiju Francuskoj, koja ju je odmah prenijela Sardiniji

189
Pravni učinak cesije

- i teorija i praksa razilaze se glede časa pravnog učinka cesije, što može biti važno pri utvrđivanju
odgovornosti prema državljanima trećih država koji se nalaze na dotičnm području

Pristup A) = samim ugovorom se ne prenosi suverenost, nego je potrebno da se ustupljeno područje stvarno
(efektivno) preuzme

- cedent vrši vlast do časa preuzimanja, premda i oni smatraju da bi to valjalo ograničiti na tekuće poslove

Pristup B) = cesija je izvršena u času stupanja na snagu dotičnog međ. ugovora

- tako čl. 21. st. 2. Mirovnog ugovora s Italijom određuje da suverenost Italije nad područjem STT prestaje
stupanjem tog ugovora na snagu, pa se smatra da je tim časom STT uspostavljen

Spomenuta dva oprečna stajališta su ipak krajnosti, a rješenje dvojbe u svakom pojedinom slučaju ovisi o ugovornim
odredbama, o predmetu i svrsi ugovora te o okolnostima u kojima ga treba primijeniti.

 referendum (plebiscit)

= opće glasovanje pučanstva nekog područja o tome komu ono treba pripasti

- nekad se pri odlučivanju o sudbini područja pribjegava tome

Primjeri:
> Sardinija – ustupila Francusoj Savoju
> stanovnici Koruške se odlučili za pripojenje Austriji
> stanovništvo Saarskog područja za Njemačku
> nakon 2.svj. rata primjenjeno u postupku osamostaljivanja starateljskih i nesamoupravnih područja

- nekad se tim referendumima odlučivalo i o potpunoj samostalnosti područja ili o nekom obliku saveza s
drugim državama

b) stjecanje silom oružja

- u prošlosti jedan od glavnih načina uspostave vlasti (suverenosti) na nekom području koje je do tada pripadalo
drugoj državi

Razlika : > stjecanje silom oružaj u obliku neke cesije

Ako se osvojenje odnosilo samo na dio područja pobijeđene države, a ova je dalje ostala postojati, redovito je
dolazilo do formalnog priznanja stjecanja sporazumom između pobijeđenog i pobjednika ili između zaraćenih
stranaka koje su putem mirovnog ugovora željele dovršiti rat.
Tako se prema kasnijem shvaćanju područje nije stjecalo time što se osvoji, nego je trebalo pričekati da ga dotadašnji
držalac ustupi, obično mirovnim ugovorom. = na taj se način takvo stjecanje svodilo na oblik cesije

> pravo stjecanje silom oružja = tzv. debelacija

= uvjet je bio da mora prestati bilo kakav oružani otpor dotad nije bilo stjecanja
190
 - bezuvjetna predaja = dotadašnji držalac nekog područja morao se potpuno uništiti, morao je propasti

Tu onda nema mogućnosti stjecanja ugovorom.

 pobjednička država (ili više njih) osvoji čitavo područje neprijateljske države i pripoji ga vlastitom području

Primjeri :
> stvaranje Italije 1859.-1870. proširenjem Piemonta na područje gotovo cijelog Apeninskog poluotokate

> proširenje Prusije nakon rata 1866. na druge njemačke zemlje

Deblaciju treba uvijek razlikovati od ratne okupacije.

 UVIJEK PRIVREMENA – tijela vlasti privremeno ne obavljaju svoju dužnost i nalaze

se izvan poddručja, aktivnost nastavalju izvan tog područja

Ako se borba nastavlja, makar je čitava zemlja privremeno osvojena (npr. vlada se sklonila u inozemstvo i nastavlja
rat) nema mjesta pripojenju (aneksiji) – iskustvo je pokazalo da su se privremeno pobijeđene vlade vratile u zemlju
nakon konačne pobjede svojih, tj. savezničkih snaga.

I Međ. vojni sud u Nurnbergu odbacio je tzv. doktrinu okupacije, izrazivši stajalište da ta doktrina nije nikad
primjenjivana dokle god postoji ma kakva vojska koja pokušava okupirane krajeve vratiti njhovim domaćim
vlastima.

Zato su aneksije pojediniih idjelova Jugoslavije koje su 41' izvršile Njemačka, Italija (i Albanija), Bugarska i Mađarska
bile suprotne pravilima MP i ratnog prava napose.

 danas

Stjecanje silom oružja danas nije više moguće = zabrana upotrebe oružane sile čl. 2. t.4. !!

Neki povijesni razvoj :

1. Stjecanje silom je prvobitno zabranjeno partikularnim MP – čl. 10. Pakta LN

2. U 30'ima je došlo do niza izjava i međunarodnih akata o nepriznavanju teritorijalnih promjena postignutih
silom.
3. Akt Chapultepec prihvaćen na međ. konferenciji o problemima rata i mira, konstatira da su zabrana svakog
osvajanja i nepriznavanje nasilnih stjecanja područja ušli među načela MP američkih država.

Povelja UN : zabranjuje svako osvajanje jer čl.2. toč.4. izrijekom štiti teritorijalnu cjelovitost i političku neovisnost
svake države (ne samo članice) od ma kakve prijetnje silom ili upotrebe sile

Ona doduše ne sadržava odredbu kakva je sadržana u čl. 17. Bogotske povelje, što su je američke države prihvatile
48' da se ne priznaju teritorijalna osvajanja i posebne prednosti postignute silom ili ma kojim sredstvom prisile.

Ipak, treba uzeti da nepriznavanje stjecanja silom vrijedi i u pravu UN, jer posljedice pravom zabranjenog djela ne bi
smjele imati pravni učinak. Osim toga, Povelja određuje kolektivnu akciju protiv prekršitelja, koja bi trebala težiti
uspostavljanju zakonitog stanja. Nepriznavanje stjecanja područja silom nužno slijedi iz zabrane upotrebe sile.

S obzirom na navedenu odredbu Povelje UN i na mnoge druge akte koji zabranjuju rat i upotrebu sile uopće, može se
tvrditi da je zabrana i nepriznavanje osvajanja danas pravilo općeg međunarodnog prava.

U tom smislu i u Deklaraciji sedam načela kaže se : Nikakvo stjecanje područja koje proizlazi iz prijetnje silom ili
upotrebe sile neće se priznati kao zakonito.
191
Napokon se i u rezoluciji Opće skupštine UN o definiciji agresije izriče da se ne priznaje stjecanje područja ili
posebne prednosti koje proizlaze iz agresije.

c) dosjelost (preskripcija)

Što se tiče dosjelosti kao načina derivativnog stjecanja područja, pisci se razilaze oko mišljenja, ali praksa ju je
opetovano priznala, a za dosjelost se 1925. izjasnio i Institut za MP.

- temelji se na jednom od općih načela prava priznatih od civiliziranih naroda

Problem koji se javio u MP je u tome što se nije izgradilo pravilo o tome koliko vremena treba proteći za dosjelost.

- taj problem roka stoga treba rješavati od slučaja do slučaja na temelju stvarnih okolnosti i presude (ak do tog
dođe)

Kao oblik stjecanja područja, oslanja se na GP institut uz neke razlike :

1. nema tog roka

2. traži se da prizna i utvrdi dugotrajni posjed bez obzira na izvor njegovog postanka = zato se u MP ne traži
dobra vjera posjednika
3. ali traži se animus posidendi = država stjecateljica da drži područje s nakanom da ga trajno zadrži kao svoje
(da stekne suverenost)

Jedno ne riješeno pitanje :

Da bi se spriječilo stjecanje područja od neke države je li dovoljan prosvjed druge zainteresirane države ili je
nužno pribjegavanje jednom od sredstava za mirno rješavanje sporova.

ANTARTIK

* Antartika – sam kontinent (kopnena masa)

* Antartik – obuhvaća cijelo područje na J polu – uključuje i Antarktičke vode (J ocean, Južno polarno more ili
Antartički ocean) do antarltičke konvergencije (te vode dakle prelaze u Atlantski, Indijski, Tihi ocean) i tu raspršene
otoke koji ne čine dio iste kontinentske mase (ukupno oko 50 km2)

Danas je čitava zemlja pod državnom vlašću osim Antartika.

Pitanje : Zašto je uopće zanimljivo to područje?

= za razliku od Artike, ovdje ima kopnenog područja s još dobrim dijelom neistraženim prirodnim (rudnim)
bogatstvom i dr. mogućnostima upotrebe i iskorištavanja (za miroljubive i vojne svrhe) i zato su se razne države
natjecala za stjecanje tog područja
192
 Zanimanje za Antartik bilo je pojačano zbog obilatog kitolova, ribolova i lova na tuljane, što su ujedno i predmeti
raznih međ.ugovora.

** Dvije temeljne razlike od Artika :

1. teorija sektora se nije mogla primijeniti tolko jer su od Antartike i najbliže zemlje dosta udaljene
2. tu ima kopnene mase, za razliku od Artike čiji prostor čine površinom maleni raspršeni otoci u
prostranstvima Sjevernog ledenog mora (Arktičkog oceana)

I tak poč. 20. države počinju postavljati teritorijalne zahtjeve na Antartici.

Pitanje: koje teorije su se koristile?

a) okupacija = NE jer trajni boravak (365) nije bio moguć

Iako čovjeku neprijazni prostori Antartika nisu omogućavali trajno naseljavanje (osobito tad), od početka ovog
stoljeća neke su države postavile teritorijalne zahtjeve radi uspostave suverenosti ili barem suverenih prava i
tako prisvajale pojedine meridijanima i paralelama omeđene dijelove.

b) teorija sektora
= puno manje iz navedenih razloga

Primjer : UK na temelju posjeda nekih otoka koji su ajmo reć blizu Antartici – otok Georgia
( otok Georgia njoj pripada i u produžetku dužina do pola i imaju i taj sektor )

c) historijska (stečena) prava – načelo uti

possidetis

d) geografsko (i geološko) jedinstvo, odnosno

susjedstvo (Argentina, Čile),

e) istraživanje (Australija, Francuska, Norveška)

f) otkriće (UK, Novi Zeland, Australija, Francuska,

Norveška),

- zahtjevi UK i Argentine i Čile se preklapaju, Francuski

prekida 2 Australska

- postoje 2 dijela koja nitko ne postavlja = to je

nesporno terra nulius jedina na zemlji koja su nesporna

193
Zahtjevi pojedinih država na određene dijelove Antarrtika jednostrani su, nemaju čvršćeg temelja u MP, a priznaju ih
uzajamno samo države koje su ih postavile, za razliku od ostalih država, od kojih su neke i izrijekom izrazile
nepriznavanje (pretežito najzainteresiranije)
194
 Od teritorijalnih zahtjeva ni jedna država nije odustala.

Uporno je tome prosvjedovao SAD – pozitivno je djelovao i na poticaj SAD-a sazvana je Konferencija u Washingtonu
59' koja je usvojila Ugovor o Antartiku 1959. koji su ratificirale sve države koje imaju zahtjeve (svih 7) + još 5 koje su
tada provodile značajnija znanstvena istraživanja SSSR, SAD i Japan.

- danas ima 53 stranke, ali postoji određena podjela između stranaka :

a) tzv. konzultantne stranke = one države koje provode značajnija znanstvena istraživanja, sudjeluju na tzv.
konzultativnim sastancima i sudjeluju u donošenju odluka u vezi sa upravljanjem, korištenjem prostora Ant.

b) nekonzultativne stranke = mogu na sastanke, ali ne mogu sudjelovat u procesu donošenja odluka

OSNOVNA NAČELA TOG UGOVORA :

1. Antartik se treba upotrebljavati u miroljubive svrhe – nema strogo vojnih aktivnosti, zabranjeno je
stacioniranje oružja; dopušteno je korištenje vojnim osobljem i opremom ali samo u te miroljubive svrhe
2. sloboda znanstvenog istraživanja i najveća moguća međunarodna suradnja, uz ostalo razmjenom
informacija i osoblja
- sve države trebaju imati tu mogućnost
- time kordinira SKA Znanstveni odbor za znanstvena istraživanja ?il tak neš
3. očuvanje i zaštita antarktičkog okoliša, zabranom odlaganja nuklearnog otpada i poduzimanjem potrebnih
mjera za zaštitu živih bogatstava

Ugovor međutim ne predviđa mjere koje se tiču iskorištavanja rudnog bogatstva, što je učinjeno kasnijim međ. ug.–
mnoge države osporavale i nije nikad stupio na snagu.

Važnim protokolom 91' izričito stavljen moratorij na bilo kakvo iskorištavanje bogatstva i time je stavljen izvan
snage.

 zaštita tuljana i svih živih prirodnih bogatstva

VAŽNO : zapravo ugovor nije konačno riješio pitanje teritorijalnih zahtjeva onih 7 zemalja, one nisu odsutale
premda miruju, ali ugovor ih nije ni potvrdio ni odbacio

Što se tiče postavljenih teritorijalnih zahtjeva, Ugovor o Antartiku pitanje suverenosti nad pojedinim dijelovima
konačno ne rješava, nego donosi kompromisno rješenje, propisujući da ti zahtjevi zapravo miruju.

Naime ništa u Ugovoru se neće tumačiti kao osporavanje bilo kojoj stranki njezinih prethodno stečenih prava ili
zahtjeva glede priznanja ili nepriznanja prava ili zahtjeva neke druge države, a dok je Ugovor na snazi, ni jedan čin ili
aktivnosti neće biti temelj za opravdanja ili poricanje zahtjeva za teritorijalnom suverenošću, ni za stjecanje prava na
suverenost; osim toga nikakvi se novi teritorijalni zahtjevi neće stavljati, niti će se postojeći proširivati.

Ugovor ima djelovanje erga omnes – pridržavaju se i države koje nisu stranke i ono je faktički internacionalnizirano
jer podliježe upravi i koordinaciji.

195
Vrijednost je Ugovora i u činjenici da je on, predvidjeviši mehanizam za svoju provedbu i razradu, ujedno temelj onog
što se danas zove Antarktički sustav.

* Antarktički sustav = složen sustaav odnosnih međunarodnopravnih normi tj. niz međusobno povezanih
međunarodnopravnih akata (ugovora, preporuka...), te mehanizam za njihovo donošenje i provedbu

Ne radi se tu o nekoj MO, ali je ipak ustanovljen stanoviti zametak međunarodne uprave, bez obzira na to što
formalno nije proglašena internacionalizacija tog područja, Ugovorom o Antartiku.

Pitanje : Na koje onda područje bi rekli da se Ugovor odnosi?

= režim uspostavljen ugovorom odnosi se na područje južno od paralele 60°

Ugovor o Antartiku odnosi se na sve krajeve južno od 60 stupnja, uključujući i sve tzv. ledene šelfove
(zamrznuti dijelovi mora, djelomice promjenjivi ovisno o klimatskim uvjetima), bez obzira na to jesu li uz
obalu ili na većim udaljenostima od obale, ali ne na otvoreno more.

MEĐUDRŽAVNE SLUŽNOSTI
Pojam

196
 • naziv i pojam uzeti iz privatnog prava

u međunarodnom pravu: = pravo jedne države prema drugoj koje je lokalizirano na određenom području te
druge države

Taj dio državnog područja (sa zgradama, uređajima i dr.) trajno je opterećen tj. tijekom ugovornog vremena,
određenim pravom ovlaštene države.

Istovjetnost naziva ne znači istovjetnost instituta.

- služnost MP samostalan je pojam, iako postoje mnoge zajedničke crte i analogije sa služnošu privatnog prava

• u međunarodnom pravu može postojati servitus in faciendo

Poput privatnopravnih služnosti, međudržavne mogu nametati obvezatnoj državi :

> dužnost da nešto trpi (servitus in patiendo, pozitivne služnosti) ili
> da nešto propusti (servitus in non faciendo, negativne služnosti)

Nasuprot tome, u znanosti je prijeporno mogu li međudržavne služnosti obvezivati na aktivan čin obvezane države.

U prilog tome da je takva servitus in faciendo moguća i dopustiva može se spomenuti da ne treba analogiju s
privatnim pravom predaleko protezati na MP (misli se ponajviše na izreku rimskog prava servitus in faciendo
consistere nequit.

Primjeri za servitus in faciendo u MP:

> dobavljanje električne energije ili vode
> održavanje plovnih putova

Glavna značajka : = njezina stvarnopravna narav iliti djelovanje erga omnes tj. ne samo između ovlaštenog i
obvezanog subjekta nego i između njih i svakog trećeg subjekta

= ona se sama za sebe ne može prenijeti na drugu državu, naprotiv ona prelazi na treću državu kad stječe neko
područje gdje postoji služnost, a isto i u slučajevima privremenog zaposjednuća (mandat, preuzimanje uprave, zakup,
ratna okupacija)

Primjer: 1815. Francukoj je nametnuta obveza neutvrđivanja, Franc. je izgubila to područje 1871. i stekla ga je
ponovo 1919.; smatralo se da obveza neutvrđivanja postoji i dalje

Postanak i prestanak

• nastaje :

1) u pravilu međunarodnim ugovorom, ali

2) može i običajnopravnim procesom
- iako je rijetkost, smatra se da mogu nastati i na temelju običaja (što je došlo do izražaja u sporu
pred Međunarodnim sudom o pravu prolaska indijskim područjem za tamošnje portugalske
enklave),
3) a nema razloga da ne nastane i jednostranom izjavom obvezane države

Za nastanak služnosti dvojbena je uloga općeg MP, kao npr. pravo pristupa neobalnih država moru ili pravo brodova
na neškodljiv prolazak teritorijalnim morem dr. država.

197
Važno : međudržavne služnosti nastaju ugovorom kojes su obje stranke države, kad bi stranka sporazuma sličnog
sadržaja u svojstvu ovlaštenika bila neka druga pravna osoba ugl bi se radilo o međunarodnoj KONCESIJI

• prestaje :

1) kad prestane važiti ugovor,

2) konsolidacijom – ako se ovlašteni i obvezani subjekt nađu pod istim suverenitetom
- SSSR je imao služnost prolaska preko finskog područja Petsamo koja prestaje kad je Finska u korist
SSSR izgubila obalu jezera Ladoga i područje Petsamo
3) nestankom interesa ovlaštene države

VRSTE SLUŽNOSTI :

• Vojne služnosti:

– demilitarizirana područja;

– zabrana utvrđivanja;

– pravo prolaska za vojsku;

– vojne baze – danas najčešći oblik vojnih služnosti

– prostor za vježbanje bombardiranja

Demilitarizirani su npr. neki grčki otoci u Egejskom moru, otoci Dodekaneza i Palagruža (Ugovor o miru s Italijom 47').

Mirovni ugovor s Bugarskom ograničio je Bugarsku u podizanju stalnih utvrda prema grčkoj granici, ali joj je dopustio
da podiže nestalne utvrde, kazamate i površinske gradnje koje su potrebne za unutrašnji poredak i lokalnu obranu
granice.

• Gospodarske služnosti:

– iskorištavanje prirodnih bogatstava na nekom dr. području (pravo ribolova, vađenje ugljena i ruda,
sječa drva, paša, dobavljanje električne energije ili vode)

– uklapanje nekog područja u gospodarsko područje dr. države (carinske zone – glasovite žeenvske o
kojima se vodila parnica pred Stalnim sudom međ. pravde)

– prometne služnosti (željezničke veze, pristup moru ili luci, upotreba luka, sloboda plovidbe rijekom u
korist određene države, naftovod kroz Kanadu u korist SAD-a)

Povlačenjem novih granica (mirovnim ugovorom ili dr. ugovorom o cesiji i sl.) često se presijecaju postojeće
željezničke i cestovne veze i time prekida kraća (katkad jedina veza) između nekih mjesta u istoj državi. = zamisli
Neum

 služnost željezničkog ili cestovnog tranzita preko stranog područja može ispraviti takve neprilike

Takva služnost se može ugovoriti trajno ili privremeno (ograničeno brojem godina ili dok se odnosna potreba
drugačije ne zadovolji).

To se može dogovoriti zasebno : za robu, za putnike, za poštanski promet ili pak za više od tih vrsta zajedno.

Jednako se može po potrebi i danim prigodama ugovoriti i za plovni put.

198
 • Druge vrste služnosti

– idealne služnosti u korist Države Vatikanskog Grada (Lateranski ugovor iz 1929. Italija i Sveta Stolica): prilaz Trgu sv.
Petra, zabrana gradnje viših građevina u okolici Vatikana, pristup posjetiteljima do umjetnina u Vatikanu

SUKCESIJA DRŽAVA

199
- derivativno stjecanje područja će uvijek biti povezano s primjenom pravila o sukcesiji država => ispit!!

Pitanje : Što je ?

= ulaženje u pravne odnose neke države kad dolazi do promjene suverenosti na nekom području

- ulaženje neke države u pravne odnose druge države, koje je posljedica osnivanja ili proširenja vlasti, odnosno
uspostave suverenosti te države na području koje je dotada pripadalo drugoj državi

 dakle radi se o problemu preuzimanja prava i obveza vezanih za neko područje od države prednice, državi
sljednici

• definicija iz Bečkih konvencija o sukcesiji država: zamjena jedne države drugom što se tiče odgovornosti za
međunarodne odnose nekog područja

- isto al drugačije; manji je naglasak na suverenosti

Pitanje: Kada dolazi do fenomena?

= kod derivativnog stjecanja područja

Povijesno gledano :

1. nakon Prvog svj. rata zbog mnogih teritorijalnih promjena utvrđenih mirovnim ugovorima (nestanak nekih
država, znatnije umanjivanje njihova područja, podjela drugih, stvaranje novh država...)
2. u razdoblju nakon Drugog svj. rata tijekom procesa dekolonizacije
3. novije vrijeme donosi na tlu Europe raspad višenacionalnih saveznih državaa (SFRJ, Sovjetski Savez,
Češkoslovačka)

 u svim tim slučajevima s nekog područja povlači se vlast (prestaje suverenost) jedne države (ili ta država
nestaje), a druga država zasniva svoju vlast (suverenost) na stečenom području

Kak se to može desit (neke kao kategorije) :

A) oba subjekta između kojih se zbiva prijenos postojali su otprije, postoje i dalje – primjeri cesije SAD i Rusija
B) dotadašnji držalac (država prednica) ne nestaje, ali se na njegovom području tj. na dijelu područja stvorio
novi subjekt MP = otcjepljenje
C) dotadašni držalac propada, nestaje kao subjekt MP, a njegovo područje stječe jedna država ili više njih koje
su postojale otprije – pripajanje DDR u SRNj (specifična sukc.)
D) dotadašnji držalac nestaje kao subjekt MP, a njegovo područje stječe novi subjekt MP ili više njih – raspad
SFRJ
E) područja s posebnim položajem

= ne događa se to baš često u praksi, jedan zadnji val je bio raspad bivših tih federacija (pa je nama bliže) i zato jer
nije često je teže da se iskristaliziraju neka ustaljena pravila jer praksa ne dolazi često

Što se tiče običajnih pravila imamo samo 4 nedvojbena opća običajna pravila :

200
 1. sama promjena državne vlasti unutar neke države, makar revolucionarna ne predstavlja sukcesiju
2. isto vrijedi za privremenu ratnu okupaciju – nastavlja se pravna priroda te države iako je pod okupacijom
3. država sljednica koja stječe stječe ga sa svim oganičenjima koja postoje na tom području
(nemo plus iuris transferre potest quam ipse habet) – npr. neko ograničenje u obliku služnosti
4. ako nije drugačije ugovoreno, za stečeno područje u pravilu vrijede međunarodni ugovori sljednice, a ne
prednice (uz iznimku koja se odnosi na režim samog područja, uključujući granice)

 ova pravila postoje bez obzira na kodifikaciju (koja postoji, ali nije baš uspješna)

 2 neka temeljna pristupa

Ne postoji pravilo MP koje bi određivalo opću sukcesiju države što se tiče pravnih odnosa države prednice na temelju
toga što je stečeno njezino područje.

Naučavanje da obveze redovito prelaze na državu sljednicu rezultat je želje da se prije svega zaštite interesi
inozemnih vjerovnika propale države.

Ali tu praksa nije nimalo stalna i razvila su se čak 2 temeljna različita pristupa:

1. tzv. doktrina tabule rase (clean slate)– sljednica nije vezana nikakvim pravnim okvirom koji je postao za
vrijeme države prednice – slobodna je od svih obaveza i ne bi trebala priznati ikoje obveze prednice
2. opća, apsolutna, univerzalna sukcesija – preuzima sve obveze

= ni jedno od ova dva stajališta ne može se dosljedno provesti tj. države ih ugl ne mogu upotpunosti prihvatiti

Rješenje je negdje između za pojedina pitanja.

 KODIFIKACIJA

S obzirom na sve ovo rečeno sukcesija se uglavnom uređuje ugovornim (partikularnim) MP. I onda u nakani
sustavnijeg uređenja Opća skupština UN pozvala je Komisiju za MP da pitanje sukcesije država razmotri i započne rad
na kodifikaciji i progresivnom razvoju.

- odlučila sazvati posebnu diplomatsku konferenciju u Beču di se rasravlja o nacrtu (kao završna faza) i otvara se za
potpisivanje

Rezultat:

 Bečka konvencija o sukcesiji država glede međ. ugovora

= na snazi 78', 22 stranke – nije baš široko prihvaćen mnogostrani (sve države SFRJ jesu)

 Bečka konvencija o sukcesiji država glede državne imovine, arhiva, dugova

– nije privatna imovina! = stečena prava privatnih osoba nisu u sukcesiji
- 83' nije na snazi, 7 stranaka – sljednice Jug., osim BIH; treba 15 da stupi

Pitanje : Zašto državama te konvencije nisu baš privlačne i kodifikacija nije baš najuspješnija?

201
Razlog 1)

- treba tražiti u specifičnosti gotovo svake sukcesije, što je ujedno i razlog da se u tom području MP nije u
većoj mjeri moglo razviti običajno pravo

Stoga se treba složiti s piscima koji smatraju da te konvencije mnogo više pridonose progresivnom razvoju MP nego
što su njegova kodifikacija, a za širi priihvat novih pravila treba proći i dulje vrijeme.

Razlog 2)

- uvjetovan je prilikama u kojima su se konvencije izrađivale jer je prije svega trebalo uzeti u obzir položaj,
odnose i potrebe novih država koje su samostalnost stekle u procesu dekolonizacije na što je Komisiju
pozivala i Opća skuptština UN

= na taj je način u odredbama konvencija došlo do pomalo povlaštenog položaja takvih država u odnosu na druge
i time do stanovitog raskoraka s interesima ostalih država

ZAKLJUČAK : u konvencijama su sadržane norme koje su svakako zasad najpouzdaniji putokaz i koristan temelj za
rješavanje vrlo složenih i politički osjetljivih problema sukcesije, koji redovito zadiru u bitne interese
država kojih se to tiče

Područje

Rekli smo već da je derivatnivno stjecanje osnova same sukcesije i da država područje stječe onako kako ga je
posjedovao bivši držalac, dakle s dotadašnjim granicama i s pravima i obvezama koje se tiču upotrebe tog pdoručja.

 Bečka konvencija o sukcesiji država glede međunarodnih ugovora to načelo potvrđuje, propisujući da :

1) sukcesija država ne utječe na granicu ustanovljenu međ. ugvorom, ni na ugovorom ustanovljene obveze i
prava koja se odnose na režim granice

2) sukcesija ne utječe na obveze i prava ustanovljena ugovorom, koja se smatraju vezanim uz dotično područje,
a odnose se na upotrebu ili ograničenje upotrebe tog područja bilo u korist neke strane države (ili skupine
država) ili u korist tog područja

* tu je međutim predviđena iznimka = navedene odredbe ne primjenjuju se na obveze prednice koje se tiču
uspostave vojnih baza na dotičnom području

3) potvrđuje trajnu suverenost svakog naroda i svake države nad svojim prirodnim bogatstvima i izvorima

Osobe

202
Kada nova država proteže vlast (suverenost) na neko područje, pod nju potpadaju svi ljudi koji se nalaze na tom
području.

npr. Rusija > Aljasku > SAD

na Aljasci je bilo Rusa (kao državljana) ali možda i neki Francuz (kao stranac)

= ti su ljudi prema bivšoj državi bili ili u odnosu državljana ili u odnosu stranca

Pitanje : Kaj sad može SAD (kao nova država) u odnosu na te ljude?

1. može svojim zakonodavstvom odrediti koje će od tih osoba smatrati državljanima, ALI ne može svoje
državljanstvo nametnuti pripadnicima trećih država bez njihove privole

- dakle ove Francuze kao strance ne može im nametnut državljanstvo američko

2. može smatrati svojim državljanima osobe koje se u času sukcesije nisu nalazile na stečenom području, ali su
dotad bile državljani bivše držateljice područja (Ruse)

Ako država prednica i dalje postoji i ako se njezino područje podijeli na više država, tada pitanje takvih osoba treba
urediti međ. ugovorom.

Međunarodno pravo ne poznaje opće pravilo po kojemu bi nova država imala dužnost da kao svoje državljane
preuzme sve dotadašenj državljane prednice.

ALI treće države, međutim, nisu dužne dopustiit prijelaz ili prebacivanje preko granice osoba koje bi na takav način
ostale bez državljanstva.

Budući da je Komisija za MP, kao što je rečeno, dovršila rad na pitanju državljanstva fizičkih osoba u vezi sa
sukcesijom država, nije nerealno u bližoj budućnosti očekivati novi međunarodni ugovor o tom problemu.

Dokaz da u međunarodnoj zajednici postoji težnja da osobe koje su zahvažene sukcesijom ne ostanu bez
državljanstva jest i Konvencija o izbjegavanju bezdržavljanstva u vezi sa sukcesijom država, sklopljena 2006. u
okviru VE. – nismo stranka

Pitanje : I kak se onda rješava položaj tih osoba?

Radi rješavanja položaja osoba pri promjeni državne vlasti nad nekim područjem, u međ. ugovorima pribjgava se:

1) ustanovi opcije ili

2) ustanovi zaštite manjina

1) OPCIJA

203
 = izbor između dvaju državljanstva koji se provodi očitovanjem

- na taj način se pojedincu daje mogućnost da izabere svoje državljanstvo kada područje na kojemu stalno
broravi prijeđe od jedne države drugoj
(mali Rus)

Pretpostavka : da nakon odnosne teritorijalne promjene, uz državu koja je stekla područje i dalje postoji država
koja je to područje ustupila (izgubila)

Izvršavanjem prava opcije pojedinac bira između dotadašnjeg državljanstva i državljanstva države koja je područje
stekla.

Posljedica (kao) : Uz očitovanje o zadržaanju državljanstva države prednice međ. ugovori najčeše vežu i
mogućnost da država sljednica zahtijeva da se iz nje isele osobe koje ne žele primiti njezino
državljanstvo. (ak mali Rus na Aljasci odluči ostat Rus)

Primjer:

Ugovor o miru s Italijom 47' predvidio je opciju za talijansko drž. u svim krajevima koje je Italija ustupila Francuskoj, Grčkoj i
Jugoslaviji, kao i reklamaciju tj. pravo talijanskih državljana hrvatske, slovenske ili srpske narodnosti koji su stalno boravili u Italiji
da zatraže jugoslavensko državljanstvo.

U oba slučaja države su imale pravo zatražiti da se isele osobe koje su optirale za strano državljanstvo.

2) ZAŠTITA MANJINA

= ugovara se radi zaštite osoba koje imaju drugačiju narodnost (nacionalnost), vjeru ili materinski jezik od većinskog
stanovništva države u kojoj žive.

Svrha : zaštita osoba koje izaberu državljanstvo države u kojoj je njihova narodnosna, vjerska ili jezična skupina u
manjini prema ostatku stanovništva

Međutim, manjinska prava mogu obuhvaćati i osobe koje po svojim značajkama pripadaju manjini, ali imaju strano
ili dvostruko državljanstvo.

Primjer: takvu su zaštitu na temelju međ. ugovora uživali i oni pripadnici talijanske manjine u Kraljevini SHS koji su
nakon Prvog svj. rata optirali za talijansko državljanstvo

Međunarodni ugovori

204
 • ugovor veže samo stranke => stoga sljednica načelno nije vezana ugovorima prednice

OPĆE PRAVILO:

Ako nije drugačije ugovoreno tj. ako sama tako ne odluči – državu sljednicu automatski ne vežu ugovori prednice, a
ugovori sljednice protežu se i na stečeno područje
=> kada dio područja prelazi s jedne države na drugu vrijedi pravilo „pomičnih granica” važenja
ugovora, tj. za preneseno područje vrijede ugovori sljednice

Temelji se na načelu : da međunarodni ugovor veže samo ugovorne stranke

(izuzimajući u njemu eventualno sadržana pravila općeg običajnog prava).

Međutim, primjena ovog pravila o načelnoj neprenosivosti međunarodnih ugovora bez pristanka sljednice
SUŽENA JE iz razloga :

1. potreba za poštovanjem barem djelomičnog kontinuiteta radi pravne sigurnosti u međunarodnoj zajednici

2. praksa država sljednica koje – vođene takvom potrebom i vlastitim interesima – žele izbjeći ugovrnopravni
vakuum i što potpunije se uključiti u međunarodnu zajednicu nastavkom primjene međunarodnih ugovora
prednice.

• slučajevi kada je predviđen kontinuitet važenja međunarodnih ugovora:

 tzv. „radicirani ugovori” = ugovori najuže povezani s područjem (granice, služnosti i sl.), OSIM ugovora o
vojnim bazama;

Bečka konv. 78' (čl. 11 i 12.) : odnose se na :

a) ugovorom ustanovljenu granicu i režim granice
b) te na obveze i prava koja se tiču upotrebe ili ograničenja upotreba dotičnog područja
(međudržavne služnosti)

- automatski vežu državu sljednicu ako nije drukčije ugovoreno

 IZNIMKA : VOJNE BAZE

= iznimka od takvog prijenosa prava i obveza iz radiciranih ugovora na sljednicu jesu one obveze kojima se
predviđa uspostava vojnih baza na stečenom području

 prema BK’78. ugovori prednice vrijede u slučaju:

(a) nastanka nove države odvajanjem dijela područja prednice, bez obzira na opstanak prednice = dakle i
OTCJEPLJENJE i RASPAD

- ugovori SFRJ vrijede i nakon kaj smo se raspali u RH i vrijedili bi i da je došlo do otcjepljenja tj. da je neka
verzija Jugoslavije nastavila postojat bez RH, vrijedilo bi i za nju

(b) ujedinjenja država

• od kontinuiteta važenja međunarodnih ugovora izuzete su „novonastale nezavisne države”

205
= prema BK’78. i BK’83. „novonastale nezavisne države”
=> nove države koje su prije nezavisnosti bile u odnosu ovisnosti (ne sve nove!)
(u prvom redu države nastale u procesu dekolonizacije)

čl. 16. : Novonastala neovisna država nije dužna zadržati ugovor na snazi niti postati stranka ugovora zbog same
činjenice što je na dan sukcesije država taj ugovor bio na snazi za područje na koje se odnosi sukcesija država.

 ipak, iz te odredbe jasno proizlazi da to novonastala neovisna država može učiniti ako joj odgovara

Pitanje : Zašto je uopće došlo do izdvajanja te kategorije država?

= zbog toga što su se njihovim osamostaljenjem u pitanju sukcesije država pojavili novi momenti, različiti od onih koji
su postojali do tad i koji su do tada djelovali na međunarodnu praksu

I sad je nastala jedna situacija :

S jedne strane : novonastale države nisu mogle priihvatiti načelo da ih, u pravilu, vežu svi ugovori što ih je
kolonijalni gospodar sklopio, a kojojm prigodom nije interes kolonije bio u prvom redu

S druge strane : nova država nije mogla započeti život u potpuno izvanugovornom stanju

 kompromis : novonastale države mogu u razmjerno kratkom vremenu i na jednostavan način –

notifikacijom o sukcesiji – odabrati ugovore koje će i dalje smatrati valjanima, za razliku od
onih kojima ne žele biti vezane

Unatoč izdvajanju tih novonastalih država u posebnu kategoriju s pomalo povlaštenim položajem što se tiče
sukcesije, za njih predviđena rješenja ipak su dijelom primjenjiva i utječu na praksu u slučajevima raspada i odvajanja
država, zbog ponekih sličnosti glede okolnosti koje tim zbivanjima prethode u kojima se događaju.

Sve navedene načelne odredbe – bilo da im je ishodište načelo kontinuiteta ili tabulae rasae – vrijede i primjenjive
su, međutim, SAMO ONDA :

 ako se države kojih se to tiče ne sporazumiju drukčije i

 ako su ispunjeni određeni uvjeti, od kojih su najvažniji ovi :

1. da predviđeno rješenje za sukcesiju ne bude inkomatibilno s predmetom i svrhom dotičnog ugovora i da
korjenito ne mijenja uvjete njegova izvršenja te
2. da se svojstvo stranke dotičnog mnogostranog ugovora može steći bez pristanka svih ostalih stranaka, što se
odnosi na tzv. zatvorene ugovore
* zatovreni – međ. ugovori sklopljeni između ograničenog broja subjekata MP i kojih se strankom postaje pod točno
određenim uvjetima (npr. ugovori u okviru MO povezani s članstvom u tim organizacijama)

Pitanje : I kak onda se provodi sukcesija u praksi?

206
Naime, osim navedenih prava i obveza iz radiciranih ugovora, do sukcesije nipošto ne dolazi automatski, nego je u
pravilu – bez obzira na načelne odredbe – nužno očitovanje država kojih se to tiče, prije svega sljednice.
(SAD u primjeru s Aljaskom)

Praksa, dijelom utjelovaljena i u odredbama Bečke konvencije iz 78' različita je ovisno o tome je li riječ o dvostranim
(bilateralnim) ili mnogostranim (multilateralnim) ugovorima.

 dvostrani

PRAVILO : Dvostrani ugovor ostaje na snazi, neovisno o želji i očitovanju sljednice (kao automatski) SAMO AKO

> se sljednica i druga strnaka o tome izrijekom sporazumiju ili

> rjeđe ako na temelju njihova ponašanja treba smatrati da su se tako sporazumjele

 mnogostrani

U skladu s težnjom za što širom primjenom općih međ. ugovora, osobito onih koji su rezultat kodifikacije i
progresivnog razvoja MP te s potrebom i željom da država sljednica da se uključe u život međunarodne zajednice,
praksa je (a i odredbe Konvencije) glede sukcesije otvorenih (općih) mnogostranih ugovora znatno jednostavnija za
sljednice, i to ne samo za novonastale neovisne države.

'PRAVILO' : Sljednicama je naime, pružena mogućnost, kojom se one koriste, da jednostranim očitovanjem, u
obliku pismene notifikacije depozitaru, postanu stranke takvog mnogostranog ugovora.

O pravnim posljedicama te notifikacije, uključujući priznanje statusa stranke državi sljednici, odlučuje se u svakom
pojedinom slučaju (ovisno o samom ugovoru, o pravnom položaju sljednice i o drugim mjerodavnim okolnostia, kao
npr. pravila MO u krilu koje se dotični ugovor sklapa), ali se praksa depozitara s tim u vezi sve više ustaljuje u smjeru
što jednostavnijeg postupka u prilog sljednciama.

Pitanje : Koji dan se uzima kao dan od kojeg je država stranka takvog ugovora?

Što se tiče dana od kojeg se država sljednica u upravo navedenom slučaju smatra strankom dotičnog ugovora, to je
dan sukcesije država ili datum stupanja ugovora na snagu (ako je potonji kasniji), neovisno o datumu notifikacije.

ZAKLJUČAK :

Notifikacija o sukcesiji ima dakle, što se statusa stranke tiče, RETROAKTIVAN UČINAK, kako je to propisano i u
Bečkoj konvenciji 78'. ali se primjena ugovora (osim eventualno privremene primjene) između sljednice i ostalih
stranaka smatra SUSPENDIRANOM do dana primitka notifikacije od depozitara.

Pitanje : Što je sa ugovorima u slučaju prijenosa dijela područja od 1 države drugoj? (cesija)

= ugovori prednice prestaju vrijediti za to područje na koje se prenosi, a na njega se proširuje primjena ugovora
sljednice (uz iznimku spomenutih radiciranih ugovora)

207
Državna imovina

Uvod :

Rekli smo da je bitna i opća značajka sukcesije država da se uređuje vrlo malim brojem općih pravila i da je rješavanje
u pravilu prepušteno sporazumima država između kojih se to tiče, te da je posljedica tog da nema neke stalne
prakse, a sva ta obilježja su osobito je izražena u sukcesiji glede državne imovine, arhiva i duova.

 stoga je za sukcesiju država glede tih pitanja polazište i težište na sporazumnom rješavanju između
zainteresiranih država, i to poglavito primjenom načela pravičnsoti

VAŽNO: *državne – 1. odnosi se također na arhive i dugove

2. treba shvatiti doslovno tj. da se Konvencija ne odnosi ni na koju imovinu, arhive i dugove
koji nisu državni u pravnom smislu te riječi
(npr. u pravilu ne odnosi na imovinu i dugove drugih unutardržavnih teritorijalnih vlasti ili dr. pravnih osoba)

Pojam :

= prema BK’83., „državna imovna prednice” znači : imovinu, prava i interese (jasno pravne) koji su na dan
sukcesije država pripadali toj državi na temelju njezina
unutrašnjeg prava (zakonodavstva)

NEPOKRETNA POKRETNA

VAŽNO : odnosne odredbe vrijede ako se dotične države drukčije ne sporazumiju !!

- ovo razumljivo ne dolazi u obzir ak se radi o raspadu jer prednica prestaje postojat

 ovo vrijedi i za načelne odredbe o tome da državna imovina i arhivi prelaze s

prednice na sljednicu bez naknade (kompenzacije)

Pitanje : I koja su pravila, kak to ide?

SLUČAJ : > raspad države,

> odvajanja dijela ili dijelova neke države
> prijenosa dijela područja od jedne države drugoj (neka cesija)

Pravila : 1. nepokretna imovina prednice trebala bi prijeći sljednici na čijem se području nalazi
(bilo kaj na području rh nepokretno je pripalo nama)

2. pokretna imovina prednice koja je vezana za njezino djelovanje glede dotičnog područja isto bi
trebala prijeći sljednici na čijem se području nalazi
(neki državni zrakoplov možda)

3. ostala pokretna bi se trebala razdjeliti u pravilnim razmjerima

*4. u slučaju raspada nepokretna imovina prednice izvan njezina područja bi trebala prijeći na sljednicu,
također u pravilnim razmjerima
(da je Jugoslavija imala u Italiji neki hotel neš tak)
208
ZAKLJUČAK : podijeliti u pravničnim razmjerima ako nisu usko vezani uz područje države sljednice – ako jesu, njoj
pripasti, a sve ostalo u pravičnim razmjerima – na temelju posebnog međ. ugovora

SLUČAJ : > ujedinjenje

Pravilo : najednostavnije ikad = sva državna imovina prednica prelazi na sljednicu

SLUČAJ : > novonastale neovisne države

Bečka konvencija iz 83' uz navedena rješenja, unosi dodatne elemente, od kojih su najhitnija ova dva:

1. pokretna imovina i ona nepokretna imovina prednice koja se nalazi izvan područja na koje se odnosi
sukcesija država, a čijem je stvaranju ovisno područje pridonijelo, prelazi na sljednicu razmjerno doprinosu
ovisnog područja

2. sporazumi između prednice i novonastale neovisne države o sukcesiji državne imovine ne smiju povrijediti
načelo trajne suverenosti svakog naroda nad svojim bogatstvom i prirodnim izvorima

Kao i kod sukcesije glede međunarodnih ugovora, tako su i ova načelna rješenja predviđena za slučaj novonastalih
neovisnih država barem djelomice primjenjiva u slučajevima raspada i odvajanja država.

Državni arhivi

Pitanje : Zašto je ovo uopće važno?

= na važnost takvih arhiva upućuje već sama činjenica da se to pitanje uređuje odvojeno od ostale državne imovine

Pojam :

= prema BK’83, pojam „državni arhivi prednice” znači :

- sve dokumente bilo kojega datuma ili bilo koje vrste što ih je prednica izdala ili primila u obavljanju svojih
funkcija, a koji su na dan sukcesije država pripadali prednici na temelju njezinog unutrašnjeg prava
(zakonodavstva) i koje je ona sačuvala neposredno ili su sačuvani pod njezinim nadzorom i to kao arhivi u
bilo koju svrhu

• rješenja analogna onima za državnu imovinu

Premda se rješenja Konvencije 83' za sukcesiju glede državnih arhiva u temeljnim odrednicama oslanjaju na rješenja
koja se odnose na državnu imovinu, ona su ipak obilježena i posebnim značajkama :

1. upućuje na potrebu očuvanja cjelovitosti arhivskih fondova

2. VAŽNO NAČELO – naglašava da sporazum između prednice i sljednice ne smiju povrijediti pravo naroda
dotičnih država na razvoj, na informiranje o svojoj povijesti i na svoju kulturnu baštinu
= to se načelo dovodi u slučajevima novonastalih neovisnih država, odvajanja dijela ili dijelova pdručja neke
države i raspada države

209
 3. na njezin zahtjev i na trošak sljednice, predati će se reprodukcije onih državnih arhiva koji ostaju prednici, ali
su ujedno vezani uz interese ustupljenog područja
4. te da će se sljednici (ili sljednicama) priskrbiti najbolji rasoploživi dokazi koji se tiču pravnog naslova
ustupljenog područja ili njegovih granica ili koji su potrebni da se razjesni značenje dokumenata iz onih
državnih arhiva prednice koji prelaze na dotčnu sljednicu

I kad je rije o državnim arhivima treba ponoviti da je težište rješavanja problema na međusobnom sporazumu
zainteresiranih država.

Državni dugovi

Pojam :

= prema BK’83., „državni dug prednice” znači :

- svaku financijsku obvezu prednice koja, u skladu s međunarodnim pravom, nastane prema drugoj državi,
MO ili svakom drugom subjektu međunarodnog prava, pri čemu sukcesija država ne utječe na prava i obveze
vjerovnika

• često najspornije pitanje

= BK’83. predviđa primjenu načela pravičnosti, tj. razdiobu dugova u pravičnim razmjerima

Nedvojbeno je da bi državni dug prednice u načelu trebao prijeći na sljednicu; u skladu s duhom i slovom Bečke
konvencije trebao bi to biti u pravičnim razmjerima, uzimajuči razumljivo u obzir činjenicu postoji li prednica i dalje ili
ne.

Pitanje : Kaj sa novonastalim neovisnim državama?

= Konvencija određuje da to međutim ne smije ugroziti temeljnu ekonomsku ravnotežu takve države

Zaključak :

Praksa sukcesije glede državnih dugova zbog svoje neujednačenosti ne pruža čvršće uporište za uređenje toga
iznimno važnog pitanja, rješenje kojega je u prošlosti nerijetko ovisilo o političkoj snazi odnosnih država.

U novije vrijeme stanovita jamstva za pravičnije rješenje barem nekih aspekata tog problema pruža postojanje i
djelovanje međunarodnih financijskih organizacija u sklopu kojih ili pod čijim se izravnim ili neizravnim nadzorom
događaju kretanje kapitala i dr. financijske aktivnosti bilo na svjetskoj bilo na regionalnoj razini.

210
Međunarodne organizacije

Za sukcesiju država glede članstva u međunarodnim organizacijama nema nekog općeg pravila MP-a.

Ma kolko god se to čini usko povezanim sa sukcesijom u odnosu na međ. ugovore, jer su međunarodni ugovori
ustavni akti međunarodnih organizacija ovo pitanje treba promatrati odvojeno.

 na ovo upućuje :
 Bečka konvencija iz 1978.g. prema kojoj :
= učinci sukcesije međunarodnih ugovora ne diraju u pravila o stjecanju svojstva člana

 praksa :

= potvrđena u svim slučajevima kad se radi o novonastalim državama u procesu dekolonizacije i o državama
nastalima odvajanjem područja koje su u članstvo svake organizacije primljene u skladu s njezinim odnosnim
pravilima, a ne na temelju sukcesije međunarodnog ugovora koji je ustavni akt organizacije

Pitanje : Kad se ovaj problem javlja?

= pitanje članstva ne postavlja se toliko prilikom ujedinjenja, jer je tada rješenje jednostavnije  ono je aktualno
prilikom raspada države

 država prednica nestaje kao subjekt MP-a pa je praksa prema kojoj se svojstvo člana ne stječe na temelju
sukcesije načelno primjenjuje i u tom slučaju

Ipak, katkad praksa može biti malo drugačija – uvjetovana posebnim okolnostima vezanim za :

a) svojstvo i djelokrug dotične organizacije

 tipičan primjer za to = međunarodne financijske organizacije (MMF, Svjetska banka), zato što se tu problem
sukcesije članstva svodi zapravo na sukcesiju potraživanja dugova
- iz tog razloga je u tom slučaju praksa pomalo utrla put sukcesiji članstva

b) samu državu
 tipičan primjer za to = sukcesija članstva Rusije nakon raspada SSSR-a u UN-u i u Vijeću sigurnosti

Razlog : formalno je takvo rješenje utemeljno na sporazumu država sljednica SSSR, a stvarni razlog je taj da bi
bilo kakvo drugačije rješenje dovelo do politički i pravno vrlo složene situacije, s krajnjom mogućom posljedicom
potrebe za izmejnom Povelje UN

Druga pitanja koja su ostala izvan kodifikacije

• državljanstvo

• članstvo u međunarodnim organizacijama

• deliktne obveze  nema sukcesije u deliktne obveze

• stečena prava fizičkih i pravnih osoba

211
Deliktne obveze

= s obzirom na njih nema sukcesije !

 u tome su složne međunarodna judikatura i praksa zbog toga što su prava i obveze iz međunarodnih delikata
usko vezana za državu kao pravni subjekt (predstavljaju prava i obveze strogo osobne naravi) tako da s njom i
nestaju

Unutrašnje zakonodavsto

= po tom pitanju je država sljednica također potpuno slobodna, osim ako nije nekim međunarodnim ugovorom (npr.
u slučaju cesije) preuzela određene obveze

Stečena prava fizičkih i pravnih osoba

- to pitanje pri sukcesiji država ostaje bitno otvoreno

Ako uređenje takvih prava nije uređeno nekim međ. ugovorom, čvrstog odgovora nema!

- riječ je o pravima poput prava na mirovinu, vlasnička prava, pitanja nacionalizacije, eksproprijacije,
koncesija...

Stečena prava imaju i političku važnost ne samo u odnosima prednice i sljednice, već i prema trećim državama, ako
su u pitanju državljani tih država.

Kao neko pravilo :

= država sljednica bi se u pravilu trebala držati bar nekih minimalnih načela u prilog priznanju stečenih prava
(što se katkad čini i pod pritiskom međunarodne zajednice)

Međutim, sljednica može zahvatiti u zatečena stečena prava AKO su ona suprotna njezinu pravnom poretku, ali
ostaje dvojbeno kada i u kojoj mjeri nepoštovanje stečenih prava može izazvati međunarodnu odgovornost države.

RH – SUKCESIJA

 Dan neovisnosti RH = 25.06.1991.

= RH se može smatrati državom!

Na temelju : - Sabor donio istog dana

 Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti RH

 Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne RH

Međutim, zbog tromjesečnog roka o suspenziji primjene navedene ustavne odluke određeno na:

Brijunska deklaracija, 07.07.1991.  3mjesečna suspenzija odluka Sabora

 DAN SUKCESIJE = 08.10.1991. tj. dan kad je Hrvatska postala sjednica SFRJ
 potvrđeno Odlukom i Zaključkom Sabora, a poslije i mišljenjem Arbitražne komisije

212
Načelna stajališta Hrvatske što se tiče sukcesije država sadržana su u 4 spomenuta pravna akta Sabora 91' :

- Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti RH

- Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne RH
- Odluka o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ
- Zaključci

Hrvatska ističe spremnost na sporazumno rješenje spornih pitanja u odnosu na bivšu SFRJ i na ostale države nastale
na njenom području.

 uvodni dio Odluke  utvrđuje da Jugoslavija kao državna zajednica više ne postoji iliti da se raspala

 odjeljak II. Ustavne odluke  konstatira da se započinje postupak razdruživanja od drugih republika bivše SFRJ

 odjeljak III. Ustavne odluke  RH izražava spremnost na nastavak primjene međunarodnih ugovora koje je
sklopila SFRJ, ukoliko oni nisu u suprotnosti s njezinim ustavnim poretkom

 odjeljak V. Ustavne odluke i odjeljak IV. Deklaracije  granice RH su njezine bivše granice kao federalne jedinice
(bilo da je riječ o granicama prema drugim federalnim jedinicama bilo o granicama koje su bile državne SFRJ)

 točka 6. Zaključka  RH je spremna poštovati prava i obveze prednice koja se na nju odnose, a prema drugim
državama i međunarodnim organizacijama

 točka 7. Zaključka  RH izražava spremnost na suradnju sa Konferencijom o Jugoslaviji (kasnije Međunarodna

konferencija o bivšoj Jugoslaviji) koja je ustanovljena u svrhu mirnog rješavanja nastalih problema

 Konferencija o Jugoslaviji i Arbitražna komisija

Povijesni kontekst :

U nastojanju tadašnje Europske zajednice (EU) i UN za pronalaćenje načina za miran ili barem što mirniji rasplet
situacije na tlu bivše Jugoslavije osnovana su različita međunarodna tijela, a tako u sklopu Konferencije o Jugoslaviji i
Arbitražna komisija (Badinterova po predsjedatelju).
Ona je poslije djelovala u krilu Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji.

 Konferencija o Jugoslaviji djelovala je od 27.08.1991.u Haagu pod pokroviteljstvom Europske zajednice

- istog datuma osnovana je Arbitražna komisija (Badinterova komisija, po glavnom sucu Robertu Badinteru,
ustavnom sucu Francuske)  sastojala se od 5 sudaca

 konferencija se od 1992. naziva Međunarodnom konferencijom o bivšoj Jugoslaviji i ulazi pod okrilje UN-a

VAŽNOST ARBITRAŽNE KOMISJIE

Osnovna zadaća komisije je bila : 1. rješavati sporove između država sljednica u okviru Mirovne konferencije o
Jugoslaviji koju je pokrenula EZ.

Komisija zapravo nikad nije ispunila taj osnovni zadatak, ALI je imala još jednu ulogu a to jee :

2. davati pravna mišljenja i tu je izdala 15 takvih mišljenja

(savjetodavna mišljenja o postavljenim pitanjima)

213
Ona se pretežito bavila baš raspadom SFRJ, stvaranjem novih država na tom području i pitanjima sukcesije.

Natrag na ta mišljenja.

 od 1991. do 1993. Komisija je dala 15 mišljenja i jednu odluku o prethodnom pitanju

= mišljenja Komisije nisu presude u smislu da nemaju njihovu obvezujuću snagu, ali neovisno o tome, ona su
nesumnjivo sadržavala pravno čvrsto utemeljena polazišta za rješavanje pitanja sukcesije država raspadom SFRJ

Najbitnija pravna stajališta izložena u mišljenima Arbitražne komisije:

 mišljenje broj 1 i 9

= pitanje sukcesije država treba rješavati na temelju načela međunarodnog prava, te na temelju pravičnosti,
uzimajući u obzir da su sve države kojih se to tiče vezane kogentnim normama općeg međunarodnog prava,
posebice onima o poštovanju temeljnih prava čovjeka, prava naroda i prava nacionalnih manjina

 mišljenje broj 3

= granice između bivših federalnih jedinica smatraju se državnim granicama sljednica i ne mogu se mijenjati
silom, nego samo sporazumom - navodno primjenjeno načelo uti possidetis

= one granice koje su postojale između socijalističkih republika unutar SFRJ vrijede i nakon neovisnosti

...raspadom SFRJ, u nedostatku drukčijeg sporazuma između novih država, bivših jugoslavenskih republika,
republičke granice automatski postaju međunarodne granice zaštićene međunarodnim pravom...

 mišljenje broj 8

= SFRJ se raspala i više ne postoji kao država

 mišljenje broj 9

= nijedna država sljednica sama nema pravo nastaviti članstvo SFRJ u međunarodnim organizacijama

 mišljenje broj 10

= SR Jugoslavija je nova država koja se ne može smatrati jedinom sljednicom SFRJ

I tu je Badinterova komisija dala vrlo važna pravna mišljenja da se nije radilo o odcjepljenju već o raspadu što je u
pravnom smislu značilo da nema kontinuiteta državnosti već nastaju nove države.

Raspadom Jugoslavije tako su dakle nastale : RH, SLO, Makedonija, BIH i SR Jugoslacija međutim SR Jugoslavije nije
željela to prihvati i rekli su mi nismo nova država, pretendirala je na kontinuitet SFRJ

 mišljenje broj 11

= dan sukcesije za Hrvatsku i Sloveniju je 8. listopada 1991., za Makedoniju 17. studenog 1991., za BiH 6. ožujka
1992., a za SR Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru )27. travnja 1992.

214
Ugovor o pitanjima sukcesije 2001.

Države sljednice Jugosl. – sklopile 1 posebni ugovor = Ugovor o pitanjima sukcesije 2001. – uredile pitanja u smislu te
Bečke konv.

• sklopile ga sljednice bivše SFRJ: BiH, Hrvatska, Makedonija, Slovenija i tadašnja Savezna Republika
Jugoslavija

• struktura: ugovor ima Dodatak i sedam priloga

Odredbe o podjeli imovine :

Dodatak = kod Banke za mađunarodna poravnanja

Aneks A = pokretne i nepokretne imovine

Aneks B = diplomatske i konzularne imovine
Aneks C = financijske aktive i pasive
Aneks D = arhiva
Aneks E = ostala prava, interesi, obveze
Aneks G = privatna imovina i stečena prava

• osnovan je Stalni zajednički odbor, sastavljen od predstavnika svake države sljednice sa zadaćom da
verificira te prema potrebi dopuni ili izmijeni popis diplomatske i konzularne imovine, ocijeni pravni status
svake imovine i ako je potrebno ocijeni vrijednost svake iomovine

215
RIJEKE
Državnom području pripadaju i vodene površine koje se nalaze unutar državnih granica
 to su RIJEKE, KANALI(PROKOPI) i JEZERA

= dio kopnenog područja pod suverenošću one države ne čijem se području nalaze

Čak i kad se te vode nalaze na samoj granici, dijeli ih granična crta, tako da ne preostaje nikakav prostor koji
ne bi pripadao nijednoj od susjednih država (OSIM ako se susjedne države izričito ne dogovore drugačije).

MEĐUTIM , s obzirom na vode i njihovo iskorištavanje, izgradila su se neka pravila međunarodnoga prava
koja državama nameću određena ograničenja ili drugim državama daju određena prava.

Susjedne države često za pojedine vrste korištenja vodama sklapaju sporazume o suradnji, o podjeli koristi, o
međusobnim pravima i dužnostima.
 u nekim slučajevima ta suradnja dobila je i svoj organizacijski oblik stvaranjem dvostranih ili širih
međunarodnih komisija

Pitanje : Na kaj se odnosi suradnja?

= suradnja se odnosi na razne vrste korištenja i zaštite voda, pri čemu su posebno važni: stupanj plovnosti,
mogućnost korištenja za energetske svrhe, natapanje, ribolov itd. ; koliko je država zainteresirano za korištenje ; koja
vrsta korištenja odgovara kojoj državi

Rijeke se dijele na :

 NACIONALNE RIJEKE – one koje u cjelosti protječu kroz područje jedne države (Zrmanja, Cetina) i one su u
cjelosti pod suverenošću i u slobodnoj upotrebi te nacionalne države

= svaka rijeka čiji tok u cijelosti, od izvora do ušća, prolazi kroz područje samo jedne države

 INTERNACIONALNE RIJEKE (MEĐUNARODNE)

- tom pojmu možemo pristupiti na 3 načina :

1. one koje protječu kroz više država ili ih dijele

2. one koje protječu kroz više država i imaju vezu s morem

= u te rijke mogu ući pomorsku brodovi
Primjer : rijeka sv. Lovre > Velka jezera > Atlantski ocean

3. one koje su regulirane nekim međunarodnim ugovorom (mnogostranim) – tzv. konvencionalne

(u strogo pravnom smislu i danas najčešće shvaćanje)

Pitanje : Kako dijelimo upotrebe?

 PLOVIDBA

 UPOTREBE ZA DR. SVRHE OSIM PLOVIDBE

(pitka voda, ribolov, dobivanje šljunka, proizvodnja elekrične energije korištenjm vodenog toka struje i snage
vode...)

216
Ugovorno uređenje upotrebe rijeka najprije se počelo baviti pitanjem plovidbe, NO kako su i druge vrste upotrebe
postajala sve važnije došlo je, s jedne strane, do intenzivnije izgradnje pravila običajnog prava, a s druge, do velikog
broja dvostranih i višestranih ugovora glede različitih vrsta upotrebe.

A) PITANJE UPOTREBE VODENIH TOKOVA OSIM PLOVIDBE

Regulacija upotrebe rijeka za druge svrhe osim plovidbe, razvila nešto kasnije od regulacije za plovidbu.

Za razliku od plovidbe kod ovih dr. upotreba razvila su se neka temeljna običajna pravila koja proistječu iz nekih
susjedskih pravila i iz tog instituta se razvilo međunarodno pravo zaštite okoliša.

= država nije slobodna na svom području činiti bilo što, ona rijeke i resurse mora upotrebljavati tako da time
ne nanosi štetu drugoj državi

Ovo pravilo je prvi put utvrđeno : spor Kanade i SAD-a : Trail Smelter case
= slučaj ljevaonice

Priča : britanska kolonijalna granica sa SAD-om, ta ljevaonica je prerađivala olovo i cink i dolazilo je do ispuštanja
sumpornih plinova koji su zrakom stizali u SAD i izazvali štetu farmerima

Spor je prvobitno bio između farmera i vlasnika tvornice pa se diglo na međ. razinu.

- međ. arbitraža je utvrdila odgovornost Kanade za štete na području SAD i platila naknadu štete SAD-u koja je
bila isplaćena farmerima i Kanadi je naloženo da mora osigurati smanjenje štetnih imisija

Kanada je osuđena arbitražnom presudom za naknadu štete nanesene sumpornim plinovima iz njezinih tvorničkih
dimnjaka na susjednom području SAD-a.

 Deklaraciji Konferencije UN o čovjekovu okolišu (Stockholmska konferencija) :

Države su dužne osigurati da djelatnosti na području pod njihovom jurisdikcijom ili nadzorom ne uzrokuju štetu
okolišu dr. država ili okolišu područja izvan njihove jurisdikcije.

= ova konferencija dramatično je upozorila međunarodnu zajednicu na velike opasnosti i nepopravljive štete koje
neki prirodni događaji i neke ljudske djelatnosti nanose okolišu

Već i prije, a posebno nakon te konferencije usvojeni su brojni međ. dokumenti kojima se nastoji utjecati na različite
čovjekove djelatnosti, kako bi one što je moguće manje negativno utjecale na okoliš.

Zaključak :

1. pokazalo se da je država odgovorna prema susjednim državama u određenim prilikama i za ono što se
događa na području njezine isključive nadležnosti

2. razvilo se međunarodno pravo zaštite okoliša

Nov poticaj razvoju dijela MP dala je Konferencija UN o okolišu i razvoju održana od 3.-14- lipnja 1992. u Rio de
Janeiru.

217
Pitanje : Kako je to utjecalo na rijeke?

= taj slučaj je utjecao tako što se razvilo pravilo da obalna država nije neograničena u raspolaganju vodenih tokova

- uzvodna obalna država ograničena je pravilima za upotrebu rijeke kao i nizvodna ili ak rijeka dijeli 2 države, obje
imaju jednaku upotrebu

= obalna država ne smije upotrebljavati rijeku na način da tim nanosi štetu drugoj obalnoj državi na toj rijeci

(npr. da promijeni tok i svu vodu odnese sam na jednu stranu, da onemogući jednaku upotrebu nizvodno ili ak se na
nekoj rijeci gradi brana koja može utjecati na okoliš nemre se učinit bez konzultacija s nizvodnom državom i sl.)

Zaključak : Država ne može potpuno raspolagati vodenim tokom svojeg područja ni količinama vode koje
protječu kroz njezino područje.

* neka povijesno drugačija stajališta

 pojavila su se i suprotna mišljenja, ali su ona prevladana :

=> tzv. HARMONOVA DOKTRINA

Državni odvjetnik SAD-a Harmon dao je mišljenje u povodu spora između SAD-a i Meksika 1895. s obzirom na
korištenje vodama rijeke Rio Grande u kojemu je tvrdio da SAD nije ograničen nikakvim pravilima prema susjednoj
državi u upotrebi vode rijeke, makar upotreba bila na štetu susjedne države.

Običajnopravna pravila:

1. obalna država ne može neograničeno raspolagati vodenim tokom i količinama vode na svome području;

2. zabrana korištenja na način koji bi nanio štetu susjednim državama;

3. zabrana izmjene toka vode na štetu susjednih država

Postupak kak je išla ta regulacija

 međunarodna judikatura i praksa dale su svoj doprinos u razjašnjenju tog pitanja:

 pod okriljem Lige naroda potpisana je u Ženevi 1923. godine Konvencija o razvoju vodenih snaga koje zanimaju
više država

2 važna udruženja izradili su detaljne rezolucije o korištenju međunarodnim vodenim tokovima :

 Institut za MP
- 1911. izradio pravila o međunarodnom uređenju korištenja vodenom snagom
- na zasjedanju u Salzburgu 1961. godine prihvatio je rezoluciju „Upotreba nemaritimnih međunarodnih voda
(isključujući plovidbu)“ => (na temelju predradnji izvjestitelja Juraja Andrassya)

 Udruženje za MP
- 1966. godine izradili Helsinška pravila o upotrebi voda međunarodnih rijeka

 utjecali su na izradu mnogostranih međ.ugovora u vidu službene kodifikacije

218
 = pravila predložena u tim dokumentima uglavnom održavaju postojeće običajno MP, izgrađeno na temelju
međunarodne prakse, ali se njima i pokušava utjecati na progresivni razvoj MP

• Neobvezujući dokumenti (privatna kodifikacija):

– Rezolucija Instituta za međunarodno pravo o upotrebama nemaritimnih voda (isključujući plovidbu)

(1961.)

– Helsinška pravila ILA-e o upotrebi voda međunarodnih rijeka (1966.)

=> temeljna običajna pravila koja vrijede za sve države bez obzira na mnogostrane ugovore
(neobvezujući dokumenti – soft law)

 Konvencija o pravu upotrebe vodenih tokova za dr. svrhe osim ploidbe (1997.)

Povijesni kontekst :

Opća skupština UN-a svjesna činjenice da glede nemaritimnih voda međunarodnim ugovornim pravom se najčešće
uređivala plovidba, 1970. daje u zadatak Komisiji za MP da u program rada uvrsti pitanje upotrebe vodenih tokova za
druge svrhe osim plovidbe.

 nakon višegodišnjeg rada na temelju izvještaja 5 sukcesivnih izvjestitelja, 1994. dovršen je nacrt na temelju
kojega je 1997. u UN-u prihvaćena Konvencija o upotrebi vodenih tokova za druge svrhe osim plovidbe

- nije baš najuspješniji dokument, al je na snazi (prošlo je 17 godina da stupi na snagu = 2014. i ima samo 36
stranaka)

 odredbe Konvencije uglavnom su općenite i načelne prirode; govore o načelima korištenja vodama i njihovoj
zaštiti; međusobnoj suradnji i obavještavanju država; zaključivanju sporazuma između obalnih država ...

2 pravila imaju običajno pravni karakter :

=> i to su NAJSPORNIJE odredbe

 čl. 5 – optimalna upotrebe rijeke u smislu održivosti – da se očuvaju prirodni resursi rijeke
 predviđa obvezu obalnih država da se na svojem teritoriju koriste vodotokom na pravičan i razuman
način, kako bi se postigla njegova optimalna i održiva upotreba

 čl. 7- ovdje razrađeno značajna šteta – iz tog bi prooizašlo da štetu koja nije značajna nizvodne države bi
morale trpit – ako dođe do štete

 obvezuje obalne države da poduzmu sve odgovarajuće mjere da spriječe 'značajnu štetu' drugim obalnim
državama, uz napomenu da ako do štete ipak dođe, država čija je upotreba vodotoka prouzročila štetu i
pogođena država poduzimaju odgovarajuće mjere za uklanjanje i umanjenje štete te pregovaraju o naknadi
(tu je posebno prijeporno to što se obvezuje nizvodne države da u nekim slučajevima prihvate štetu koju je
prouzročila uzvodna država, a koja je ispod razine 'značajne štete')

219
= ona je okvirna donosi samo okvirne odredbe i zapravo služi državama da na temelju tog sklapaju međ. ugovore

 običajnopravni značaj njezinih odredbi koje promiču načelo jednakog prava obalnih država međunarodnih
vodotokova potvrdio je i Međunarodni sud u presudi u slučaju projekta brane Gabčikovo-Nagymaros 1997.
između Mađarske i Slovačke

 Konvencija o zaštiti i upotrebi prekograničnih vodotokova i međunarodnih jezera (1992.) tzv. Helsinška
konvencija

- prva regionalna konvencija o toj materiji

- usvojena u okviru Ekonomske komisije za Europu – u sklopu Ekonomskog i socijalnog vijeća (ne VE)

• pored općih odredbi = zaštita rijeka na izvoru i održiva upotreba rijeke, osiguranje razumne i pravične
upotrebe vodotoka, nadziranju kakvoće voda, ograničavanje posljedica od onečišćavanja, suradnja u
znanstvenom istraživanju, međuanrodna pomoć i rješavanje sporova

• zanimljivo – uvodi sustav prethodnih dozvola nadležnih nacionalnih tijela za izlijevanje otpadnih voda u
vodotokove, izradu procjene utjecaja na okoliš i izradu hitnih mjera za slučaj nezgode

= također okvirna – u smislu da služi državama kao model za konretnije uređenje

 uz nju usvojen je i Protokol o vodi i zdravlju, 1999.

Ta konvencija danas više nije regionalnog karaktera zbog svoje uspješnosti -2016. omogućeno je da države članice
UN postanu stranke te konvencije.

• Obvezujući dokumenti (službena kodifikacija):

– Konvencija o pravu upotrebe vodenih tokova za druge svrhe osim plovidbe (1997., univerzalna, usvojena u
okviru UN-a, stupila na snagu 17.8.2014.)

– Konvencija o zaštiti i uporabi prekograničnih vodotokova i međunarodnih jezera (1992., eur. regionalna, na
snazi → usvojena u okviru UN-ove Ekonomske komisije za Europu)

• Dunav

Na temelju te konvencije donesena je konvencija iz Sofije za Dunav za sve druge upotrebe osim plovidve > RH je stranka.

Za nas je značajna Konvencija o suradnji na zaštiti i održivoj uporavi rijeke Dunav koju su podunavske zemlje (i mi) zaključile 94' u
Sofiji. (na snazi 98')

Konvencija slijedi pristup novijih ugovora posveenih zaštiti vodotoka i proširuje svoju primjenu na cijeli sliv, uključujući pritoke,
odnosno cijele vodne sustave površinskih i podzemnih voda povezanih s Dunavom, što je nužni uvjet efikasne zaštite.

U njoj se propisuju obveze stranaka glede sprječavanja štetnih prekograničnih posljedica djelatnosti unutar pojedinih obalnih
država, održivog i pravičnog gospodarenja vodama, suradnje u temeljnim pitanjima vodnog gospodarstva i izradi planova za
izvanredne situacije. Osnovana je i Međunarodna komisija za zaštitu Dunava putem koje obalne države ostvaruju ciljeve i
odredbe Konvencije.

220
 • Sava

Republika Hrvatska je i stranka Okvirnog sporazuma o slivu rijeke Save, zaključenog 2003. Stranke Sporazuma obvezuju se
surađivati radi uspostavljanja međunarodnog režima plovidbe rijekom Savom i njezinim plovni pritocima, uspostavljanja održivog
upravljanja vodama i poduzimanja mjera za sprječavanje, smajenje i uklanjanje štetnih posljedica.

Uz Sporazum 2004. usvojen je i Protokol o režimu plovidbe Savom.

Na osnovi Konvencije o zaštiti i uporabi prekograničnih vodenih tokova i međunarodnih jezera iz 1992. i Konvencije o suradnji na
zaštiti i održivoj uporabi rijeke Dunav iz 94' Hrvatska je 94' sklopila ugovore o uređivanju vodnogospodarskih odnosa s
Mađarskom, a 96' sa Slo i BIH. S BIH je sklopljen 2004. i Ugovor o zajedničkom financiranju održavanja i pogona regionalnog
odvodnog sustava Komarna-Neum-Mljetski kanal.

 implementiraju se rješenja za te rijeke predviđene u okviru konvencije iz Helsinkija

U pitanjima iskorištavanja vodenih tokova bilo je dosta sporova među državama.

 postignuta rješenja stvarala su presedane i dovela do izgradnje nekih pravila

* spor o poniranju voda Dunava

 u gornjem dijelu svoga toka (tada granica između njemačkih država Badena i Würtemberga) Dunav ponire u
porozno vapneno tlo, a te vode se kasnije pojavljuju u toku rječice Aach, na čijim se obalama zbog toga razvila jača
industrijska djelatnost

 države u sporu međusobno su poricale pravo jedne da prikladnim radovima zaustavi ili smanji poniranje tj. druge
da podupire i jača to poniranje

 Državni sud Njemačke riješio je spor tako da niti jedna država ne smije dirati u prirodno stanje Dunava

* spor oko voda jezera Lanoux

 jezero se nalazi u Francuskoj, ali njegove vode otječu u Španjolsku, gdje služe za natapanje

 Francuska je izgradila branu u visini jezera i tunelom je odvela vode u drugi sliv, ali je predvidjela da iste količine
vrati u nizvodni tok (za Španjolsku) iz drugih izvora

 Španjolska je prigovorila da Francuska to ne može činiti jer time opskrba odnosnog toka ovisi o dobroj volji
Francuske

 spor je iznesen pred arbitražni sud koji je zahtjev Španjolske odbio kao pretjeran, naglasivši da je dovoljno osigurati

istovjetnu količinu vode neovisno iz kojeg izvora

Ograničenja općeg međunarodnog prava u korištenju vodama na državnom području :

1. MP ne dopušta da se vodotok na vlastitom području koristi na način koji bi nanosio štetu jednakom
korištenju susjedne države na njezinom području, OSIM po zajedničkom sporazumu
2. zabrana da se izmjeni tok na štetu susjedne države
3. svaka država ima pravo služiti se vodom koja protječe njezinim područjem ili ga razgraničava, ali da pritom
poštuje jednako pravo drugih država

(isto zapravo ko ona običajna pravila više-manje)

221
B) PITANJE UPOTREBE VODENIH TOKOVA U VEZI S PLOVIDBOM

• nema općeg pravila običajnog prava o slobodi plovidbe međunarodnim rijekama u korist brodova svih
država = NEMA NEKOG OPĆEG PRAVILA DA NA MEĐ. RIJEKAMA POSTOJI NEKA SLOBODA PLOVIDBE

Iz tog razloga postavlja se OPĆI POSTULAT da se pozitivnim propisima osigura sloboda plovidbe na plovnim rijekama
koje vežu više država.

Pitanje : Kak se to pokušalo urediti?

Provedba tog postulata počela je najprije pojedinačno za pojedine rijeke, i to najprije samo za obalne države, a tek
poslije za neobalne.
Kad je broj takvih pojedinačnih rješenja narastao, nastojala se sloboda plovidbe proglasiti općim načelom i to načelo
provesti kroz pravila pozitivnog prava.

 Međutim, ni do danas se nisu razvila opća pravila običajnogpozitivnog MP koja bi brodovima svih država
osiguravala slobodu plovidbe svim međunarodnim rijekama neovisno o postojanju nekog ugovornog režima
tj. slobodu plovidbe kao što je ona na otvorenom moru.

IPAK postoji nešto.

POSTOJI : u slučaju rijeke koja protječe kroz više država i ima vezu s morem
= kod njih postoji jedan vid slobode plovidbe u smislu = PRAVA TRANZITA

Naime prema Konvenciji o pravu mora : svaka neobalna država ima pravo pristupa moru i onda ta rijeka koja bi
povezivala – jednu državu bez obale – sa morem na njoj postoji to pravo
tranzita (putnika, robe)

država bez mora ------------- more

rijeka
=> obveza svih obalnih država na plovnim međunarodnim rijekama
pravo tranzita koje utječu u more da ne ometaju slobodnu plovidbu do jedne
uzvodne obalne države na toj rijeci koja sama nema morske obale

= ta obveza proistječe iz : > prava svih neobalnih država na pristup moru i od mora i
> na slobodu tranzita preko države koje se nalaze između njih i mora
(tzv. tranzitne države)
= države preko čijeg područja se omogućava prolazak do morske obale neobalnim
državama

- konkretno se to pravo tranzita uređuje dvostranim ugovorom između 2 države

Primjer : paa zapravo takvih rijeka u stvarnosti zapravo nema, ovo je više teorija

222
  Barcelonska konvencija i Statut o režimu plovnih putova međunarodnog interesa, 1921.

= pokušaj ostvarenja tih općih običajnih pravila

Međutim :  obvezuje jedino stranke kojih ima svega 31

Dakle njima jesu ugovorena opća pravila, tj. pravila o slobodi plovidbe svim rijekama, ALI samo između država
stranaka te konvencije

Prema tome : Barcelonska konvencija i Statut nisu bili namijenjeni stvaranju općeg običajnog prava o plovidbi
međunarodnim rijekama, niti su to u stvarnosti postale njihove odredbe u tijeku gotovo 9 desetljeća
od njihova ugovaranja, jer je od tada strankom konvencije postalo samo tridesetak država

Pitanje : Što je bilo predviđeno?

uspostavljena je sloboda trgovačke plovidbe i jednakost postupka za sve ugovornice, a izuzeta je plovidba između luka iste
države (KABOTAŽA)

 obalna država i dalje zadržava suverenost nad odnosnom rijekom (posebice glede riječnog i prometnog redarstva), ali ne smije
ubirati pristojbe (osim ako je to potrebno za održavanje vodenog puta) i nikako ne smije poduzeti mjeru koja bi mogla škoditi
plovidbi

obalne države dužne su poduzimati radove za održavanje vodenog puta

 treba se primjenjivati za vrijeme rata samo ako je to moguće

Pitanje : I kak se onda išta razvilo?

Premda nema općeg pravila imamo rijeke za koje su ta pravila predviđena posebnim ugovorom = tzv.
konvencionalne rijeke.

Malo povijesno :

Načelo slobode plovidbe na rijekama proglasila je francuska revolucionarna vlada (1792.) za koju je bilo važno pitanje
plovidbe na rijekama Escaut i Meuse. Zato je ona tvrdila da nijedna država ne može svojatati pravo na upotrebu
plovnog puta neke rijeke i od njega isključiti države koje leže na njezinu gornem toku.

S obzirom na to, 1975. sklopljen je ugovor s Nizozemskom.

Bečki kongres (1815.) je proglasio načelo slobode plovidbe i postavio je neka pravila. ali za njihovu primjenu trebalo
je doći do posebnih sporazuma o plovidbama svakoj pojedinoj rijeci.
U tijeku 19. st. sklopljen je niz ugovora kojima je uvedena sloboda plovidbe i uređen međunarodni režim nekih rijeka
u Europi i u dr. dijalovima svijeta.

Primjeri tih konvencionalnih rijeka = Laba, Meuse, Odra, Rajna, Dunav, Visla, Amazona...

Država može također svojom jednostranom odlukom otvoriti neku nacionalnu rijeku međunarodnoj plovidbi.
Ako to biva unutarnjim zakonodavnim ili drugim pravotvornim aktom, može se dana sloboda plovidbe na različiti
način uvjetovati, pa i opozvati.

223
Mi ćemo se sad pozabavit Dunavom i Rajnom.

• Dunav: Beogradska konvencija o režimu plovidbe Dunavom (1948.)

• Rajna: Mannheimska konvencija o plovidbi Rajnom (1868., više puta revidirana)

1) DUNAV

= načelo slobodne plovidbe proglašeno je Bečkom kongresu 1815., do ugovora je došlo 1856. u Parizu

- osnovane su se 2 komisije :
> Obalna – obalne države Dunava
= ona je trebala biti stalna i trebala je nadzirati plovidbu Dunavom (osim primorskog djela) do Ulma
- ta komisija nije nikad djelovala

> Europska – neobalne države

= ova je bila zamišljena kao privremena, a trebala je produbiti korito ušća Dunava i odstraniti različite
zapreke za plovidbu
- na kraju je bila važnija od obalne (mandat joj se stalno produžavao i nadležnost proširivala)

Zašto : 1) radovi se nisu mogli napraviti u roku + postignuta plovnost se morala stalno održavati kaj je bio
dovoljan razlog da se mandat produžuje (stvarni razlog)

2) Komisija je bila prikladno oruđe za provođenje utjecaja neobalnih država (politički razlog)

Zbog velikih ovlasti Europske komisije i njezinog posebnog položaja, pojavila su se u znanosti mišljenja da je
Komisija 'riječna država' – neka vrsta male države ili državni fragment.
Ona se smatrala izvanrednim subjektom MP.

~ Prvi svjetski rat ~

- zadržano i nakon Prvog svjetskog rata

= usvaja se 1921. tzv. Definitivni statut Dunava – opet neobalne izraženije

U mirovnim ugovorima nakon Prvog svj. rata dani su novi temelji uređenja plovidbe Dunavom, a detaljno uređenje
tog pitanja posebno je ugovoreno.

Na posebnoj konferenciji izrađen je Definitivni statut Dunava.

Potpisale su ga obalne države, a od neobalnih država Belgija, Francuska, Grčka, Italija i VB.

Statut je proglasio da je plovidba Dunavom slobodna i otvorena svim zastavama uz uvjet potpune jednakosti na
cijelom plovnom dijelu rijeke tj. između Ulma i Crnog mora kao i na čitavoj internacionaliziranoj riječnoj mreži.

 briga za plovidbu Dunavom povjerena je dvijema komisijama:

 Europska dunavska komisija (za primorski dio Dunava od Barile)

 Međunarodna dunavska komisija ( za Dunav od Ulma do Barile)  sjedište je bilo u Beogradu

 imale su zadatak da osiguraju plovidbu Dunavom i da je nadziru; članovi komisija uživali su prava diplomatskih
zastupnika
Postojanje i široke ovlasti Europske dunavske komisije najviše su smetali Rumunjskoj, jer su djelomično ograničavali njezinu
teritorijalnu suverenost.

224
Napokon je postigla 38' na Konferenciji u Sinaji to da je Komisija izgubila izvršnu vlast i ostala je samo organ za proučavanje i
savjetovanje.

~ Drugi svjetski rat ~

Drugi svjetski rat doveo je do potrebe da se pitanje Dunava iznova uredi.

Mirovni ugovor s Rumunjskom : određuje slobodu plovidbe po Dunavu za pripadnike, trgovačke brodove i robu
( isto za Bugarsku i Mađarsku) svih država, uz poštovanje načela jednakosti s obzirom na plaćanje lučkih i
plovidbenih taksa, kao i na uvjete trgovačke plovidbe uopće

Te se odredbe ne odnose na kabotažu. (ak su obje luke u istoj državi)

U prosincu 46' na sastanku ministara četiriju velevlasti bilo je odlučeno da će se odnosi glede Dunava potanje urediti
na posebnoj konferenciji, na kojoj će uz obalne države sudjelovati Francuska, SAD, UK iako je stajalište zapadnih
velevlasti bilo da je ugovorno uređenje iz 1921 i dalje na snazi.

 ta se konferencija sastala u Beogradu i prihvatila novu Konvenciju o režimu plovidbe Dunavom

- donesena je na temelju nacrta što ga je donijela sovjetska delegacija (i općenito pod izrazitim zalaganjem
SSSR-a), a protivno glasovima zapadnih sila, koje su držale da nova Konvencija poništava prava koja su na
temelju ranijeg uređenja stekle neobalne države

Pitanje : Kaj propisuje Beogradska konvencija?

1. NOVA KOMISIJA : Dunavska komisija – predstavljene SAMO OBALNE DRŽAVE

 time je provedeno načelo da pitanje uređenja plovidbe Dunavom u prvom redu

pripada samim dunavskim državama

2. članovima i činovnicima Komisije (predstavljenim državama) priznaju se diplomatske povlastice i imuniteti kao
šefovima diplomatskih misija, a službene prostorije i arhivi su nepovredivi

3. Komisija ima koordinativnu funkciju u upravljanju Dunavom :

> u prvom redu su odgovorne obalne države za održavanje plovnih puteva na odsjecima koji prolaze njihovim
teritorijem

• obalne države obvezuju se u Konvenciji da će održavati svoje sektore Dunava plovnima za riječne brodove,
a, u određenim sektorima i za pomorske brodove

• obvezuju se da će izvoditi radove potrebne za održavanje i poboljšanje uvjeta plovidbe i da neće ometati ili
priječiti plovidbu

> ako neka država nije u mogućnosti održavati plovni put na Dunavu – uskače Dunavska komisija

= za velike odsjeke – osnivaju se riječne uprave pod nadzorom Komisije – ak država nemre solo i ak su
potrebni neki veći radove

225
 sastavljaju ih predstavnici samih obalnih država tih odsjeka

• ako neka država ne bi mogla sama izvesti neke radove potrebne za osiguranje normalne plovidbe, mora
dopustiti da ih izvede Dunavska komisija ili da ih ona povjeri drugoj državi koja leži na tom dijelu riječnog
toka.

4. Komisija : - nadzire izršavanje Konvencije,

- sastavlja na temelju prijedloga i nacrta obalnih država i riječnih uprava generalni plan velikih
radova u interesu plovidbe,
- daje savjete i preporuke državama i riječnim upravama o izvođenju tih radova,
- usklađuje hidrometereološku službu i izdaje hidrološki bilten i kratkoročna i dugoročna
hidrometeorološka predviđanja

5. PLOVIDBA

Plovidbu uređuju : > obalne države – svaka na svojem odsjeku ili

> sporazumno dvije države – na odsjecima gdje obale pripadaju dvjema državama
(ili posebne riječne uprave ak ih ima)

Pravila : 1) Brodovi koji plove Dunavom imaju pravo da u lukama ukrcavaju i iskrcavaju putnike i robu, opskrbljuju
se gorivom itd.

- od toga se izuzima lokalni promet

2) Zdravstveni i redarstveni propisi primjenjuju se jednako za sve, bez obzira na zastavu, polaznu luku ili
cilj broda ili bilo koji drugi razlog.

3) Državni redarstveni i carinski brodovi smiju se kretati samo u granicama svoje države, a izvan njih
samo uz pristanak nadležne države.

4) Ratni brodovi neobalnih država ne smiju uopće ploviti Dunavom, a ratni brodovi obalnih država smiju
ploviti izvan granica svoje države samo po prethodnom sporazumu zainteresiranih strana.

5. režim Konvencije ne proteže se na pritoke Dunava, nego samo na Dunav od Ulma do ušća i to Sulinskim
rukavom

ULM

226
 2) RAJNA

Rajna je danas međunarodna rijeka s najgušćim prometom, a plovidba na njoj uređena je nizom međunarodnih
sporazuma i pod nadzorom je međunarodne komisije.

Povijest :

1. temeljna načela su bila dana već u posebnom prilogu uz Završni akt Bečkog kongresa 1815.,
2. nakon toga plovidba je bila detaljno uređena Konvencijom u Mainzu, 1831.

Temeljni akt o uređenju plovidbe : > KONVENCIJA IZ MANNHEIMA, 1868.

(doživjela je nekoliko izmjena od kojih posljednju 1979.)

 plovidba Rajnom nizvodno od Basela načelno je slobodna za brodove svih

zastava

ALI se odredbama povlašćuju brodovi „rajnske plovidbe“

=> oni koji viju zastavu jedne od obalnih država
(također, samo ti brodovi uživaju u obalnim drž. povlasticu nacionalnog postupka)

* Središnja komisija za Rajnu (Strasbourg)

- osnovana je već Konvencijom iz 1831.

Sastav : po jedan član svake obalne države + Belgija

Funkcije : - regulatorne
- upravne
- sudske – prizivna institucija za neke sporove

Pravila : 1. Svaka obalna država dužna je održavati svoj dio plovnog puta.
2. Za tranzit robe ne smiju se ubirati nikakve pristojbe.

227
MEĐUNARODNI PROKOPI (KANALI)
= riječ je o umjetnim vodenim putovima

Načelno : države su slobodne graditi takve putove na

svojem području i oni tada potpadaju pod isključivu vlast
države (npr. Korintski prokop u Grčkoj) 

To ipak ne priječi da se za neki prokop međ. ugovorom odredi posebni pravni položaj.

Pitanje : Zašto bi se to uopće radilo?

= kada je prokop veoma važan kao prometni put i kada je za njegovo postojanje zainteresiran veći broj država ili
barem neke utjecajne

 takve prilike dovele su do izgradnje i pravnog uređenja vrlo važnih umjetnih puteva
= Sueski, Panamski prokop

Kontekst :
Prokop se gradio kroz područje zemlje koja je bila nerazvijena i nije raspolgala ni stručnim znanjem ni kapitalom
za njegovu izgradnju. Za njegovo ostvarenje se tada zainteresirala razvijena i politički jaka država koja je znala
upotrijebiti svoj utjecaj da se njezinu kapitalu omogući namjeravani posao, a njoj samoj širenje političkog
utjecaja i postizanje posebnih političkih ciljeva spojenih s postojanjem prokopa.

Ideja :

Velika međunarodna važnost nekih umjetno izgrađenih vodenih putova i činjenica da je sloboda prolaska za neke od
njih osigurana međunarodnim ugovorima, dovele su do mišljenja da je ta sloboda izraz općeg međunarodnog pravila
koje bi države obvezivalo da poštuju tu slobodu i bez obzira na preuzete ugovorne odredbe.

 takvo mišljenje ne može se prihvatiti, jer = NEMA OPĆEG PRAVILA MEĐUNARODNOG PRAVA KOJE BI
NAMETALO TAKVU DUŽNOST

- baš kao i pri internacionalizaciji rijeka, sloboda prolaska nekim prokopom temelji se na ugovornim
obvezama

Ali nije isključeno da će se razviti pravilo u navedenom smislu.

Konvencija o pravu mora obvezala je tranzitne države da državama bez morske obale dopuste tranzit prema moru
svojeg područja. Panama se borila za suverenost nad Panamskim prokopom, ali i protiv toga da se otvori neki drugi
prokop.
To su neki od pokazatelja da bi se moglo razviti opće pravilo o slobodi plovidbe kroz prokope koji spajaju dva mora.

228
KIELSKI PROKOP

= prokopan je 1895, i od tada sve do Mirovnog ugovora u Versaillesu nakon I.svjetskog rata bio je unutrašnji
plovidbeni put

~ Mirovni ugovor ~

Njemačka je :

1. bila obvezna držati taj prokop i njegove prilaze otvorenim za trgovačke i ratne brodove država koje su s
njom u miru
2. smjela ubirati samo pristojbe za održavanje plovnosti u prokopu i za njegovo popravljanje

 spor o zaustavljanju broda Wimbledon

Brod je prevozio streljivo Poljskoj jer je bila u ratu s Rusijom i Njemačka ga je zaustavila. I došlo je do parnice
pred Stalnim sudom međunarodne pravde.

Sud je presudio : = da je Njemačka obvezna propuštati brodove čak i onda kad voze ratni materijal
zaraćenim državama

 Poljska izreke tog suda i rješenja iz Mirovnog ugovora smatra valjanima još i danas, dok je Njemačka sve te
svoje obveze jednostrano otkazala 1936.godine

(ima i drugih stajališta da jednostrano otkazivanje odredaba Mirovnog ugovora nije moglo imati valjanih
pravnih učinaka)

= danas se plovidba tim prokopom odvija nesmetano i prema regulaciji unutrašnjih njemačkih propisa

229
PANAMSKI PROKOP

Uvod :

Pravni režim Panamskog prokopa

(otvara se 1914.) nastao je u vrijeme
dominacije SAD-a,
a njegove kasnije izmjene zaključene se u
znaku borbe Paname da poboljša uvjete
tog odnosa i konačno postane
gospodar na svom području.

Pitanje : Kak je to išlo?

PRVI UGOVOR : > CLAYTON-BULWEROV UGOVOR (1850.)

= prvi ugovor o gradnji i odnosima glede prokopa

Stranke : SAD i VB

 odnosio se na prokop koji bi išao kroz područje Nikaragve

= prokop bi bio pod zajedničkim nadzorom obiju strana i bio bi neutraliziran

 1878. odlučilo se za gradnju preko Paname (tada Kolumbija)

DRUGI UGOVOR : > PRVI HAY-PAUNCEFOTEOV UGOVOR, 1900.

Stranke : predviđao je mogućnost pristupa i drugih država

 predviđao je neutralizaciju prokopa

TREĆI UGOVOR : > DRUGI HAY-PAUNCEFOTEOV UGOVOR, 1901.

Stranke : isključio onu prvu mogućnost i ostao tako dvostrani ugovor između SAD-a i Velike Britanije

Radi gradnje prokopa trebalo je postići sporazum s Kolumbijom.

 1903. sklopljen je ugovor o koncesiji za izgradnju uz ustupanje dalekosežnih prava SAD-u

230
Međutim, Kolumbija je stavljala sve veće zahtjeve, a Senat Kolumbije odbio potvrditi ugovor.

No, uz otvorenu potporu SAD, Panama se proglasila samostalnom, a SAD su priznale novu državu i odmah sklopile
ugovor koji je 75 godina bio temelj pravnom režimu prokopa u odnosu prema Panami i zoni kojom prokop prolazi.

 prema ugovoru : SAD je 'zauvijek' stekao vlast da upravlja, zaposjeda i provodi vlast nad pojasom uz budući
prokop u širini od 10 milja radi izgradnje, održavanja, iskorištavanja, zdravstvenog uređenja i
obrane tog prokopa

 ta vlast bila je takva kakvu bi SAD imao da nad tim prostorom ima suverenost

(stvarno Panama nije dobila nikakav utjecaj u tom prostoru + SAD je također mogao podizati utvrde i upotrijebiti
svoje oružane snage radi sigurnosti ili obrane prokopa – što je činio za vrijeme rata rado i često)

• Prokop i ulazi u prokop (tri milje od srednje crte niske vode) neutralizirani su u smislu ugovor od 18.11 1901.
i otvoreni za trgovačke i ratne brodove svih zastava bez diskriminacije što se tiče prolaska brodova i tarifa.

Takvo stanje povećavalo je nezadovoljstvo panamskog stanovništva i rezultiralo je mnogim pregovorima.

 konačno uređenje režima prokopa postignuto je 1977. godine dvama ugovorima između SAD-a i Paname:

1. Ugovor o Panamskom prokopu CARTER-TORRIJOS

2. Ugovor o trajnoj neutralizaciji i o upravljanju Panamskim prokopom UGOVORI

 po tim ugovorima SAD više nisu upravljale područjem prokopa, već je nad njim izričito priznata suverenost
Paname

 IPAK, SAD su i dalje zadržale upravljanja i održavanja prokopa, njegovih uređaja i opreme te osiguravanja
redovitog tranzita bodova kroz njega

Međutim ugovoreno je da ta prava i odgovornost SAD prestanu 31. prosinca 99' od kad će prokp u potpunosti biti
pod upravom Paname.

 to se i dogodilo i danas prokopom upravlja Vlast Panamskog kanala

• Panama jamči neutralizaciju prokopa, kako bi u vrijeme mira i u doba rata bio siguran za miroljubivu plovidbu
svih brodova u uvjetima potpune jednakosti.

• Sloboda prolaska odnosi se na sve vrste ratnih brodova (osim za brodove s kojima su Panama ili SAD u ratu)
koje se ne smije pregledavati ni nadzirati.

• Svi brodovi plaćaju naknadu za prolazak.

231
 SUESKI PROKOP

Uvod :

Međunarodni položaj Sueskog prokopa mijenjao se prema odnosima između onih činitelja koji su u pojedinim
razdobljima bili odlučni za rješavanje tog pitanja.

Sagrađen je kroz područje Egipta, ali je u doba te gradnje bio formalno turska pokrajina, ali je uživao veliku
samostalnost.

Poslije je Egipat dospio pod okupaciju i utjecaj VB ostajući formalno pod vrhovništvom turskog sultana, ali dobivajući
sve više značajke države, iako ograničee stvarnim protektoratom velevlasti koja je bila zainteresirana za to da
osigura i stavi pod svoj utjecaj taj važni plovidbeni put.

Otkad je Egipat postigao formalnu samostalnost, njegovi su interesi sve češće dolazili u sukob s interesima stranog
kapitala i za plovidbu prokopom posebno zainteresiranih država.

Neodređeni međunarodni položaj Egipta u 19.st. očitovao se upravo u načinu kako je došlo do izgradnje Sueskog
kanala te u aktima na temelju kojih je francusko poduzeće 'Društvo Sueskog prokopa' dobilo koncesiju za gradnju.

 upravitelj društva, Ferdinand de Lesseps uspijeva 1856., nakon pritisaka francuske vlade, dobiti od Visoke Porte
koncesiju za gradnju kanala i osnivanje dioničkog društva – društvo dobiva i prava na korištenje kanala na
99 godina, nakon kojih bi kanal postao egipatski uz plaćanje naknade

 društvo je moralo držati prokop otvorenim za brodove svih zastava bez razlike u postupku i plaćanju taksa koje
nisu smjele premašiti određeni najviši iznos

U međuvremenu, 1875. godine britanska vlada kupuje dionice društva u posjedu egipatskog vladara (44%), a utjecaj
Velike Britanije dodatno se pojačao 1882. kada je okupirala Egipat.

232
Uređenje položaja prkopa, gdje su se ukriživali toliki interesi, bilo je predmet mnogih pregovora.

 1888. godine na Konferenciji u Carigradu usvojena je Konvencija o slobodnoj upotrebi Sueskog kanala

Kaj kaže :

1. prokop je njome internacionaliziran i neutraliziran

2. otvoren je plovidbi trgovačkih i ratnih brodova svih zastava i u doba i mira i u doba rata

3. prokop, prilazne luke(u Sredozemnom moru =Port Said; u Crvenom moru = Port Suez), more u krugu 3 milje
od tih luka ostaju otvoreni čak i za brodove zaraćenih država (makar se i sama Turska nalazila među njima)
• ratni brodovi zaraćenih država ne smiju se u prokopu zadržavati dulje nego što je potrebno za prolazak,
a u objema prilaznim lukama max. 24h
• između prolaska zaraćenih brodova mora proći min. 24h

4. Države-stranke Konvencije obvezuju se da neće izvršiti nikakav čin neprijateljstva ili njemu sličan koji bi
ugrozio slobodnu plovidbu.

5. U vodama prokopa ne smije se držati nikakav ratni brod.

* izuzetak su, kao što je rečeno, prilazne luke u kojima se mogu stacionirati max. 2 ratna broda za svaku državu
 to pravo nemaju zaraćene države!

5. U vrijeme rata ne smiju se u prokopu i prilaznim lukama rata, ukrcavati ni iskrcavati čete, streljivo, ratni
materijal.

- no, ako se u prokopu dogodi neka smetnja, mogu se u prilaznim lukama ukrcati i iskrcati čete s
odgovarajućim ratnim materijalom, ali one moraju biti podijeljene u skupine od max 1000 osoba

 tokom I. i II.svjetskog rata odredbe Konvencije nisu se poštovale

U Prvom svj. ratu 1914. egipatska vlada je 13 brodova neprijateljske zastave što su se nalazili u prokopu dala izvesti izvan
lučkog pojasa od 3 milje gdje ih je dočekao britanski ratni brod i uzaptio. Ta je mjera, doduše bila ukinuta kao protivna MP
(odredbama Carigradske konvencije), a vlasnicima je bilo priznato pravo na odštetu.

U 2. su npr. Nijemci 1941. napali prokop iz zraka, potopili nekoliko brodova i na neko vrijeme ga učinili nepotrebljivim.

Politička i vojna prisutnost Velike Britanije u Egiptu i prokopu postajali su predmet sve jačeg otpora, pa su se
egipatske vlasti trudile okončati to stanje.

 povlačenje Velike Britanije započelo je proglasom o prestanku protektorata 1922., a završeno je 1954.
ispunjenjem ugovora o povlačenju britanskih vojnih snaga iz Egipta

 proglasivši kraj protektorata 1922., Velika Britanija pridržala si je pravo da zaštiti sigurnost prometnih putova
svojeg carstva

= ugovorom iz 1936. Britanija je ovlaštena da u susjedstvu prokopa drži vojne snage koje će štititi prokop skupa s
egipatskim i tako sve dok egipatska vojska ne postane dovoljno jaka da tu zadaću može obavljati sama
233
 nakon II.svjetskog rata, Egipat je žestoko tražio povlačenje engleza  ugovor o tome sklopljen je 1954.

 tim su ugovorom :

1. obje strane priznale da prokop ima međunarodnu gospodarsku, trgovinsku i stratešku važnost
2. obje strane su izrazile odlučnost da se na snazi održi Carigradska konvencija iz 1888., koja zajamčuje slobodu
plovidbe prokopom

 nacionalizacija Društva Sueskog prokopa

1956. godine egipatska vlada proglasila je nacionalizaciju Društva Sueskog prokopa, nakon čega je uslijedio spor s
Francuskom, Velikom Britanijom i SAD-om  one su taj spor iznijele pred Vijeće sigurnosti UN-a koje je donijelo
zaključak kojim se uređuju načela prokopa, a stranke pozivaju da u izravnim pregovorima izrade sporazum na
temelju tih načela

 načela su:

1. sloboda plovidbe kroz prokop bez ikakve izravne ili prikrivene diskriminacije
2. poštovanje egipatske suverenosti
3. odvajanje uprave prokopa od politike bilo koje zemlje
4. uređivanje taksa za plovidbu prokopom putem sporazuma između Egipta i korisnika prokopa
5. odvajanje dijela prihoda za održavanje i poboljšanje prokopa

Također je zaključeno da će se neriješena pitanja između egipatske vlade i Društva rješavati arbitražom uz
posredovanje Međunarodne banke za obnovu i razvoj.

 u duhu spomenutih načela, Egipat je 1956.godine dao IZJAVU koju je registrirao kod UN-a

 u njoj izjavljuje:

1. da ostaje pri svojoj čvrstoj odluci da se pridržava odredaba i duha Carigradske konvencije

2. da će osigurati neprekinutu mogućnost slobodnog prolaska prokopom za brodove svih zastava, a u

granicama propisanim Carigradskom konvencijom

3. da će paziti na to da prokop bude održavan i moderniziran

4. visina taksi ostaje na razini određenoj 1936.

5. sporovi o primjeni egipatskih propisa, visini taksi te sve eventualne žalbe rješavat će se arbitražom
(prije arbitraže spor treba iznijeti pred tijelo nadležno za prokop)

= izjava predstavlja rijedak primjer preuzimanja obveza jednostranim aktom koji obvezuje poput ugovora

234
  Izrael

I prije i nakon opisanog uređenja, Egipat je poduzimao posebne mjere s obziro na brodove u koje se sumnjalo da
prevoze robu u Izrael ili iz izraela ili koji su inače u trgovinskim vezama sa Izraelom.

On je takvim brodovima priječio prolazak prokopom, a primjenom pravila ratnog prava uzapćivao je
brodove i robu za koje je po tim pravilima postojalo pravo plijena.

Na prosvjede mnogih, pozivao se na to da unatoč sklopljenom primirju još uvijek postoji ratno stanje s Izraelom.

Rezolucijom Vijeća sigurnosti 1951. pozvan je da prestane spriječavati prolazak trgovačkih brodova i robe kroz
prokop i da odustane od svakog upletanja u plovidbu, osim ako to nije za sigurnost plovidbe i za poštovanje važećih
međunarodnih ugovora.

Usprkos novim prosvjedima, vlada u Kairu je nastavila svoju praksu pozivajućii se na svoja prava iz Carigradske
konvencije i pravila ratnog prava.

Naime : čl. 10. Konvencije ovlašćuje na poduzimanje mjera koje su potrebne radi osiguranja obrane Egipta i
očuvanje javnog poretka

čl. 11. dodaje da te mjere ne smiju priječiti slobodnu upotrebu prokopa

Zaključak :

Ovaj primjer pokazuje kako u pravnom uređenju mogu nastati proturječnosti gdje se mogu iznositi dokazi i protudokazi pravne i
stvarne naravi.
Egipat je pružio primjer nepoštivanja odluke jednog organa UN kojih odluke smatra bezuvjetno obvezatnima (takve jesu prema
Povelji). On je tvrdio da je Vijeće sigurnosti stvorilo odluku koja se protivi odredbama Carigradske konvencije.

Posebno je pitanje nelogičnosti same te konvencije. Ona je izrađena uz pretpostavku o vojnoj i političkoj nemoći države kojoj je
područje prokopa samo nominalno pripadalo.
U redovitim prilikama ne može nijedna država dopustiti da se jedan živorno važan prometni put ostavi otvoren i neprijateljskom
prometu.
U tom smislu je postupala Velika Britanija dok je vladala prokopom 1914. i 1939. = no ako se smatralo da je primjerje iz 48'
obustailo sva neprijateljstva, nije se smjelo vršiti ni pravo plijena niti se inače smjelo diskriminirati brodove različitih zastava zbog
prometa s Izraelom.

Zbog brojnih potpljenih brodova i mina iz ratova 67' i 73' prokop je bio zatvoren 9 godina. Za plovidbu je ponovno
otvoren 75', znatno je proširen i produbljen, tako da je moguć i prolaz velikih tankera.

Navedene dileme o slobodi prolaska Sueskim prokopom dokončane su Ugovorom o miru, zaključenim između Egipta
i Izraela 79' u Washingtonu.

 st.1. čl.5. = izraelski brodovi, kao i svi brodovi što plove u Izrael ili iz Izraela, uživaju pravo slobodnog
prolaska kroz Sueski prokop i kroz more kojim se prilazi prkopu

Egipat se obvezuje da Carigradsku konvenciju primjenjuje na brodove svih zastava, bez ikakve diskriminacije.

235
MORE
Pravo mora razvijalo se kroz običajno pravo, praksu država i pravnu svijest, a tek potkraj 19.stoljeća neke pojedinosti
se uređuju međunarodnim ugovorima.

S tim se javljaju i prvi pokušaji kodifikacije, u početku neuspješni.

Prva uspjela kodifikacija u okviru UN bila je 1958.  Komisija za MP izradila je u višegodišnjem radu nacrt teksta s
obrazloženjem i taj je rad poslužio kao podloga za Kodifikacijsku konferenciju UN-a o pravu mora od 24. do
27.02.1958. u Ženevi.

 na Konferenciji su prihvaćene 4 KONVENCIJE:

1. Konvencija o TERITORIJALNOM MORU I VANJSKOM POJASU

2. Konvencija o OTVORENOM MORU
3. Konvencija o RIBOLOVU I OČUVANJU BIOLOŠKIH BOGATSTAVA OTOVORENOG MORA
4. Konvencija o EPIKONTINENTALNOM POJASU

+ Fakultativni zapisnik o potpisivanju u predmetu obvezatnog rješavanja sporova

= sadržava obvezu podvrgavanja sudbenosti Međunarodnog suda za sporove o tumačenju ili primjeni bilo koje od 4
konvencije

- stranka je mogla postati samo ona država koja je stranka bar jedne konvencije

VAŽNO : uz tu Ženevsku kodifikaciju i dalje su vrijedila pravila običajnog prava (dakle, bila je samo djelomična!)
ukoliko nisu bila obuhvaćena Ženevskim konvencijama, kao i pravila različitih drugih međunarodnih
ugovora o pojedinim pitanjima prava mora

Pitanje : Kaj sa državama koje nisu postale strankom neke konvencije?

= za države koje nisu postale strankom neke (ili nijedne) konvencije vrijedilo je i dalje običajno pravo, ALI treba znati

da su konvencije uglavnom slijedile običajno pravo

Međutim, problem je bio što se ni tada nije postigao sporazum o širini teritorijalnog mora, pa je radi rješavanja tog
pitanja održana DRUGA KONFERENCIJA UN-a O PRAVU MORA, 17.03.1960. u Ženevi  također BEZ REZULTATA!

I onda je jedno desetljeće kodifikacija stala.

Nakon deset godina od prihvaćanja Ženevskih konvencija pojavile su se nove okolnosti koje su izazvale potrebu
revizije međunarodnog prava mora.

Razlozi :

1) to je bilo doba dekolonizacije, stvorile su se nove države koje su rekle kak one nisu sudjelovale u ranijoj
kodifikaciji (tvrdile su da se zadržalo previše pravila stvorenih u kolonijalno doba)

236
2) također razvojem tehnologije ustanovilo se da je morsko dno i podzemlje prepuno rude koje čak ima više nego na
kopnu, a da s obzirom na postojeće pravo 2-3 države bi dobila sva ta rudna bogatstva i zbog tog su se zemlje u
razvoju ujedinile i tražile nova pravila

3) obalne države, posebice one Latinske Amerike i Afrike težile su proširenju morskih pojaseva uz obalu podložnih
njihovoj vlasti i tom se trebalo stat na kraj

Rješenja :

1- osniva se jedan ODBOR

= kao posljedica straha zemalja u razvoju da razvijene tehnološke mogućnosti istraživanja i iskorištavanja bogatstava
podmorja1 na velikim dubinama ne dovedu do podjele tih bogatstava isključivo među najrazvijenijim državama

OSNIVA SE : 1967. Odbor za miroljubivo korištenje dnom mora i oceana izvan granica nacionalne jurisdikcije
(Odbor za morsko dno)

Zadatak odbora : da izradi pravna načela koja bi omogućila suradnju država glede toga dijela podmorja i
iskorištavanja njegovih bogatstava na korist čitavog čovječanstva

 NO, u tijeku izrade tih načela pokazala se potreba za preciznim definiranjem zona
podmorja izvan granica nacionalne jursdikcije za što je bilo potrebno ponovno razmotriti
pravno uređenje ostalih dijelova mora(epkontintentalni p., otvoreno m. ...)

- na temelju rada Odbora za morsko dno prihvatila je Opća skupština UN-a 1970. Deklaraciju o načelima
kojima se uređuje morsko dno i podzemlje izvan granica nacionalne jurisdikcije

 njome je Opća skupština podmorje koje je izvan svih pojaseva koji pripadaju obalnoj državi proglasila
općim dobrom čovječanstva (zajednička baština čovječanstva) sa jedinstvenim međunarodnim
režimom

----------------------------------------------------

Da se neko 60'ih i 70'ih pitao kakav je status morskog dna, ono nije bilo regulirano – res communis omnie.

70'ih je osnovan Odbor za korištenje morskog dna i podzemlja izvan granica nacionalne jurisdikcije i rad tog
Odbora je doveo do toga da je Opća skupština donijela Deklaraciju o načelima kojima se uređuje morsko dno i
podzemlje izvan granica nacionalne jurisdikcije koja nije bila obvezujuća (jer realno Opća skupština ne može
donositi obvezujuće dokumente), ALI države su to prihvatile i više nisu iskorištavale prostor morskog dna kao res
commune nego onako kak je to pisalo u Deklaraciji, kao da je obvezujuće.

 ovo je primjer da su se praksa i opinio iuris brzo susreli

82' to se unosi u Konvenciju o pravu mora i običajna prava su popisana kao pravila u ugovoru.

I to je zapravo onaj primjer :

iii sad može se dogoditii da se donese deklaracija koja je formalno neobvezujuća F-, ALII je ona popisala već
postojeća pravila običajnog prava i njen sadržaj je obvezujuć M +
- sudac nikad neće primjenit to kao formalni izvor, ali njen sadržaj hoće

1
u hrvatskom jeziku, za razliku od drugih, riječju PODMORJE obuhvaćeno je morsko dno i podzemlje, koje se pojavljuju u
dokumentima o pravu mora na službenim jezicima UN-a, te se izbjegava potreba odvojenog spominjanja morskog i oceanskog
dna
237
 = Deklaracija za iskorištavanje morskog dna je bila posve F i M neobvezujuća, ali s vremenom su se države krenule
ponašat na taj način i niko nije iskorištavo morsko dno i postalo je F -, M + i tako je nastalo novo običajno pravo,

ali FORMALNO JE UVIJEK NEOBVEZUJUĆA

2- saziva se TREĆA KONFERENCIJA

 istodobno je odlučeno da se za 1973. sazove konferencija o pravu mora koja će izraditi međunarodni režim i
uspostaviti odgovarajući mehanizam koji će omogućiti primjenu tog režima (te zajedničke baštine jel)

Zadatak : osim toga trebala se baviti i = * drugim režimima na moru (otvoreno, teritorijalno...)

* najvažnijim djelatnostima na moru (ribolov, istraživanje...)

 to je zapravo značilo da se ta nova konferencija treba baviti kompletnim MP mora

- priprema konferencije bila je zadaća Odbora za morsko dno, u čemu je on djelomično uspio

Inače, diplomatske konferencije traju relativno kratko, ak pripreme radove; te radove priprema Komisija za MP –
napravi nacrt i o tome se raspravalja.

Kod ove treće konferencije nije postojao nikakav nacrt i odlučeno je da se odluke donose konsenzusom što je
dovelo do toga da je konferencija trajala 9 godina. (73'-82')

Pitanje : Kaj uopće znači donositi odluke konsenzusom?

= to nije glasovanje neg se radi tekst, podijeli se u neke interesne grupe (npr. morske države, neobalne...) i nađu
se vođe i pokušaju stvorit tekst prihvatljiv svima – to gubi oštrinu, ali ste sigurni da će stvorit konsenzus
= da nitko ne glasa protiv i nema niš protiv

- konsenzus je u osnovi BEZ GLASANJA

= 100 država bez nekog drafta donosi konvenciju i da se svi interesi uzmu u obzir

I tako je nakon 9 godina rada izrađena :

 KONVENCIJA UN-A O PRAVU MORA

- otvorena je za potpisivanje u Monte Bayu (Jamajka) 1982., a stupila je na snagu 16.11.1994.
- do sada 159 država-stranaka, među kojima i RH

 na Konferenciji je prihvaćeno i 9 priloga koji s Konvencijom tvore cjelinu te 4 rezolucije pridodane Završnom aktu konferencije

 I. rezolucija  osnovala Pripremnu komisiju za Međunarodnu vlast za morsko dno i Međunarodni sud za pravo
mora

= zadaća komisije bila je da pripremi sve potrebno za početak rada tih međunarodnih
organizama kada konvencija stupi na snagu

Stupanjem Konvencije na snagu ona između država koje su joj stranke STJEČE PREVAGU NAD ŽENEVSKIM
KONVENCIJAMA IZ 1958.

 ženevske konvencije i nadalje uređuju odnose : a) između država koje nisu postale stranke nove Konvencije te
b) između tih država i stranaka Konvencije

238
> Konvencija UN o pravu mora – to su zapravo popisana običajna prava
= države stranke su formalno vezane ugovorom i istodobno pravilima običajnog prava koja je Konvencija povezala
(dvostruko su vezani)

= Konvencija je primjer pojave razvoja običajnog prava ne temelju ugovornih rješenja –mnoge izmjene u pravu mora
sadržane u Konvenciji već su bile prešle u običajno MP (npr. širina teritorijalnog), a isto su tako dijelom običajnog MP
postali potpuno novi instituti i režimi na moru o kojima je postignut dogovor na 3. konf. (npr. arhipelaške vode)

OPĆENITO

More je cjelina u kojoj su svi dijelovi međusobno povezani, ALI u toj se cjelini razlikuju pojedini prostori s obzirom na
njihov međunarodnopravni položaj.
( i kad ploviš morem i prođeš neku udaljenost različit je pravni režim)

 pod vlast obalne države potpadaju u većoj ili manjoj mjeri oni dijelovi mora koji su bliži njihovim obalama, a
sadržaj te vlasti država i odnos država prema drugim korisnicima tih dijelova mora razlikuje se u pojedinim od tih
dijelova

 u tom smislu, prema sadašnjem pravu razlikuju se :

 UNUTRAŠNJE MORSKE VODE

 TERITORIJALNO MORE

 ARHIPELAŠKE VODE (samo kod arhipelaških država)

 VANJSKI POJAS

 ISKLJUČIVI GOSPODARSKI POJAS

 EPIKONTINENTALNI POJAS

(+  OTVORENO MORE)

(+  ZONA MEĐUNARODNOG PODMORJA)

 nad    država ima SUVERENOST  oni su dio njezinog

državnog područja

 nad    država ima određenu vlast, (SUVERENA PRAVA)

ali se ti pojasevi nalaze izvan granice državnog područja

Odavno se prekinulo sa shvaćanjem da se granica državne vlasti nalazi na samoj morskoj obali.

Takav ishod posljedica je nastojanja države da svoju vlast što je više moguće proširi.

- to proširivanje očituje se na više načina:

1. da se crta do koje se računa kopno izbočuje do krajnjih mogućnosti
(npr. do crte niske vode = normalna polazna crta za mjerenje širine teritorijalnog mora)

239
 2. da se pravni položaj unutrašnjih voda potpuno izjednačuje s pravnim položajem kopnenog državnog
područja

3. da se teritorijalno more podvrgava suverenosti obalne države (a to znači da se granica državnog područja
nalazi na vanjskoj granici teritorijalnog mora)

4. da se zahtjeva vanjski pojas; gospodarski pojas ; epikontinentalni pojas ...

Nasuprot takvim težnjama su interesi mnogih država da slobodno iskorištavaju more, pa stoga dolazi do sukoba.
 no u 20.st. pobjeđuje tendencija širenja vlasti obalnih država na sve veće udaljenosti od obale
(uz to da se ipak očuva sloboda plovidbe)

MP prepušta državama da vlastitim pravom urede mnoga pitanja primjene MP na svoje specifične prilike  svaka se
obalna država mora odlučiti hoće li proglasiti pojaseve na moru koje ima pravo proglasiti  tako se svaka obalna
država odlučuje na to hoće li proglasiti vanjski i gospodarski pojas, a arhipelaška država hoće li odrediti arhipelaške
vode.
 glede tih pojaseva, kao i onih što joj ipso facto pripadaju kao obalnoj državi (unutrašnje vode, teritorijalno
more i epikontinentalni pojas) obalne države svojim propisima određuju njihovo prostiranje, u skladu s MP

1) UNUTRAŠNJE MORSKE VODE

= dijelovi mora koji su s kopnenim područjem neke države u toliko uskoj vezi da ta država ima, s jedne strane,
najveći interes na njima, a s druge strane, zbog te uske veze ona potpuno vlada tim prostorima, pa su zato one – po
MP – jednako pod suverenošću države kao i samo njezino kopneno područje
(prvi pojas, odmah uz obalu)

- u njih se ubrajaju : luke, zaljevi, unutrašnja mora, mora unutar otočja ili otočnih lanaca i ušća rijeka

Konvencije se u pravilu ne bave ovim pojasem, kako je on potpuno pod suverenošću obalne države, države ne vole
da se to nešto previše dira i regulira; konvencije će se stoga njime baviti samo posredno tj.

VAŽNO je : odrediti vanjsku granicu unutrađnjih morskih voda = ona je polazna crta za mjerenje širine
teritorijalnog mora i dr. morskih pojaseva (base lines)

Postoje 2 vrste polaznih crta :

a) normalne polazne crte = crta niske vode (oseke) duž obale kako je naznačena na pomorskim kartama
krupnog mjerila koje obalna država službeno priznaje

- kad je obala ravna bez zaljeva, otoka ispred, ulegnuća  ko u Istri

b) ravne polazne crte = povlači se ako je obala razvedena ili duboko usječena ili ako se uzduž obale u njezinoj
neposrednoj blizini nalazi niz otoka

- njom se spajaju prikladne točke na obali ili na vanjskim obalama otoka

 prema Konvenciji, ako se država služi ravnim polaznim crtama, obvezna ih je jasno naznačiti na pomorskim kartama i osigurati

240
njihovu dovoljnu javnost, a jedan primjerak svake takve karte mora deponirati kod glavnog tajnika UN-a  umjesto karata može
se izraditi popis zemljopisnih koordinata točaka koje tvore polazne crte

 Pomorski zakonik RH određuje da polaznu crtu od koje se mjeri Hrvatsko teritorijalno more čine:

 crta niske vode uzduž obala kopna i otoka

 ravne crte koje zatvaraju ulaze u luke ili zaljeve

 ravne crte koje spajaju određene izbočene točke na obali kopna i otoka

 LUKE

Vanjska granica : određuje se crtom koja spaja najizbočenije stalne lučke građevine koje su sastavni dio lučkog
sustava - lukobran, gatovi..
(da sve ostane unutar unturašnjih morskh voda)

 ZALJEVI i UNUTRAŠNJA MORA

- razlika među njima samo je u nazivu i nema pravnog značenja!

= riječ je o dijelu mora koje je u plovnoj vezi s ostalim morem, ali je zbog svojeg posebnog oblika tj. činjenice da je
obala toliko uvučena u kopneno područje obalne države nad njima priznata isključiva državna vlast po MP!

Nije svako ulegnuće obale zaljev u smislu MP neg se traže UVJETI :

1. čitava obala zaljeva mora pripadati jednoj državi;

2. površina mora u zaljevu mora biti barem jednaka ili

veća od površine polukruga kojemu je promjer crta
povučena preko ulaza u zaljev;

3. udaljenost između dviju krajnjih točaka ulaza u zaljev

ne smije biti veća od 24 morske milje

= POVRŠINA OVOG NEPRAVILNOG ILITI ZALJEVA

mora biti VEĆE od polukruga – na 2. slici je polukrug veći i
zato se ne radi o zaljevu Izvor: D. Rudolf, Međunarodno pravo mora, Zagreb, 1985, str. 23.

Razmak između točaka ne smije biti veći od 24 morske milje, oko te crte se povlači zamišljena poluravnina (polukrug)
i onda taj zaljev mora biti barem isti tj. veći od površine zamišljenog polukruga.

- širina ulaza od 24 milje takošer je jedno od pravila koja pokazuju tendenciju širenja vlasti obalnih država

Pitanje/situacija : Kako se mjeri širina ulaza u zaljev ako se na ulazu nalazi otok ili više njih?

- ova pravila detaljno uređuje Konvencija o pravu mora i Konvencija o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu

= promjer zamišljenog polukruga se dobiva tako da se zbroje dužine crta između obale i otoka tj. između otoka
241
Ako je ulaz širi od 24 milje vanjska granica unutrašnjih voda u zaljevu povlači se unutar samog zaljeva (uzimajući tu
zaljev u zemljopisnom smislu) na mjestu gdje dužina zamišjene crte iznosi 24 milje

Pri tome može obalna država izabrati ono mjesto gdje zamišljena crta zatvara najveću moguću površinu zaljeva.

 historijski zaljevi

= neke države prisvajale su si suverenost nad određenim zaljevima s većom širinom ulaza pozivajući se pritom na
stari običaj

- pitanje tih zaljeva nije riješeno na kodifikacijskim konferencijama o pravu mora

Ak je država vršila stoljećima vlast i druge države nisu protestirale tretira se kao zaljev.

U novije vrijeme takvima su proglašena 2 zaljeva u Sredozemnom moru

 Velika Sirta  proglasila ga Libija 1973. – države prosvjedovale (bio je 10 x veće)

 Tarantski zaljev  proglasila ga Italija 1977. – odluka prošla bez prigovora

 OBALA uzduž koje se nalazi NIZ OTOKA, ili RAZVEDENA i DUBOKO USJEČENA OBALA

 pitanje njihove pripadnosti bilo je sporno, ali je potvrdno riješeno presudom Međunarodnog suda o
britansko-norveškom sporu, Konvencijom o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu odredbama o polaznoj crti za
mjerenje teritorijalnog mora i Konvencijom

– povlače se ravne polazne crte

– uvjeti:

1. niz otoka mora se nalaziti u neposrednoj blizini obale; otoci ne smiju biti suviše udaljeni

2. ravne polazne crte ne smiju se znatno udaljiti od općeg smjera obale

3. morski prostori koji se nalaze unutar tih crta moraju biti u uskoj vezi s kopnenim područjem
(država se mora brinut za to more, bit vezana s otocima, u uskoj vezi)

VAŽNO:

I. ravne polazne crte NE SMIJU SE POVLAČITI na uzvišice koje su suhe samo za niske vode

*digresija : ako je sa svih strana okružen vodom samo za vrijeme OSEKE (niska voda), a kad je plima je potopljen –
onda to nije otok nego GREBEN

242
OSIM : 1) ako su na njima podignuti svjetionici ili slični uređaji koji se stalno nalaze nad morskom razinom ili
2) ako je povlačenje crta na takve uzvišice dobilo opće međunarodno priznanje
(slučaj priznanja – britansko-norveški spor)

II. nije dopušteno da se povlačenjem ravnih crta odvoji teritorijalno more druge države od otvorenog mora
ili od isključivog gospodarskog pojasa, jer bi se time spriječio neposredan pristup te druge obalne države
do morskih prostora gdje i ona uživa slobodu plovidbe

III. pri povlačenju ravnih polaznih crta treba brinuti o posebnim gospodarskim interesima dotičnog kraja
IV. ako se novom ravnom polaznom crtom obuhvate prostori mora koji prije toga nisu pripadali režimu
unutrašnjih morskih voda, u tom će prostoru postojati pravo neškodljivog prolaska za strane brodove
KAO DA SE RADI O TERITORIJALNOM MORU (time podijeljen prostor unutrašnjih morskih voda)
 proširenje režima unutrašnjih morskih voda

 UŠĆA RIJEKA

 razlikuju se 2 slučaja:

 ako se rijeka izravno ulijeva u more, granica između kopnenog dijela i teritorijalnog mora je crta povučena
između krajnjih točaka ušća (inter fauces terrae)

 ako rijeka na ušću stvara estuarij, primjenjuju se pravila koja vrijede za zaljeve
= duboko ljevkasto ušće koje se širi prema moru

243
Izvor: R.R. Churchill, A. V. Lowe, The Law of the Sea, Manchester, 1999, str. 36

Izvor: V. Ibler, Međunarodno pravo mora i Hrvatska, Zagreb, 2001, str. 227

PRAVNA ZNAČAJKA UNUTRAŠNJIH VODA

= pod suverenošću su države kao i kopneno područje

S obzirom na to da je danas prihvaćeno stajalište o suverenosti države i nad teritorijalnim morem, razlika između
unutrašnjih morskih voda i teritorijalnog mora postala je manja, ALI je još uvijek značajna.

RAZLIKA :

244
  strani brodovi nemaju pravo neškodljivog prolaska kroz unutrašnje morske vode
= strani brodovi mogu u unutrašnjim morskim vodama ploviti samo smjerovima, rutama ili plovidbenim
morskim putovima koje je odredila obalna država za međunarodni promet

IZNIMKA : slučaj proširenja režima unutrašnjih morskih voda (ono gore)

- kod nas tog nema jer je Jugoslavija dala izjavu i rekli su to nije naknadno – jer su naknadno shvaćali nakon 58'
oni su to napravili 48' – mi smo to ponovili

Pri plovidbi unutrašnjim morskim vodama strani brodovi potpadaju pod vlast i propise obalne države, ALI ona obično
ne primjenjuje svoju vlast, osim kada su u pitanju njezini interesi ili kada se njezinim organima obrati zapovjednik
stranog broda/konzul njegove države.

Pri zabrani i reguliranju plovidbe obalna država ne smije praviti razliku (diskriminirati) između brodova različitih
zastava.

 pojava brodova na nuklearni pogon postavila je pitanje o uvjetima ulaska takvih brodova u strane luke

- praksa je da se o tome sklapaju posebni ugovori između države čiju brod zastavu vije i države luke

2) TERITORIJALNO MORE

= pojas mora koji se proteže uzduž cijele obale neke države (uzduž njenih unutrašnjih morskih voda)

Povijesno, jako dugo se države nisu mogle dogovorit kolika je najveća dopuštena širina teritorijalnog mora.

Povijesna priča :

Početkom 19.st. sve jake pomorske države smatrale su da je širina od 3 milje prihvaćena kao običajno pravilo.
ALI, na kodifikacijskoj Konferenciji u Haaguu 1930. – to je onaj prvi pokušaj kodifikacije prava mora (neuspješan);
prvi se puta pokazalo da ne postoji suglasnost oko tog uvjerenja te da mnoge države zahtijevaju veću širinu.

U ispitivanju stajališta država pokazalo se kako one zapravo imaju dosta različita stajališta oko tog pitanja i
jedini ZAKLJUČAK je bio :
> pravilo od tri milje ne može biti prihvaćeno kao obvezatno

 pitanje širine bilo je razlog da Konferencija nije priihvatila izrađeni nacrt konvnencije o teritorijalnom moru

Od toga vremena rastao je broj država koje su zagovarale veću širinu od te 3 milje.

Take 2 : Ženevskoj konferenciji 1958. => to je ona prva uspjela kodifikacija ALI opet bez dogovora o širini
(I.konf.) teritorijalnog mora ☹

- tijekom konferencije pristaše 3 milje su bile u manjini, a borba se vodila između pristaša 6 i 12 milja

 NO, suglasnost nije postignuta pa je Konvencija o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu prihvaćena bez odredbe
o tom pitanju

245
Take 3 : zbog istog pitanja je bila sazvana II. konf. UN-a O PRAVU MORA,.1960. u Ženevi  također BEZ REZULTATA!

I onda je jedno desetljeće kodifikacija stala.

Problem :

Već 47' Čile i Peru su izdali jednostrane proglase kojima se potvrđuje i proglašava suverenost njihove države nad
morem uz obale u cijelom opsegu koji je potreban radi zaštite i čuvanja svih vrsta prirodnih bogatstava mora, i to u
širini od 200 milja od obale.

Na konferenciji 52' Čile, Ekvador i Peru su proglasili kao načelo svoje međunarodne pomorske politike : da imaju
isključivu suverenosti i jurisdikciju nad morem uz vlastite obale do najmanje 200 milja od obale.

Navedene države provodile su tu svoju odluku i stalno uzapćavale ribarske brodove koji su u tom širokom pojasu
lovili ribu.

Na novoj konferenciji 54' tri države su sklopile još nekoliko sporazuma radi provođenja proglašenog načela o
suverenosti obalne države, a vrlo brzo su im se pridružili Kostarika, El Salvador i Honduras sa zahtjevom isključive
vlasti nad morskim pojasom od 200 milja.

I tome je onda trebalo stat na kraj.

Za to vrijeme pitanje širine teritorijalnog mora bilo je samo neizravno riješeno u čl. 24. Konvencije o teritorijalnom
moru i vanjskom pojasu iz 58':

 vanjski pojas se ne smije prostirati preko 12 milja od plazne crte od koje se mjeri
širina teritorijalnog mora

Dakle : unutar tih 12 milja nalazi se i teritorijalno more, i uz njega vanjski pojas

Time su bili odbačeni zahtjevi za većom širinom teritorijalnog mora koje je postavaljalo više latinskoameričkih i
afričkih država, koje su tražile čak do 200 milja.

Kraj je bio sa Konvencijom o pravu mora

 u čl.3. dokončala je stoljetne dvojbe o najvećoj dopuštenoj širini teritorijalnog mora :

= svaka obalna država sama određuje širinu svojeg teritorijalnog mora, ali ona ne smije prelaziti 12 morskih
milja,(= 22,224 km) mjerenih od polaznih crta

Računanje širine teritorijalnog mora

246
= računa se od obale ili od vanjske granice unutrašnjih morskih voda (polazne crte)

*obala = crta niskih voda se uzima kao polazna crta

Pitanje : Kaj ak je more zamrznuto?

= kod zamrznutog mora se računa od kraja stalno zamrznute vodene površine

Pitanje : Kaj sa otocima?

= računa se također i od svakog otoka

* otok – prirodni komad kopna koji je sa svih strana okružen vodom (morem), ali za vrijeme visoke vode = iliti
PLIME; ako je sa svih strana okružen vodom samo za vrijeme OSEKE, a kad je plima je potopljen – onda to
nije otok nego GREBEN

UVJET: stalno iznad površine vode

+ dodatni uvjet za otok : na njemu mora biti moguć samostalan gospodarski život

Pitanje: Kaj sa umjetnim otocima?

Ak je napravljen unutar teritorijalnog mora je okej, ak je izvan toga on neće imat pravnu prirodu otoka, neće imat
svoje teritorijalno more nego samo neku zaštitnu zonu 500m u krug tog umjetnog otoka.

Pitanje : Kaj sa tim grebenima tj. ako more prekriva uzvišicu za vrijeme plime?

Odgovor ovisi o tome kolko je ona udaljena od kopna ili otoka.

Situacija A) : uzvišica je u cijelosti ili dijelom udaljena od kopna ili otoka ALI manje nego što iznosi širina
teritorijalnog mora – manje od 12 m.m (nalazi se na rubu tm)

 tada se ona može uzeti u obzir za mjerenje širine teritorijalnog mora

Polazna crta : može biti crta niske vode na toj uzvišici (oseka)

Situacija B) : uzvišica je u cijelosti udaljena od najbližeg kopna ili otoka više nego što iznosi širina teritorijalnog m.

 tada se ne uzima u obzir za određivanje polazne crte i NEMA vlastitog

teritorijalnog mora

Vanjska granica teritorijalnog mora :

= crta kojoj je udaljenost svake točke od najbliže točke polazne crte jednaka širini teritorijalnog mora koju je
odredila obalna država

 granica na kojoj prestaje suverenost države na moru !

247
 PRAVILA O UTVRĐIVANJU DRŽAVNE GRANICE NA MORU AKO DVIJE DRŽAVE
GRANIČE ILI JEDNA LEŽI SUČELICE OBALI DRUGE

prema odredbama Konvencije, i tu svaka država ima pravo na teritorijalno more u širini koju je sama odredila, NO ako se na
taj način postavljeni zahtjevi dviju država preklapaju, granica teritorijalnog mora dviju država bit će na SREDNJOJ CRTI, kojoj je
svaka točka jednako udaljena od najbliže točke na polaznoj crti za mjerenje širine teritorijalnog mora svake od tih dviju država

 te odredbe su dispozitivne te se dopušta drukčije uređenje sporazumom država

 također se te odredbe ne primjenjuju ako postoje neka povijesna prava ili ako neke druge posebne okolnosti zahtijevaju
drugačije razgraničenje, NO o postojanju tih prava države se moraju složiti ili ih mora utvrditi arbitraža/sud

SUVERENOST OBALNE DRŽAVE NA TERITORIJALNOM MORU

- potvrdile su ju i Konvencija o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu i Konvencija, pri čemu potonja kaže:
„Suverenost obalne države proteže se – izvan njezinog kopnenog područja i njezinih unutrašnjih morskih voda i, ako
se radi o arhipelaškoj državi, njezinih arhipelaških voda – na susjedni pojas mora, koji se naziva teritorijalnim
morem.“ (čl.2.st.1.)

- proteže se i na zračni prostor iznad teritorijalnog mora te na morsko dno i podzemlje tog mora  prema tome
teritorijalno more se uključuje u državno područje

Pitanje : Što je temelj državne vlasti nad teritorijalnim morem?

 teorija akcesornosti
- Pufendorf

Određeni pisci smatrali su da je temelj vlasti u okupaciji, ali praksa je pokazala da za samo postojanje vlasti nije
potrebna nikakva izjava ili čin okupacije već da vlast postoji samom činjenicom protezanja mora uz neku obalu.
(tako i u već spomenutoj presudi u britansko-norveškom sporu rečeno da je teritorijalno more nužna pripadnost
kopnenog područja)

Također, teritorijalno je more pripadnost državnog područja i u smislu da se ono ne može samostalno steći ili
samostalno ustupiti drugoj državi  obalna se država ne može uzdržati od provedbe vlasti na tom prostoru jer je to
ne samo njezino pravo, već i dužnost.
 prava i dužnosti s obzirom na teritorijalno more ima svatko tko drži odnosnu obalu

OGRANIČENJE SUVERENOSTI

IPAK, teritorijalno more nije potpuno izjednačeno s kopnenim područjem!

 MP obalnoj državi nameće ograničenja radi nesmetane upotrebe teritorijalnog mora za plovidbu :

= država je dužna trpjeti neškodljiv prolazak stranih brodova kroz svoje teritorijalno more

- na taj se način želi osigurati nesmetana plovidba i trgovina

NEŠKODLJIVI PROLAZAK

- definira se kao plovidba teritorijalnim morem radi:

a) presijecanja tog mora bez ulaska u unutrašnje morske vode (plovidba između trećih država) ili pristajanja na
sidrištu ili uz lučke uređaje izvan unutrašnjih morskih voda => plovidba između trećih država

248
b) ulaska u unutrašnje morske vode ili izlaska iz njih, ili pristajanja na sidrištu ili uz lučke uređaje izvan unutrašnjih
voda

= dakle može presjecat sa ili bez ulaska u unutrašnje morske vode

U terit. moru država ima jedno malo ograničenje u odnosu na unutrašnje morske vode ili kopneno područje, a to je
da mora trpjeti neškodljiv prolazak stranih brodova – bilo trgovačkih, bilo vojnih.

Ak samo presjeca u brzom i neprekinutom prolasku naše teritorijalno more, ne moraju tražiti nikakvu posebnu
dozvolu (ko kaj bi trebali za recimo unutrašnje morske vode), mogu samo proći, u pogledu svega ostalog država ima
svoju jurisdikciju.

Pitanje : Kakav mora bit taj prolazak?

= prolazak mora biti : * NEPREKINUT i BRZ

iliti ZAUSTAVLJANJE i SIDRENJE dopušteni su samo ako :

1. su to uzgredni događaji u redovitom tijeku plovidbe ili

2. ih nameće viša sila ili nevolja, ili
3. su potrebni radi pružanja pomoći osobama, brodovima ili zrakoplovima u opasnosti ili nevolji

 NEŠKODLJIV

= tom zahtjevu udovoljava sve dok ne dira u mir, red ili sigurnost obalne države

Konvencija navodi djelatnosti u koje se brod u prolasku ne smije upustiti, a to su :

1. prijetnja silom ili upotreba sile protiv obalne države,

2. namjerno i ozbiljno onečišćavanje mora,
3. ribolov
4. ...i sve druge djelatnosti koje nisu u izravnoj vezi s prolaskom

VAŽNO : neškodljivi prolaz treba razlikovati od SLOBODNE PLOVIDBE koja postoji na otvorenom moru i u isključivom

gospodarskom pojasu, kao i od liberalnijih režima prolaska poput TRANZITNOG PROLASKA i ARHIPELAŠKOG
PROLASKA

Pitanje : Kaj obalna država MOŽE uređivati ?

• svojim propisima može uređivati mnoga pitanja neškodljivog prolaska,a ti se propisi mogu odnositi na nacrt,
konstrukciju, posadu ili opremu stranih brodova u prolasku SAMO AKO se njima provode općeprihvaćena
međunarodna pravila ili standardi

• može, radi sigurnosti, odrediti plovidbene putove te propisati razdavanje prometa u različitim smjerovima
(tzv. sustavi/sheme odvojenog prometa) i od svih brodova (posebice tankera, brodova na nuklearni pogon
neki opasni jel...) može zahtijevati da se koriste takvim plovidbenim putovima

VAŽNO : podmornice i druga podvodna prijevozna sredstva u teritorijalnom moru pri neškodljivom prolasku
moraju ploviti morskom površinom i istaknuti svoju zastavu

Prava države glede režima plovidbe:

249
 obalna država može u teritorijalnom moru poduzeti mjere potrebne za sprječavanje svakog prolaska koji nije
neškodljiv

za brodove koji se nalaze na putu u unutrašnje vode ili prema lučkom uređaju izvan unutrašnjih voda, obalna
država može poduzeti mjere potrebne za sprječavanje svakog kršenja uvjeta kojima je podvrgnuta dopusnica za
ulazak broda u unutrašnje vode/lučki uređaj

obalna država može u određenim dijelovima teritorijalnog mora privremeno obustaviti provedbu prava na
neškodljivi prolazak ako je to prijeko potrebno za zaštitu njezine sigurnosti  obustavljanje mora biti bez pravne ili
stvarne diskriminacije i mora biti unaprijed objavljeno na odgovarajući način

Pitanje : Kaj obalna država NE SMIJE / MORA?

• NE SMIJE ometati neškodljiv prolazak

• NE SMIJE za sam prolazak država ne može od stranih brodova zahtijevati nikakve pristojbe, OSIM u svrhe
naknade za pojedine usluge koje su pružene nekom brodu (pri čemu ne smije biti diskriminacije)

• MORA obznaniti sve opasnosti za plovidbu kroz teritorijalno more koje su joj poznate

 KAZNENA SUDBENOST U TERITORIJALNOM MORU

Općenito :

Pri prolasku kroz tuđe teritorijalno more trgovački brodovi potpadaju pod vlast obalne države, ako ona to smatra
potrebnim radi svojih interesa zajamčenih MP.

Pitanje : Kaj ona može?

= može ispitat jel prolazak broda bio neškodljiv

ALI odnosi na samom brodu koji nemaju veze s interesima obalne države kao i unutrašnja disciplina na brodu ravna
se po pravu zastave broda

Kaznena djela :

= obalna država ne bi trebala vršiti svoju kaznenu sudbenost

Pitanje : I tko onda vrši kaznenu sudbenost u vezi sa KD počinjenim za vrijeme neškodljivog prolaska?

= DRŽAVA ZASTAVE

IZNIMKE

Konvencija dopušta uhićenje ili istragu SAMO AKO :

1. posljedice KD protežu se na obalnu državu (s njom u vezi)

2. ako je djelo takvo da remeti mir ili red obalne države u terit. moru
3. ak zapovjednik broda, konzularni dužnosnik države zastave, diplomatski agent pozovu organe da djelju na
samom brodu
4. ak su te mjere nužne radi suzbijanja nedopuštene trgovine drogama

MEĐUTIM, obalna država može bez ograničenja poduzeti sve mjere što ih njezino zakonodavstvo predviđa radi

250
uhićenja ili vođena istrage na stranom brodu koji prolazi kroz njezino teritorijalno more ploveći IZ njenih
unutrašnjih voda.

Pitanje : Koja je neka procedura kad se poduzimaju mjere?

Kad god se namjeravaju poduzeti neke mjere kaznene sudbenosti prema stranom brodu, obalna država treba, ako
tako zahtijeva zapovjednik broda, OBAVIJESTITI diplomatskog agenta ili konzularnog dužnosnika države zastave
broda prije poduzimanja bilo kakve mjere ILI OLAKŠATI KONTAKT između navedenih osoba i posade broda.

- OBAVIJEST se može dati i tijekom poduzimanja tih mjera, ako je bilo potrebno da se one HITNO poduzmu

 pri donošenju odluke o uhićenju i načinu njegova izvršenja organi obalne države trebaju poštovati interese
plovidbe

 situacija : KD se dogodi prije, a brod dođe u teritorijalno more neke države

= za KD počinjena na brodu prije ulaska u teritorijalno more, a kad brod koji dolazi iz strane luke samo prolazi
teritorijalnim morem ne ulazeći u unutrašnje morske vode, obalna država može na brodu poduzimati mjere radi
uhićenja ili istražnih radnji samo zbog :

 kršenja pravila Konvencije o zaštiti i očuvanju morskog okoliša ili

 zbog kršenja zakona i propisa obalne države o isključivom gospodarskom pojasu
(npr. ak je ribolovio)

= ona ima vlast i jurisdikciju, ali konvencija preporuča da ne vrši jurisdikciju

Sad kao neke kategorije brodova i kak za njih to vrijedi

 DRŽAVNI TRGOVAČKI BRODOVI – za njih isto vrijede

 DRŽAVNI NETRGOVAČKI BRODOVI

- vrijede pravila o neškodljivom prolasku i ubiranju taksa, ali ONI I TADA uživaju imunitete prema pravilima
Konvencije i MP

 RATNI BRODOVI

*ratni brod = brod koji pripada oružanim snagama neke države i nosi vanjske znakove raspoznavanja takvih brodova

njegove državne pripadnosti, pod zapovjedništvom je časnika koji je u službi vlade te države i čije je
ime upisano u odgovarajući popis časnika ili u drugu ispravu jednakog značenja i čija je posada
podvrgnuta pravilima vojne stege

- vrijede pravila o neškodljivom prolasku

AKO se ratni brod ne pridržava tih pravila, može ga se samo pozvati da ih se pridržava, pa ako ih se ni nakon
toga ne pridržava, može obalna država zahtjevati da odmah isplovi iz teritorijalnog mora

 GRAĐANSKA SUDBENOST U TERITORIJALNOM MORU

= obalna država ne bi trebala zaustavljati ili skretati s puta brod koji prolazi teritorijalnim morem, radi obavljanja
građanske sudbenosti nad osobom koja se nalazi na brodu

OSIM : ako je brod preuzeo neke obveze ili odgovornost za vrijeme plovidbe tim teritorijalnim morem

251
= prema samom brodu obalna država može poduzeti mjere ovrhe ili zadržavanja samo zbog obveza koje je zaj brod
sam preuzeo ili odgovornosti koje su za njega nastale u tijeku plovidbe kroz vode obalne države ili zbog te plovidbe

Primjer : npr. offshore terminali kupi gorivo s čekovima bez pokrića il se mogu ostavit otpatci, ak da lažni

Ovo ograničenje NE VRIJEDI za brod koji se zaustavio u teritorijalnom moru ili koji prolazi teritorijalnim morem
doplovivši iz unutrašnjih morskih voda obalne države.
 prema takvom brodu može država poduzeti sve mjere ovrhe ili uzapćenja u bilo kojem građanskom postupku u
skladu sa svojim unutrašnjim pravom

3) ARHIPELAŠKE VODE

- treći pojas nad kojim obalne države imaju suverenost

- mogu ga proglasit samo arhipelaške države koje se u cjelosti sastoje od arhipelaga

 teorija arhipelaga

= otočne (arhipelaške) države zahtijevale su da se sav prostor između otoka smatra njihovim unutrašnjim vodama tj.

da mogu odrediti granicu svojeg teritorijalnog mora na temelju polazne crte koja bi spajala istaknute točke
vanjskih otoka njihovog otočnog skupa

Takvi zahtjevi bili su sve češći posebice u procesu dekolonizacije kada su nastale nove države čije se područje sastoji
isključivo od arhipelaga i drugih otoka (Filipini, Indonezija, Fidži...)

 NO, I. Konferencija UN-a o pravu mora nije priznala poseban status vodama unutar arhipelaga

Tek su na III. Konferenciji UN-a prihvaćeni zahtjevi tih država te je u Konvenciji usvojen REŽIM ARHIPELAŠKIH VODA.

 taj režim ima pravo proglasiti samo arhipelaška država = ona koja je u cijelosti sastavljena od jednog ili više
arhipelaga, a može obuhvaćati i druge otoke

- države koje, osim arhipelaga, imaju državno područje i na kopnu (Grčka, Norveška ...) nemaju pravo na
arhipelaške vode

252
*arhipelag = „skupina otoka, uključujući dijelove otoka, vode koje ih spajaju i druga prirodna obilježja, koji su tako
tijesno međusobno povezani da stvarno tvore geografsku, gospodarsku i političku cjelinu ili su
povijesno smatrani takvima“

- ta definicija nije presudna za postojanje arhipelaških voda, jer se arhipelaške vode smiju odrediti ako je oko
arhipelaga moguće povući ravne polazne crte u skladu s mjerama iz Konvencije

 arhipelaški pojas
- male državice, tzv. arhipelaške dobile su u pravu mora još jedan ekstra pojas

= taj pojas povezuje otoke arhipelaga i prostor mora između tih arhipelaga i taj ogroman prostor izjednačava sa
državnim područjem
- fikcija da se radi o pravom kopnenom području

ti mali otoci

arhipelaški pojas i tek od njega ide 12 milja

= 12

teritorijalno more

= na taj način te državice zapravo imaju veliko državno područje

Primjeri: Mikronezija, Kiribati = one jako dobro pune svoju državnu blagajnu jer daju u koncesiju drugim državama
da ih istražuju i na taj način zarađuju, jer realno nemogu same niš istraživat

Pitanje : Kaj obuhvaćaju arhipelaške vode i kak se određuju crte?

253
= arhipelaške vode obuhvaćaju more unutar ravnih arhipelaških polaznih crta

 crte se određuju tako da se spajaju krajnje točke najudaljenijih otoka i nadvodnih grebena u arhipelagu

UVJET : moraju se povlačiti tako da su njima obuhvaćeni glavni otoci i područje u kojemu je omjer površine vode i
kopna (uključujući i atole) između 1:1 i 9:1

- omjeri se određuju da se spriječi određivanje arhipelaških voda u slučaju arhipelaga kod kojih je dominantna
površina jednog otoka (Kuba, Island, Madagaskar, Malta, Japan ...) ili da se povlače takve crte u slučaju
arhipelaga koje tvore mal i međusobno vrlo udaljeni otoci (Tongo)

= zato neke države neće bit arhipelaške države i nemaju pravo na arhipelaške vode

OGRANIČENJA/UVJETI :

1. Dužina ravnih arhipelaških polaznih crta ne smije prelaziti 100 morskih milja.

* izuzetak  tu dužinu smije prelaziti do 3% od ukupnog broja polaznih crta koje opasuju svaki arhipelag, do najveće

dužine od 125 milja

- za razliku od ravnih polaznih crta, koje nisu limitirane, kod arhipelaških su limitirani da se spriječi povezivanje velikih
prostranstva  max. duljina arhipelaških polaznih crta kojima se spajaju najizbočeniji dijelovi je max 100 morskih
milja, a može bit još max 3% duže 125 m.m,

2. Ravne se crte ne smiju povlačiti tako da se znatno udalje od općeg oblika arhipelaga.

3. Ravne crte ne smiju se povlačiti na uzvišice suhe za niske vode, kao ni od njih.

OSIM : a) ako su na njima podignuti svjetionici/drugi uređaji koji se stalno nalaze nad morskom razinom
b) kad se uzvišica suha za niske vode nalazi u cjelosti ili dijelom, na udaljenosti od najbližeg otoka koja ne
prelazi širinu teritorijalnog mora

Pitanje : Može li se arhipelaška država sastojati od više arhipelaga?

254
= može, a ako se arhipelaška država sastoji od više arhipelaga (npr. Salomonovi Otoci. Mauricijus ...), tada se ravnim
arhipelaškim polaznim crtama može posebno obuhvatiti svaki od tih arhipelaga (prema gore pravilima)

Pitanje : Kako se onda proteže SUVERENOST arh. države?

Arhipelaška država ima SUVERENOST nad :

a) svojim arhipelaškim vodama – neovisno o njihovoj dubini i udaljenosti od obale

b) zračnim prostorom iznad arh. voda
c) dnom, podzemljem i bogatstvima arh. voda

OGRANIČENJA SUVERENOSTI

Suverenost je ograničena :

1) dužnošću poštovanja postojećeg sporazuma s drugim državama i

2) priznanjem tradicionalnih ribolovnih prava i drugih legitimnih djelatnosti neposredno susjednih država u
pojedinim područjima koja su dio arhipelaških voda

- uvjeti i modaliteti ostvarivanja tih prava uređuju se dvostranim sporazumima na zahtjev bilo koje od
zainteresiranih država

 prava se ne smiju prenositi ili dijeliti s trećim državama i njihovim državljanima

3) pravom neškodljivog prolaska

= kroz arhipelaške vode brodovi svih država imaju pravo neškodljivog prolaska kao i kroz teritorijalno more

Jedino kaj država može je radi zaštite svoje sigurnosti – privremeno obustaviti taj prolazak u točno naznačenim
dijelovima arhipelaških voda  pri tome NE SMIJE ni pravno, ni stvarno provoditi diskriminaciju.

4) ARHIPELAŠKI PROLAZAK

- liberalniji režim od neškodljivog prolaska koji Konvencija priznaje stranim brodovima i zrakoplovima
=> u ovom režimu obalna država nema građansku i kaznenu sudbenost na tim prolascima

= „ostvarivanje prava plovidbe i prelijetanja na uobičajeni način jedino radi neprekinutog, brzog i neometanog
tranzita između jednog dijela otvorenog mora ili isključivog gospodarskog pojasa i drugog dijela otvorenog mora ili
isključivog gospodarskog pojasa“

 Na njega se mutatis mutandis primjenjuju pravila koja vrijede za tranzitni prolazak kroz tjesnace koji
služe međunarodnoj plovidbi.

Pitanje : Kad postoji?

255
= u onim dijelovima di tradicionalno postoje tradiconionalni morski putovi stolježima ili ak ne postoje tamo onda kroz
dijelove di odrede, a u ostalim dijelovima ak nejdu kroz te puteve bit će neškodljiv prolazak – država će imat
građansku i kaznenu sudb.

- arhipelaška država može odrediti plovidbene putove i zračne ceste, ali ako ne odredi, strani brodovi i
zrakoplovi mogu pravo arhipelaškog prolaska ostvarivati rutama koje uobičajeno služe međunarodnoj plovidbi

**
Zanimljivo - arhipelaške države mogu odrediti zračne putove kojima svi zrakoplovi uživaju pravo prolaska radi
neprekinutog, brzog i neometanog tranzita između jednog i drugog dijela zračnog prostora iznad otvorenog mora ili
isključivog gospodarskog pojasa.
ALI ako to ne učine pravo prolaska mogu strani zrakoplovi ostvarivati uobičajenim međunarodnim putovima

• arhipelaška država može i UNUTAR arhipelaških voda povući crte koje određuju (zatvaraju) unutrašnje morske
vode u skladu s općim pravilima o zaljevima, lukama...

• arhipelaška država određuje širinu teritorijalnog mora, vanjskog pojasa, isključivog gospodarskog pojasa i
epikontinentalnog pojasa od arhipelaških polaznih crta koje opasuju arhipela

4) VANJSKI POJAS

Kontekst:

Razvija se tokom 20.st., kao posljedica zahtjeva određenih država da u jednom širem pojasu koji se nastavlja na
teritorijalno more mogu štititi određene javne interese (carinsko i zdravstveno redarstvo, suzbijanje krijumčarenja
alkohola u doba prohibicije u SAD-u).

- prihvaćen je u međunarodnom običajnom pravu i preuzet u Ženevsku kodifikaciju 1958.

> Konvencija o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu priznaje obalnoj državi :

= pravo provedbe NADZORA koji je potreban da se spriječe povrede njezinih carinskih, fiskalnih,
zdravstvenih
propisa, propisa o useljavanju – počinjene na njezinom kopnenom području ili teritorijalnom moru i da se
te povrede kazne

> Konvencija o pravu mora – izričito potvrdila TA PRAVA

+
- njihovu primjenu izričito je protegnula na morsko dno u vanjskom pojasu glede NADZORA obalne države
nad prometom arheološkim i povijesnim predmetima nađenim u moru

 zato neki pisci tvrde da je oformljen novi, arheološki pojas

U svim OSTALIM PITANJIMA u vanjskom se pojasu primjenjuje režim morskog prostora koji se nadovezuje na
teritorijalno more.

I sad : >> do III. Konferencije kod svih obalnih država taj sljedeći pojas je bilo otvoreno more

 baš zbog toga je u Konvenciji o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu vanjski pojas bio definiran :
= kao dio otvorenog mora uz teritorijalno more, u kojemu obalna država ima pravo zaštite svojih
propisa

>> međutim danas se državi omogućuje da uz svoje teritorijalno more proglasi i isključivi gospodarski pojas

256
  mogućnosti :
a) ako ga ne proglasi = vanjski pojas će se i dalje nalaziti na otvorenom moru,
b) ako ga proglasi = vanjski pojas će biti u isključivom gospodarskom pojasu,
c) ako država odredi uži isključivi gospodarski pojas od vanjskog pojasa = onda će se vanjski
djelomično preklapati s isključivim gospodarskim pojasom, a djelomično će biti u otvorenom moru

Pitanje : Kak se mjeri vanjski pojas?

= širinu vanjskog pojasa države određuju prema svojem nahođenju, a mjeri se od vanjske granice teritorijalnog
mora, ALI ne više od 24 morske milje

Države koje su proglasile vanjski pojas u Sredozemlju su: Alžir, Cipar, Egipat, Francuska, Malta, Sirija, Španjolska,
Tunis  RH nema uspostavljen vanjski pojas

Pitanje : Što kad države leže sučelice ili međusobno graniče?

> Konvencija o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu propisuje da kad obale dviju država leže sučelice ili međusobno graniče,
nijedna od tih država nije ovlaštena (osim ako se ne sporazume) proširiti svoj vanjski pojas preko crte sredine, kojoj je svaka
točka jednako udaljena od najbližih točaka polaznih crta od kojih se mjeri širina teritorijalnog mora
 to pravilo nije ponovljeno u Konvenciji, niti je dano ikoje drugo pravilo o razgraničenju vanjskih pojaseva

5) ISKLJUČIVI GOSPODARSKI POJAS

Ona nakana nekih obalnih država (latinskoameričkih i afričkih) da teritorijalno more protežu do velikih udaljenosti od
svojih obala bila je prije svega uvjetovana njihovom željom da se biološka bogatstva u tim prostorima zaštite od
ribarskih flota razvijenih zemalja.

Na III. konf. o pravu mora postignut je sporazu da se teritorijalno more ograniči na 12 milja, a da se obalnim
državam u jednom širokom pojasu – isključivom gospodarskom pojasu – priznaju suverena ribolovna i dr.
gospodarska prava.

= na taj je način zadovoljen osnovni interes obalnih država, a razvijene pomorske zemlje su u tom novom
pojasu očuvale slobodu plovidbe

Pitanje : Kolika može biti širina tog pojasa?

= na temelju Konvencije o pravu mora , obalna država smije odrediti svoj isključivi gospodarski pojas do udaljenosti
200 milja od polaznih crta od kojih se mjeri širina teritorijalnog mora

Ako ga obalna država proglasi mora se razgraničiti :

 s državom s kojom graniči na morskoj obali i

 s državama čije obale leže sučelice njenoj – ako između njih nema dovoljne širine mora da bi obje mogle
protegnuti svoje isključive gospodarske pojaseve do one udaljenosti od obale koje su dozvoljene MP

 prema Konvenciji : razgraničenje se uređuje sporazumom na temelju MP radi postizanja pravičnog rješenja

Pitanje : Kaj sa otocima?

- može se odrediti i uz otoke i to prema istim pravilima koja se primjenjuju za kopnena područja

257
  IPAK, Konvencija je željela izbjeći da vrlo mali otoci imaju taj pojas (kao i epikontinentalni), ali je za postizanje
toga cilja dala vrlo nejasno pravilo  „Stijene na kojima nije moguć ljudski boravak ili samostalni
gospodarski
život nemaju isključivi gospodarski pojas ni epikontinentalni pojas. “

Da je to pravilo nejasno, dokazuju i zakonodavstva pojedinih država koja su oko vrlo malih, pa čak i nenaseljenih
otoka odredila gospodarski pojas – Australija, Francuska, Fidži, VB, Meksiko...

Pitanje : Kaj obuhvaća isključivi gospdarski pojas?

OBUHVAĆA : 1) morsko dno i podzemlje,

2) stup morske vode i površinu mora te
3) zračni prostor iznad tih morskih prostora

Pitanje : Kaj država dobiva s tim?

U njemu država ima :

A) neka SUVERENA PRAVA glede :

= istraživanja, iskorištavanja, očuvanja i gospodarenja živim i neživim prirodnim bogatstvima mora i
podmorja te glede drugih djelatnosti radi ekonomskog istraživanja i iskorištavanja gosp. pojasa kao npr.
proizvodnja energije vodom, strujom, vjetrovima

B) ima JURISDIKCIJU glede :

1) podizanja i upotrebe umjetnih otoka, uređaja i naprava

2) znanstvenog istraživanja mora
3) zaštite i očuvanja morskog okoliša

VAŽNO : Država u isklj. gosp. pojasu NEMA UKUPNOST VLASTI tj. SUVERENOST kao u pojasevima bližim obali, već
samo najvišu vlast u pogledu određenih djelatnosti (gore navedena suverena prava).

Pitanje : Koja je DUŽNOST obalne države?

DUŽNOST : zalagati se za optimalno iskorištavanje živih bogatstava u svom isključivom gospodarskom pojasu

= u okviru te obveze ona ODREĐUJE CJELOKUPNI DOPUSTIVI ULOV ŽIVIH BOGATSTAVA u pojasu

1. Cijeli dopustivi ulov ona smije sama izloviti AKO za to ima mogućnosti.
2. AKO nema = mora sporazumima, uz naknadu, dati drugim državama pristup višku dopustivog ulova
 pri davanju pristupa mora voditi računa o :
- državama bez obale,
- državama u nepovoljnom geografskom položaju,
- potrebama država u razvoju u subregiji ili regiji,
- potrebi svođenja na najmanju moguću mjeru gospodarskih poremećaja u
državama čiji su državljani uobičajeno ribarili u tom pojasu ili koje su znatno
pridonijele identificiranju i istraživanju ribljih naselja

VAŽNO : za neživa prirodna bogatstva Konvencija ne uspostavlja nikakva ograničenja!

258
POTANKO O JURISDIKCIJI OBALNE DRŽAVE

1) podizanja i upotrebe umjetnih otoka, uređaja i naprava

o PRAVILA O UMJETNIM OTOCIMA, UREĐAJIMA I NAPRVAMA

- prvobitno su prilikom Ženevske kodifikacije 1958. spadala su u režim epikontinentalnog pojasa, a od Konvencije su
prebačena u režim isključivog gospodarskog pojasa, s tim da se mutatis mutandis primjenjuju i na epikontinentalni

Međutim, ni ova Konvencija nije definirala te tri vrste objekata na moru niti je te pojmove međusobno
razgraničila, unatoč tome što se za te tri vrste u Konvenciji ne daju istovjetna pravila.

Pravila :

1. Nad svim umjetnim otocima u svome gospodarskom pojasu, kao i nad uređajima i napravama koje je ona
izgradila ili dopustila njihovu izgradnju, obalna država ima isključivu jurisdikciju, koja uključuje jurisdikciju
glede carinskih, fiskalnih, zdravstvenih, sigurnosnih i useljeničkih zakona i dr. propisa.

2. IAKO obalna država ima isključivu jurisdikciju za takve naprave, mogu ih mogu samostalno izgrađivati i
upotrebljavati i treće države, ALI s tim da mogu graditi samo one naprave koje ne služe u gospodarske svrhe.

Pitanje : Kakav je položaj tih umjetnih otoka, uređaja, naprava?

3. = umjetni otoci, uređaji i naprave ni u kom slučaju nemaju položaj otoka, pa zato nemaju ni vlastito
teritorijalno more niti njihovo postojanje utječe na određivanje granica morskih pojaseva

 NO, obalna država može (kada je to potrebno), oko takvih naprava ustanoviti SIGURNOSNE ZONE raznih dimenzija

UVJETI : 1) zone se određuju tako da odgovaraju prirodi i funkciji umjetnih otoka, uređaja i naprava

2) ne smiju prelaziti udaljenost od 500 metara od njihovih vanjskih rubova

*iznimka : može se odstupiti
a) na temelju općeprihvaćenih međunarodnih standarda ili
b) preporuka nadležne međunarodne organizacije ko npr. Međunarodna pomorska org.

4. zahtijeva se održavanje stalnih upozoravajućih sredstava o postojanju umjetnih otoka, uređaja i naprava
- o njihovoj izgradnji i širini sigurnosnih zona mora se dati propisana obavijest

5. svi brodovi moraju poštovati sigurnosne zone i pridržavati se općeprihvaćenih pravila o plovidbi u blizini
umjetnih otoka, uređaja i naprava

6. ni umjetni otoci, uređaji i naprave, ni sigurnosne zone ne smiju se postaviti tamo gdje mogu ometati
upotrebu priznatih plovidbenih putova bitnih za međunarodnu plovidbu

7. radi sigurnosti plovidbe i očuvanja morskog okoliša zahtijeva se uklanjanje svakog uređaja ili naprave koji su
napušteni ili se više ne upotrebljavaju

259
2) znanstvenog istraživanja mora

o PRAVILA O ZNANSTVENOM ISTRAŽIVANJU MORA

= očituje se u tome što obalna država ima pravo uređivati, odobravati i obavljati znanstveno istraživanje u svom
isključivom gospodarskom pojasu

Obalna država u mnogim slučajevima ima pravo po slobodnoj ocjeni odlučiti kojoj će stranki odobriti projekt
istraživanja, iako se u Konvenciji kaže da „u normalnim prilikama obalne države daju svoj pristanak za projekte
znanstvenog istraživanja mora koje druge države ili nadležne međunarodne organizacije namjeravaju poduzeti u
njihovom isključivom gospodarskom pojasu...isključivo u miroljubive svrhe i radi povećanja znanstvenih spoznaja o
morskom okolišu za dobrobit cijelog čovječanstva“

IPAK postoje slučajevi u kojima države mogu uskratiti svoj pristanak.

Pristanak se ne mora dati ako predloženi projekt:

 ima izravno značenje za istraživanje i iskorištavanje prirodnih bogatstava, bilo živih ili neživih
 uključuje bušenje u epikontinentalnom pojasu, upotrebu eksploziva ili unošenje štetnih tvari u morski okoliš
 uključuje izgradnju, rad ili upotrebu umjetnih otoka, uređaja ili naprava
 sadržava informacije koje su netočne

 smatrat će se da postoji prešutni pristanak obalne države nakon isteka roka od 6 mjeseci od dana kada su obalnoj
državi dostavljene informacije o namjeravanom projektu u skladu s Konvencijom, OSIM ako obalna država u roku od
4 mjeseca od primitka priopćenja ne obavijesti državu/organizaciju koja namjerava istraživati da uskraćuje svoj
pristanak ili zatraži dopunske informacije

3) zaštite i očuvanja morskog okoliša

o PRAVILA O ZAŠTITI I OČUVANJU MORSKOG OKOLIŠA

1. obalna država ima pravo donijeti vlastite zakone i druge propise koji su usklađeni s općeprihvaćenim
međunarodnim pravilima i omogućuju njihovo izvršavanje

 pojedini dijelovi gospodarskog pojasa mogu biti proglašeni i posebno ugroženim

područjima glede onečišćavanja s brodova
= za ta se područja mogu primjenjivati STROŽE NORME I PROPISI

2. obalna država ima pravo poduzimati mjere za provedbu i primjenu domaćih i međunarodnih normi te u
sklopu toga tražiti podatke, pregled broda i njegovo zaustavljanje

 SLOBODE DRŽAVA U TUĐEM ISKLJUČIVOM GOSPODARSKOM POJASU

1. pravo na sudjelovanje u lovu živih bogatstava (koje ovisi o postojanju viška dopustivog ulova)
2. sloboda plovidbe
3. sloboda prelijetanja
4. sloboda polaganja podmorskih kabela i cjevovoda te
5. druge međunarodnopravno dopuštene upotrebe mora koje se tiču tih sloboda

VAŽNO : u isključivom gospodarskom pojasu primjenjuju se i neka druga pravila iz režima otvorenog mora u onoj
mjeri koja nije nespojiva s posebnim pravilima iz Konvencije o isključivu gospodarskom pojasu

260
 Primjer : pravila o piratstvu, pravu pregleda, pravu progona i dr.

 RH I ISKLJUČIVI GOSPODARSKI POJAS

 RH ima pravo proglasiti svoj isključivi gospodarski pojas što je načelno i potvrđeno u Pomorskom zakoniku 1994. i
2004.  NO, samim stupanjem Zakonika na snagu, pojas nije i stvarno proglašen

Oklijevanje u proglašenju pojasa posljedica je pritiska EU, koja nastoji da države u cijelom Sredozemlju ne
proglašavaju taj pojas, a sve zbog velikih ribarskih flota nekih država-članica (konkretno – Italija) kojima je u interesu
da što veći dio Sredozemlja ostane u režimu otvorenog mora (jer tada važi sloboda ribolova).

 IPAK, 03.10.2003. Sabor je donio odluku o proširenju jurisdikcije RH na Jadranskom moru kojom je uspostavljen
tzv. REŽIM ZAŠTIĆENOG EKOLOŠKO-GOSPODARSKOG POJASA

 u tom pojasu proglašen je samo dio ukupnog sadržaja međunarodnog režima isključivog gospodarskog pojasa, pa
tako „suverena prava istraživanja i iskorištavanja, očuvanja i gospodarenja živim prirodnim bogatstvima...te
jurisdikcija glede znanstvenog istraživanja mora i zaštite i očuvanja morskog okoliša“

 pod pritiskom EU, primjena tog pojasa odgađana je i konačno do daljnjeg odgođena za zemlje-članice EU

6) EPIKONTINENTALNI POJAS

= predstavlja poseban međunarodnopravni režim na PODMORJU

 predstavlja morsko dno i podzemlje što se nastavljaju na vanjsku granicu

teritorijalnog mora, ali ne i stup vode ispod kojeg se nalazi

 na tom prostoru obalna država ima SUVERENA PRAVA radi njegovog istraživanja i iskorištavanja

Povijest :

Pojas se razvio i ustalio kao institut MP u relativno kratkom vremenu od 1945. do 1958., kad je na Konferenciji
usvojena Konvencija o epikontinentalnom pojasu (nova Konvencija ju neznatno mijenja).

Pojam :

U mnogim stranim jezicima ima dva značenja.

npr. u engl = continental shelf OZNAČAVA : 1) međunarodnopravni režim epikontinentalnog pojasa

2) pojavu da se morsko dno uz obale spušta laganim padom u veće

dubine gdje dolazi do strmog spuštanja tj. morsko dno i podzemlje do

tog mjesta još nazivaju kontinentalnom ravninom (continental shelf)

U MP, epikontinentalni pojas nije istoznačan sa kontinentalnom ravninom zato jer:

 epikontinentalni pojas ne počinje na obali nego tek na vanjskoj granici državne suverenosti – v.gr. terit. mora
261
 zbog potrebe jasno određene granice prema ostalom podmorju ispod otvorenog mora prihvaćena je kao granica
crta određene dubine ili udaljenosti od obale, a ta međunarodnopravna granica ne pokriva se s opsegom
kontinentalne ravnine, jer strmi pad može početi već pri znatno manjoj dubini

 epikontinentalni pojas obuhvaća i dalje prostore podmorja od obale nego što je kontinentalna ravnina, ali koji su
još uvijek dijelovi prirodnog produžetka kopnenog područja obalne države tj. kontinentalne orubine (continental

margin)

 prema tome, epikontinentalni pojas OBUHVAĆA kontinentalnu ravninu (continental shelf), ali i kontinentalnu
strminu (continental slope) i kontinentalnu kosinu (continental rise), tj. sve dijelove kontinentalne orubine
(continental margin) do njezina prijelaza u dno dubokog mora (abisalno dno)

CONTINENTAL MARGIN

Pitanje : Kak se razgraničuje epikontinentalni pojas?

= NE RAZGRANIČUJE se prema ostalim prostorima VERTIKALNOM PLOHOM koja bi presijecala odnosnu površinu
zajedno sa zračnim stupom iznad nje i s njezinim podzemljem

 obuhvaća samo morsko dno i podzemlje otvorenog mora ILI isključivog gospodarskog pojasa

> morska površina i stup vode iznad nje ostaju u međunarodnopravnom smislu otvoreno more ili

262
 isključivi gospodarski pojas, tako da njegovo postojanje načelno ne dira u pravnu narav otvorenog
mora tj. isključivog gospodarskog pojasa

 IPAK, epikontinentalni pojas ima neke posljedice i za more iznad njega

Pitanje : Koliko iznosi epikontinentalni pojas?

> Ženevska Konvencija o epikontinentalnom pojasu odredila je da on obuhvaća morsko dno i podzemlje podmorskih
prostora uz obale (kopna ili otoka), ali izvan teritorijalnog mora do crte koja spaja točke na kojima dubina iznosi
200 metara (izobata2 od 200 metar), ali i preko te crte do onog mjesta gdje dubina vode još dopušta iskorištavanje

prirodnih bogatstava tih prostora

> Konvencija o pravu mora je POTPUNO PROMIJENILA način određivanja vanjske granice epikontinentalnog
pojasa

 pojas obuhvaća podmorje, morsko dno i podzemlje do udaljenosti od 200 milja od polazniih crta od kojih se
mjeri širina teritorijalnog mora, bez obzira na dubinu mora

Ako se prirodni podmorski produžetak kopnenog područja obalne države proteže i dalje od 200 milja, i to će se
podmorje smatrati epikontinentalnim pojasom, sve do vanjskog ruba kontinentalne orubine.

Za određivanje tog ruba Konvencija predviđa FORMULU :

2 varijante za određivanje:

 pri određivanju ne smije se prelaziti udaljenost od 350 milja od polazne crte, ILI

 pri određivanju ne smije se prelaziti udaljenost od 100 milja od izobate od 2500 metara

 obalna država izabire jednu od te 2 varijante, ali o granici izvan 200 milja mora tražiti mišljenje međunarodne
Komisije za granice epikontinentalnog pojasa (osnovana u skladu s Konvencijom)

 Komisija daje mišljenje o opravdanosti zahtjeva pojedine države za tim. Međutim, Konvencija ne daje jasan
odgovor na pitanje ima li obalna država pravo proglasiti veću vanjsku granicu unatoč negativnom mišljenju
Komisije.

Epikontinentalni pojas nekih država danas je još uvijek određen primjenom definicije iz 58', ali mnoge države počinju
primjenjivati i način određivanja granice prema Konvenciji iz 82'.

Pitanje : Kakva prava ima obalna država u epikontinentalnom pojasu?

= obalna država vrši SUVERENA PRAVA nad epikontinentalnim pojasom radi njegova istraživanja i iskorištavanja

2
Izobate (grč. ἴσος jednak, βάθος dubina) linije su koje na kartama spajaju mjesta jednake dubine mora ili jezera
263
 - obalna država ima ta prava, a da za to nije potreban neki čin okupacije ili proglas

 ta suverena prava ne diraju pravnu narav mora i zračnog prostora nad pojasom

istraživanje i iskorištavanje ne smiju na neopravdan način ometati plovidbu i druga prava i slobode što
se Konvencijom priznaju drugim državama u otvorenom moru i isključivom gospodarskom pojasu

- obalna država NE MOŽE ZABRANITI polaganje podmorskih kabela i cjevovoda u pojasu, ali MOŽE odrediti pravac za

polaganje cjevovoda

Pitanje : Kako se razgraničuje epikontinentalni pojas dviju susjednih država koje leže sučelice ili na istoj obali?

= određuje se SPORAZUMOM tih država

Pitanje : Kaj ak nema sporazuma?

Ako sporazuma nema, granica se prema Konvenciji o epikontinentalnom pojasu (čl.6.) povlači crtom sredine ili
jednake udaljenosti = crtom kojoj je svaka točka jednako udaljena od najbližih točaka polaznih crta od kojih se
mjeri širina teritorijalnog mora svake od tih država OSIM ako posebne okolnosti opravdavaju
drukčije razgraničenje

Jugoslavija i Italija

U skladu s pravilima Ženevske konvencije o epikontinentalnom pojasu 58', sklopile su Sporazum o razgraničenju
epikontinentalnog pojasa u Jadranskom moru, koji se danas, na temelju pravila MP o sukcesiji primjenjuje na RH.

Najveći dio tog mora ne doseže dubinu od 200 metara, tako da se epikontinentalni pojas prema definicji iz
Konvencije uglavnom protezao od istočne (hrvatske) do zapadne (talijanske) obale Jadrana.

= sporazum je uglavnom prihvatio crtu jednake udaljenosti kao granicu, uz neka manja odstupanja

S obzirom na vjerojatnost nalazišta nafte i plina u podmorju Jadrana, Sporazum predviđa da će stranke kontaktirati u
nakani sporazumijevanja o načinu korištenja takvim nalazištima koja bi se protezala na obje strane granične crte, pa
bi se mogla djelomično ili u cijelosti iskorištavati jednostrano.

U sporu o razgraničenju epikontinentalnog pojasa u Sjevernom moru 3 Međunarodni sud ustvrdio je da crta sredine

3
spor 1969. godine između Njemačke i Danske zbog toga što je primjenom pravila iz čl.6. Konvencije o epikontinentalnom pojasu
Njemačkoj pripao znatno manji dio  Međunarodni sud je stranke uputio na sporazum, što su one i učinile te je Njemačkoj tako
pripalo 12 000km2 površine više, nego što je to bio slučaj prilikom primjene pravila
264
nije običajnopravno pravilo za razgraničenje, već da se pri zaključivanju sporazuma o razgraničenju treba držati
načela pravičnosti  taj zaključak bitno je utjecao na raspravu o razgraničenju na III. Konferenciji.

Naime na konferenciji su se sukobljavale države koje su tražile prednost crte sredine pri razgraničavanju i
zemlje koje su smatrale da je razgraničenje crtoms redine vrlo često (zbog zemljopisnih i dr. okolnosti)
nije pravično.

Konačno je usvojeno kompromisno pravilo(koje je istovjetno i za razgraničenje kod isključivog gospodarskog pojasa):

„Razgraničenje epikontinentalnog pojasa između država čije obale leže sučelice ili međusobno graniče ostvaruje se
sporazumom na temelju međunarodnog prava, kako je ono navedeno u čl.38. Statuta Međunarodnog suda, radi
postizanja pravičnog rješenja“

 to pravilo daje prvenstvenu ulogu sporazumu država te ostavlja široke mogućnosti državama i međunarodnim
organizacijama za tumačenje „pravičnog rješenja“

Svjesna opasnosti da nova širenja jurisdikcije obalniih država na temelju Konvencije o pravu mora dovedu do brojnih
novih sporova o razgraničenju, sudionice Konferencije o pravu mora pozvale su zainteresirane države da pribjegnu
postupcima mirnog rješavanja sporova predviđenim Konvencijom o pravu mora, ako se sporazum o razgraničenju
među njimma ne može postići u razumnom roku.

Dok ne postignu sporazum o razgraničenju, države moraju učiniti svaki napor kako bi zaključile privremene
aranžmane praktične prirode i kako ne bi u tom prijelaznom razdoblju ugrozile ili omele postizanje konačnog
sporazuma.

 KOREKCIJE REŽIMA EPIKONTINENTALNOG POJASA

III. Konferencija prihvatila je i neke korekcije režima epikontinentalnog pojasa u prilog državama koje nemaju širok
epikontinentalni pojas bogat rudama

 određeno je da obalna država zadržava neograničena suverena prava iskorištavanja epikontinentalnog pojasa
do 200 milja, ali za iskorištavanje bogatstava izvan te udaljenosti od obale mora plaćati ili davati doprinose u
naravi ostalim državama

 plaćanja i doprinosi počinju se davati nakon prvih 5 godina iskorištavanja jednog rudnog ležišta, a u 6.godini iznos
plaćanja bit će 1% dobiti iz tog ležišta  iznose se povećava za 1% za svaku sljedeću godinu do 12.godine te nakon
toga ostaje konstantana (tj. 7%)

5 godina = 0%  9.godina = 4% (1+1+1+1)

 6.godina = 1%  10.godina = 5% (1+1+1+1+1)
 7.godina = 2 % (1+1)  11.godina = 6% (1+1+1+1+1+1)
 8.godina = 3% (1+1+1)  12.godina = 7% (1+1+1+1+1+1+1)

od plaćanja je oslobođena obalna država koja pripada kategoriji zemalja u razvoju

 plaćanja se vrše preko Međunarodne vlasti za morsko dno koja ih dijeli prema kriteriju pravične raspodjele

265
Pitanje : Kaj je sa pravilima o potrebi dopuštanja obalne države za znanstveno istraživanje?

- pravila koja su za to propisana u isključivom gospodarskom pojasu vrijede i ovdje, ALI obalna država može na
epikontinentalnom pojasu izvan 200 milja uskratiti pristanak stranom projektu istraživanja koji ima izravno
značenje za istraživanje ili iskorištavanje prirodnih bogatstava samo u onim područjima u kojima sama obavlja ili
će obavljati istraživačke djelatnosti

Pitanje/problem : odnos epikontinentalnog i isključivog gospodarskog pojasa?

Uspostavljanje režima isključivog gospodarskog pojasa koji se, osim na more i zračni prostor, proteže i na podmorje,
nametnuo je problem njegova odnosa s već postojećim režimom epikonintentalnog pojasa, koji ipso facto ima
svaka obalna država.

Na taj problem u Konvenciji o pravu mora odnosi se jedino st.3., čl.56. gdje je rečeno :

...da se prava obalne države u gospdoarskom pojasu koja se odnose na morsko dno i podzemlje ostvaruju u
skladu s pravilima o epikoninentalnom pojasu.

Relevantan je i čl. 68. koji određuje :

= da se dio Konvencije koji uređuje režim živiih prirodnih bogatstava isključivog gospodarskog pojasa ne primjenjuje
na vrste od dna, koje se u st.4. čl.77. definiraju kao : 'bića koja su u stadiju u kojem se mogu loviti bilo nepomična na
morskom dnu ili ispod njega ili su nesposobna pomicati se ako nisu u stalnom fizičkom dodiru s morskim dnom i
podzemljem (rak)

Dakle, nesporno je da se za živa bogatstva epikontinentalnog pojasa (vrste od dna) primjenjuje režim
epikontinentalnog pojasa i nakon što obalna država proglasi isključivi gospodarski pojas, te se na njih neće
primjenjivati odredbe o višku dopustivog ulova.

No, pitanje je jesu li navedena pravila dovoljna da se na temelju njih riješi svaki budući problem koji može proizaći iz
apsurdnog stanja da se na istom prostoru – podmorju do 200 milja od polaznih crta – glede istih pitanja
(gospodarskih djelatnosti, zaštite okoliša...) primjenjuju dva međunarodnopravna režima – epikontinentalni pojas i
isključivi gospodarski pojas.

7) OTVORENO MORE

Pitanje : Kaj sve spada u režim otvorenog mora?

= sve more koje nije uključeno u isključivi gospodarski pojas, teritorijalno more ili unutrašnje morske vode neke
države ili arhipelaške vode neke arhipelaške države

+ pripada mu i zračni prostor iznad njega

VAŽNO : ALI ne i podmorje, jer je ono : > ILI epikontinentalni pojas neke obalne države,

> ILI pripada ZONI

Napomena : otvoreno more u smislu MP bila su i ona unutrašnja (sredozemna) mora kojih obala pripada dvjema
državama ako su ta mora u prirodnoj plovnoj vezi s otvorenim morem

Primjeri : Baltičko, Crno, Beringovo more

266
Zatvorena su bila samo ona sredozemna mora koja su odgovarala uvjetima što ih MP postavlja za zaljeve.

Primjer : Azovsko more, Bijelo more

 NAČELO SLOBODE MORA

- danas vlada za otvoreno more

Ono nije bilo oduvijek priznato, uvijek je bilo država koje su nekim morem htjele vladati kao vlastitim prostorom.

Najpoznatiji protivnik : Hugo Grotius koji je svoje teze o slobodi mora iznio u djelu Mare liberum (1608.)

Čimbenici koji su pridonijeli pobjedi načela su:

 omjer snaga država u 17. i 18.stoljeću

 činjenica da ni jedna država nije mogla svojom snagom održati zahtjeve za vlašću na otvorenom moru
 razvojem plovidbe počelo je pomorski jakim državama sve više pogodovati načelo slobode mora

 nakon toga to se načelo čvrsto ustalilo u međunarodnom običajnom pravu, a u Ženevskoj kodifikaciji je
potvrđeno i proglašeno kao temeljno načelo (58')

Isto je potvrđeno i na III. Konferenciji, iako Konvencija ograničava otvoreno more, isključujući iz njega isključivi
gospodarski pojas obalnih država i utvrđujući da podmorje ispod otvorenog mora zapravo nikad nije dijelilo njegov
pravni položaj tj. nikad nije kao otvoreno more bilo res communis omnium.

Sloboda mora, po postanku i semantički, zapravo ZNAČI : negaciju zahtjeva za vlašću nad morem!

- iako neki pisci tvrde da ono znači samo negaciju, MP nalazi u tom načelu i pozitivne i negativne elemente, pa
tako : > s jedne strane, zabranjuje određene djelatnosti, a,
> s druge strane, pozitivno određuje prava koja svima pripadaju

 čl.89. Konvencije : ZABRANJUJE podvrgavanje bilo kojeg dijela otvorenog mora suverenosti država

 čl. 87. Konvencije : ODREĐUJE i NABRAJA određene slobode

 izrijekom 6 SLOBODA :

1. sloboda PLOVIDBE
2. sloboda RIBOLOVA
3. sloboda POLAGANJA PODMORSKIH KABELA I CJEVOVODA
4. sloboda PRELIJETANJA
5. sloboda IZGRADNJE UMJETNIH OTOKA I DRUGIH UREĐAJA
6. sloboda ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA

267
  slobode vrijede jednako za sve države tj. za one sa i bez morske obale!

Sloboda mora znači odsutnost bilo kakve isključive vlasti na bilo kojem dijelu otvorenog mora, ali IPAK, to ne znači da
na otvorenom moru nema pravnog poretka !
 poredak se postepeno izgrađivao pravilima običajnog međunarodnog prava te mnogim ugovornim odredbama,

4 TEMELJNA PRAVILA: (3 negativna + 1 pozitivno)

1) NIJEDNA DRŽAVA NE MOŽE ZAPOSJESTI DJELOVE OTVORENOG MORA

2) NIJEDNA DRŽAVA NE MOŽE VRŠITI VLAST NA OTVORENOM MORU, OSIM NAD BRODOVIMA VLASTITE
ZASTAVE I JOŠ U NEKIM SLUČAJEVIMA KOJI SU UTVRĐENI OBIČAJNIM PRAVOM ILI MEĐUNARODNIM
UGOVORIMA

3) NIJEDNA DRŽAVA NE SMIJE DRUGIMA PRIJEČITI UPOTREBU OTOVRENOG MORA ZA OSTVARENJE 6

SLOBODA

4) PRIPADNICI SVIH DRŽAVA (OBALNIH I NEOBALNIH) IMAJU PRAVO SLUŽITI SE OTVORENIM MOREM I
ISKORIŠTAVATI NJEGOVA BOGATSTVA

 NIJEDNA DRŽAVA NE MOŽE ZAPOSJESTI DJELOVE OTVORENOG MORA

= to pravilo odbacuje sve zahtjeve iz prošlosti, kao i one koji bi se mogli pojaviti u budućnosti

Pitanje : Kaj sa umjetnim otocima?

- Konvencija je dozvolila svima izgradnju umjetnih otoka i uređaja na otvorenom moru, ALI izgrađivati se mogu
samo onakvi koje ne bi zabranjivala neka posebna norma MP

Pri izgradnji države moraju poštovati pravila koja glede umjetnih otoka i uređaja imaju obalne države na svom
epikontinentalnom ili isključivom gospodarskom pojasu  također, pravila o umjetnim otocima i uređajima koje
sadržava Konvencija za isključivi gospodarski pojas (posebice ona o sigurnosnim zonama) trebaju se mutatis
mutandis primjenjivati i na otvoreno more.

 NIJEDNA DRŽAVA NE MOŽE VRŠITI VLAST NA OTVORENOM MORU, OSIM NAD BRODOVIMA VLASTITE ZASTAVE
I JOŠ U NEKIM SLUČAJEVIMA KOJI SU UTVRĐENI OBIČAJNIM PRAVOM ILI MEĐUNARODNIM UGOVORIMA

Iako iz pravila proizlazi da na otvorenom moru nema nikakve isključive vlasti, ipak ono NIJE res nullius.
268
 = razlog tome je taj što bi se res nullius (ničija stvar) mogla steći jednostranim činom okupacije, a upravo to ne
smije biti slučaj s otvorenim morem

 iz tog se razloga o otvorenom moru prije govori kao o res communis omnium

Nepostojanje jedinstvene vlasti ne znači anarhiju, već znači da na otvorenom moru vlada poredak koji je stoljećima
stvaran putem pravila MP. Da bi se taj poredak održao, svaka država mora pridonijeti svoj udio kako bi se osiguralo
da se svi koji se služe morem vladaju po pravilima.

 ZATO običajno pravo NALAŽE da svaka država provodi jurisdikciju nad brodovima svoje pripadnosti i nad
osobama koje se na takvom brodu nalaze

 s tim u vezi međunarodno pravo propisuje da SVAKI BROD VIJE ZASTAVU NEKE DRŽAVE

Konvencija sadržava pravilo: 'Brodovi plove pod zastavom samo jedne države i podvrgnuti su na
otvorenom moru, osim u iznimnim slučajevima izrijekom predviđenim u
međunarodnim ugovorima ili u ovoj Konvenciji, isključivo njezinoj
jurisdikciji.

 teorija o teritorijalitetu broda

= pravo sudbenosti nad brodovima vlastite zastave tumačilo se na način da su brodovi smatrani dijelom
područja države čiju zastavu viju

 NO, ta fikcija je napuštena

Naime, dok se brod nalazi na otvorenom moru on se ravna prema pravnom poretku države čiju zastavu vije, no
kad uplovi u vode pod suverenošću druge države to se stanje djelomice mijenja, jer je tada više ili manje
podvrgnut njenom pravnom poretku – ovisno jel se nalazi u teritorijalnom moru, arhipelaškim vodama, unutrašnjim, luci, a
ovisno i o tome jel u prolasku samo ili se zaustavio, plovi li prema nekoj luci obalne države ili je iz nje isplovio.

Pitanje : Kolko zastava može brod vijoriti?

 brod smije imati samo jednu pripadnost i vijoriti samo jednu zastavu

 može se dogoditi da brod ima pravo viti dvije zastave ili da ih faktički vije više, ALI međunarodnopravni poredak ne podnosi
takvu praksu i stavlja je pod oštru sankciju :

„Brod koji plovi od zastavama dviju ili više država, kojima se služi po svome nahođenju, neće se prema trećim državama moći
pozvati ni na jednu od tih državnih pripadnosti i može se izjednačiti sa brodom bez državne pripadnosti.“ (čl.92.st.2.)

 NO, svaka će ga od država čiju zastavu brod vije moći smatrati svojim brodom

 Konvencija propisuje da njezine odredbe ne diraju u pitanje brodova u službenoj upotrebi UN-a, njegovih specijaliziranih
ustanova ili Međunarodne agencije za atomsku energiju, koji vijore zastavu tih organizacija
 uz zastavu međunarodne organizacije ti brodovi vijore i zastavu države kojoj pripadaju

 brod pod fiktivnom zastavom (flag of convenience)

Svaka država određuje :

• uvjete pod kojima će odobravati brodovima pravo na pripadnost toj državi te

• uvjete za upis u upisnik (registar) brodova na svom području i
• uvjete za pravo vijorenja zastave

269
Države često traže da brod bude u vlasništvu njihovih državljana ili poduzeća (u cijelosti ili velikom dijelu), da bi im
dale pravo na svoju zastavu.
Zbog različitih razloga vlasnici često traže da brod bude upisan u upisnik države koja stavlja najmanje fiskalne terete
i druge obveze, te traži neke minimalne zahtjeve s obzitom na plovnu sigurnost i opremu broda ILITI traže državu di
će im iskorištavanje broda bit RENTABILNIJE.

I onda se tak desi da u nekim državama koje određuju liberalnije uvjete za upis broda, dolazi do upisivanja brodova
koji s tom državom nemaju nikakve stvarne veze i ne zalaze u njihove luke te tako izmiču stvarnom nadzoru i
utjecaju države.

 to je slučaj tzv. BRODOVA POD FIKTIVNOM ZASTAVOM (flag of convenience)

= i ti brodovi, kao i brodari teže se primoravaju na održavanje reda na moru i izbjegavaju različitim
vrstama odgovornosti

- zato Konvencija zahtjeva da MORA POSTOJATI BITNA/STVARNA VEZA između države u kojoj se
brod registrira i samog broda

> Konvencijom UN-a o uvjetima za registraciju brodova, 1986. željelo se preciznije odrediti sadržaj bitne veze
- različiti interesi država doveli su do kompromisne neprecizne definicije koja zahtjeva:

 da država zastave nadzire kompanije koje imaju vlasništvo nad brodovima koji viju njezinu zastavu;
 da njezini državljani budu na odgovarajući način zastupljeni među vlasnicima brodova, časnicima na brodovima i u
posadi broda

Država treba djelotvorno provoditi svoju jurisdikciju i nadzor nad brodovima koji vijore njezinu zastavu, u tehničkom,
upravnom i socijalnom pogledu.

 Brod ne smije mijenjati svoju zastavu za vrijeme putovanja ili pristajanja u nekoj luci, osim u slučaju stvarnog
prijenosa vlasništva ili izmjene upisa u upisniku.

 Svaka država izdaje bodu isprave koje dokazuju pravo da brod vije njezinu zastavu.

Pravilo da svaka država ima na otvorenom moru vlast nad brodom svoje zastave očituje se najprije u tome da organi
države (ratni brodovi ...) ne smiju zaustaviti brod na otvorenom moru koji ne vije njihovu zastavu.

IZNIMKE :

 može se predvidjeti u međunarodnim ugovorima, a nekoliko njih predviđa i sama Konvencija – ona dopušta da
ratni brod neke države zaustavi strani trgovački brod samo ako ima „ozbiljnih razloga sumnjati“:

1. da se brod bavi piratstvom

2. da se brod bavi trgovinom robljem
3. da je brod bez državne pripadnosti
4. da je brod, koji vijori stranu zastavu ili odbija istaknuti svoju zastavu, zapravo brod iste državne pripadnosti
kao sam ratni brod

Uz ove (4) ima još jedna situacija kad može zaustavit brod. – ta je kao malo ekstra pa je odvojena

5. ako sumnja da se brod bavi neovlaštenim emitiranjem tj. odašiljanjem radijskih ili televizijskih programa
namijenjenih široj javnosti, a koje nije u skladu s međunarodnim pravilima o toj djelatnosti

270
ALI takav brod ne može zaustaviti bilo koji ratni brod nego samo neki od brodova koji pripada jednoj od ovih
država:

a) državi njegove zastave

b) državi u kojoj je registriran uređaj za emitiranje
c) državi čiji su državljani osobe koje emitiraju
d) svakoj državi u kojoj se emisije mogu primati
e) svakoj državi u kojoj su takvim emitiranjem ometane dopuštene radioveze

Pitanje : Kaj ak se sumnja na trgovinu drogom?

- prema Konvenciji, brodove za koje se sumnja da se bave trgovinom drogom i psihotropnim tvarima (6.) isto može
bit zaustavljen ALI ne može ga zaustaviti brod bilo koje države, nego samo one od koje to traži država čiju zastavu
brod vijori (ak američki brod trguje drogom pa Ameri zatraže xy da zaustave taj brod)

> Konvencija UN-a protiv nedopuštene trgovine opojnim drogama i psihotropnim tvarima, 1988. isto predviđa da
se strani brod može zaustaviti i pretražiti samo uz dopuštenje države čiju zastavu brod vijori

Države su dužne surađivati na suzbijanju te trgovine, a zahtjev za suradnjom i zaustavljanjem broda svoje zastave
može se dati za svaki pojedinačni slučaj ili unaprijed (npr. pristupanjem ugovoru koji predviđa pravo zaustavljanja i
pregleda brodova država stranaka za sve države stranke).

VAŽNO:

 niti u svim ovim navedenim slučajevima koje predviđa Konvencija ne mogu se zaustavljati strani brodovi koji
uživaju IMUNITET : > ratni brodovi;
> brodovi u vlasništvu države;
> brodovi kojima se ona koristi, a upotrebljavaju se samo za vladinu netrgovačku službu

Postupak ratnog broda u slučaju postojanja „ ozbiljnih razloga sumnji“ :

I. ratni brod najprije pristupa pregledu isprava koje brodu daju pravo na vijorenje njegove zastave
 za tu svrhu smije poslati na sumnjivi brod svojeg časnika s pratnjom

II. > ako sumnja ostane > ako sumnja nije bila osnovana

= smije pristupiti daljnjem ispitivanju = treba mu naknaditi svaki gubitak ili štetu koju
koje se mora obaviti uz sve moguće obzire je pretrpio

Pitanje : Tko sve može zaustavljati brodove?

a) ratni brodovi
b) svaki drugi ovlašten brod koji je u javnoj službi svoje države
c) zrakoplovi – vojni i dr. u vladinoj službi

271
 PIRATSTVO

Od davnina je priznato pravo svake države da progoni piratstvo, da zaustavlja i uzapćuje piratske brodove i kažnjava
pirate, bez obzira na njihovu pripadnost ili pripadnost broda.

- to pravo potvrđuje i Konvencija te ga proteže na piratske zrakoplove

Pitanje : Gdje se piratstvo može počiniti?

= može se izvršiti na otvorenom moru i na ničijem području

Definicija :

- prema Konvenciji : „svaki nezakoniti čin nasilja ili zadržavanja ili bilo kakva pljačka koje, za osobne svrhe, izvrši
posada ili putnici privatnog broda ili privatnog zrakoplova i usmjeren:

 na otvorenom moru protiv drugog borda ili zrakoplova ili protiv osoba ili dobara na njima
 protiv broda ili zrakoplova, osoba ili dobara na mjestu koje ne potpada pod jurisdikciju
nijedne države“

Također, piratstvom se smatra i : > svako dobrovoljno sudjelovanje u upotrebi piratskog broda ili zrakoplova te
> poticanje piratskih čina
> namjerno omogućavanje piratskih čina

Djela piratstva mogu se počiniti i pomoću ratnog broda, državnog broda ili zrakoplova, AKO takvim
brodom/zrakoplovom zavlada pobunjena posada  ta se djela izjednačuju s onima privatnog broda/zrakoplova.

Konvencija piratstvo označuje kao djelo počinjeno za vlastite „osobne svrhe“.

 time je napuštena značajka da je piratstvo čin robljenja, jer sada motiv piratstva može biti i drugi (npr. mržnja,
osveta ...)  na taj se način ono približava širem pojmu terorizma

= radi sprječavanja terorističkih čina na moru zaključena je 1988. godine

Konvencija o zabrani protupravnih čina protiv sigurnosti pomorske plovidbe
+
Protoklo o zabrani protupravnih čina protiv sigurnosti fiksnih platformi izgrađenih na
epikontinentalnom pojasu

• prije se smatralo da pravo kažnjavanja pirata ima svoj temelj u tome što su pirati svojim djelima stavljeni izvan zakona te su
izgubili svoju državnu pripadnost  Konvencija ne prihvaća takvo shvaćanje  određuje da piratski brod/zrakoplov može
zadržati svoju državnu pripadnost unatoč tome što je postao piratski, a država zastave određuje svojim zakonodavstvom
gubi li takav brod/zrakoplov zbog svojih djela pripadnost državi ili ne

 nadalje, Konvencija u čl. 107. određuje: „Uzapćenje zbog piratstva mogu izvršiti samo ratni brodovi ili vojni zrakoplovi, ili drugi

brodovi ili zrakoplovi koji nose vanjske znakove prema kojima se jasno raspoznaje da
su u javnoj službi i da su ovlašteni u tu svrhu.“
272
VAŽNO : pravila MP o piratstvu su zapravo IZUZETAK od pravila o podjeli nadležnosti na otvorenom moru, prema
kojemu svaka država provodi vlast samo nad brodovima svoje zastave

- država kojoj brod ili zrakoplov pripada po svojoj zastavi ne štiti počinitelje i ne može se protiviti vršenju
kaznene sudbenosti od strane države u čije su ruke počinitelji pali

Sam način kažnjavanja prepušten je propisima svake pojedine države.

(naravno, ne dopušta se, sukladno načelima MP, suđenje na licu mjesta i vješanje na neki jarbol već se svakom
okrivljeniku mora dati prigoda da se brani i da mu sudi zakoniti redoviti sud)

Pitanje : Što ako se izvrši uzapćenje zbog sumnje na piratstvo, a na kraju ispadne da su bili u krivu?

= ako je uzapćenje izvršeno zbog sumnje na piratstvo, a za to nije bilo dovoljno razloga, država čiji su organi izvršili
uzapćenje odgovara državi zastave uzapćenoga broda/zrakoplova za svaki gubitak ili štetu koji su uzapćenjem
prouzročeni

 PRAVO RATNIH BRODOVA NA PROVOĐENJE NADZORA NAD BRODOVIMA TUĐE ZASTAVE

Neki međunarodni ugovori daju pravo ratnim brodovima da provode određeni nadzor i nad brodovima tuđe zastave.

 od toga su izuzeti brodovi s imunitetom (strani ratni brodovi i brodovi kojima se koristi država)

 to je pravo predviđeno konvencijama o trgovini robljem

> Konvencija o pravu mora obvezuje svaku državu da poduzme djelotvorne mjere za sprječavanje i kažnjavanje
prijevoza robova brodovima koji su ovlašteni vijoriti njezinu zastavu i za sprječavanje protupravne upotrebe njezine
zastave u tu svrhu
 rob koji pribjegne na brod bilo koje zastave postaje ipso facto slobodan

> Konvencija o zaštiti podmorskih kabela daje pravo ratnim brodovima svih država da zaustave svaki brod koji bi bio
sumnjiv da se ogriješio o odredbe ugovora

> Konvencija o zabrani prodaje alkohola ribarima u Sjevernom moru, 1887., kojom se suzbijala pojava plovećih
krčma

 sukob nadležnosti

= situacija kada se na otvorenom moru sudare brodovi različitih zastava

Učinak štete, izazvan jednim brodom, pogađa brod druge zastave i država pripadnosti tog broda ima najjači
interes da se kazne počinitelji i nadoknadi šteta.

Konvencija o pravu mora određuje :

 U slučaju sudara ili svake druge plovidbene nezgode koja se tiče broda na otvorenom moru i koja povlači
kaznenu ili stegovnu odgovornost zapovjednika broda ili nekog drugog člana posade, kazneni ili stegovni
postupak može provesti protiv tih osoba SAMO pred sudskim ili upravnim organima bilo države zastave,
bilo države čiji su te osobe državljani.

 uzapćenje ili zadržavanje broda makar samo radi istrage, mogu narediti SAMO države zastave broda
273
  pravo progona

= predstavlja IZUZETAK od pravila o isključivoj sudbenosti države zastave broda

Pitanje : Kada se može poduzeti?

= može se poduzeti ako nadležne vlasti obalne države imaju ozbiljnih razloga vjerovati da je strani brod prekršio
propise koje je ona donijela u skladu s međunarodnim pravom na pojaseve pod njezinom vlašću
(suverenošću ili jurisdikcijom)

Dakle :
-ako se strani brod ili jedna od njegovvih brodica nalazi u :
> unutrašnjim morskim vodama
> arhipelaškim vodama
> vanjskom pojasu
> isključivom gospodarskom pojasu
> nad epikontinentalnim pojasm

*obuhvaćena je dakle i tzv. izvedena prisutnost = npr. matičarski ribarski brod nalazi se u otvorenom moru, a njegovi
čamci love ribu u teritorijalnom

Pitanje : Tko može provoditi pravo progona?

= pravo progona mogu provoditi : > samo ratni brodovi,

> vojni zrakoplovi,
> drugi brodovi ili zrakoplovi u vojnoj službi koji su za to ovlašteni

Pitanje : I kak sad to ide?

Pravo progona može započeti dok se strani brod (ili jedna od njegovih brodica) nalazi u bilo kojem od 6 pojaseva, s
tim da sam brod obalne države koji daje nalog za zaustavljanje se ne treba se nalaziti u tim pojasevima kada strani
brod primi njegov nalog tj. nalog se može dati i s otvorenog mora.

UVJET za započinjanje progona je davanje vidnog ili zvučnog signala za zaustavljanje i to s udaljenosti s koje se taj
znak može vidjeti ili čuti.

Progon se ne smije prekidati, ali se može nastavljati pomoću različitih brodova i zrakoplova. I može se neprekinuto
nastaviti i na otvorenom moru.

Pitanje : Kada prestaje pravo progona?

= pravo progona PRESTAJE tek kada brod uplovi u teritorijalno more vlastite ili neke treće države

VAŽNO : zaustavljanje ili uzapćenje stranog broda izvan teritorijalnog mora pod okolnostima koje ne opravdavaju
ostvarivanje prava progona, obvezuje obalnu državu da naknadi svaki gubitak ili štetu

274
 SLUČAJ TANKERA TORREY CANYON I OVLASTI DRŽAVE ZA SPRIJEČAVANJE ZAGAĐENJA

U posljednjim desetljećima međunarodno je pravo dalo državama još jedno ovlaštenje da nastupe prema brodovima strane
zastave.

 nesretni slučaj tankera Torrey Canyon koji je 1967. stradao u blizini engleske obale, prilikom čega se u more izlila velika
količina nafte, dao je povoda da se na poticaj Međuvladine savjetodavne pomorske organizacije (danas – IMO – Međunarodna
pomorska organizacija) sastane međunarodna konferencija

= na konferenciji je prihvaćena i potpisana Konvencija o intervenciji na otvorenom moru u slučajevima nezgoda koje
dovode do onečišćenja naftom, 1969.

 Konvencija daje pravo državama da na otvorenom moru poduzmu mjere potrebne da se spriječi, ublaži ili ukloni
teška i neposredna opasnost njihovoj obali i s njom spojenih interesa od onečišćavanja ili opasnosti onečišćavanja
mora naftom koje je posljedica pomorske nesreće , a može se razumno očekivati da će imati veće štetne posljedice za
navdene interese

- konvencija vrijedi samo između država stranaka, a od zahvata su izuzeti ratni i državni brodovi

 prije poduzimanja mjera treba se posavjetovati s državama koje nezgoda pogađa, a posebno s državom čiju zastavu brod vije
 ipak, mjere se mogu poduzeti i prije savjetovanja ako za to postoji hitna potreba

 1973. Konvencija je nadopunjena Protokolom koji pravila iz nje proteže i na druge slučajeve onečišćenja osim naftom

 Konvencija o pravu mora dozvoljava takvu intervenciju izvan teritorijalnog mora

 NIJEDNA DRŽAVA NE SMIJE DRUGIMA PRIJEČITI UPOTREBU OTOVRENOG MORA ZA OSTVARENJE 6 SLOBODA
- sigurnu plovidbu, provedbu 6 sloboda te druge djelatnosti i interese na otvorenom moru potrebno je dodatno
regulirati

> Konvencija o pravu mora određuje da je svaka država, za brodove koji viju njezinu zastavu, dužna poduzeti
mjere za ostvarenje sigurnosti na moru, i to osobito što se tiče:

1. konstrukcije, opreme i plovidbene sigurnosti brodova

2. sastava, radnih uvjeta i osposobljavanja posade
3. upotrebe signala, održavanja veza i sprječavanja sudara

Konvencija nalaže i obvezu da se daje pomoć osoba koje se nalaze u opasnosti na moru.

 očuvanje čistoće mora i okoliša

> Konvencija o otvorenom moru 58'

= obvezuje države da donesu propise o SPRJEČAVANJU ONEČIŠĆAVANJA:
1. mora naftom s brodova ili iz cjevovoda,
2. koje je uzrokovano iskorištavanjem ili istraživanjem podorja
3. mora potapanjem radioaktivnih otpadaka

275
- navedene obveze nisu se ograničavale samo na otvoreno more, bile su formulirane OPĆENITO i obvezivale su
države u svim pojasima mora gdje bi njihove djelatnosti mogle ugroziti morski okoliš

I sad razvoj ide dalje, sve je veće onečišćenje mora. Osim nafte i radioaktvnih tvari s brodova i naprava za istraživanje
i iskorištavanje podmorja brojni su onečišćivači dospjevali i sa kopna i zraka itd.

I zato 1972.godine UN saziva Konferenciju o čovjekovom okolišu u Stockholmu.

 na njoj je prihvaćena
> Deklaracija koja je sadržavala načela za zaštitu, očuvanje i poboljšanje čovjekovog okoliša +
> Akcijski program koji je donio preporuke za konkretno djelovanje

 ta načela i preporuke spadali su u soft law (neobvezna), ali su bili poticaj mnogim regionalnim međunarodnim
ugovorima o tom pitanju koji su na taj način načela i preporuke iz Stockholma uzdignuli na razinu općeg
međunarodnog prava

Sljedeći najznačajniji dokument nakon te konferencije s aspekta razvoja prava zaštite i očuvanja morskog okoliša je :

> Konvencija UN-a o pravu mora 82'

- odredbe o tom pitanju u Konvenciji se nalaze u njenom XII. dijelu

U njoj se posebno i dosta uređuju obveze država glede raznovrsnih izvora onečišćenja, pa tako od:

 onečišćenja od izvora na kopnu

 onečišćenja od djelatnosti na morskom dnu podložnih nacionalnoj jurisdikciji
 onečišćenja od djelatnosti u Zoni
 onečišćenja potapanjem
 onečišćenja s brodova
 onečišćenja iz zraka ili putem zraka

Vidljivo je prema mogućim izvorima onečišćenja jasno da obveze i prava svih država u donošenju propisa i u nadzoru
nad provedbom nisu jednaka u svim pojasevima.

Primjer : zaštita onečišćenja zbog djelatnosti na podmorju uz obalu u nadležnosti je obalne države, dok će zaštita od
onečišćenja koje bi moglo biti posljedica djelatnosti u Zoni međunarodnog podmorja biti pod nadzoro
organa Međunarodne vlasti za morsko dno

Sprječavanje onečišćenja s brodova ponajprije je zadaća države zastave broda, ali NADZOR nad provedbom pravnih
pravila ne provodi samo ona već i država kojoj pripada obalni pojas u kojemu je brod prouzročio onečišćenje te
država kojoj pripada luka u koju je brod uplovio nakon ispuštanja štetnih tvari u more.

S obzirom da sama Konvencija nije dovoljno detaljna i nemre u obzir uzet sve, međunarodna zajednica usporedno s
unošenjem pravila o zaštiti morskog okoliša u opće kodifikacijske konvencije o pravu mora, zaključuje i posebne
međunarodne ugovore o :
> sprječavanju onečišćavanja iz pojedinih izvora (s brodova, potapanjem otpadaka..)
> pojedinim problemima onečišćivanja (o građanskoj odgovornosti za onečišćivanje npr.)
> zaštiti pojedinih mora (Baltičkog, Sredozemnog itd.)
=> za Jadran, kao dio Sredozemnog mora, bitna je Konvencija o zaštiti Sredozemnog mora od onečišćivanja,
Barcelona 1967.

276
 - konvencija je samo okvirnog karaktera, dok su detaljnije obveze sredozemnih država sadržane u protokolima
uz konvenciju
 protokoli se odnose na zaštitu od onečišćenja s kopna, od podmorskih djelatnosti te potapanja, te
također uređuju i suradnju u hitnim slučajevima, posebno zaštićena područja te prekogranični promet
opasnim otpadom

Osamdesetih godina postalo je očito da svi ti napori nisu dostatni. Javljaju se novi problemi nastali ubrzanim
industrijskim razvojem i napretkom znanosti (kisele kiše, klimatske promjene...) i razvija se jedan novi koncept

 razvija se KONCEPT ODRŽIVOG RAZVOJA, koji je prihvaćen i na Konferenciji UN-a

o okolišu i razvoju, 1992. u Rio de Janeiru
- sam koncept zalaže se za neposredno uključivanje planova zaštite i očuvanja
okoliša u razvojne planove kako bi se razvoj planirao u hranicama koje dopušta
okoliš

Glavni dokumenti Konferencije su :

> Deklaracija o okolišu i razvoju i

> Agenda 21 - jedan opsežan dokument, koji se zaštitom mora, oceana i obalnih područja
bavi u 17.poglavlju

= u uvodu se ističe da odredbe Konvencije o pravu mora pružaju odgovarajući pravni

okvir za ostvarivanje zaštite i održivog razvoja morskog i obalnog okoliša i njihovih
prirodnih bogatstava  ostvarivanje tog cilja zahtjeva novi pristup u kojem morsko i
obalno podruje treba uzimati kao cjelinu čije gospodarenje
mora biti povezano i zasnvano na predviđanjima i oprezu

 TJESNACI

Sloboda plovidbe na otvorenom moru (i u isključivom gosp. pojasu) bila bi znatno ograničena kad brodovi ne bi mogli
slobodno prolaziti kroz tjesnace koji spajaju pojedine dijelove mora.

Mogući režimi plovidbe:  uvodić neki

– tranzitni prolazak = npr. Gibraltarska vrata

– neškodljivi prolazak = npr. Krfski tjesnac, Tiranski tjesnac

– sloboda plovidbe = npr. Otrantska vrata

– posebni (ugovorni) režimi = Bospor i Dardaneli

--------------------------------

Pitanje : Što kada vode tjesnaca zbog uskoće pripadaju teritorijalnom moru jedne ili više obalnih država na tjesnacu?

= za takvu se situaciju razvilo običajno međunarodno pravilo koje omogućuje pravo neškodljivog prolaska kroz
tjesnace bitne za međunarodnu plovidbu

277
 obalna država nije imala pravo zahtjevati da je za taj prolazak potrebno njezino odobrenje niti je mogla takav
prolazak obustaviti

- to je pravilo kodificirano u Konvenciji o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu:

„Ne može se obustaviti prolazak stranih brodova kroz tjesnace koji služe međunarodnoj plovidbi između jednog dijela
otvorenog mora i drugog dijela otvorenog mora ili teritorijalnog mora strane države“

Međunarodni sud je takvo pravo potvrdio i za ratne brodove u sporu o događajima u Krfskom tjesnacu

Proširenjem teritorijalnog mora na 12 milja, vode mnogih

tjesnaca (kroz koje je do tada bilo moguće ploviti kroz središnji pojas otvorenog mora)
potpale su u cjelini pod suverenost obalnih država.

 iz tog razloga su pomorske velesile UVJETOVALE proširenje

teritorijalnog mora na 12 morskih milja uvođenjem liberalnijeg
režima prolaska kroz tjesnace nego što je to neškodljivi prolazak

rezultat toga bilo je uvođenje REŽIMA TRANZITNOG PROLASKA KRF

na III. Konferenciji

 tranzitni prolazak primjenjuje se na tjesnace koji služe

međunarodnoj plovidbi između jednog dijela otvorenog mora ili
isključivog gospodarskog pojasa i drugog dijela otvorenog mora
ili isključivog gospodarskog pojasa

RAZLIKE IZMEĐU NEŠKODLJIVOG I TRANZITNOG PROLASKA :

1. neškodljivi prolazak odnosi se samo na brodove – tranzitni prolazak i na zrakoplove

2. kod tranzitnog prolaska jasnije je istaknuto da se pravo prolaska odnosi na sve brodove, pa i na ratne
3. kod tranzitnog prolaska se od podmornica ne traži da plove površinom mora i viju svoju zastavu
4. glede tranzitnog prolaska ne predviđa se građanska i kaznena sudbenost obalne države na stranome brodu
5. u tranzitnom prolasku obalna država ima pravo donositi zakone o užem krugu pitanja nego kod
neškodljivog
6. u tranzitnom je prolasku kraća lista zabranjenih djelatnosti za brodove
7. NAJBITNIJA RAZLIKA – u pogledu tranzitnog prolaska nema analogne ovlasti onoj što ju obalna država ima
glede neškodljivog prolaska da može poduzimati mjere radi sprječavanja prolaska koji nije neškodljiv

 i tranzitni prolaz, kao i neškodljivi, mora biti NEPREKINUT i BRZ

IPAK, režim neškodljivog prolaska nije potpuno istisnut iz režima tranzitnog.

 on se i dalje primjenjuje za 2 vrste tjesnaca koji nisu od najveće važnosti za međunarodnu plovidbu:

278
 a) za tjesnace između kopna i otoka jedne države u slučajevima u kojima je uz iste navigacijske i hidrografske
uvjete moguće ploviti kroz otvoreno more ili kroz isključivi gospodarski pojas vodama koje se od otoka
protežu prema pučini

b) za tjesnace koji povezuju teritorijalno more jedne države s dijelom otvorenog mora ili isključivim
gospodarskim pojasom druge države

 uz to, čl.45.st.2. Konvencije koji upozorava da se sva opća pravila o neškodljivom prolasku kroz teritorijalno more
primjenjuju i na tjesnace koji služe međunarodnoj plovidbi, naglašeno je da se neškodljivi prolazak u tjesnacima ne
smije obustaviti

Uz ova 2 opća režima prolaska (neškodljivi i tranzitni), Konvencija daje pravila i o 2 posebne situacije:

 ŠIRI TJESNACI  tjesnaci u kojima postoji put otvorenim morem ili isključivim gospodarskim pojasom, koji je
jednako pogodan s obzirom na navigacijske i hidrografske osobine kao i putovi koji bi vodili kroz
teritorijalno more obalne države

U takvim putovima kroz otvoreno more ili isključivi gospodarski pojas primjenjuju se opće odredbe o slobodi plovidbe
i prelijetanja koje inače vrijede za te morske pojaseve, iako je ovdje riječ o tjesnacima.

=> u tjesnacima koji su dovoljno široki – širi od 24 morske milje

– da u njima ostaje put otvorenim morem ili IGP-om,
a koji je jednako pogodan s obzirom na navigacijske i
hidrografske osobine, vrijedi sloboda plovidbe

To je pravilo važno za nas, jer se u Jadransko more ulazi samo kroz tjesnac
Otrantska vrata (širok 41 morsku milju), gdje između teritorijalnih mora
Albanije i Italije preostaje dosta uzak pojas zasad otvorenog mora.

Izričita garancija slobode plovidbe u čl. 36. Konvencije upozorava obalne

države na Otrantu da sva njihova prava iz režima epikontinentalnog pojasa,
pa i vanjskog i gospodarskog ako ih uvedu, ne smije ograničavati pomorsku i
zračnu plovidbu kroz Otrantska vrata prema hrv. obalama Jadrana.

 PRAVNI REŽIM U TJESNACIMA U KOJIMA JE PROLAZAK U CJELINI ILI DJELOMIČNO UREĐEN MEĐUNARODNIM
KONVENCIJAMA KOJE SU ODAVNO NA SNAZI POSEBNO ZA TE TJESNACE

Pravila koja se u Konvenciji donose općenito za tjesnace (tranzitni i neškodljivi porlazak) ne diraju u pravni režim koji
bi odavno postojao za pojedine tjesnace.

 primjena ovog pravila izaziva nejasnoće, jer se u Konvenciji ne spominje izričito niti jedan tjesnac na kojeg bi
se to pravilo odnosilo

Jasno je da ovo nije problem u slučaju npr. Bospora i Dardanela koji su detaljno utvrđeni Konvencijom iz Montreuxa,
ali što sa onim tjesnacima di postoje stare konvencije ali se u njima ništa ne kaže. (npr. Gibraltarska vrata,
Magellanova vrata...)

 BOSPOR I DARDANELI 

279
Međunarodni položaj Bospora i Dardanela bilo je jedno od važnih međunarodnih pitanja ('pitanje tjesnaca') tijekom
mnogih desetljeća 19. i 20. st.

= ta 2 tjesnaca jedini su spoj Crnog mora s drugim morima, a u to vrijeme Crno more je prestalo biti unutrašnje more

Turske, jer je na njega izbila carska Rusija

 Mirovnim sporazumom u Lausanni 1923.

= prvi je puta uređeno da su ta dva tjesnaca otvorena za prolazak trgovačkih i ratnih brodova svih zastava

PRAVILA :

1. država koja nije imala obala na Crnom moru, nije na njemu smjela imati ratnu mornaricu jaču od najjače
mornarice neke od crnomorskih obalnih država
- ovo je vrijedilo i za doba rata dok je Turska neutralna

2. u tjesnacima i u Mramornom moru nije se smio poduzeti nikakav ratni čin (npr. uzopćenje ili pregled broda)

Pitanje : Što kada je Turska u ratu, jel ima tu nešto?

3. ako je u ratu može zabraniti prolazak neprijateljskih trgovačkih brodova

= trgovački zrakoplovi bili su izjednačeni s trgovačkim brodovima

* prolazak neutralnih ratnih i trgovačkih brodova ostaje slobodan, ali ona tada ima pravo njihovog pregleda radi
sprječavanja kontrabande

*kontrabanda = naziv za stvari ili robu čiji je uvoz, izvoz ili posjedovanje zabranjeno; taj naziv se koristi i za
označavanje protupravne ili zabranjene trgovine robom, najčešće morskim putem

4. ugovor je odredio demilitarizaciju nekih područja uz tjesnace (neki otoci Mramornog mora), a u čitavom
pojasu Dardanela smjele su se držati samo redarstvene čete

 za nadzor nad provedbom svih tih odredaba ustanovljena je Komisija za tjesnace u Carigradu pod okriljem Lige
naroda

5. Stranke ugovora imale su pravo intervencije ako bi nastala opasnost za slobodu tjesnaca.

Takvo uređenje nije zadovoljavalo ni SSSR (zbog otvaranja Crnog mora stranim ratnim brodovima), ni Tursku (zbog
velikog ograničenja njezine suverenosti).

280
I onda na zahtjev Turske dolazi do novog uređenja.

 Konferencija u Montreuxu, 1936.godine

Sudjelovale : Bugarska, Francuska, Grčka, Japan, Jugoslavija, Rumunjska, SSSR, VB + Italija uz rezerve pristupila

- sklopljena je Konvencija koja je više ograničila prolazak stranih ratnih brodova kroz tjesnace, a Turskoj dala
veća prava neg kaj je imala

1. prava Komisije za tjesnace prenesena su na tursku vladu

2. prolazak trgovačkih brodova potpuno je slobodan u doba mira i u doba rata, dok je Turska neutralna
3. ako je Turska u ratu, brodovi pod zastavom država koje s njom ratuju nemaju pravo prolaska, a ostali
brodovi smiju prolaziti samo danju i to putovima koje naznači turska vlada

- ta Konvencija na snazi je bez izmjena do danas

 GIBRALTARSKA I MAGELLANOVA VRATA 

 neposredno zainteresirane države za te prolaze sklapale su međunarodne sporazume o njima pokušavajući

osigurati slobodnu plovidbu, ali ti sporazumi ne sadržavaju pravni režim uređen posebno za te tjesnace (što bi
isključivalo primjenu općih pravila Konvencije kada bi takav režim postojao)

 oba ta tjesnaca plovni su put između otvorenih mora te su otvoreni međunarodnoj plovidbi po pravilima općeg
međunarodnog prava
 to znači da danas njima mogu ploviti brodovi svih zastava u režimu tranzitnog prolaska

MAGELLANOVA VRATA

281
 TIRANSKI TJESNAC (GULF OF AQUABA) 

 i danas, nakon uspostavljanja režima tjesnaca po

Konvenciji , obalne države na pojedinom tjesnacu mogu
ugovorom utvrditi posebna pravila za tjesnace na kojima
su njihove obale

 NO, odredbe toga ugovora ne smiju biti nepovoljnije

od režima koji bi se primjenjivao na tjesnace prema Konvenciji

 Egipat i Izrael su Ugovorom o miru u Washingtonu, 1979.

ugovorili za brodove i zrakoplove svih država slobodu plovidbe
i prelijetanja, koja ne smije biti ometana ili suspendirana

 pošto je sloboda plovidbe i prelijetanja liberalniji režim od

onih predviđenih u Konvenciji, obalne države nisu povrijedile
Konvenciju, jer takav tretman jamče te se i na taj tjesnac
primjenjuju posebno ugovorena pravila

 pokusi nuklearnim oružjem na otvorenom moru

= protive se načelu slobode mora

 suprotni su čl.88. Konvencije po kojemu se otvoreno more smije upotrebljavati isključivo u miroljubive svrhe,
+
njihovim se izvođenjem na moru krši obveza zaštite i čuvanja morskog okoliša

Izričito su zabranjeni dvama ugovorima:

1. Ugovor o zabrani nuklearnih pokusa u atmosferi, u svemiru i pod vodom, Moskva, 1963.
2. Ugovor o sveobuhvatnoj zabrani nuklearnih pokusa, 1996.
- još je na snazi i zabranjuje sve vrste nuklearnih pokusa igdje

282
 PRIPADNICI SVIH DRŽAVA (OBALNIH I NEOBALNIH) IMAJU PRAVO SLUŽITI SE OTVORENIM MOREM I
ISKORIŠTAVATI NJEGOVA BOGATSTVA

 SLOBODA PLOVIDBE ZA SVE DRŽAVE

- to pravilo (načelo) nije početkom 20.st. još bilo općeprihvaćeno

 formalno je potvrđeno tek Mirovnim ugovorom u Versaillesu,1919. i Barcelonskom izjavom o priznanju prava na
zastavu državama koje nemaju morske obale, 1921.
Izjava je prihvaćena na Prvoj konferenciji za promet i tranzit održanoj pod okriljem Lige naroda, a sadržavala je priznanje
trgovačke zastave na brodovima i onim državama koje nemaju morske obale.

 ti brodovi trebaju biti registrirani u jednom mjestu svoje države koje je za to određeno  to se mjesto smatra lukom upisa
broda

 država bez mora može sporazumom s državom s morem odrediti neku njenu luku kao luku upisa broda

Konvencija o pravu mora ponavlja načelo iz Konvencije o otvorenom moru, da sve države neovisno o tome posjeduju
li morsku obalu, imaju pravo da brodovi pod njihovom zastavom plove otvorenim morem.
 NO, da bi neobalna država mogla ostvariti to pravo, ona ima potrebu da osobe njezina državljanstva, njezina roba i

njezina prijevozna sredstva mogu stići do mora!

Za razliku od dotadašnjeg prava koje je samo konstatiralo tu potrebu (Konvencija o otvorenom moru), Konvencija o
pravu mora priznaje pravo neobalnih država na pristup moru te slobodu tranzita preko područja države koja se
nalazi između neobalne države i mora (tzv. tranzitne države)

 da bi se utvrdili uvjeti i modaliteti ostvarivanja te slobode tranzita neobalne i tranzitne države zaključuju
dvostrane, subregionalne i regionalne sporazume

Konvencija određuje da je promet u tranzitu oslobođen svake carine, taksa ili drugih pristojbi, OSIM naknada za
usluge učinjene u vezi s takvim prometom.

Brodovima koji vijore zastavu neobalnih država jamči se u morskim lukama jednak postupak kao i svim drugim
stranim brodovima.

 uz Konvenciju bitna je i Konvencija o tranzitnoj trgovini zemalja bez morske obale, 1965., New York

 SLOBODA POLAGANJA KABELA I CJEVOVODA ZA SVE DRŽAVE

> Konvencija o zaštiti pomorskih kabela , 1884.

= štiti se polaganje i održavanje pomorskih kabela

Pravila :

1. hotimično ili kažnjivom nemarnošću počinjeno prekidanje ili oštećenje podmorskog kabela kažnjava se ne
dirajući u mogućnost traženja naknade štete putem građanske parnice
 izuzima se šteta počinjena radi obrane života ili sigurnosti broda

2. kad se polažu ili popravljaju kabeli, drugi brodovi ne smiju ometati taj rad i moraju biti barem jednu milju
daleko od broda koji obavlja posao

- pravo na polaganje kabela i cjevovoda uneseno je u Konvenciju o otvorenom moru i u Konvenciju o pravu mora
283
 obalna država ne može ometati njihovo polaganje ili održavanje ni u onim dijelovima mora u kojima ima poseban

interes (uključujući i epikontinentalni pojas)

 ALI država koja polaže kabele ili cjevovode mora paziti na već postojeće

3. sve države moraju poduzeti potrebne mjere za kažnjavanje oštećivanja kabela i cjevovoda što su ih počinili
brodovi njihove zastave ili osobe pod njihovom sudbenošću

 SLOBODA RIBOLOVA I DRUGIH VRSTA ISKORIŠTAVANJA SAMOG STUPA OTOVRENOG MORA

- takvo je iskorištavanje u načelu slobodno za pripadnike svih država, ali nekontrolirano iskorištavanje može izroditi
u štetno pustošenje i dovesti do zatiranja nekih, pa se zaštiti pojedinih vrsta posvećuje posebna pažnja

> Konvencija o ribolovu i o očuvanju bioloških bogatstava otovrenog mora, 1958. (Ženevska konferencija)

= proglašava načelo slobode ribolova za sve

= time nameće dužnost poštovanja sklopljenih ugovornih obveza i posebnih prava i interesa obalnih država
utvrđenih samom Konvencijom te dužnost suradnje na očuvanju bioloških bogatstava otvorenog mora

Države čiji se državljani bave ribolovom na nekom prostoru otvorenog mora moraju poduzeti mjere za očuvanje, a na
zahtjev svake od tih država moraju se o očuvanju provesti pregovori i sklopiti sporazumi.

Pitanje : Kaj ak ne dođe do sporazuma?

= ako ne dođe do sporazuma, pitanje se iznosi pred posebnu komisiji (imenuju ju zainteresirane države sporazumno
ili glavni tajnik UN, ako nema sporazuma)

Pitanje : Što ako kasnije državljani neke druge države pristupe ribolovu na istom prostoru otvorenog mora?

= odredbe sporazuma primjenjuju se i na njih, NO ta nova država može tražiti sklapanje novog sporazuma, a u slučaju
neuspjeha pregovora odvija se postupak pred prije spomenutom komisijom

Konvencija daje poseban položaj državama koje zbog blizine svojih obala imaju poseban interes na nekom
ribolovnom prostoru.

 takve države imaju pravo sudjelovati u svakoj organizaciji za istraživanje i u svakom sporazumu o mjerama za
očuvanje bioloških bogatstava u tom prostoru, makar se njezini državljani uopće ne bave ribolovom

- i tu može doći do postupka pred posebnom komisijom, ali obalna država može i jednostrano prihvatiti mjere
za očuvanje bioloških izvora koje ostaju na snazi dok se spor s drugim državama ne riješi

Radi očuvanja morske faune sklopljen je i prije Ženevske kodifikacije niz regionalnih ugovora.
Mjere za očuvanje pa i za povećanje ribljeg gonda obuhvaćaju odredbe o lovostaju, o sredstvima i načinu lova i sl.

 briga za provedbu sporazuma obično se povjerava međudržavnoj komisiji, a na tom polju djeluje također i
Organizacija za prehranu i poljodjelstvo (FAO)  u tu svrhu u njezinom krilu od 1949. djeluje i Komisija za ribolov
na Sredozemlju

284
Uvođenjem isključivog gospodarskog pojasa države su od otvorenog mora oduzele njegove dotadašnje prostore uz
teritorijalno more u kojima se lovi najviše ribe.
Zato je Ženevska konvencija o ribolovu i očuvanju bioloških bogatstava otvorenog mora danas manje važne no što je
bila u vrijeme zaključenja (ni RH iz istog razloga nije stranka).

To je utjecalo i na uređenje pitanja očuvanja i gospodarenja živim bogatstvima otvorenog mora u Konvenciji o pravu
mora.

- odredbe Konvencije o tom pitanju su općenite i sažete  potvrđuju pravo svih država na ribolov na
otvorenom moru, uz dužnost da poštuju svoje ugovorne obveze i pravila Konvencije o gospodarenju živim
bogatstvima (koja se moraju primjenjivati i u isključivom gospodarskom pojasu!) te da na čuvanje tih
bogatstava primoraju sve svoje državljane

Pravila Konvencije o živim bogatsvima, kako gospodarskog pojasa, tako i otvorenog mora, države su znatno dopunile
posebnim sporazumom o ribljim naseljima koja se nalaze u gospodarskim pojasevima više obalnih država ili u
gospodarskom pojasu jedne države i u otvorenom moru, te o vrlo migratornim vrstama ribe.

 Sporazum o primjeni odredaba Konvencije UN-a o pravu mora, 1995. New York  odnosi se na očuvanje i
gospodarenje ribljim naseljima koja se nalaze u više različitih pojaseva vrlo migratornih vrsta riba

8) ZONA MEĐUNARODNOG PODMORJA (ZONA)

Kada je tehnologijom i napretkom znanosti omogućeno iskorištavanje prirodnih bogatstava morskog dna i podzemlja
na manjim dubinama nastao je pojam epikontinentalnog pojasa, pa je obalnim državama priznato pravo na
iskorištavanje bogatstava toga prostora.

Poslije se spoznalo da mogućnosti korištenja sežu mnogo dalje nego u doba izrade Ženevskih kodifikacija 58'.

 opće dobro čovječanstva

Tada se počelo raspravljati o pravnom položaju morskog dna i podzemlja dubokog mora, pa je predloženo da dobra
toga prostora budu OPĆE DOBRO ČOVJEČANSTVA (zajednička baština čovječanstva), koje bi bilo podvrgnuto
posebnim pravilima i posebnom režimu.

 takvo rješenje je prihvaćeno u Deklaraciji o načelima kojima se uređuje morsko dno i podzemlje izvan granica
nacionalne jurisdikcije, 1970.

= taj dio morskog podzemlja naziva se ZONA , a Deklaracija u vezi njega ustanovljuje neka
TEMELJNA PRAVNA NAČELA:
285
 1. Zonu ne mogu prisvojiti ni države, ni fizičke ili pravne osobe  države ne mogu uspostaviti suverenost ili
suverena prava nad bilo kojim dijelom Zone.

2. Istraživanje i iskorištavanje Zone i njezinih bogatstava obavljat će se u interesu čitavog čovječanstva, bez
obzira na zemljopisni položaj država, vodeći napose brigu o interesima i potrebama zemalja u razvoju.

3. Zona smije biti iskorištavana isključivo u miroljubive svrhe.

4. Države moraju surađivati radi zaštite i očuvanja morskog okoliša u Zoni.

 države se pozivaju Deklaracijom da istraživanje i iskorištavanje Zone urede međunarodnim režimom (uključujući i
odgovarajući mehanizam) koji će se uspostaviti općeprihvaćenim međunarodnim ugovorom općeg karaktera
 upravo radi zaključivanja takvog ugovora sazvana je i III. Konferencija UN-a

Iako nijedna članica UN nije bila protiv Deklaracije, o režimu za zonu i o MO koja bi ga trebala provoditi države su
imale vrlo različita stajališta.

 razvijene su željele što više slobode i samostalnost za države i njihova poduzeća

 zemlje u razvoju su smatrale da koncept općeg dobra čovječanstva zahtijeva zajedničko angažitanje svih
zemalja u svim etapama istraživanja i iskorištavanja bogatstva Zone

Dugotrajnim pregovorima na Konferenciji se uspjelo doći do kompromisnog tzv. paralelnog sustava istraživanja i
iskorištavanja Zone.
- sustav je detaljno razrađen i unesen u Konvenciju
+
postignut je sporazum o osnivanju MO = Međunarodna vlast za morsko dno (Vlast)
= ona će organizirati, obavljati i nadzirati djelatnosti u Zoni u ime cijelog čovječanstva

- te djelatnosti će obavljati ona sama preko svog organa – Poduzeća, ALI i zajedno sa
državama, državnim poduzećima, fizičkim i pravnim osobama koje pripadaju tim državama

Pitanje : Kak taj sustav funkcionira?

Država, državna poduzeća, fizičke ili pravne osobe podnose ZAHTJEV za određenom površinom Zone koju su već
istražili, a koja je dovoljno velika i komercijalno vrijedna da OMOGUĆUJE 2 RUDARSKA RADILIŠTA.

 Vlast odobrava podnositelju zahtjeva iskorištavanje (ako zahtjev udovoljava određenim financijskim i
tehničkim uvjetima) SAMO POLOVICE ISTRAŽENE POVRŠINE i o tome zaključuje ugovor s podnositeljem
zahtjeva
 DRUGU POLOVICU Vlast zadržava da bi ju poslije iskorištavalo njezino Poduzeće ili ono skupa s državama u
razvoju

Obveze ugovaratelja za dobiveno pravo iskorištavnja :

1. financijska davanja Vlasti

2. dužnost prenošenja Poduzeću Vlasti tehnologije upotrebljavane za iskorištavanje podmorskih minerala

Dakle, iskorištavanjem od razvijenih zemalja i njihovih kompanija u jednom dijelu Zone omogućuje se da je u drugom
dijelu iskorištavaju Poduzeće i zemlje u razvoju.

286
Pitanje : ORGANI te Vlasti?

GLAVNI ZADATAK : da se djelatnosti u Zoni provode radi dobrobiti cijelog čovječanstva, neovisno o zemljopisnom
položaju država, jesu obalne il neobalne, a da se pri tome posebno uzimaju u obzir intersi i
potrebe zemalja u razvoju i naroda koji još nisu stekli punu neovisnost ili samoupravu

 iliti = briga (na temelju načela nediskriminacije) o pravičnoj raspodjeli financijskih i

drugih blagodati dobivenih djelatnostima u Zoni

GLAVNI ORGANI :

 Skupština
= sastoji se od svih članova Vlasti tj. od predstavnika svih država stranaka Konvencije o pravu mora

Konvencija : ...ovlaštena je utvrđivati opću politiku u skladu s odredbama Konvencije u bilo kojem pitanju ili

predmetu u nadležnosti Vlasti...

 Vijeće
= izvršni organ koji se sastoji od 36 članova/država :
a) 18 = izabrano tako da se postigne pravična geografska raspodjela
b) 18 = koji zastupaju pojedine interesne grupe država glede istraživanja i
iskorištavanja Zone – najveći proizvođači u Zoni; najveći investitori u Zoni ...)
 Tajništvo
--------------------------------------------

 Poduzeće
= ima zadatak da izravno ostvaruje djelatnosti istraživanja i iskorištavanja rudnog bogatstva zone

POMOĆNI ORGANI VLASTI :

 Ekonomsko-planska komisija
 Pravno-tehnička komisija

Iako su mnoge zemlje u razvoju smatrale da prihvaćeni kompromisni režim daje prevelika prava razvijenim zemljama,
u početku su na njega pristale u interesu početka iskorištavanja Zone, a i radi dovršenja pregovora o cijeloj Konvenciji
o pravu mora.

S druge strane, razvijene zemlje, posebno SAD, već su pri kraju Konferencije izrazile protivljenje sustavu istraživanja i
iskorištavanja koji je proistekao iz devet godina pregovora na Konferenciji.

Kako bi privoljele razvijene zemlje da ipak prihvate Konvenciju, zemlje u razvoju pristale su da se državama i
kompanijama koje su već uložile određena financijska sredstva u istraživanje bogatstava Zone zajamči pravo nastavka
istraživanja i pravo na iskorištavanje istraženih prostora kada Konvencija stupi na snagu.

 problem pionirskih investitora

Nakon takvog uređenja Zone pojavio se problem PIONIRSKIH INVESTITORA tj. onih koji su već prije uređenja izvršili ulaganja u ta
područja morskog podzemlja.

 iz tog razloga, na zahtjev razvijenih zemalja prihvaćena je na III. Konferenciji Rezolucija o pripremnim investicijama u
pionirske djelatnosti koje se odnose na polimetalne nodule(II.rezolucija) = neki grumeni na dnu s velkim postotkom minerala

287
  prema njoj pionirski investitori su države ili kompanije koje su u istraživanje podmorja uložile barem 30 milijuna $ od
čega je barem 10% sredstava uloženo za istraživanje područja za koje se traži priznanje statusa pionirskog
investitora

 država koja je htjela taj status ili država kompanije koja je htjela taj status morala je biti potpisnica Konvencije

 pionirske investitore trebala je registrirati Pripremna komisija za Međunarodnu vlast za morsko dno i Međunarodni sud za
pravo mora(osnovana I. rezolucijom)

Svaki zahtjev za registriranje trebao se odnositi na područje podmorja koje bi bilo dovoljno za 2 rudarska radilišta, od kojih bi
jedno bilo odobreno pionirskom investitoru a drugo pridržano za djelatnosti same Vlasti.

Kada su podneseni prvi zahtjevi za registriranje, Pripremnoj komisiji je bilo veoma teško postupiti u skladu s
II.rezolucijom, jer su se područja na podmorju Tihog oceana, na koja su pretendirali Japan, Francuska, SSSR,
djelomično preklapala  nakon dugih pregovora, registrirano je 7 pionirskih investitora (država, tj. njihovih
podueća) : Indija, Francuska, Japan, Sovjetski Savez, Kina i jedan istočnoeuropski konzorcij, te Rep. Koreja.

Istodobno s tim određeni su i dijelovi područja glede kojih je zatražena registracija, a koji se na temelju II. rezolucije i
općih načela paralelnog sustava rezerviraju za djelatnosti same Vlasti.

= oni su time stekli pravo na istraživačku djelatnost na dodijeljenom im području + pri određivanju količine
proizvodnje minerala, oni dobivaju prednost za proizvodnju pred svim drugim investitorima (osim Poduzeća Vlasti)

Međutim, s jednim vremenskim odmakom dogodilo se to da države više uopće nisu bile zainteresirane za početak
primjene bilo kakvog sustava iskorištavanja i istraživanja zone.
Naime u 60'ima kad se to sve krenulo brijali su da se na dnu nalaze čudesa koja će im trebat i da je to sve jako
isplativo i jeftino, ispalo je da je jako skupo, a da izvori na kopnu nisu ugroženi.

Tako da se trebao pronaći put kojim će se pravila Konvencije o Zoni primjenjivati sukladno novim prilikama, u kojima
nema interesa da se započne s komercijalnim iskorištavanjem zone.

 to je učinjeno putem Sporazuma o primjeni XI. dijela Konvencije UN-a o pravu mora prihvaćenog 1994.

= Sporazum je zamišljen i prihvaćen kao međunarodni ugovor koji će biti primjenjivan skupa s XI. dijelom Konvencije

kao jedinstveni dokument (ZATO, svaki budući pristup Konvenciji obuhvaća i pristup Sporazumu, a Sporazumu se
ne može pristupiti ako se ne pristupi Konvenciji)

Odredbe Sporazuma smanjuju zahtjeve iz XI.dijela Konvencije prema razvijenim državama te modificiraju pravila
Konvencije u skladu sa sadašnjim nepostojanjem interesa za istraživanjem Zone.

Ublažavanje obveza očituje se u:

smanjenju obveze financijskih davanja ugovaratelja za prvo istraživanje i iskorištavanje u Zoni

ukidanju obveznog prijenosa tehnologije Poduzeću Vlasti

ograničenju prava Vlasti na istraživanje druge polovice područja na 15 godina, nakon čega pravo prelazi opet na
ugovaratelja uz uvjet da Poduzeće uključi kao partnera u zajedničkom pothvatu

osnovan je novi organ Vlasti  Financijski odbor

Usvajanjem Sporazuma omogućeno je da Konvencija UN-a o pravu mora stupi na snagu 16.11.1994. = 12 godina
nakon potpisivanja u prosincu 82'.
288
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

 POSEBNI DIJELOVI KONVENCIJE POSVEĆENI NEKIM BITNIM PROBLEMIMA VEZANIM ZA SVE MORSKE POJASEVE

 XIII. dio – Znanstveno istraživanje mora

 XIV. dio – Razvoj i prijenos morske tehnologije

 XV. dio – Pravila o mirnom rješavanju sporova i o tumačenju ili primjeni Konvencije

Prigodom Ženevske kodifikacije:

a) posebna pravila o rješavanju sporova = bila su unesena u Konvenciju o ribolovu i očuvanju bioloških
bogatstava otvorenog mora
b) opća pravila o rješavanju sporova glede primjene svih 4 konvencije (cjelokupno pravo mora) = bila su
uvrštena u posebni međunarodni ugovor tj. Fakultativni zapisnik o potpisivanju u predmetu obvezatnog
rješavanja sporova

Konvencija o pravu mora sama sadržava cijeli sustav pravila o rješavanju sporova, tumačenju i primjeni
Konvencije.

VAŽNO : bitna značajka sustava  za veliku većinu sporova koji ne bi bili riješeni na drugi način, omogućuje se bilo
kojoj stranci u sporu da ih iznese pred jedno međunarodno sudsko tijelo

- prepušta strankama u sporu izbor bilo kojeg sredstva mirnog rješavanja o kojemu se one sporazumno
dogovore

Pitanje : Kaj ak se ne mogu dogovorit oko izbora?

= AKO dogovora nema, Konvencija ih poziva da spor riješe pregovorima, mirenjem ili bilo kojim drugim sredstvom

Pitanje : Kaj ak se ne riješi spor?

= ako se takvim sredstvima spor ne riješi, bilo koja stranka u sporu može ga podnijeti na rješavanje jednom od
sudova ili arbitražnih sudova predviđenih konvencijom

Sudovi između kojih stranke u sporu mogu birati su:

 Međunarodni sud za pravo mora (ustanovljen na temelju same Konvencije)

 Međunarodni sud (glavni organ UN)

 arbitražni sud (koji će se ustanoviti na temelju Konvencije)

 posebni arbitražni sudovi  na temelju Konvencije mogu se ustanoviti za sporove koji se tiču:

a) ribolova
b) zaštite i čuvanja morskog okoliša
c) znanstvenog istraživanja mora
d) plovidbe, uključujući i onečišćavanje s brodova i potapanjem

Pravilo : ako se stranke u postupku nisu odlučile za isti sud, spor se može podnijeti SAMO arbitražnom sudu
(osim ako se one ne dogovore drugačije)

289
 odluka suda konačna!  sve stranke u sporu moraju postupati u skladu s njom

Ipak, ne moraju se svi sporovi o tumačenju i primjeni Konvencije rješavati primjenom jednog od navedenih
postupaka koji donose obvezujuće odluke.

OGRANIČENJA/IZUZECI (od opće obveze da se sporovi podnose sudovima ili arbitražnim sudovima)

- sporovi koji su izuzeti na jedan od navedenih načina mogu se podvrći prisilnom rješavanju samo prema
IZRIČITOM SPORAZUMU STRANAKA SPORA

a) vrste sporova koje izuzima sama Konvencija

- neki sporovi o tumačenju ili primjeni odredaba Konvencije o znanstvenom istraživanju

- neke kategorije sporova o ostvarivanju suverenih prava obalne države

(npr. njeno diskrecijsko ovlaštenje da određuje ukupni dopustivi ulov i svoj ribolovni kapacitet, pristup višku
ulova, uvjete i modalitete ustanovljene u njezinim propisima o očuvanju živih bogatstava i gospodarenju
njima...)

b) vrste sporova koje može svaka stranka Konvencije izuzeti od sudskog rješavanja, za svoje eventualne buduće
sporove

- sporovi o razgraničenju država na moru

- sporovi o vojnim djelatnostima

- sporovi s kojima u vezi Vijeće sigurnosti UN-a obavlja zadatke koji su mu dodijeljeni na temelju Povelje UN-a

*RH nije izuzela ni jednu od tih kategorija sporova od sudskog rješavanja.

UN
PRETEČE

= prvi objedinili i pozitivnu i negativnu suradnju

Sve organizacije prije UN-a, bile su organizacije negativne suradnje.

= suradnja država na sprječavanju rata, na obrani

(u smislu naoružavanja, formiranja saveza...)

Rijetke su bile organizacije pozitivne suradnje = na području zdravlja, meteorologije, poštanskog prometa...

To neko objedinjenje pozitivne i negativne suradnje i ta ravnoteža odrazit će se i kroz samu strukturu UN-a.

 tako je Vijeće sigurnosti jedan organ negativne suradnje s prvenstvenim ciljem održanja mira i sigurnosti, dok
je s druge strane ECOSOC jedan organ pozitivne suradnje koji teži ekonomskoj suradnji, poštivanju ljudskih
prava...

290
UN su uspjeli to povezat, ali rekli bi da su nešto uspješniji ipak u ovoj pozitivnoj suradnji.

Napomena : ovak više malo uvodno – UN ne čini samo UN u New Yorku, već i 15 specijaliziranih ustanova povezanih
sa UN-om preko ECOSOC-a (no to su velike univerazalne SAMOSTALNE organizacije)

Pitanje : Kak je išo razvoj prije UN-a?

U starom vijeku postojali su neki praoblici MO – tako u staroj Kini je bilo onih 170 državica, u Grčkoj imamo
amfikitonije ALI sve su to bili obrambeni savezi protiv neprijatelja usmjereni na negativnu suradnju.

1815. stvari se mijenjaju Bečkim kongresom = osnovna svrha je bila restauracija političke karte Europe nakon
Napoleona i njegovih ratova te da se spriječi da u budućnosti dođe opet tak neki Napoleon.

Taj Bečki kongres značajan je i iz razloga što je na njemu prvi put došlo do popisivanja MP = 1. kodifikacija
diplomatskog prava > Završni akt Bečkog kongresa

 ALI zapravo zašto je važan : osnovana je > SVETA ALIJANSA

IDEJA : u osnovi jedna negativna suradnja u smislu da se spriječi ponavljanje napoleonskih ratova

 države pobjednice su odlučile osnovati takvu jednu organizaciju s ovlasti u spriječvanju da se ponove takvi
ratovi

mogla je intervenirati u unutrašnje poretke država

kako bi spriječila nasilne smjene monarhija – ista logika;

ugl mogla je intervenirat di god bi se pojavila opasnost

od nasilne smjene

I tak ona je intervenirala u Španjolskoj, Mađarskoj,Napuljsko Kralj.

ALII nije dugo potrajala.

Razlog 1) : društvene zakonitosti i dr. procesi su nešto kaj se nemre zaustavit, pa ni vojnom silom

Razlog 2) : interesi država članica su bili prerazličiti – kolko god su one bile protiv Napoleona, svaka od njih je imala
svoje neke interese

Nju zamjenjuje (tj. pokušala ju je zamijenit) jedna tvorevina – nije baš organizacija :
> koncert europskih velevlasti (Austrija, Francsuka, VB, Prusija, Rusija)
= jedna ad hoc koalicija država sa svojim političkim interesima (koje je nametala drugima);
međutim isto nije dugo traja

- jedino organizacijsko povezivanja država ograničilo se na sporedna područja – suradnja na području tehnike
ili prometa
-> tu je potreba suradnje dovela do različitih međunarodnih upravnih zajednica i međunarodnih ureda

SLJEDEĆA FAZA = nastaje inicijativa da se krene u razvoj MP i da se kroz kodifikaciju običajnog prava izradi što veći
broj ugovora za mirno rješavanje sporova i tako dolazi do HAŠKIH MIROVNIH KONFERENCIJA

291
  1899. na prijedlog ruskog cara Nikolaja II. u Hagu je održana I. Haška mirovna konferencija
= cilj je bio postizanje krajnjeg mira
- usvojen je niz konvencija, deklaracija koje su se ticale samog mirnog rješavanja sporova i ratnog prava
(ak do rata dođe)

 donesena je prva Konvencija 1899. o mirnom rješavanju sporova i prvi put u povijesti je osnovan
Međunarodni sud = VAŽNO jer su države prvi put pristale da se odreknu onog autonomnog
odlučivanja

 Stalni arbitražni sud – postoji i dan danas; tamo su države mogle iznijeti svoj spor na rješavanje

 1907. inicijativa se nastavlja na II. Haškoj mirovnoj konferenciji

- usvojeno 13 konvencija i neke deklaracije (isto za mirno rješavanje sporova i rat)

 III. Haška mirovna konferencija

= cilj je bio da se potpuno razvije MP, ali nikad nije došlo do nje jer ju je nakaradno spriječio 1. svj. rat

ALII nakon rata inicijativa nije prestala, Wilson je inicirao da se osnuje prvi put jedna univerzalna politička MO koja bi
aktivno nadzirala međunaroni mir i sigurnost i sprječavala rat te brinula o mirnom rješavanju sporova (kako ne bi
došlo do novog rata) = > LIGA NARODA

LN imala je svoje ORGANE :

 Skupštinu LN – plenarni organ (u početku 30 država), skupština delegata svih država

 Vijeće LN – izvršni organ
 Tajništvo – administrativno-tehnički organ
 odbori – kao neki pomoćni organi

Pitanje: Kak se dolazilo do Vijeća u LN?

2 načina :

1. nekoliko velikih država imalo je stalna mjesta u Vijeću (Francuska, Italija, Japan, VB, kasnije Njemačka i SSSR)
2. druge su u njega ulazile izborom
= birala ih je Skupština na rok od 3 godine, s mogućnošću reizbora

Pitanje : Kak su se stvarala nova stalna mjesta?

= što se tiče stvaranja novog stalnog mjesta u Vijeću nije bila potrebna izmjena Pakta – dovoljna je bila odluka Vijeća
i većine u Skupštini

Pitanje : I kaj su oni radili?

= Skupština i Vijeće raspravljali su o svim predmetima koji su dolazili pred LN i stvarali su o njima odluke kad je
trebalo.
Za stvaranje meritorinih zaključaka u Skupštini i Vijeću bila je potrebna jednoglasnost prisutnih.

No, kako je LN bila skup samostalnih država, njezina vlast odlučivanja nije bila velika. DČ su tijekom vremena u praksi
još više oslabile autoritet Lige.

292
LN je pokušala napraviti neke pomake u smislu pozitivne suradnje => neki od prvih dokumenata od kojih će kasnije
nastati sustav zaštite ljudskih prava nastaje u to
vrijeme

- također stvorila je dobro uređene pomoćne organizme na polju zdravstva i prometa

Dal je bila uspješna? = pa i ne baš, osigurala je nekih 20 godina mira

Već prvo ozbiljno iskušenje za LN bilo je 31'-32' japanskom agresijom na Kinu i okupacijom Kine. Također Japan je
uspostavio marionetsku držvu na području Kine –

Obje države bile su članice LN, a unutar same LN postojao je temeljni dokument – Pakt LN.

Što je tu važno? = u vrijeme osnivanja LN agresivni rat još uvijek nije bio zabranjen (kao danas) – nije bio ius cogens

Jedino kaj je Pakt predviđao u svojim odredbama bilo je da je rat dopušten ALI SAMO AKO NE USPIJE
MIRNO RJEŠAVANJE SPORA!

Dakle, članice LN morale su prvo posegnuti za tim sredstvima mirnog

rješavanja, a ako ne bi uspjeli u tome tada su morale pričekati da prođe

jedan cooling period od 3 mj. prije nego započnu rat, ali nako toga
mogu potpuno legalno započeti rat.

S obzirom na ta pravila bilo je sasvim jasno kako agresija Japana na Kinu nema nikakve veze s propisanom
procedurom.

I sad kaj se dešava unutar same LN?

LN imala je svoje sankcije :

1. ekonomske
2. sankcija isključenja iz LN
3. sankcija upotrebe sile = ovo je ostavljeno državama u smislu kolektivne samoobrane u korist napadnute
države

 ALI u LN se nije dogodilo ništa.

U Skupštini i Vijeću su raspravljali i oni se nisu mogli složiti radi li se o agresiji ili ne.

Zašto ? = politički interesi DČ > Japan je dragocjen saveznik i ne događa se apsolutno ništa
293
LN nije primjenila nikakve sankcije, samo je Skupština usvojila jednu rezoluciju kojom je pozvala DČ da ne priznaju
marionetsku državu.

Sljedeće iskušenje javilo se 35'-36' talijanskom agresijom na Etiopiju.

- opet obje članice LN, opet vrlo jasno da se radi o agresiji

Što radi LN= etiopski car uzaludno prosvjeduje, poziva na pomoć, sankcije, kolektivnu samoobranu ii

LN se odlučuje primjeniti neke sankcije – izglasali ekonomske sankcije ali onakve koje su bile LOL neefikasne!

Razlog 1) odnosile su se na zlato, dijamante, modne proizvode, ali zanimljivo nisu obuhvatile naftu
= jeer nafta je bila potrebna Italiji za tenkove i nastavak agresije (*oružje je imala > napomena tad
je imala oko 100 konzulata u Etiopiji, a niti jednog svog državljna liti skladišta oružja je imala)

Razlog 2) čak i te beskorisne sankcije naišle su na ogroman birokratski aparat LN koji je bio zadužen za
provođenje i onako neefikasnih sankcija

= sve skupa rezultiralo je time da je Mussolini proglasio aneksiju Etiopije.

U LN stoga dolazi na red pitanje – sad pazi ovo – izbacivanja ETIOPIJE iz LN jer državu čine 3 elementa, a tam nema
neovisne vlasti jer je okupirana.

ovim ugled LN biva poljuljan max.

Uz sve to dolazi polako 2. svj.rat = ne reagira se na aneksiju Austrije, ni 38' na okupaciju Čehoslovačke, a ni 39' na
agresiju Poljske...
+ ni jedna od spomenutih država više se nije obratila LN za pomoć ☹

Zadnji čavao u lijesu bio je 40' agresijom SSSR-a na Finsku.

- opet obje članice LN > i LN se odlučuje iskoristiti sankciju izbacivanja SSSR-a iz LN

= ovo nije imalo baš nikakvog smisla jer kolko god djeluje strogo kao sankcija,
često je kontraproduktivno

Ak imaš problematičnu DČ mogu se primjenjivat svakakve sankcije na nju jer ona krši Ustav te organizacije,
ALI kad ju izbaciš van zapravo ju oslobađaš svih obveza te organizacije i sad zapravo legalno može vršit
agresiju. taaak da SSSR nije baš bio jako pogođen tim

+ ostale države same su izašle van iz LN = Italija, Njemačka

Od 40'-45' LN postoji samo na papiru, nema nikakvih zasjedanja ni aktivnosti i ona je jedan od rijetkih primjera da se
organizacija ugasila jer su države izgubile interes – doduše ovo je djelomično točno iz razloga što su se države ipak
sastale još jednom 45' na zadnjem zasjedanju sa jednom svrhom : da proglase prestanak LN i riješe pitanje sukcesije
imovine LN na UN

OSNOVNI RAZLOG NEUSPJEHA LN

294
 1. isti razlog neuspjeha i ranijih organizacija = suprotstavljeni interesi DČ (što je i problem UN-a danas)

Ali ako ovo pod 1) uzmemo kao neku realnost i nešto kaj se ne može nikad promjenit, koji je onda baš razlog
razlog?

Neki će reć da je razlog u tome što dvije najmoćnije države svijeta nisu sudjelovale.

SAD jest dao inicijativu, ali zbog nekih unutrašnjih političkih neslaganja – politika izolacionizma, nezadovoljstvo
raspodjelom kolonija..., nisu nikada ušli u LN.

S druge strane SSSR je htio ući, ali ga oni nisu htjeli. (pristupio tek 34') Nakon Oktobarske revolucije svi su se osjećali
jako ugroženima, a pogotovo nakon egzekucije carske obitelji. Kasnije su ih primili, pa izbacili 40'.

ALI TAJ ARGUMENT NE SUDJELOVANJA NJIH NIJE BAŠ.

REALNO: ako države koje su bile u članstvu nisu poštivale prava LN malo je vjerojatno da bi drugačije postupile te
dvije države + SSSR se 40' ponio isto

Jedan drugi razlog je vrlo važan.

2. NAČIN DONOŠENJA ODLUKA

= u LN odlučivali su po principu jednoglasnosti = govorimo o vremenu između dva rata gdje je suverenost
države puno ekstremnije tumačena nego danas

smatrano je da država nemože bit nadglasana od

strane neke druge države

S jedne strane princip jednoglasnosti može djelovati idealno jer se poštuje ravnopravnost svih članica, ali zapravo
dovodi do toga da ak imaš 30 članica imaš 30 veta! = ne može se nikad donijet odluka!

I kaj se onda desi = ak oćeš odluku, a imaš tolko različite interese, ta odluka se mora razvodnit
toliko da bude prihvatljiva svima a onda kaj će ti uopće i kakva je to odluka
= zato se i nisu mogli dogovorit jel Japan izvršio agresiju ili nije

 UN je pokušao naučit što je moguće više iz svega toga i napustili su koncept

jednoglasnosti (općenito je rijedak u MO – NATO sve su kao ravnopravne, al je
jedna malo ravnopravnija :')

Ono što nije bilo napušteno = IDEJA da se nakon 2.svj.rata osnuje jedna organizacija po uzoru na LN i da probaju
ponovo.

Od 41'-45' u svakoj godini se nešto dogodilo u procesu stvaranja UN-a.

= tzv. PRETEĆE I OSNIVANJE UN

FAZE:

 41' = prva inicijativa za formiranje UN-a

U kon. vodama na brodu Churchil i Roosvelt su se našli da se dogovore oko principa vođenja 2. svj. rata sve do
pretpostavljene pobjede i tamo oni potpisuju jedan mali dokument u kojem se dogovaraju o tim načelima =
Atlantska povelja
VAŽNO: to je gentlman's agreement = pristaju na to iz političkih interesa
NIJE OBVEZUJUĆE!

295
Kasnije i dr. države protuhitlerovske koalicije pristupaju tom dokumentu i okuplja se jezgra UN te se predviđa nakon
2. svj. rata jedna takva organizaija koja bi bila jamac svjetskog mira, ponovno!
=> institucionalizirala bi se suradnja

 42' = nastaje Deklaracija UN-a

- nema veze sa organizacijom! = tek će 45' nastati nova svjetska organizacija koja će dobiti ime po

ovoj deklaraciji

- tu postoje i te fore s prevođenjem : engl = we the peoples of unated nations

- može značit države, pitanje je kolko je naš prijevod baš točan

 43' = konferencija u Moskvi

Staljin, Roosvelt, Churchil sastaju se u Moskvi i potpisuje se Moskovska deklaracija koja je uredila razna pitanja za
nastavak 2.svj.rata = suđenje osobama sile osovine...

ALI važna u ovom kontekstu = potvrdila dalje nastojanje saveznika da osnuju UN

 44' = konferencija u Dumbarton Oaksu (predgrađe Washingtona)

VAŽNO : izrađen je nacrt Povelje UN-a

- prvi put jedan konkretan dokument (daleko od gotov), ali otprilike koji organi će bit, ciljevi, uvjeti za
prijem...koji je kasnije služio kao podloga za rad na Konferenciji u San Franciscu

ALI jedno pitanje nije bilo zaključeno = donošenje odluka u Vijeću sigurnosti
- države sudionice konferencije nisu bile suglasne da su neki jednakiji od
drugih, a znali su da jednoglasnost ne funkcionira (LN)

 45' = konferencija na Jalti – Churchil. Roosevelt, Staljin

=> nastao čl. 27. st.3. Povelje UN kako se odlučuje u Vijeću sigurnosti

I OVDJE JE ZAPRAVO FINALNA FAZA :

U ožujku 45' konferencija u San Franciscu sve države = ukupno 50 se sastaju i ta konf. traje od travnja-lipnja
- pozvane sve države koje su do 1.3.45' najavile rat
Njemačkoj tj. 46 država + zaključkom pozvane Argentina,
Bjelorusija i Ukrajina i Danska

 26.6.1945. usvajaju konačan tekst onog kaj će bit Povelja UN-a.

STUPANJE NA SNAGU : onda kad se skupe ratifikacije barem 2/3 država koje su sudjelovale na konferenciji u
(i kad će se 'rodit' UN) San Franciscu i svih 5 ratifikacija DČ Vijeća sigurnosti

UN osnovani su 24.10.1945. = DAN UN-a

Sama Povelja je jedan mali dokument (doslovno) sa 111 čl. + dodano 70 čl. Statuta Međunarodnog suda i to dvoje
čini Povelju. = jedan JEDINSTVEN DOKUMENT

Pri potpisivanju nije održan uobičajen red, koji je u skladu s načelom jednakosti država i prema kojem države

296
potpisuju abecednim redom svojih imena, nego su Povelju najprije potpisali predstavnici velikih država prema
abecednom redu, zatim predstavnici ostalih, opet prema abecednom redu engleskog naziva država

Povelja je bila usvojena na 5 jednakovrijednih jezika i oni su određeni kao radni (engleski, francuski, ruski, kineski,
španjolski), a na inicijativu arapskih zemalja dodaje se i 6. = arapski.

*radni = svi dokumenti se izdaju na 6 jezika i svi govori se prevode

IZNIMKA : Međunarodni sud = tamo su samo 2 : engleski i francuski i presude su sam na ta dva

Stupanjem na snagu Povelje završen je samo formalni dio rada na stvaranju nove svjetske organizacije. Trebalo joj je
i stvarno omogućiti početak djelovanja.
Konferencija u San Franciscu odredila je Pripremnu komisiju sa zadatskom da obavi za to potrebne radove, ona je to
obavila u razmjerno kratkom roku tako da se OS mogla sastati u Londonu u siječnju 46' kako bi započela s radom i
provođenjem potrebnih izbora i uvela je u život ostale glavne organe UN.

PRAVO UN
= svi propisi koji se odnose na : 1) ustrojstvo i djelovanje UN i njihovih organa
2) pravne odnose UN prema drugim subjektima MP
3) položaj same Organizacije, njezinih organa i službenika

Pravo UN-a ne smije se poistovjetiti s cjelokupnim MP-om koje se razvija unutar UN-a i pod njegovim utjecajem.
UN utječu na razvoj MP u mnogim područjima, ali ovdje se ograničavamo na prikaz pravila na temelju kojih UN
djeluje u međunarodnoj zajednici.

297
GLAVNI TEKST – POVELJA =
temeljne odredbe o ustrojstvu i djelovanju UN (19 glava sa 111 članaka)
+
STATUT Međunarodnog suda (70 članaka)
-> sastavni dio Povelje, ali je ipak donekle samostalan, jer stranke Statuta
mogu biti i države nečlanice UN-a, koje stoga sudjeluju i u postupku njegove

izmjene

Pitanje : Kako se pravo UN-a dalje izgrađivalo?

OSTALI PROPISI :

• drugi propisi o ustrojstvu i djelovanju organa UN = napose poslovnici svih zbornih organa UN-a, starateljski
sporazumi, raznovrsni akti o nesamoupravnim područjima itd.

• Povelja je predvidjela i izradu nekih propisa koji još do danas nisu izrađeni: planovi sustava za reguliranje
oružanja i za upotrebu oružanih snaga

• kolektivni ugovori između država članica da bi se izvodili pojedini zadaci Organizacije; tu se ubrajaju i ugovori
s pojedinim državama o položaju Organizacije, njezinih organa, predstavnika država i službenika na području
tih država te sporazumi sa specijaliziranim ustanovama UN-a

• propisi o položaju, pravima i dužnostima mnogobrojnih službenika UN-a

• zaključci (rezolucije) organa UN-a a napose Opće skupštine, dosta su često dopunili, a donekle i izmijenili
pravo UN-a
Primjer: ustanovljen je postupak za hitno sazivanje Opće skupštine u izvanrednim situacijama i time je
stvorena i nova kategorija izvanrednog zasjedanja

ii sad idu te odredbe Povelje i zašto su čudne

Povelja je temeljni, ustavni akt UN ne samo po sadržaju već i po svojoj povišenoj pravnoj snazi.

 čl. 103. : obveze iz Povelje prevladavaju nad drugim ugovorenim obvezama članova UN

=> PITANJE : Otkud pravo jednom ugovoru da svoje odredbe nadredi ostalim obvezama?

 čl. 108. i 109. govori o reviziji i izmjeni Povelje

= predviđa reviziju i izmjenu, a čak ako do 10. redovitog zasjedanja Opće Skupštine (OS) ne dođe do izmjene onda se
prijedlog za reviziju po službenoj dužnosti stavlja na dnevni red

SVRHA : da Povelja što vjernije prati međ. odnose i tom se prilagođuje

298
Do 10. zasjedanja je u međuvremenu došlo, ali ništa se nije desilo, nije stavljeno na dnevni red i ostalo je mrtvo slovo
na papiru.

Zašto? = jeer je postupak izmjene vrlo težak i općenito Povelja je jedan od najkrućih Ustava MO na svijetu i do
izmjene nije nikad došlo!

 traži se suglasnost 2/3 SVIH članica OS, a među njima SVIH 5 stalnih,; nakon tog ratifikacija u
nacionalnim parlamentima 2/3 svih + nužno ratifikacija stalnih 5
(ima 193 države članice)

Zaključak : Povelja se mijenja bez formalne izmjene jer se razvoj nemre zaustavit, mjenjat će se sama, život će ju
mjenjat, DČ...

Postupak izmjene ima 3 STADIJA :

I. inicijativa
II. usvajanje izmjene
III. postupak stupanja na snagu

Za odlučivanje o tekstu izmjene predviđena su 2 ORGANA :

a) OPĆA SKUPŠTINA
b) posebna revizijska konferencija u kojoj sudjeluju sve DČ

 pred oba organa može se pokrenuti postupak kako za najmanju izmjenu teksta, tako i za temeljitu izmjenu
cijele Povelje i preustrojstvo organizacije

INICIJATIVA :

I. za pokretanje izmjene u OPĆOJ SKUPŠTINI dovoljno je stavljanje prijedloga za izmjenu na dnevni red prema
pravilima skupštinskog poslovnika

II. da bi se pitanje izmjene uopće moglo iznijeti pred REVIZIJSKU KONFERENCIJU, prvo treba donijeti odluku da se
ona sazove i da odluka se mora donijeti u OS i u VS

 OS = potrebna je dvotrećinska većina glasova SVIH DČ UN-a

 VS = potrebna je obična večina od 9 glasova tj. za tu odluku nije potreban pristanak stalnih članova VS, nego
bilo koje devetorice članova VS

USVAJANJE IZMJENE:

= za usvajanje izmjene Povelje u :

 OS = potrebna dvotrećinska većina SVIH država članica UN-a

 revizijska konferencija = pravila o većini koja je potrebna za usvajanje izmjena Povelje nisu dovoljno jasna

299
 Povelja govori samo o preporuci
konferencije dvotrećinskom većonom

STUPANJE NA SNAGU

= potrebno je da u Općoj skupštini ili na revizijskoj konferenciji usvojenu izmjenu ratificiraju dvije trećine SVIH
država članica Organizacije među kojima moraju biti svi STALNI članovi Vijeća sigurnosti

- iliti u realnosti u konačnom stadiju može svaku izmjenu Povelje spriječiti svaki stalni član VS tak da uskrati
ratifikaciju

** Postoji još jedan način izmjene = OBVEZATNO stavljanje pitanja sazivanja revizijske konferencije na dnevni red

desetog zasjedanja Opće skupštine AKO konferencija nije održana do tog

zasjedanja (do nje nikada nije došlo)

 iliti ako do 10. redovitog zasjedanja Opće Skupštine (OS) ne dođe do izmjene onda se prijedlog
za reviziju po službenoj dužnosti stavlja na dnevni red

SVRHA : da Povelja što vjernije prati međ. odnose i tom se prilagođuje

ii onda kao konferencija treba biti održana ako za njezino sazivanje glasa :
 OS = većina članova Opće skupštine i
 VS = sedmorica članova Vijeća sigurnosti

– tako započet postupak trebao bi i dalje teći kao pri uobičajenom sazivanju revizijske konferencije

Kada zaključene izmjene stupe na snagu, izmijenjena Povelja vrijedi za sve članove UN.

Pitanje : Kaj ak se nekom to ne sviđa?

= jedino kaj on može je izać van

*napomena = istupanje iz UN-a nije predviđeno u Povelji, ali sudjelovanje u bilo kojoj organizaciji je dobrovoljno tak
da realno može

Već u prvoj godini rada UN javila su se neka nezadovoljstva odredbama Povelje i prijedlozi za reviziju. No, oni su
ostali dosta osamljeni, a kad se približio onaj desetogodišnji rok kao počelo se ozbiljno razmišljati o sazivanju
revizijske konferencije i o izmjenama. OS je čak stvorila poseban odbor za proučavanje pitanja sazivanja revizijske
konferencije, ali se odluka odgađala iz godine u godinu. 1961. OS je zaključila da tadašnje prilike nisu bile povoljne za
reviziju, ali da je potrebno da do nje dođe čim prilike to dopuste.
Međutim do toga nikad nije došlo i ko što smo rekli da odredba se smatra neprimjenjivom i zapravo je mrtvo slovo
na papiru.

Dobar dokaz kolko im je to nebitno je činjenica da nisu promjenili broj potrebnih glasova za sazivanje sa 7 na 9, tak
da i dalje piše 7.

Formalna izmjena Povelje postala je potrebna zbog naglog povećanja broja članova Organizacije i želje da se
pravednije osigura zastupljenost svih dijelova svijeta u glavnim organima organizacije.

Iako se takva podjela mjesta mogla postići i bez povećanja broja mjesta u organima, u praksi zapravo nije jer
se dotadašnje države nisu htjele odreć svojih mjesta.
300
Tako su 1963. izmijenjeni članci 23., 27. i 61 time što je :
1. povećan broj članova Vijeća sigurnosti i Gospodarskog i socijalnog vijeća i
2. povećan najmanji broj glasova potreban za stvaranje zaključaka Vijeća sigurnosti

– te si izmjene obavljene jednostavnim prihvatom putem rezolucije u Općoj skupštini i ratifikacijom

Daljnje formalne izmjene Povelje provedene su na isti način.

OS je u svojoj Rezoluciji iz 1963.g. usvojila ZAKLJUČAK koji je neka vrsta DOPUNE Povelje.

= odredbe Rezolucije o podjeli mjesta

u Vijeću sigurnosti i Ekonomskom i socijalnom vijeću
na pojedine regionalne skupine država.

 te odredbe ne mogu vezati OS tj. članove, ali bi nepridržavanje izazvalo mnogo problema, stoga se one
primjenjuju

• odredba o podjeli mjesta u VS mijenja domašaj čl. 23. u onom dijelu u kojemu se kaže da se pri izboru za
nestalna mjesta u Vijeću sigurnosti se vodi osobito računa u prvom redu, o doprinosu članova UN-a
održavanju međunarodnog mira i sigurnosti i ostalim ciljevima Organizacije, a također i o pravičnoj
geografskoj raspodjeli
= Rezolucija iz 1963.g. uzima kao jedini temelj geografsku raspodjelu, a sasvim ispušta iz vida
ocjenjivanje doprinosa ciljevima Organizacije
 još jedan primjer koji pokazuje kako se i pravo UN, pa i sama Povelja
mijenja praksom organa i njihovim zaključcima

Iako se kao Povelja može mijenjati samo na formalno određen način ona je doživjela mnogo promjena u praksi od
kad je donesena.

Pitanje : Kako?

A) neke odredbe nisu nikad provedene u život – primjer one odredbe koje se odnose na stvaranje i primjenu vojnih
snaga UN u održavanju mira i sigurnosti

 čl. 43. predviđa mehanizam kolektivne sigurnosti

1. sve države članice se obvezuju da će stupiti u pregovore sa Vijećem sigurnosti (VS) da sklope sporazume koje
količine malih vojnika će dat (kontingente) da tvore vojsku UN-a

2. osnovao bi se jedan operativni organ koji bi upravljao tom vojskom, a činili bi ga načelnici stožera vojska
stalnih članica (Odbor nekog štaba tak nkj)
= ugl oni bi kao provodili kolektivne mjere u slučaju prijetnje miru ili u slučaju čina agresije

U stvarnosti : NIŠTA!

Zašto : 1) države nikad nisu pristupile pregovorima sa VS, pa nikad nije došlo do sporazuma o davanju tih
kontingenata

2) imate odbor s generalima bez vojske

301
Pitanje : Što je onda UMPROFOR?

= to su mirovne operacije i to se razlikuje od kolektivnih mjera

Razlika 1) : njima upravlja jedna od država koja sudjeluje u mirovnoj operaciji (a ne Odbor)

Razlika 2) : mirovne operacije nejdu protiv agresora nego da razdvoje zaraćene strane

Razlika 3) : potreban je pristanak agresora i žrtve da dođu mirovne operacije

Zaključak : nikad nije došlo do tog jeer nije bilo političke volje DČ

B) neke odredbe su se primjenjivale drugačije nego što tekst Povelje zahtjeva

 čl. 27. st.3 govori o vetu u Vijeću sigurnosti UN-a

Što kaže? = da je za donošenje pozitivne odluke potrebna većina 9/15 članica, alii pozitivnih glasova svih 5 stalnih
članica Vijeća sigurnosti => taj dio je u praksi izmijenjen

tolerira se da neke budu suzdržane, samo je važno da NITI

jedna ne stavi veto (dakle ne mora nužno bit 5 pozitivnih)

 izmjena Povelje kroz praksu, bez formalne izmjene

= tzv. živuća Povelja

 ili primjer Starateljskog vijeća koje se ne može niti sastaviti u skladu s Poveljom zato što više nema
starateljskih područja pa ni članova UN-a koji upravljaju tim područjem

C) neke odredbe su prestale važiti

 čl.17. definira neprijateljske države i predviđa mjere koje države pobjednice mogu poduzeti prema tim
državama - države koje su za vrijeme Drugog svjetskog rata bile neprijatelj bilo koje potpisnice Povelje

Povelja je usvojena krajem lipnja 45' – Njemačka je tad već kapitulirala, ali Japan nije i trebalo je rješit 2. svj. rat na
Pacifiku, pa da se novoj organizaciji ne nametne odmah taj teški problem, u Povelju je stavljena ta odredba i dalo se
saveznicima da one to rješe.

- danas je ta odredba bez ikakvog značaja; Njemačka i Japan danas lobiraju u procesu reorganizacije UN-a da
uđu u stalni sastav Vijeća sigurnosti, prilično su razvijene i najveći financijeri
- ta odredba je imala svrhu u početku UN-a, 50'ih ulaze u članstvo i od tad gubi svaki značaj = sve države
članice su jednake

 odredbe o sazivanju revizijske konferencije na desetom zasjedanju OS

= sve te promjene u primjeni Povelje, to NEFORMALNO MIJENJANJE Povelje dovelo je do rasprava o tzv. :

 ŽIVOJ POVELJI – LIVING CHARTER

302
Kao što smo rekli, sve odredbe o sustavu starateljstva pokazale su se neprimjenjivima, te je stoga Svjetska
konferencija država i vlada 2005.g. podržala prijedlog glavnog tajnika UN-a da se izbriše glava koja se odnosi na
Starateljsko vijeće, no UN nisu bili kadri pristupiti tim izmjenama Povelje.

Prvenstveni razlog jest strah pet velesila da bi formalne izmjene Povelje mogle ugroziti njihov povlašteni
položaj koji imaju.

Izmjene Povelje trebale bi međunarodnoj zajednici dati nove ustavne, organizacijske okvire za rješavanje
najaktualnijih svjetskih problema. Nažalost, Povelja još uvijek održava svijet kakav je postojao pri kraju 2. svj. rata.

OPĆI POGLEDI
Ujedinjeni narodi su stvoreni sa svrhom da ostvare određene zadatke za cijelu međunarodnu zajednicu.

SVRHA/CILJ :

1. održavanje međunarodnog mira i sigurnosti, poduzimanje djelotvornih kolektivnih mjera radi sprječavanja i
otklanjanja prijetnje miru i radi suzbijanja čina agresije ili drugih narušenja mira

2. razvijanje prijateljskih odnosa među narodima, utemeljene na načelu ravnopravnosti i samoodređenja

naroda i poduzimanje drugih prikladnih mjera za učvršćenje mira

3. ostvarivanje međunarodne suradnje pri rješavanju problema ekonomske, socijalne, kulturne i humanitarne
prirode te razvijanje prava čovjeka

4. služiti kao središte za usklađivanje djelovanja naroda na postizanju tih zajedničkih ciljeva

GLAVNI I NAJVAŽNIJI ZADATAK : => održanje međunarodnog mira i sigurnosti

- to se vidi po ustrojstvu organizacije, napose po položaju i ulozi VS i
njegovih stalnih članova

među tim državama su pobjednice u 2. svj. ratu za koje se vjerovalo

da će iskreno i trajno težiti ostvarenju ciljeva i raspolagati potrebnom
snagom da izvrše njezine zadatke

Sredstva koja služe ostvarivanju ciljeva :

1. stvaranje, potpomaganje i održavanje prilika koje pogoduju razvijanju mirnih odnosa i suradnje među
državama

2. mirno rješavanje međunarodnih sporova i situacija koji bi mogli pomutiti prijateljske odnose među državama

3. aktivno djelovanje radi sprječavanja i suzbijanja narušenja mira

glasovanje

- Povelja je napustila jedno od pravila općeg MP  pravilo o jednoglasnosti pri stvaranju odluka

subjektivitet
303
= UN je subjekt MP-a!

- prema odluci OS, od 1947. imaju svoju zastavu

- uživa na području svake države članice pravnu sposobnost potrebnu za obavljanje svojih djelatnosti i
postizanje ciljeva, privilegije i imunitete potrebne za postizanje tih ciljeva
(Konvencija o povlasticama i imunitetima UN-a, 1946.)

sjedište

- nije određeno Poveljom, već je odlukom OS izabran je New York – dijelovi administracije nalaze se u uredima u
Beču, Nairobiju i Ženevi

Što se tiče pravnih odnosa vezanih za sjedište, zaključen je međunarodni ugovor između UN-a i SAD-a, kojim se
osiguravaju prava UN-a na nekretnine sjedišta, predviđaju se mogućnosti poštanskog i telekomunikacijskog prometa,
osigurava se slobodan dolazak u sjedište za službene predstavnike DČ i organizacija koje imaju savjetodavan status,
zatim za ovlaštene predstvnike tiska i ostalih sredstava javnog obavještavanja, napokon za sve osobe koje bi bile
službeno obavještene radi bilo kojeg posla.

ČLANOVI
Pitanje : Tko može biti članica UN-a?

4 UVJETA : (čl.4. st. 1.)

304
 1. mora se radit o DRŽAVI
2. države moraju bit MIROLJUBIVE
3. države moraju htjeti prihvatiti obveze iz Povelje
4. države moraju moć stvarno izvršavat te obveze

UVJET 1) = da si DRŽAVA

Ovo je jedna od razlika od LN; naime tamo su članice bile države, ali i područja u odnosima ovisnosti..tu je Povelja
STROŽA i kaže samo države!

Znamo kaj znači država = 3 elementa moraju bit ispunjena, federalne jedinice nisu države itd.

Napomena* : Iako članovi UN-a mogu biti samo države, ipak, u Povelji ima nekih elemenata koji upućuju na nova,
modernija i demokratskija shvaćanja :
ratio : da treba zaštiti i neke interese izvan interesa samih postojećih država

1) odredbe o zaštiti i poštovanju prava čovjeka i temeljnih sloboda,

2) odredbe o nesamoupravnim područjima i područjima pod starateljstvom

međutim sukladno tumačenju prava na samoodređenje naroda u stvarnosti je

došlo do dekolonizacije i stvaranja novih država

I SAD tu kad se malo pogleda taj uvjet vide se neki prigovori i kontradiktorni primjeri.

Primjer 1) Od 45' do raspada SSSR-a 90'ih kroz to razdoblje su se u ravnopravnom članstvu nalazile Bjelorusija i
Ukrajina = one su bile federalne jedinice SSSR-a.

Kak je to moguće? => politički kompromis – tijekom konferencije u San Franciscu i u procesu nastanka UN nije bilo
jasno koje ovlasti će imati OS i 3 saveznika se nisu suglasili.

Staljin je tražio da sve republike SSSR uđu u članstvo jer je htio glasački stroj. Churchil i Roosvelt se nisu s tim
suglasili, ali s druge strane oni su htjeli da odmah uđu Filipini i Indija (nisu bili nezavisni).

I onda je nađen KOMPROMIS = 2 za 2! – SSSR je mogao izabrat koje dvije rep. će uć i to su bile Bjelorusija i Ukrajina

Primjer 2) primjer država kod kojih je upitno postoje li sva 3 elementa – države u statusu protektorata = one koje su

dobrovoljno dale svoje vanjsko zastupanje drugima – npr. San Marino, Lihtenštajn...a opet su
punopravne članiice

• primljene su europske mikrodržave čije je neovisnost o većim susjedima i pravno i stvarno upitna
• ušle su i brojne mikrodržave nastale dekolonizacijom bez obzira na površinu područja, minimalan broj
stanovnika ili slabost i nesamostalnost gospodarstva te usku vezu nekih od njih sa SAD-om
(osobno glup argument kaj onda ak su male svejedno su države al ok)

Primjer 3) među 5 stalnih članica nalazi se i Kina = međutim do 71' nije se radilo o Kini u Pekingu nego o Tajvanu,
tek 71' ulazi kao Narodna Republika Kina

305
Primjer 4) primjer država koje su desetljećima u građanskom ratu i pitanje je tko će ih zastupat – Somalija, Sudan
- u pravilu samo odaberu koja od zaraćenih strana će ih zastupat i nikom niš

- članovi UN kod kojih nema nikakve središnje vlasti već je stanovništvo izloženo unutarnjim borbama
raznovrsnih interesnih grupa

Primjer 5) ujedinjenje Sirije i Egipta u Ujedinjnu Arapsku republiku

Dakle nastala je nova država, njihova mjesta su ukinuta, međutim brzo se ra republika raspala i države su

po pravilima trebale proći ispočetka svu proceduru članstva, al u stvarnosti su im samo vraćene
sačuvane pločice dec it.

Primjer 6) pitanje bivše Jugoslavije

U UN nakon raspada države sljednice bivaju primane, međutim SR Jugoslavija odbija ući jer tvrde kako su zadržali
kontinuitet SFRJ, da su se ostale otcjepile bla. i pretendiraju na kontinuitet članstva u UN. UN to ne priihvaća i SR je
morala tražiti da bude primjljena (što se nije desilo do pada Miloševićevog režima).

U UN-u, Vijeće sigurnosti donosi rezoluciju 777 u kojoj utvrđuje da SR Jugoslavija nije sljednica, ALI PREDSTAVNIK SR
Jugoslavije ostaje sjediti u UN-u. I u njemu 10 godina stoji pločica SFRJ i zastava SFRJ koja više ne postoji, samo je
njegov diplomatski rang spušten na rang otpravnika poslova.

RAZLOG : a opet politički interes + bolje imat ikakav nadzor nego nikakav

UVJET 2) = da si MIROLJUBIVA država

Nakaradnost : nakon 2. svj. rata, puno država nije bilo miroljubivo, a u članstvu UN-a su

- pojedinim kandidatima se odricala miroljubivost na temelju nimalo uvjerljivih činjenica prošlosti (primjer
Portugala i Irske kojima se odricala miroljubivost jer nisu sudjedlovale u ratu protiv Njemačke lol), treba se
prosuđivati sadašnjost + da mnogi članovi se i dalje ponašaju nemiroljubivo

UVJET 3) = moraš htjet PRIHVATIT OBVEZE iz Povelje

Nakaradnost : tu izjavu koju svaka država daje da prihvaća obveze iz Povelje daje kad već bude izabrana  kakav je
to onda uvjet?

No, ajde već u podnošenju zahtjeva za primanje države izrijekom ili konkludentno izjavljuju svoju pripravnost da
zajedno s članskim pravima preuzme i obveze koje joj nalaže Povelja.

UVJET 4) = moraš moć STVARNO IZVRŠAVAT obveze iz Povelje

Na ovom uvjetu su najdulje inzistirali i do 90'ih nisu puštali mikrodržave u članstvo – premale su i nemogu.

Javilo se pitanje a kaj one to nemogu? = rekli smo da postoji pozitivna i negativna suradnja. Ustanovilo se da nema
prepreke za pozitivnu, ali prigovarali su za negativnu – da nemaju vojsku tj. da oni neće moć dovoljno efikasno
pridonijeti stvaranju vojske – LOL vojske nema. Ak ove kaj mogu ne žele nema smisla da se male stavi u nepovoljniji
položaj. Pa su tako ipak ušle i europske mikro države i države na pacifiku po broju stanovnika vrlo male – Palau,
Tuvalu, Tongo, Kiribati...

KATEGORIJE DRŽAVA

306
Države se u članstvu razlikuju u 2 kategorije

1) izvorne/iskonske članice – u svakoj MO postoje one države koje su tu MO osnovale

- tako je UN osnovan od strane onih 50 država u San Franciscu (odnosno one koje su potpisale Deklaraciju UN
42') te koje su potpisale i ratificirale Povelju – primjer Poljske koja je naknadno ratificirala, a prije tog je
potpisala Deklaraciju UN-a

2) naknadno primljene

Pitanje : Koja je razlika?

- PRAVNO GLEDANO : NEMA RAZLIKE!

= razlika u pravima i dužnostima nije nikakva, jedina razlika je u tome što izvorne nisu
prošle postupak prijema jer su same osnovale organizaciju

– u prvih 5 godina broj članova se popeo na 60, nakon čega je došlo do zastoja u primanju novih članova (politička
neslaganja itd.), nakon tog ih je odjednom primljeno 16 i danas organizacija broji 193 člana

PRIJEM

Članstvo u UN nije prisilno ili obvezno. = ovo vrijedi i za stupanje u članstvo i za prestanak članstva

Države stupaju u članstvo po svojoj slobodnoj odluci, a Organizacija nije dužna primiti bilo koju državu – NO
ona ne može odbiti AKO nema pravih razloga => jedino NEISPUNJAVANJE nekog od 4 UVJETA opravdava
otklanjanje novog kandidata

aliiiiii odlučivanje o tome postoje li navedeni uvjeti prepušteno je

članovima UN-a tj. oni o tome glasuju, a njihov glas ofc može
ovisiti o motivima koje nije mogu će kontrolirati, stoga može doći do
odbijanja kandidata koji ispunjava uvjete za primanje
(naravno da može jer lol)

I sad kak se to kao tamo odlučuje.

- o primanju odlučuju 2 TIJELA

I. država koja želi postati članica aplicira za članstvo

II. prvo o tom odlučuju VIJEĆE SIGURNOSTI (VS)

= i to sa većinom 9 od 15 glasova, a među njima POZITIVNI ili NE VETO 5 STALNIH članica
Posljedica : ak i jedna stalna od 5 glasa protiv nećeš postat članica fakju, ak su suzdržane ici ces al nisu
odusevljene
 kad postignu odluku ta odluka je PREPORUKA OS da prihvati tu državu u članstvo

III. OPĆA SKUPŠTINA onda mora izglasati prihvaćanje države sa 2/3 većinom predanih glasova – koje su
prisutne i glasovale (kvorum je pola +1) i ak se postigne bit će primljena u članstvo UN-a

VAŽNO : SAMO JE JEDAN SLUČAJ KAD SE TRAŽI 2/3 SVIIH = REVIZIJA/IZMJENA POVELJE
(u ovom slučaju je 2/3 pristunih – predanih)

SANKCIJE
307
Unutar UN-a postoje neke sankcije koje se javljaju zbog kršenja nekih članskih obveza i za razliku od LN koja je imala
samo jednu – sankciju iksljučenja, UN u Povelji navodi 3 takve tzv. DISCIPLINSKE SANKCIJE :

1. isključenje
2. suspenzija
3. mala suspenzija

 ISKLJUČENJE

= sankcija za uporno kršenje temeljnih načela UN

Za razliku od LN koja je predviđala samo jedan razlog za primjenu sankcije isključenja – nedopuštenu agresiju
bla, Povelja je tu stroža i proširuje temeljna načela i na – prijetnju silom i upotrebu sile.

I sad ak se možemo složit koja su temeljna načela, javlja se pitanje što znači uporno?

= u praksi bi to značilo ak se radi i o najtežem ALI jednom kršenju to nebi bilo dovoljno da ta država bude isključena,
ali više manjih kršenja bi bilo dostatno

PROCEDURA

I. VS predlaže isključenje
II. OS odlučuje o isključenju
- istim većinama kao za primitak u članstvo)

Posljedica : odmah stupa na snagu i isključeni član nema više nikakvih članskih prava ni dužnosti

Pitanje : Može li isključena država ponovno postati članom?

= DA, i to : 1. po redovitom postupku primanja, aliiii

2. bilo bi moguće i da se vraćanje isključenog člana provede tako da OS na prijedlog VS opozove ili
ukine svoj zaključak o isključenju

Pitanje : Jel ikad došlo do isključenja?

Dosad nijedna članica nije isključena.

Bilo je pokušaja isključenja Izraela na inicijativu arapskih država i pokušaj isključenja JAR na inicijativu porketa
nesvrstanih. Izrael je kršio ljudska prava, okupacija dijelova u ratu, a JAR je provodio politiku aparheida i to sve do
89' kad je došo Mandela na vlast.

 obje procedure su inicirale i pale u Vijeću sigurnosti, nikad nije došlo do OS

 SUSPENZIJA

308
- suspenzija članskih prava i povlastica nije samostalna sankcija  ne primjenjuje se za konkretno kršenje nego prati
kolektivne mjere tj. stiže državu protiv koje je VS poduzelo preventivnu ili prisilnu sankciju

- popratna mjera kolektivnih mjera = kad bi UN svojom nepostojećom vojskom djelovalo prema agresoru,
tad bi i privremenu se izrekla ova mjera, ali pošto nije nikad došlo do tih kolektivnih mjera – nije nikad
primjenjena suspenzija!

PROCEDURA :  opet ista = predlaže VS, odlučuje OS, a o PRESTANKU odlučuje samo VS

Pitanje : Kakav je opseg ove sankcije?

Iako se naizgled se čini kao blaža mjera od isključenja, ona je u stvarnosti teža – kod isključenja država prestaje biti
vezana Poveljom i više nema prava i obveze, kod suspenzije se suspendiraju samo prava, ostaju obveze

ZATO se suspenzija mora ograničiti tako da član može i dalje ispunjavati svoje dužnosti.

IPAK, postoje neka prava koja se ne bi mogla suspendirati :

1. da se spor iznese pred Međunarodni sud,

2. da bude pozvana pred VS ako je pitanje od interesa,
3. pravo sudjelovanja u VS ili OS u slučajevima kad bi u tim organima imao pravo sudjelovati i nečlan ako se
zove zove država ne članica...

ZAKLJUČAK : Ovo pokazuje kako ni jedna stalna članica u VS ne bi mogla biti sankcionirana.

 MALA SUPSENZIJA

– jedina sankcija koja može pogoditi članicu VS

1 povreda = ako država više od 2 godine ne plati članske prinose neopravdano onda gubi pravo glasa u OS
(ne i u dr. organima)

- o tome odlučuje OS – te države članice sam ne dobiju formular za glasanje dok ne podmire troškove

Pitanje : Kaj ak opravdano nisu platili?

= onda se mogu oslobodit te sankcije – Haiti potres DA, Irak 2003. međutim nije bio oslobođen

- ova se doista i primjenjuje – oko dvadesetak država je bilo suspendirano, stare članice ugl plate, ali nekad znaju
malo zatezat ako žele pokazat da se ne slažu, pa kad UN osjeti na proračunu se dogovore i plate

Pitanje : Kolko iznosi to?

= 1 promil BDP-a, ali ima određena apsolutna minimalna i max.

DOBROVOLJNO ISTUPANJE
309
Pitanje : Može li se dobrovoljno istupit iz UN-a?

= Povelja o tome šuti, ALI države su suverene i članstvo svugdje je uvijek dobrovoljno i ovisi o volji države

*EU – tek Lisabonsnkim se unijela odredba o istupanju, ali to ne znači da se prije tog nije moglo

Pitanje : Jel itko ikad istupio iz UN-a?

= DA – Indonezija u 70'ima – formalni razlog jer su joj iz UN-a zamjerali okupaciju Timora i kršenje formalnih pravila +
prosvjedovala je zbog tog što je u VS bila izabrana Malezija s kojom je bila u konfrotaciji

U stvarnosti radilo se o vremenu Hladnog rata gdje SSSR izlazi sa idejom da bi sve države istočnog bloka trebale izać i
osnovat neke socijalističke UN.
Indonezija je prva istupila, al se brzo vratia jer ju nitko nije slijedio

- samo su joj vratili pločicu ko da se niš nije desilo

PRAVA ČLANICA

Neke dužnosti obvezuju članove već po općem MP, ali su uvrštavanjem u Povelju dobile pojačano značenje, a neke
su uvedene tek Poveljom i ograničene samo na članove UN-a.

Kao što je već rečeno, ti članovi UN moraju pri primanju u UN dati izjavu da prihvaćaju obveze predviđene
Poveljom.

1. suverena jednakost članova

- to bitno načelo općeg MP dopunjuje se u Povelji dužnošću država da se u međusobnim odnosima suzdržavaju
od prijetnje ili upotrebe sile protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti bilo koje države

Međutim : ova tvrdnja o suverenoj jednakosti suprotna je položaju 5 država stalnih članova VS koje mogu
negativnim glasom spriječiti usvajanje svake meritorne odluke u tom organu

2. pravo na individualnu i kolektivnu samoobranu u slučaju oružanog napada sve dok VS ne poduzme potrebne

mjere za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti

3. UN se ne smije miješati u poslove koji po svojoj biti spadaju u unutrašnju nadležnost svake države

IZNIMKA : primjena prisilnih mjera prema glavi VII. - djelovanje u slučaju prijetnje miru, narušenja mira i čina
agresije

Odnos prema svojim državljanima, u vrijeme usvajanja Povelje, se smatrao unutrašnjom nadležnošću države, no
razvojem MP-a to više ne spada u njezinu nadležnost što pokazuje osnivanje 1994. Međunarodnog kaznenog suda za
Ruandu kako bi se procesuirali počinitelji genocida.

4. pravo sudjelovanja u OS – pravo davanja prijedloga, raspravljanja i pravo glasa

= svaki član ima 1 glas – jednakost svih država

310
5. pravo da budu birane u različite organe UN-a

Država koja nije članica VS ili Ekonomskog i socijalnog vijeća mora se pozvati na sudjelovanje u raspravama kad se
raspravlja o pitanju koje dira njezine interese.

 time se ispravlja okolnost da sve države ne mogu istodobno biti članice navedenih vijeća

OGRANIČENJE : pozvana država može samo raspravljat, ona nema pravo glasa

*iznimka : Jedino kad se u VS raspravlja o odlukama koje se odnose na upotrebu kontigenta

oružanih snaga, ta država ima pravo sudjelovanja i glasa. (ali lol)

6. pravo iznijeti spor pred VS ako druga sredstva nisu uspjela

7. pravo upozoriti VS ili OS na svaki spor ili situaciju koja bi mogla ugroziti mir i sigurnost

- nije nužno da je država sama izravno zainteresirana u tom sporu ili situaciji, jer se pretpostavlja da su sve
države barem neizravno zainteresirane za održanje mira i sigurnosti

8. pravo država članica da osnivaju regionalne sporazume ili ustanove za rješavanje predmeta koji se tiču
održavanja mira i sigurnosti i da u njima sudjeluju

DUŽNOSTI DRŽAVA (vezuju se uz gl.zadatak; održavanje mira i sigurnosti)

1.dužnost održavanja međunarodnog mira i sigurnosti

2.rješavanje sporova mirnim sredstvima
3.suzdržavanje od upotrebe oružane sile, prijetnje silom i upotrebe sile
4.sudjelovanje u zajedničkim mjerama za osiguranje mira i suzbijanje agresije
5.suzdržavanje od pomaganja državi protiv koje je poduzeta preventivna ili prisilna akcija
6.izvršavanje odluka VS u skladu s Poveljom
7.podvrgavati se postupku VS u skladu s odredbama o mirnom rješavanju za mir opasnih sporova
(ako drugim sredstvima nisu uspjele riješiti spor čije bi nastavljanje moglo dovesti u opasnost međunarodni
mir i sigurnost stranke spora moraju ga iznijeti pred VS)
8. stvaranje potrebnih uvjeta za održanje pravde i poštovanja tih obveza
9. članovi su obvezni ispunjavati u dobroj vjeri preuzete obveze
 tu treba napomenut onu odredbu čl. 103. da obveze iz Povelje imaju u slučaju sukoba prednost pred
obvezama preuzetima nekim drugim međ. sporazumom
- ta odredba odnosi se na članove UN-a, ali njezina je posljedica da DČ ne smiju od država koje nisu
članice tražiti ispunjavanje njihovih ugovornih obveza koje nisu u skladu s Poveljom
10. obveza sudjelovanja u izradi planova za reguliranje oružanja
11. obvezno registriranje i objavljivanje ugovora (tzv. javna diplomacija)
12. obveza promicanja snošljivosti među narodima
13. suradnja pri rješavanju različitih problema na ekonomskom, socijalnom, kulturnom i humanitarnom polju, a
sve sa svrhom da se potpomogne socijalni napredak i poboljšaju životni uvjeti
14. razvijanje i poštovanje prava čovjeka i temeljnih sloboda za sve, bez rzalike vjeroispovijedi, jezika, rase ili
spola

OBVEZE PREMA ORGANIZACIJI : 1. plaćanje članskih prinosa

2. poštovanje pravne sposobnosti Organizacije
3. poštovanje njezinih povlastica i imuniteta, kao i privilegija i imuniteta
koji su zajamčeni njenim predstavnicima i službenicima

311
ORGANI UN-a
GLAVNI ORGANI: = 6

1. OPĆA SKUPŠTINA – plenarni organ

2. VIJEĆE SIGURNOSTI – organ negativne suradnje
3. EKONOMSKO I SOCIJALNO VIJEĆE – organ pozitivne suradnje
4. STARATELJSKO VIJEĆE – ono za starateljska područja kaj više ne postoji
5. TAJNIŠTVO – administrativno-tehnički organ
6. MEĐUNARODNI SUD – glavni sudski organ (Statut Međunarodnog suda čini s tekstom Povelje 1 dokument)

U Povelji se spominje još :

> pomoćni organ VS = Odbor vojnog štaba
> izvanredni organ za reviziju Povelje = Opća konferencija svih država članica

- osim tih organa, koje Povelja izričito spominje, u prvim godinama rada UN-a se stvorila mreža različitih organa,
ureda i sl. s određenim prolaznim zadacima, trajnim ili prolaznim

- Povelja predviđa specijalizirane ustanove – samostalne međ.organizacije koje obavljaju određene zadatke, a
povezane su s UN-om preko Ekonomskog i socijalnog vijeća kao organa za vezu i koordinaciju djelatnosti svih tih
ustanova

- Povelja predviđa stvaranje regionalnih sporazuma i ustanova, s kojima surađuju UN

RAZLIKE U ORGANIMA :

1. redovni i izvanredni

> Redovni = rade kontinuirano u skladu s pravilima Povelje i svojim pravilnicima

> Izvanredni = npr. konferencija za reviziju Povelje

- za njeno sazivanje potrebna je posebna odluka OS i VS (do sad nikad nije usvojena)

2. stalni i privremeni

> Stalni = svi glavni organi kao i oni kojima je povjerena neka trajna zadaća

> Privremeni = izvršava neku određenu vremenski ograničenu zadaću

3. glavni i pomoćni

> Glavni = nabraja ih Povelja i samo se njenom izmjenom može stvoriti novi glavni organ ili se neki pomoćni može
uvrstiti u tu kategoriju

> Pomoćni = osnivaju ih glavni organi u sklopu svojih nadležnosti

Pitanje : Kaj znači glavni?

KRITERIJ : a) glavni = osnovani su ustavnim aktom organizacije iliti Poveljom UN-a

b) pomoćni = osnivaju ih glavni u okviru svojih funkcija

*iznimka : Odbor vojnog štaba koji ne postoji, al je predviđen Poveljom je zapravo pomoćni organ i on je jedini
takav pomoćni organ!
312
Pitanje : Jesu li glavni važniji od pomoćnih?

= jesu! ALIII opet tu ima nekih iznimaka

Primjer : sa prestankom zadnjeg starateljskog područja 94' i osamostaljenjem Palau Starateljsko vijeće više i nema
funckiju, a i dalje se nalazi među glavnim organima; s druge strane postoji jedan sankcijski odbor koji je
puno važniji od tog Starateljskog vijeća

Zašto je to tako = povelja se teško mijenja

4. podjela prema broju članova koji sudjeluje

> organi u kojima sudjeluju svi članovi Organizacije – obično je u MO samo jedan takav organ (UN -> OS)

> organi u koje ulazi manji broj članova – predviđa se broj članova i način kako se određuju

 za određivanje sastava u UN vlada načelo da u svakom organu budu razmjerno zastupani razni dijelovi svijeta –
pazi se na raspodjelu svijeta po kontinentima, po stupnju ekonomske razvijenosti, po pripadnosti različitim
krugovima kulture, po pripadnosti političkim grupacijama...

- ta se pitanja uređuju unaprijed dogovorom, u obliku rezolucija, izmjene poslovnika i sl.

U UN to je najprije dogovoreno za VS, a kasnije i za neke glavne - ECOSOC, ali i pomoćne organe, npr. Vijeće za
prava čovjeka, Komisija za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL), Odbor za miroljubivu upotrebu svemira
(COPUOS), kao i za upravna tijela različitih organizama koje su osnovali UN – UNICEF, UNEP(okoliš),
UNDP(razvoj)...

5. po svom sastavu, odnosno načinu nastanka mogu biti :

> u cijelosti izborni = Ekonomsko i socijalno vijeće, MS ili

> samo dijelom izborni = VS, Starateljsko vijeće

OS ne ulazi ni u jednu od tih kategorija, ona je kreativni organ za druge organe.

6. ovisno o tome tko je član

> članovi organa su države članice, odnosno njihovi predstavnici

- ti predstavnici o svim pitanjima raspravljaju i odlučuju vodeći računa o stajalištima i interesima vlastite države, te
postupaju na temelju uputa svoje vlade
Primjer : OS ili VS

> članovi organa su pojedinci

- te osobe za vrijeme službe u takvim organima ne smiju postupati po uputama svojih vlada
Primjer : * Tajništvo = članovi Tajništva su međunarodni službenici koji pod vodstvom gl.tajnika obavljaju zadaće
tehničkog organa
* MS = suci MS su neovisni stručnjaci koji odlučuju na temelju stručnog znanja i savjesti te ne smiju
obavljati druge djelatnosti
* neki pomoćni organi = npr. članovi Komisije za MP, osim rada u stručnom pomoćnom organu OS,
slobodni su u izboru drugih poslova

Zaključak : postoje velike razlike u njihovom statusu

313
7. postoje i drugi međunarodni organizmi u sustavu UN-a :
- specijalizirane ustanove,
- organizacije pod okriljem UN-a i
- pobočni organi

8. razlikovanje po važnosti, djelokrugu, vlasti odlučivanja i po međusobnim odnosima:

• OS i VS – politički organi zajednice

• ECOSOC, Starateljsko vijeće i Tajništvo – tehnički organi
• Međunarodni sud – glavni pravosudni organ
• Tajništvo – tehnički, ali i važan politički organ
(glavni tajnik je bio ključan faktor za vrijeme Hladnog rata jer su zbog primjene veta i nesloge velikih
sila u VS često bile potrebne samostalne i brze intervencije glavnog tajnika)

Pitanje : Jel bitnija OS ili VS ?

= neki smatraju bitnijom OS, a neki VS:

> ZA OS – 1. ona je kreativni organ,

2. svi drugi organi proizlaze iz nje i
3. svi joj moraju podnositi izvješća, pa čak i VS

> ZA VS – 1. njemu su povjerene glavne zadaće UN-a,

2. samo ono donosi obvezne odluke,
3. u slučaju potrebe može pokrenuti prisilni mehanizam UN-a,
4. bez njega ne može doći do najvažnijih odluka (u čijem donošenju sudjeluje i OS)

9. razlikovanje prema vlasti odlučivanja i stvaranja obveznih zaključaka

• Međunarodni sud – najviši; njegove presude obvezne su za stranke spora i on konačno rješava predmet
(al to kao nije niš novo jer je obilježje svakog pravosudnog organa)

• VS – ima pravo donositi obvezatne odluke u pitanjima mira i sigurnosti

• OS – izdaje samo preporuke i djeluje više svojim ugledom

= pravo odlučivanja joj je skučeno na : - primanje članova, nesamoupravna područja, odobravanje proračuna,
određivanje članskih prinosa i sl.

• ECOSOC i Starateljsko vijeće – raspravljaju, proučavaju i daju preporuke – podnose svoje prijedloge OS, VS ili
državama članicama

• Tajništvo – izvršni organ, iako ima i važnu političku ulogu

314
OPĆA SKUPŠTINA
SASTAV

= po svom sastavu to je diplomatska konferencija na kojoj sudjeluju delegacije država članica na kojoj svaka
delegacija zastupa interese svoje države i radi po uputama svoje vlade

- zasjedaju samo države članice koje imaju pravo raspravljati i odlučivati o pitanjima koja spadaju u njezinu
nadležnost
- u nju ulazi svaka država kad postane članica UN dakle jedan plenarni organ

IZNIMKA : > na sjednice OS nekada može doći država koja nije članica UN-a

= ako se raspravlja o sporu u kojem je ona stranka, bilo da je sama iznijela spor pred UN bilo da je to
učinila druga strana

– nečlanica mora unaprijed prihvatiti obveze mirnog rješavanja koje Povelja nameće članicama

ZATO DOBIVA POLOŽAJ JEDNAK ČLANICAMA

ALIII: 1) samo dok se o tom sporu raspravlja u OS
2) samo za raspravu o tom predmetu
3) nema pravo glasa (al to nema ni DČ pri rješavanju spora u kojem je stranka)

OS je povremeno i sama pozivala države nečlanice da sudjeluju u njezinoj raspravi o pitanjima koja se tiču pojedine
države nečlanice.
Primjer: PLO zove na sve sastanke i konferencije kao promatrača kako bi iskazala potporu arapskom stanovništvu
Palestine, tako je još 88' kad je PLO poglasio Državu Palestinu OS predstavniku PLO dala naziv Palestina + dali su im
pravo sudjelovanja u općoj raspravi OS, ali bez prava glasa i predlaganja kandidata.

Pitanje : RAVNOPRAVNOST DČ – kak se to vidi?

= jednakost država članica UN-a očituje se u tome da svaka ima u OS jednako pravo predlaganja, raspravljanja i
svaka ima 1 glas (za razliku od VS glas ima jednaku vrijednost)

 ostvaruje se tvrdnja da se UN temelje na načelu suverene jednakosti članova

1 država – 1 glas
Indija = Nauru

- u OS nema veta i svi glasovi su jednako vrijedni

- odlučuje se 2/3 većinom ili natpolovičnom većinom

Pitanje : Tko zastua države u OS?

- države zastupaju njihovi predstavnici (delegati, izaslanici) = najviše 5 i to su tzv. OPUNOMOĆENI DELEGATI

= oni koji mogu sudjelovati u radu OS

i njenih odbora bez posebnog ovlaštenja, koje ostalim članovima
delegacije daje njezin vođa (on ih i raspoređuje na pojedine poslove)

Poslovnik OS dopušta još : 5 pomoćnih predstavnika, i još 5 eksperata i osoba sličnog položaja koliko je to
delegaciji potrebno (svih njih 15 npr. su tzv. STALNE MISIJE pri UN-u)

Na taj se način na godišnjim zasjedanjima OS sastaje velik broj državnika, diplomata i stručnjaka iz svih DČ, a brojnost
članova delegacija dopušta da u isto vrijeme radi veći broj odbora OS i da se golem posao obavi u kratkom roku.
315
ZASJEDANJA

A) REDOVITO

Kada : svake godine jedanput u rujnu započinje i traje ko akademska godina (prelazi u sljedeću kalandersku) i traje
ovisno o pitanjima stavljenima na dnevni red

Gdje : u sjedištu Organizacije (New York), ali može odlučiti zasjedati i na dr.mjestu

Kaj tam rade : raspravlja se o svim pitanjima iz djelokruga OS koja predlože članovi UN-a ili neki od glavnih organa
Organizacije (mir, sigurnost, sida, Palestina...)

*fun fact

Na početku redovnog zasjedanja uobičajeno je da se skupe šefovi država i vlada – delegacije DČ dakle predvodi
netko višeg ranga od šefa misije.
Kad je Japan ušao u UN (nije odmah – sila osovine) donio je sa sobom veliko zvono neka simbolika i svako to prvo
započinje tak da glavni tajnik udari to zvono i svečano objavi zasjedanje.

B) IZVANREDNO

Kada : kad je to potrebno radi rasprave o nekom posebno važnom političkom, ekonomskom ili humanitarnom
problemu bitnom za cijelu Organizaciju

Tko može zahtjevati : VS ili većina članica UN-a

Tko saziva : saziva je gl. tajnik najkasnije 15 dana nakon postavljanja zahtjeva

*još jedna opcija = i OS se može odlučiti za sazivanje izvanrednog zasjedanja i tad ona određuje i dan početka
njezina rada

C) HITNO IZVANREDNO

- uvedeno Rezolucijom OS Uniting for Peace, 1950.

 nije predviđeno Poveljom; to je living charter !

Malo povijesnog konteksta :

Kad je započeo Hladni rat, započela je i u okviru toga agresija S Koreje na Južnu. UN je trebao reagirati i trebao je
zaživjeti onaj kolektivni sustav ALI niš se ne događa. Zašto? Zato jer je u nadležnosti VS da odredi mjere koje će se
poduzeti za očuvanje mira i sigurnosti – UN vojska, kolektivna samoobrana, zaštita od agresora...

aaa SSSR se u VS ili ne pojavljuje na zasjedanjima VS ili stavlja veto na bilo koju rezoluciju za zaštitu J Koreje

- to se nazivalo politikom praznih stolica

Pitanje : Što s onim da se tolerira suzdržanost, kako to spojiti?

- tad living charter nije to promjenilo

I s obzirom na to sve OS odlučuje donijeti jednu rezoluciju – Uniting for Peace i kaže :

 AKO je VS blokirano uslijed veta ili nedolaženja, tad OS ima pravo PREPORUČITI državama mjere koje
mogu poduzeti da pomognu žrtvi agresije
- može se mjerama preporučiti i upotreba oružane sile ALI samo ako je došlo do narušenja mira ili čina
agresije, nemre se ak je sam prijetnja miru

316
Kada : kad treba hitno djelovati radi očuvanja ili uspostave mira, a VS je zbog nesloge svojih članova u tome
nemoćno
=> kako će OS djelovati u slučaju prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije

Tko može zahtjevati : većina članova UN-a ili VS

= za donošenje odluke VS o obraćanju OS dovoljna je većina od devetorice bilo kojih članova

Tko saziva : gl. tajnik mora sazvati OS na hitno izvanredno zasjedanje za 24 sata nakon što je primio zahtjev za
sazivanje odnosno on saziva OS da donese preporuku uslijed čina agresije

- tog je do sad bilo tipa 10 takvih zasjedanja

Kaj se tiče naše gore priče OS se doista sastala i donijela je rezoluciju kojom je preporučila DČ da krenu u kolektivnu
samoobranu i pomognu J Koreji, pa su one predvođene SAD-om otišle su u sukob i obranile J Koreju i protjerale
Sjevernu. hepiend

ALIII nije bilo jeer se SSSR + uključio u pravnu bitku i tvrdio da je OS prekoračila svoje ovlasti i da su išli ultra vires –
odluka o upotrebi sile, prema Povelji u nadležnosti VS.

Kak su se oni branili :

1) VS nije djelovalo – nije šta imalo uć u njene ovlasti, da je djelovalo, OS nebi ni mogla raspravljat, a kamoli donijet
odluku

2) OS je tako i tako dala samo preporuku i nije povrijedila Povelju, za razliku od VS koji daje obvezatne odluke

3) čl. 10 generalna klauzula – sva pitanja u nadležnosti UN u cjelini su u nadležnosti OS – njena nadležnost je
generalna i opća – nema ultra vires jer i pitanja u nadležnosti VS su supsidijarno u nadležnosti OS ak VS ne obavlja
svoju dužost

čl. 10 ~ opća, generalna klauzula ~ = OS može raspravljati o svakom pitanju ili predmetu koji ulazi u okvir Povelje ili
se odnosi na ovlasti i funkcije bilo kojeg organa predviđenog u Povelji

- u nadležnosti OS je i svaki drugi predmet ili pitanje koji bi na bilo koji način bili dodijeljeni drugom organu Un-a

- OS može o svakom predmetu iz svog djelokruga raspravljati i davati preporuke članovima UN-a i VS – ne može
jedino davati preporuke o sporu i situaciji dok VS obavlja svoje funkcije s obzirom na njih

pa hajmo onda na djelokrug i nadležnost

NADLEŽNOST i DJELOKRUG

Pitanje : Kakva sve može biti nadležnost OS ?

1. OPĆA – obuhvaća sve što ulazi u djelatnost UN-a

2. SUPSIDIJARNA – svako pitanje koje ne ulazi u djelokrug nekog drugog organa spada u nadležnost OS; tako je
Povelja popunila prazninu i spriječila negativan sukob nadležnosti
= ako neko pitanje nije povjereno posebno u nadl organa UN-a ili taj organ ne vrši svoje funkcije supsidijarno

OS moće preuzet tu funkciju jer je njena nadležnost opća

3. KONKURIRAJUĆA – nadležnost OS često teče s nadležnošću drugih organa; ima pravnu mogućnost baviti se
predmetima iz nadležnosti drugih organa i tako utjecati na njihovo djelovanje

317
  *IZNIMKA čl. 12. = NE dok VS u pogledu spora obavlja svoje funkcije! tad OS ne smije raspravljati ni davati
preporuke glede tog spora, osim ak ju VS ne zatraži – za ostale organe nema tog pravila

Pitanje : Dakle neki položaj OS?

ARGUMENT ZA :

OS nije nadređena drugim organima, ali može im davati smjernice za rad što se tumači činjenicom da je sastavljena
od predstavnika svih država članica. (u drugim organima nisu sve DČ u isto vrijeme zastupljene)

Djelatnost OS olakšana je time što su joj svi drugi organi dužni podnositi godišnje i, po potrebi, posebne izvještaje –
ona raspravlja o izvještajima, izriče kritike, daje primjedbe i upućuje preporuke.

ARGUMENT PROTIV :

alii kolko god bila široka nadležnost OS njezine ovlasti su ipak dosta OGRANIČENE!

Dakle rekli smo da ona raspravlja i daje preporuke te je zapravo savjetodavan organ u svim pitanjima koje
zanimaju UN, ali ona u tim pitanjima nema pravo samostalnog i konačnog odlučivanja!

= njena nadležnost iz čl. 10. ne predstavlja neki dvostruki kolosijek za rješavanje onih pitanja koja
spadaju u nadležnost drugih organa

OS konkurira dr. organima samo donekle, raspravljajući i dajući preporuke, ali ona
nema pravo donošenja obvezujućih odluka

OPET ARGUMENT ZA :

= okej, aliii uloga OS je važna jer je ona demokratski organ UN-a u kojoj svaki član može doći do riječi i ona je
svojevrsna govornica svjetskog javnog mišljenja

Njezine rasprave su ogledalo raspoloženja svih država i naroda i po tom mjerilo za rad drugih organa. Čak i bez
stvaranja posebnog zaključka OS – koji može bit samo preporuka – rasprava u krilu OS daje smjernice za rad svih
drugih organa UN-a.

aliiiii OS funkcionira poput parlamenta – jedna politička pozornica – subjekti MP mogu doći da se njihov glas čuje u
međ. zajednici i odnosima

1 status subjekata = STATUS PROMATRAČA – neki subjekti koji bilo da formalno nemaju uvjete da budu u
punopravnom članstvu ili imaju ali ne žele biti
- mogu sudjelovatu u radu te organizacije ali bez prava glasa – samo da gledaju kaj se događa, o čem se odlučuje
 to nije nebitno
= svaki kontakti na tim međ. konferencijama omogućju otvoreno lobiranje za ovaj ili onaj interes
- međ. odbor Crvenog križa, Interpol, Interparlamentarna unija, Malteški red, Sveta Stolica = mogla bi uć kao Država
Vatikanskog Grada, ali ne želi već je u obliku sui generis – ne teritorijalni subjekt Sveta Stolica

Zamislite samo da su sva ona očita kršenja MP – Jugoslavija, Irak... prošla kroz rezoluciju United for peace koliko bi
bilo lakše opravdat te akcije ugl pojnt je da OS ima velik utjecaj u smislu pribavljanja legitimiteta.

318
jedan politički razlog :

= formiraju se koalicije – slično u parlamentima država – dijele iste interese žele nešto postići

Primjer 1)

58' usvojene su 4 ženevske konvencije teritorijalno more max 12 m.m. – 60'ih velik broj država stječe neovisnost u
procesu dekolonizacije i ulaze u UN– puno afričkih zemalja se ne slaže s tim rješenjem – pol Afrike leži na oceanu i
traže t.m do 200 m.m. na moru – njima su se pridružile zemlje Latinske Amerike – zaš ne bi i mi (one su zemlje u
razvoju) i uvijek je princip : kome odgovara sloboda nekog prostora – razvijenima! (da imaju mogućnost istraživat...),
zemlje u razvoju se žele zaštitit od velikih za jednog dana kad će oni moć istraživat

- razvijene to nisu prihvatile, a ove ne mogu nadzirat tih 200 m.m.

Kompromis : države su dobile max širinu isključivog gosp. pojasa u 200 m.m. – nije teritorij, ali imaju isključiva
prava i jurisdikciju – dobili su puno takvim lobiranjem
(58' bilo nezamislivo, danas je Konvencija o pravu mora)

Primjer 2)

Dekolonizacija nakon 2 svj. rata i veliki su dijelovi Afrike pod kolonijalnom vlašću i jedna po jedna država se
osamostaljuju – neke putem oslobodilačke borbe, neke mirnim putem bla

one imaju 1 cilj= uć u UN – da oba bloka pristanu nikad nije ulazila jedna nego jedna iz istočnog jedna iz zapadnog
jedna i tak se postizala ravnoteža

Što radi UN? = u OS se povezuju s onim državama koje su jučer bile u njihovom položaju – borba protiv kolonizacije –
pomaže im SSSR jer nema svojih kolonija i daje pristanak i raste masu država

U početku se države upraviteljice obvezuju na 1 obvezu – u onoj deklaraciji = da odbor izvješavaju o informacijama
vezano za statistiku i tehničke prirode – pobrojiš stanovnike

ali 69' raste pritisak da otpuste svoje kolonije – 1 po 1 popušta ulaze u UN masa je veća, veći je i pritisak i tijekom
60'ih i poč 70'ih proces dekolonizacije je bio dovršen

~ Milenijska deklaracija UN-a ~

U rujnu 2000. održan je u OS tzv. Milenijski sastanak šefova država i vlada članova UN-a, te je usvojena Milenijska
deklaracija UN-a u kojoj je opisala područja pažnje i djelatnosti Organizacije – mir, sigurnost i razoružanje; razvoj i
iskorjenjivanje siromaštva; zaštitu okoliša; prava čovjeka, demokraciju i uspješnu upravu; zaštitu posebno ugroženih.

• istaknuta je i važnost OS kojoj DČ moraju omogućiti obavljanje njezine uloge gl. predstavničkog organa u
kojem se moraju obavljati pregovori i kreirati politika Organizacije

• od OS je zatraženo da redovito prati ostvarivanje sadržaja Deklaracije, a gl.tajnik je obvezan OS podnositi

povremene izvještaje radi daljnjih akcija u provođenju Deklaracije

319
POSEBNI ZADACI OS :

 održanje mira i sigurnosti

1. razmatranje općih načela suradnje u održavanju međunarodnog mira i sigurnosti – uključuje i raspravu o
načelima razoružanja i reguliranja oružanja – ta nadležnost pripada OS bez ograničenja

2. raspravljanje o konkretnim pitanjima koja bi bila pred nju iznesena

- ovdje postoji konkurencija nadležnosti OS i VS, pa Povelja određuje da OS ne može davati preporuke dok o
predmetu raspravlja VS, ali OS može raspravljati o njemu; ta odredba ne sprečava OS da o određenom predmetu
raspravlja u isto vrijeme kad i VS, nego samo da ne donosi vlastite preporuke dok VS u tom predmetu obavlja svoje
funkcije
(nekad OS nije baš to slušala)

Da bi se znalo koji se predmeti nalaze pred VS, gl.tajnik mora uz pristanak VS, obavijestiti OS na svakom
zasjedanju na predmete koji se odnose na održavanje međunarodnog mira i sigurnosti, a kojima se bavi VS;
isto tako priopćuje OS ili članovim UN ako OS ne zasjeda, čim se VS prestane baviti.

3. upozoravanje VS na situacije koje bi mogle ugroziti mir i sigurnost

4. OS može preporučiti mjere za mirno uređenje svake situacije koja bi mogla štetiti općem blagostanju ili
prijateljskim odnosima među narodima – uklanjanje latentnih uzroka i povoda budućih sporova (npr. sklapanje
sporazuma na polju međ.suradnje)

 međunarodna suradnja

1. proučavanje i davanje preporuka radi unaprjeđivanja međunarodne suradnje na raznim poljima

2. progresivni razvoj i kodifikacija MP-a i ostvarenje prava čovjeka i temeljnih sloboda

utječe na MP – može biti katalizator u smislu stvaranja običajnog MP

= ona priča sa morskim dnom i podzemljem – usvojena u OS i dogodilo se da su se države krenule ponašat u skladu s
tom neobvezujućom deklaracijom, nastala je pravna svijest i danas imamo Konvenciju o pravu mora

-u okviru zasjedanja OS stavi se na red usvajanje konvencije i ak su države prisutne i imate jedan dokument –
multilateralna konvencija
> Konvencija o specijalnim misijama – ad hoc diplomacija riješeno na taj način

3. daje smjernice za taj rad Ekonomskom ili socijalnom vijeću ili državama članicama, upućuje preporuke
specijaliziranim ustanovama i drugim s UN povezanim organizacijama

4. u OS raspravlja se o rezultatima Ekonomskog i socijalnog vijeća, drugih organa i specijaliziranih ustanova

5. OS odobrava ugovore između UN-a i specijaliziranih ustanova i odobrava da ECOSOC preuzme obavljanje
posebnih poslova na zahtjev članova UN-a ili specijaliziranih ustanova

 vrhovni organ za pitanja starateljstva (osim strategijskih zona) i nesamoupravnih područja

320
= OS je za pitanja starateljstva pomagalo Starateljsko vijeće, ali se stjecanjem samostalnosti posljednjeg
starateljskog područja (Palau, 94') ugasila ta funkcija – no OS i dalje bdije nad 15 nesamoupravnih područja

 sudjeluje u ustavotvornom postupku

Nadležna je za izmjenu Povelje i zajedno s VS daje inicijativu za sazivanje konferencije za reviziju Povelje.

 organizacijska i upravna pitanja same Organizacije

- u tom smislu ona donosi izvršne i obvezne odluke:

1. pitanje članstva : primanje, suspenzija, isključenje

- ovdje spada i odluka o uvjetima uz koje može nečlanica UN-a postati strankom Statuta MS

 sve te odluke donosi OS na preporuku VS (zapravo, ta odluka se prvo donosi u VS, pa ak VS donese
odluku/preporuku onda je potrebna još i jednaka odluka OS)

*iznimka : OS odlučuje sama o pravu glasa za državu koja je zaostala s članskim prinosima više od 2 g.

2. uloga OS kao kreativnog organa:

> OS izabire u cijelosti ECOSOC, a djelomično VS i Starateljsko vijeće

> OS + VS bira suce MS i glavnog tajnika

- jedan negativan primjer – najveći stručnjak za pitanje MS – izraelski međunarodni pravnik nije nikad postao sudac
MS jer suce biraju skupa VS i OS, a arapske države su bojkotirale

> OS donosi pravila o imenovanju i uvjetima službe osoblja Tajništva

3. OS je vrhovni organ za financijska pitanja

– u nadležnost ulaze financijska i proračunska pitanja UN-a i suradnja sa specijaliziranim ustanovama

4. OS raspravlja i daje preporuke za provedbu odredaba Povelje o povlasticama i imunitetima UN-a, predstavnika
država pri UN i službenika Organizacije

5. OS daje opće ili posebne ovlasti drugim organima ili specijaliziranim ustanovama da mogu tražiti savjetodavna
mišljenja MS
- sama OS ima to pravo već po izričitoj odredbi Povelje

*neki fun fact

Svaki od organa ima svoje slovo, za OS je to A (na svim jezicima je prvo slovo abecede)

A / 50 / 233 => A = OS
50 = broj redovitog zasjedanja, koje je po redu
233 = broj rezolucije donesene na tom 50. zasjedanju, svaka se broji od 1 na tom zasjedanju

321
i pomoćni organ OS – Komisija za MP – i njeni dokumenti isto počinju sa slovom A

POSLOVANJE

- uređeno glavnim crtama Poveljom, a potanje propise određuje sama OS u svom Poslovniku koji sadrži pravila o
formalnostima sazivanja zasjedanja, o sastavljanju i odobravanju dnevnog reda, o ovjeravanju punomoći, o
konstituiranju plenuma…

Na početku svakog zasjedanja OS izabire predsjednika i potpredsjednike koji zajedno s predsjednicima glavnih
odbora čine PREDSJEDNIŠTVO.

POMOĆNI ORGANI OS iliti ODBORI

- dijelimo te odbore u 4 grupe :

1) glavni odbori
- OS koristi te odbore da bi olakšala i ubrzala svoj radi

6 glavnih odbora:

1. odbor za razoružanje i međ.sigurnost

2. odbor za ekonomska i soc. pitanja
3. odbor za socijalna humanitarna i kulturna pitanja
4. odbor za posebna politička pitanja i dekolonizaciju
5. odbor za upravna i proračunska pitanja
6. odbor za pravna pitanja – ovaj je najvažniji : bavi međunarono-pravnim pitanjima i sudjeluje u
kodifikaciji MP

Tko sjedi u gl. odborima : u glavnim odborima sjede predstavnici država u ime države i u glavne ulaze sve DČ, dok
npr. u Komisiji za MP sjede stručnjaci (to je ona ravnoteža)

U pravilu SVAKI PREDMET mora proći raspravu u jednom od glavnih odbora i s izvještajem odbora dolazi pred
plenum, a samo pojedina pitanja se ne raspravljaju u tim odborima, već izravno u plenumu OS.

2) postupovni odbori – među njima Verifikacijski odbor koji će u slučaju građanskog rata imati pravo zastupat
tu državu

3) stalni odbori

4) druga pomoćna i ad hoc tijela

> Odbor za miroljubivu upotrebu svemira
> Odbor 24 – kod nesamoupravnih područja – Deklaracijom o dekolonizaciji osnovano je jedno tijelo zaduženo za
stjecanje samoupravnih i ostalih nesamoupravnih područja
> Vijeće za prava čovjeka
> Komisija za MP

322
JAVNOST

- sjednice OS i njezinih odbora i pododbora su javne, ali zbog posebnog razloga mogu se zatvoriti za javnost

GLASANJE

a) natpolovična većina prisutnih članova koji glasaju

b) 2/3 većina prisutnih – za važna pitanja :

1. preporuke koje se odnose na održavanje mira i sigurnosti

2. izbor nestalnih članova VS, ECOSOC, SV
3. primanje novih članova, suspenzija, isključenje
4. pitanje koja se odnose na djelovanje starateljskog sustava
5. proračunska pitanja

+ OS može odrediti i nova pitanja za koja je potrebna 2/3 većina

 sama ta odluka se donosi običnom većinom predanih glasova

c) 2/3 većina SVIH = izmjena povelje

VAŽNO : i kad se traži obična i 2/3 većina ona se računa samo u odnosu na predane glasove, ne uzima se u obzir
suzdržavanje pojedinih delegacije od glasovanja ili njihova stvarna odsutnost pri glasovanju

Dakle moguće je da se neš usvoji sa malim brojem glasova ako velik broj članova ne sudjeluje.

323
VIJEĆE SIGURNOSTI
UN su ponajprije organizacija za održavanje mira i sigurnosti – stoga cjelokupno djelovanje UN-a ovisi u prvom redu o
tome kao VS ispunjava zadatke koji su mu namijenjeni (bitne funkcije UN-a temelje se na suradnji 5 velesila)

VS je zamišljeno kao organ koji je stalno na okupu (za razliku od OS) – ono je ustrojeno tako da može
neprekidno djelovati, tj. da se može sastati u svakom času.

SASTAV

= 15 DRŽAVA : a) STALNE = 5
b) NESTALNE = 10 – biraju se na rok od 2 godine

Pitanje : Tko čini tih 5 stalnih?

= Francsuska, Kina, SAD, Sovjetski Savez (od 1991. Ruska federacija), VB

Zašto baš oni?

= pa SSSR i SAD su bile 2 najjače sile u Hladnom ratu, Kina je najmnogoljudnija, a Franc. i VB se moraju gledat u
kontekstu kad se to sve osnivalo (danas nit su najveće,nit najmnogoljudnije, nit najviše plaćaju), međutim 45' u
vrijeme nastanka imale su pod vlašću velike dijelove svijeta i ogromne kolonijalne prostore

Pitanje : Zašto nisu neke druge države tam?

= bile su neprijateljske države, misli se najviše na Japan, Njemačku, Italiju dns

Pitanje : Koja je bila ideja iza tih stalnih mjesta?

Ideju stalnih mjesta imala je i LN, a ideja je bila – reklo se tih 5 država ima veće mogućnosti (vojne, gospodarske,
političke) utjecaja na osiguranje međunarodnog mira i sigurnosti – važnije su za tu negativnu suradnju pa im treba
dati veću odgovornost ali i prava.

- iskustvo je pokazalo da su češće bile zapreka miru i sigurnosti al ok

Pitanje : A koja je fora s nestalnima?

Broj : 10

Tko ih bira : bira ih OS i to je jedan od razloga zašto se ona naziva kreativnim organom  kreira druge organe –
izabrane članove svih drugih organa bira OS (iznimka je MS njega bira skupa s VS)

Kak se biraju : bira ih se na mandat od 2 godine, a svake godine bira se 5 novih, a 5 starih odlazi kojima je mandat
istekao

 VS je jedini organ koji nema mogućnost neposrednog reizbora!

324
=> dvotrećinskom većinom, a kada se ona nije mogla postići ni za jednu od država kandidata jedna bi od njih bila
izabrana uz uvjet da podnese ostavku nakon godinu dana nakon čega bi se birao njezin protukandida

KRITERIJI:

1) geografski ključ

Na temelju izvornog teksta Povelje VS je imalo 11 članova (5 stalnih i 6 nestalnih) – zbog znatnog povećanja broja
članica UN-a i potrebe pravične raspodjele nestalnih mjesta u VS 1963.g. zaključena je, a 1965.g. stupila na snagu
izmjena Povelje, kojom je broj nestalnih članova povećan na 10.

 to povećanje nije išlo kroz izmjenu Povelje neg rezoluciju OS

11 = 5 iz Azije i Afrike, 2 Lat. Am, 1 Ist. Eur., 2 iz Zap Eur. uključujući ostale zemlje

Pitanje : Kaj znači ostale zemlje?

= neki dijelovi svijeta fale npr. S Amerika (Kanada), Australija, Oceanija

FUNKCIJA GEO. KLJUČA : ravnomjerna geografska zastupljenost u VS – nema veze sa svojim regijama i interesima
kontinenta – nemaju mandat

- izabrana država ne zastupa svoju regiju, ne govori u ime regije, niti se njezino
držanje i stajališta mogu upotrijebiti kao dokaz ili argument prema
državama njezine regije

I Eur. = u 1 mandatu je bila i RH članica VS (2008. i 2009.)

Pitanje : U kojoj kvoti je bila Grčka kad je bila izabrana?

= Z Europe, Slo i BIH i Hrv u ist.  kriterij je stara hladnoratovska podjela ne geografska

2) koliko neka država pridonosi međ. miru i sigurnosti

– on se smatrao fokusom jedno vrijeme, a u novije doba RH se borila sa Češkom za mjesto i prevagnulo je u našu
korist jer je RH aktivirana u mirovnim operacijama UN-a i imala je prednost pred Češkom

POZIVANJE ZAINTERESIRANIH DRŽAVA U VIJEĆE SIGURNOSTI

VS je nadležno za rješavanje vrlo važnih pitanja cijele Organizacija i nekad će njegove odluke vezati sve DČ UN-a, s
druge strane u rješvanju tih pitanja sudjeluju samo neke od članica – ostale su na VS prenijele vlast i odgovornost za
poslove njegova djelokruga

 takvo uređenje odstupa od starog pravila da se ni jedna država ne može obvezati bez njezine privole i da
se o njezinim interesima ne može raspravljati u njezinoj odsutnosti

U starije doba kad je pojam suverenosti bio HC, ovakvo uređenje je bilo nespojivo sa shvaćanjem državne
325
suverenosti, pa je već LN predviđala da se DČ poziva da sudjeluje kao član na svakoj sjednici Vijeća, kad je red
Vijećem izneseno pitanje koje ju posebno zanima.

Slično predviđa i Povelja i razlikuje 2 slučaja:

1. čl. 31 : kada se pred VS raspravlja o nekom predmetu kod kojeg su u pitanju posebni interesi države članice
Organizacije koja nije član VS

2. čl.32 : kada se pred VS razmatra neki spor u kojem sudjeluje jedna ili više država koje nisu članovi Vijeća
= odnosi se na članove UN-a, ali i na države ne članice UN-a

 čl. 31
= jamči se državama članicama UN-a koje nisu članovi VS da se barem pitanja kojima se posebno diraju
njihovi interesi ne rješavaju bez njihova sudjelovanja u raspravi
(time se kao ispravljaju negativne posljedice činjenice da ne sjede svi u VS)

Pravila :

1. kad god se u VS raspravlja o nekom pitanju u kojem članica Organizacije koja nije član VS ima vlastiti interes,
ta država ima pravo sudjelovati u raspravama VS

- VS odlučuje treba li je pozvati tj. jel riječ o interesu

2. ta pozvana država nema pravo glasa

3. alii ima pri odlučivanju o dotičnom pitanju pravo podnositi Vijeću prijedloge i nacrte rezolucija
- o njima će Vijeće glasati samo ako to zatraži jedan od članova Vijeća

Pitanje : Kak je bilo u LN?

Prema Paktu Lige naroda država koja nije bila članica Vijeća imala je pravo sudjelovanja u raspravi i pravo glasa što
je tada bilo vrlo važno jer su se odluke u Vijeću Lige naroda donosile jednoglasno.

 danas je za sve odluke u VS dovoljna kvalificirana većina tako da glas zainteresirane države nečlanice Vijeća
ne bi mogao spriječiti donošenje odluke koja joj nije po volji

VAŽNOST ČL. 31 : svaka država ima mogućnost biti saslušana

 čl. 32 :

= nečlanica Vijeća, bez obzira na to jeli članica UN-a ili nije može se pozvati u VS ako je ta država stranka spora
koji se razmatra pred njim

Pravila :

326
 o država nečlanica Vijeća nema pravo glasa, ALI je ona pri tome izjednačena s članovima Vijeća, jer ni oni
nemaju pravo glasa kada se raspravlja o sporu kojeg su oni stranke (u praksi se ta odredba ne poštuje glede
članova Vijeća)

*ima još jedan slučaj kad se poziva DČ u VS iako nije član VS :

3. čl. 44 : radi odlučivanja o upotrebi njezinih vojnih snaga u akcijama koje odredi VS
= za razliku od 1 i 2 država nečlanica Vijeća ovdje ipak sudjeluje u donošenju odluka koje se odnose na
oružane snage te države

DIJELOKRUG

Iako opća klauzula daje OS pravo da raspravlja o svakom pitanju iz područja nadležnosti UN-a, dok je nadležnost VS
ostala ograničena samo na neka pitanja, on ipak obavlja najvažnije funkcije UN-a koji su mu dani u isključivu
nadležnost s ovlastima donošenja obvezujućih odluka za članove organizacije.

*razlika od LN = Vijeće LN se moglo baviti svakim pitanjem iz djelokruga Lige

GLAVNI ZADATAK :

čl. 24. : ...prvenstvenu odgovornost za održavanje međ. mira i sigurnosti, te države pristaju da VS radi u njihovo

ime kad obavlja svoje dužnosti na temelju te odgovornosti..

- kad je riječ o potrebi da se spriječi izbijanje sukoba ili da se već nastali sukob riješi akcijom UN
- razlog zašto su rezolucije obvezujuće!

Pitanje : Jesu li sve rezolucije obvezujuće za sve DČ UN?

= NE, samo one donesene na temelju glave VII.

- što se tiče međ. mira i sigurnosti – odlučuje VS i ak želi da bude obvezujuće što radi – u tekst rezolucije VS
dodaje mantru na temelju glave VII Povelje donosi rezoluciju i time je čini obvezujućom

čl. 26. : uz pomoć Odbora vojnog štaba, izrađuje planove radi uspostavljanja sustava za reguliranje oružanja i tim
putem potpomogne održavanje mira i sigurnosti.

ZADACI KOJE RADI ZAJEDNO S OS

= Povelja označuje postupak u tim poslovima kao da VS daje prijedlog OS koja donosi odluku

 no zapravo to pravilo znači da dva zborna organa moraju usvojiti zaključak, a odluka se ne može donijeti bez
zaključka u oba zbora

VS ima inicijativu i prvu riječ a OS može samo prihvatiti prijedlog Vijeća ili ga odbiti.

POSEBNI ZADACI :

1. odluka o održavanju sastanaka Vijeća izvan sjedišta UN-a

2. uspostavljanje članskih prava članovima Organizacije kojima su ona bila privremeno obustavljena odlukom
OS
3. odluka o pozivanju člana UN-a koji nije član Vijeća na raspravu pred VS
4. opći nadzor nad primjenom regionalnih sporazuma i djelovanjem regionalnih ustanova te odobravanje
prisilne akcije na temelju regionalnih sporazuma ili od regionalnih ustanova
327
 5. određivanje uvjeta pod kojima može pred MS izići neka država koja nije stranka Statuta Suda
6. davanje preporuka ili odlučivanje o mjerama koje bi trebalo poduzeti da se provede presuda MS
7. VS je po samoj Povelji ovlašteno tražiti savjetodavna mišljenja od MS
8. VS je bilo nadležno za tzv. strategijske zone

Međunarodnim aktima se VS mogu povjeriti i druge trajne ili jednokratne djelatnosti, no nikakva mu se dužnost ne
može nametnuti bez njegova pristanka (može vezati svoj pristanak uz određene uvjete)

Vijeće ne bi smjelo prihvatiti zadatke koji nisu u skladu s načelima i ciljevima UN-a ali o tome odlučuje samo VS.

POSLOVANJE

VS mora biti sposobno djelovati brzo kada se pojavi opasnost za mir – zato je Povelja odredila da ono bude stalno na
okupu odnosno da postoji mogućnost sastanka u svakom času.

Povelja propisuje : svaki član VS ima u svako doba predstavnika u sjedištu Organizacije

- sastanci se održavaju samo kada se pojavi potreba da se raspravi o nekom pitanju

Pitanje : Tko saziva sjednice?

= saziva predsjednik, koji se mijenja svakog mjeseca prema abecednom redu DČ na engleskom jeziku

paa na pitanje jesmo mi ikad predsjedali VS? = odgovor je DA!

Pitanje : Kad mora sazvati?

4 SITUACIJE :

1. na zahtjev bilo kojeg člana Vijeća

2. kada je pred Vijeće iznesen neki spor ili situacija
3. kada OS uputi Vijeću neku preporuku ili pitanja
4. kada glavni tajnik upozori Vijeće na neki predmet koji bi mogao dovesti u opasnost održanje mira i
sigurnosti

= važnost funkcije predsjednika nije velka, ali ako je spretan u formiranju pitanja VS može postići neki cilj koji drugi
nebi

• dnevni red : sastanaka Vijeća sastavlja privremeno glavni tajnik uz odobrenje predsjednika Vijeća, a konačno
ga utvrđuje samo Vijeće

• sjednice su javne, ali se može odrediti drugačije

• kvorum nije propisan : države će po pravilu nastojati sudjelovati u radu VS, a Povelja ih na to obvezuje

Svakako bi Vijeće bilo nesposobno za donošenje bilo kakvih odluka kad bi se broj smanjio na manje od 9 jer

se za svaku odluku o postupku ( npr. utvrđivanje dnevnog reda) zahtijeva barem 9 potvrdnih glasova.

Kad bi se Povelja doslovno tumačila ne bi VS moglo donositi nikakve meritorne zaključke ako nisu prisutni
predstavnici svih 5 stalnih članova VS – no praksa je dovela do tumačenja da odsutnost stalne članice nema
tog učinka

328
ODLUČIVANJE U VS

Pitanje : Što doista znači veto? – čl. 27. st. 2 i 3. Povelje

VS donosi 2 VRSTE ODLUKA :

1) odlučuje o pitanjima postupka – proceduralne odluke P

2) o ostalim pitanjima – meritorne M

iiii kad na ispitu pitaju razliku = RAZLIKA je u NAČINU USVAJANJA tj. DONOŠENJA

P = većina 9 od ukupno 15 čl. VS

M = većina 9 od ukupno 15 čl. VS

ii na prvi pogled izgleda isto ALI nije JER kod M od tih 9 MORA BITI POZITIVNIH 5 STALNIH (odsutnih ili suzdržanih je
isto okej), ALI NE SMIJE BITI NITI JEDAN NEGATIVNI GLAS

Dakle ODGOVOR na pitanje što je veto = to je negativni glas stalne članice VS kod donošenja meritorinih odluka !!!

- prema samoj Povelji bilo je pravilo da moraju bit pozitivni glasovi svih 5 stalnih, ako žele da se donese
meritorna odluka, ali praksa je to malo izmijenila (living charter) = često su se države suzdržavale, a da se to i
dalje smatralo valjanom odlukom, tako da su jedino svojim protivnim glasom stalni članovi sprječavali da se
donese meritorna odluka

DAKLE : meritorna odluka može se donijeti i samim glasovima nestalnih članova VS ako predstavnik ni jednog stalnog

člana nije glasao protiv te odluke

Kod P = 9 pozitivnih glasova – moguće je da bude 5 negativnih stalnih i jedne nestalne i svejedno će se doniejt P
odluka; znači 9 nevezano jesu stalne il nestalne

Pitanje : Kak se zna jel odluka M ili P?

Pitanje dođe pred VS i oće ič u M ili P smjeru? npr. Kosovo aplicira za članstvo u UN

Po sadržaju – primitak u članstvo zvuči kao proceduralno pitanje, al još se nezna jel M ili P o tome što je će odlučiti
VS i tak odlučuje o svakom i ta odluka o prethodnom pitanju je za sebe meritorna  DVOSTRUKI VETO!
osigurale su se

Kosovo aplicira, Ruska federacija stavlja veto na pitanje jel procesualno pitanje – zbog veta NIJE i pretvara ga u
meritorno i za očekivat je da će ponovit istu stvar kod meritornog odlučivanja
329
 - slučaj Izraela – propalo isključenje

DAKLE : odlučivanje o tome je li neko pitanje proceduralno ili meritorno smatra se kao rješavanje o meritumu i onda
opet treba ona većina i zato je to dvostruki veto

stalni član VS može svojim negativnim glasom spriječiti donošenje odluke da se

neko pitanje označi kao pitanje postupka, pa ono time postaje meritorno i treba
onu većinu, a zatim pri samom odlučivanju o meritumu može svojim protivnim
glasom spriječiti donošenje predloženog ili kojeg dr. zaključka

Tak da zapravo imamo : 2 FAZE ODLUČIVANJA

I. kvalifikacijska – jel P ili M – u toj fazi o tom prethodnom pitanju odlučuju jel M ili P
II. donošenje P ili M odluke ovisno o tome kaj je
- ak imaju interes da spriječe oglasit će kao M ak ne pustit će da bude P

Pitanje : Gdje su se još osigurali?

VS odlučuje o nekim sporovima – i ko što smo rekli država stranka spora nema pravo glasa i ak je stalna članica
stranka isto nema prava glasa ni pravo veta ALI snašli su se i tu i uveli

= razlikovanje spora i situacije !

*situacija – nije samo puki spor i o tome hoće li nešto biti spor ili situacija proći će isti sustav

= situacija je svaki problem u međunarodnim odnosima koji bi mogao dovesti do ugrožavanja mira i sigurnosti,
neovisno o tome jesu li (kao u sporu) suprotstavljene tvrdnje ili zahtjevi država – zainteresirane stranke mogu
sudjelovati u odlučivanju (kada su dirnuti interesi nekog stalnog člana VS on može svojim glasom spriječiti donošenje
nekog njemu nepovoljnog zaključka)

i naravno ak je situacija tamo će država imati i pravo glasa i veta, što u sporu nema

Pitanje : ako se zapravo unaprijed znaju sve odluke, zašto se stavljaju na dnevni red ak znaju da neće proći?
= žele postići politički učinak – pokazat međ. zajednici neki stav

J.Afrika – pokušaj isključenja zbog apartheida i protupravne okupacije Z Afr. i miješnja u građ. rat u Angoli
- bila je pogađana teškim sankcijama koje su izglasali u VS, međutim bila je bliska s UK i SAD i sad stavlja istočni blok
pred VS ajmo ju isključit – donijeli ste rezoluciju protiv apartheida i sankcije, ajmo ju isključit teško krši al
istovremeno SSSR zna kak će završit

proglašava se to meritornim pitanjem i SAD i VB stavljaju veto i nema isključenja = SVRHA JE POLITIČKA da se pokaže
poruka – kad je treba izbacit oni ju štite

330
* iznimka iz članka 27. st. 3 odnosi se na glavu VI. ali ne i na glavu VII. Povelje koja obuhvaća sve odluke VS o
mjerama koje treba poduzeti kada je riječ o prijetnji miru, narušenju mira i činu agresije

- zainteresirane stranke nisu isključene od prava glasa

- potrebna je jednoglasnost stalnih članica VS ( u ukupnom broju od 9 glasova) pa se nikakva odluka ne može
donijeti ako je makar jedna stalna članica protiv prijedloga

- ni jedna stvarna akcija VS za održavanje ili uspostavljanje mira ne može se poduzeti ako se tome protivi jedna od
velevlasti

* uz odluke samog VS koje se donose u obliku rezolucije u novije vrijeme sve su češće i izjave koje daje predsjednik
Vijeća a odnose se na sve vrste meritornih pitanja (ista pravna snaga kao i rezolucija jer izražavaju stajalište Vijeća)

POSEBAN POLOŽAJ STALNIH ČLANOVA VIJEĆA SIGURNOSTI

= 5 velikih država koje su bile važne u antihitlerovskoj koaliciji : Francuska, Kina, SAD, Sovjetski Savez i V.B.
osiguralo je za sebe poseban položaj i u VS i u cijeloj Organizaciji

PRETPOSTAVKA : velike države imaju najjače vojne snage i svjetski mir zapravo ovisi o njihovoj volji i zajedničkoj
akciji

Iz tog razloga je velkim državama dan poseban položaj u VS, a VS je dana široka nadležnost za održavanje
međunarodnog mira i sigurnosti.

 Poseban položaj velikih sila očituje se najprije u samom VS:

1. one su stalne članice VS, dok druge države ulaze u njega samo privremeno na temelju izbora
2. velike države se ne mogu svrgnuti s tog položaja, barem ne bez izmjene Povelje, za koju je potrebna njihova
izričita privola
3. povlašteni položaj velikih država očituje se i u tome što nijedna meritorna odluka Vijeća ne može biti
stvorena bez njihova pristanka – zato ne može stalni član Vijeća biti isključen iz Organizacije, jer može
spriječiti takav zaključak
4. ni drugi zaključci Organizacije ne mogu se stvarati bez privole velikih država, a napose ne mogu provoditi
nikakve odluke za održanje mira i sigurnosti, osim u slučaju kad je sama velevlast stranka spora o kojem se
raspravlja
5. povlašteni položaj ne pripada velikim državama zajedno, nego svakoj posebno

 Drugi slučajevi u kojima pravo UN-a daje velikim državama posebna prava :

>> vrlo važni zaključci drugih tijela ne mogu se donijeti bez preporuke VS, u kojem svaka velika država može
spriječiti pozitivnu odluku (primanje novih članova, isključenje…)

>> postupak izmjene Povelje se ne može provesti ako je ne ratificiraju svi stalni članovi VS – ako se jedna
velevlast protivi, ništa od izmjene!

>> velike države ulaze po svom položaju i u neke druge organe, npr. Starateljsko vijeće

331
>> iako postoje organi u kojima su velike države ravnopravne s malima (OS, ECOSOC), samo VS donosi
obvezatne odluke, dok drugi organi donose samo preporuke i prijedloge

 Najvažniji je položaj velevlasti u sustavu prisilnih mjera za održanje mira i sigurnosti :

– Povelja im kod tih mjera osigurava vodstvo

- izrada planova za te mjere povjerena je Odboru što ga sastavljaju čelnici vojnih štabova 5 velikih sila (dakle,
samo one razmatraju i utvrđuju planove oružanih snaga koje bi VS moglo pokrenuti)

- ako se taj plan tiče sudjelovanja oružanih snaga drugih država, one se moraju pozvati u Vijeće na
raspravljanje i potrebno je da one daju pristanak

- kad dođe do provođenja prisilnih mjera strategijsku odgovornost i vođenje preuzima Odbor vojnog štaba –
štabovi 5 velikih sila (najveći dio vlasti se odnosi na velevlasti)

Poseban položaj 5 stalnih članova izazvao je kritiku jer nije demokratičan i ne odgovara načelu jednakosti država

No opravdanje je u činjenici da je ispunjenje glavnog zadatka Organizacije nemoguće ako samo jedna od ti najjačih
država otkaže suradnju, a osim toga velike države već po broju stanovništva i industrijskom i vojnom potencijalu, te
po financijskim i drugim teretima koje snose za Un, zaslužuju drukčiji položaj (no, danas ima i drugih gosp.
najrazvijenijih zemalja, onih s velikom vojnom moći itd koje bi po važnosti trebale ući u klub, no izmjena nemoguća
bez pristanka velesila…)

- povlašteni „klub petorice“ iz San Francisca

 poseban položaj 5 stalnih članova Vijeća predmet je mnogih rasprava i prigovora – raspravlja se i o raznim
mogućnostima ograničavanja presudne uloge glasa njegovih stalnih članova – budući da svaka izmjena
Povelje ovisi o pristanku upravo tih država teško je očekivati da one prihvate takvo ograničavanje slobode i
smanjenje dominantne uloge u UN-u

332
POLOŽAJ DRŽAVA NEČLANICA
• Povelja je međunarodni ugovor koji ne obvezuje treće države, tj. one koje nisu stranke ugovora

• No, radi ispunjenja zadatka Un-a, potrebno je da njihovo djelovanje u danom slučaju zahvati i izvan kruga
država vezanih Poveljom

• Povelja, ne mogući vezati nečlanice izravno, predviđa mjere za zaštitu mira bilo da one dobrovoljno pristanu
na djelovanje u skladu s Poveljom ili da Organizacija za tu svrhu upotrijebi prisilna sredstva

• Un djeluju na nečlanice kao politička organizacija ili kao neka vrsta obrambenog saveza koji brani svoje
interese, iako su to zapravo interesi čovječanstva

Povelja prihvaća načelo formalnog izjednačavanja država nečlanica s članicama u postupcima rješavanja sporova
pred organima Un-a:

o Nečlanica može iznijeti VS ili OS svaki spor u kojem je stranka – uvjet; da prethodno prihvati obveze članice

o Nečlanica ima jednako pravo kao i članica biti pozvana na sudjelovanje u raspravama VS o tom sporu, ali

nema pravo glasa (kao ni članica)

o VS određuje uvjete sudjelovanja nečlanice u toj raspravi – pravilo treba primijeniti analogno ako se rasprava
vodi u OS

Povelja otvara državama članicama pristup MS i samom Statutu Suda.

o Uvjete pristupanja Statutu za svaku pojedinu državu određuje OS na preporuku VS, a za sudjelovanje u
pojedinoj parnici države koja nije stranka Statuta uvjete određuje VS, ali ne smije doći do nejednakosti pred
Sudom

- U Un su primljene sve zemlje koje su se kandidirale bez strožeg provjeravanja ispunjavaju li bitne uvjete za
članstvo – izvan Un-a je samo nekoliko država

333
 - Švicarska (trajno neutralna) – 1.referendumom odbijeno učlanjenje, 2. referendumom, 2002. odobren
prijedlog vlade i ona je postala 190 članica

- Poseban je položaj Republike Kine na Tajvanu – ne može postati članica jer je Narodna Republika Kina smatra
dijelom jedinstvene kineske države, a kao stalna članica može i spriječiti pokušaj učlanjenja

- Izvan Un-a je i Država Vatikanskog Grada – no, preko Svete Stolice prisutna je u Un-u u svojstvu promatrača

POMOĆNI ORGANI UN-a

Povelja ovlašćuje VS da ustanovljuje „pomoćne organe koje smatra potrebnima za obavljanje svojih funkcija“ (čl.
29.)

• Poslovnik VS razrađuje to ovlaštenje, propisujući da ono „imenuje komisiju ili odbor ili izvjestitelja za
određeno pitanje“;
- propisuje i da VS može kao izvjestitelja za određeno pitanje imenovati i glavnog tajnika UN-a

- VS može osnivati i zajedničke pomoćne organe s Općom skupštinom

Što se tiče sastava :

komisije i odbori mogu biti sastavljeni od : a) svih članica VS

b) samo nekih članica VS
c) nečlanica VS
d) pojedinaca – 1. imenovanih u osobnom svojstvu
2. kao predstavnika država

Zadaci mogu biti : > privremeni

> trajni

VS svaki svoj pomoćni organ, kao što samostalno osniva, može i ukinuti.

Što se tiče ovlasti pojedinog pomoćnog organa :

= utvrđene su u rezoluciji kojom ga VS osniva

S tiim da : 1. VS te ovlasti naknadno može i mijenjati, smanjivati ili povećavati

2. one ne mogu biti veće od ovlasti koje ima samo VS na temelju Povelje

334
Napomena : pritom ima pomoćnih organa čije odluke ne treba potvrditi VS da bi imale neposrednog učinka i izvan
samog VS

- najbolja potvrda za to su razne odluke mirovnih operacija UN-a i presude međunarodnih kaznenih sudova
(i mirovne operacije i kazneni sudovi su pomoćni organi VS, koje je ono osnovalo svojim rezolucijama)

VRSTE ODBORA :

>> prvo neki standardni pomoćni organi

a) stalni odbori

1. Odbor stručnjaka za pitanja postupka

2. Odbor za sastanke VS izvan sjedišta UN-a

3. Odbor za primanje novih članova u UN

- sastavljeni su od predstavnika svih članova VS, a predsjeda im predsjednik države koja u tom času predsjeda VS

b) odbori koji nadziru provedbu sankcija koje VS poduzima prema određenim državama
- takvi su odbori nadzirali provedbu sankcija prema Iraku, Libiji, Somaliji, Angoli, Ruandi, Liberiji, Sijera
Leoneu, SR Jugoslaviji, Afganistanu, Eritreji i Etiopiji

c) nekoliko radnih grupa koje razmatraju unaprjeđivanje pojedinih aspekata rada VS

d) snage koje provode mirovne operacije, a VS upućuje ih na područja gdje treba osigurati i nadzirati mir
(do 2001. bilo je ukupno 54 takve operacije, a sredinom 2010. djelovalo ih je još 16, od kojih su 3 bile
upućene na područje bivše SFRJ)

Osim tih standardnih pomoćnih organa, VS povremeno osniva i neke atipične organe.

>> organi koji se trebaju baviti specifičnim pitanjima sprječavanja ugrožavanja međunarodnog mira i sigurnosti ili
uklanjanja posljedica nekog ratnog sukoba

e) Komisija UN-a za promatranje, nadzor i inspekciju (UNMOVIC) kontrolira primjenu mjera prema Iraku

f) Kompenzacijska komisija UN-a (UNCC) rješava brojne zahtjeve za naknadu štete koje je Irak počinio stranim
vladama, pojedincima i privrednim organizacijama tijekom agresije na Kuvajt i njegove okupacije 1990. i
1991.
= funkcija u tome je da ak je neka država gospodarski oslonjena na drugu državu, a ta druga bude
sankcionirana od strane UN-a, dužnost je da se prvoj osiguraju gubitci kako ne bi došlo do probijanja sankcija

g) nakon terorističkih akcija protiv SAD-a, 2001. je osnovan Odbor Vijeća sigurnosti za borbu protiv terorizma

>> VS je 1993. poduzelo posebnu, novu mjeru za održavanje i uspostavljanje međunarodnog mira i sigurnosti i
osnovalo je :

h) MS za suđenje osobama koje su odgovorne za teške povrede međunarodnog humanitarnog prava na

području bivše Jugoslavije od 1991. (ICTY)

335
 i) MS za suđenje osobama koje su odgovorne za genocid i druge teške povrede međunarodnog humanitarnog
prava počinjene 1994. na području Ruande i državljanima Ruande odgovornima za takve zločin počinjene na
području susjednih država (ICTR)

>> iii jedini spešl

j) Odbor vojnog štaba

- dok navedene pomoćne organe može ukinuti VS (jer ih je i osnovalo), postojanje Odbora vojnog štaba
predviđa sama Povelja, te ga VS NE MOŽE UKINUTI
 Povelja precizno uređuje sastav, zadatke i djelovanje tog pomoćnog organa VS

Sastav : Odbor se sastoji od načelnika štaba stalnih članova VS ili njihovih zastupnika
- ako mu je potrebno za izvršavanje njegovih zadataka, može pozvati na suradnju i svakog člana UN-a

koji nije stalno zastupan u njemu

Funkcije : uz odobrenje VS i nakon konzultacije s odgovarajućim regionalnim ustanovama, može ustanoviti

regionalne pododbore

Zadatak Odbora:

1. savjetuje i pomaže VS u svim pitanjima vojnih sredstava potrebnih za održavanje međunarodnog mira i
sigurnosti, uporabe i zapovijedanja vojnim snagama, te u pitanjima reguliranja oružanja i razoružanja

2. kad dođe do uporabe vojnih snaga, Odbor je odgovoran za njihovo strategijsko vođenje, ali pod vodstvom VS
(razgraničenje između tog vodstva VS, koje bi trebalo biti više načelno i političke naravi, i strategijskog
vođenja, koje treba biti pridržano vojnim stručnjacima okupljenim u Odboru, nije provedeno u Povelji, u kojoj
se izričito dodaje da će se pitanje zapovijedanja vojnim snagama naknadno razraditi) (čl. 47. st. 3.)

- iako mu je Poveljom namijenjena važna uloga, Odbor nije izvršavao svoje zadatke u stvarnosti, pa je Sastanak
šefova država i vlada članica UN-a 2005. zahtijevao od VS da razmotri pitanje sastava, mandata i rada Odbora
vojnog štaba

336
EKONOMSKO I SOCIJALNO VIJEĆE
- dok je VS organ negativne suradnje država, tj. suradnje koja ide za uklanjanjem ratne opasnosti,
pozitivnoj suradnji Ujedinjenih naroda služi Ekonomsko i socijalno vijeće (čl. 60.)

– to je vijeće zasnovano kao posebni glavni organ Ujedinjenih naroda, a Povelja predviđa za nj vrlo razgranatu
djelatnost :

Povelja (čl. 55.) određuje da Ujedinjeni narodi unapređuju:

a) „podizanje životnog standarda, punog zaposlenja i uvjeta ekonomskog i socijalnog napretka i razvitka

b) rješavanje međunarodnih ekonomskih, socijalnih, zdravstvenih i srodnih problema, kao i međunarodnu

suradnju na polju kulture i prosvjete

c) opće i stvarno poštivanje prava čovjeka i osnovnih sloboda za sve bez razlike s obzirom na rasu, spol,
jezik ili vjeroispovijed“

- tvorci Povelje ispravno su ocijenili da za izvođenje postavljenih zadataka treba i zajednička akcija svih država i
posebna akcija svake pojedine od njih – zato Povelja obvezuje članice UN-a da te zadatke ostvaruju sve zajedno
i svaka posebno u suradnji sa samom organizacijom, a napose predviđeno je ECOSOC kao organ za svu
djelatnost na tom području

 u njemu se trebaju usredotočiti sve djelatnosti za koje su nadležne posebne MO, a koje Povelja želi
povezati s organizacijom UN-a pod nazivom SPECIJALIZIRANIH USTANOVA

SASTAV

ECOSOC se sastoji od predstavnika određenog broja članica koje bira OS na 3 godine, ali tako da se svake godine
bira po 1/3.

Dakle sve skupa danas ima 54 DČ (povećalo se sa 18 na 27 pa na 54 i pri obama povećanjima određena je
rezolucijama OS regionalna raspodjela mjesta) iii dakle svake godine OS bira 18 novih članica, a 18 kaj im je isteko idu
van ili reizbor (1/3 novih, a 1/3 baaak).

337
Svrha sukcesije izbora : veća efikasnost – da ne dođe odjednom 54 nove već uvedu novu 1/3
= KONTINUITET DJELOVANJA

- RH je čak prosvjedovala; u VS nije bila tak efikasna

DJELOKRUG

- određen je programatskim odredbama o zadacima UN-a na polju ekonomske i socijalne suradnje (Glava IX.)
(172. str.)

= međunarodna ekonomska, socijalna, kulturna, prosvjetna, zdravstvena i sr. pitanja

Djelatnosti :

1. Proučavanje. Samo Vijeće može poduzeti izradu studija ili potaknuti njihovu izradu o pojedinim pitanjima.

2. Obavještavanje. Rezultat takvih proučavanja jesu izvještaji ili prikazi namijenjeni bilo pojedinim organima UN-
a, bilo drugim organizmima, bilo, pak, članicama Ujedinjenih naroda. Napose je određeno da Vijeće može
pružati informacije i pomagati Vijeću sigurnosti na njegov zahtjev.

3. Raspravljanje. Svako proučavanje uključuje i raspravljanje o određenom predmetu. No, Povelja ovlašćuje
Vijeće da to raspravljanje nastavi sazivanjem posebnih međunarodnih konferencija o predmetima iz njegove
nadležnosti.
S druge strane, Vijeće će raspravljati o pojedinim pitanjima savjetujući se sa specijaliziranim ustanovama.

4. Davanje savjeta (preporuka).

Ekonomsko i socijalno vijeće nije organ koji donosi obvezatne odluke. Što god treba pretvoriti u djelo, Vijeće predaje
o tome izrađene nacrte uz savjete, odnosno preporuke. Preporuke upućuje članovima UN-a, OS ili specijaliziranim
ustanovama. Naročito, podnosi OS i prijedloge konvencija o uređenju pitanja iz kruga svoje nadležnosti.

OS može te prijedloge konvencija raspraviti i po svom nahođenju preinačiti, ali ni ona ne može te nacrte učiniti
obvezatnima, već će ih, ako to želi, preporučiti na prihvat članicama.

Pitanje : ovo će bit kasnije jasnije al ugl ECOSOC ima jednu nadležnost a to jee sklapanje ugovora sa specijaliziranim

ustanovama o povezivanju tih ustanova sa UN-om

iii sad postavlja se pitanje kaj nije ovo dokaz da je vlast ECOSOC-a veća?

= međutim, te ugovore treba odobriti OS paa je prema tome i tu ECOSOC samo organ za proučavanje i raspravljanje
(pregovaranje), a ugovor što ga zaključi samo je prijedlog koji se podnosi Općoj skupštini

5. Nadzor nad radom specijaliziranih ustanova. Za tu svrhu Vijeće prima izvještaje od tih ustanova, pa može
osigurati podnošenje tih izvještaja poduzimanjem različitih prikladnih mjera i sklapanjem sporazuma s odnosnim
ustanovama (te sporazume sklapa Vijeće samo, bez ičijeg odobrenja). S pomoću tih izvještaja Vijeće nadzire i
provedbu vlastitih preporuka i preporuka Opće skupštine iz kruga svoje nadležnosti.
No, ECOSOC ne može ni tu učiniti više nego da Općoj skupštini priopći primjedbe na te izvještaje.

338
6. Izvršenje. Vijeće obavlja funkcije koje, u vezi s provedbom preporuka OS, spadaju u njegovu nadležnost.

7. Posebni poslovi. ECOSOC može pružati usluge, na zahtjev članica UN-a ili specijaliziranih ustanova, ali za to
treba odobrenje OS. OS mu, osim toga, može povjeriti bilo kakve druge funkcije.

- dakle, Povelja određuje široki djelokrug EiSV

Tijekom godina, ono se bavilo brojnim bitnim problemima cijele međunarodne zajednice: pravednijim svjetskim
ekonomskim poretkom, najnerazvijenijim, posebno ekonomski ugroženim državama, svjetskim demografskim
problemima, nedopuštenom trgovinom drogama, zaštitom okoliša, ravnopravnošću žena i zaštitom djece...

VAŽNO I NAJVAŽNIJE – VAŽNA FUNCKIJA : spona koja povezuje UN sa svim drugim MO i dr. tijelima koji
omogućavaju da UN bude središte koordinacije

POSLOVANJE

- do 1991., ECOSOC je održavalo 2 zasjedanja godišnje, a osim toga i jedan kratki sastanak za rješavanje
organizacijskih pitanja

- od 1992., održava se samo jedno zasjedanje na godinu, izmjenično u New Yorku i Ženevi – tom zasjedanju, na
kojem se razmatraju najvažnija ekonomska i socijalna pitanja današnjeg svijeta, prethodi jedno kratko
zasjedanje namijenjeno organizacijskim pitanjima

- odluke Vijeća donose se većinom predanih glasova

POMOĆNI ORGANI ECOSOC :

- prema Povelji, ECOSOC osniva komisije koje su potrebne za obavljanje njegovih funkcija :

 ti pomoćni organi proučavaju povjerena im pitanja i daju svoje prijedloge Vijeću

 ona mogu djelovati i dok Vijeće ne zasjeda
 u komisije se biraju i države koje nisu članice Vijeća

a) funkcionalne ili tehničke komisije

- bave se pojedinim pitanjima iz djelokruga Vijeća

– DČ komisija u njih po mogućnosti šalju stručnjake za pitanja kojima se pojedina komisija bavi

Sad postoje funkcionalne komisije za ova pitanja:

> za socijalni razvoj,
> za sprječavanje zločina i kazneno pravosuđe,
> za opojne droge,
339
> za stanovništvo i razvoj,
> za znanost i tehnologiju za razvoj,
> za pravni položaj žena,
> za statistiku
> za održivi razvoj

b) regionalne komisije

- bave se ekonomskim i socijalnim problemima pojedinih dijelova svijeta

 postoji 5 takvih komisija: * za Afriku (sjedište u Adis Abebi),

* za Aziju i Pacifik (Bangkok),
* za Europu (Ženeva),
* za Latinsku Ameriku i Karibe (Santiago, Čile),
* za Zapadnu Aziju (Bejrut)

- u pojedinoj komisiji sudjeluju sve članice UN-a iz određene regije, ali od tog načela ima i raznovrsnih iznimaka :

o
zbog različitih političkih i ekonomskih razloga, neke su države u više komisija
o
Izrael nije član komisije u koju bi spadao po svom zemljopisnom položaju (Zapadna Azija), jer su članice te
komisije arapske države, nego je član Komisije za Europu
o članovi komisija mogu biti i nečlanice UN-a, pa je Švicarska prije ulaska u UN bila član Komisije za Europu;
Sveta Stolica u toj komisiji sudjeluje u savjetodavnom svojstvu
o nesamoupravna područja sudjeluju u radu komisije svoje regije kao pridruženi članovi (Komisije za Aziju i
Pacifik i za Latinsku Ameriku i Karibe)
c) stalni odbori i stručna tijela

- osnivaju se za mnoga posebna pitanja – članovi su države, a stručnjaci moraju biti u sastavu stručnih tijela

 međutim, ni njih ne biraju u svim slučajevima sami UN, nego države članice

Postoje stalni odbori:

> za nevladine organizacije,
> za program i koordinaciju,
> za pregovore s međuvladinim agencijama

Stručna tijela osnovana su za sljedeća pitanja:

> za međunarodnu suradnju u pitanju poreza;
> za politiku razvoja;
> za promet opasnih dobara i za globalno usklađeni sustav klasifikacije i označavanja kemikalija,
> za ekonomska, socijalna i kulturna prava,
> za energiju i prirodna bogatstva za razvoj,
> za javnu upravu, za domorodačka pitanja, za menadžment, za programiranje, za šume, za koordinaciju, za geografska imena.

iiii saaad ono VAŽNO I NAJVAŽNIJE – VAŽNA FUNCKIJA : spona koja povezuje UN sa svim drugim MO i dr. tijelima

koji omogućavaju da UN bude središte koordinacije

Pitanje/priča : Kako i zašto je došlo do razvijanja tih organa drugih

- intenziviranje odnosa među državama dovelo je do potrebe institucionalizacije njihove suradnje na

najrazličitijim područjima tih odnosa – prve MO u suvremenom smislu riječi nalazimo tek u razdoblju druge
polovice 19. i početka 20. stoljeća, koje se, uostalom, katkad naziva razdobljem MO

340
Međunarodna zajednica je postala sve više svjesna da se međunarodni mir i sigurnost ne mogu ostvariti samo
suzbijanjem agresivnog rata i nekom negativnom suradnjom kroz sustav kolektivne sigurnosti, već suradnjom država
na brojnim područjima od zajedničkog interesa i tzv. pozitivnim suradnjom.

U tom razdoblju nastaju prva takva udruženja država koja će poslije biti prototip suvremenih MO:

 Europska dunavska komisija (zadužena za upravljanje rijekom Dunav)

 Komisija za tjesnace (Bospor i Dardaneli; temeljem Mirovnog ugovora u Lausanni 1923.)

PROBLEM : one su tadašnju teoriju MP stavile pred zadaću da objasni njihovu pravnu narav – naime, MP tada još
nije bilo spremno priznati MP subjektivitet takvim udruženjima država, pa ih je pokušalo poistovjetiti s
državom => to je bio jedini subjekt MP

(pokušalo ih je predstaviti kao složene države; EDK je čak nazivana „riječnom državom“)

No, pojava niza teritorijalno neodređenih, funkcionalno utemeljenih MO (Svjetska telegrafska unija 1865., Svjetska
poštanska unija 1874., Međunarodna organizacija rada 1919.), a posebno pojava LN 1919. kao prve moderne
univerzalne političke MO, bitno je utjecala na MP da prizna MP osobnost međunarodnim organizacijama.

Osnivanjem UN i izričitim priznanjem njihove MP osobnosti kao MO, utrt je put i drugim MO prema s državama
ravnopravnom sudjelovanju u pravnim odnosima u međunarodnoj zajednici.

 Konferencija u San Franciscu 1945. odredila je da UN budu središte za usklađivanje svih akcija oko postizanja
ciljeva na polju međunarodne suradnje u rješavanju gospodarskih, socijalnih, humanitarnih i kulturnih
problema, kao i u promicanju ljudskih prava i temeljnih sloboda – no, nemoguće je sve te zadaće povjeriti
samo središnjoj organizaciji

- potreba za drugim, s UN-om povezanim MO i drugim međunarodnim organizmima bila je očita – zato danas
sustav UN-a treba shvatiti šire od same središnje organizacije UN-a; naime, u njega ulaze još bar 3 skupine
međunarodnih organizama:

1) specijalizirane ustanove UN-a

2) organizacije 'pod okriljem UN-a'

3) pobočni organi

1) specijalizirane ustanove 2) organizacije pod okriljem UN-a

IAEA, WTO

ECOSOC UN 3) pobočni organi

341
 4) NGO

3 grane MO povezane su sa UN-om :

GRANA 1 ) – specijalizirane ustanove = SAMOSTALNE MO  imaju vlastite organe, svoje članstvo

(može se poklopit sa UN-om)

- povezuje se sa UN-om sporazumom njihovog izvršnog organa i ECOSOC-a

= koordinacija djelovanja

 široku suradnju ECOSOC u ostvarivanju njegovih zadaća upotpunjuju njegove već

spomenute veze sa specijaliziranim ustanovama, za koje je ono neka vrsta
središnjice i ujedno veza između tih MO i drugih organa UN-a

= po nazivu – 15 velikiih organizacija + trgovinska WTO (neznam zaš ju je Lapaš odvojio)

1. Međunarodna organizacija rada (ILO) - Osnovana je 1919. usporedno s Ligom naroda. Sjedište organizacije je
u Ženevi. Glavni cilj Organizacije je osiguranje boljih uvjeta rada i sveukupnog položaja radnika

2. Organizacija za prehranu i poljoprivredu (FAO)  - Osnovana je 1943. u Rimu. Cilj je organizacije poboljšanje
prehrane i povećanje proizvodnje hrane.

3. Organizacija UN-a za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO)  - Osnovana je 1945, ima sjedište u Parizu. Cilj
organizacije je unapređenje međunarodne suradnje na području obrazovanja, znanosti i kulture.

4. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) - Osnovana je 1947. godine; ima sjedište u Ženevi. Cilj organizacije
je podizanje razine zdravlja svih naroda.

5. Svjetska banka – WORLD BANK - Svjetska banka obuhvaća četiri institucije: Međunarodnu banku za obnovu i
razvoj – IBRD, osnovanu 1945, Međunarodno financijsko udruženje – IFC, osnovano 1956, Međunarodno
udruženje za razvoj – IDA, osnovano 1960. i Multilateralnu investicijsku garancijsku ustanovu – MIGA,
osnovanu 1968. Sve četiri institucije imaju zajednički cilj smanjenje siromaštva i poboljšanje životnog
standarda naroda kroz unapređenje održivog gospodarskog rasta i razvoja. Sjedište Svjetske banke je u
Washingtonu.

6. Međunarodni monetarni fond (IMF) - Fond je osnovan 1944. na konferenciji UN-a u Bretton Woodsu (SAD)
sa zadaćom da omogući uravnoteženi rast međunarodne trgovine i potiče međunarodni sustav plaćanja i
transakcija oslobođen zapreka za razvoj međunarodne trgovine.

7. Međunarodna organizacija za civilno zrakoplovstvo (ICAO)  - Organizacija je osnovana 1944. godine. Njezina
je zadaća omogućavanje svekolikog razvoja civilnog zračnog prometa. Sjedište organizacije je u Montrealu.

8. Poštanska unija (UPU) - Unija je osnovana 1874, a specijaliziranom ustanovom UN-a postala je 1948. Cilj je
Unije stvaranje jedinstvenog poštanskog područja svih članica Unije. Sjedište je u Bernu.

9. Međunarodna unija za telekomunikacije (ITU)  - Unija je osnovana 1865. godine, sa ciljem unapređenja
suradnje na području telekomunikacija. Sjedište je u Ženevi.

10. Svjetska meteorološka organizacija (WMO) - Osnovana je 1950. godine u cilju unaprjeđivanja međunarodne
suradnje na području meteorološke službe. Postoje i regionalna meteorološka udruženja koja okupljaju
službe država pojedinih regija radi uže suradnje. Sjedište Organizacije je u Ženevi.

11. Međunarodna pomorska organizacija (IMO) - Organizacija je osnovana 1948 s ciljem omogućavanja razmjene
informacija i druge suradnje između vlada država članica na području pomorstva. Sjedište Organizacije je u
Londonu.

342
 12. Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO)  - Osnovana je 1967. godine sa zadaćom organiziranja
brige o intelektualnom vlasništvu i omogućavanja industrijskog i kulturnog razvoja stimuliranjem kreativnih
aktivnosti i olakšavanjem transfera tehnologije zatim, distribuciju lateralnih i umjetničkih djela. Sjedište
organizacije je u Ženevi.

13. Međunarodni fond za poljoprivredni razvoj (IFAD)  - Fond je počeo raditi 1977. godine. Glavni cilj je Fonda
mobiliziranje resursa za unapređenje proizvodnje hrane i bolju prehranu siromašnijeg stanovništva u
zemljama u razvoju. RH ima status promatrača.

14. Organizacija UN-a za industrijski razvoj (UNIDO)  - Osnovana je 1967. sa sjedištem u Beču: specijalizirana
ustanova UN-a postala je 1987. godine. Cilj je Organizacije stvaranje uvjeta za industrijski napredak zemalja
u razvoju kao i stvaranje fonda od donacija razvijenih zemalja.

15. Svjetska trgovinska organizacija (WTO)  - Opći sporazum o tarifama i trgovini (GATT) prerastao je 1995.
godine u Svjetsku trgovinsku organizaciju. Organizacija je pravni i institucionalni sustav u multilateralnoj
trgovini. Sjedište je u Ženevi.

16. Svjetska turistička organizacija (WTO) - Osnovana je 1975. sa sjedištem u Madridu. Cilj organizacije je
promicanje i razvoj turizma.

VAŽNO : one sve su samostalne i koordinirat će svoj rad sa UN-om

= to su SAMOSTALNE MO s vlastitim ustavima (konstitutivnim aktima) i uopće vlastitim pravnim sustavima

PRINCIP – samostalne ALI s UN-om ih povezuje sporazum sklopljen sa ECOSOC

Pitanje : Kako MO stječu status specijaliziranih ustanova UN-a?

= da bi stekle status specijaliziranih ustanova UN-a potrebno je da se, temeljem čl. 57. Povelje, povežu sa
središnjom organizacijom – UN-om

 to povezivanje provodi se formalno međunarodnim ugovorom koje u ime UN-a sklapa Ekonomsko i socijalno
vijeće, a potvrđuje Opća skupština (a u ime MO djeluje nadležni organ uz potvrdu, u pravilu, plenarnog
organa MO)

Pitanje : Kakav je onda odnos tih organa i UN-a?

= sadržaj tog odnosa sastoji se u pravu UN na davanje preporuka za usklađivanje politike i djelatnosti tih MO

• to usklađivanje je u djelokrugu Ekonomskog i socijalnog vijeća koje to čini putem preporuka i savjetovanja s
tim MO, kao i preporukama koje upravlja Općoj skupštini i članovima UN-a – taj zadatak obavlja posebni
koordinacijski odbor Vijeća (čine ga glavni tajnik UN-a i ravnatelji specijaliziranih ustanova)

• uz to, specijalizirane ustanove redovito šalju Vijeću izvještaje, a Vijeće na njih može davati primjedbe OS

• predstavnici tih MO mogu i sudjelovati u radu Vijeća, ali bez prava glasa (i obrnuto)

DJELOKRUG
= predviđen je njihovim ustavom, a uglavnom je vidljiv već iz njihova naziva

343
 ORGANI
- načelno će imati 3 organa :

 plenarni – to su organi u čijem sastavu sudjeluju predstavnici svih članica MO (i eventualno svi ostali MP
subjekti u njenom članstvu); oni često djeluju kao svojevrsne diplomatske konferencije članica, dakle u
periodičnim zasjedanjima, pa kontinuitet djelovanja MO između njih biva prepušten užim organima

 izvršni – operativna tijela užeg sastava u kojima dakle sudjeluje ograničeni broj članica MO; takav uži sastav
omogućava brže djelovanje; u pravilu su ti organi stalno na okupu i održavaju kontinuitet rada organizacije
između zasjedanja njenog plenarnog organa

 administrativno-tehnički – također održavaju kontinuitet djelovanja MO, obavljajući administrativne i

tehničke poslove koordinacijom suradnje članica i MO glede pitanja iz njezina djelokruga (uglavnom obavljaju
sve tekuće poslove MO, sabiru i daju informacije, zadaće vezane uz financije i proračun ...)

ČLANSTVO

= ne mora se nužno preklapati s članstvom UN-a (ali hoće, jer su danas skoro sve države svijeta članice UN-a);
također, one mogu surađivati i međusobno, a ne samo s UN-om – neke su od njih sklopile i dvostrane sporazume u
svrhu međusobnih savjetovanja, razmjene informacija, zajedničkih projekata, pa i sudjelovanja predstavnika jedne u
radu druge specijalizirane ustanove
Međutim, katkad će članstvo države u nekoj specijaliziranoj ustanovi biti i pravno uvjetovano njenim članstvom u UN-u. Isto tako, državu će
pogoditi i automatska sankcija isključenja iz takve specijalizirane ustanove zadesi li je ista sankcija unutar UN-a. Naravno, sve će to ovisiti o
odredbama „ustava“ svake pojedine specijalizirane ustanove. Povlastice i imuniteti međunarodnih službenika tih ustanova uređeni su
posebnom Konvencijom o povlasticama i imunitetima specijaliziranih ustanova UN-a 1947.

GRANA 2) - s druge strane postoji jedna skupina = organizacije pod okriljem UN-a

 Međunarodna agencija za atomsku energiju – IAEA

= povezana je s UN-om preko VS-a
Djelokrug : mirnodobska upotreba atomske energije

- ipak, vezanost npr. IAEA-e za UN mnogo je veća od one specijaliziranih ustanova, jer ulogu Ekonomskog i
socijalnog vijeća u tom odnosu uvelike preuzima Vijeće sigurnosti UN-a

 tu ide i WTO – trgovinska -ona nije prek VS-a - neznam zaš ju je Lapaš stavio tu

= to su isto samostalne organizacije – imaju svoje ustavne akte, vlastito članstvo...

- to su MO osnovane također vlastitim ustavima, s vlastitim organima i članstvom koje se ne mora

nužno
podudarati s članstvom UN-a (npr. Međunarodna agencija za atomsku energiju – IAEA)

GRANA 3) = pobočni organi

- ovo NISU SAMOSTALNE ORGANIZACIJE nego one dijele pravnu osobnost s UN-om
- to su određeni programi, fondovi, centri uspostavljeni za određenu svrhu
- osnovala ih je OS i nad njima ima trajni nadzor

344
 = to nisu posebne MO ni organi UN-a u pravom smislu riječi, nego specijalizirani programi osnovani unutar UN-a

> UNHCR – izbjeglice; Visoki komesar za izbjeglice

> UNICEF – djeca; Fond za pomoć djeci
> UNDF – razvoj; Program za razvoj
> UNEP – okoliš; Program za okoliš
> UN-HABITAT – naselja
> UNCTAD – Konferencija za trgovinu i razvoj
> WFP – Svjetski program za hranu
> UNITAR – Institut UN-a za poduku i istraživanje ...

- osim Opće skupštine, neke od njih osnovalo je i Ekonomsko i socijalno vijeće (npr. Međunarodni institut UN-a za
istraživanje i poduku radi napretka žena – INSTRAW) – stoga je i vezanost takvih pobočnih organa uz matičnu
organizaciju, UN, mnogo veća nego u slučaju prve dvije skupine međunarodnih organizama

------------------------------------------------------

ii kao još jedna 'GRANA 4) – jedna civilna grana povezana s ECOSOC = nevladine organizacije iliti NGO – čl. 71.

- Povelja ovlašćuje ECOSOC na poduzimanje prikladnih mjera za konzultacije s nevladinim organizacijama koje se
bave predmetima iz njegove nadležnosti – temeljem te odredbe, rezolucijom ECOSOC-a iz 1996. detaljnije je
uređen savjetodavni status koji je Vijeće dodijelilo brojnim nevladinim organizacijama

= savjetodavni, konzultativni status pri ECOSOC

Rezolucija razlikuje 3 kategorije tog statusa:

1. opći savjetodavni status = NAJVAŽNIJE ORGANIZACIJE

- ulaze organizacije čiji djelokrug obuhvaća većinu aktivnosti ECOSOC-a, te mogu na zadovoljavajući način
dokazati Vijeću svoju sposobnost kontinuiranog sudjelovanja u ostvarivanju ciljeva UN-a
- one trebaju biti bitno uključene u ekonomski i društveni život naroda područja koja predstavljaju, a njihovo
članstvo treba biti znatno, te široko predstavljati većinske dijelove pučanstva u velikom broju zemalja

2. posebni savjetodavni status = SPECIJALIZIRANE ORGANIZACIJE

- ulaze organizacije s posebnim djelokrugom koje se bave samo nekima od područja iz djelokruga Vijeća, te su
poznate u područjima u kojima imaju ili žele steći savjetodavni status

3. Lista = zovu se AD HOC

- ostale organizacije koje nisu uključene ni u jednu od navedenih kategorija mogu biti uključene u Listu (Roster),
ako Vijeće ili glavni tajnik nakon savjetovanja s Vijećem ili njegovim Odborom za nevladine organizacije, smatra
da njihovo prigodno sudjelovanje u radu Vijeća, njegovih tijela ili drugih organa UN-a, može biti korisno

ii to funkcionira tak da ih ECOSOC poziva za savjete kad odlučuje o nekim pitanjima

-danas iih ima preko 400 tisuća

 broj nevladinih organizacija u svim trima kategorijama u stalnom je porastu – prema službenim
podacima ECOSOC-a, 2010. se 139 nevladinih organizacija nalazilo u općem, 2218 u posebnom
savjetodavnom statusu, dok ih je 1025 bilo uključeno u Listu
345
-----------------------------------------

ovo je bilo kao više općenitije o tim specijaliziranim ustanovaama organima bla sad idemo na ostale glavne kaj su
ostali ii onda se vraćamo na te sve spešl zasebno o svakom

-----------------------------------

STARATELJSKO VIJEĆE
= za poslove starateljstva ustanovljen je Poveljom posebni glavni organ: Starateljsko vijeće

 u doba LN bavio se mandatskim područjima poseban pomoćni organ, >> Stalni odbor za mandate

Sastav : neovisni stručnjaci – većina članova nije smjela imati državljanstvo

zemalja koje su upravljale mandatima

Zadaća odbora : ispitivanje godišnjih izvještaja mandatara i davanje prijedloga

Vijeću LN u vezi s provedbom mandata

= REALNO : 94' je prestalo obavljat funkciju kad je Republika Palau stekla neovisnost

 formalno nije ukinuto, ALI nema danas funkciju

Neke od ideja kaj su predlagali :

> da mu se povjeri uprava nad Zonom – Međunarodna vlast za morsko dno rekla NE
> da upravlja BIH tijekm rata – NE
> uprava nad Mjesecom – Mjesec je predviđen kao zajednička baština čovj. al nema tijela isto niš

SASTAV

346
 - po Povelji UN (čl. 86.), Starateljsko vijeće je sastavljeno tako da u njemu bude jednak broj država koje
upravljaju starateljskim područjima i onih koje nemaju starateljske uprave, ali nema unaprijed određen broj
članova

1. pola članova SV čine države upraviteljice tih starateljskih područja

= dok upravljaju

2. drugu polovicu ostale države koje OS bira do punog broja

= na 3 godine uz mogućnost neograničenog reizbora 1. 2.
+

3. osigurana su stalna mjesta za onih 5 stalnih članica VS 3.

bilo da su na strani upraviteljica ili drugih kaj bira OS

*pitanje za konz. u knjizi piše ako same nemaju st. upravu

*zanimljivost = Italija je zbog svoje starateljske uprave nad Somalijom sudjelovala u radu Starateljskog vijeća i prije
nego što je postala članicom UN-a, ali nije imala pravo glasa – tek kad je 1955. ušla u UN, postala je
članicom Starateljskog vijeća

Pitanje : Kak utječe prestanak starateljstva na sastav SV?

= kak je dekolonizacija išla padao je broj starateljskih područja, padao je i broj država upraviteljica ali i na strani one
ravnopravnosti = nestal je sve i ostalo je samo 5 stalnih VS

- prestankom starateljstva nad nizom područja, već početkom 60-ih sastav SV povremeno nije bio u skladu s
Poveljom:

 broj država upraviteljica bio je manji od broja stalnih članova VS koji nisu imali starateljske uprave, pa OS
nije ni birala u Vijeće druge države koje nisu upravljale starateljskim područjima

 ravnoteža između država upraviteljica i ostalih bila je trajno izgubljena 1968. kad je Nauru stekao
samostalnost;
- time su NZ i VB prestale biti starateljske države, a to su tada još bile samo Australija (staratelj nad Novom
Gvinejom) i SAD (staratelj Pacifičkih otoka)

Problem rješavanja tog stanja bio je iznesen pred OS, a o tome je glavni tajnik podnio izvještaj i dao svoje mišljenje :

1. prema tom mišljenju, svrha odredbe Povelje je bila da nad starateljskom upravom postoji stvarni
nadzor i utjecaj država koje nemaju starateljske uprave pa je prema tome dopustivo da broj država bez
starateljske uprave bude veći, ali ne smije biti manji od broja država upraviteljica

347
 2. taj je izvještaj glavnog tajnika u OS prihvaćen konsenzusom; prema tome, praksa se odlučila za
shvaćanje da SV smije biti sastavljeno od nejednakog broja upraviteljica i ostalih država, uz napomenu
da će upraviteljice stalno biti u manjini

- prestankom starateljstva nad većinom starateljskih područja bilo je trajno onemogućeno sastavljanje
Starateljskog vijeća prema formuli iz Povelje UN-a

1. kad je 1994. i posljednje od 11 starateljskih područja (otočje Palau) steklo samostalnost, i zadnja
članica Starateljskog vijeća (SAD) izgubila je temelj članstva u tom vijeću na temelju činjenice što je
upravljala jednim starateljskim područjem

2. od svih elemenata čl. 86. Povelje, nakon 1994. moguće je primijeniti samo odredbu da u Starateljskom
vijeću stalno mjesto imaju stalni članovi VS – i doista, SV, čekajući odluku UN-a o svojoj budućnosti,
sastavljeno je od predstavnika 5 stalnih članova VS

DJELOKRUG

- Povelja označava SV kao jedan od glavnih organa UN-a, no prava priroda njegove uloge jasno proizlazi iz
odredbe koja kaže da funkcije starateljstva obavlja “OS i pod njezinim vodstvom Starateljsko vijeće“ (čl. 87.)

- dakle, u obavljanju funkcija starateljstva vodeću ulogu ima OS – te funkcije ona može sama obavljati, ili
nadzirati djelovanje Starateljskog vijeća; a funkcije i ovlasti starateljstva navedene u tom članku Povelje su:

a) razmatranje izvještaja upravnih vlasti

b) primanje i ispitivanje peticija
c) određivanje, u dogovoru s upravnom vlasti, povremenih obilazaka starateljskih područja
d) poduzimanje tih i drugih djelatnosti u skladu s uvjetima starateljskih sporazuma

SV sastavlja upitnik o napretku stanovništva starateljskog područja na političkom, ekonomskom, socijalnom i

prosvjetnom polju, a države upraviteljice upućuju na temelju tih upitnika godišnje izvještaje OS (čl. 88.)

Po svemu navedenom, vidi se da SV zapravo ima pomoćno-tehničku ulogu.

- zato Povelja i kaže da ono djeluje pod vodstvom OS i da joj pomaže (čl. 85. st. 2.); za tu svrhu određuje se da u
sastav SV uđu posebno kvalificirane osobe kao zastupnici članica (čl. 86. st. 2.)

- što se tiče strategijskih područja (zona), tu ulogu OS preuzima VS – Starateljsko vijeće ima ovdje pomoćnu
ulogu s obzirom na funkcije UN-a koje se odnose na politička, ekonomska, socijalna i prosvjetna pitanja (čl. 83.
st. 2.)

- uz poslove i zadatke koji pripadaju SV temeljem Povelje, tom su organu povjeravani i neki poslovi koji su se
odnosili na područja nad kojim su nekad postojali mandati, ali nad kojima nije uspostavljen odnos starateljstva
– tako je SV ispitivalo izvješća o Jugozapadnoj Africi i radilo na izradi posebnog režima za grad Jeruzalem

Nakon osamostaljenja i posljednjeg starateljskog područja nestao je temeljni razlog postojanja SV – trebalo bi dakle
to tijelo ukinuti ili mu naći novu zadaću; u očekivanju odluke o svojoj budućnosti, SV je izmjenom svog Poslovnika
1994. odlučilo da se neće sastajati svake godine, nego samo prema potrebi

348
 - glavni tajnik UN-a Boutros Boutros-Ghali 1994. je predložio OS da izmijeni Povelju i time ukine Starateljsko
vijeće

- ta preporuka se nije ostvarila, a novi tajnik Kofi Annan predložio je 1997. da se SV rekonstruira i dobije
potpuno nove zadatke; njime bi se članice UN-a i općenito međunarodna zajednica trebali koristiti za
„zajedničko starateljstvo“, tj. brigu nad globalnim okolišem i zajedničkim prostorima, kao što su oceani,
atmosfera i svemir

- međutim, kako nikakva nova zadaća nije dana SV, na sastanku najviših predstavnika članica UN-a održanom u
povodu 60. godišnjice UN-a usvojen je zaključak da treba ukloniti odredbe o SV iz Povelje – no, iako je taj
zaključak logičan, zadnjih 65 godina UN-a potvrđuje kako je svaku, pa i najlogičniju formalnu izmjenu Povelje
teško provesti zbog raznovrsnosti interesa i stajališta država članica; zato prijedlog konferencije iz 2005. nije
ostvaren

TAJNIŠTVO
= administrativno-tehnički organ UN-a

Sastav : veliko tijelo – na čelu je glavni tajnik kojeg bira OS na preporuku VS

+ osoblje koje je potrebno – da iz svake DČ bude bar 1 tajnik

Mandat : na mandat od 5 godina (nije propisano) + dobije još jedan; znači 5+5

Izbor : nastoji se postić ravnoteža = s obzirom da je onih 5 povlašteno u VS, ravnoteža se pronašla u tome da glavni
tajnik nikad nemre doć iz DČ VS

= predstavnik UN-a i najvažniji funkcioner – adm.-tehn. potpora drugim organima UN-a

DJELOKRUG

349
= ak DČ ne registrira nemože se pozvat na taj ugovor pred UN-om, on tamo ne psotoji, npr. pred Međunarodnim
sudom
- vrijedi u MP samo ne tamo!

Tajništvo je stručno tijelo koje služi svim ostalim organima UN-a (osim MS) za obav ljanje pripremnih i tehničkih
poslova, kao i za provedbu mnogih njihovih od luka.

- u tom smislu Tajništvo je pomoćni i izvršni organ Ujedinjenih naroda

- na čelu Tajništva je glavni tajnik, koji ima neobično važnu ulogu u ukupnom djelovanju UN-a

o odredbe Povelje, a i mnogi drugi međunarodni akti povjeravaju niz zadaća upravo glavnom tajniku, a
ne Tajništvu

o zato se također može reći da je sam glavni tajnik organ UN-a, a Tajništvo je njegov ured; odnosno,
može se reći i to da je Tajništvo upravo kroz zadatke koji su povjereni glavnom tajniku s pravom
uvršteno u red glavnih organa UN-a

o no, unatoč svemu tome, položaj glavnog tajnika i položaj Tajništva prema ostalim organima, a posebno
prema OS i VS, ostaje s pravnog gledišta podređen – iako se katkad u zaključcima OS i drugih organa
glavni tajnik nešto „moli“, „poziva“ ili mu se „nešto preporučuje“, ti zaključci su pozivi i upute kojih se
glavni tajnik i Tajništvo moraju držati

- uz temeljne odredbe Povelje o Tajništvu, postoje za ustrojstvo i djelovanje Tajništva mnogi drugi propisi, u
prvom redu propisi o imenovanju i o položaju glavnog tajnika i osoblja koje izdaje OS; potanje propise
(pravilnike) izdaje glavni tajnik

- posebno treba spomenuti propise o međunarodnom položaju i zaštiti osoblja (čl. 105.), koji se većinom
utvrđuju međunarodnim ugovorima

- glavnog tajnika imenuje OS na preporuku VS (čl. 97.)

o prigodom prvog izbora OS izjavila je kako smatra korisnim da Vijeće sigurnosti iznese samo jednoga
kandidata.

o time je utvrđena praksa koje su se organi Ujedinjenih naroda držali

o dok se bude održavala ta praksa, može se reći da, zapravo, glavnog tajnika biraju oba velika zbora, i to
najprije Vijeće sigurnosti, a zatim Opća skupština, i da ista osoba mora tim redom dobiti propisanu
većinu u oba organa

o no, zapravo je izbor glavnog tajnika rezultat dogovaranja izvan sjednica, u kojim dogovaranjima
sudjeluju članice Vijeća sigurnosti, ali i mnoge druge države – kad se takvim dogovaranjem postigne
suglasnost koja osigurava potrebnu većinu glasova u oba organa, pristupa se formalnom izboru; pritom
je bitno da se osigura pristanak svih stalnih članova VS (ili barem njihovo suzdržavanje od glasovanja)

- uz glavnog tajnika postoji u Tajništvu potreban broj osoblja

350
- sve osoblje tajništva imenuje glavni tajnik u skladu s pravilima koje utvrđuje OS; ono je sastavljeno od
pripadnika različitih naroda i država, jer Povelja propisuje da se osoblje treba birati na što je moguće široj
geografskoj osnovi (čl. 101.)

- nezavisnost Tajništva osigurava čl. 100. Povelje.

o glavni tajnik i osoblje nemaju tražiti ni primati nikakvih uputa od bilo koje vlade ili druge vlasti izvan
UN-a

o oni se moraju suzdržavati od svakog čina koji ne bi bio spojiv s njihovim položajem međunarodnih
činovnika koji su odgovorni samo svojoj organizaciji.; uz tu dužnost samog osoblja postoji
odgovarajuća dužnost država članica: one su izrijekom obvezane da ne nastoje utjecati na osoblje
Tajništva u vršenju njegovih zadataka

- uloga glavnog tajnika je, prema povelji, znatna

- ali prilike i ličnost dosadašnjih glavnih tajnika još su više podigle važnost toga položaja; glavni tajnik UN-a vrši
važne političke zadatke, a nosioci toga položaja pokazali su u njihovu vršenju vrlo mnogo inicijative i
samostalnosti

- posebni zadaci glavnog tajnika, odnosno Tajništva:

1. podnosi Općoj skupštini godišnji izvještaj o cjelokupnoj djelatnosti UN-a (čl. 98.)

2. upozorava Vijeće sigurnosti na svaki predmet koji bi po njegovu mišljenju mogao ugroziti održanje
međunarodnog mira i sigurnosti (čl. 99.)

3. podnosi, uz pristanak Vijeća sigurnosti, Općoj skupštini priopćenja o predmetima koji se odnose na
održanje međunarodnog mira i sigurnosti, a kojima se bavi Vijeće sigurnosti (čl. 12. st. 2.)

4. priopćuje Općoj skupštini, odnosno članovima UN-a ako skupština ne zasjeda, čim se Vijeće sigurnosti
prestalo baviti jednim od prije navedenih predmeta (čl. 12. st. 2.)

5. prima redovite informativne izvještaje o nesamoupravnim područjima (čl. 73. e)

6. registrira i objavljuje međunarodne ugovore koje su sklopili članovi UN-a (čl. 102. st. 1.)

- mada su ti zadaci vrlo važni, jednako je važna, a možda u svojoj ukupnosti i važnija, velika unutrašnja djelatnost
toga golemog stroja, koja se sastoji u prikupljanju informacija i materijala, u njihovu proučavanju i sređivanju, u
pripremanju rada različitih organa i organizama kao i međunarodnih konferencija

- od zadataka koji nisu spomenuti u Povelji, treba navesti službu veze sa specijaliziranim i drugim međunarodnim
ustanovama, zatim zadatke povjerene glavnom tajniku odredbama raznovrsnih međunarodnih ugovora

- 182. str.

351
MEĐUNARODNI SUD
- Pakt LN predviđao je osnivanje stalnog međunarodnog suda – taj „Stalni sud međunarodne pravde“ osnovan
je statutom 1920. i djelovao je u Haagu od 1922. do provale Nijemaca u Nizozemsku, izrekavši 31 presudu i 27
savjetodavnih mišljenja

- po njegovu uzoru osnovan je Poveljom UN-a novi „Međunarodni sud“, i opet sa sjedištem u Haagu

o temeljna pravila o organizaciji novog suda sadržana su u Statutu od 70 članaka, koji je sastavni dio
Povelje (čl. 92.)

o ostala pravila o svom radu i postupku izdaje sam Sud

- članove Suda (15) biraju Opća skupština i Vijeće sigurnosti, ali svaki zbor napose

352
 1. izabran je onaj koji je dobio apsolutnu većinu u oba ta organa; kandidiranje za izbor provode u svakoj
državi napose nacionalna kandidacijska tijela, sastavljena od osoba koje je ta država stavila na popis
Stalnog arbitražnog suda

2. ako neka država članica UN-a nije zastupljena u Stalnom arbitražnom sudu, imenuje ona kandidacijski
odbor ad hoc

3. država koja nije član UN-a može postati strankom Statuta i onda sudjeluje pri izboru sudaca u Općoj
skupštini (čl. 93. st. 2.)

- sud se obnavlja svake 3. godine u jednoj trećini (5 sudaca); suci se biraju na 9 godina

- oni se mogu uvijek ponovo izabrati, ali u sastavu suda ne može istodobno biti više od jednog državljanina iste
države

- za suce se traži visoki moralni ugled i stručna kvalifikacija

o kao stručna kvalifikacija zahtijeva se da kandidat ima preduvjete koji se traže za imenovanje na najviše
sudačke službe u njegovoj zemlji, ili da uživa ugled stručnjaka kao pravnik na polju međunarodnog
prava

o kod izbora treba paziti da u sudačkom zboru budu zastupljeni glavni oblici civilizacije i glavni pravni
sustavi

- nezavisnost sudaca, prvi preduvjet povjerenja u Sud i podvrgavanja njegovoj sudbenosti, zajamčena je
Statutom materijalno i moralno – oni su nezavisni, a mogu se maknuti sa svoga položaja samo jednoglasnim
zaključkom samog sudačkog zbora, tj. ostalih sudaca ako su po njihovu jednoglasnom mišljenju prestali
ispunjavati uvjete tražene za izbor za člana Suda

1. suci uživaju diplomatske povlastice i primaju plaću od UN-a

2. sucima je zabranjeno vršiti bilo kakvu političku ili upravnu funkciju, i ne smiju ni u kojem predmetu
raditi kao agenti, savjetnici ili odvjetnici; ako je neki sudac u predmetu koji dolazi pred Sud djelovao
kao agent, savjetnik, odvjetnik jedne od stranaka ili član nekog nacionalnog ili međunarodnog suda,
istražnog povjerenstva ili u bilo kojem drugom svojstvu, ne smije sudjelovati u radu Suda u rješavanju
tog predmeta

- ako u sporu pred Sudom sudjeluje neka država koja u tom času nema svog državljanina u sastavu Suda, ima ta
država pravo imenovati suca ad hoc (nacionalnog suca), koji ulazi u sudački zbor za raspravljanje u tom pred-
metu i ima jednaka prava kao i svaki redoviti sudac; i sudac ad hoc mora imati moralne i stručne kvalifikacije
kao i članovi stalnog sastava Suda

- suci ad hoc određuju se i u savjetodavnom postupku kad je on pokrenut radi rješavanja nekog pravnog
problema između dviju ili više država

- pravo na imenovanje suca ad hoc ima država i onda ako u sastavu Suda nema pripadnika ni jedne od stranaka

o tada imenuju obje stranke suca ad hoc, a ako na jednoj strani ima više država, onda zajedno imenuju
jednog suca

o sudac ad hoc ne mora biti državljanin države koja ga je predložila; tako je u sporu o primjeni čl. 11.
Privremenog sporazuma 1995. Republika Makedonija 2008. kao suca ad hoc imenovala B. Vukasa,
državljanina RH, a Grčka svog državljanina E. Roucounasad
353
 - sud obično sudi u punom vijeću, a propisani je kvorum 9 sudaca

- on može ustanoviti posebna vijeća od 3 ili više sudaca za pojedine vrste predmeta, a isto tako može na želju
stranaka sastaviti posebno vijeće od manjeg broja sudaca za rješavanje određenog predmeta (tako je 1993.
osnovano Vijeće za probleme okoliša, a vijeća sastavljena od manjeg broja sudaca imenovana su u više
predmeta)

- svake godine mora se odrediti vijeće za kratki postupak od 5 sudaca i 2 zamjenika; i to vijeće sudi samo kad to
stranke žele

- odredbe o sucima ad hoc vrijede i za posebna vijeća i za Vijeće za kratki postupak

- sve troškove suda, plaće sudaca itd. snose UN; država koja nije članica mora dati prinos za troškove Suda ako
postane strankom Statuta ili ako nije stranka Statuta, a izađe pred sud u nekom sporu

- što se tiče troškova stranaka, Statut propisuje: ako Sud drukčije ne odluči, svaka stranka snosi svoje troškove
postupka

iii sad sve one posebne

SPECIJALIZIRANE USTANOVE UN-A

1. Međunarodna organizacija rada (ILO)

Osnivanje i konstitutivni akt:

- osnovana je nakon Prvog svjetskog rata (1919.); štoviše, odredbe o njoj bile su sadržane u Versailleskom
mirovnom ugovoru

- prvi Ustav izradila je Komisija rada (ustanovljena na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu) 1919. – dijelom se
temeljio na iskustvima Međunarodne udruge za radno zakonodavstvo osnovane u Baselu 1901.

- sjedište ILO-a je od 1920. u Ženevi (s tim da je Međunarodni ured rada tijekom Drugog svjetskog rata
premješen u Montreal)

- ILO je bila usko povezana s Ligom naroda, a nakon njenog prestanka povezala se s UN-om

354
 - na zasjedanju Međunarodne konferencije rada u Philadelphiji 1944. izrađen je novi Ustav (usvojen u Parizu
1945.)

- uz to, usvojena je tada i tzv. Philadelphijska deklaracija o ciljevima i svrsi ILO-a, koja se i danas nalazi u prilogu
Ustava

- potom 1946. ILO postaje specijaliziranom ustanovom UN-a, što je i danas

Organi:

- Ustavom su predviđena 3 glavna organa:

a) Opća konferencija (Međunarodna konferencija rada) – to je povremeni sastanak predstavnika svih članica ILO-a

 delegaciju svake države čine 4 delegata; uz to, svaki delegat može imati savjetnike, a Ustav zahtijeva da bar
jedan od savjetnika bude žena ako se raspravlja o pitanjima koja se tiču žena;

 Konferencija odlučuje običnom većinom (tek se za posebno predviđena pitanja traži većina od 2/3 glasova)

b) Upravno vijeće

 sastavljeno je od 56 delegata biranih na 3 godine – od toga je 28 predstavnika vlada (10 imenuju industrijski
najrazvijenije zemlje, a ostalih 18 ostale države članice)

 iz redova svojih članova Upravno vijeće izabire svog predsjednika i 2 potpredsjednika (između njih jedan mora
biti predstavnik vlade, jedan poslodavaca, a jedan radnika)

c) Međunarodni ured rada  administrativno-tehnički organ ILO-a (sa sjedištem u Ženevi)

 na čelu mu se nalazi ravnatelj kojeg imenuje Upravno vijeće – ravnatelj djeluje prema uputama vijeća, sudjeluje
na njegovim sastancima, te odgovara za rad Ureda; uz to, imenuje i osoblje Ureda, vodeći računa o što široj
geografskoj, ali i ravnomjernoj spolnoj zastupljenosti; međutim, Ustav jamči neovisnost ravnatelja i osoblja
Ureda, te oni u svom radu ne smiju tražiti ni primati upute od vlade ili uopće bilo koje vlasti izvan ILO-a

 funkcije Ureda: informiranje o svim pitanjima vezanim uz rad ILO-a, posebice priprema pitanja koja dolaze pred
Konferenciju; pripremanje dokumenata potrebnih za rad Konferencije, pružanje pomoći vladama u provedbi
odluka Konferencije, nadzor primjene konvencija usvojenih u okrilju ILO-a ...

- u sastavu ILO-a djeluju i:

a) Odbor stručnjaka koji ispituje izvješća članica o primjeni ratificiranih konvencija i preporuka ILO-a; uz to,
Ustav predviđa i mogunost formiranja istražnog povjerenstva kojem su članice, u slučaju pritužbi na
nepoštovanje odredbi konvencija, dužne staviti na raspolaganje sve podatke vezane uz sadržaj takve
pritužbe

b) Upravni sud – osnovan 1946. za rješavanje sporova zaposlenika s Organizacijom

Djelokrug:

- osnovna zadaća ILO-a je poboljšanje položaja radnika i uvjeta rada

- u tom smislu najveću ulogu ima Opća konferencija – kako bi u njenom radu bili zastupljeni interesi ne samo
država nego izravno i radnika, kao i poslodavaca, delegaciju svake članice čine 4 delegata (svaki s pravom
glasa), od kojih su:

 dvojica predstavnici vlade odnosne države

355
  jedan predstavnik radnika (sindikata)

 jedan predstavnik poslodavaca

- takav jedinstven sastav delegacija članica predviđen je Ustavom ILO-a i naziva se trodijelnom (tripartitnom)
strukturom

- Konferencija svoje zaključke stvara u obliku nacrta konvencija ili u obliku preporuka usvajajući ih dvo-
trećinskom većinom predanih glasova delegata

o potom, Ustav Organizacije obvezuje države članice da tako prihvaćene konvencije ili preporuke u roku
od godine dana, a tek iznimno u roku od 18 mjeseci, podnesu zakonodavnim organima u svojim
pravnim porecima

o ako članica ratificira takvu konvenciju, tada poštivanje u njoj preuzetih obveza postaje podložno
nadzoru ILO-a

o uz to, države članice dužne su podnositi i godišnje izvještaje Organizaciji o primjeni Konvencija koje su
ratificirale

o dakako, država nije dužna ratificirati konvencije podnesene njezinom zakonodavnom organu, no tada
je prema Ustavu Organizacije dužna izvještavati Organizaciju o stanju svog zakonodavstva i prakse u
pogledu onog pitanja koje je uređeno takvom neratificiranom konvencijom (kao i preporukom), te je
uz to dužna i izvijestiti Organizaciju o razlozima zbog kojih je ratifikacija izostala; izvještaji se podnose
ravnatelju Međunarodnog ureda rada

o do danas je u okrilju ILO-a usvojeno gotovo 200 konvencija i isto toliko preporuka, čime je ILO uvelike
utjecao na razvoj radnog prava

- ILO je jedna od organizacija u kojoj međunarodne nevladine organizacije imaju istaknutu ulogu, ne samo
sudjelovanjem nacionalnih udruga radnika i poslodavaca u delegacijama članica u smislu tripartitne strukture,
nego i u smislu njihova neposrednog savjetodavnog statusa u Organizaciji na temelju njena Ustava

2. Organizacija za prehranu i poljoprivredu (FAO)

Osnivanje i konstitutivni akt:

- FAO je osnovan je na konferenciji u Hot Springsu u SAD-u, 1943. na kojoj je sudjelovalo 44 države.

- potom, prvo zasjedanje Konferencije FAO-a održano je 1945. u Quebec Cityju u Kanadi te je FAO ustanovljen
kao specijalizirana ustanova Ujedinjenih naroda, što je i predviđeno Ustavom Organizacije

- istodobno, zaključeno je i o likvidaciji Međunarodnog instituta za poljoprivre du (IIA), organizacije prednice

FAO-a

- sjedište Organizacije tada privremeno postaje Washington (tek 1951. sjedište se seli u Rim gdje se i danas
nalazi)

- Ustav FAO-a usvojen je 1945. – osim zadaća Organizacije, uređuje sva temeljna pitanja njezina ustrojstva i
djelovanja, njen pravni status i odnos s UN-om, ali i drugim MO, pa i državama

356
 - Ustav se može mijenjati ako to odluči konferencija FAO-a 2/3 većinom članica, ali izmjene koje stvaraju nove
obveze za članice stupaju na snagu samo za one koje su dale svoj glas za izmjenu ili su je poslije prihvatile

…4

Djelokrug:

- temeljna zadaća FAO-a uobličena je u ostvarenju "slobode čovječanstva od gladi" ("humanity 's freedom from
hunger"), te je istaknuta već u preambuli Ustava Organizacije – u ostvarenju te zadaće Organizacija vrši
sakupljanje, analizu, proučavanje, tumačenje i širenje informacija vezanih uz prehranu i poljoprivredu, daje
savjete i preporuke pa i organizira misije stručnjaka, a unaprjeđuje i obrazovanje u pogledu pitanja vezanih uz
prehranu, poljoprivredu, kao i uz upravljanje raspodjelom hrane

- u tom smislu FAO nastoji na poboljšanju prehrane, podizanju proizvodnje hrane, planiranju programa
prehrane, unaprjeđivanju međunarodnog tržišta hrane i sl.; pritom, treba napomenuti, pojam "poljoprivrede"
prema odredbi članka 1. Ustava FAO-a obuhvaća i ribarstvo, šumarstvo i druge djelatnosti proizvodnje hrane

- države članice dužne su poštovati međunarodni karakter i neovisnost osoblja Organizacije te se uzdržavati od
vršenja bilo kakvog utjecaja na članove osoblja Organizacije koji su njihovi državljani; uostalom, svi
međunarodni službenici Organizacije uživat će diplomatske povlastice i imunitete, kako na temelju Ustava FAO-
a, tako i na temelju ostalih izvora prava međunarodnih organizacija koji uređuju položaj međunarodnih služ-
benika

- Ustav FAO-a predviđa i usku suradnju Organizacije sa svim drugim međunarodnim organizacijama (u prvom
redu međuvladinim), ali i s osobama koje se bave pitanjima iz djelokruga Organizacije – tako su vrata suradnje
s Organizacijom otvorena ne samo međuvladinim organizacijama, koje mogu čak postati i redovitim članovima
Organizacije, već i subjektima tzv. "privatnog sektora", uključujući i međunarodne nevladine organizacije

3. Međunarodna organizacija za civilno zrakoplovstvo (ICAO)

Osnivanje i konstitutivni akt:

- već nakon Prvog svjetskog rata, Konvencijom o uređenju zračne plovidbe (tzv. Pariškom konvencijom) od 1919.
stvoren je međunarodni organizam za zrakoplovstvo – Međunarodna komisija za zrakoplovstvo, u kojoj su bile
zastupljene članice PK

- Komisija je bila stavljena pod okrilje Lige naroda, a imala je uglavnom informativne i savjetodavne zadaće; bila
je i nadležna za rješavanje sporova između članica o tumačenju tehničkih propisa sadržanih u prilozima
konvencije

- odluka o osnivanju Međunarodne organizacije za civilno zrakoplovstvo donesena je na Međunarodnoj

konferenciji za civilno zrakoplovstvo održanoj u Chicagu 1944. ,na Konferenciji je usvojena Konvencija o
međunarodnom civilnom zrakoplovstvu (tzv. Čikaška konvencija) koja u svom drugom dijelu sadrži ujedno i
"ustav" odnosne organizacije

4
Treba spomenuti i Codex alimentarius, koji su 1962. zajednički usvojili FAO i Svjetska zdravstvena organizacija. Taj dokument sadrži oko 200
standarda usmjerenih na zaštitu zdravlja i unaprjeđenje prehrane čovječanstva. Štoviše, tim je dokumentom osnovana i komisija u čijem
članstvu sudjeluje više od 170 država svijeta koje čak i nisu nužno članice obiju spomenutih organizacija. Među ostalim, Codex se bavi i
uređenjem upotrebe pesticida u proizvodnji hrane, uporabe aditiva, uređenjem prehrambene higijene i dr.
357
Djelokrug:

- ICAO je osnovan sa svrhom unaprjeđenja i povećanja sigurnosti zračnog prometa, osiguranja razvoja među -
narodnog civilnog zrakoplovstva, zračnih cesta, zračnih luka, kao i ostva renja sigurnog, redovitog, svrsishodnog
i ekonomičnog zračnog prometa

- uz to, svrha je Organizacije i raditi na uklanjanju nerazumne konkurencije, kao i osigurati prava država
ugovornica Čikaške konvencije i jednake mogućnosti za upotrebu međunarodnih zračnih linija, ali i izbjegavati
nejednako postupanje između tih država, promičući međunarodno civilno zrakoplovstvo u svim njegovim
aspektima

4. Organizacija UN za prosvjetu, znanost i kulturu (UNESCO)

Osnivanje i konstitutivni akt:

- međunarodna suradnja na području prosvjete i kulture bila je razvijena već u doba Lige naroda, te su već tada
postojali međunarodni organizmi koji su se njome bavili (npr. Međunarodni ured za prosvjetu, Međunarodna
komisija za intelektualnu suradnju i Međunarodni institut za intelektualnu suradnju)

- premda Nacrt Povelje UN-a iz Dumbarton Oaksa nije spominjao suradnju država na polju kulture, na inicijativu
Kine to je u konačnom tekstu promijenjeno – prevladalo je, naime, shvaćanje da trajan mir ne može biti
zasnovan samo na političkoj i ekonomskoj suradnji između država, već se mora temeljiti i na "intelektualnoj i
moralnoj solidarnosti čovječanstva" (kako navodi preambula Ustava UNESCO-a), a onda i na prosvjetnoj,
znanstvenoj i kulturnoj suradnji, kao i slobodnoj razmjeni ideja u svrhu uzajamnog razumijevanja i povjerenja

358
 - u Londonu je 1945. održana konferencija na kojoj je usvojen Ustav UNESCO-a, a za sjedište te organizacije je
odabran Pariz

- Ustav predviđa status organizacije kao jedne od specijaliziranih ustanova UN-a, no sadrži i odredbe o odnosu
Organizacije s drugim specijaliziranim ustanovama UN-a, ali i s drugim MO, kako međuvladinim, tako i
nevladinim

Djelokrug:

- nastala kao rezultat shvaćanja da se ratovi rađaju u duhu ljudi, pa stoga upravo ondje treba podići obranu
mira, kao zadaća UNESCO-a postavljeno je da „pomoću odgojne, znanstvene i kulturne suradnje između
naroda promiče međunarodni mir i opće blagostanje čovječanstva“

- kao svrhu Organizacije Ustav, stoga, određuje pridonošenje međunarodnom miru i sigurnosti kroz
obrazovanje, znanost i kulturu u cilju unaprjeđenja pravde, vladavine prava i poštivanja ljudskih prava i
temeljnih sloboda bez obzira na razlike u rasi, spolu, jeziku ili vjeroispovijesti, a u skladu s Poveljom Ujedinjenih
naroda; u ostvarenju te svrhe Organizaciji je dano u zadaću da unaprjeđuje uzajamno poznavanje i razu-
mijevanje među narodima, da potiče širenje prosvjete i kulture u najširim slojevima stanovništva, da suzbija
nepismenost te unaprjeđuje znanost i umjetnost

5. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO)

Osnivanje i konstitutivni akt:

- institucionalizirana suradnja država na području zdravstva također je imala svoje početke još u vrijeme Lige
naroda

- u to je doba, naime, djelovao Međunarodni ured za javnu higijenu, preteča kasnije Svjetske zdravstvene
organizacije

- ideja o osnivanju nove organizacije javila se još na Konferenciji u San Franciscu, te je ubrzo potom izrađen i
Ustav buduće Organizacije koji je već 1947. stupio na snagu; kao sjedište Organizacije određena je Ženeva

Djelokrug:

359
 - glavna svrha Organizacije izražena u njenom Ustavu: ostvarenje najviše razine zdravlja za sve narode, dok je
istodobno zdravlje svih naroda utvrđeno kao preduvjet za ostvarenje međunarodnog mira i si gurnosti

- pritom, zanimljivo je spomenuti, Ustav Organizacije već u preambuli određuje pojam "zdravlja" ne samo kao
odsustvo bolesti ili tjelesne nemoći, već kao ukupno fizičko, mentalno i socijalno blagostanje čovjeka.

- u ostvarenju te svrhe, Organizacija djeluje kao središnje tijelo u međunarodnoj zajednici na koordinaciji
zdravstvenog rada, surađuje pritom s UN-om, kao i s njihovim drugim specijaliziranim ustanovama, pa i uopće s
drugim organizacijama u ostvarenju svog djelokruga, pomaže državama u unaprjeđenju zdravlja ponajprije
kroz pružanje odgovarajuće tehničke pomoći uključujući i obavljanje epidemiološke i statističke službe, no isto
tako promiče i znanstvenu suradnju i istraživanja, sudjeluje u pripremi pravnih akata vezanih uz pitanja
međunarodnog zdravlja, potiče razmjenu informacija o tome itd.

- po prirodi svog djelokruga, WHO je bitno upućena na suradnju s drugim MO

- njen status specijalizirane ustanove UN-a predviđen je u njenom Ustavu, dok istodobno njegove odredbe
pružaju pravni temelj suradnje ne samo s međuvladinim, nego i nevladinim organizacijama, kako
međunarodnim, tako i nacionalnim

6. Svjetska poštanska unija (UPU)

Osnivanje i konstitutivni akt:

- Svjetska poštanska unija jedna je od danas najstarijih MO čiji počeci sežu još u drugu polovinu 19. st. (1874.);
riječ je, naime, o jednoj od prvih, posve funkcionalno zasnovanih MO, koje, za razliku od nekih svojih
"suvremenica" (npr. Dunavske komisije, ili pak Komisije za tjesnace), nisu imale teritorijalno, već isključivo
funkcionalno određeno polje djelovanja.

- tako, kao osnovni cilj Organizacije, već u članku 1. njezina Ustava određeno je ostvarenje slobode poštanskog
prometa, kao i njegovo unaprjeđenje, mada pr venstveno na području država članica Organizacije

- uz to, UPU je proglašena specijaliziranom ustanovom UN-a

360
 - od osnivanja 1874., prvotni tekst Ustava doživio je niz promjena – na konferencijama u Tokiju (1969.),
Lausannei (1974.), Hamburgu (1984.), Washingtonu (1989.), Seulu (1994.), Pekingu (1999.), Bukureštu (2004.;
usvojen i Dopunski protokol)

- sjedište Organizacije je Bern, a službeni jezik francuski

Djelokrug:

- definiran je u preambuli Ustava: poticanje i unaprjeđenje učinkovitih i svima dostupnih poštanskih usluga kako
bi se olakšalo komuniciranje među stanovnicima svijeta; u tu svrhu Unija djeluje na ostvarenju slobodnog
kretanja poštanskih pošiljki, posebno nastojanjem na unaprjeđenju zajedničkih standarda i tehnološkog
razvoja, ali i promicanjem učinkovite tehničke suradnje, kao i suradnje sa subjektima privatnog sektora

- isto tako, predviđena je i mogućnost suradnje s drugim MO čiji se djelokrug preklapa s djelokrugom UPU-a

7. Međunarodna unija za telekomunikacije (ITU)

Osnivanje i konstitutivni akt:

- također jedna od najstarijih suvremenih MO, nastala kao suvremenik UPU-a

- osnovana je još 1865. kao Svjetska telegrafska unija

Djelokrug:

- Ustav ITU-a kao svrhu postojanja Organizacije navodi održavanje i širenje međunarodne suradnje između svih
država članica na području telekomunikacija; promicanje suradnje s drugim međunarodnim organizacijama, ali
i s drugim subjektima, posebice međuvladinim kao i ner vladinim organizacijama, čije su aktivnosti vezane uz
djelokrug ITU-a; davanje tehničke pomoći zemljama u razvoju na području telekomunikacija; unaprjeđenje

361
 razvoja telekomunikacijske tehnologije s ciljem što učinkovitijeg korištenja telekomunikacijskih usluga na
dobrobit svih, ali i s ciljem unaprjeđenja međunarodne suradnje te mira i sigurnosti među državama; osim toga
Ustav predviđa status specijalizirane ustanove UN-a za ITU

- također, predviđa koordinaciju s drugim MO čiji je djelokrug vezan uz telekomunikacijske aktivnosti, ali i s
drugim državama koje se nalaze izvan članstva ITU-a

- ITU djeluje u svrhu unaprjeđenja međunarodne suradnje na poboljšanju i racionalnoj uporabi svih vrsta
telekomunikacija, ponajprije među članicama, ali i potiče i sudjelovanje drugih organizacija i uopće drugih
subjekata na ostvarenju partnerstva u promicanju suradnje na polju telekomunikacija, uključujući i nastojanja
na pružanju tehničke pomoći zemljama u razvoju

- uz to, ITU ima i važnu ulogu u poslovima standardizacije radiotelekomunikacijskih djelatnosti

8. Svjetska meteorološka organizacija (WMO)

Osnivanje i konstitutivni akt:

- osnovana je Konvencijom potpisanom u Washingtonu 1947.; sjedište se nalazi u Ženevi

- ustav WMO-a je Konvencija o WMO-u – njime je ona ustanovljena kao specijalizirana ustanova UN-a

- uz to, on predviđa odnose WMO-a s drugim organizacijama, i vladinim i nevladinim, koje se bave pitanjima
istog djelokruga

Djelokrug:
362
 - to je ponajprije promicanje međunarodne suradnje i uspostava međunarodne mreže za meteorološka, ali i
hidrološka i druga geofizička promatranja vezana uz meteorologiju, kao i uspostava i održavanje centara
zaduženih za obavljanje met. službe

- među zadaćama je i ostvarenje brze razmjene meteoroloških informacija, kao i promicanje standardizacije
unutar meteorološke službe, unaprjeđenje hidroloških aktivnosti, kao i istraživačkih i edukacijskih djelatnosti
vezanih uz meteorologiju

9. Međunarodna pomorska organizacija (IMO)

Osnivanje i konstitutivni akt:

- osnovana je 1948. kao Međuvladina pomorska savjetodavna agencija (IMCO), a današnje ime ima od 1982.

- temeljni akt IMO-a je Konvencija o Međunarodnoj pomorskoj organizaciji

Djelokrug:

- svrha je Organizacije pružiti mehanizam za suradnju država na polju pomorske plovidbe, razvijati
međunarodne standarde sigurnosti na moru, kako u pogledu plovidbe, tako i nadzora i sprječavanja
onečišćenja morskog okoliša, posebice s brodova

- u tom smislu IMO nastoji i na ukidanju diskriminatornih mjera u zakonodavstvima članica koje bi činile zapreku
međunarodnoj pomorskoj plovidbi i trgovini; u te svrhe Organizacija usko surađuje ne samo s državama nego i
s međuvladinim, ali i nevladinim organizacijama, a i sama je ustanovljena kao specijalizirana ustanova UN-a

- u ostvarenju navedenih ciljeva, u krilu IMO-a usvojen je niz važnih konvencija koje uređuju navedena pitanja
(npr. SOLAS)

10. Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO)

Osnivanje i konstitutivni akt:

- osnovana je 1967. radi promicanja međunarodne zaštite intelektualnog vlasništva suradnjom među državama i
s MO

- „ustav“ organizacije je Konvencija o osnivanju WIPO-a (usvojena u Stockholmu 1967.)

Djelokrug:

- u ostvarenju te svrhe, ustav kao funkcije WIPO-a navodi: promicanje razvoja mjera upravljenih na učinkovitu
zaštitu intelektualnog vlasništva, posebice kroz usklađivanje nacionalnih zakonodavstava na tom polju; vršenje

363
 administrativnih funkcija Pariške i Bernske unije u pogledu kojih WIPO djeluje kao svojevrsna krovna i
koordinacijska organizacija; poticanje sklapanja međunarodnih sporazuma u svrhu zaštite intelektualnog
vlasništva; pružanje pravne i tehničke pomoći državama na zaštiti intelektualnog vlasništva; kao i širenje
informacija i promicanje, ali i proučavanje zaštite intelektualnog vlasništva.

11. Svjetska organizacija za turizam (UNWTO)

Osnivanje i konstitutivni akt:

- to je međuvladina organizacija nastala 1975. transformacijom Međunarodne unije službenih putničkih

organizacija (IUOTO), a 2005. je postala i specijaliziranom ustanovom UN-a

- to je Statut UNWTO-a, usvojen u Mexico Cityju 1970., no na snagu je stupio tek 1975.

Djelokrug:

- promicanje i razvoj turizma kao doprinosa ekonomskom razvoju, razumijevanju među narodima, miru, te
poštovanju i unaprjeđenju ljudskih prava i temeljnih sloboda, neovisno o rasnoj, spolnoj, vjerskoj ili jezičnoj
pripadnosti

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Specijalizirane ustanove UN-a za financije, trgovinu i razvoj:

12. Međunarodni monetarni fond (IMF)

Osnivanje i konstitutivni akt:

- Međunarodni monetarni fond jedna je od organizacija osnovanih potkraj Drugog svjetskog rata sa svrhom
(ponovne) uspostave financijske ravnoteže u svijetu te financiranja ekonomskog razvoja, u prvom redu ze malja
stradalih u ratu

- stvoren je sa svrhom da se što više omogući sloboda razmjene u međunarodnoj trgovini i međunarodnim
plaćanjima te tako pomogne članicama da razviju svoje gospodarstvo, postignu veću zaposlenost i podignu
životni standard stanovništva

364
 - na Konferenciji u Bretton Woodsu 1944 . prihvaćeni su sporazumi koji će postati ustavima novoosnovanih
financijskih MO: Međunarodnog monetarnog fonda i Međunarodne banke za obnovu i razvoj

Djelokrug:

- svrha Međunarodnog monetarnog fonda utvrđena je već člankom I. Sporazuma o Međunarodnom

monetarnom fondu koji je zapravo "ustav" Organizacije; navode se tako: promicanje međunarodne monetarne
suradnje; olakšavanje uravnoteženog rasta međunarodne trgovine; unaprjeđenje zaposlenosti; ostvarenje
monetarne stabilnosti; uspostava međunarodnog platnog sustava; podizanje životnog standarda u državama
članicama; suradnja i savjetovanja u međunarodnim monetarnim pitanjima i dr.

- u ostvarenju svoje svrhe, Fond djeluje kao središnje mjesto za savjetovanja i suradnju u međunarodnim
monetarnim pitanjima

- on nastoji osigurati stalnost tečajeva valuta članica i tako spriječiti valutne poremećaje, pa i pojave
gospodarskog rata

- u tom smislu Fond pomaže stvaranju mnogostranog sustava međunarodnih plaćanja i uklanjanju ograničenja u
deviznom prometu koja bi priječila razvoj međunarodne trgovine

- fond stavlja na raspolaganje članica sredstva (kredite) radi ispravljanja i prevladavanja financijskih poremećaja
unutar država da bi i tako pomogao održanju njihove unutrašnje stabilnosti, a time pridonio i stabilnosti u
međunarodnim odnosima

- sredstva fonda pribavljaju se prinosima članica prema spomenutim kvotama

13. Svjetska banka

- osnovana je na Konferenciji u Bretton Woodsu 1944., te je dobila zadaću financijski pomoći ponovnoj izgradnji
Europe razorene Drugim svjetskim ratom – međutim, do danas se ona iz jedne organizacije razvila u tzv. Grupu
Svjetske banke sastavljenu od 5 međunarodnih financijskih organizacija:

1) Međunarodne banke za obnovu i razvoj (EBRD)

 osnovana je Sporazumom o osnivanju IBRD-a (koji je ujedno i njezin "ustav") sa svrhom obnove i
razvoja područja država članica kroz ulaganja kapitala u svrhu razvoja proizvodnje i obnove ekonomije
uništene Drugim svjetskim ratom; promicanja privatnih stranih ulaganja; davanja zajmova; unaprjeđenja
međunarodne trgovine i održanja ravnoteže u međunarodnim plaćanjima; poboljšanja radnih i životnih uvjeta
u državama članicama ...

365
  sjedište Banke smješteno je u Washington

2) Međunarodnog udruženja za razvoj (IDA)

 osnovano je sa svrhom promicanja ekonomskog razvoja, porasta produktivnosti, a time i porasta životnog
standarda, posebice u slabije razvijenim dijelovima svijeta – u ostvarenju te svrhe, IDA osigurava financijska
sredstva davanjem povoljnijih zajmova kako bi se zadovoljile razvojne potrebe država članica

 tako, IDA u tom smislu nadopunjuje djelatnost IBRD-a

3) Međunarodne financijske korporacije (IFC)

 osnovana je Sporazumom o osnivanju Međunarodne financijske korporacije koji je ujedno i "ustav"

Organizacije

 svrha: unaprjeđenje razvoja i poticanje rasta privatnog poduzetništva, posebice u zemljama u razvoju

 u tom smislu, Korporacija nadopunjuje djelatnost IBRD-a, sudjelujući u financiranju uspostave, unaprjeđenja i
širenja privatnog poduzetništva s ciljem razvoja država članica Organizacije kroz ostvarivanje investicija u tim
zemljama, kao i privlačenja međunarodnog kapitala i njegova ulaganja u gospodarstvo tih zemalja

4) Agencije za jamstvo mnogostranih ulaganja (MIGA)

 osnovana je zbog poticanja međunarodnih ulaganja, posebno u proizvodne svrhe, ponajprije u zemljama u
razvoju

 funkcije MIGA-e također su na neki način komplementarne onima IBRD-a, ali i IFC-a kao i drugih srodnih MO

 u ostvarenju tih zadaća, MIGA izdaje jamstva inozemnim ulaganjima u državama članicama, nastoji na
osiguranju ulaganja u zemljama u razvoju, a obavlja i druge funkcije određene njezinim "ustavom"

 počela je s radom stupanjem Konvencije na snagu (1988.)

5) Međunarodnog centra za rješavanje investicijskih sporova (ICSID)

 osnovan je 1966. Konvencijom o rješavanju investicijskih sporova između država i državljana drugih država

 osnovan je sa svrhom mirnog rješavanja investicijskih sporova između država članica s jedne, i državljana
drugih država članica Organizacije, s druge strane, u skladu s odredbama Konvencije – "ustava" ICSID-a,
prvenstveno mirenjem, ili arbitražom; sjedište ICSID-a vezano je uz sjedište IBRD-a

14. Organizacija UN-a za industrijski razvoj (UNIDO)

Osnivanje i konstitutivni akt:

- osnovana je na Konferenciji UN-a u Beču 1979. kada je usvojen i njezin Ustav; stoga se i sjedište Organizacije
nalazi u Beču

- temeljni akt je Ustav UNIDO-a usvojen 1979. u Beču, koji izrijekom predviđa UNIDO-u status specijalizirane
ustanove UN-a

- uz to, predviđa i suradnju s međuvladinim i nevladinim organizacijama čiji se djelokrug poklapa s djelokrugom
UNIDO-a

366
 - ustav detaljno uređuje djelovanje Organizacije i njeno financiranje – upravni troškovi, kao troškovi istraživačkih
projekata, pa i druge redovite aktivnosti UNIDO-a poput programa tehničke pomoći financiraju se iz redovitog
proračuna organizacije

- sredstva se u taj proračun prikupljaju redovitim prinosima članica; ostale aktivnosti financiraju se tzv.
operacionalnim proračunom koji se formira dobrovoljnim prinosima Organizaciji i država i drugih MO

- također, zbog unaprjeđenja mogućnosti organizacije u pomoći zemljama u razvoju, predviđen je i Industrijski
razvojni fond koji je u prikupljanju financijskih sredstava također upućen na dobrovoljne prinose Organizaciji

- fondom upravlja Glavni ravnatelj UNIDO-a

Djelokrug:

- svrha Organizacije: promicanje i ubrzavanje industrijskog razvoja zemalja u razvoju, kao i suradnje na globalnoj,
regionalnoj i nacionalnoj razini na polju industrijskog razvoja

- u ostvarenju te svrhe, Organizacija ima zadaću pomagati zemljama u razvoju u ubrzanju njihove
industrijalizacije, kao i u modernizaciji njihove industrije; inicirati, koordinirati i slijediti aktivnosti Ujedinjenih
naroda na polju industrijskog razvoja; stvarati nove i razvijati postojeće programe industrijskog razvoja na
globalnoj, regionalnoj, kao i nacionalnoj razini; poduzimati proučavanja i planiranja industrijskog
razvoja uključujući i interdisciplinarni pristup kao i suradnju s poslovnim subjektima i profesionalnim udrugama
koje djeluju na području industrijskog razvoja

- uz to, medu zadaćama UNIDO-a ističu se i programi obučavanja stručnjaka u zemljama u razvoju

15. Međunarodni fond za poljoprivredni razvoj (IFAD)

Osnivanje i konstitutivni akt:

- svrha IFAD-a bliska je donekle svrsi FAO-a – to je u prvom redu razvoj poljoprivrede, posebice u zemljama u
razvoju

- u ostvarenju te svrhe IFAD prvenstveno osigurava financijska sredstva za ostvarenje projekata i programa
usmjerenih na širenje i unaprjeđenje proizvodnje hrane, posebice u najsiromašnijim zemljama svijeta (čl. 2.).

- sjedište IFAD-a, kao i FAO-a je u Rimu

367
 - IFAD je osnovan na konferenciji UN-a u Rimu 1976. kada je usvojen i Ustav organizacije koji je stupio na snagu
već 1977. kada je IFAD i započeo svoj život kao specijalizirana ustanova UN-a što je i bilo predviđeno Ustavom
organizacije

- Ustav IFAD-a,osim što uređuje odnos Organizacije s UN-om, daje pravni okvir za suradnju s drugim, kako
međuvladinim, tako i s nevladinim organizacijama, institucijama i agencijama koje djeluju na području razvoja
poljoprivrede

- u tom smislu, IFAD, dakako, ostvaruje blisku suradnju s FAO-om

Djelokrug:

- pribavlja financijska sredstva za programe i projekte namijenjene ponajprije širenju i unaprjeđenju proizvodnje
hrane

- ta sredstva dolaze uglavnom iz prinosa članica, kao i trećih država, ali i iz drugih izvora; prikupljenim sredstvima
fond se koristi za davanje namjenskih zajmova zemljama u razvoju za unaprjeđenje poljoprivrede, a posebno
proizvodnje hrane

saad posebno

ORGANIZACIJE „POD OKRILJEM UN-a“

1. Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA)

Osnivanje i konstitutivni akt:

- osnovana je 1956. kao organizacija pod okriljem UN-a, pa otud njena uža povezanost s Vijećem sigurnosti nego
s Ekonomskim i socijalnim vijećem, što je, vidjeli smo, svojstveno specijaliziranim ustanovama UN-a

Djelokrug:
368
 - Statut IAEA-e kao "ustav" Organizacije određuje njezinu zadaću u usmjeravanju upotrebe atomske energije u
svrhe ostvarenja mira, zdravlja i napretka svih dijelova svijeta, a ne u vojne svrhe; predviđa i uspostavu pravne
suradnje i povezivanja IAEA-e s drugim međunarodnim, posebno međuvladinim organizacijama

- poticanje i pomoć u razvoju praktične primjene atomske energije u miroljubive svrhe, uključujući i proizvodnju
električne energije; poticanje razmjene znanstvenih i tehničkih informacija vezanih uz miroljubivu upotrebu
atomske energije, kao i suradnja s UN-om i njegovim specijaliziranim ustanovama radi regulacije mirnodopske
uporabe atomske energije

- u ostvarenju tih funkcija, IAEA će, prema svom Statutu, djelovati sukladno Povelji UN-a: nadzirati širenje
nuklearnog oružja i radioaktivnog materijala, nastojati na uporabi tih materijala isključivo u materijalne svrhe,
podnositi izvješća Općoj skupštini, a po potrebi i Vijeću sigurnosti, pojavi li se u nadležnosti Agencije pitanje
bitno za održanje međunarodnog mira i sigurnosti

- IAEA ima i posebno važnu ulogu u osiguranju provođenja odredbi Ugovora o neširenju nuklearnog oružja

2. Svjetska trgovinska organizacija (WTO)

Osnivanje i konstitutivni akt:

- osnovana je Sporazumom iz Marrakesha 1994.; kao ni Opći sporazum o tarifama i trgovini (GATT), ne ubraja se
u specijalizirane ustanove UN-a, ali ipak je u svom djelovanju bitno upućena na suradnju s njima

- Sporazum dodjeljuje WTO-u i pravnu osobnost i poslovnu sposobnost, te povlastice i imunitete analogne
onima specijaliziranih ustanova UN-a, nužne za obavljanje njenih funkcija

Djelokrug:

- svrha organizacije je usmjerena na ostvarenje institucionaliziranih trgovinskih odnosa između država članica
Organizacije; olakšanje ostvarenja i unapređenja ciljeva navedenih u ustavu organizacije, ...; također, ona služi
kao središte za pregovore članica u pogledu međunarodnih trgovinskih odnosa, ali i za pravno uređenje tih
odnosa… 5

iii saaad posebno

POBOČNI ORGANI UN-a

 Konferencija UN-a za trgovinu i razvoj (UNCTAD) – osnovana je odlukom Opće skupštine 1964. sa svrhom
pomoći zemljama u razvoju radi njihove integracije u svjetsku ekonomiju

 Program UN-a za okoliš (UNEP) – ustanovljen je 1972. radi postizanja održivog razvoja u zaštiti i očuvanju
okoliša

5
Osim navedenih organizacija, treba spomenuti i sporazume o proizvodnji i prometu sirovina (danas postoje npr. sporazum o pšenici, kavi,
kositru, maslinovu ulju, kakau …) – unatoč takvu nazivu, to su nerijetko i posebne MO sa svojim stalnim organima, članstvom i specijaliziranim
djelokrugom određenim istoimenim sporazumom između država koji je istodobno i njihov konstitutivni akt. Iako oni nisu povezani s UN-om
kao prije spomenute organizacije, imaju važnu ulogu u međunarodnoj zajednici. Države koje su proizvođači ili izvoznici određene sirovine tako
se često udružuju osnivajući posebnu MO radi koordiniranog djelovanja na međunarodnom tržištu. Neke od najistaknutijih takvih MO su
Organizacija zemalja izvoznica nafte (OPEC, osnovana 1960.), Vijeće izvoznika bakra, Afro-malgaška organizacija za kavu, Zajednica za papar,
Zajednica zemalja izvoznica banana, Organizacije afričkih zemalja izvoznica drva i dr.
369
  Visoki povjerenik UN-a za izbjeglice (UNHCR)

o njegov ured osnovala je 1950. Opća skupština kao privremeno tijelo za zaštitu izbjeglica, no kako je
broj izbjeglica samo rastao, mandat Ureda stalno se produžavao

o djelokrug UNHCR-a općenito se sastoji u zaštiti izbjeglica za trajanja okolnosti koje su uvjetovale
njihov izbjeglički status te u pomoći izbjeglicama nakon prestanka tih okolnosti, posebno u postupku
repatrijacije

o uz to OS Visokom povjereniku često povjerava i brigu za „raseljene osobe“, tj. tzv. nacionalne
izbjeglice

o pritom UNHCR djeluje temeljem svog Statuta koji njegovu zadaću određuje kao posve nepolitičku,
humanitarnu i socijalnu; Visoki povjerenik u obavljanju funkcija slijedi političke upute koje mu daju
OS i EiSV

 Fond UN-a za djecu (UNICEF)

o osnovan je sa zadaćom pomoći djeci ponajprije borbom protiv siromaštva, nasilja, bolesti i
diskriminacije

o jedna od temeljnih zadaća UNICEF-a danas je borba za prava djeteta, pa u tome smislu i svojevrsni
nadzor nad provedbom Konvencije o pravima djeteta

 Program UN-a za ljudska naselja (UN-HABITAT)

o osnovala ga je Opća skupština zbog promicanja održivih ljudskih naselja i gradova, kako u socijalnom
smislu, tako i u smislu brige za zaštitu i očuvanje okoliša

o temeljni dokumenti prema kojima djeluje UN-HABITAT: Deklaracija iz Vancouvera o ljudskim

naseljima, Habitat Agenda, Istanbulska deklaracija o ljudskim naseljima, Milenijska deklaracija UN-a

REGIONALNE ORGANIZACIJE
Pitanje : Koja je osnovna razlika univerzalnih i regionalnih organizacija?

- za razliku od univerzalnih MO, čije je članstvo načelno otvoreno za sve države svijeta, članstvo regionalnih MO
je unaprijed ograničeno pripadnošću članova organizacije određenoj regiji

 dakle razlika nije u broju članova nego u širini geografske zastupljenosti

Pitanje : Čime regija može biti određena?

– ta regija može biti određena:

 kontinentom (npr. Vijeće Europe, Organizacija američkih država, Afrička unija)

370
  dijelom kontinenta (npr. Ekonomska zajednica zapadnoafričkih država, Udruženje država JI Azije)

 područjem koji prelazi granice kontinenta tvoreći više politički, gospodarski, etnički, vjerski i kulturno
nego geografski jednu takvu regiju (npr. Arapska liga, Organizacija za sigurnost i suradnju u Europi)

U knjizi se spominju ove :

1. VIJEĆE EUROPE
2. EUROPSKA UNIJA
3. EUROPSKA ZAJEDNICA SLOBODNE TRGOVINE (EFTA)
4. ORGANIZACIJA ZA SIGURNOST I SURADNJU U EUROPI (OESS)
5. ORGANIZACIJA SJEVERNOATLANTSKOG UGOVORA (NATO9
6. ZAPADNOEUROPSKA UNIJA (WEU)
7. AFRIČKA UNIJA
8. EKONOMSKA ZAJ. ZAPADNOAFRIČKIH DRŽAVA (ECOWAS)
9. ORGANIZACIJA AMERIČKIH DRŽAVA (OAS)
10. ZAJEDNIČKO JUŽNO TRŽIŠTE (MERCOSUR)
11. ANDSKA ZAJEDNICA
12. ARAPSKA LIGA
13. UDRUŽENJE DRŽAVA JI AZIJE (ASEAN)
14. COMMONWEALTH

1. VIJEĆE EUROPE

- Vijeće Europe jedna je od najstarijih europskih regionalnih MO; osnovalo ga je 1949. 10 zapadnoeuropskih
zemalja: Belgija, Danska, Francuska, Irska, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Nor veška, Švedska i Ujedinjena
Kraljevina

- danas je, međutim, to organizacija koja okuplja u svome članstvu preko 40 europskih država te je, uz OESS,
nesumnjivo najznačajnija europska politička međunarodna organizacija, bar što se tiče broja članica

Ustav organizacije : Statut Vijeća Europe – usvojen je u Londonu 5. svibnja 1949.

Svrha organizacije : postizanje većeg jedinstva između članica s ciljem očuvanja i ostvarivanja njihovog zajedničkog
nasljeđa te ostvarenja ekonomskog i socijalnog napretka

+ raspravljanje o pitanjima od zajedničkog interesa – na ekonomskom, socijalnom, kulturnom,

znanstvenom polju, u pravnim i upravnim pitanjima, kao i unaprjeđenje ljudskih prava i
temeljnih sloboda u državama članicama

Uz to VE ima i važnu ulogu u kodifikaciji i progresivnom razvoju MP na europskoj regionalnoj razini – npr. Konvencija
za zaštitu ljudskih prava i temelnjih sloboda iz 1950.

Sjedište : čl. 11. Statuta = Strasbourg

Članstvo : otvoreno je za svaku europsku državu koja, prema ocjeni Odbora ministara, bude sposobna i voljna
ispunjavati obveze koje proizlaze iz Statuta

Organi VE :

371
> Odbor ministara – plenarni organ VE, svaka DČ imenuje jednog predstavnika (u pravilu MVP) i imaju svaki pravo
na 1 glas

Kaj radi? = skupa sa Skupštinu radi na ostvarenju cilja VE + osigurava izvršavanje presuda ESLJP

> Savjetodavna skupština – isto plenarni organ, on je sastavljen od delegacija svih DČ, ali broj delegata ovisi o broju

stanovnika

> ESLJP – djeluje u krilu organizacije, premda ne na temelju samoga Statuta, već na temelju europske Konvencije za
zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda

> Tajništvo – administrativno-tehnički organ; ima gl. tajnika, zamjenika i osoblje

> Kongres lokalnih i regionalnih vlasti – promicanje lokalne i regionalne uprave i suradnja regija razl. DČ VE
posebice u smislu načela ustanovljenih EPLS

2. EUROPSKA UNIJA

- EU europska je regionalna organizacija nastala na temeljima triju europskih organizacija 6 osnovanih 1950-ih:

1. Europske zajednice za ugljen i čelik,

2. Europske atomske zajednice (EURATOM), te

3. Europske ekonomske zajednice (EEZ)

- Europska unija je nastala stupanjem na snagu Ugovora iz Maastrichta iz 1992.

- taj je ugovor izmijenjen 1997. Ugovorom iz Amsterdama, zatim Ugovorom iz Nice iz 2001., te napokon
Lisabonskim ugovorom iz 2007., koji zapravo uključuje 2 ugovora: Ugovor o EU i Ugovor o funkcioniranju EU

- stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora 2009. EU je posve zamijenila i naslijedila Europsku zajednicu

Ugovor o EU kao njezine CILJEVE navodi:

čl. 3 : > promicanje mira, vrijednosti EU i blagostanja njenih naroda

> uspostavu područja slobode, sigurnosti i pravde bez unutrašnjih granica
> uspostavljanje unutrašnjeg tržišta uz slobodu kretanja osoba, usluga i kapitala,
> uspostavu ekonomske i monetarne unije,
> promicanje ekonomske, socijalne i teritorijalne kohezije, te solidarnosti među članicama ...

čl. 4. : EU se zasniva na poštovanju jednakosti država članica, njihova identiteta i državnosti, teritorijalne
cjelovitosti, kao i na osiguranju nacionalne sigurnosti koja ostaje u isključivoj nadležnosti svake DČ.

6
Tri zajednice su prvotno bile osnovane kao zasebne MO s vlastitom MP osobnošću, no postupno dolazi do stvaranja zajedničke institucionalne
strukture (Ugovorom o spajanju 1967., tzv. Merger Treaty), ponajprije nastankom jedinstvenog Europskog suda, a onda i Europskog
parlamenta i drugih organa, kao i osnivanjem Europske zajednice.
372
 Uz to, EU radi i na ostvarenju vlastita identiteta :
> provedbom zajedničke vanjske i sigurnosne politike,
> zajedničke obrambene politike,
> jačanjem zaštite prava i interesa državljana članica EU,
> putem specifičnog instituta „građanstva“ EU

- EU također proklamira načela slobode, demokracije i poštivanja ljudskih prava i sloboda, kao i vladavine prava

- pritom se EU, osim na ustavne tradicije država članica, bitno oslanja na sustav zaštite ljudskih prava
ustanovljen pod okriljem VE, utemeljen Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950.;
također, zbog nedovoljne učinkovitosti vlastitog obrambenog sustava zamišljenog u sklopu Zapadnoeuropske
unije, EU je u sigurnosnim pitanjima danas uvelike upućena na NATO

- Ugovor o EU određuje ove organe EU:

1. Europski parlament
2. Europsko vijeće
3. Vijeće
4. Europska komisija
5. Sud EU
6. Europska središnja banka
7. Revizorski sud

- u sklopu EU članice vode više tzv. zajedničkih politika, različitih po stupnju prijenosa vlastitih regulatornih
ovlasti na EU

 u pitanjima u kojima su članice prenijele svoje ovlasti na EU ona djeluje kao supranacionalna organizacija, jer
akti njenih organa uživaju neposrednu primjenjivost u unutarnjim pravnim poretcima članica, te su nadređeni
nacionalnim pravnim aktima – tako uredbe EU imaju obvezujuću pravnu snagu te su u cijelosti neposredno
primjenjive u unutarnjim pravnim poretcima država članica, za razliku od direktiva koje obvezuju članice samo u
smislu konačnog cilja koji treba ostvariti, dok su načini njegova ostvarenja prepušteni svakoj pojedinoj državi;
također obvezuju i odluke, no tek u konkretnim slučajevima na koje se odnose

 nasuprot tome, mišljenja, preporuke i smjernice nemaju formalno obvezujući karakter, nego imaju
tek važnost političkih uputa državama članicama u pogledu nekog pitanja

- s aspekta MP, EU je MO s nedvojbenim MP subjektivitetom, iako istodobno i s jasno vidljivim supranacionalnim

obilježjima, te institutom građanstva EU, što je čini posebnom u odnosu na druge MO (ipak, u pitanjima
zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU još uvijek djeluje tek u smislu koordinacije vanjskih politika DČ)

3. EUROPSKA ZAJEDNICA SLOBODNE TRGOVINE (EFTA)

Priča :

EFTA je osnovana 1960. Konvencijom iz Stockholma okupljajući u svom članstvu europske države koje nisu bile članice EEZ.

Cilj EFTA-e je bio stvaranje zone slobodne trgovine između tih država koje nisu mogle ili nisu željele ući u članstvo EEZ-a.

Međutim, kako su njezine članice postupno ulazile u EEZ, napuštale su članstvo u EFTA-i, te je, od prvotno 7, a poslije i više
država članica, 2010. u njenu članstvu ostalo tek njih 4: Island, Lihtenštajn, Norveška i Švicarska.

Gospodarska povezanost EFTA-e s EU danas je ostvarena formiranjem Europskog ekonomskog prostora (EEA) koji obuhvaća
države članice obiju organizacija, osim Švicarske.
373
Glavni organi EFTA-e: Vijeće, Tajništvo, Nadzorna vlast i Sud EFTA-e.

Neke države srednje Europe su 1992. u Krakowu sklopile Srednjoeuropski sporazum o slobodnoj trgovini (CEFTA), koji je stupio
na snagu već 1993., a RH mu se pridružila 2003. Ciljevi CEFTA-e su ponajprije promicanje razvoja ekonomskih odnosa među
članicama i ostvarenje uvjeta za slobodno tržište i tržišno natjecanje. Iako to formalno nije navedeno, CEFTA je zamišljena kao
svojevrsna „priprema“ sudionica za ulazak u EU, što se ubrzo i dokazalo time što su države sudionice, kako su ulazile u EU,
napuštale svoje članstvo u njoj.

4. ORGANIZACIJA ZA SIGURNOST I SURADNJU U EUROPI (OESS/OSCE)

- započela je kao niz periodičkih konferencija država sudionica Konferencije za sigurnost i suradnju u Europi
(KESS)

- prva takva konferencija održana je 1975. u Helsinkiju te je na njoj usvojen tzv. Završni helsinški akt koji je,
premda po svojoj pravnoj prirodi tek gentlemen 's agreement, postao kasnije temeljem buduće organizacije,
OESS-a, dok su u međuvremenu neke od njegovih odredbi ušle čak i u običajno MP

- spomenuti periodični niz konferencija država sudionica KESS-a postupno je počeo poprimati neke
institucionalne oblike, a 1994. je konferencija napokon prerasla u Organizaciju za sigurnost i suradnju u Europi
(OESS)

- OESS je danas svojevrsna "transeuropska" regionalna politička orga nizacija prilično složene strukture, dok,
umjesto klasičnog "ustava", među temeljne dokumente Organizacije spadaju prvenstveno spomenuti Završni
helsinški akt, kao i niz najvažnijih dokumenata usvojenih od strane organa same Organizacije; danas čak 56
država sudjeluje u članstvu OESS-a
(europski prostor pritom je shvaćen politički više nego geogradski jer je u članstvu i Ruska Federacija, Kanada i
SAD čime se regionalni karakter Organizacije vidi više u svrsi – ostvarenje sigurnosti i suradnje u Europi)

Organi OESS-a:
> Summitt šefova država i vlada članica – sastaje se svake 2-3 godine da utvrdi političke smjernice djelovanja Organizacije
> Visoko vijeće ili Ekonomski forum (do 1994.: Odbor visokih dužnosnika) – 1 godišnje, problemi transformacije na tržišnu ekonomiju država u
tranzciji + zaštita i očuvanje okoliša
> Ministarsko vijeće – 1 godišnje, ministri VP DČ i niš neki kontinuitet rada između Summita
> Stalno vijeće – stalni predstavnici, jednom tjedno adi savjetovanja o svim pitanjima od značenja za Organizaciju
> Parlamentarna skupština – neka spona zakonodavne i izvršne vlasti DČ Organizacije i ima savjetodavnu ulogu
> Forum za sigurnosnu suradnju – pitanja naoružanja, razoružanje, izgradnja povjerenja i sigurnosti, sprječavanje sukoba...
> Troika – suzbijanje sukoba i kriznih situacija, neki specifični politički organ, 3 člana predstavnika predsjedajuće DČ u Ministarskom vijeću +
prethodnik funkcije + nasljednik funkcije
> Tajništvo – adm.-tehn. organ, spona OESS-a i drugih MO
> Sud za mirenje i arbitražu,
> Visoki povjerenik za nacionalne manjine,
> Predstavnik OESS-a za slobodu medija,
> Ured za demokratske institucije i prava čovjeka.

CILJ Organizacije : prvenstveno upozoravanje na situacije koje bi mogle ugroziti međunarodni mir i sigurnost u
Europi, sprječavanje sukoba, upravljanje kriznim situacijama (tzv. "crisis-management"), kao i
djelovanje u situacijama nastalima po okončanju međunarodnih sukoba ("postconflict
rehabilitation") u Europi

- OESS je osnovan u smislu glave VIII. Povelje UN, pa otud i obveza na suradnju s UN-om u skladu s tim odredba-
ma Povelje

374
 - prestanak "hladnog rata“ pridonio je unaprjeđenju zaštite ljudskih prava unutar KESS-a, pa se i cijelo to
područje međunarodnopravne regulacije počelo nazivati "ljudskom (humanom) dimenzijom"

- pod okriljem KESS-a, a poslije OESS-a, 1990-ih je godina osnovan Ured za demokratske institucije i prava
čovjeka sa sjedištem u Varšavi, čime je međunarodna suradnja država članica Organizacije dodatno
institucionalizirana i na tome, državama posebno osjetljivom polju

5. ORGANIZACIJA SJEVERNOATLANTSKOG UGOVORA (NATO)

- Organizacija Sjevernoatlanskog ugovora osnovana je 1949. kao međunarodna organizacija sa značajem vojnog
obrambenog saveza zapadnoeuropskih država, SAD-a i Kanade; osnovana je u vrijeme "hladnog rata"

- ona je za svoju osnovnu svrhu imala ostvarenje kolektivne sigurnosti naspram očekivane prijetnje tada
suprotstavljenoga Varšavskog ugovora, također obrambene vojne organizacije koja je okupljala države, u
"hladnome ratu" suprotstavljenoga tzv. "istočnoga bloka"

- "Ustav" NATO-a je Sjevernoatlanski ugovor (po kojem je Organizacija i dobila ime)

- ugovor predviđa sustav kolektivne sigurnosti čime se oružani napad na bilo koju državu članicu na području
Europe ili Sjeverne Amerike smatra napadom na sve članice Organizacije te aktivira pravo kolektivne
samoobrane od strane svih ostalih članica u smislu odredbe Povelje Ujedinjenih naroda (i Sjevernoatlanskog
ugovora)

- ugovor izrijekom navodi prvenstvenu odgovornost Vijeća sigurnosti UN-a za održanje međunarodnog mira i
sigurnosti, te se ističe dužnost država članica NATO-a koje se nalaze u članstvu UN-a na prvenstveno
poštovanje odredbi Povelje

- iz toga jasno slijedi i obveza, kako tih država, a onda posredno i NATO-a na uzdržavanje od svake prijetnje ili
upotrebe sile izvan sustava kolektivne sigurnosti UN-a, ili pak kolektivne samoobrane u slučaju oružanog
napada na neku od njegovih članica, a u smislu odredbe čl. 51. Povelje UN-a

- prestankom "hladnog rata" i raspuštanjem "suparničkoga" Varšavskog ugovora, NATO je svrhu svoga
postojanja počeo tražiti sve više u ostvarenju političkih ciljeva (upravljanju kriznim situacijama, političkoj
suradnji s državama nečlanicama i drugim MO, borbi protiv terorizma, kontroli naoružanja, razoružanju i
neširenju nuklearnog oružja i dr.), dok se prvotna vojno-obrambena svrha Organizacije postupno pretvorila u
sredstvo u ostvarenju spomenutih ciljeva upotrebom oružane sile
Pod okriljem NATO-a 1990-ih nastaje Partnerstvo za mir, svojevrsna vojno-politička inicijativa koja okuplja države koje imaju želju ulaska u
punopravno članstvo NATO-a, no Organizacija ih još nije odlučila primiti. U sklopu Partnerstva, odnosne države već preuzimaju određene
obveze prema NATO-u, ponajprije u smislu suradnje i pomoći u vojnim akcijama NATO-a diljem svijeta. RH je bila sudionica Partnerstva za mir
sve do svog ulaska u punopravno članstvo NATO-a 2009.

6. ZAPADNOEUROPSKA UNIJA (WEU)

Osnovana je Briselskim ugovorom o gospodarskoj, socijalnoj i kulturnoj suradnji i kolektivnoj obrani 1948. (Belgija, Francuska,
Luksemburg, Nizozemska, UK) sa svrhom kolektivne samoobrane u slučaju oružanog napada na neku od njenih članica, a u
smislu čl. 51. Povelje UN-a. Predsjedništvo Vijeća WEU 2010. je zaključilo da je WEU ispunila svoju zadaću, te u ime članica
donijelo odluku o njenom prestanku.

Ugovor iz Mastrichta ponudio je svojevrsnu bazu za integraciju WEU u sustav EU izrazivši želju da ona postane središte europske
obrambene politike, a i DČ su kakti pokazalo zainteresiranost za davanje kontingenata za humanitarne misije, aliii u stvarnosti
europska obrambena politika ostala je bitno oslonjena na NATO.
375
7. AFRIČKA UNIJA

- na temeljima Organizacije afričkog jedinstva 2000. u Lomeu u Togou afričke su države osnovale Afričku uniju

Sjedište : Adis Abebi u Etiopiji

Sužbeni i radni jezici : arapski, engleski, francuski i portugalski

Članstvo u Uniji : otvoreno je za svaku afričku državu; Unija danas okuplja preko 50 država članica

Ciljevi Unije njezinim su "ustavom" određeni:

 ostvarenje većeg jedinstva i solidarnosti među afričkim državama;

 obrana suverenosti, teritorijalne cjelovitosti i nezavisnosti država članica;

 poštovanje političke i socijalno-ekonomske integracije afričkog kontinenta;

 promicanje interesa afričkih država u međunarodnoj zajednici; poticanje međunarodne suradnje posebice
poštivajući Povelju UN-a i Opću deklaraciju o pravima čovjeka;

 unaprjeđenje demokratskih načela i institucija, kao i prava čovjeka i naroda;

 poticanje održivog razvoja na ekonomskom, socijalnom i kulturnom planu, kao i suradnje na svim poljima
ljudskih aktivnosti s ciljem razvoja afričkih naroda;

 kao i koordinacija i usklađivanje politika afričkih država u cilju zajedničkog napretka

Glavni organi Unije:

> Skupština Unije – šefovi država i vlada DČ, 1 god. zasjeda + izvanredno odlukom 2/3; odluke se donose konsenzusm ak se
nemre donijet onda 2/3 a proceduralna običnom + ona dal je P il M isto običnom
= opća politika Unije, primanje i razmatranje izvještaja dr. organa, pitanje članstva, ustanovljenje pomoćnih organa, nadzor
nad provedom politike i odluka Unije, usvajanje proračuna, imenovanje sudaca, predjednika Komisije...
> Izvršno vijeće – MVP DČ, redovita zasjedanja 2x god., odlučivanje sl. Skupštini, koordinacija politička DČ Unije
> Panafrički parlament – poticanje integracijskih procesa na afričkom kontinentu
> Sud Unije – za sad samo predviđen
> Komisija – izvršni ogan
> Odbor stalnih predstavnika – priprema rad Izvršnog vijeća i djeluje po njegovim uputama
> Specijalizirani tehnički odbori – pomoćni organi Unije
> Ekonomsko, socijalno i kulturno vijeće – obavlja funkciju savjetodavnog organa u strukturi Unije
> Financijske ustanove = Afrička središnja banka, Afrički monetarni fond, Afrička investicijska banka

"Ustav" Unije predviđa i disciplinske sankcije državama članicama koje bi povrijedile svoje članske obveze prema
Uniji.

- predviđena je, tako, sankcija suspenzije članskih prava u Uniji; uz to, "ustav" poznaje i mogućnost istupanja iz
članstva Unije

8. EKONOMSKA ZAJEDNICA ZAPADNOAFRIČKIH DRŽAVA (ECOWAS)

- to je regionalna organizacija osnovana 1975. Ugovorom o ECOWAS-u

Svrha:

 promicanje ekonomske integracije država članica na svim područjima gospodarskih aktivnosti, posebno na
polju industrije, prometa, telekomunikacija, energetike, poljoprivrede, trgovine, korištenja prirodnim
bogatstvima, monetarne i financijske politike

376
  zaštita i očuvanje okoliša

 formiranje zajedničkog tržišta, zajedničke trgovinske politike prema trećim zemljama

 ostvarenje slobodnog kretanja osoba, dobara, usluga i kapitala među državama članicama

- iako je primarno zamišljen kao ekonomska organizacija, među zadaćama ECOWAS-a njegov ustav navodi i
održanje mira, stabilnosti i sigurnosti u regiji – u ostvarenju te zadaće ECOWAS je, temeljem odredbi Povelje
UN-a, osnovao i vojnu misiju ECOMOG radi provođenja mirovnih operacija u regiji (npr. u Liberiji, Gvineji
Bisau, Sijera Leoneu)

9. ORGANIZACIJA AMERIČKIH DRŽAVA (OAS)

- OAS je najstarija regionalna MO – njeni počeci sežu još u 1889., kad je u Washingtonu održana Prva
međunarodna konferencija američkih država na kojoj je sudjelovalo 18 država američkog kontinenta

- nakon Drugog svjetskog rata, na Devetoj konferenciji američkih država održanoj u Bogoti 1948. usvojena je
Povelja OAS-a koja je danas „ustav“ Organizacije

- Povelja OAS-a kao svrhu organizacije određuje:

 uspostavljanje mira i sigurnosti među državama članicama,

 promicanje solidarnosti i suradnje među njima, ali i obrana njihova suvereniteta, neovisnosti i teritori-
jalne cjelovitosti; u tom smislu, "ustav" OAS-a, donekle slično Povelji UN-.a, jamči domaine reserve
država članica Organizacije čak izrijekom ograničavajući nadležnost Organizacije isključivo na poslove
navedene u njezinu "ustavu" 7 8

 osim toga, važna je uloga OAS-a i na području kodifikacije i progresivnog razvoja MP, posebno na polju zaštite
ljudskih prava – u sklopu te organizacije nastao je tako i najvažniji međunarodni ugovor unutar američkog
regionalnog sustava zaštite ljudskih prava: Američka konvencija o pravima čovjeka 1949.

Zadaće Organizacije:

 jačanje mira i sigurnosti na američkom kontinentu;

 promicanje i učvršćenje demokracije , upravo zasnovane na načelu neintervencije;

 sprječavanje mogućih međunarodnih sporova, ali i osiguranje njihova rješavanja međunarodnopravnim me-
hanizmima;

 osiguranje svojevrsnog sustava kolektivne sigurnosti u obranu države članice koja bi postala žrtvom agresije;

7
Premda rijetkost u ustavima MO, takva odredba ima korijene u nerijetkim intervencijama država američkog kontinenta u unutarnja pitanja
susjednih država. Uostalom, MP neke od najvažnijih doktrina koje su oblikovale suvremeno pozitivno-pravno uređenje zabrane intervencije u
unutarnja pitanja druge države duguje upravo razvoju MP na američkom kontinentu; npr. Monroeova doktrina, Estrada doktrina
(PRIZNANJE VLADE, TEMELJNA PRAVA DRŽAVA).
8
U tom smislu Povelja OAS-a daje iznimno važno mjesto temeljnim pravima i dužnostima država čineći, uz tzv. Deklaraciju 7 načela, jednu od
važnijih kodifikacija temeljnih prava država u pozitivnom MP. Uz to, Povelja OAS-a sadrži i odredbe o mirnom rješavanju
međunarodnih sporova i predviđanju sustava kolektivne sigurnosti.
377
  promicanje suradnje na ekonomskom, socijalnom i kulturnom planu među državama članicama,
iskorijenjenje krajnjeg siromaštva,

 kao i razoružanje u pogledu konvencionalnog oružja

- članice OAS-a su države koje ratificiraju Povelju Organizacije

 organizacija je otvorena za prijam u članstvo svih država američkog kontinenta, prvenstveno članica
UN-a, pa i novonastalih država

 no općenito, naknadno primljene države (nakon stupanja Povelje na snagu) moraju, uz preporuku
Stalnog vijeća i Opće skupštine, za ulazak u članstvo dobiti 2/3 većinu država članica Organizacije 9

- glavni organi OAS-a previđeni su Poveljom Organizacije:

1. Opća skupština – vrhovni organ, odlučuje o politici Organizacije, koordinira djelovanje drugih organa, radi na
ostvarenju i jačanju suradnje s UN-om, odobrava proračun...; svaka država 1 glas, odluke se donose apsolutom
većinom (nekad 2/3)

2. Savjetodavni sastanci ministara vanjskih poslova – prigodno se sastaju radi razmatranja nekog hitnog problema,
a to može tražit svaka DČ tak da uputi Stalnom vijeću koje donosi o tom odluku apsolutnom većinom

3. Stalno vijeće – sl. Skupštini, ostvarivanje prijateljskih odnosa, mira i sigurnosti; može osnivat pomoćne organe

4. Međuamerički pravni odbor – savjetodavni organ u pravnim pitanjima koji promiče kodifikaciju i progresivan
razvoj MP

5. Međuamerička komisija za ljudska prava – isto savjetodavan al u promicanju poštovanja ljudskih prava – sve se
ravna prema odredbama Američke konvencije o pravima čovjeka + bitno je djelovanje Međunarodnog suda za
prava čovjeka

6. Tajništvo,

7. Specijalizirane konferencije, kao i specijalizirane organizacije vezane uz OAS

- konačno, treba spomenuti da Povelja OAS-a izrijekom predviđa nepovredivost bilo koje odredbe Povelje UN-a
protivnom odlukom nekog organa OAS-a, što je, uostalom, i članska obveza svih članica koje su ujedno i članice
UN-a, a na temelju Povelje Ujedinjenih naroda

Sjedište : Washington

10. ZAJEDNIČKO JUŽNO TRŽIŠTE (MERCOSUR)

To je regionalna organizacija na južnoameričkom kontinentu osnovana 1991. Ugovorom iz Asunciona (koji je 1994. dopunjen
Protokolom iz Ouro Pretoa, kojim je stvorena šira zona slobodnog tržišta među članicama).

Glavni ciljevi su gospodarske naravi, prvenstveno stvaranje zajedničkog tržišta među članicama.

U članstvu se nalaze Argentina, Brazil, Paragvaj i Urugvaj, te kao tzv. pridružene države Bolivija, Čile, Ekvador, Kolumbija, Peru i
Venezuela.

Glavni organi:
> Vijeće za zajedničko tržište,

9
Iskustvo čestih državnih i vojnih udara na američkom kontinentu uvjetovalo je, upravo na tragu Wilsonove doktrine, kao i doktrine Betancourt
(PRIZNANJE VLADE), odredbu Povelje OAS-a koja predviđa mogućnost suspenzije članskih prava članice čija bi „demokratski izabrana vlast“ bila
nasilno svrgnuta.
378
> Grupa zajedničkog tržišta,
> Trgovačka komisija,
> Zajednička parlamentarna komisija,
> Socijalni i ekonomski forum,
> Tajništvo.

11. ANDSKA ZAJEDNICA

Osnovana je 1969. Ugovorom iz Cartagene, a do 1997. se zvala Andski pakt.

Članice su Bolivija, Ekvador, Kolumbija i Peru, a status pridruženih članica imaju i Argentina, Brazil, Čile, Paragvaj i Urugvaj.

Ciljevi su gospodarski razvoj u smjeru postupnog stvaranja zajedničkog latinskoameričkog tržišta, unaprjeđenje položaja članica u
međunarodnoj ekonomiji, razvoj solidarnosti, unaprjeđenje životnog standarda.

Organi:
> Andsko vijeće predsjednika,
> Andsko vijeće za vanjske poslove,
> Komisija Andske zajednice,
> Glavno tajništvo,
> Sud,
> Andski parlament.

12. ARAPSKA LIGA

- Arapska liga osnovana je 1945. kad je na snagu stupio i njezin "ustav" – Pakt Arapske lige, usvojen u Kairu
1945.

- prema Paktu, članstvo u Ligi otvoreno je svim nezavisnim arapskim državama koje su ga potpisale, ili naknadno
zahtjev za pristupom u članstvo uputile Stalnom glavnom tajništvu nakon čega će o njemu odlučiti Vijeće Lige
na sljedećem zasjedanju

- Pakt izrijekom zabranjuje svako pribjegavanje sili u sporovima između država članica, određujući Vijeće Lige
kao mogući forum za mirno rješavanje sporova između njih

Sjedište : Kairo

Organi Lige :
> Vijeće,
> posebni odbori,
> Stalno glavno tajništvo

Svrha postojanja Lige:

 jačanje odnosa između država članica i koordinacija njihovih politika u cilju ostvarenja međusobne suradnje,
kao i osiguranja nezavisnosti i suvereniteta država članica te općih interesa arapskih zemalja

 suradnja država članica na područjima gospodarstva i financija, uključujući trgovinska, carinska, monetarna
pitanja

 suradnja na području poljoprivrede i industrije;

 prometna suradnja, posebice u pogledu željezničkog, cestovnog, zračnog, pomorskog te poštanskog prometa
379
  suradnja u kulturnoj razmjeni

 suradnja u pitanjima unutarnjih poslova, pravosuđa, kao i u pogledu socijalnih pitanja i pitanja
zdravstva

- između članica Arapske lige sklopljeno je više ugovora o suradnji (o kulturnoj suradnji, o pravnoj pomoći, o
državljanstvu, o telekomunikacijama, o arapskoj poštanskoj uniji, o olakšanju trgovinske razmjene i tranzita,
diplomatskim povlasticama ...)

- uz to, arapske države su inicirale i osnivanje Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC)

13. UDRUŽENJE DRŽAVA JUGOISTOČNE AZIJE (ASEAN)

- udruženje država Jugoistočne Azije osnovano je Deklaracijom iz Bangkoka 1967. od strane 5 država odnosne
regije: Filipina, Indonezije, Malezije, Singapura i Tajlanda

Temeljni principi Organizacije :

 uzajamno poštovanje neovisnosti, suverenosti, jednakosti i teritorijalne cjelovitosti, te nacionalnog

identiteta članica

 pravo svake države na neovisnost u vođenju vanjskih poslova

 zaštita od strane intervencije u unutarnje poslove država članica

 rješavanje sporova mirnim putem

 odricanje od svake prijetnje ili upotrebe sile

 načelo suradnje između država članica

Ciljevi Organizacije:

 ubrzavanje ekonomskog razvoja, socijalnog napretka i kulturnog razvoja u Regiji;

 promicanje mira i stabilnosti na području Jugoistočne Azije, poštujući načela pravičnosti i vladavine prava u
odnosima između država članica u skladu s načelima Povelje Ujedinjenih naroda;

 suradnja i uzajamna pomoć u ekonomskim, socijalnim, kulturnim, znanstvenim i upravnim pitanjima, kao i
u pitanjima obrazovanja i obučavanja na području poljoprivrede, industrije, međunarodne trgovine i dr.

Od svog osnutka ASEAN je razvio institucionaliziranu suradnju na brojnim poljima, osnovavši:

 Sigurnosnu zajednicu ASEAN-a

 Ekonomsku zajednicu ASEAN-a, uključujući i Zonu slobodne trgovine (ASEAN Free Trade Area – AFTA)

 Socijalno-kulturnu zajednicu

380
Vrhovni organ je Sastanak (Summit) šefova država i vlada članica. Saziva se na redovito zasjedanje jednom godišnje.

- među funkcijama Organizacije navedene su i:

 promicanje suradnje između država članica Organizacije

 unaprjeđenje demokratskih, kulturnih i drugih vrijednosti

 približavanje razvojnih ciljeva država članica

 približavanje socio-kulturalnim i političkim vrijednostima ustanovljenima temeljnim dokumentima

ASEAN-a

 promicanje demokracije, ljudskih prava i demokratskih institucija

 poštovanje prava naroda na život u miru, te prava na djelovanje u međunarodnoj zajednici uz

poštovanje načela suverene jednakosti država, njihove nezavisnosti, suverene jednakosti,
teritorijalne cjelovitosti te nacionalnog identiteta svih naroda svijeta

14. COMMONWEALTH
To je svojevrsna neformalna zajednica država nastalih osamostaljivanjem nekadašnjih britanskih kolonija koje su, unatoč tome, s
UK ostale u mnogim, pa i institucionalnim vezama.

Zbog slabe institucionalne strukture (konferencije bez mogućnosti usvajanja obvezujućih odluka, neformalni savjetodavni
sastanci ministara pojedinih resora članica), pitanje je radi li se zaista o MO ili tek o koordinaciji nekih aspekata vanjskih politika
odnosnih država, poput one kakvu susrećemo npr. u Pokretu nesvrstanih ili prije u Zajednici neovisnih država, nastaloj nakon
raspada SS-a.

ČOVJEK U MEĐUNARODNOM PRAVU

I) DRŽAVLJANI I STRANCI
Ljudi (pojedinci) dugo su s gledišta međunarodnog prava bili predmet interesa država SAMO u odnosu države prema
državi, i to kao:

 objekt djelovanja državne vlasti

381
 objekt njihove zaštite prema drugim državama

iako država može djelovati samo u granicama svoje prostorne nadležnosti, ona ipak nastoji svoju vlast proširiti i na
određene osobe izvan svoga područja za koje ima posebni interes, kao i pružiti brigu i zaštitu osobama koje nisu njeni
državljani

 ii sad nekad druge države dopuštaju takvo djelovanje, a nekad ga ne trpe i odbijaju dopustit zahvat ili zaštitu
strane države ii u oprekama i sukobima u MP-u su se razvila neka pravila koja se nazivaju PRAVILA O OSOBNOJ
NADLEŽNOSTI DRŽAVA

= određuju krugove osoba s obzirom na koje neka država može prema drugim državama nastupiti tako da
vrši vlast nad tim osobama ili im daje zaštitu

Ta pravila nadovezuju se na 2 okolnosti:

 veza pripadnosti određenoj državi (državljanstvo)

 činjenica da neka osoba boravi na prostoru određene države

 nad tim osobama država vrši svoju vlast na temelju PRAVA TERITORIJALNOG VRHOVNIŠTVA (neovisno o tome
borave li osobe u njoj trajno ili privremeno)

 izuzetak od toga pravila je poznat je kao eksteritorijalnost

Osobe koje borave na području neke države mogu biti državljani ili stranci tj. osobe s drugim državljanstvom.

* Državljanstvo = formalni oblik veze (pripadnosti) između neke osobe i države; odnos pojedinca i države uređen
zakonodavstvom svake pojedine države

* Državljanin = onaj tko je po zakonima neke države stekao državljanstvo, a nije ga po tim zakonima izgubio

* Personalno vrhovništvo = ukupna vlast koju država provodi nad svojim državljanima

- proteže se na sve njene državljane neovisno o tome borave li na području države ili izvan njega

- očituje se u nizu obveza (prema državljanima) i prava (pozivanje na vojnu službu, pravo kažnjavanja...) države

Pitanje : Kako država uređuje pitanja stjecanja i gubitka njenog državljanstva i koja je uloga MP?

= svaka država samostalno uređuje pitanje stjecanja i gubitka njenog državljanstva

- no, i tu postoje neka pravila MP koja ograničavaju slobodu zakonodavstva, tj. određuju slučajeve u kojima druge
države nisu dužne priznati pravni učinak odredbama nekog stranog zakona, odnosno nisu dužne priznati svojstvo
državljanina koje je stečeno po tom zakonu :

382
  tako već iz načela o autonomiji zakonodavstva svake države slijedi da država A ne treba priznati da je
osoba X stekla državljanstvo države B po zakonima države B ako još nije po zakonima države A prestala
biti državljanin te države

 nadalje, iako priznaje svakoj državi pravo da svojim zakonima uredi stjecanje državljanstva, MP ne
dopušta preveliko odstupanje od nekih načela koja se u većini zakonodavstava bar donekle poklapaju;
posebno nije država obvezna priznati stjecanje stranog državljanstva koje je izvedeno s nakanom da se
zaobiđu ili izigraju njeni zakoni

U svrhu toga, kao i s ciljem suzbijanja stjecanja državljanstva radi zaobilaženja državnih propisa ili ostvarivanja nekih
osobnih interesa (fiktivno državljanstvo), uvedena su pravila poput toga da:

 državljanstvo mora biti temeljeno na nekoj stvarnoj vezi između osobe i države

 druga država može prigovoriti stjecanju državljanstva svog državljanina u drugoj državi, iako je ono suvereni akt
države, ukoliko smatra da se ono protivi normama MP (arbitražna presuda Salem između Egipta i SAD-a)

* Štićenici = oblik veze s nekom državom različit od državljanstva; osobe koje su pod zaštitom neke države, a da nisu

njeni državljani

Pitanje : Kak se uspostavlja taj institut?

= do ustanove štićenika dolazi kada neka država preuzme obvezu zaštite državljana treće države u drugoj državi

 preuzimanje takve obveze vrši se na temelju : > zamolbe treće države ili
> međunarodnog ugovora s njom

Svrha : do toga obično dolazi kada treća država u drugoj nema diplomatskog zastupništva; kada je riječ o
protektoratu; kada se prekinu diplomatski odnosi; kada izbije rat...

 država zaštitnica na temelju te ustanove radi u ime države o čijim je državljanima riječ tj. štiti štićenike treće
države u drugoj državi u kojoj ona sama ima svoje diplomatsko predstavništvo i s kojom sama ima razvijene
diplomatske odnose

VAŽNO : ta ustanova ima i svoja ograničenja  npr. neutralna država ne može tražiti od države koja je u ratu s
njenom državom štićenicom da njene štićenike tretira isto kao i
državljane neutralne zaštitnice (dakle, kao neutralne)

Kako se zakoni pojedinih država o državljanstvu ne temelje na istim načelima o stjecanju i gubitku državljanstva tj.
sadržavaju različite odredbe o tome, česti su slučajevi apatridije i bipatridije:

A) APATRIDI

= osobe bez državljanstva tj. one osobe koje ni jedna država po svojim zakonima ne priznaje svojim državljanima

383
Pitanje : Kak nastaju?

Nastaje tako da :  osoba rodi u takvim odnosima da ne stekne državljanstvo ni po jednom zakonu
 osoba izgubi svoje državljanstvo, a ne stekne istovremeno neko drugo – npr. dogodi se zbog
produžene odsutnosti iz domovine a to veže gubitak državljanstva (može se spriječiti
vraćanjem u domovinu na kraće vrijeme, redovitim javljanjem u konzulatu i sl.)
 rodni kraj neke osobe prijeđe pod suverenost druge države – npr. teritorijalne promjene
nakon 1. svj. rata na koje nije primjenjen propis o reguliranju državljanskih pitanja novog
suverena
Jedan primjer kad izgubiš drž. zbog nepodudarnosti zakonodavstva : u Nizozemskoj ak se udaš za stranca gubiš automatski i tak
se žena udala za Francuza a prigodom vjenčanja izjavila je da ne prima muževo državljanstvo i ostala bez državljanstva ☹

PREDNOSTI : apatrid nigdje nije obvezan na vojnu službu

NEDOSTACI : otežano kretanje svijetom, nedostatak diplomatske zaštite, opasnost od progona iz zemlje...

 Opća deklaracija UN-a o pravima čovjeka, 10.12.1948.

 načelo da svaki čovjek ima pravo na jedno državljanstvo (u MPGPP to se pravo spominje samo u vezi s djecom)

 nitko ne smije samovoljno biti lišen svojeg državljanstva niti mu se smije odreći pravo da promjeni svoje
državljanstvo

 te odredbe Deklaracije do danas ostaju nepotpuno ostvarene i samo su neki ciljevi

 Međunarodni pakt o gospodarskim i političkim pravima (1966.)

- ugovor koji načela iz Opće deklaracije prenosi u međunarodne obveze i prava,

čl. 24. st. 3. : „svako dijete ima pravo da stekne jedno državljanstvo“

▫ po gledištu Odbora za prava čovjeka (tijela stvorena istim Paktom čiji je jedan od zadataka da daje opće
primjedbe o načinu tumačenja i primjene odredaba Pakta), svrha te odredbe je da se spriječi da društvo i
država slabije zaštite dijete bez državljanstva, a ne da se obvežu države da daju svoje državljanstvo
svakom djetetu rođenom na njihovu području

▫ međutim, Odbor smatra da države moraju poduzeti sve odgovarajuće mjere, unutrašnje i s drugim
državama, kako bi osigurale da svako dijete stekne jedno državljanstvo već od svog rođenja

B) BIPATRIDI I POLIPATRIDI

= stanje osobe koju 2 ili više država smatraju svojim državljaninom

Pitanje : Kak nastaje?

384
Nastaje kada:  neka osoba rođenjem stekne 2 ili više državljanstva – npr. rodi se u državi koja primjenjuje ius
soli, a od roditelja iz države koja mu priznaje državljanstvo iure sanguinius
 neka osoba stekne novo državljanstvo, a da nije izgubila dotadašnje – npr. nije se pobrinula za
otpust iz državljanstva

 takva situacija može biti neugodna i za dotičnu osobu (dvostruka vojna obveza, dvostruki porezni teret...) i za
države (sukob država o pravima)

 POSEBAN SLUČAJ BIPATRIDIJE – EUROPSKA UNIJA

Prema osnivačkom ugovoru EU (Maastrichtski ugovor, 1992.) svaki državljanin države-članice EU ujedno je i državljanin
(građanin) EU.

- ugovor pravi terminološku i sadržajnu razliku između državljanstva i građanstva:

* Državljanstvo (eng. nationality) – pripadnost državi-članici

=> svaki državljanin ima i dalje prava i obveze prema svojoj državi koje
proizlaze iz državljanstva

* Građanstvo (engl. citizenship) – pripadnost Europskoj uniji

=> svaki građanin Unije ima na cijelom njenom području prava i obveze po
osnivačkim ugovorima Unije i drugom europskom pravu

POSLJEDICA takvog uređenja : 1. sloboda kretanja i boravka svakog građanina Unije u svim državama članicama
2. sva druga prava čovjeka na području svake članice Unije za svakog građanina Unije
neovisno o njegovom državljanstvu

Dvojno državljanstvo katkad nastaje i po nakani odnosnih država. Evianski sporazumi o miru između Francuske i Alžira, zaključeni
1962., predvidjeli su dvostruko državljanstvo u tom smislu da Francuska daje stanovnicima Alžira koji su bili njeni državljani pravo
da vrše svoja državljanska prava u Francuskoj, dok se za vrijeme boravka u Alžiru smatraju državljanima te zemlje.

 RJEŠAVANJE SLUČAJEVA BEZDRŽAVLJANSTVA I VIŠEDRŽAVLJANSTVA

- zbog neugodnosti, nastojalo se naći rješenja za izbjegavanje i ukidanje tih slučajeva, kao i za postupanje u tim
slučajevima

- novije unutrašnje zakonodavstvo također nastoji smanjiti broj slučajeva bezdržavljanstva

 Zakon o hrvatskom državljanstvu donesen 1991. (NN 130/11)

 iako se temelji na načelu iure sanguinis, u nakani da se izbjegne bezdržavljanstvo propisuje da hrvatsko
državljanstvo stječe dijete koje je rođeno ili nađeno na području RH ako su mu oba roditelja nepoznata
ili su nepoznatog državljanstva ili su pak bez državljanstva (čl. 7.)

 s druge strane, izbjegavanju dvostrukog državljanstva služe pravila po kojima se iz hrvatskog državljanstva
mogu otpustiti ili se državljanstva mogu odreći samo osobe koje imaju strano državljanstvo, uz još neke
uvjete (čl. 18. i 21.)

 međunarodni sporazumi, dvostrani i mnogostrani, kojima države uređuju pitanje vojne službe dvojnih
državljana (nastoji se izbjeći dvostruka obveza vojne službe) :

385
  Konvencija o smanjenju slučajeva višestrukog državljanstva i o vojnoj obvezi u slučaju takvog
državljanstva
=> Vijeće Europe

 predviđa da osoba koja dobrovoljno stekne drugo državljanstvo, gubi dotadanje

 olakšava gubitak jednog od državljanstava ako netko ima više njih
 vojna obveza mora se ispuniti samo jednom u jednoj od država stranaka

 pitanje sukoba državljanstva se u doba Lige naroda pokušalo riješiti na kodifikacijskoj konferenciji 1930.,
ali rezultat je bio vrlo ograničen

 Konvencija UN-a o smanjenju slučajeva bezdržavljanstva (1961. nacrt napravila Komisija za MP;.
1975. stupila na snagu)

= države-stranke obvezuju se pridržati državljanstvo osobi koja bi inače ostala bez državljanstva, AKO je ta
osoba rođena na njezinu području ili ako je rođena u inozemstvu, a otac i majka su državljani te države

 u oba slučaja država može postaviti Konvencijom određene uvjete (npr. prijava u određenom roku)

 država-stranka čije zakonodavstvo predviđa gubitak državljanstva udajom i sl., neće izreći taj gubitak ako
osoba istovremeno s tim činom ne stekne novo državljanstvo

- opće MP ima samo neka pravila za slučajeve dvostrukog državljanstva – tako svaka od dviju država može takvu
osobu smatrati svojim državljaninom; ako je, dakle, neka osoba državljanin država A i B, država A može odbiti
intervenciju države B u korist te osobe, a isto tako može primorati tu osobu na vojnu dužnost, iako je možda
već odslužila vojni rok u državi B

pravne osobe:

- također imaju odnosnu pripadnost, po kojoj odnosna država nad njima provodi određenu vlast i zaštitu u
inozemstvu 10

pripadnost pravnih osoba određuje zakonodavstvo svake države, uglavnom prema :

a) mjestu sjedišta pravne osobe, ili
b) prema zakonodavstvu po kojem je nastala, ili
c) po okolnosti čiji državljani imaju pretežni utjecaj na djelovanje pravne osobe (načelo kontrole)

C) STRANCI

= osobe koje nisu u državljanskoj vezi sa zemljom u kojoj se trajno ili privremeno nalaze

- stranac je podvrgnut vlasti države u kojoj boravi na temelju , ali država kojoj on pripada po
državljanstvu ima ga pravo štititi

10
U parnici Barcelona Traction, belgijska vlada je pred MS nastupila protiv Španjolske zbog povrede interesa belgijskih državljana, dioničara u
poduzeću koje je bilo registrirano u Kanadi. Sud je 1970. presudio da Belgija nije aktivno legitimirana u tom predmetu.
386
  s tim u vezi postavljaju se pitanja : ulaska i boravka stranaca u zemlji , postupak s njima, prava zaštite države
pripadnosti te azila, protjerivanja i izručenja

 ULASKA I BORAVKA STRANACA U ZEMLJI, POSTUPAK S NJIMA, PRAVA ZAŠTITE DRŽAVE PRIPADNOSTI

Svaka država ima pravo po svojem nahođenju urediti pitanje ulaska i zadržavanja stranaca na svome području.

U skladu s tim pravom, industrijski razvijene zemlje privlačne za stanovnike siromašnih zemalja, uglavnom
otvaraju svoje granice prema potrebama svojeg gospodarskog razvoja i prema svojim socijalnim prilikama.
(prije je radna snaga bila potrebnija pa su bili i širom otvorenih ruku, danas je to sve više zatvorenijeg tipa)

- dok stranac boravi u nekoj zemlji on ima punu zaštitu i gotovo se izjednačuje s domaćim pučanstvom glede
temeljnih prava i sloboda (posebice se odnosi na ravnopravnost pred državnim i sudbenim tijelima)

 postoje međunarodni minimalni zahtjevi postupanja sa strancima

 postupak koji ne bi odgovarao tim mjerilima NIJE DOPUŠTEN i ne može se opravdati ni time što se
(eventualno) na jednak način postupa prema vlastitim državljanima

GLAVNO = nitko ne može biti suđen ako protiv njega nije proveden redoviti postupak, ako nije saslušan i ako mu
je uskraćeno pravo obrane
 sprječavanje u povijesti česte pojave tzv. uskrate pravosuđa tj. neuspješnog dobivanja zaštite
pred pravosudnim organima

 Deklaracija o pravima čovjeka osoba koje nisu državljani zemlje u kojoj žive, 1985.

= proglašava temeljna prava čovjeka za strance

 stranci uživaju prava čovjeka u svakoj državi u skladu s njezinim domaćim pravom i prema
njezinim međunarodnim obvezama

Pitanje : Što ako je državljanin u stranoj državi povrijeđen?

= kad god neka država može tvrditi da je njezin državljanin u stranoj državi povrijeđen (bilo u osobi ili imovini) ona
ima pravo intervenirati kod dotične države kako bi zaštitila prava svojeg državljanina

OGRANIČENJE : NO, država ne može intervenirati prije nego što se njezin podanik poslužio svim redovitim pravnim
sredstvima pred organima države boravka

 da bi država intervenirala mora se raditi o njenom državljaninu koji je oštećen u času oštećenja i u času
stavljanja zahtjeva države

U novije vrijeme dolazi do tzv. FUNKCIONALNE ZAŠTITE :

 pravo MO da interveniraju u slučaju kada je potrebno zaštititi njihovog

predstavnika i funkcionara
(potvrdio ga Međunarodni sud svojim savjetodavnim mišljenjem u kojemu je
izrazio pravo UN-a da traži naknadu štete za svoje službenike poginule u Palestini)
 UTOČIŠTE (AZIL)
= davanje azila osobama koje su odbjegle iz svoje zemlje zbog političkog progona ili straha pred takvim progonom

Neki dokumentići :
387
  Opća deklaracija priznaje pravo svakoga da traži i uživa u drugim zemljama utočište (azil) pred progonima,
ali od toga izuzima osobe koje se stvarno progone zbog nepolitičkih zločina ili dijela protivnih ciljevima i
načelima UN-a

 Opća skupština u Deklaraciji o teritorijalnom azilu konstatira da je pružanje azila miroljubiv i humanitaran
čin te da ga ni jedna druga država ne može smatrati neprijateljskim.
U deklaraciji se ponavlja i jedno načelo pravilo općeg običajnog MP = načelo non-refoulment konstatira da
se ni jedna osoba ne smije odbiti na granici, protjerati ili vratiti u zemlju u kojoj bi mogla biti progonjena.

 PROTJERIVANJE

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima zajamčuje da se protjerivanje stranaca provodi samo na
temelju zakona i nakon provedenog postupka :
„Stranac koji se zakonito nalazi na području države stranke ovoga pakta NE MOŽE BITI PROTJERAN,
OSIM u izvršenju odluke donesene u skladu sa zakonom i MORA, ako se tomu ne protive nužni razlozi
državne sigurnosti, imati mogućnosti da iznese razloge protiv protjerivanja i da njegov predmet ispita
nadležni organ ili osoba/osobe koje ovaj posebno odredi, te da za tu svrhu bude tu zastupan.“

 IZRUČENJE (EKSTRADICIJA)

Pitanje izručenja (ekstradicije) odbjeglih osoba koje mole ili su već dobile azil, a u svojoj su državi optužene zbog
nekog kažnjivog čina, države međusobno uređuju dvostranim i mnogostranim ugovorima.

Pitanje : Kaj ak nema ugovora?

= u slučaju nepostojanja ugovora, postoji načelo aut judicare (punire) aut dedere (ili sudi ili izruči), ali se još
uvijek vodi rasprava treba li u takvom slučaju osobe izručiti ili izvesti pred vlastiti sud

▫ stajalište Instituta za MP :

 također se zalaže za primjenu tog načela (a posebno u slučaju međunarodnih zločina, kao što su
zločini protiv mira, ratni zločini i zločini protiv čovječnosti)

 iako potvrđuje da države nisu dužne izručivati svoje državljane, ipak se zalaže za uzajamno
izručivanje vlastitih državljana, kako bi se smanjio kriminalitet

 ako je uz političko djelo počinjen i drugi zločin, praksa ne odobrava izručenje ako je taj zločin
počinjen u vezi s političkim zločinom, tj. da bi se osigurao njegov uspjeh

▫ Kodeks zločina protiv mira i sigurnosti – nacrt je izradila Komisija za MP, a predviđa primjenu načela aut
iudicare aut dedere glede zločina na koji se odnosi taj kodeks

▫ Konvencija protiv mučenja i drugih okrutnih, nečovječnih ili ponižavajućih postupaka ili kazni (1984.) – u nju
je već uneseno načelo aut iudicare aut dedere

▫ Model ugovora o izručenju – izradila ga je Opća skupština UN 1990.; on potvrđuje navedena načela i praksu;
sadrži detaljan, ali i fleksibilan model ugovora – za neka najosjetljivija pitanja ponuđena su alternativna

388
 rješenja ili odstupanja na koje se države mogu odlučiti

▫ Europska konvencija o izručenju

 izuzima od obveze izručenja osobe za koje zamoljena država smatra da se izručenje zahtijeva zbog
političkog prekršaja ili djela u vezi s njime;

 jednako ne postoji obveza izručenja ako zamoljena država ima ozbiljnog razloga misliti da se izručenje
zahtijeva zbog običnog kaznenog djela, ALI sa ciljem da bi se izručenoga moglo progoniti ili kazniti zbog
rasnih, vjerskih ili nacionalnih razloga ili zbog njegova političkog uvjerenja, odnosno ako bi se položaj
izručenoga pogoršao zbog jednog od navedenih razloga (čl. 3. st. 1. i st. 2.)

 atentat na državnog glavara ili članove njegove obitelji ne smatra se političkim zločinom (čl. 3. st.
3.)

 konvencija se ne odnosi na vojne prekršaje koji nisu običan zločin (čl. 4.)

Davanje utočišta osobama koje su odbjegle iz svoje zemlje zbog političkog progona ili straha pred takvim progonom:

 odgovara načelima čovječnosti – ono je danas pravo države, ali nije pravo pojedinca da traži i dobije
utočište, osim ako to pravo država prizna u svojem ustavnom poretku ili zakonima

 danas se smatra da se izbjeglice ne smiju vraćati ili izručivati u zemlju gdje im prijeti progon zbog
političkih krivica

 osobe kojima je pruženo utočište ne smiju se angažirati u djelatnostima koje su suprotne ciljevima i
načelima UN-a, što uključuje i zabranu svih nasilnih i terorističkih čina prema stranim državama i
vladama

Pitanje : Kaj kaže naš Ustav?

= odredbe Ustava RH su u skladu s navedenim pravilima MP o utočištu i izručenju:

 „strani državljanin i osobe bez državljanstva mogu dobiti utočište u RH, osim ako su progonjeni za
nepolitičke zločine i djelatnosti oprečne temeljnim načelima MP“ (čl. 33. st. 1.)

 „stranac koji se zakonito nalazi na teritoriju RH ne može biti protjeran ni izručen drugoj državi, osim kad
se mora izvršiti odluka donesena u skladu s međunarodnim ugovorom i zakonom“ (čl. 33. st. 2.)

II) MEĐUNARODNA ZAŠTITA ČOVJEKA

Pitanje : Zašto se MP tako kasno počinje baviti pojedincem?

= MP je bilo bitno državnocentrično i malo po malo se ono širilo od teritorijalnosti prema funkcionalnosti, ali
primarno je shvaćeno kao državocentrično – pravo među državama

389
Pitanje pojedinca je dugo smatrano unutarnjim pitanjem države.
Nad pojedincem država je smatrala da ima:

 teritorijalno vrhovništvo – najviša vlast nad osobama i stvarima na njenom teritorijalnom području
 personalno vrhovništvo – najviša vlast države nad čovjekom di god on bio

- znalo je doći do sukoba teritorijalnog i personalnog vrhovništva

Pitanje : je li pojedinac subjekt MP  u novije vrijeme dobiva sve više pristaša

Tri pravca kretanja:

a) pojedinac nikako nije subjekt

b) postoje počeci subjektiviteta
c) široko priznavanje subjektivitet

= odgovor ovisi o tome što se misli pod izrazom subjekt

 Neki kažu da je, neki da nije, danas gotovo svi kažu da je (naš udžb je zastario).

Argumenti U PRILOG subjektiviteta:

 neka pravila MP se izravno obraćaju pojedincu, daju mu prava ili nalažu neke dužnosti:

 kažnjavanje pirata (tvrde da nastaje međunarodnopravni odnos između pirata i države koja ga kažnjava)
- ako se osoba bavi piratstvom ak ih se zatekne na otvorenom moru potpadaju pod vlast države koja ih
zatekne
- nemre država reć to je moj državljanin
- pirat se sam izuzeo (i nije isto ak ga zatekne švicarski brod ili iranski)

 kršenje blokade (pogledaj dolje primjer; izravno bi se obratila malom Mađaru koji je prekršio blokadu i da je
to kazna njemu)
= jedna zaraćena strana probija drugu i ako bi pojedinac prekršio brod bi došao pod zaplijenu

 pravo pripadnika manjina da podnose peticije

 pružanje prava pojedincima da izađu sa svojim zahtjevima pred organe međunarodnog pravosuđa radi
zaštite prava koja su im zajamčena međ. aktima

Protuargumenti : da aliii to nisu primjeri u pravom smislu jer daju ovlasti državi – ona je adresat, a pojedinac je tu
samo objekt

 kažnjavanje pirata
390
Ovdje također nema izravnog nekog međunarodnopravnog odnosa između pirata i države koja ga kažnjava. Ona ga
kažnjava kad ga uhvati prema pravilima svojeg unutrašnjeg prava. A MP joj samo daje tu mogućnost kao izuzetak od
opće podjele nadležnosti država na otvorenom moru – svaka država na otvorenom moru može provoditi vlast samo
nad svojim podanicima i brodovima svoje zastave.

 kršenje blokade

Npr. kod blokade kao mjere u ratnom pravu nadovezuje se štetna posljedica a to je da će ti zaplijenit brod.
Ali brod će ti uzet država odlukom državnih organa na temelju propisa te države.
Oduzimanje broda nije kazna nego ratna mjera koju dopušta MP. MP svojim pravom uređuje odnose samo između
zaraćene države koja je odredila blokadu (u nekom X slučaju rata između RH I SLO; dakle SLO) i neutralne države
(npr. Mađarske) kojoj pripada zaplijenjeni brod. Po općem pravu (mađarskom) Mađarska može zahtijevat da se
poštuje trgovina i plovidba malih mađara i može to štiti protiv zahvata, zaraćenih RH-SLO država. Ali ona je dužna
trpjeti takav zahvat ako je proglašena blokada.

ALIII to i nisu baš neki primjeri mi o doživaljavanju pojedinca kao subjekta MP možemo govorit tek od 19.st.

Pitanje: Gdje se i kada u smislu ljudskih prava počinju obraćati ljudima?

- 2. pol. 19. st. i kreću OBRATNO neg u unutrašnjim pravnim porecima  U unutrašnjim kreću od prava I.
generacije (pravo na život, sloboda, zabrana mučenja...)

Razvoj međunarodnopravne zaštite čovjeka može se podijeliti na 3 RAZDOBLJA:

 RAZDOBLJE PRIJE I. SJETSKOG RATA

 RAZDOBLJE POSLIJE I. SVJETSKOG RATA

 RAZDOBLJE POSLIJE II. SVJETSKOG RATA

 RAZDOBLJE PRIJE I. SVJETSKOG RATA

= u tom razdoblju zaštita prava pojedinca bila je usmjerena na SLOBODU OD ROPSTVA

Međunarodna zaštita pojedinca prije 1.svj. rata uglavnom se ograničavala na pojedine slučajeve, a općenito je
obuhvaćala samo jedno dobro čovjeka = slobodu od ropstva.

Borba protiv ropstva razvijala se u nekoliko etapa :

I. suzbija se trgovina robljem ako se ona obavlja pomorskim prijevozom

II. prenosi borbu protiv trgovine robljem na afričko kopno
III. potpun ukidanje ropstva
IV. ukidanje i oblika sl. ropstvu

U MP prvi dokumenti koji štite ljudska prava i konvencije kreću s jednim dokumentom :

391
  Konvencija o zabrani prijevoza robova brodovima

Koji robovi, koji brodovi, kaj nije bilo neš pametnije?

- tek će kasnije konvencije druge zabraniti ropstvo

Zašto ? = zato jer MP oblilježava politika i politički interesi država

 inicijator te konvencije bila je VB

Koji robovi? – oni koji su se brodovima prevozili iz Z Afrike u SAD – oni koji su se osamostalili od VB i sad postali
besplatna radna snaga koja je doprinosi gospodarstvu SAD-a i konkurencija su VB

= i onda pod krinkom zaštite ljudskih prava nastaje ta konvencija

 Bečki kongres 1815. proglasio je trgovinu robljem povredom europskog međunarodnog prava, ali se borba u
praksi ograničila na sprječavanje trgovine robljem, morskim prijevozom, napose iz Afrike u Ameriku
- to se postizalo pregledom brodova vlastite i tuđe zastave (u koju svrhu su sklapani dvostrani i mnogostrani
ugovori)

MP uvijek ovisi od volje država – od kompromisa, interesa država

- ak ne naiđu na prihvat država neće niš bit = POLITIČKI INTERESI

 u tom nekom sjecištu interesa država i inicijative MP malo po malo se usustavljuju te konvencije itd. ali MP
uvijek mora nekako uvjeriti države da im je to interes

I tak je onda s vremenom nastala Konvencija o ropstvu (1926') koja zabranjuje ropstvo (jer u tom je problem, a ne u
brodu), te dopunska konvencija o suzbijanju ropstva (56') koja dopunjuje ovu gore obuhvaćajući oblike slične
ropstvu : robovanje zbog duga, kmetstvo, kupovanje, preprodavanje i nasljeđivanje žena, prodavanje malodobnika
drugom da se koristi njegovom radnom snagom.

- konvencija predviđa sankcija za slučaj povrede njezinih odredaba i mehanizam za rješavanje sporova

= NEMA PRIČE O PRAVU NA ŽIVOT, ZABRANI MUČENJA I SL.

Sva ta prava se razvijaju u sjecištu interesa država i MP.

 pod okriljem Lige naroda zaključena je 1926. godine Konvencija o ropstvu

= određuje da prisilni rad ne smije dovesti do odnosa sličnih ropstvu te da se on može zahtijevati samo za javne
svrhe (prisilni rad ukinut je konvencijom Međunarodne organizacije rada 1957.)

 pod okriljem UN-a potpisana je 1956. godine dopunska konvencija o suzbijanju ropstva (dopunjuje Konvenciju)

 obuhvaća oblike slične ropstvu  robovanje zbog duga, kmetstvo, kupovanje/preprodavanje/ nasljeđivanje žena,
prodavanje malodobnika za radnu snagu

392
 RAZDOBLJE POSLIJE I. SVJETSKOG RATA

GLAVNI PROBLEM : ZAŠTITA IZBJEGLICA I APATRIDA

- prve konvencije o zaštiti izbjeglica 1917. => prva konvencija koja štiti izbjeglice iz SSSR-a

Zašto od tam? – jer su države htjele poslat poruku ak priznaješ da im je položaj tam loš osuđuješ SSSR za najveće
kršenje ljudskih prava, tad je bio SSSR

- bile su i armenske izbjeglice – ista stvar s Turskom

- izbjeglice Trećeg Raicha

NANSENOVA PUTOVNICA

Jedno od temeljnih pitanja koja je trebalo rješiti bila je potreba da ih se opskrbi nekom zamjenom za putovnice, čime
bi im se omogućilo putovanje i jedne zemlje u drugu u potrazi za zaposlenjem i konačnim sještajem.

Stoga je posebnim sporazumima uvedena tzv. Nansenova putovnica, najprije za ruske izbjeglice, a kasnije i za neke
druge, napokon i one iz Njemačke.
U tim se ugovorima izbjeglicama i apatridima daju i neka građanska, ekonomska, socijalna i kulturna prava.

Nansenova putovnica = putovnica za izbjeglice, koja se, na temelju međunarodnog sporazuma zaključenog
(5. VII. 1922) na poticaj F. Nansena, visokoga povjerenika Lige naroda, izdavala
određenim kategorijama izbjeglica kao dokument koji je trebao posvjedočiti identitet
osobe i time potvrditi njezin izbjeglički status.

- time ih je Nansenova putovnica štitila od samovoljnih postupaka vlasti zemlje u kojoj su boravili

Na osnovi Nansenove putovnice druge su države, po svojoj odluci, davale ulazne i tranzitne vize, pa su osobe
koje su ju posjedovale imale slobodu kretanja i mogućnost povratka u zemlju koja je izdala putovnicu.

 Nansenova putovnica nije bila međunarodna isprava, nego nacionalna isprava koju su na temelju
međunarodnog sporazuma izdavale vlasti države na čijem su se području izbjeglice nalazili

Najprije se izdavala izbjeglicama iz Rusije (nakon Oktobarske revolucije 1917), a postupno se krug osoba kojima
se mogla izdati proširio na Armence, Asirce, Turke, izbjeglice iz Saarskoga područja te iz nacističke Njemačke.

 NAKON II. SVJETSKOG RATA

- položaj izbjeglica počinje se uređivati odvojeno od položaja apatrida

I onda malo po pomalo u krilu UN-a 51' prihvaćena je Konvencija o pravnom položaju izbjeglica = temeljni
dokument o svim izbjeglicama na svijetu.

SVRHA : revidiranje i konsolidiranje prethodnih međunarodnih položaja o statusu izbjeglica

CILJ : svim političkim izbjeglicama zajamčiti neka temeljna prava i zaštitu
(ne više izbjeglicama iz neke pojedine zemlje)

PROBLEM : Konvencija se odnosila samo na izbjeglice koji su to postali zbog događaja koji su se zbili prije 1.1.1951.

 ZATO, 1967.prihvaćen PROTOKOL O PRAVNOM POLOŽAJU IZBJEGLICA

- mijenja definiciju izbjeglice iz Konvencije, tako da ona obuhvaća i žrtve kasnijih, pa i budućih događaja
393
* Izbjeglica = svaka osoba koja se nalazi izvan zemlje čiji je državljanin, zbog opravdanog straha od progona zbog
rase, vjeroispovijedi, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog
mišljenja, i nemoguće joj je da se koristi ili se zbog straha ne želi koristiti zaštitom te zemlje; odnosno,
osoba bez državljanstva koja je izvan zemlje svojega ranijeg boravišta, a ne može se ili se zbog straha
ne želi vratiti u tu zemlju“

Konvencija je državama strankama omogućivala da njezinu primjenu ograniče samo na europske izbjeglice.
U pogledu država koje su se odlučile na takvo ograničenje Konvencije, ono se i dalje primjenjuje i nakon donošenja
Protokola iz 67' koji takvo sužavanje definicije izbjeglice i primjene Konvencije ne dopušta novim strankama.

Konvencija ZABRANJUJE državama:

1. odbijanje izbjeglica u času kada bježe iz zemlje te zabranu kasnijeg izručenja njihovoj zemlji
(načelo non-refoulement)

2. protjerivanje izbjeglica u bilo koju zemlju u kojoj bi njihov život ili sloboda mogli biti ugroženi

 zabrane ne vrijede za izbjeglicu : > koji je opasan za sigurnost zemlje pribježišta i

> koji je pravomoćno osuđen za teško KD i tako čini opasnost za društvo zemlje

Pitanje : Kakva prava imaju izbjeglice?

= izbjeglice kojima je dopušten boravak u jednoj državi imaju pravo:

 izbora mjesta boravišta

 slobode kretanja na području te države
 da im se izdaju putne isprave za svrhu putovanja izvan područja te države

OPĆENITO = položaj im je što se tiče ljudskih prava u mnogome izjednačen sa strancima pa čak i domaćim
stanovnicima

 Visoki komesar (povjerenik) UN-a za izbjeglice (UNHCR)

= brine za međunarodnu zaštitu izbjeglica (osim onih iz Palestine) – tj. Ured kojem je on na čelu
+ pruža izbjeglicama i materijalnu pomoć koliko mu to dopuštaju financijska sredstva
prikupljena dobrovoljnim prilozima

- Ured Visokog komesara osnovan je rezolucijom UN-a 1949. kao privremeno tijelo, ali je njegov rad stalno
produživan, te je 2003. odlučila da se njegov rad produži dok se „ne riješi problem izbjeglica“

 djeluje na temelju Statuta Ureda Visokog komesara

 definicija izbjeglica u tom Statutu istovjetna je definiciji iz Konvencije o pravnom položaju izbjeglica

- zbog nedovoljne širine te definicije Opća skupština, kada povjerava zadatke Visokom komesaru, služi se
širom definicijom u koju spadaju i tzv. nacionalne izbjeglice (osobe raseljene i prognane zbog agresije,
okupacije, pobjegle zbog teškog javnog stanja...)

394
Što se tiče APATRIDA = u svrhu zbrinjavanja apatrida potpisivanju je 1954. izložena Konvencija o pravnom položaju

osoba bez državljanstva

 mutatis mutandis slijedi odredbe Konvencije o pravnom položaju izbjeglica

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

ŠIRA ZAŠTITA POJEDINACA NA MEĐUNARODNOJ RAZINI

= zasnovana je na Povelji Ujedinjenih Naroda koja spominje zaštitu prava čovjeka i osnovnih sloboda

- mnogobrojno ponavljanje zaštite prava čovjeka u Povelji i postojanje tih odredbi stvara međunarodnu
obvezu za DČ koje zbog toga više ne mogu reći da je poštovanje prava čovjeka u nekoj zemlji isključivo
unutrašnja stvar svake države (domaine reserve) i da se organi UN nemaju pravo tim bavit, ispitivat povrede i
davat preporuke

 da bi se odredbe Povelje provodile, Ekonomsko i socijalno vijeće UN-a osnovalo je posebnu

KOMISIJU ZA PRAVA ČOVJEKA

ZADATAK Komisije : 1. da radi na pravima čovjeka u užem smislu, ali i da

2. pripremi nacrte i prijedloge za pojedina područja ljudskih prava i sloboda – pravni položaj
žena, o slobodi informacija, zaštiti manjina, sprječavanju diskriminacije s obzirom na spol,
rasu, vjeru, jezik...)
 u tu svrhu osnovana je :
> Potkomisija za sprječavanje diskriminacije i zaštitu manjina
preimenovana u :
> Potkomisiju za unapređenje i zaštitu prava čovjeka

 Komisija je o napretku rada redovito izvještavala Opću skupštinu Ekonomsko i socijalno vijeće, a ovi organi su
opetovano raspravljali o predloženim tekstovima i davali svoje primjedbe i upute za rad Komisije

KONAČNI REZULTAT : niz tekstova prihvaćenih u Općoj skupštini i predloženih na prihvat DČ u obliku međunarodnih

ugovora ili rezolucija

 2006. Opća skupština je :

1. umjesto Komisije za prava čovjeka utemeljila VIJEĆE ZA PRAVA ČOVJEKA (47 članova) – to nije pomoćni organ
ECOSOC-a, nego same OS sa zadatkom razmatranja mogućnosti usavršenja svojih postupaka

2. umjesto Potkomisije za unaprjeđenje i zaštitu prava čovjeka osnovan je Savjetodavan odbor Vijeća za prava
čovjeka (18 osobno izabranih stručnjaka)

 VISOKI KOMESAR ZA PRAVA ČOVJEKA

- uveden je 1994. na prijedlog Svjetske konferencije o pravima čovjeka

= središnje tijelo koje će djelovati na polju zaštite prava čovjeka u odnosu na sve države članice UN-a neovisno o
njihovim posebnim obvezama na temelju posebnih ugovora

 najbitnija zadaća : uspostaviti dijalog s državama o poštovanju prava čovjeka

395
 OPĆA DEKLARACIJA O PRAVIMA ČOVJEKA, 10.12.1948.

Usustavljivanje pojedinih, izoliranih konvencija dovelo je do 1948. i donošenja Opće deklaracije o ljudskim pravima

 DO TAD postoje samo sporadične konvencije koje se onda 10.12. 1948. u okviru UN sažimaju u Opću
deklaraciju
- deklaracija ima 30 članaka i obrađuje niz osnovnih prava i sloboda koja bez diskriminacije moraju uživati svi
ljudi

= ona uopće nija bila obvezni dokument, nije ni danas (Opća skupština nemre donosit obvezne!!!)

ALII smo rekli da nekad ti neobvezujući dokumenti mogu :

> ili popisat postojeće običajno pravo
> ili utjecat na svijest i bit katalizator

= ona je formalno neobvezujuća, ali je njen sadržaj obvezujuć i danas je dio općeg običajnog prava

 jedan dokument koji je na jednom mjestu popisao sve ono što je u tom momentu Opća skupština smatrala da čini

ljudska prava

Države se načelno s tom deklaracijom slažu i s tim općim pravima (sloboda od mučenja, pravo na život, pravo na
pravnu osobnost...) ALI 48' još ne prihvaćaju na način da bi se obvezale njima (u smislu ugovora).

Razvoj ide dalje i pristupilo se izradi međunarodnog ugovora koji bi opće odredbe Deklaracije pretvorio u obvezatne
dužnosti stranaka. Ujedno je trebalo izraditi odredbe o načinu kako da se osigura provođenje preuzetih obveza.

Problem je bio u tome što se radilo o razdoblju Hladnog rata gdje su postojali jaki politički interesi koji su bili vrlo
različiti. Imamo dva ideološki suprotna bloka – kapitalizam i socijalnzam u kojima je koncept vlasništva i
ekonomskih prava potpuno je drugačije shvaćan i reklo se ako želimo da se sve države obvežu ovom jednom općom
deklaracijom u kojoj su sva ta prava, zemlje istočnog bloka se nikad neće htjet obvezat ak će sve bit u jednom.

I onda kompromis dovodi do toga da ta Opća deklaracija biva pretvorena u 2 dokumenta:

 Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima

 Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima

= 2 najvažnija dokumenta za UN!

*pakt – da im se da na značenju

Oba pakta su predložena na potpisivanje državama članicama, ali je dovoljan broj ratifikacija za njihovo stupanje na
snagu (35) vrlo sporo prikupljen, pa su stupili na snagu tek 1976.

* u izvornom konceptu EKLJP 50' – isto nema značajke prava vlasništva iz istog razloga (kao zemlje istočnog bloka ne
bi htjele, na kraju nisu htjele ovak i onak)

= to su UNIVERZALNI dokumenti koji pružaju zaštitu

396
 OPĆA DEKLARACIJA O PRAVIMA ČOVJEKA, 10.12.1948.

- ima 30 članaka i proglašava niz prava i sloboda koje bez diskriminacije moraju uživati svi ljudi

• Članak 1. svečano proglašava: „Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su
obdarena razumom i savješću pa jedna prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva.“

 proglašava se puna jednakost u uživanju prava koje ona navodi bez obzira na rasu, boju puti, spol, jezik,
vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, narodnosno ili društveno porijeklo, imovinu, rođenje ili drugi
pravni položaj

- isto tako, ne smije biti razlike zbog pravnog, političkog ili međunarodnog položaja zemlje ili područja kojemu
pojedinac pripada

"Katalog ljudskih prava", Opće deklaracije u kojem se:

 zabranjuje ropstvo (čl. 4),

 zabranjuje tortura (čl. 5.),
 zabranjuje diskriminacija (čl. 2. i 7.),

Uređuje:

• pravo na život (čl. 3.),

• pravo na slobodu (čl. 3.),
• pravo na osobnu sigurnosti (čl. 3.),
• pravo svake osobe na pravično suđenje i zabrane samovoljnog uhićenja (čl. 9. - 12.),
• pravu na zaštitu privatnosti (čl. 12.),
• pravo čovjeka da se slobodno kreće unutar svoje države, da njen teritorij napusti i da se u svoju državu smije
slobodno vratiti (čl. 13.),
• pravo na utočište (azil) u drugim zemljama, od nepravednog progona u svojoj zemlji (čl. 14.),
• pravo čovjeka da bude državljanin barem jedne zemlje i da se može odreći državljanstva (čl. 15.),
• pravo punoljetnih muškaraca i žena da sklope brak i time osnuju obitelj, koja se štiti kao temeljna društvena
jedinica (čl. 16.),
• pravo na vlasništvo (čl. 17.)
• pravo na slobodu mišljenja i vjeroispovijedi (čl. 18.),
• pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, koja uključuje pravo na širenje ideja putem bilo kojeg medija(čl. 19.)
• pravo na slobodu okupljanja i udruživanja (čl. 20.),
• pravo na sudjelovanje u upravljanju svojom zemljom, putem izbora i pravom na pristup javnim dužnostima
(čl. 21.),
• pravo na socijalnu sigurnost u svrhu osiguranja temeljnog dostojanstva čovjeka (čl. 22.),
• pravo čovjeka da radi i slobodno izabere zaposlenje, te da bude plaćen bez diskriminacije - jednako kao i
drugi ljudi koji rade jednaki posao (čl. 23.),
• pravo na sindikalno organiziranje radnika (čl. 23.),
• pravo na dnevni odmor i plaćeni dopust od rada (čl. 24.),
• pravo na dostojni životni standard (čl. 25.),
• pravo na zaštitu materinstva i djetinjstva, koje uključuje i zaštitu izvanbračne djece (čl. 26.),
• pravo na obrazovanje, koje uključuje obvezno osnovno obrazovanje, besplatno srednjoškolsko obrazovanje,
te pravo na pristup visokoškolskom obrazovanju "jednako dostupno svima na osnovi uspjeha" (čl. 26.),
• pravo prvenstva roditelja u izboru vrste obrazovanja za svoju djecu (čl. 26.),
• pravo na pristup kulturi i znanosti (čl. 27.),

397
 • pravo na zaštitu moralnih i materijalnih interesa koji proizlaze iz kulturnog i znanstvenog stvaralaštva (čl. 27.)
• pravo na društveni i međunarodni poredak u kojem se mogu ostvarivati ljudska prava (čl. 28.).

 MEĐUNARODNI PAKTOVI IZ 1966.

Nakon prihvaćanja Deklaracije pristupilo se izradi međunarodnog ugovora koji bi opće odredbe Deklaracije pretvorio
u obvezatne dužnosti država stranaka.

- prava iz Deklaracije podijeljena su u 2 GRUPE :

 građanska i politička prava i  ekonomska, socijalna i kulturna prava

te su, sukladno tome, 1966. u Općoj skupštini prihvaćena 2 nacrta:

 MEĐUNARODNI PAKT O GRAĐANSKIM I POLITIČKIM PRAVIMA stupili na snagu tek

 MEĐUNARODNI PAKT O EKONOMSKIM, SOCIJALNIM I KULTURNIM PPRAVIMA 1976. godine (35 ratif.
sporo je išlo)

- u paktovima se razrađuju pojedina načela iz Opće deklaracije

- stranke se obvezuju da u svojem pravnom poretku provedu sve odredbe paktova

 u oba pakta se na prvom mjestu spominje PRAVO SVIH NARODA NA SAMOODREĐENJE

Pitanje : Koja je razlika između paktova?

= razlika između paktova je u obvezi ispunjavanja njihovih odredbi

 obveze iz MPGPP su BEZUVJETNE i NEOGRANIČENE

 obveze iz MPESK trebaju se provesti DO NAJVIŠE MOGUĆNOSTI RASPOLOŽIVIH SREDSTAVA

(jer nije realno staviti iste ekonomske i socijalne obveze za razvijene države i države u razvoju)

IZNIMKA u slučaju MPGPP

Države-stranke pakta MPGPP mogu „poduzeti mjere koje ukidaju njihove obveze iz ovog Pakta“ JEDINO „ u doba
izvanredne javne opasnosti koja ugrožava opstanak nacije i čije je postojanje službeno proglašeno“ (čl.4.)

UVJETI : 1. mjere  moraju biti „u OPSEGU koji je strogo određen potrebama situacije“

2. mjere se mogu poduzeti samo uz UVJET da nisu nespojive s ostalim međunarodnopravnim

obvezama države koja ih uvodi + da ne uzrokuju diskriminaciju

IPAK ČAK NI TADA NE MOŽE SE ODSTUPITI od nekih temeljnih prava i sloboda čovjeka :

 pravo na život
 zabrana mučenja ili okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupka ili kazne
 zabrana ropstva i sličnih odnosa
 zabrana zatvaranja jedino zbog neispunjenja ugovorne obveze
 načelo zakonitosti (nullum crimen, nulla poena sine lege)
 pravo svake ljudske osobe na priznanje pravne sposobnosti
 pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijedi

Mali postupak :
398
 - država koja poduzme mjere na temelju čl.4. mora odmah preko tajnika UN-a obavijestiti ostale stranke
pakta o ODREDBAMA PAKTA KOJE SU UKINUTE i o RAZLOZIMA ZBOG KOJIH JE TO UČINJENO

 na isti način stranke se obavještavaju o danu kada su opozvana odstupanja od Pakta

(Kvazi) sudska tijela – nadležna za nadzor :

> MPGPP = Odbor za ljudska prava i prava čovjeka

> MPESK = Odbor za ekonomska, socijalna i kulturna prava

 u oba odbora mogu se obratiti pojedinci na temleju nekih dopunskih protokola

(naravno ak se države tim obvežu)
+ mogu tužit svoju državu ili čak neku drugu državu koja je stranka tih ugovora da mu krši prava
> Brazilac može tužit RH da krši EKLJP

RAZLIKA IZMEĐU PAKTOVA ŠTO SE TIČE MJERA ZA OSIGURANJE PROVOĐENJA PREUZETIH OBVEZA

 MPESK

= stranke se obvezuju samo na podnošenje IZVJEŠTAJA :

1. o mjerama koje su prihvatile radi provođenja Pakta i

2. o napretku koji je ostvaren da bi se postiglo poštovanje prava iz Pakta

- države šalju izvještaje Ekonomskom i socijalnom vijeću UN-a

 ono 1978. osnovalo radnu grupu da mu pomogne u razmatranju izvještaja, ali je radna grupa 1985.
pretvorena u stalni ODBOR ZA EKONOMSKA, SOCIJALNA I KULTURNA PRAVA

= sastoji se od 18 ČLANOVA  biraju se po osobnom svojstvu i moraju biti stručnjaci u pravima čovjeka
(bira ih ECOSOC)

> pri izboru treba postići pravednu geografsku podjelu mjesta i zastupljenost različitih
društvenih i pravnih sustava

MANDAT : biraju se na 4 godine, uz mogućnost reizbora, na način da se svake 2 godine bira polovina članova
(svake dve 9 novih)

Pitanje : Kak to ide s tim izvještajima?

= prvi izvještaj država podnosi u roku 2 godine od ratifikacije ili pristupanja, a sljedeće izvještaje, svakih 5 godina

- izvještaji se razmatraju uz prisutnost predstavnika države koja je podnijela izvještaj

 nakon rasprave o izvještaju, Odbor može dati primjedbe Ekonomskom i socijalnom vijeću UN-a

 Svrha primjedbi : da pomogne državama u primjeni Pakta i u njihovom

izvještavanju Odbora

Osim putem izvještaja, Odbor se informira i na temelju rada drugih organa UN-a, i specijaliziranih ustanova te na
temelju podnesaka nevladinih organizacija.

+ 2009. prihvaćen je i Fakultativni protokol uz Pakt koji omogućuje pojedincima i grupama ljudi podnošenje
priopćenja o nepoštovanju odredaba Pakta
399
 MPGPP

= sam Pakt predvidio je osnivanje ODBORA ZA PRAVA ČOVJEKA

 18 ČLANOVA stručnjaka za prava čovjeka koji se biraju na sastanku država-

stranaka Pakta
(isti uvjeti za sastav kao i kod Odbora za ekonomska, socijalna i kulturna prava)

Pitanje : Kak tu ide sa tim izvještajima?

= dužnost država-stranaka pakta je podnošenje prvog izvještaja Odboru, o mjerama poduzetim za provođenje
pakta, u roku od 1 godine nakon što je za njih Pakt stupio na snagu, a zatim svakih 5 godina

+ Pakt omogućuje Odboru da zahtjeva naknadni izvještaj kad god to smatra potrebnim

- pri razmatranju izvještaja predstavnici pojedine države mogu sudjelovati radi davanja komentara i pomoći u
analizi

Pitanje : I kaj onda radi Odbor?

NADLEŽNOST 1) : razmatranje izvještaja država – i to prema svim državama strankama Pakta

1. Odbor o izvještajima daje svoje komentare

2. ako utvrdi da pojedina država ne izvršava svoje obveze, daje preporuku o tome kako će bolje provesti Pakt u
svojem zakonodavstvu i praksi

3. o rezultatima razmatranja izvještaja Odbor u svojem godišnjem izvještaju obavještava Ekonomsko i socijalno
vijeće te Opću skupštinu UN-a

4. kak bi pomogao državama u primjeni Pakta i u pripremanju njihovih izvještaja, Odbor formulira i tzv. opće
primjedbe kojima pojašnjava značenje odredaba Pakta

NADLEŽNOST 2) – razmatranje i rješavanje priopćenja kojima neka stranka upozorava na neprovođenje Pakta od
strane druge države

VAŽNO : takvu nadležnost Odbor nema prema svim državama, nego samo prema onima koje su mu je priznale
posebnom izjavom prema čl.41. Pakta

Izjava može biti dana na : > određeno vrijeme

> neodređeno vrijeme – ova može biti povučena u svako doba, ali to ne
prekida razmatranje predmeta koji je već
podnesen Odboru

Postupak 1) – neka ajmo reć blaža verzija di se one dogovre

I. kad Odbor zaprimi priopćenje dostavlja ga drugoj državi na koju se ono odnosi kako bi ona pružila razjašnjenje

II. ak se situacija ne poravna na taj način, svaka od tih dviju država može situaciju iznijeti pred Odbor

400
III. Odbor će tada državama na raspolaganje staviti svoje usluge kako bi došlo do prijateljskog rješenja na temelju
odredaba Pakta

IV. svoj rad na tako iznesenom predmetu Odbor zaključuje izvještajem

Postupak 2) – one se ne dogovore na gore način

V. ako se predmet u takvom postupku ne riješi na zadovoljstvo obiju stranaka, Odbor može uz njihov pristanak
imenovati komisiju za mirenje od 5 članova

VI. komisija stavlja strankama na raspolaganje svoje usluge i o rezultatu svog rada podnosi izvještaj Odboru

Iako su do danas 44 države prihvatile ovu nadležnost Odbora, dosad nijedno takvo priopćenje nije podneseno.

 I. Fakultativni protokol uz Pakt, 1966.

= predviđa mogućnost pritužbe POJEDINACA zbog kršenja Pakta od neke države-stranke – gore navedeni postupak
je dovodio samo do odnosa između države 1 i države 2

(od 165 stranaka Pakta, 113 su stranke ovog Protokola; također i RH)

- svaka država koja postane stranka Pakta priznaje nadležnost Odbora za razmatranje takvih priopćenja
pojedinaca koji tvrde da su žrtve povrede nekog Paktom zajamčenog prava

UVJETI :

Odbor će razmatrati samo priopćenja osoba koje su iscrpile sva raspoloživa unutrašnja pravna sredstva u državi za
koju tvrde da je povrijedila njihova prava + pod UVJETOM da taj isti predmet nije već podvrgnut nekom drugom
međunarodnom postupku.

NEDOPUSTIVA SU :

 anonimna priopćenja;
 priopćenja za koja Odbor smatra da zlorabe pravo na podnošenje priopćenja;
 priopćenja za koja Odbor smatra da su nespojiva s odredbama Pakta

Postupak :

I. kada zaprimi dopustivo priopćenje, Odbor ga dostavlja državi za koju se tvrdi da vrijeđa neku odredbu Pakta

II. od države se traži da u roku od 6 mjeseci podnese pismena objašnjenja i navede mjere koje je možda poduzela
da popravi stanje na koje se odnosi pritužba podnositelja priopćenja

III. nakon toga, Odbor razmatra pojedino priopćenje s obzirom na sve pismene obavijesti pojedinca i države

 zbog dugotrajnosti takvog postupka, Odbor se ponekad u njegovu tijeku hitno obraća državi da spriječi
nepopravljive povrede prava čovjeka (npr. u slučaju prijetnje izručenjem, izvršenjem smrtne kazne etc.)
 takva privremena zaštita ne prejudicira konačno gledište Odbora!

IV. konačno gledište Odbora o priopćenju on objavljuje odmah nakon zasjedanja, dostavlja ga podnositelju i državi
te uvrštava u svoj godišnji izvještaj Općoj skupštini UN-a

401
Iako gledište Odbora ne obvezuje države da po njemu postupe, mnoge države su u skladu s tim izmjenile svoje
zakonodavstvo i popravile nanesenu štetu.

 II. Fakultativni protokol uz Pakt, 1989.

CILJ : ukidanje smrtne kazne

= države-stranke obvezuju se da pod njihovom jurisdikcijom nitko neće biti pogubljen te da će poduzeti sve
potrebne mjere radi ukidanja smrtne kazne pod svojom jurisdikcijom

* jedina ograda = mogućnost dana strankama da zadrže smrtnu kaznu za vrijeme rata i to za „najteže zločine vojne
prirode počinjene u ratno vrijeme“

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Ta zaštita ide dalje, specijalizira se i sužava kao REGIONALNA (američka, europska, afrička) sa odgovarajućim
konvencijama i sudovima.

Istovremeno se uz OPĆU zaštitu razvija i POSEBNA – u pogledu specijalnih osoba i specijalnih prava

Dakle moguće opcije:

OPĆA POSEBNA

UNIVERZALNA REGIONALNA => sve kombinacije su moguće

ZNAČENJA:

> univerzalna – cijeli svijet > opća – sadržajno općenita, tiče se svih prava
> regionalna – ograničena na neko područje > posebna (specijalna) – u odnosu na neke osobe i
neka prava

VARIJACIJE :

1. UNIVERZALNA – OPĆA = oba pakta MGPP i MPESK

2. REGIONALNO – OPĆI = EKLJP
Međuamerička konvencija o ljudskim pravima
Afrička povelja o pravima čovjeka i naroda

3. UNIVERZALNO – POSEBNA = zaštita izbjeglica – određena je kategorija osoba, a sve države svijet
politička prava žena, zabrana diskriminacije žena,
Konvencija o pravima djeteta

4. REGIONALNO – POSEBNA = Istanbulska konv. i niz njih u okviru VE

KROZ SVE TE DOKUMENTE POJEDINAC STJEČE SUBJEKTIVNA PRAVA I ONI MU NA TAJ NAČIN DAJU PRAVNU
SPOSOBNOST. = na temelju njih ima neka prava i dužnosti
402
 +

neki od tih dokumenata predvidjet će i nadzorne mehanizme (neko tijelo)

kojem će se onda taj pojedinac moć obratit ako se njegova prava iz dokumenta
krše i na taj način mu daju POSLOVNU SPOSOBNOST

 ZABRANA DISKRIMINACIJE

- nije ni tu stalo

Odredbe Povelje UN naglašavaju da se zaštita prava čovjeka mora provoditi bez razlikovanja s obzirom na rasu, spol,
jezik ili vjeroispovijed = zabrana diskriminacije !

- toj zabrani posvećeno je nekoliko akata UN-a i drugih međunarodnih dokumenata:

> 1963. Opća skupština UN-a prihvatila je Deklaraciju o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, a
> 1965. Konvenciju o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije
= konvencijom se ustanovljava Odbor za ukidanje rasne diskriminacije

Deklaracijom se proglašava:

 svaka diskriminacija između ljudi a temelju njihove rase, boje kože ili etničkog porijekla je uvred ljudskog
dostojanstva i mora se osuditi kao poricanje načela Povelje UN-a i kao kršenje prava i temeljnih sloboda čovjeka

 diskriminacija je smetnja prijateljskim i miroljubivim odnosima među narodima i može narušiti mir i sigurnost

 načela iz Deklaracije razrađuju se Konvencijom kojom su države preuzele određene obveze za ukidanje rasne
diskriminacije

 rasna diskriminacija se šire definira u Konvenciji nego u Deklaraciji – u njoj se uz zabranu diskriminacije na temelju

rase, boje kože ili etničkog porijekla zabranjuje i diskriminacija na temelju predaka ili nacionalnog porijekla

OBVEZE se odnose na :

1- djelatnost svih državnih organa;

2- izmjenu zakonodavstva i drugih propisa kada je to potrebno
3- suzbijanje diskriminacije koju provode pojedinci, grupe ili organizacije
4- podupiranje oblika višerasne integracije
5- ukidanje pregrada i podvojenosti između rasa

Osuđuje se i zabranjuje : rasna segregacija; apatheid; svaka propaganda diskriminacije i organizacije koje tome služe

- djela propagande diskriminacije i diskriminacije treba proglasit kao kažnjiva

 na polju nastave, odgoja, kulture i informacija treba provoditi borbu protiv diskriminacije i rasnih predrasuda te se

zalagati za unaprjeđivanje snošljivosti, razumijevanja i prijateljstva među narodima, rasnim i etničkim skupinama

 ODBOR ZA UKIDANJE RASNE DISKRIMINACIJE

403
= 18 STRUČNJAKA koje biraju države-stranke Konvencije (opet ono stručnjaci i geografski ključ)

- predstavlja najstariji odbor osnovan na temelju međunarodnog ugovora sa svrhom nadzora nad postupcima
država u zaštiti ugovorom predviđenih prava

 ima najveće ovlasti (neposredno po Konvenciji) u usporedbi s ostalim odborima i prema državama-strankama te
nesamoupravnim područjima

4 OBLIKA NADZORA :

Odbor razmatra:

1. izvještaje država-stranaka o poduzetim mjerama

- najvažniji oblik nadzora, jer onaj pod 2 nije nikad iskorišten

I. država-stranka podnosi prvi izvještaj o svojem zakonodavstvu, sudskoj i upravnoj praksi i drugim mjerama kojima
je svrha ukidanje rasne diskriminacije u roku od 1 godine nakon što Konvencija za nju stupi na snagu; daljnje
potpune izvještaje države podnose svake 4 godine, s tim da svake 2 godine od posljednjeg izvještaja (dakle u
međuvremenu) izvještavaju Odbor o značajnim novim činjenicama koje dopunjuju njihov posljednji izvještaj

II. Odbor daje primjedbe državama-strankama i Općoj skupštini na temelju ispitivanja izvještaja

2. priopćenja država-stranaka kojima upozoravaju na kršenje obveza Konvencije od strane druge države

I. Odbor priopćene dostavlja odnosnoj državi radi objašnjenja i izjave o mjerama koje bi ona mogla poduzeti

II. ili riješe ili ne riješe na zadovoljstvo stranaka – ak ne riješe ide se na III.

III. predmet se upućuje komisiji od 5 članova koje sporazumno imenuju zainteresirane države (ili samo Odbor ako
nema sporazuma)

IV. Komisija proučava pitanje i podnosi svoj izvještaj s preporukama

V. zainteresirane države moraju u roku 3 mjeseca priopćiti prihvaćaju li preporuke

Odboru do sada nije podneseno ni jedno priopćenje.

3. Odbor može uz pristanak države napravit misiju

 od 1993. (na prijedlog delegacije RH koji je dan prilikom ispitivanja njenog prvog izvještaja) Odbor je uveo novi
način u razmatranju izvještaja  posjet člana izvjestitelja Odbora državi

 član Odbora koje je izvjestitelj o izvještaju pojedine države može (na prijedlog države i uz suglasnost Odbora)
posjetiti državu za koju je bio izvjestitelj

Svrha posjeta : da Odbor dobije što točniji uvid u stvarno stanje provođenja Konvencije i da na temelju takvog uvida
dade što konkretnije i korisnije primjedbe državi

4. priopćenja osoba ili skupina osoba pod sudbenošću odnosne države koje se žale na njen postupak

= države-stranke Konvencije mogu posebnom izjavom priznati nadležnost Odbora da prima i razmatra takva
priopćenja

404
5. peticije pojedinaca ili skupina pojedinaca iz nesamoupravnih područja upućene organima UN-a

- ovlast Odboru za razmatranje tih peticija države-stranke Konvencije dale su člankom 15. Konvencije, a u odnosu na
ostale organe UN-a inače nadležne za ta područja, posebnom rezolucijom Opće skupštine 1965.

 Odbor daje mišljenja i preporuke

 Konvencija o uklanjanju i kažnjavanju zločina apartheida , Opća skupština, 1973.

Posebno težak oblik rasne segregacije i diskriminacije bio je utjelovljen u politici i praksi apartheida na J Afrike, OS je
više puta oštro osudila, a onda odlučila proglasiti apartheid zločinom protiv čovječnosti.

= države-stranke obvezuju se na : - kažnjavanje djela koja spadaju u taj zločin

- sprječavanje poticanja na takva djela i na politiku apartheida
- na kažnjavanje počinitelja

Što se tiče dužnosti izručenja, Konvencija određuje da se zločin apartheida ne smatra političkim zločinom.

I unatoč postojanja posebnih međunarodnih dokumenata koji se odnose na rasnu diskriminaciju, treba upozoriti da i
jedan od temeljnih dokumenata današnje međunarodne zajednice – Deklaracija sedam načela sadržava u okviru
dužnosti suradnje – dužnost država da surađuju radi promicanja općeg poštovanja i ispunjavanja prava čovjeka i
temeljnih sloboda za sve, kao i radi uklanjanja svih oblika rasne diskriminacije i vjerske nesnošljivosti.

ZABRANA DISKRIMINACIJE NA POSEBNIM PODRUČJIMA

- sadrže 2 konvencije izrađene u okviru djelatnosti specijaliziranih ustanova : > ILO

> UNESCO

 Konvencija (br.111) o diskriminaciji u zaposlenju i zvanjima, ILO, 1958.

= obvezuje države-stranke da prikladnim mjerama osiguraju jednakost u zaposlenju i zvanjima radi ukidanja svake
diskriminacije

 Konvencija o borbi protiv diskriminacije na polju nastave, UNESCO, 1960.

= obvezuje države-stranke da otklone svako razlikovanje, isključenje, ograničenje ili prednosti što se osnivaju na
razlici rase, boje kože, spola, jezika, vjeroispovijedi, političkog ili drugog mišljenja, narodnog ili socijalnog porijekla,
gospodarskog stanja ili rođenja

- u tu se svrhu trebaju poduzeti sve zakonodavne i druge mjere

CILJ ODGOJA : treba biti potpuno razvijanje ljudske osobnosti, učvršćenje poštovanja prava čovjeka i unaprjeđivanje
razumijevanja, snošljivosti i prijateljstva među svim narodima i svim rasnim i vjerskim grupama

Roditelji imaju pravo birati drugu školu, osim državnih (javnih), i djetetu osigurati vjerski odgoj koji
odgovara njihovu uvjerenju.

• 1968. uz Konvenciju izrađen i Protokol – predviđa komisiju za mirenje i dobre usluge sa svrhom da traži
miroljubivo rješenje sporova koji bi se ticali primjene Konvencije

405
 Deklaracija o rasi i rasnim predrasudama, Opća konferencija UNESCO-a, 1978.

• potvrđuje istovrsnost i zajedničko porijeklo svih ljudskih bića

• proglašava jednakost svih ljudskih bića u dostojanstvu i pravima

 Deklaracija o ukidanju svih oblika nesnošljivosti i diskriminacije na temelju vjeroispovijedi ili uvjerenja, Opća
skupština UN-a, 1981.

- zabrana diskriminacije koja je u njoj ugovorena zajamčena je u Međunarodnoj konvenciji o zaštiti prava svih
migracijskih radnika i članova njihovih obitelji, Opća skupština UN-a, 1990.

Temelji zabranjene diskriminacije su:

 spol  rođenje  vjeroispovijed ili uvjerenje  bračno stanje

 rasa  dob  političko ili drugo mišljenje  drugi pravni položaj

 boja kože  državljanstvo  narodno, etničko ili socijalno porijeklo

 jezik  vlasništvo  gospodarsko stanje

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

 ZAŠTITA PRAVA ČOVJEKA U KAZNENOM POSTUPKU I NA IZDRŽAVANJU KAZNI

UN je do sada prihvatio veći broj dokumenata o ZAŠTITI PRAVA ČOVJEKA U KAZNENOM POSTUPKU I NA
IZDRŽAVANJU KAZNI.

NAJVAŽNIJI :

> Konvencija protiv mučenja i drugih okrutnih, nečovječnih ili ponižavajućih postupaka ili kazni, Opća skupština
UN-a, 10.12.1984.

- stupila na snagu 1987.; vezuje 146 država

 zabranu mučenja i drugih okrutnih, nečovječnih ili ponižavajućih postupaka ili kazni proglašava Opća deklaracija u

čl.5 i ponavlja Pakt o građanskim pravima i slobodama u čl.7., koji posebno ističe zabranu prisilnog podvrgavanja
liječničkim ili znanstvenim pokusima

 prije nje je 1975. u Općoj skupštini o istom pitanju prihvaćena Deklaracija

* Mučenje (tortura) = svako nanošenje teške fizičke ili duševne patnje koje počini službena osoba u izvršavanju svoje

službene funkcije; cilj je dobivanje informacija ili priznanja, kažnjavanje, zastrašivanje, prisila
ili bilo koji oblik diskriminacije

Iz definicije je izričito isključena bol ili patnja koje proistječu iz legitimnih sankcija – ovo je malo upitno i
trebat će odlučiti je li dugotrajni boravak u samici, sakaćenja i smrtna kazna – mjere koje neka zakonodavstva

i dalje propisuju, dal se mogu smatrat legitimnim sankcijama.

Pravila :

406
 1. mučenje se APSOLUTNO ZABRANJUJE, čak i u bilo kakvim izuzetnim
okolnostima, stanju rata ili prijetnje ratom, unutrašnje političke nestabilnosti ili bilo kakve javne opasnosti
(čl.2.)

2. mučenje ne opravdava ni naredba pretpostavljenog ili neke javne vlasti

3. države-stranke obvezne su poduzeti zakonodavne, sudske , upravne i druge

mjere kako bi spriječile čine mučenja na području pod njihovom jurisdikcijom

4. državama-strankama posebno se nalaže da takva djela predvide kao KD u

kaznenom zakonodavstvu i da što šire primjenjuju institut izručenja u pogledu tih KD

NADZOR

= za nadzor nad provođenjem odredaba Konvencije osnovan je ODBOR PROTIV MUČENJA

=> 10 osobno izabranih članova

 Konvencija predviđa 4 OBLIKA NADZORA nad primjenom svojih odredaba:

 podnošenje periodičnih izvještaja  jedina mjera nadzora koja obvezuje sve države-stranke

 kada Odbor razmotri izvještaj (uz sudjelovanje predstavnika države-podnositeljice), može :

 donijeti zaključke i dati preporuke te općenite primjedbe u pogledu provođenja Konvencije

 zahtijevati dodatne informacije
 zahtijevati novi izvještaj (ako na temelju podnesenoga ostaje mnogo nejasnoća)

 istraga

- državama-strankama Konvencija pruža mogućnost da stave rezervu na nadležnost Odbora za provođenje istrage ---
 istraga se ne može provesti prema onim državama koje su to učinile (njih 10ak)
(zato fakultativna mjera nadzora)

 ako Odbor sumnja da se u nekoj od država-stranaka stvarno provodi mučenje može poduzeti istragu

- u sklopu Istrage, članovi Odbora mogu posjetiti područje države

- istraga je tajna za javnost
- provodi se uz suradnju osumnjičene države i međunarodnih organizacija (vladinih i nevladinih)

I. članovi odbora koji su provodili istragu podnose svoje zaključke Odboru,

II. Odbor ih potom (uz vlastite primjere i sugestije) prenosi zainteresiranoj državi
III. nakon toga, država obavještava Odbor o mjerama koje je poduzela na temelju primljenih komentara Odbora

IV. nakon cijelog provedenog postupka (uz suglasnost države-stranke) Odbor može rezultate istrage objaviti državama-
strankama Konvencije i Općoj skupštini UN-a

 primanje priopćenja od država-stranaka fakultativne mjere nadzora, jer nadležnost odbora za

 primanje priopćenja od pojedinaca razmatranje takvih priopćenja mora biti odobrena posebnom
izjavom države-stranke

- postupak na temelju priopćenja ne dovodi do presude, nego do gledišta Odbora, koje se dostavlja podnositelju priopćenja i
državi protiv koje je ono podneseno

 od države se očekuje da izvijesti odbor o poduzetim mjerama za uklanjanje povreda

 Fakultativni protokol uz Konvenciju, Opća skupština UN-a, 2002.

407
predviđa redovite posjete neovisnih međunarodnih i nacionalnih tijela mjestima zatočenja osoba u svrhu
sprječavanja mučenja
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

ORGANI UN-a NADLEŽNI ZA ZAŠTITU ČOVJEKA

Iako se briga za ostvarenje, poštovanje i održavanje prava čovjeka Poveljom izričito povjerava samo Općoj skupštini i
Ekonomskom i socijalnom vijeću i drugi se glavni organi UN-a u okviru svojih općih nadležnosti i djelatnosti
bave međunarodnom zaštitom čovjeka.
I glavni organi i posebni pomoćni organi za zaštitu prava čovjeka (Vijeće za prava čovjeka i njegov Savjetodavni
odbor) ne djeluju samo u donošenju međunarodnih akata o zaštiti prava čovjeka, već i u slučaju kršenja tih prava.

Na temelju međunarodnih ugovora o zaštiti prava čovjeka stvoreni su posebni organi za nadzor nad provođenjem
njihovih odredaba (npr. Odbor za prava čovjeka), ali neke zadaće ti ugovori povjeravaju i redovnim organima UN-a.
Takve zadaće ti redovni organi imaju samo u odnosu na države stranke pojedinog ugovora, ali ovlašteni nadzirati
poštivanje prava čovjeka općenito u svim članicama UN-a. Na to ih mogu potaknuti ne samo države članice već i
pojedinci, grupe ljudi, nevladine i vladine organizacije. 11 Radi točnog sagledavanja stanja u pojedinoj zemlji, organi
UN-a traže izvještaje države osumnjičene za kršenje prava čovjeka, osnivaju posebna stručna tijela, imenuju
specijalne izvjestitelje, izašilju istražna povjerenstva.

U konačnom odlučivanju mogu biti uključeni i glavni organi UN-a koji i u reakciji na kršenje prava čovjeka mogu
djelovati u granicama svojih općih ovlasti: Opća skupština može donositi preporuke, Vijeće sigurnosti može
državama članicama UN-a narediti poduzimanje raznovrsnih mjera, Međunarodni sud presuđuje međudržavne
sporove u kojima su u pitanju prava čovjeka ili daje savjetodavna mišljenja na zahtjev ovlaštenih organa ili ustanova
itd.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

- od svog osnivanja UN se često bavio pitanjima zaštite prava čovjeka u pojedinim zemljama

Temeljna ljudska prava u mnogim su dijelovima svijeta ugrožena:

 gospodarskom bijedom (Bangladeš, afričke i latinoameričke države)

 prirodnim katastrofama (poplave, potresi, tsunami)

 postupcima okrutnih, diktatorskih režima (Sjeverna Koreja, Kambodža, Kina, Irak, Iran, Sudan, Mjanmar)

 postupcima drugih država (Istočna Europa u vrijeme dominacije SSSR, Irak, Kuvajt)

 internim sukobima (Palestina, Somalija, Afganistan, Šri Lanka)

- jedan od središnjih problema međunarodnog mira i sigurnosti od sredine 1991. je i oružani sukob na području
bivše Jugoslavije

11
Jedan od pokazatelja intenziteta korištenja sredstvima nadzora nad kršenjem prava čovjeka u okviru organa UN-a je broj od 350 000 pritužbi
o takvim povredama koje su podnesene Potkomisiji za sprječavanje diskriminacije i zaštitu manjina u razdoblju od 1972. do 1988.
408
 - tim sukobom bavili su se ovi organi UN-a: Vijeće sigurnosti, Opća skupština, Međunarodni sud, Ekonomsko i
socijalno vijeće, Tajništvo, Komisija za prava čovjeka i Potkomisija za sprečavanje diskriminacije i zaštitu
manjina koji su jasno upozorili na kršenja prava čovjeka i humanitarnog prava u Hrvatskoj i BIH za vrijeme
Domovinskog rata

ŠIRA ZAŠTITA POJEDINACA NA REGIONALNOJ RAZINI

- regionalnim dokumentima uređena su prava čovjeka na američkom, europskom i afričkom kontinentu

= neka od načela regionalnih dokumenata obilježena su zaštitom posebnih vrijednosti civilizacija, religija ili naroda
koji u tim regijama dominiraju te stoga nisu u skladu s općim načelima zaštite ljudskih prava

- uz univerzalne deklaracije i konvencije usvojeni su i dokumenti o posebno ugroženim skupinama ljudi (žene,
domorodačko stanovništvo, zatvorenici) ili posebnim opasnostima za ljude (mučenje, nestanak...)

 AMERIKA

 Američka konvencija o pravima i dužnostima čovjeka, 1969.

= izrađena je na temelju Američke deklaracije o pravima i dužnostima čovjeka

- prihvaćena je na 9. međuameričkoj konferenciji u Bogoti 1948.

 nabrajaju dužnosti o pravima čovjeka iscrpnije od Opće deklaracije

njenu primjenu nadziru Međuamerička komisija za prava čovjeka i Međuamerički sud za prava čovjeka (oba ta organa imaju
ovlasti ne samo prema državama-strankama Konvencije već i prema svim državama-članicama Organizacije američkih država)

 AFRIKA

 Afrička povelja o pravima čovjeka i naroda, 1981.

- prihvatila ju je Organizacija afričkog jedinstva (danas: Afrička unija)

 na njenom temelju osnovana je Afrička komisija za prava čovjeka i naroda (11 članova)

 Protokolom na Povelju iz 1998. osnovan je Afrički sud za prava čovjeka i naroda

 BLISKI ISTOK

 Arapska povelja o pravima čovjeka, 1994.

 usvojilo ju je Vijeće Arapske lige

 uz temeljna prava iz Opće deklaracije, u nju su uvrštena i načela Kairske deklaracije o pravima čovjeka u islamu

 predviđa formiranje Arapskog odbora za prava čovjeka

 EUROPA

 VIJEĆE EUROPE
409
 EUROPSKA KONVENCIJA ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA, Rim, 04.11.1950.

= prvi međunarodni ugovor izrađen na temelju načela Opće deklaracije o pravima čovjeka

- otvorena je samo državama-članicama Vijeća Europe, a pristupanje Konvenciji je jedan od uvjeta za prijam
članstvo VE (RH 97')

- pošto je riječ o ugovornom tekstu, Konvencija nalaže državama-strankama konkretne obveze i daje za
izvršavanje jamstva ustanovljenjem sustava nadzora

NADZOR nad izvršavanjem obveza izvorno su provodili:

 Europska komisija za prava čovjeka

 Europski sud za prava čovjeka

 Odbor ministara Vijeća Europe

 zbog preopterećenosti Komisije i kompliciranosti postupka nadzora, Vijeće Europe odlučilo je postupak
pojednostaviti i ujednačiti  to je učinjeno 11. protokolom uz Konvenciju, 1994.

 nakon njegovog stupanja na snagu (1998.) Komisija je prestala postojati, a Odbor ministara je prestao
sudjelovati u donošenju odluka o zahtjevima vezanim uz kršenje Konvencije
= GLAVNI ORGAN za zaštitu postao je Europski sud

 Europski sud za prava čovjeka (Strasbourg)

- bitna promjena : pravo svakog pojedinca da se obrati Europskom sudu

Dakle pravo imaju : pojedinci, skupine pojedinaca, države stranke Konvencije, nevladine oraganizacije

To pravo pojedinci imaju prema svim strankama Konvencije  to njihovo pravo više ne ovisi o prihvatu
toga prava posebnom izjavom države-stranke ili o njihovom državljanstvu.

UVJETI :

1. zahtjev Sudu može podnijeti svaka osoba koja drži da su joj povrijeđena prava zajamčena Konvencijom od strane
bilo koje države-stranke pod čijom se jurisdikcijom našla

2. Europski sud prihvaća razmatranje samo onih zahtjeva glede kojih su iscrpljena sva raspoloživa domaća pravna
sredstva i ako su u skladu s općeprihvaćenim pravilima MP
 prihvaća ga u roku od 6 mjeseci od konačne odluke domaćih sudskih ili upravnih organa

SASTAV SUDA :

Sud o zahtjevima odlučuje u :

a) odborima od 3 suca;
b) vijećima od 5 i 7 sudaca;
c) velikom vijeću od 17 sudaca

I. Sud odluči da je pojedini zahtjev dopušten

II. nakon toga pomaže strankama da postignu prijateljsko rješenje spora na temelju poštivanja ljudskih prava kako ih
priznaje Konvencija
410
III. i sad ili uspije ili ne uspije prijateljsko rješenje

IV. ako se ne uspije, o predmetu presuđuje sudsko vijeće

• ako se pojavi neko važno pitanje, vijeće može ustupiti nadležnost velikom vijeću, OSIM ako jedna stranka tome
ne prigovori
• osim tih, veliko vijeće će rješavati i svaki međudržavni spor, kao i zahtjev svake stranke spora u „iznimnim
slučajevima“ podnesenim u 3 mjeseca od donošenja presude u vijeću

PRESUDE : konačne i obvezujuće

= obvezuju državu protiv koje su donesene na ukidanje određene nacionalne presude ili preinaku njenih propisa
koji nisu u skladu s Konvencijom

Pitanje : Tko nadzire izvršenje presuda?

= Odbor ministara Vijeća Europe

Pitanje : Jel postoji pravo žalbe?

= na konačnu i objavljenu presudu nema mogućnosti žalbe

iii kaj onda mogu stranke?

= stranke mogu zahtijevati tumačenje presude u roku od 1 godine od njene objave

Pitanje : Jel može sud odbit?

= sud to može odbiti ako smatra da nema razloga za prihvaćanjem takvog zahtjeva

REVIZIJA presude može se zatražiti od Suda samo na temelju saznanja neke nove činjenice koja je takve naravi da:

>> bi odlučujuće djelovala na ishod rješavanja spora

>> nije bila poznata u vrijeme izricanja presude (u knjizi piše da je bila poznata?)

ROK : zahtjev za reviziju može se podnijeti u roku od 6 mjeseci od saznanja za novu činjenicu

• osim rješavanja sporova, Sud daje i savjetodavna mišljenja o pravnim pitanjima glede tumačenja Konvencije i
dodatnih protokola
- daje ih na zahtjev Odbora ministara Vijeća Europe

SUCI ES :

- bira se po jedan sudac na prijedlog svake države-stranke Konvencije

- između predloženih kandidata, suce bira Parlamentarna skupština Vijeća Europe

UVJETI : predloženi kandidati moraju imati višegodišnje iskustvo na području prava čovjeka i najviši moralni ugled
411
 prvi hrvatski sudac : prof.dr.sc. Nina Vajić

PRAVA obuhvaćena EKLJP :

• pravo na život;
• pravo na slobodu od mučenja i nečovječnih ili ponižavajućih postupaka i kazni;
• pravo na slobodu od ropstva i prisilnog rada;
• pravo na slobodu i osobnu sigurnost;
• pravo na na pravično i javno suđenje;
• pravo na slobodu od retroaktivne primjene kaznenih zakona (nullum crimen sine lege i nulla poena sine lege)
• pravo na poštovanje obiteljskog i privatnog života, stana i dopisivanja;
• pravo na slobodu misli savjesti i vjeroispovijedi;
• pravo na slobodu izražavanja, uključujući slobodu informiranja;
• pravo na slobodu sastajanja i udruživanja, uključujući slobodu osnivanja sindikata;
• pravo na sklapanje braka i obitelji

 uz Konvenciju je prihvaćeno i 14 dodatnih protokola, koji obuhvaćaju:

• zaštitu vlasništva;
• pravo na odgoj;
• pravo na slobodne izbore tajnim glasovanjem;
• slobodu od zatvaranja zbog dugova;
• pravo slobodnog kretanja i izbora boravišta;
• pravo napuštanja svake zemlje, uključujući vlastitu;
• pravo ulaska i ostanka u vlastitoj zemlji;
• zabranu kolektivnog izgona stranaca;
• pravo na pravičan postupak u odlučivanju o izgonu stranaca;
• ukidanje i zabranu smrtne kazne;
• pravo priziva na sudsku odluku u kaznenom postupku pravo na naknadu zbog nepravične kaznene presude;
• pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen;
• ravnopravnost supružnika

 Konvencija ZABRANJUJE DISKRIMINACIJU u uživanju zajamčenih prava i sloboda i PROGLAŠAVA pravo na

djelotvornu žalbu domaćim organima u slučaju takve diskriminacije tj. zbog povrede prava i sloboda
zajamčenih Konvencijom

OGRANIČENJA ZAJAMČENIH PRAVA I SLOBODA DOPUŠTENA KONVENCIJOM

- IZRIČITO dopušta  ograničenja koja su potrebna za zaštitu:

 državne sigurnosti
 javnog mira
 gospodarske dobrobiti zemlje
 zaštite reda i sprječavanja zločina
 zaštite zdravlja i morala
 zaštite prava i sloboda drugih

 takva ograničenja treba odrediti zakonom i to samo onoliko koliko je potrebno u demokratskom društvu

412
  u slučaju rata ili drugog izvanrednog stanja koje ugrožava opstanak naroda, države mogu poduzeti
najnužnije mjere koje odstupaju od njihovih odredaba iz Konvencije
 o takvim mjerama mora se izvijestiti glavni tajnik Vijeća Europe

VAŽNO : ni u takvim slučajevima ne smije se odstupiti od

APSOLUTNO NEDEROGABILNIH PRAVA:  pravo na život
 zabrana mučenja
 zabrana smrtne kazne
 zabrana ropstva
 zabrana retroaktivne primjene kaznenog zakona

 ORGANIZACIJA ZA SIGURNOST I SURADNJU U EUROPI (OESS)

 najprije bila Konferencija o sigurnosti i suradnji u Europi (KESS)  1994. prerasla u OESS

- za razliku od VE, ona se ne temelje na ugovornim obvezama država i na sudskoj zaštiti ugovornih prava, ALI
odredbe o pravima čovjeka u dokumentima OESS-a su izraz pravne svijesti europskih država, što one dokazuju time
što su uspostavile raznovrsne postupke nadzora nad poštovanjem prava čovjeka koja se u dokumentima OESS-a
najčešće formuliraju na temelju univerzalnih i regionalnih pravnih dokumenata o zaštiti prava čovjeka

VAŽNO : posebna vrijednost zaštite prava čovjeka OESS u odnosu na zaštitu Vijeća Europe je u tome što zaštita
OESS obuhvaća sve europske države

Važan izraz odlučnosti u zaštiti prava čovjeka predstavlja Završni akt Konferencije KESS-a u Helsinkiju, 1975.
ponavljajući neka elementarna pravila iz općem MP i dokumenata UN-a.

+ u posebnom dijelu akta prihvatile su detaljnije odredbe o svojoj budućoj suradnji u pogledu kontakata među
ljudima, informiranja, suradnje i razmjene na polju kuluture i odgoja

Međutiim ponovno se u sljedećim godinama razbuktao Hladni rat tako da su humanitarni ciljevi suradnje upisani u
Helsinški akt bili više predmetom međublokovskog optuživanja nego temelj međuljudskih kontakata u Europi.

Stoga ni nastavci Konferencije nisu pridonijeli stvaranju zbiljske općeeuropske zaštite ptava čovjeka. Tek nestajanjem
blokovske podjele, krajem trećeg sastanka u Beču mogle su se osvojiti brojne odredbe o pravu čovjeka, zabrani
diskriminacije, demokratskom društvu i pravnoj nadržavi kao i uspostviti postupak za nadzor nad poštivanjem prava
čovjeka.

 cijeli taj rad KESS-a (tj. OESS-a) na zaštiti prava čovjeka naziva se „ljudskom dimenzijom KESS-a (OESS-a)“

U Zaključnom dokumentu tog Bečkog sastanka, 1989. nagoviještena je Konferencija o ljudskoj dimenziji KESS-a i
dogovoren postupak međunarodnog nadzora nad poštovanjem odredaba o ljudskoj dimenziji.

 Konferencija(e) o ljudskoj dimenziji KESS-a

- Pariz, 1989.  Kopenhagen, 1990.  Moskva, 1991.

- na njima su prihvaćeni vrlo sadržajni zaključni dokumenti u kojima se unapređuju materijalne odredbe o
pravima čovjeka i vladavini prava i usavršeni su postupci za nadzor nad poštovanjem odredaba o ljudskoj
dimenziji
= središnje tehničko i stručno tijelo OESS za ljudsku dimenziju :

 URED ZA DEMOKRATSKE INSTITUCIJE I PRAVA ČOVJEKA u Varšavi

413
 - organizira godišnje sastanke za ocjenu provedbe pravila o ljudskoj dimenziji

Specijalizirane uloge u OESS-u:  Visoki povjerenik OESS-a za nacionalne manjine

 OESS-ov predstavnik za slobodu medija

4 faze MEHANIZMA NADZORA u ljudskoj dimenziji OESS-a:

 svaka država ima pravo tražiti informacije i podnijeti predstavke o pitanjima ljudske dimenzije
- država od koje su informacije zatražene ili kojoj su predstavke podnesene pismeno će odgovoriti u najkraćem
roku (najkasnije 10 dana)

 država na zahtjev održava dvostrane sastanke s drugim državama radi ispitivanja pitanja iz ljudske dimenzije
- održavaju se čim prije (najkasnije u roku 1 tjedna od zahtjeva)

 svaka država može pružiti informacije o situacijama i slučajevima pod  i  i o rezultatima tih postupaka

 svaka država može na posebnim sastancima vladini stručnjaka za ljudsku dimenziju ili na drugim redovnim sastancima OESS-a
priopćiti podatke o razmjeni informacija i odgovorima na predstavke pod  te o rezultatima dvostranih sastanaka

 na Moskovskom sastanku odlučeno je da se nakon  i  faze mogu primijeniti i misije stručnjaka ili izvjestitelja

- formiraju se uz pristanak države zbog čijeg je postupka mehanizam pokrenut

- ako država ne pristane, misija se može formirati na zahtjev najmanje 6 država

 Odbor visokih dužnosnika OESS-a može formirati misiju na zahtjev svake europske države

POBOLJŠANJE PRAVNOG POLOŽAJA ŽENA

 1946. Ekonomsko i socijalno vijeće osnovalo je posebnu Komisiju za pravni položaj žena

 izradila nacrte konvencija i deklaracije koje su prihvaćene na Općoj skupštini UN-a

= 3 konvencije + 1 deklaracija:

I. konvencija – Konvencija o političkim pravima žena, 1952.

= osigurava ženama jednako pravo glasa u svim svim izborima i jednaku sposobnost kandidiranja u sva izborna tijela,

službe i javne funkcije

- eventualni sporovi o primjeni Konvencije između država-stranaka rješavaju se pred Međunarodnim sudom
(osim ako stranke ne postignu drugačiji sporazum)

II. konvencija – Konvencija o državljanstvu udane žene, 1957.

= njome se države-stranke obvezuju da će svojim zakonodavstvom urediti da ni udaja ni rastava braka ne povlači
automatski promjenu državljanstva žene

III. konvencija – Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije prema ženama, 1979.

- usvojena na temelju Deklaracije oo ukidanju diskriminacije prema ženama, 1967.

414
= njome se države-stranke obvezuju da zabranu diskriminacije žena unesu u svoj unutrašnji pravni poredak i praksu

+ > države-stranke moraju poduzeti i posebne mjere kako bi žene na svim

područjima mogle postići STVARNU JEDNAKOST s muškarcima

Jamči se ravnopravnost žena s muškarcima:  u pogledu državljanstva

 pred pravom
 u obiteljskom životu
 u političkom, javnom životu zemlje, odgoju, zaposlenju,
zdravstvu, socijalnom životu...

 državama-strankama dopuštena je mogućnost stavljanja rezervi na odredbe Konvencije

(osim onih koje bi bile nespojive sa samom svrhom Konvencije)

Konvencija osniva ODBOR ZA UKIDANJE DISKRIMINACIJE PREMA ŽENAMA

- njemu države-stranke podnose izvještaje svake 4 godine o mjerama što su poduzele u provođenju Konvencije
- on svaku godinu izvještava Opću skupštinu

 može davati prijedloge i opće preporuke na temelju izvještaja država-stranak

 Fakultativni protokol uz Konvenciju, 1999. daje pravo pojedincu na obraćanje odboru

GLAVNI UVJET : da su iscrpljena sva domaća pravna sredstva + još neki uvjeti

 Deklaracija o uklanjanju nasilja prema ženama, 1993.

= zahtjeva osudu svakog čina nasilja prema ženama temeljenog na njihovu spolu koji za posljedicu ima fizičku,
seksualnu ili psihičku povredu/patnju žene

- zabranjuje nasilje prema ženama u svim područjima života (obitelj/društvo/država)

 POBOLJŠANJE PRAVNOG POLOŽAJA DJETETA

 Opća skupština UN-a prihvatila je 1959. Deklaraciju o pravima djeteta

- ne sadržava obvezatna pravila nego samo smjernice i 8 načela i poziva se tam pojedince, ustanove, roditelje,
države da priznaju ta proglašena prava i da se osigura njihovo poštovanje

 Konvencija o pravima djeteta, 1989.

= prihvaća ono sve iz Deklaracije!

* dijete = svaka ljudska osoba do 18 godina, OSIM ako se po pravu koje se primjenjuje na dijete punoljetnost ne
stječe prije

UVODI : zabranu diskriminacije te opće standarde zaštite za djecu u svim zemljama

ŠTITI : prava djeteta u bitnim pitanjima njegove sigurnosti, zdravlja, odgoja i razvoja
 pri toj zaštiti omogućuje aktivnu ulogu samom djetetu i uzima u obzir okolnosti u kojima se dijete razvija

ZAHTJEVA POSEBNU PAŽNJU :  za djecu koja su izbjeglice;

 koja imaju smanjene tjelesne i/ili umne sposobnosti;
415
  koja pripadaju etničkim, jezičnim, vjerskim manjinama ili domorodačkom
stanovništvu

ISTIČE : prvotnu ulogu roditelja i obitelji u brizi i zaštiti djece i obvezuje države da im u tome pomažu

2000. usvojena su 2 fakultativna protokola uz Konvenciju: - za posebno teške oblike kršenja temeljnih prava

 Fakultativni protokol glede uključivanja djece u oružane sukobe

 Fakultativni protokol o prodaji djece, dječjoj prostituciji i o dječjoj pornografiji

 ODBOR ZA PRAVA DJETETA

= osnovan Konvencijom radi provedbe nadzora nad izvršavanjem Konvencije

- države-stranke moraju mu podnijeti prvi izvještaj u roku 2 godine nakon što je Konvencija za njih stupila na
snagu; nakon toga svakih 5 godina

- može davati sugestije i opće preporuke

2 DEKLARACIJE O ZAŠTITI ŽENA I DJECE U POSEBNIM OKOLNOSTIMA :

 Deklaracija o zaštiti žena i djece u vrijeme opasnosti i oružanog sukoba, 1974.

 Deklaracija o socijalnim i pravnim načelima primjenjivim na zaštitu i dobrobit djece, s posebnim obzirom na
čuvanje i odgoj djece u obitelji i posvojenje djece u zemlji i inozemstvu, 1986.

Pitanje : Zašto su svim tim Konvencijama najčešće prethodile Deklaracije, koji je smisao?

1) da definiraju pojam
2) i da ispitaju raspoloženje država dal im je to okej

- nekad taj proces od soft law-konv. zna trajat ko od 48' do 66', a nekad traje par godina

Npr. 59' je bila deklaracija o pravima djeteta, 89' konvencija = tolko je trebalo da prihvate zaštiti dijete jer se nisu
mogli složit oko definicije djeteta pa je i danas je definicija čudna i zapravo rezultat kompromisa političkih interesa.

Podjela ljudskih prava na 3 generacije :

Zaštita prava čovjeka i na unutrašnjoj i na međunarodnj raini započela je nastojanjem da se ljudska osoba zaštiti od
diskriminacije, zlostavljanja i uništenja. Sljedeći je stupanj brige za ljudsku osobu pokušaj da se postojeća ekonomska, socijalna i
kulturna dobra što pravednije podijele na sve ljude.
Nakon tih prava tzv. prve i druge generacije doktrina i DČ UN-a počele su proglašavati i prava treće generacije – pravo na mir, na
slobodu od gladi, pravo na razvoj, i na zdravi okoliš...

 generacija - GRAĐANSKA I POLITIČKA PRAVA

• osiguranje fizičkog integriteta i sigurnosti,

• zaštita od diskriminacije,
• sloboda misli, savjesti, vjere, govora i izražavanja,
• pravo na informiranje,
• pravo na privatnost,
• pravo na pravično suđenje,
416
 • pravo na sudjelovanje u političkom životu zemlje, pravo na glasanje
• pravo na udruživanje, pravo na okupljanje, pravo na peticije, itd.

 generacija - EKONOMSKA, SOCIJALNA I KULTURNA PRAVA

• pravo na odgoj i obrazovanje,

• pravo na rad,
• pravo na socijalno i zdravstveno osiguranje,
• pravo na udruživanje u sindikate,
• pravo na posebne mjere zaštite djece i mladeži,
• pravo na kulturu i sudjelovanje u znanstvenom napretku itd.

 generacija - GRUPNA PRAVA

• pravo na zdrav okoliš,

• pravo na mir,
• pravo na slobodu od gladi,
• pravo na ekonomski i socijalni razvoj,
• pravo na prirodna bogatstva,
• pravo na međugeneracijsku solidarnost, koncept "soft law", itd.

 Deklaracija o socijalnom napretku i razvoju, 1969.

= proglašava pravo svih ljudskih bića da žive u dostojanstvu i slobodi te uživaju plodove napretka

 Opća deklaracija o konačnom uklanjanju gladi i neishranjenosti, 1974.

 Deklaracija o pripremi društva za život u miru, 1978.
 Deklaracija o pravu naroda na mir, 1984.
 Deklaracija o pravu na razvoj, 1986.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

• u Teheranu 1968. održana je Međunarodna konferencija o pravima čovjeka

SVRHA : da se osvrne na rezultate postignute u zaštiti prava čovjeka od usvajanja Opće deklaracije te formulira
program za budućnost

- na njoj je prihvaćena tzv. Teheranska proklamacija

• u Beču 1993. održana je Svjetska konferencija o pravima čovjeka

= označila je unapređenje i zaštitu prava čovjeka kao prioritetni zadatak suvremene međunarodne zajednice
(kao da se obilježi 45 godina od donošenja Opće deklaracije)

- usvojila je dokument pod nazivom „Bečka deklaracija i program akcije“

 sažima najvažnija načela postojećih dokumenata i naznačuje temeljne smjernice
djelovanja UN-a, međunarodnih, regionalnih, vladinih,nevladinih i drugih
organizacija i institucija

 na njoj je predloženo osnivanje novog organa  VISOKI POVJERENIK ZA PRAVA ČOVJEKA

417
 - organ odmah osnovan odlukom Opće skupštine UN-a, a kao prvi povjerenik izabran J. Ayala Lasso na 4 godine

GLAVNA ZADAĆA : djelovanje na polju prava čovjeka u stalnom dijalogu s vladama, tj. diplomatskim sredstvima

VAŽNO : point svih onih odbora jee da svi oni daju prava čovjeku pojedincu tj. tim kaj on može nastupat pred tim
tijelima MP mu priznaje POSLOVNU SPOSOBNOST

- ova sva tijela mu daju ius standium, iudicium – određenu stranačku sp.

= da se zbog kršenja svojih nekih prava može pojaviti pred međ. (kvazi) sudskim tijelima

IV) KAZNENA ODGOVORNOST POJEDINCA

Sve do 20. st. nije u MP bio poznat pojam međunaronog zločina. Čovjek pojedinac odgovaro je za svoja protupravna
djela po zakonodavstvu države i pred državnim sudovima.

* Međunarodni zločin = takav čin koji MP izravno normira svojom zabranom usmjerenom prema pojedincu, bilo da

ona kažnjavanje : > prepusti pojedinoj državi kao njezinu obvezu,

> bilo da se za tu svrhu uredi međunarodno sudstvo
= ova opcija predstavlja najsavršeniji stupanj u uređenju i
procesuiranju međunarodnih zločina

A) RAZVOJ MEĐUNARODNOG KAZNENOG PRAVOSUĐA

- opisani stupanj razvoja još nije sasvim ostvaren, ali međunarodna zajednica je poduzela značajne korake na
putu prema tome:

 Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida (1948.) definira zločin genocida, ali se njezina
zabrana ne usmjeruje izravno na pojedinca, nego obvezuje države da predvide kažnjavanje opasnih djela

 Ženevske konvencije o zaštiti žrtava rata (1949.) obvezuju države stranke da određene čine stave svojim
zakonodavstvom pod kaznenu sankciju

- dalje je pošlo kažnjavanje ratnih zločina i zločina protiv mira i čovječnosti provedeno nakon Drugog svjetskog rata:

▫ no, i tu je kažnjavanje zapravo provedeno pomoću unutarnjih državnih sudova, a djelatnost međunarodnih
vojnih sudova u Nurnbergu i Tokiju temeljila se na posebnim okolnostima potpune predaje pobijeđenih
država Saveznicima koji su na tom temelju provodili kaznenu vlast i provodili te sudove

 usprkos nedostacima 12, bilo je to prvorazredno civilizacijsko dostignuće – prvi put provedeno je u
stvarnost načelo individualne kaznene odgovornosti počinitelja teških kršenja ratnog MP i osigurano je
njihovo suđenje pred međunarodnim vojnim sudovima

- idući važni koraci u razvoju međunarodnog kaznenog sudovanja na području kaznene odgovornosti pojedinca bili
su osnivanje MKS za Jugoslaviju 13 i Ruandu, a presudan korak u tom pravcu bilo je osnivanje stalnog
međunarodnog sudišta nadležnog za najteže međunarodne zločine – Međunarodnog kaznenog suda

12
MVS u Nurnbergu se ponajprije prigovara da je riječ o „sudu pobjedničkih država“, tako da su npr. bacanje atomskih bombi na Hiroshimu i
Nagasaki te ostali zločini pobjednika ostali nekažnjeni.
13
Neki autori, npr. bivši sudac MKSJ-a Antonio Cassese, ističu da je MKSJ zapravo prvi pravi međunarodni sud, s obzirom na to da se 1945. ipak
radilo o sudovima koji su djelovali kao zajednički organi četiriju država, nego o pravim međunarodnim sudovima.
418
Neka povijest :

U 2. svj. ratu od 39'-45' čovječanstvo je doživjelo teško iskustvo da su u ratu počinjeni i sustavno zamišljeni i
provedeni najteži zločini, najteži po okruntosti, broju žrtava itd. te je javno mijenje uz osudu tih čina tražilo i da se
osobno pozovu na odgovornost i kazne počinitelji tih djela.

To je doista i provedeno tako da su izvedeni pred sud i kažnjeni mnogi zločinci, a među njima i glavni krivci tih
zločina, osobe koje su obnašale najviše dužnosti u civilnim i vojnim organima državne vlasti.

• nešto slično se pokušalo učiniti i nakon 1.svj rata ali prihvaćene odredbe Mirovnog ugovora iz Versaillesa nisu
bile provedene

Kanije se pitanje kažnjavanja zločinaca protiv MP i osnivanja međunarodnog kaznenog suda (ili posebnog vijeća
Stalnog suda međunarodne pravde) raspravljalo više puta :

 u skupštini LN
 u krilu ILA-e 26'
 Konferencija o suzbijanju terorizma 37'

I onda nakon 2 svj rata i svih tih teških kršenja ponovno se za ozbac postavlja pitanje odgovornosti i kažnjavanja
teških kršenja MP i našlo je svoje rješenje u nizu akata prihvaćenih za vrijeme rata i nakon završetka.

 prvi korak u tom smjeru učinjen je Londonskom deklaracijom savezničkih zemalja, 13.01.1942.

 njome je odlučeno o kažnjavanju nacista i njihovih suradnika za zločine izvršene u okupiranim područjima

 na Moskovskoj konferenciji 1943. prihvaćena je Deklaracija o njemačkim okrutnostima

= 35 savezničkih sila je svečano objavilo da će se svi njemački časnici, vojnici i članovi nacističke stranke koji su
odgovorni ili su dali svoj pristanak za okrutnosti, smaknuća itd. bit odaslani u zemlje u kojima su vršili zlodjela i
da će tamo biti suđeni i kažnjeni suglasno zakonima tih zemalja

 na konferenciji u Potsdamu 1945. vlade SAD-a, SSSR-a i VB su ponovile svoju nakanu da se zločinci kazne brzo i
sigurno i izrazile su nadu da će londonski pregovori dovesti do sporazuma

Suđenje je trebalo početi što prije, a prva lista zločinaca trebala se objaviti prije 1.9.1945.

 sljedeći najvažniji dokument bio je Londonski sporazum četiriju sila, 08.08.1945.

1. određeno je kažnjavanje glavnih ratnih zločinaca

419
 2. za njihovo suđenje osnovan je POSEBNI SUD na temelju Statuta Međunarodnog vojonog suda koji je
pridodan Sporazumu

20.12.1945. Savezničko Nadzorno vijeće za Njemačku donijelo je :

 Zakon br.10 o kažnjavanju osoba krivih zbog ratnih zločina, zločina protiv mira i protiv čovječnosti
= njime se u unutrašnjo pravo provode načela prihvaćena Sporazumu i Statutu

 navedenim aktima provedeno je načelo individualne međunarodne odgovornosti počinitelja teških zločina i
osigurano njihovo suđenje!

 MEĐUNARODNI VOJNI SUDOVI U NURNBERGU I TOKIJU

ZLOČINI U NADLEŽNOSTI MEĐUNARODNOG VOJNOG SUDA :

- navedeni u čl.6. Londonskog Sporazuma

 podijeljeni u 3 skupine:

 ZLOČINI PROTIV MIRA

= obuhvaćaju različita djelovanja u vezi s agresivnim ratom, od poticanja planiranja do poduzimanja

- mogu odgovarati političari, ali i druge osobe koje su imale znatnu ulogu u poticanju agresije, iako možda nikad
nisu bile na području vojnih operacija

 ZLOČINI PROTIV ČOVJEČNOSTI

= obuhvaćaju zločine protiv civilnog pučanstva, koji su dio sustavnog i opsežnog napada protiv civilnog pučanstva,
bez obzira na to je li riječ o osobama iste nacionalnosti kao počinitelj ili različite, i bez obzira na to jesu li zločini
počinjeni u vrijeme rata ili u miru

- danas je lista tih zločina proširena u odnosu na čl.6.Sporazuma

 RATNI ZLOČINI

= povrede ratnog prava

- za razliku od zločina protiv čovječnosti mogu biti počinjeni samo u vrijeme rata

* Međunarodno ratno (humanitarno) pravo = ne znači opravdanje rata ili priznavanje bilo kome prava na rat
(ius ad bellum), već pretpostavlja nastojanje da se i sam rat
podvrgne nekim pravilima ( ius in bello)

Sve su te odredbe izraz općeg načela da se kršenja pravila MP moraju kažnjavati.

Doista su države u svojem zakonodavstvu objavile ili us voje zakonodavstvo pretočile mnoge zabrane MP i odredile
kazne za njegovo kršenje, napose za takva djela koje se u smislu navedenih pravila smatraju ratnim zločinima.

Načela su dakle postojala, a trebalo ih je samo konkretizirati i stvarno primjeniti.

* naredba višeg organa

420
Posebno se mnogo raspravljalo o pitanju krivnje za djela izvedena po zapovjedi pretpostavljenog vojnog zapovjednika ili po
naredbi višeg organa.
Obrana krivca se često pozivala na višu zapovjed kao razlog isključenja odgovornosti tj. kažnjivosti. Ali izvršenje zločina je ipak
zločin. Pogotovo ako se radi o zločinu protivnom svakoj čovječnoj etici i dobro ustaljenom međunarodnom običajnom pravu
ratovanja.

 PRAVNA NARAV MEĐUNARODNOG VOJNOG SUDA

= sam sud rekao je o temelju svoje presude da je donošenje Londonskog Statuta (prema kojemu se presuda izriče)
izraz suverene zakonodavne vlasti zemalja kojima se Njemački Reich bezuvjetno predao

 civilizirani svijet nedvojbeno je priznao pravo tih zemalja da donose zakone za okupirano područje

Sud zaključuje da, prema tome, Statut ne označuje proizvoljnu vlast koju provode pobjednici, već je izraz
međunarodnog prava koje je postojalo u vrijeme njegovog donošenja.

NADLEŽNOST, SASTAV, FUNKCIONIRANJE I POSTUPAK PRED SUDOM

Sud je imao EKSKLUZIVNU NADLEŽNOST u odnosu na nacionalne sudove.

 djelovao je u zemlji čiji državljani su bili optuženi za ratne zločine te je u odnosu na njih bio
nadležan samo on, dok su nacionalni sudovi bili isključeni  na taj način Sudu je omogućeno
da izravno dođe do optuženika i dokaza

Temeljni akt : Statut Međunarodnog vojonog suda

'Sjedište' : zasjedao u Nürnebrgu

SASTAV

= sastojao se od 4 člana i 4 zamjenika (svaka zemlja potpisnica imenovala je po jednog)

- predsjednika su birali članovi suda samostalno iz svoje sredine

ODLUČIVANJE

= odlučivalo se većinom glasova, a ako bi glasovi bili prepolovljeni, odlučivao bi predsjednik

• sud je mogao izreći svaku kaznu, pa i smrtnu

POSTUPAK

I u optužbi (pripremanje, podnošenje i zastupanje optužnice) djelovao je po jedan glavni tužitelj kojeg je imenovala
svaka potpisnica.
Za izvršenje presude bila je potrebna suglasnost Nadzornog vijeća za Njemačku, koje je imalo pravo sniziti kaznu ili na
drugi način izmijeniti presudu, ali nije moglo pooštriti kaznu.

• pojedinosti postupka nisu bile uređene Statutom, već Poslovnikom kojeg je donio sam Sud

= proces je započeo 20.12.1945.  presuda je donesena, nakon 403 raspravne sjednice, 01.10.1946.
12 ih je osuđeno na smrt vješanjem, 3 na doživotni zatvor, 4 na zatvor od 10-20 godina, 3 su oslobođena krivnje.

Pitanje : Kaj s Japanom?

421
= na konferenciji u Potsdamu 1945. zaključeno je da će se strogo suditi svim krivcima za ratne okrunosti

- Japan se u aktu o predaji obvezao da će učiniti sve potrebno za izvršenje potsdamskih odluka

 za suđenje osnovan ne proglasom vrhovnog zapovjednika savezničkih sila generala MacArthura Međunarodni
vojni sud za Daleki istok

 NEZASTARJEVANJE MEĐUNARODNIH ZLOČINA

Postupak protiv počinitelja zločina u II.svjetskom ratu vođen je godinama, ali unatoč tome velik broj njih ostao je
nekažnjen. Kako kaznenopravni sustavi država svijeta poznaju institut zastare ostali bi nekažnjeni mnogi zločinci koji
su se skrivali u vlastitoj zemlji ili u inozemstvu ili ak nije nikad otkriveno zbog slučaja ili nemara organa nadležnih
organa za progon itd.

 ta činjenica (kao i mnoge slične iz kasnijih međunarodnih događaja) duboko se usjekla u kolektivnu svijest
čovječanstva te se zahtijevalo da se u državnim zakonodavstvima briše odredba o zastari za teške
međunarodne zločine ili da se produži rok zastare

 pitanje je potaknuto i u UN-u te je napokon 26.11.1968. prihvaćena Konvencija o nezastarjevanju ratnih zločina i
zločina protiv čovječnosti

- obvezuje ugovornice da dokinu zastaru za:

> ratne zločine i zločine protiv čovječnosti
(u smislu u kojem su određeni Statutom Međunarodnog vojnog suda, 1945.)
> nečovječna djela politike apartheida
> zločin genocida
(kako je određen Konvencijom o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida)

 KODIFIKACIJA MEĐUNARODNOG KAZNENOG PRAVA

iii onda se nakon svih tih suđenja počelo razmišljati o nekoj općoj kodifikaciji zločina protiv mira i sigurnosti

1946. OS je prihvatila načela MP prihvaćena Statutom Međunarodnog vojnog suda i presudom toga suda

= na temelju toga pozvala je Komisiju za MP da razmotri prijedloge za formuliranje tih načela u okviru
opće kodifikacije međunarodnog kaznenog prava

 na sljedećem zasjedanju 1947. Opća skupština je naložila Komisiji da formulira ta načela i pripremi
Nacrt Kodeksa zločina protiv mira i sigurnosti čovječanstva

ii kaj je sad radila Komisija za MP :

 prvi dio zadatka => formuliranje načela – Komisija je obavila 1950. formuliravši Načela međunarodnog prava
priznata u Statutu Nürnberškog suda i u presudi suda

422
 Do 1950. Komisija za MP je izradila listu načela i OS je taj dokument dostavila DČ da one daju svoje primjedbe koje će onda
Komisija za MP uzet u obzir pri izradi Kodeksa zločina protiv mira i sigurnosti čovječanstva i 54' je nacrt Kodeksa podnijela OS

Već 48' je OS pozvala Komisiju za MP da ispita mogućnost stvaranja međunarodnog kaznenog suda, eventualno u obliku
posebnog kaznenog vijeća Međunarodnog suda u Haagu. Komisija se izajsnila za osnivanje samostalnog kaznenog suda. I to je
prihvatila i OS i posebnom odboru povjerila da izradi statut za taj sud. Iako je rad napredovao 54' je OS odlučila odgoditi daljni
rad na izradi kodeksa jer se nisu mogli složit o definiciji agresije i onda je rad nastavljen 82' kad su se složili

 drugi dio zadatka => izradu nacrta – Komisija je dovršila 1996. dovršivši rad na Nacrtu Kodeksa zločina protiv
mira i sigurnosti čovječanstva

 (STALNI) MEĐUNARODNI KAZNENI SUD (ICC)

Opća skupština je početkom 90-ih zatražila od Komisije da tokom rada na Kodeksu razmotri mogućnost
uspostavljanja „“međunarodne kaznene jurisdikcije, uključujući i mogućnost osnivanja međunarodnog kaznenog
suda ili drugog međunarodnog mehanizma za kazneno sudovanje“

- temeljem takvog razvoja, uz pomoć Komisije, UN je u relativno kratkom vremenu sazvao diplomatsku
konferenciju u Rimu 1998.
 na njoj je prihvaćen Statut Međunarodnog kaznenog suda (Rimski statut)
- stupio na snagu 2002.

Sjedište suda : Haag

= predstavlja prvi stalni međunarodni kazneni sud, a njegov Statut smatra se prvom kodifikacijom međunarodnog
kaznenog prava

Osnovni pravni dokumenti Suda : > Rimski statut

> Pravilnik Suda,
> Pravila postupka i dokaza te
> Pravila elemenata kaznenog djela

SASTAV : 18 sudaca

NADLEŽNOST

= nadležan je suditi samo fizičkim osobama (ne državama) i to samo državljanima država-stranaka Rimskog
statuta
 NO, pošto je nadležnost Suda (uz državljanstvo) određena i mjestom počinjenja KD, postoji mogućnost da Sud
sudi i državljanima država koje nisu stranke Rimskog statuta

- nadležnost Suda ograničena je samo na međunarodne zločine počinjene NAKON stupanja Rimskog statuta na
snagu i to samo na najteža kaznena djela, značajna za cijelu međunarodnu zajednicu:

 ZLOČIN GENOCIDA  ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI  RATNI ZLOČIN  ZLOČIN AGRESIJE

Primarna nadležnost : ima država na području koje su zločini počinjeni ili čiji su državljani počinitelji zločina

423
 ALIII ako ta država – ne može ili ne želi suditi ili to radi na načn koji je usmjeren
na zaštitu počinitelja

e onda Nadležnost 2 : tužitelj započinje postupak i vodi ga pred Međunarodnim kaznenim sudom

 ovim je prihvaćeno načelo komplementarnosti

= načelo prema kojemu se nacionalnim sudovima daje stanovita prednost (barem u vremenskom smislu) na
način da Međunarodni kazneni sud ne može progoniti neku osobu dokle god to isto čini nacionalni sud; niti
može suditi osobi koja je za isto djelo već osuđena pred nacionalnim sudom

ALII postoji čl.17. Rimskog statuta koji predviđa „nadležnost Međunarodnog kaznenog suda za slučaj da neka država
ne pokazuje volju ili je nesposobna za vođenje postupka“

 aa pošto ocjenu o tome može donijeti jedino Međunarodni kazneni sud, ispada da u krajnjoj liniji zapravo on
odlučuje o nadležnosti!

 ZLOČIN GENOCIDA

Međunarodna zajednica je u godinama nakon 2 svj. rata zaključila više međ. ugovora namijenjenih sprječavanju
pojedinih vrsta KD i kažnjavanju njihovih počinitelja.

Zvjerski postupak fašističkih država izazvao je stvaranje novog pojma genocida i nastojanje da se on suzbije.

* Genocid – odricanje prava na opstanak čitavim ljudskim grupama

 1948. godine Zaključkom Opće skupštine jednoglasno je prihvaćena Konvencija o sprječavanju i

kažnjavanju zločina genocida

- države se njime obvezuju da taj zločin progone prema zakonodavstvu i pred sudovima zemlje u kojoj je
počinjen i pred međunarodnim sudom, ako bi se on osnovao i ako bi stranke prihvatile njegovu
sudbenost

Prema Konvenciji :

* Genocid = svako djelo počinjeno s nakanom da se potpuno ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili

vjerska skupina

Uključuje ova djela :

 ubojstvo članova skupine

 nanošenje teške tjelesne ili duševne povrede članovima skupine

 namjerno podvrgavanje skupine takvim životnim uvjetima koji bi trebali dovesti do njezina potpunog ili
djelomičnog uništenja

 nametanje takvih mjera kojima se želi spriječiti rađanje unutar skupine

 prisilno premještanje djece iz jedne skupine u drugu

 ta se djela NE MOGU SMATRATI političkim zločinima i zato su stranke Konvencije obvezne izručiti krivce u
skladu sa svojim zakonima i ugovornim obvezama

 kažnjivi su:  sam genocid;

 neposredno i javno poticanje na genocid;
 sudioništvo u pripremanju genocida;
 pokušaj izvršenja genocida;
 sudioništvo u genocidu

424
  kažnjava se svatko neovisno o položaju i tituli (državni funkcioner ili pojedinac = nebitno)

RAZLIKA od ostalih međunarodnih zločina : > NAMJERA(mens rea) DA SE POTPUNO ILI DJELOMIČNO UNIŠTI
JEDNA NACIONALNA, ETNIČKA, RASNA ILI VJERSKA SKUPINA

- ona se može dokazati iz okolnosti slučaja i načina izvršenja

Kod zločina protiv čovječnosti se ne traži takva namjera + on se može počiniti i prema osobama iste nacionalnosti,
vjere ili rase.

I genocid i zločin protiv čovječnosti mogu se počiniti i za vrijeme rata i mira. (za razliku od ratnih zločina)

Pitanje : Jel postoji neko pravilo kolko ljudi mora biti obuhvaćeno da se radi o genocidu?

= ne postoji pravilo koliko ljudi mora biti obuhvaćeno genocidnim činima; genocid se ne mora nužno sastojati u
masovnim ubojstvima – dovoljno je da se skupina podvrgne takvim uvjetima koji bi trebali dovesti do njena
potpunog ili djelomičnog uništenja (npr. gladovanje, sustavno protjerivanje...)

Pitanje : Kaj ak prilikom počinjenja KD genocida ne dođe do 'željenog rezultata' ?

= ukoliko prilikom počinjenja djela izostane željeni učinak, kažnjava se:  poticanje na genocid,
 zavjera da se izvede genocid,
 pokušaj izvršenja genocida

Pitanje : Tko može odgovarat za genocid?

= Konvencijom je za zločin genocida predviđena kaznena odgovornost POJEDINACA i DRŽAVA!

 Međunarodni sud UN-a u Haagu (ICJ)

- određen je na temelju Konvencije kao nadležan sud za:

a) sporove među strankama Konvencije o njenom tumačenju, primjeni i provedbi

b) sporove o odgovornosti neke države za genocid

 svaka stranka u sporu može Sudu, na temelju čl.IX., iznijeti spor

I.slučaj : Tužba BiH protiv Jugoslavije (Srb i CG), 1993.  presuda 2007. i kao Srbija nije odgovorna za genocid u
Srebrenici, al je kriva jer je prekršila Konvenciju i nije ga
spriječila i kaznila počinitelje

II.slučaj: Tužba RH protiv Jugoslavije (Srb i CG), 1999.  presuda 2015. i ugl Sud je utvrdio djelo genocida, ali
je reko da nije bilo namjere istrebljenja neg sam protjerivanja

425
  ETNIČKO ČIŠĆENJE

Pitanje : Ovaj termin se često spominje u vezi s genocidom; kakvo je to djelo i u kakvoj je ono stvarno vezi s
genocidom?

- do danas još uvijek ne postoji suglasnost glede njegova sadržaja i pravnog značenja

= IPAK, prevladava stajalište (koje zastupa i Međunarodni sud) da etničko čišćenje per se nema samostalno
pravno značenje, da NIJE POSEBNO KAZNENO DJELO i da NIJE GENOCID

 drugim riječima, ne postoji međunarodni zločin etničkog čišćenja, nego taj naziv pokriva različite zločine
putem kojih se ostvaruje (npr. ubojstvo, mučenje, prisilno raseljavanje, prisilno premještanje i deportacija
civilnog pučanstva, napadi i prijetnje napadima itd.)

Taj se termin počeo upotrebljavati u okviru UN-a od 1992. :

• u Rezoluciji 47/121 Opća skupština ustvrdila je da je politika etničkog čišćenja koju srpske i crnogorske snage provode u
dijelovima BiH oblik genocida

• iste godine, Vijeće sigurnosti postupilo je preciznije i zatražilo od glavnog tajnika UN-a da osnuje komisiju stručnjaka,
kojoj je , međuostalim, zadatak da razmotri i praksu etničkog čišćenja u sukobu na području bivše Jugoslavije

 u dijelu izvješća Komisije od 1994. koji se odnosi na etničko čišćenje, Komisija ističe da je riječ
o novom pojmu koji se (promatran u kontekstu sukoba u bivšoj Jugoslaviji) može definirati kao
postizanje etničke homogenosti određenog područja, upotrebom sile ili zastrašivanjem, sa srhom da
se osobe koje pripadaju određenim grupama uklone s tog područja

 riječ je o promišljenoj POLITICI jedne etničke ili vjerske grupe da se s određenog zemljopisnog područja ukloni
civilno pučanstvo druge takve grupe

Međunarodni sud polazi od definicije etničkog čišćenja koju je dala Komisija i uspoređuje ju s definicijom koju su sastavljači
Konvencije o genocidu predlagali da se doda na listu čina koji se smatraju genocidom, a koja je glasila :
„...mjere sračunane da se članove grupe primora da napuste svoje domove kako bi izbjegli prijetnju daljnjim zlostavljanjem.“

 taj prijedlog nije prihvaćen i nije dodan Konvenciji

RAZLOG : zabrinutost država da bi ta definicija mogla obuhvatiti i prisilne premještaje manjinskih grupa koje su počinile
neke države (npr. SAD prema Japancima u II.svj.ratu)

 iz tog razloga, postupci etničkog čišćenja mogu biti oblik genocida samo ako se mogu podvesti pod neke od oblika genocida iz
čl.II. Konvencije

Sud ističe da „ni nakana u okviru određene politike, da se određeno područje učini etnički homogenim ni operacije koje se mogu
poduzimati u ostvarivanju te politike ne mogu kao takvi biti označeni genocidom“, jer nema specijalne namjere uništenja (a
samo premještanje ne mora nužno dovoditi do uništenja, makar bilo i nasilno).

Sud zaključuje da etničko čišćenje nema samostalno pravno značenje, ali se može događati usporedno s djelima genocida i može
u tom slučaju biti značajna indikacija postojanja posebne nakane za genocid.

 REVIZIJA HUMANITARNOG PRAVA

426
Zločini počinjeni u 2.svj ratu pridonijeli su uvjerenju međunarodne zajednice i o potrebi revizije humanitarnog prava
tj. međunarodnih pravila o zaštiti u ratu svih onih osoba koje ne sudjeluju u neprijateljstvima (civilno pučanstvo, ratni
zarobljenici, bolesnici, ranjenici, brodolomci...) kao i imovine koja ne služi u ratne svrhe.

 tako su donesene 4 Ženevske konvencije (1949.):

 njima su revidirana i dopunjena pravila Haških konvencija 1907. i Ženevskih konvencija za zaštitu žrtava
rata 1929.

 stranke se obvezuju da će utvrditi kaznene sankcije protiv osoba koje su počinile ili su izdale naredbu da
se počini neka od teških povreda tih konvencija – teške povrede su namjerno ubojstvo, mučenje,
nečovječno postupanje, nezakonito deportiranje ili premještanje, prisiljavanje na vojnu službu u
neprijateljskoj vojsci, ...

 Protokol I. 1977. širi listu teških povreda činima koji se smatraju teškim povredama njegovih odredaba

 MEĐUNARODNI KAZNENI SUD ZA TEŠKA KRŠENJA MEĐUNARODNOG HUMANITARNOG PRAVA NA PODRUČJU

BIVŠE JUGOSLAVIJE (ICTY)

Već početkom rata u Jugoslaviji bili su evidenti zločini u istočnoj Slavoniji, Baranji, Banovini, Lici, S Dalmaciji; oni u BIH
nadmašili su zločine počinjene u RH, a po mnogim značajkama i zvjerstva u 2.svj ratu.

Pa je tako :

 prvo je VS u rezoluciji 764 1992. upozorilo sve stranke u sukobu :

1. na dužnost poštovanja humanitarnog ratnog prava – posebno Ženevskih konvencija iz 49'
2. i da ak počine ili narede izvršenje teških povreda konvencija snositi pojedinačnu odgovornost

 onda nitko to ne doživljava pa VS donosi novu rezoluciju 771 isto 1992. :

1. ponavlja sve isto
2. poziva sve države i MO da pribiru dokumentaciju o povredama humanitarnog prava u ratu na području bivše
Jugoslavije

 ii dalje ništa jel pa VS u rezoluciji 780 isto 1992. :

= zatražio od glavnog tajnika UN-a da odmah imenuju neovisnu Komisiju stručnjaka koja će analizirati sve dostupne

informacije o povredama humanitarnog prava na području bivše Jugoslavije

na temelju te analize komisija će napravit zaključke

o stvarnim povrdama i obavijestit glavnog tajnika

i tak je glavni tajnik imenovao komisiju 5 vrsnih stručnjaka kojom je predsjedavao Kalshoven neki niz. pravnik

Zaključili su : 1. da su na području bivše Jugoslavije počinjene teške povrede humanitarnog prava

(u 1. izvještaju) = masovna ubojstva, etničko čišćenje, mučenje, silovanje, samovoljno uhićenje, pljačke,
uništavanje civilne imovine, kulturne, vjerske imovine...

2. u kontekstu toga da treba osnovati jedan ad hoc međunarodni sud za počinitelje tih djela

427
VS je na to reklo : ugl složili su se sa svim; zaključili su da situacija tamo prijeti međ. miru i sigurnosti i izrazili su
odlučnost da poduzmu djelotvorne mjere da počinitelje izvedu pred sud i ugl složili se da treba
osnovat

 osnivanje toga suda dogodilo se Rezolucijom 827 Vijeća sigurnosti UN-a, 1993.

NADLEŽNOST : suđenje osobama koje su odgovorne za teške povrede međ. humanitarnog prava na području bivše

Jugoslavije, koje su počinjene od 1.1.1991. pa sve dok VS ne utvrdi da je uspostavljen mir

Temeljni dokument : izrađen je Statut koji je predložio glavni tajnik i VS prihvatilo

VAŽNO : suradnja svih DČ UN-a u osnivanju i djelovanju Suda i provedbi odluka je OBVEZNA jer je VS o osnivanju
Suda odlučilo na temelju glave VII. Povelje - tj. osnovalo ga je kao jednu od mjera za uspostavljanje mira

ii zato je OBVEZNO!

- Sud je osnovan kao ad hoc sud = to znači da će nestati kada obavi svoju zadaću zbog koje je osnovan

SASTAV

= Sud se sastoji : > 2 vijeća od po 3 suca (sude u I.stupnju);

> prizivnog vijeća od 5 sudaca;
> tužitelja = poseban organ Suda koji djeluje potpuno neovisno, ne prima instrukcije od nikog
> tajništva

Sjedište : Haag

NADLEŽNOST

 statut određuje zločine za koje je nadležan ICTY:

1) teške povrede Ženevskih konvencija 1949., tj. djela uperena protiv osoba i imovine njima zaštićenih

2) povrede ratnog prava ustanovljenog Konvencijom o zakonima i običajima rata na kopnu (IV) i Pravilnikom,
zaključenima u Haagu 1907.: upotrebu otrovnog oružja i drugog oružja kojemu je svrha nanošenje
nepotrebnih patnji, samovoljno uništavanje gradova, mjesta i sela, razaranje koje nije opravdano vojnom
potrebom, napadanje ili bombardiranje nebranjenih gradova, sela, naselja i zgrada, osvajanje uništavanje ili
namjerno oštećivanje institucija namijenjenih bogoslužju, dobrotvornim svrhama, obrazovanju, umjetnosti i
znanosti, povijesnih spomenika i umjetničkih i znanstvenih djela, pljačkanje javne i privatne imovine

3) genocid

4) zločine protiv čovječnosti, tj. sljedeće zločine počinjene u međunarodnom ili nemeđunarodnom
oružanom sukobu prema civilnom stanovništvu: ubijanje, istrebljenje, porobljavanje, deportiranje,
zatvaranje, mučenje, silovanje, progon zbog političkih, rasnih i vjerskih razloga, druga nečovječna djela

- pravila o konstituiranju suda i temeljna pravila postupka dana su u statutu, a sud je donio pravilnik o postupku
i dokazima

428
= za počinjena djela pred sudom mogu odgovarati isključivo pojedinci, fizičke osobe, za djela koja su osobno
počinili

VAŽNO : ta nadležnost tj. zločini određeni su u samom Statutu Suda i iako se spominje da su ta djela sadržana u
međ. ugovorima na temelju kojih su zabranjena, bitan je zaključak glavnog tajnika da su sve te zabrane već
postale i dio običajnog MP, pa stoga obvezuju sve države tj. državljane svih zemalja

 za djela navedena u Statutu nije nadležan samo Sud, već i nacionalni sudovi, NO Sud ima prednost, u svakom
času postupka, pred nacionalnim sudom  NAČELO KONKURIRAJUĆE NADLEŽNOSTI

- on može od nacionalnog suda zahtijevati da mu prepusti predmet

 Statutom se proglašava i načelo non bis in idem  NO, ono se odnosi u potpunosti samo na predmete dovršene pred Sudom

 predmeti dovršeni pred Sudom ni u kom slučaju ne mogu biti ponovno razmatrani pred nacionalnim sudovima,
ALI Sud može suditi osobama kojima je već suđeno pred nacionalnim sudom ako:

 je djelo pred tim sudom bilo kvalificirano kao obično kazneno djelo
 sud nije bio nepristran ili neovisan
 je postupak proveden tek radi zaštite okrivljenika od međunarodnog pravosuđa
 postupak nije bio korektno proveden

 ako Sud potvrdi optužnicu koju je podnio tužitelj, okrivljenik se mora privesti pred Sud

- sve su države dužne izručiti okrivljenika

- nema suđenja u odsutnosti (in absentia)

 postupak pred sudom je javan, osim ako Sud ne odluči drugačije

 MEĐUNARODNI KAZNENI SUD ZA RUANDU

- po uzoru na ICTY, UN su 1994. osnovali međunarodni sud za suđenje osobama odgovornim za genocid i druge
teške povrede humanitarnog prava počinjene u Ruandi te godine (sud za Ruandu i ICTY su organizacijski
povezani – članovi ICTY izabrani u prizivno vijeće tog suda djeluju u istom svojstvu i u sudu za Ruandu)

- s obzirom na isključivo internu prirodu rata u Ruandi, lista vrsta zločina za koje će se odgovarati pred Sudom za
Ruandu, razlikuje se od one u Statutu ICTY i obuhvaća samo genocid i zločine protiv čovječnosti

 TERORIZAM

>> BORBA PROTIV TERORIZMA NA MEĐUNARODNOJ RAZINI

Iako se teroristički čini najčešće prividno pojavljuju kao djela pojedinaca ili skupina, vrlo često iza njih stoje interesi i
pripreme koje je provela neka država ili skupina država, upereni protiv druge države ili skupine država.

- do danas ne postoji na razini pozitivnog međunarodnog prava jedinstvena definicija terorizma

* međunarodni terorizam = može se razumjeti kao namjerno uzrokovanje ili prijetnja uzrokovanjem nasilja (prema
unaprijed pojedinačno neodređenim osobama) sa svrhom da se zastrašivanjem
javnosti izvrši pritisak prema nekoj državi, međunarodnoj organizaciji ili drugom
međunarodnopravnom subjektu radi ostvarenja nekog političkog cilja

429
- smatra se jednom od najozbiljnijih prijetnji miru i sigurnosti te je stoga njegovo suzbijanje stavljeno u zadatak
Vijeća sigurnosti UN-a

U UN-u do danas se nije uspio zaključiti jedan opći međunarodni akt o sprječavanju terorizma i kažnjavanju njegovih
počinitelja ALI su u okviru UN-a prihvaćeni mnogi dokumenti važni za borbu protiv terorizma na pojedinim poljima:

 Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju kaznenih djela počinjenih protiv osoba pod međunarodnom zaštitom,
uključujući i diplomatske agente, 1973. – zbog velikog broja napada na te osobe pod međ. zaštitom

 Međunarodne konvencije protiv uzimanja talaca, 1979. (donesena zbog talačke krize u Teheranu 1979. kada je
uzeto više od 60 talaca u veleposlanstvu SAD-a)

 Konvencije o sigurnosti osoblja UN-a i pridruženog osoblja, 1994.

 Međunarodne konvencije protiv novačenja, upotrebe, financiranja i obučavanja plaćenika, 1998.
 Konvencija o označavanju plastičnog eksploziva radi identifikacije, 1991.
 Konvencija o suzbijanju terorističkog bombardiranja, 1998.
 Konvencija o suzbijanju financiranja terorizma, 1999.
 Konvencija o suzbijanju djela nuklearnog terorizma, 2005.
 Deklaracija o mjerama za eliminiranje terorizma, 1994.

Sastanak predsjednika država i vlada 2005. dao je u zadatak OS da izradi Globalnu strategiju UN-a za borbu protiv
terorizma, koju je ona i izradila 2006. = suzbijanje terorizma stavljeno u zadatak VS i kvalificirano kao HC prijetnja

>> BORBA PROTIV TERORIZMA NA EUROPSKOJ RAZINI

- za razliku od UN-a, u okviru Vijeća Europe prihvaćen je općeniti međunarodni ugovor o sprječavanju i kažnjavanju
terorizma još 1997. – Europska konvencija o suzbijanju terorizma

 međutim nepostojanje opće definicije terorizma u konvenciji (nego pojedinačno

navođenje zabranjenih djela) i mogućnost davanja značajnih rezervi, znatno
smanjuju njen domašaj
 Protokol o izmjenama i dopunama EKSZ – pokušali se ublažiti nedostaci

Druge značajne konvencije Vijeća Europe su:

 Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju terorizma, 2005.

 Konvencija Vijeća Europe pranju, traganju, privremenom oduzimanju i oduzimanju prihoda stečenog kaznenim
djelom i o financiranju terorizma, 2005.

BITNO NAČELO OVIH DOKUMENATA : > od država zahtijevaju da počinitelje same kazne ili da ih izruče državama

čija su prava povrijedili

 APARTHEID

 Međunarodna konvencija o suzbijanju i kažnjavanju zločina apartheida, 1973.

* apartheid = zločin protiv čovječnosti

= predviđa da počiniteljima može suditi : > sud svake države stranke ili
> međunarodni kazneni sud koji je nadležan za države stranke koje
prihvate njegovu sudbenost

430
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

KRAJ :

Uz PRAVNU i POSLOVNU SP. pojedinac je još ostvario i DELIKTNU SPOSOBNOST = međunarodno kaznenu odgov.

Međunarodni sud za suđenje osobama odgovornima za teške povrede međ. humanitarnog prava na području bivše
Jugoslavije (MKSJ) osnovan 1993. bio je prvi ad hoc međunarodni kazneni sud osnovan nakon sudova u Nurnbergu i
Tokiju.

Odluka UN da se pred međunarodni sud izvedu 'osobe odgovorne za teška kršenja međ.humanitarnog prava
počinjenja na području bivše Jugoslavije od 1991. i kasnije osnivanje ad hoc međ. kaznenog suda za Ruandu bili su
važni koraci u razvoju međ. kaznenog sudovanja na području kaznene odgovornosti pojedinca.

Ali presudan korak bilo je osnvianje stalnog međunarodnog sudišta nadležnog za najteže međunarodne zločine
= Međunarodni kazneni sud - osnovan Statutom prihvaćenim na dipomatskoj konferenciji u Rimu 98' koji je stupio

na snagu 2002.

- i tu država ne da nemre zaštiti ili pristat

Ak se američki državljanin nađe na području neke države koja je stranka Rimskog statuta mora ga predat sudu (bez
obzira kaj je on amer)

III) MEĐUNARODNA ZAŠTITA MANJINA I DOMORODAČKOG STANOVNIŠTVA

 MEĐUNARODNA ZAŠTITA MANJINA PRIJE UN-a

> Westfalski mir 1648. – zaštita vjerskih manjina; neki začetak

=> ali to su izolirane pojave i neamju pravnog kontinuiteta s novijim MP o zaštiti manjina

> Berlinski kongres, 1878. – nameće zaštitu vjerskih manjina Srbiji, Crnoj Gori, Bugarskoj i Rumunjskoj

> Liga naroda 1920. –uvodi se zaštita manjina pod nadzorom Lige naroda

= mirovnim ugovorima na zaštitu manjina morale su se obvezati Austrija, Bugarska, Mađarska, Turska, a slične
obveze preuzele su i Poljska, Jugoslavija, Čehoslovačka, Rumunjska i Grčka

- prema odredbama iz takvih ugovora, manjine nisu bile posebne jedinice tj. nisu bile subjekt zaštite kao manjine
(kao grupa), već se zaštita odnosila na pojedince – pripadnike manjina

Postojale su i 2 vrste odredaba:

 one koje su štitile sve pripadnike manjina neovisno o tome jesu li državljani dotične države

 one koje su pripadnicima manjina davale zaštitu samo kao državljanima dotične države (npr. pripadnik iste manjine koji nije
državljanin dotične države u takvoj državi ne bi uživao zaštitu koju uživa njegova manjina u toj državi)

Zaštita manjina mogla je biti:

 APSOLUTNA  kada jedna vrsta odredaba daje pripadnicima manjina prava i povlastice čiji je sadržaj potanje određen i u
kojem slučaju država ne može svojom jednostranom odlukom ta prava i povlastice uskratiti

 RELATIVNA  kada se pripadnicima manjina zajamčuju jednaka prava i povlastice kao i ostalom pučanstvu
- tada država može ta prava u svakom času uskratiti, jer se stvarni opseg tih prava ravna prema tome koliko je
njih uopće priznato svim državljanima

431
 ZAŠTITA MANJINA U SKLOPU UN-a

- zaštita manjina se povezuje s općom zašttom prava čovjeka, a manjine se ne spominju posebno ni u Povelji UN-a ni
u Općoj deklaraciji

- UN je otklonio mogućnost da preuzme ulogu jamca glede sustava zaštite manjina kakav je postojao u Ligi
naroda

IPAK 1947. osnovana je Potkomisija za sprječavanje diskriminacije i zaštitu manjina, a od Paktova o pravima
čovjeka predviđalo se i posebno pravilo o zaštiti manjina

- u Potkomisiji i Komisiji za prava čovjeka nastojalo se definirati manjine, ali službena definicija do danas nije
usvojena
 najveća teškoća pri definiranju je činjenica da se problem manjina tretira različito u različitim
krajevima svijeta te je zbog toga bilo jako teško pronaći zajednička načela i pravila koja bi
zadovoljila sve uvjete

* manjine = bi bile nedominantne grupe stanovništva (tim nazivom obuhvaćeni su i slučajevi u kojima brojčano
manji dio stanovništva drži vlast nad brojčano većom „nedominantnom“ grupom stanovništva) koje
imaju i žele očuvati svoje etničke, vjerske ili jezične tradicije i značajke, različite od onih koje su
svojstvene ostalom stanovništvu iste države
 takvom shvaćanju dodavan je element brojnosti – po njemu bi manjine trebale biti dosta brojne kako bi bile
sposobne očuvati svoje značajke čime se zapravo zanemaruju one manjine kojima očuvanje najviše treba

 čl.27. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima = odredba o zaštiti manjina :

„U državama gdje postoje etničke, vjerske ili jezične manjine ne smije se osobama koje pripadaju takvim manjinama
uskratiti pravo da zajedno s ostalim članovima svoje skupine imaju svoj vlastiti kulturni život, da ispovijedaju i
prakticiraju svoju vlastitu vjeru ili da se služe svojim vlastitim jezikom.“

 VAŽNOST : važnost odredbe ponajprije leži u velikom broju država-stranaka Pakta i zbog sustava nadzora nad
njegovom provedbom

 IZRIČITO priznaje manjinama 3 PRAVA:  KULTURNI ŽIVOT

 ISPOVJEDANJE VJERE
 JEZIK

- ta prava potanje se uređuju u drugim odredbama Pakta kao i u MPESK

 primjenjujući čl.27. države su nailazile na poteškoće zbog njene šturosti te su se postavljala mnoga pitanja vezana
uz njenu provedbu, kao npr.:

• treba li za uvažavanje prava iz čl.27. priznati pojedinu manjinu na svom području?

• pripadaju li ta prava samo pripadnicima manjine, pojedincima ili i manjinama kao zajednicama?
• jesu li države dužne samo tolerirati ta prava ili su i same dužne pripomoći u njihovu ostvarenju?

 s ciljem odgovora na ta pitanja 1978. započelo se s izradom deklaracije te je (tek) 1992. u Općoj skupštini UN-a
prihvaćena:

> Deklaracija o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama

 prava pripadnika manjina

432
- ponavlja 3 prava iz čl.27.Pakta, ali ih precizira i nadopunjuje novima
 najprije se tvrdi da ta prava svi pripadnici manjina uživaju „bez miješanja ili bilo kakvog oblika diskriminacije“

Jamči se :

• pravo na aktivno sudjelovanje u kulturnom, vjerskom, socijalnom, ekonomskom i javnom životu

• pravo na upotrebu vlastitog jezika – izričito se jamči u javnom i privatnom životu

• pravo na aktivno sudjelovanje u donošenju odluka koje se tiču manjina, na način koji se ne protivi
zakonodavstvu države u kojoj manjina živi

• pravo na osnivanje i održavanje vlastitih udruga

• pravo na slobodne i miroljubive kontakte s drugim pripadnicima svoje manjinske skupine; pripadnicima
drugih manjina; prekogranični kontakt

- pripadnici manjina mogu sva svoja prava izvršavati pojedinačno i zajedno s ostalim pripadnicima svoje skupine

ZABRANJUJE SE : da osoba koja pripada nekoj manjini snosi štetne posljedice bilo zbog izvršavanja, bilo zbog
neizvršavanja svojih prava zajamčenih Deklaracijom

 dužnosti država

= odnose se na sve članice UN-a

OSNOVNA DUŽNOST : štititi postojanje manjina na svojem području i njihov etnički, kulturni, vjerski i jezični
identitet te promicati uvjete za unaprjeđivanje tog identiteta

 radi postizanja tih ciljeva države mijenjaju svoje zakonodavstvo i poduzimaju druge
odgovarajuće mjere, kako bi se pripadnicima manjina omogućilo uživanje ljudskih
prava i temeljnih sloboda bez ikakve diskriminacije i u punoj jednakosti pred
pravom

 države moraju poduzeti mjere kako bi se stvorili povoljni uvjeti koji će

pripadnicima manjina omogućiti izražavanje njihovih posebnosti i razvijanje
njihovih obilježja

*IZUZETAK : NE MORAJU se omogućiti postupci koji bi bili suprotni nacionalnom pravu

ili međ. pravilima

 države bi trebale poduzeti mjere kojima bi se pripadnicima manjina omogućilo

učenje materinjeg jezika i održavanje nastave na materinjem jeziku i da ih
upoznaš s njihovom tradicijom, kulturom bla

- Deklaracijom su države-članice UN-a preuzele obvezu da legitimne interese pripadnika manjina uzmu u obzir u
svojim programima i politikama, a i u međudržavnim programima suradnje i pomoći

433
 Opća skupština UN-a izrazila je nakanu da primjenu Deklaracije ne prepusti samo država-članicama UN-a, već da
joj se i sama posveti, tako što je rezolucijom kojom je prihvatila Deklaraciju tražila od glavnog tajnika UN-a da
„razmotri odgovarajuće putove za djelotvorno promicanje Deklaracije i da o tome podnese prijedloge“

 ZAŠTITA MANJINA U EUROPI

 VIJEĆE EUROPE
> u Europskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda nema posebne odredbe o pravima manjina,
nego se samo zabranjuje da pripadnost nekoj nacionalnoj manjini bude razlog diskriminacije u uživanju prava i
sloboda zajamčenih Konvencijom

Najviši organi VE često su donosili rezolucije u kojima su osuđivali konkretne slučajeve diskriminacije manjina,
najčešće u članicama istočne Europe, ali se nije moglo postići jedinstvo DČ Vijeća za izradu općih norma o zaštiti
manjina u svim europskim državma.
(pa tako nije bio prihvaćen ni kvalitetan prijedlog Europske konvencije za zaštitu manjina, izrađen u okviru Europske
komisije za demokraciju putem prava – organ VE)

- ipak, na pravima manjina se počelo raditi nakon sastanka šefova država i vlada članica Vijeća Europe u Beču 1993.

> 1995. zaključena je Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina

- njena načela države-članice moraju unijeti u svoja zakonodavstva i provesti putem vladine politike

- nažalost obustavljen je rad na izradi jednog protokola uz Europsku konvenciju o pravima čovjeka kojim bi se
pripadnicima nac. manjina jamčila individualna prava na kulturnom polju

 OESS
- ljudska dimenzija KESS-a (OESS-a) može se primjenjivati i na zaštitu manjina

> Završni akt Konferencije u Helsinkiju 75' – izričito jamči prava i zakonite interese osobama koje pripadaju
nacionalnim manjinama

Kak je popuštala blokovska napetost već se na sljedećim sastnacima sve češće i opširnije spominju prava manjina :

> Zaključni dokument Bečkog sastanka KESS-a 89'– države sudionice obećale da će radi provođenja Završnog akta iz

Helsinkija poduzeti sve potrebne mjere kako bi osigurale prava i

slobode pripadnika manjina koji žive na njihovu području

 obećale da će se odreći svake diskriminacije prema tim osobama i da će stvoriti uvjete za unaprjeđivanje
etničkog, kulturno, jezičnog i vjerskog identiteta manjina

> Sastanak KESS-a u Kopenhagenu 1990. – brojne odredbe o pravima pripadnika manjina : detaljnije su od
odredaba Deklaracije UN-a o manjinama, a kontrola njihove primjene
podložna je mehanizmu ljudske dimenzije KESS-a

> Sastanak KESS-a u Helsinkiju, 1992. – osnovana posebna institucija za zaštitu prava manjina

 VISOKI KOMESAR ZA NACIONALNE MANJINE

434
 ZADAĆA : NE da intervenira u slučaju pojedinačnih kršenja prava manjina, već da svojim djelovanjem
ublaži napetosti i spriječi da problemi manjina evoluiraju u prijetnju miru i stabilnosti u
zemljama u kojima manjine žive ili da naruše odnose između europskih država

1. istražuje probleme vezane uz nacionalne manjine kako bi uočio

situacije
koje bi mogle uzrokovati sukob
2. kad uoči opasne napetosti, može (uz dozvolu svake pojedine države)
posjetiti određena područja i poticati dijalog o situacijama koje bi se mogle pretvoriti u
sukob

 u praćenju pojedine situacije, on je u stalnom kontaktu sa predsjedateljem OESS-a , a na opasnu

evoluciju pojedine situacije on može upozoriti i Odbor visokih funkcionera OESS-a

 na temelju odluke Odbora (koja se donosi konsenzusom)

Komesar može poduzimati daljnje posredničke akcije

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

 izvan konteksta  u skladu s međunarodnim pravom, manjine moraju uživati manjinska prava neovisno o
priznanju njihovog manjinskog statusa u državi u kojoj žive!

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Hrvati izvan Hrvatske i manjine u Hrvatskoj

- iako ih ima u brojnim zemljama (SAD, Australija, Južna Amerika, Njemačka), Hrvati se smatraju etničkom
manjinom samo u nekim susjednim državama gdje žive već stoljećima (Italija, Austrija, Mađarska, Rumunjska,
Češka, Slovačka)

- na području bivše Jugoslavije, Hrvatima je priznat status manjine u CG, Makedoniji i Srbiji, ali ne i u Sloveniji;
Hrvatska pripadnicima naroda svih bivših jugoslavenskih republika, koji su državljani RH, priznaje status
pripadnika manjina (međutim, u skladu s MP, manjine moraju uživati manjinska prava bez obzira na priznanje
njihova manjinskog statusa od države u kojoj žive)

 MEĐUNARODNA ZAŠTITA DOMORODAČKOG STANOVNIŠTVA

Poraz i raspad multinacionalnih carstava u 1.svj ratu (A-Ug, Njemačka, Osmansko C.) samo su djelomično pridonijeli
ostvarivanju načela samoodređenja naroda.

Pobjedničke velesile nastojale su u međunarodnim dokumentima etničkiim manjinama u državama srednje i J Europe
osigurati poštovanje temeljnih ljudskih prava. Međutim, te iste velesile i dr. europske države i unatoč osnivanju LN i
početku međunarodne zaštite ljudskih prava u Europi i dalje su nastavile kolonijalističku politiku prema narodima
drugih kontinenata.

Nije se puno promjenilo ni osnivanjem UN-a, alii ih je na postupnu promjenu stajališta prema kolonijalnim zemljama i
narodima prisilio proced dekolonizacije potaknut pritiskom domoradočkog stanovništva.

= i kod domorodačkog stanovništva bitna je želja njihovih pripadnika za očuvanjem svojih jezičnih, vjerskih ili
etničkih značajki koje ih razlikuju od većinskog i dominantnog dijela stanovništva države u kojoj žive

Alii ista spika ko sa manjinama UN je bio vrlo suzdržan i u pogledu zaštite domorodačkog stanovništva u zemljama u
kojima su u većini europski doseljenici.

 prvi međunarodni dokument o zaštiti domorodačkog stanovništva prihvaćen je u Međunarodnoj organizaciji rada
– Konvencija (br.107) o zaštiti i integraciji domorodačkog i drugog plemenskog i poluplemenskog stanovništva
neovisnih zemalja, 1957.

435
Temeljna intencija : sprječavanje diskriminacije domorodačkog stanovništva i omogućavanje njihovog integriranja sa

ostalim stanovništvom države u kojoj žive

 Konvencija (br. 169) o domorodačkim i plemenskim narodima u neovisnim državama, 1989.

- nastala u želji da se omogući očuvanje tradicije i specifičnosti zajedničkog života pripadnika domorodačkih
naroda, isto od strane Međunarodne organizacije rada

* domorodački narod = narodi u neovisnim državama koji se smatraju domorodačkim na temelju njihova porijekla
od stanovništva koje je živjelo u toj zemlji, ili zemljopisnoj regiji kojoj ta zemlja pripada, u
vrijeme osvajanja ili kolonizacije ili određivanja sadašnjih državnih granica i koji su, neovisno
o njihovom pravnom statusu, zadržali neke ili sve vlastite socijalne, ekonomske, kulturne ili
političke institucije

- prava domorodačkih naroda temelje se na njihovoj prošlosti, životu na određenom prostoru, običajima i vjeri

 posebno, direktno istraživanje položaja domorodačkog stanovništva u UN-u potaknula je Potkomisija za

sprječavanje diskriminacije i zaštitu manjina
 1982. osnovana je RADNA SKUPINA ZA DOMORODAČKO STANOVNIŠTVO

- predložila je nacrt na temelju kojega je 2007. prihvaćena Deklaracija o pravima domorodačkog stanovništva

Jamči :

• neka opća prava čovjeka i prava koja pojedincima kao pripadnicima manjina i MP jamči
• proglašava i neka kolektivna prava domorodačkih naroda: pravo na autonomiju i samoupravu u njihovim
internim i lokalnim poslovima

• pravo da očuvaju i ojačaju svoje specifične političke, ekonosmke, socijalne i kulturne posebnosti i svoj pravni
sustav
• štiti ih se od čina genocida, upotrebe sile, nasilne asimilacije ili uništenja njihove kulture

PRAVNE ČINJENICE MP
POJAM PRAVNE ČINJENICE

Pravni odnosi nastaju, mijenjaju se i prestaju povodom neke činjenice ili činjenica koje nazivamo pravnim
činjenicama.

* pravna činjenica = svaka činjenica na koju pravo nadovezuje neki učinak

- pravni poredak određuje da u povodu neke činjenice nastaje za neki pravni subjekt određeno pravo ili dužnost,
da se mijenja dotadašnje pravno stanje – to vrijedi i u odnosima među subjektima MP: pravni odnosi nastaju,
mijenjaju se i prestaju u povodu neke činjenice ili nekih činjenica na koje pravila MP nadovezuju neku
posljedicu, izmjenu pravnog stanja

VRSTE PRAVNIH ČINJENICA

1) prirodne pojave

o npr. teritorijalne promjene zbog djelovanja prirodnih sila: naplavljivanje (aluvija), odronjavanje
(avulzija), promjena toka korita rijeke, izranjanje ili propast nekog otoka

436
 - te pojave mogu biti odlučne za određivanje prava, npr. za širinu teritorijalnog mora ili razgraničenje

2) ljudski čini i propusti – mnogo su važniji; oni redovito proizlaze iz voljnog i svjesnog djelovanja pojedinca, a
dijele se na:

 djelo pojedinca koje izaziva MP posljedice makar ga pravni poredak ne pripisuje nekoj državi
(npr. boravak stranca u tuđoj zemlji, bijeg zločinca u inozemstvo)

– MP na te činjenice nadovezuje neke posljedice koje se sastoje u postanku ili izmjeni prava, odnosno
u dužnosti nekog subjekta MP da se ponaša na određeni način

 neka djela pojedinca se, prema MP-u, pripisuju državama i/ili drugim subjektima MP

- ovdje spada većina pravnih činjenica MP – kaže se da tu djeluju same države po svojim organima

 ali, ta se MP djela država (djela u širem smislu) razlikuju među sobom po tome traži li pravni poredak za
nastupanje pravne posljedice nakanu onog koji djeluje u ime države da svojim djelom dovede do te
posljedice, ili pak pravna posljedica nastupa bez obzira na to je li namjera za tu posljedicu postojala ili
nije:

a) međunarodni pravni posao – očitovanje jednog ili više subjekata MP, dano s namjerom da
proizvede one pravne posljedice koje MP veže za to očitovanje; može biti:

 JEDNOSTRAN – za nastupanje pravne posljedice dovoljno je djelovanje jednog

subjekta, odnosno, ako ima više subjekata, da njihova djelovanja ne budu konvergentna, nego
istosmjerna (npr. kolektivno priznanje nove države)

 DVOSTRAN – za nastupanje pravne posljedice potrebno konvergentno djelovanje bar

2 subjekta

b) pravna djela u užem smislu – to su čini pojedinca koji se temeljem neke odredbe MP pripisuju
državama ili drugim subjektima MP, a nemaju bitno obilježje pravnog posla (tj. nije riječ o
očitovanju danom s namjerom da proizvede posljedice koje MP predviđa za taj slučaj)

PRAVNI POSLOVI OPĆENITO

BITNO OBILJEŽJE : pravna posljedica nastupa SAMO AKO je pri davanju očitovanja postojala NAMJERA da se izazove
upravo pravna posljedica koja je predmet tog očitovanja

DAKLE : Pravni posao nastaje samo kad pravni poredak veže određene posljedice uz očitovanje dano u namjeri da
se izazovu te posljedice.

 zato je kod svakog pravnog posla nužno da se ta namjera očituje

Da bi neko očitovanje proizvelo pravne posljedice, potrebni su neki općeniti preduvjeti, koje pravni poredak
postavlja u MP-u jednako kao i u drugim granama prava – uz neke iznimke vezane uz samu posebnu narav MP, ovdje
vrijede pravna pravila koja su ranije izgrađena u drugim pravnim granama, pa se ovdje oslanjamo pretežno na tzv.
opća načela prava priznata od civiliziranih naroda (čl. 38. st. 1.c Statuta MS)

- za međunarodne ugovore ta pravila su danas kodificirana u:

 Bečkoj konvenciji o pravu međunarodnih ugovora (1969.)

 Bečkoj konvenciji o pravu međunarodnih ugovora između država i MO ili između MO (1986.) –
uglavnom preuzima rješenja konvencije iz 1969.
437
Pitanje : Koji su to općeniti preduvjeti?

- pa to su neki preduvjeti dobro poznati i u drugim granama prava, a koji su nužni za valjanost očitovanja :

1) da je očitovanje da za to sposoban subjekt

2) da se očitovanje odnosi na pogodan objekt
3) da očitovanje nema određenih mana volje
4) da je očitovanje dano u prikladnom obliku

1) da je očitovanje dao za to sposoban subjekt

= subjekt ili stranka međunarodnog pravnog posla može biti svaki subjekt MP koji ima ugovornu sposobnost (ius
contrahendi) (ne mora bit sam država)

- ako jedna stranka pravnog posla NIJE SUBJEKT MP, nema međunarodnog pravnog posla!

SADRŽAJ međunarodnog pravnog posla nije odlučan, pa je moguće da on svojim sadržajem ulazi i u pravne odnose
koji su predmet uređenja drugih grana prava.

2) da se očitovanje odnosi na pogodan objekt

= sadržaj pravnog posla ne smije biti pravno nedopustiv, a to će biti ako je :

a) njegovo ispunjenje materijalno nemoguće ili

b) ako se protivi kogentnim pravilima MP (npr. pravno je nedopustivo sklapati navalne saveze)

 ius cogens

- zasluga je Konvencije iz 1969. da je riješila pitanje: postoji li ius cogens u MP-?

 ona je odredila da su ništavi ugovori koji su u trenutku sklapanja bili suprotni imperativnoj normi općeg
MP (ius cogens), odnosno da prestaju vrijediti oni koji se protive novonastaloj kogentnoj normi

* imperativna norma općeg MP = ona norma koju je čitava međunarodna zajednica prihvatila i priznala kao normu
od koje nije dopušteno odstupanje i koja se može izmijeniti samo novom
normom općeg MP iste prirode

Primjeri : uporabu sile suprotno načelima povelje, trgovinu robljem, piratstvo, genocid, povredu načela jednakosti
država ili povredu načela samoodređenja

3) da očitovanje nema određenih mana volje

438
 - opće je pravno načelo da očitovanje ne smije pokazivati neke nedostatke s obzirom na motive koji su do njega
doveli

= izražena volja mora se pokrivati s pravom voljom subjekta, a pristanak mora biti slobodan

- kao nedostaci naročito se spominju : > ZABLUDA,

> PRIJEVARA (DOLUS)
> PRISILA

– ipak, oni ne mogu djelovati u MP kao u privatnom pravu, jer potreba međunarodnog života zahtijeva što
veću sigurnost međunarodnih akata i pouzdanje u njih – zbog toga će predmnjeva uvijek upućivati na
valjanost međunarodnoga pravnog posla sve dok se ne dokaže postojanje nedostatka koji čini pravni posao
nevaljanim

 ZABLUDA

= nepoznavanje ili pogrešna predodžba o nekoj činjenici ili nekom stanju

Pravilo : ako je država, kad je davala očitovanje prigodom nekog međunarodnog posla, bila u ispričivoj i bitnoj
zabludi, pravni posao je nevaljan!

* ispričiva zabluda = kada organ koji je dao očitovanje u ime države ne poznaje pravo stanje stvari, a ne može mu se
prigovoriti nikakva nepažnja

 pritom je u MP mjerilo potrebne pažnje mnogo strože nego u privatnom pravu, jer se pretpostavlja da su
pitanje, koje je predmet i pravnog posla, dobro proučile osobe koje imaju visok stupanj stručne spreme i
raspolažu cijelim državnim aparatom da se potpuno upoznaju sa svim stranama postavljenog pitanja

* bitna zabluda = ona koja je odlučno djelovala na davanja očitovanja, tako da do očitovanja ne bi došlo da organ
koji je dao očitovanje nije bio u zabludi

 dakle, treba postojati uzročna veza između zablude i očitovanja

– npr. pogrešna zemljopisna karta uzrokovala je zabludu kad se određivala granica

 PRIJEVARA (DOLUS)

- također je u MP priznata kao mana koja čini pravni posao nevaljanim

Doduše, u odnosima između država može se tražiti od vlada da s pažnjom ispitaju činjenice prije sklapanja pravnog
posla, a od protivne stranke ne može se tražiti da drugoj stranci da sve potrebne obavijesti kojima raspolaže; no, ako
se ustanovi da se neka stranka pri pregovorima poslužila prijevarnim sredstvima (npr. krivotvorena isprava ili karta),
pravni je posao nevaljan!

 Bečke konvencije : država ili MO koja je prijevarnim ponašanjem druge države pregovarateljice ili neke
organizacije pregovarateljice navedena da sklopi ugovor, može pozvati na prijevaru kao na
uzrok koji poništava dani pristanak da bude vezana tim ugovorom

S tim da : 1) prijevara se ne mora odnositi na bitnu činjenicu da bi djelovala na valjanost čitavog ugovora
(ko kod zablude)

2) i tu vrijedi pravilo da se može poništiti dio ugovora ako se prijevara odnosi samo na neke njegove
odredbe

439
  SILA

- Bečka konvencija iz 1969. razlikuje :

> upotrebu prisile prema organu koji sudjeluje pri sklapanju ugovora i

> upotrebu prisile prema samoj državi

– odnosne odredbe te konvencije glase:

o „izraženi pristanak države da bude vezana ugovorom koji je posljedica prisile izvršene na njezina
predstavnika, činima ili prijetnjama upravljenima protiv njega, bez ikakvog je pravnog učinka“ (čl. 51.)

o „ništav je svaki ugovor koji je sklopljen kao posljedica prijetnje silom ili upotrebe sile suprotno načelima MP
utjelovljenima u Povelji UN-a“ (čl. 52.)

 odgovarajuće odredbe sadrži i konvencija iz 1986.

- te odredbe nisu samo kodifikacija običajnog već su ga i dalje razvijale u skladu s novim okolnostima i uz poštovanje
odredaba Povelje UN-a koja zabranjuje upotrebu sile i prijetnju silom; također iako se formalno odnose samo na sklapanje
međ. ugovora mogu se smatrati izrazom danas postojećeg prava i za ostale vrste pravnih poslova

BK poznaju još jedan način nedopuštenog djelovanja prema predstavniku države ugovornice :

 KORUPCIJU

= izravna ili neizravna korupcija predstavnika države od druge države ugovornice razlog je ništetnosti ugovora

 pozivanje na sve ili dio

BK, u skladu s običajnim pravom, dopuštaju pozivanje na ništetnost ugovora u cijelosti ili za pojedine odredbe, ako
se razlog ništavosti odnosi samo na te odredbe.

ALII to je moguće samo:

1. ako se te odredbe mogu u izvršenju odijeliti od ostalog sadržaja ugovora, nadalje,

2. ako te odredbe nisu bile bitan razlog sklapanja ugovora za drugu stranku, te

3. ako nije nepravedno da se izvršava preostali dio ugovora

ALIII VAŽNO : takvo rastavljanje NIJE DOPUŠTENO ako :

1- se ugovor temelji na prisili prema predstavniku države ili
2- je protivan apsolutno obveznom propisu MP (ius cogens)

440
 4) da je ono dano u prikladnom obliku

- oblik međunarodnih pravnih poslova nije propisan, osim za pojedine slučajeve

- pravni posao može nastati neformalno, katkada šutnjom ili konkludentnim činima

 šutnja redovito ne znači čin priznanja ili prihvata, ali pod nekim okolnostima može to značiti, tj. ako se
od nekoga subjekta opravdano mogla očekivati izjava, odnosno ako je šutnja opravdano mogla izazvati
dojam priznanja ili prihvata

 usmeni oblik vrlo je rijedak, ali ima za njega primjera i kod jednostranih i dvostranih pravnih poslova

Pristanak države da se podvrgne nadležnosti nekog međunarodnog pravosudnog organa u nekoj parnici može slijediti iz činjenice
da se ona upustila u parnicu ne prigovorivši nadležnosti tog organa. Presuda Stalnog suda međunarodne pravde o njemačkim
manjinskim školama u Gornjoj Šleskoj 1928.: „Volja države da neki spor podvrgne Sudu može proizaći ne samo iz izričite izjave
nego i iz konkludentnih čina.“

U presudi o otoku Palmasu postavljeno je pitanje može li šutnja treće države, s obzirom na ugovor koji joj je priopćen, utjecati na
prava te države ili na prava država potpisnica. Sudac Huber izrekao je da odgovor na to pitanje ovisi o naravi tih prava, ali da
suveren nekog područja ne škodi sebi time što šuti na ugovor između trećih država koji sadržava neku raspoložbu o tom
području. S druge strane, u parnici o norveškom ribolovu MS je utvrdio, osvrćući se na činjenicu da VB nije stavila rezerve na
norveške propise o određivanju opsega teritorijalnog mora, koji su joj morali biti poznati, da toleriranje i neosporavanje
određene prakse kroz dulje vrijeme dovodi do priznanja učinaka takve prakse.

 pisani oblik

- Bečke konvencije određuju neke formalnosti pri sklapanju ugovora u pisanom obliku, ali su te odredbe
dovoljno široke da dopuste sve praksom uvedene oblike pisanog sporazumijevanja među državama

- one izrijekom ne diraju u pitanje valjanosti ugovora koji nisu sklopljeni u pisanom obliku (čl. 3.)

Načelnu nevezanost stranaka na određen oblik pravnog posla izrekao je MS u presudi o hramu Preah Vihear 1961. između
Kambodže i Tajlanda: „kao što je općenito slučaj u MP-u koje poglavito poštuje namjeru stranaka, pravo ne propisuje nikakav
poseban oblik, a stranke su slobodne izabrati oblik koji žele, uz uvjet da njihova namjera jasno proizlazi iz njega.

Kod pravnih poslova MP mogu se također naći uzgredni uglavci. Najčešće se koriste uvjet i rok, pa onda nalog. Oni se mogu
dodati i jednostranim i dvostranim pravnim poslovima. Primjeri: uvjetno priznanje neke države, rok u ultimatumu i sl .

JEDNOSTRANI PRAVNI POSLOVI

POJAM

* Jednostrani pravni posao = jednostrano očitovanje subjekta MP za koje je vezana neka MP posljedica

- takav je pravni posao dostatan u određenim slučajevima da se njime neko pravno stanje osnuje, izmijeni ili da
prestane

Tu definiciju ne treba shvatiti kao da bi jednostrano očitovanje moralo biti posve samostalno – uz njega mogu
nastupati očitovanja ili čini drugih subjekata, ali tek uzgredno, tako da je očitovanje o kojemu je riječ glavno.

- isto tako valja odmah primijetiti da djelovanje drugih subjekata često može osujetiti nastupanje pravnih
posljedica koje su bile namjeravane jednostranim aktom

VRSTE :

441
 1) akcesorni (zavisni) – to su jednostrana očitovanja koja sama za sebe nemaju pravnog učinka, nego izazivaju
pravne posljedice tek zajedno s drugim, prethodnim ili sljedećim očitovanjem nekog drugog subjekta (npr.
ponuda/oferta, prihvat, opoziv, otkaz i rezerva)

2) samostalni – samostalno proizvode pravne posljedice

3) mješoviti – za pravni učinak ovdje je potrebno da, uz očitovanje, bude vezan i neki stvarni čin, npr.
okupacija, derelikcija

- jednostrana se očitovanja mogu upraviti nekom određenom subjektu ili nekolicini njih, no i ne moraju se
upraviti nikakvom određenom subjektu – subjekti kojima je očitovanje upravljeno i za koje nastupaju
posljedice tog očitovanja, u neku su ruku pasivne stranke jednostranog pravnog posla

- da bi jednostrani pravni posao imao pravni učinak, očitovanje treba dospjeti do subjekta s obzirom na koji
treba djelovati

GLAVNI OBLICI SAMOSTALNIH JEDNOSTRANIH PRAVNIH POSLOVA

 PRIOPĆENJE (NOTIFIKACIJA)

= to je službeno stavljanje na znanje nekog zahtjeva ili neke pravno relevantne činjenice koja se zbila ili će se zbiti

- ono se obično obavlja između redovitih organa diplomatskih odnosa (ministri vanjskih poslova, poslanici itd.)

• u određenim zgodama nadležni su za priopćenje drugi organi (zapovjednik ratnog broda)

• katkad se države služe posredovanjem trećih država, npr. priopćenja između zaraćenih kad su prekinuti
diplomatski odnosi

Pitanje : Koji je uvjet da notifikacija ima pravni učinak?

= da bi imalo učinak, priopćenje treba DA DOSPIJE DO ADRESATA, ali nije potrebno da adresat potvrdi primitak
priopćenja ili očituje da ga je primio na znanje – šutnja na priopćenje može, ovisno o okolnostima, imati pravne
posljedice

UČINAK : = priopćenje kao posljedicu ima to da se država kojoj je upravljeno ne može pozivati na to da joj
priopćena činjenica ili zahtjev nisu bili poznati

- drukčije je stanje ako je priopćenje predviđeno za posebne slučajeve, nekim međunarodnim sporazumom ili
običajnim pravom (onda nastupaju posljedice koje su određene tim, posebnim propisom)

SLUČAJEVI KADA JE NOTIFIKACIJA OBVEZATNA :

a) priopćenje blokade

b) registriranje međunarodnih ugovora prema čl. 102. Povelje UN-a

c) notifikacija predviđena mirovnim ugovorima o stupanju na snagu prijeratnih dvostranih ugovora

d) za stjecanje ničijeg područja okupacijom

e) u prošlosti, objava rata i priopćenje neutralnim državama

442
I inače se diplomatska praksa vrlo često služi priopćenjem.

Primjer : = uobičajena priopćenja o promjeni u osobi glavara države nemaju samo važnost čina učtivosti
(kurtoazije), nego se njima također ustanovljuje koja je osoba odsad ovlaštena poduzimati akte
vrhovnog organa

- istoj svrsi služi i priopćenje o stupanju na dužnost novog ministra vanjskih poslova i sl.

 PRIZNANJE

= to je jednostrano očitovanje da se neko postojeće stanje ili neki zahtjev smatra pravovaljanim

- ono se vrlo često susreće u međunarodnim odnosima (priznanje nove države, vlade, ustanika kao zaraćene
stranke, stjecanja područja, u prijašnje doba stjecanje interesnih sfera itd.);

- katkad ono znači napuštanje vlastitog prava ili zahtjeva koje je u opreci s priznatim stanjem i zahtjevom

FORMA : > formalnim očitovanje ili

> konkludentnim činima, često i šutnjom

UČINCI : da država koja ga je dala ne može poslije poricati odnosnu činjenicu, stanje ili zahtjev

+ druge su posljedice priznanja različite, već prema konkretnom slučaju

+ često je priznanje vezano za neki rok ili uvjete

Primjer : Nikaragva

Nikaragva je pred MS u prarnici o valjanosti arbitražne presude španjolskog kralja (presuda u sporu Hondurasa i Nikaragve)
prigovarala da određivanje arbitra nije bilo valjano.
MS je odbio taj prigovor jer je uzeo u obzir činjenicu da je Nikaragva priznala španjolskog kralja kao arbitra time što se upustila u
psotupak pred njim i prema tome se za vrijeme postupka i vladala.

 PROSVJED

= to je jednostrano očitovanje kojim se, radi očuvanja vlastita prava, poriče pravovaljanost nekog stanja, ponašanja
ili zahtjeva (dakle, sadržaj mu je suprotan sadržaju priznanja)

- prosvjed u MP služi tome da spriječi primjenu pravila qui tacet, consentire videtur:

▫ kako šutnja može značiti priznanje tuđeg prava ili zahtjeva, stanja što su ga stvorili drugi itd., odnosno
napuštanje ili odreknuće vlastitog prava, zahtjeva ili interesa, potrebno je ponekad prosvjedom otkloniti
takve štetne posljedice šutnje

▫ prosvjed prekida šutnju; on služi za čuvanje ili održanje prava

No, kako šutnja nije istovjetna s priznanjem ili odreknućem, prosvjed će biti potreban samo kad se s pravom
očekuje izjava zainteresiranog subjekta

Primjer : Kambodža vs. Tajland

443
MS je u parnici o hramu Preah Vihear 1962. sudio u korist Kambodže protiv Tajlanda i među razlozima je naveo da je Tajland
imao više prilika prosvjedovati protiv tvrdnji i manifestacija suverenosti Kambodže nad prijepornim područjem, pa da odsutnost
prosvjeda u takvim prilikama potvrđuje zahtjev Kambodže.

UPUĆIVANJE PROSVJEDA

TKO : = kao i svako drugo očitovanje s međunarodnim učinkom, mora i prosvjed uputiti onaj
organ koji je nadležan da zastupa državu u međunarodnim odnosima

▫ prosvjed drugih nema međunarodnopravnog učinka ; tako će npr. prosvjed parlamenta ili glavnog foruma
vladajuće stranke biti samo politička demonstracija, ali s gledišta međunarodnog prava nema učinka

KOME : prosvjed se mora uputiti onoj državi ili onim državama koje su izvršile čin, stavile zahtjev ili stvorile stanje
protiv kojega je prosvjed upravljen, odnosno onoj državi koja je odgovorna za povredu prava

 time se ne isključuje da prosvjed političkih organa djeluje jače od formalnog diplomatskog prosvjeda

>> Država sama prosuđuje hoće li uputiti prosvjed, te kada i kako će to učiniti.

▫ to je njeno pravo, vrlo rijetko dužnost – ako postoji dužnost prosvjedovati, propisivanje te dužnosti služi
drugoj svrsi i drugim interesima, a ne, ili ne samo, interesima države koja prosvjeduje

Npr. = trajno neutralna država mora prosvjedovati protiv povreda svoje neutralnosti, i to ne samo zbog
svojih interesa nego i zato što je, često u interesu drugih, obvezana čuvati svoju neutralnost

>> Prosvjedovati treba ŠTO PRIJE nakon spoznaje činjenice protiv koje se prosvjeduje.

Zašto : = toleriranje i neporicanje određene prakse neke države od drugih država tijekom duljeg vremena dovodi
do priznanja pravnih učinaka takve prakse – ako se prosvjed ne uputi na vrijeme, može se smatrati
zakašnjelim i bez učinka, jer se dotadašnja produžena šutnja kvalificira priznanjem

Primjer : presuda o sporu o o razgraničenju između Hondurasa i Salvadora (umješač je bila Nikaragva)

MS je u presudi rekao da je prosvjed Hondurasa došao prekasno da bi utjecao na pretpostavku da je ta država

prešutno odobrila postojeće stanje (problem je što ni propisima ni praksom nije utvrđeno u kojem roku bi trebalo
uložiti prosvjed da bi mogao djelovati)

 ODREKNUĆE

= to je jednostrano očitovanje kojim se napušta neko pravo (npr. oprost od plaćanja reparacija što su ih odredili
mirovni ugovori iz 1947. ili odreknuće od žalbe ili pak povlačenje tužbe)

Koja prava : napustiti se može svako pravo, OSIM prava koje je dobiveno ili je potrebno radi ispunjenja neke
dužnosti

FORMA : = poželjno je, radi pravne sigurnosti, da odreknuće bude izričito, iako je moguće da se ono obavi
bez formalnosti, pa čak i šutke, ali samo ako odreknuće nedvojbeno proizlazi iz određenih čina

U slučaju sumnje odreknuće valja tumačiti usko. (stricte interpretandum)

UČINAK : = učinak odreknuća je napuštanje nekog prava

444
Neki autori (npr. Suy) razlikuju odreknuće kojim se napušta neko pravo i odreknuće koje uključuje i prijenos prava na drugog. No,
postavlja se pitanje je li riječ u drugonavedenom slučaju samo o jednostranom aktu ili i o sporazumu, jer uključuje ne samo
napuštanje nego i prijenos prava na drugog subjekta MP, što pretpostavlja i sudjelovanje toga, drugog subjekta.

Poseban slučaj odreknuća je derelikcija, tj. napuštanje nekog područja koje time postaje ničije (STJECANJE PODRUČJA).
Derelikcija je zapravo mješoviti jednostrani posao, jer uz očitovanje mora doći i do faktičnog čina napuštanja neke stvari
(područja).

 OBEĆANJE

= to je jednostrano očitovanje kojim se preuzima neka obveza prema drugim subjektima MP

Primjeri obećanja:

▫ izjava Egipta iz 1957. o Sueskom prokopu

▫ izjava Francuske 1974. o obustavi atmosferskih nuklearnih pokusa

 presude MS u parnicama o tim pokusima upiru se, među ostalim, na jednostrane izjave Francuske, koje
prema shvaćanju MS rađaju čvrstu obvezu Francuske da neće više provoditi nuklearne pokuse – MS je
smatrao da odnosne izjave (predsjednika republike i vlade) dane u takvim posebnim prilikama stvaraju
međunarodne obveze, pa je, smatrajući da spor više ne postoji jer je tužitelj dobio ono što je tražio
pokretanjem postupka (prestanak francuskih pokusa i garanciju da se oni neće ponoviti), obustavio
postupak

 MS je istaknuo da su takva jednostrana obećanja obvezna, ako su dana javno i s namjerom da obvežu,
iako nisu dana u okviru međunarodnih pregovora – pritom se ne traže naknadno prihvaćanje ni ikakav
odgovor ili reakcija drugih subjekata MP da bi obećanje imalo učinak

FORMA : = nije odlučna, te se obećanje može dati u pisanom ili usmenom obliku

TUMAČENJE : kako je riječ o izjavama kojima se ograničuje sloboda djelovanja onog tko ih daje, one se moraju
tumačiti restriktivno, istaknuo je MS

PRAVNI TEMELJ : glede pravnog temelja obveznosti obećanja, MS je istaknuo da je to načelo bona fides, koje je
ujedno i osnova obveznosti načela pacta sunt servanda

UČINAK : valjanost određenog obećanja i njegovi pravni učinci prosuđuju se iz sadržaja samog akta i iz okolnosti
slučaja

- na važnost da se pravni učinci obećanja oprezno procijene iz konkretnih okolnosti slučaja upozorio je MS i u
presudi u sporu o granici između Burkine Faso i Malija 1986.

▫ ispitavši okolnosti slučaja, MS je utvrdio da izjava dana u intervjuu za tisak glavara države Malija nije
dana s namjerom da obveže Mali – naime, ništa nije sprječavalo Mali da zaključi sporazum da je
postojala namjera obvezivanja

▫ nasuprot tomu, u slučaju francuskih nuklearnih pokusa Francuska nije mogla izraziti svoju namjeru na
drugi način, nego jednostranom izjavom

* uvjetovana obećanja

U mnogim slučajevima obećanje je uvjetovano, npr. jednostrana izjava Kine da nikad i ni pod kojim okolnostima neće prva
upotrijebiti nuklearno oružje, dana 1971.
445
Često države i u svojstvu članice neke MO obećaju da će se složiti s nekom odlukom te organizacije koja se tiče neke druge
članice te organizacije ako ta druga prema njoj ispuni neke uvjete.
Pa tako je bio primjer UK da će se složiti s ukidanjem sankcija Libiji ako Libija udovolji zahtjevu VS i prihvati odgovornosr svojih
dužnosnika u slučaju Lockerbie i plati naknadu.

VODEĆA NAČELA PRIMJENJIVA NA JEDNOSTR. AKTE DRŽAVA KOJI MOGU STVARATI PRAVNE OBVEZE
(Komisija za MP, 2006.)

Neki autori, kao i Komisija MP smatraju da navedena podjela jednostranih akata nije bitna jer ih često nije moguće
svrstati samo u jednu od navedenih kategorija (tako priznanje može ujedno imati obilježja odreknuća i obećanje; npr.
ako država prizna suverenost druge države nad drugim teritorijem, može se reći da se ona ujedno odriče svojih prava
na taj teritorij, te obećava da se neće upletati u aktivnost druge države na tom teritoriju)

Pa je tako Komisija za MP započela rad na kodifikaciji jednostranih akata država 1997. – razmatrala je one
jednostrane akte država koji proizvode pravne učinke stvarajući, priznajući, čuvajući ili mijenjajući prava, obveze ili
pravne situacije.

 završila je rad 2006., usvajanjem Vodećih načela primjenjivih na jednostrane akte država koji mogu stvarati
pravne obveze

446
 - 10 načela koja je Komisija izradila čine kodifikaciju pravila koja su se razvila u prkasu država potaknuta
odlukama MS

PREAMBULA : ističe da se Načela odnose na jednostrane akte stricto sensu, tj. one u obliku formalne izjave što
su ih dale države s namjerom da proizvedu pravne učinke po MP

NAČELO 1 : obveznost takvih izjava, danih javno, zasniva se na načelu dobre vjere

NAČELO 3 : pri određivanju pravnih učinaka takvih izjava uzima se u obzir njihov sadržaj, sve činjenične okolnosti
u kojima su dane i reakcije koje su izazvale

NAČELO 4 : izjave obvezuju samo ako ih je dala osoba ovlaštena da zastupa državu

To su u prvom redu glavar države, predsjednik vlade i MVP – čiji čini obvezuju državu i bez posebne punomoći.
Ostale osobe koje zastupaju državu u pojedinim područjima mogu biti ovlaštene da je obvežu putem jednostranih
izjava u područjima koja potpadaju pod njihovu nadležnost.

NAČELO 5 : izjave mogu biti dane usmeno ili u pisanoj formi

NAČELO 6 : izjave mogu biti upravljene cijeloj međunarodnoj zajednici (erga omnes), jednoj ili više država ili
drugim entitetima
Tako je npr. izjava Jordana 1999. o odricanju od Zapadne obale bila istodobno upravljena međunarodnoj zajednici, državi
Izraelu i Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji (PLO).

NAČELO 7 : jednostrane izjave obvezuju samo ako su dane jasno i na određen način

= u slučaju dvojbe glede domašaja obveza koje proizlaze iz jednostrane izjave, one se moraju tumačiti restriktivno;

u tumačenju sadržaja obveze težište se ponajprije stavlja na tekst izjave, zajedno s kontekstom i okolnostima u
kojima je formulirana

MEĐUNARODNI UGOVORI
OPĆENITO, POJAM I VRSTE

* Međunarodni ugovori = dvostrani pravni poslovi MP

Povijest

 neka pravila običajnog MP potvrdio je Institut za MP, koji se na svojim zasjedanjima (počevši od Bruxellesa
1885., kad je raspravljao o objavljivanju međunarodnih ugovora) bavio problemima vezanim uz međunarodne
ugovore;

 u krugu američkih država provedena je kodifikacija znatnog dijela pravila MP o međunarodnim ugovorima
Havanskom konvencijom (1928.)

447
KODIFIKACIJA

Kodifikacija pravila o međunarodnim ugovorima započela je u UN-u neposredno nakon osnivanja Komisije za MP;
temeljem njenog prijedloga, 1969. je potpisana Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora.

- stupila je na snagu 1980., nakon što je kod glavnog tajnika UN-a položeno 35 isprava o ratifikaciji ili pristupu

 ona nije obuhvatila cjelokupno pravo međunarodnih ugovora, nego se odnosi samo na ugovore koje sklapaju
države između sebe, i to u pisanom obliku

– no, naglašava da ta činjenica ne dira u pravnu obveznost sporazuma između država i drugih subjekata MP ili
između tih subjekata, ni u primjenu pravila izraženih u toj konvenciji za takve sporazume, koliko su ona na njih
primjenjiva neovisno o Konvenciji, tj. kao pravila običajnog MP ili na kojem drugom temelju izvan odredbi
Konvencije iz 1969. (isto vrijedi i za sporazume koji nisu sklopljeni u pisanom obliku)

Pitanje : Kaj s običajnim pravom?

= u uvodu se potvrđuje da će pravila običajnog MP i dalje uređivati pitanja koja nisu uređena Konvencijom

Pitanje : Kaj sa ugovorima koji su sklopljeni prije neg je stupila Konv. na snagu?

= Konvencija određuje da se njene odredbe ne primjenjuju na ugovore koje su ugovornice sklopile prije nego što je
za njih Konvencija stupila na snagu

 to se odnosi na odredbe koje mijenjaju dotadašnje pravo

ALIII Konvencija izrijekom kaže da to ne vrijedi za one njene odredbe kojima su države vezane bez obzira na samu
Konvenciju.

 nakon Konvencije iz 1969., temeljem pripremnih radova Komisije za MP usvojene su još dvije konvencije:

 BK o sukcesiji država glede međunarodnih ugovora (usvojena 1978., stupila na snagu 1966.)

 BK o pravu međunarodnih ugovora između država i MO ili između MO (usvojena 1986., još nije stupila
na snagu)

PODJELE MEĐUNARODNIH UGOVORA

 naziv

- ne mora se zvati ugovor, naziv nije bitan!

- ugovor se u MP može zvat kak god, naziv ga ne čini ugovorom!
- ugovorom ga ne čini ni oblik! = može biti usmen, ili konkludentan (npr. ugovor o primjerju)

Kaj onda ugovor čini ugovorom? = OBVEZATNOST – međ. pravne obveze za sve stranke
(u suprotnom ak nema toga je neki soft law, deklaracija, neš drugo)

 ugovor = Versajski ugovor, Mirovni ugovor

 konvencija = VRLO ČESTO!
448
  sporazum = isto dosta često
 pakt ili povelja = ak se želi dat neki svečani prizvuk;
- Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Povelja UN-a
 protokol
= ako se uz neki ugovor donosi dodatni ugovor s namjerom da se stranke konvencije obvežu tim dodatnim ako
žele, ali ak ne žele, ne moraju a i dalje su obvezane Konvencijom npr.
- to je za neka osjetljivija pitanja, jer da je obvezana sadržana u glavnom, možda ne bi htjeli
- uz onaj pakt ima protokol

 deklaracija = HA HA ovo je ful rijetko, al može (inače je 99% neobvezujuća)

- na II. Haškoj mirovnoj konferenciji jedna od deklaracija je bila međunarodni ugovor – Deklaracija o zabrani
izbacivanja eksploziva iz balona

 pactum de contrahendum = ugovor između država kojim se države obvezju da će pregovarati u dobroj vjeri i
sklopiti ugovor iliti ugovor da će sklopiti ugovor
- obveza ovdje postoji u tom da će pregovarat, zato je to ugovor

 memorandum o sporazumijevanju (suglasnoti)

- ak ima obvezu može bit
Primjer: Slobodni teritorij Trst je prestao postojati podjelom i ugovorom koji se zvao Memorandum o
suglasnosti
- ovo će bit ugovor u pravilu kad iz političkih razloga nešto ne žele nazvat ugovorom, pa za javnost zvuči ko ne
ugovor

 modus vivendi = ugovor o privremenom rješenju između država, dok se ne donese ugovor o konačnom

 kapitulacija, ugovor o primjerju, karteli (naziv za ugovor za razmjenu zarobljenika...)

POANTA : NAZIV NIJE BITAN!

- iz istog razoga može se naći govor zvučnog naziva koji zapravo nije ugovor

Primjer: KESS – Helsinki, sastale se države da se zemlje I i Z bloka i šire skupe na konferenciji i da se vidi o čemu se
one mogu sporazumjeti; ta konferencija završila je Završnim helsinškim aktom (koji je danas temeljni akt OESS-a)
 taj akt NIJE UGOVOR! – u njemu piše da države sve to ne smatraju međ. obvezom, ali će iz morala, prijateljstva
bla poštivat
= to se zove GENTLMAN'S AGREEMENT – sl. je ugovoru, ali NEMA OBVEZE!

- isto je bilo sa Atlantskom poveljom – nije ugovor!

 sadržaj

Prema njihovu sadržaju, postoje različite podjele, ali je nemoguće provesti dosljednu i sustavno valjanu podjelu.
Tako su neprihvatljive podjele Le Furova (politički i ekonomski) i Novakovićeva (politički, pravni i ekonomsko-
socijalni).

Za takvu podjelu nije odlučan naziv samog ugovora (mirovni, trgovinski, konzularni), jer on često ističe samo glavnu
svrhu ili povod ugovora (sklapanje mira itd.), ali sadrži raznorodne odredbe koje se ne bi mogle obuhvatiti jednim
nazivom.

Ni ta podjela nije važna s pravnog gledišta.

 vrsta obveza preuzetih ugovorom

449
Zanimljiva je podjela s obzirom na vrstu obveza preuzetih ugovorom, tj. nalaže li ugovor:

 pozitivnu činidbu (npr. cesija, dobava oružja)

- podvrsta ove skupine su ugovori o periodičnim činidbama

 propust (npr. obveza nenapadanja)

- podvrsta skupine su ugovori koji nalažu neko trpljenje (npr. služnost prolaska četa)

 formalno gledište

S formalnog gledišta razlikuju se ugovori:

 koji nastaju intervencijom vrhovnog državnog organa – ovdje je nužno sudjelovanje najvišeg organa
vanjskog zastupanja, obično državnog glavara (to se očituje u punomoćima pregovarača i ratifikaciji, a
često i u vanjskom obliku ugovora (stilizacija uvoda, spominjanje državnih glavara u uvodu i sl.)

 koje sklapaju podređeni organi u svom djelokrugu

 broj stranaka

Po broju stranaka, ugovori se dijele na:

 dvostrane
 višestrane – ugovori zatvorenog tipa; krug stranaka je unaprijed određen (npr. EKLJP je ograničena na
države članice VE i ne može SAD postat članica te Konvencije)
- oni u kojima sudjeluje više od dviju stranaka, ali su stranke određene i njihov krug se ne može
proširiti preko njima određene granice
 mnogostrane – sve države svijeta mogu postati član; najveći i najznačajniji broj ugovora su ti (npr. Bečka
konvencija o diplomatskim odnosima)
- u njima sudjeluje ili im poslije može pristupiti velik broj država ili čak sve države svijeta; oni se još
označuju kao kolektivni ili opći ugovori (BK o pravu međunarodnih ugovora postavlja neka posebna
pravila za njih)

Ima dosta ugovora u kojima je s jedne strane jedna ugovorna stranka, a s druge strane više njih, npr. ugovori u miru iz 1947. i
ugovori o zaštiti manjina iz 1919. – 1920.

 oblik

> ugovori u pismenom obliku i

> ugovori koji nemaju pismeni oblik (i na njih se ne primjenjuje BK iz 69')

 prema subjektima MP koji su stranke ugovora

 ugovori između država – samo na njih se u potpunosti odnose odredbe BK iz 1969.

 ugovori između država i MO ili između MO – na njih se odnosi BK iz 1986.

 ugovori kojima su stranke ostali subjekti MP s ius contrahendi (npr. Sveta stolica, Malteški red) – na njih
se, prema BK, i dalje primjenjuju pravila običajnog prava (čl. 3. Bečke konvencije)

450
  ugovori o osnivanju MO

= Bečka konvencija iz 1969. isključuje ih od svoje primjene, pa se i oni smatraju posebnom vrstom međunarodnih
ugovora

 ugovori-pogodbe i ugovori-zakoni

 u obvezatnosti nema razlike, razlika je samo u tom da u 2. ugovori sliče ugvorima u obveznom pravu

o UGOVORI POGODBE / PRAVNI POSLOVI

- znači sl. ugovorima u obveznom, imate stranke, činidbu i protučinidbu i time se ugovor konzumira (ko u
kupoprodaji)

Primjer: kod stjecaja područja cesijom = država A daje dio područja državi B i prima novac za to ili neko drugo
područje (kad je Rusija dala Aljasku za keš, il Ladislav Dalmaciju)

- određuju konkretne činidbe

- izvršenjem činidbe su konzumirani
- očitovanja stranaka imaju različit sadržaj, ali istu svrhu
- teži zadovoljenju suprotnih interesa

o UGOVORI ZAKONI / UGLAVE

- tu nema činidbe/protučinidbe neg oni ustanovljavaju pravila koja će odrediti njihovu buduću suradnju – tu nema
suprotstavljene volje neg im je volja ista
- sliče zakonima jer kao što smo rekli države ko subjekt su i adresat i 'zakonodavac'

 oni su najvažnija vrsta ugovora jer zamjenjuju zakon u MP kojeg nema

Primjer : 99% ugovora jer oni tvore MP

- očitovanja stranaka imaju isti sadržaj

- stvaraju trajnu obvezu na određeno ponašanje
- teži zadovoljenju zajedničkih interesa

+ zašto ne valja ova podjela

 gentlemen`s agreement (honourable understanding)

= nije ugovor (dapače, nije ni ugovor među podređenim organima,tzv. administrativni ugovor), nego sporazum
između bilo kojih organa država (ministara, poslanika, delegata), koji ga ne smatraju obveznim po MP-u, ali ga
namjeravaju izvršavati pa ga doista izvršavaju

On počiva na međunarodnom moralu i konvencionalnom osjećaju zajedništva u diplomaciji. (puki običaj)

Takvi dogovori ili jednostrana očitovanja koji pravno ne obvezuju nalaze se češće pri razgovoru između vodećih
državnika, pri diplomatskim razgovorima i konferencijama i u priopćenjima s takvih sastanaka, u kojima se očituju
smjernice politike ili naviještaju budući koraci neke države, bilo jednostrano ili u dogovoru.

 pactum de contrahendo

= pravi ugovor, a sadržaj mu je da se stranke obvezuju da će o nekom pitanju sklopiti ugovor

451
 Obveza je samo u tome da stranke pristupe pregovorima i da ih vode u dobroj vjeri i s nastojanjem da dođe do
sporazuma.
Za te pregovore vrijedi ono što je MS izrekao u parnici o razgraničenju epikontinentalnog pojasa Sjevernog mora: „Stranke su
obvezane da zapodjenu pregovore radi postizanja sporazuma, a ne da samo vode formalne pregovore … stranke treba da se
vladaju tako da pregovori imaju smisla, a to nije ako jedna od njih ustraje na svojem stajalištu i ne pomišlja na neko preinačenje“.

POSTANAK MEĐUNARODNIH UGOVORA

OBLIK UGOVORA

Za međunarodni ugovor nije određen nikakav poseban oblik – danas se on može sklopiti i usmeno, iako mnogi
autori smatraju da je potreban pismeni oblik; on se može sklopiti i znakovima (npr. obustava vatre u ratu)

- Komisija za MP navodi da bi se ARBITRAŽA mogla pravovaljano ugovoriti ako bude predložena u Vijeću
sigurnosti i predstavnici stranaka na to pristanu – to bi bio usmeni sporazum, ali ipak pismeno posvjedočen
dokumentima Vijeća sigurnosti

POSTUPCI SKLAPANJA UGOVORA

- postupci sklapanja ugovora su raznoliki, a praksa je stvorila 2 glavna tipa:

452
 1) JEDNOSTAVNIJI POSTUPAK = sporazum postiže neposredno izmjenom očitovanja bez svečanih
formalnosti i bez potrebe ratifikacije (obično razmjenom nota, dakle, nema jedinstvenog instrumenta)
- potrebna je samo SUGLASNOST VOLJA!

Primjer: država A šalje državi B diplomatsku notu i navodi da nešto predlaže da recimo B preuzme neku obvezu,
na tu notu B odgovara svojom notom i kaže npr. da prihvaćaju to kaj A predlaže
= te dvije note čine ugovor, može ići više nota i onda ukupnost tih nota čini ugovor

- pojam trajno neutralnih država da neće sudjelovat osim ak ih netko napadne – Malta je ugovor o trajnoj
neutralnosti sklopila s Italijom tim notama

2) SASTAVLJENI POSTUPAK - odlikuje se postizanjem sporazuma u fazama i jedinstvenošću isprave

1. pregovori – sastaju se delegacije sa ciljem da pregovaraju; može bit jedan sastanak, a mogu 20 godina
pregovarat ili nikad ne završit pregovore

2. stilizacija teksta ugovora = ak uspješno završe pregovore, stavljaju na papir sve kaj su ispregovarale –
zaključke i glavne odredbe oko čeg su se sporazumjele i onda ide stilizacija ugovora

3. autentifikacija – predstavnici potvrde da to na papiru je ono što su se ispregovarali

3 načina kak se izvršava autentifikacija:
1- potpisivanje = time se ne preuzima obveza! VAŽNO!
2- potpisivanje ad referendum = dodatno podvrgnuto nekim tijelima
3- parafiranje = skraćeni potpis, stavlja se paraf na svaku stranicu

 potvrda vjerodostojnosti!

4. države se obvezuju ako žele

5 načina: 1) sam potpis obvezuje = ako to u ugovoru piše ili proizlazi iz ugvora
2) ratifikacija = potvrda obvezatnosti u parlamentu, ali to i dalje ne znači da je na snazi
(možda je uvjetovan nekim brojem ratifikacija)
3) prihvat
4) odobrenje
5) pristupanje = ako država naknadno želi pristupiti ugovoru u čijem nastanku nije sudjelovala
(RH da želi pristupit Ugovoru o Antartiku poslali bi notu u Washingotnu – depozitar)

= ta dva nisu odijeljena nekom granicom nego postoje kombinacije , npr. da je za ugovor sklopljen razmjenom nota
potrebna ratifikacija, a u novo doba za sve više ugovora u obliku jedinstvene isprave ne traži se ratifikacija.

 formalna legitimacija sudionika

Ugovor je dvostrani pravni posao, dakle, susret barem dvaju očitovanja. Zahtjev je pravne sigurnosti da se
formalnostima pri sklapanju ugovora nedvojbeno utvrdi sadržaj danih očitovanja i u njima preuzetih obveza, na dalje,
da se utvrdi da su ta očitovanja doista dana u ime dotičnih subjekata i da su oni njima doista vezani

- zato MP traži formalnu legitimaciju osoba koje sudjeluju pri sklapanju ugovora i ispunjenje određenih
formalnosti potrebnih za pravovaljanost i obvezatnost skloplje nih ugovora

- pravila o tome danas su sadržana u Bečkoj konvenciji, koja u tome slijedi dotadašnje običajno pravo

- međutim, kako su MO u novije vrijeme stranke sve većeg broja međunarodnih ugovora, BK iz 1986. morala je
dotadašnja, tradicionalna pravila adaptirati na ugovore koje one zaključuju međusobno ili s državama

453
Pravila :

1. Predstavnik države mora se iskazati punomoću koja ga ovlašćuje da poduzme

potrebne čine, koliko u fazi pregovaranja i utvrđivanja sadržaja ugovora, toliko i u fazi njegova konačnog
prihvaćanja.

Punomoć NIJE POTREBNA :

a) ako se iz prakse odnosnih država (koje sklapaju ugovor) ili iz drugih okolnosti može vidjeti namjera
stranaka da smatraju neku osobu kao predstavnika stranke za obavljanje posla o kome je riječ

b) za glavara države, predsjednika vlade i MVP za bilo koji čin u vezi sa sklapanjem ugovora

c) šefu diplomatske misije za usvajanje teksta ugovora između njegove države i države primateljice

d) isto tako smatraju se ovlaštenima akreditirani predstavnici države na nekoj konferenciji ili kod neke
MO, odnosno njezinih organa, da usvoje neki tekst izrađen na toj konferenciji ili u krilu te organizacije ili
njezina organa

2. Ako neka osoba koja se ne može smatrati ovlaštenim predstavnikom države, prema naprijed rečenom, izvrši
neki čin u vezi sa sklapanjem ugovora, taj čin nema pravnog učinka, ALIII država može to naknadno ispraviti
time da taj čin potvrdi!

3. Bečka konvencija iz 1969. ne pokriva sve slučajeve sklapanja ugovora – za te slučajeve vrijedi običajno MP!

- prema pravilima ratnog MP, mogu vojni zapovjednici sklapati određene vrste sporazuma s obzirom na vođenje
vojnih operacija oružanih snaga koje su njima podređene (kapitulacija, primirje, razmjena zarobljenika i sl.) –
oni su na to ovlašteni po svom položaju i temeljem propisa MP, pa ne trebaju za sklapanje takvih sporazuma
nikakve punomoći

- ti su sporazumi obvezni za državu i ne trebaju ratifikacije

4. temeljem Bečke konvencije iz 1986., MO valjano zastupa pri zaključivanju ugovora osoba :

> ako za to ima punomoć MO ili

> „ako iz okolnosti proistječe da su zainteresirane države i MO namjeravale smatrati da glede toga ta osoba
zastupa MO, u skladu s pravilima dotične organizacije, a da ne podnese punomoć“

FAZE SKLAPANJA UGOVORA

- pri sklapanju ugovora mogu se razlikovati ove faze:

a) pregovori

b) sastavljanje i utvrđivanje teksta (stilizacija)

c) potpisivanje (autentifikacija)

d) ratifikacija ili drugi način davanja pristanka države da bude vezana ugovorom

- Bečke konvencije sadrže propise o sastavljanju (usvajanju) teksta, autentifikaciji teksta, davanju pristanka
potpisivanjem, ratifikacijom ili drugim ondje navedenim načinom
454
PREGOVORI, STILIZACIJA I JEZIK UGOVORA

Svaki ugovor je plod nekog sporazuma koji se postiže pregovorima:

 ti pregovori mogu biti vrlo dugotrajni, ali i vrlo kratki – dovoljno je da s jedne strane bude stavljena ponuda
nekog utanačenja i da je druga strana bezuvjetno prihvati; ugovor je valjano sklopljen

 pregovori se mogu voditi na različite načine – mogu se voditi pismenim putem, a često preko redovitih
diplomatskih zastupnika (i ministara vanjskih poslova) ili za taj rad posebno određenih izaslanika, odnosno
opunomoćenika.

 često se za pregovore i zaključenje ugovora (naročito kod višestranog ugovora) sazivaju posebne konferencije i
kongresi

U pregovaranju mogu sudjelovati :

a) osobe koje su za to ovlaštene već po svojem položaju

b) osobe koje nisu za to ovlaštene već po svojem položaju
 u tom slučaju moraju predočit punomoć = nju potpisuje za to ovlašteni najviši ili od njega delegirani
organ (ministar vanjskih poslova i dr.)

– ako punomoć sadrži ovlaštenje za potpisivanje, ona se ispituje (pa i razmjenjuje), i to se obično
konstatira u uvodu ili zaglavku ugovora

Već smo rekli da prekoračenje punomoći čini ugovor NIŠTAVIM, ALIII za ratifikaciju nadležni organ može tu manu
ukloniti i ratificirati ugovor sklopljen preko ili mimo ovlaštenja, dapače i ugovor sklopljen bez ovlaštenja.

Ako bi pregovarač prekoračio interne upute koje je dobio to neće djelovati na valjanost ugovora OSIM ako su te
upute službeno priopćene protivnoj stranci.

- pregovori se vode o samom predmetu i o stilizaciji teksta ugovora

Stilizaciji se pristupa pošto su se pregovarači složili o onom što ugovorom žele uglaviti. Stilizacija može napredovati postupno
kako pregovori napreduju, ali sve do kraja pregovora moguće je izmijeniti stilizaciju iako je ona već bila dogovorena.

Kada je tekst potpuno stiliziran, a još se ne potpisuje, pregovarači ga često parafiraju tj. početnim sovom svog imena potpisuju
pojedine listove ustanovljenog teksta da bi tako osigurali dokaz o stilizaciji u kojoj se postigla suglasnost.
Parafiranje pojedinih listova teksta služi za istu svrhu i pri konačnom potpisivanju ugovora. Paraf služi samo za autentifikaciju, a
potpisnicom se postaje tek potpisivanjem, i to danom potpisivanja.

JEZIK

- što se tiče jezika ugovora, vlada potpuna sloboda stranaka:

o svojedobno je latinski služio jednako unutrašnjoj službenoj uporabi, kao i u međunarodnom općenju; od
Richelieua i Louisa XIV. dobio je francuski putem običaja prednost 14, i zato se često nazivao diplomatskim
jezikom; ali, diplomatski jezik nije nikada postojao i ne postoji ni danas u tom smislu da bi se neki određeni
jezik morao upotrebljavati u diplomatskom općenju i u ugovorima

- danas se redovito dvostrani ugovori sklapaju na jezicima obiju ugovornih stranaka, a to se često primjenjuje
također i u ugovorima gdje je više, ali ne mnogo stranaka; ali mnogo puta se stranke, radi jednostavnosti,
dogovore i izabiru jezik jedne od ugovornih stranaka ili čak neki treći jezik
14
Npr. u aktu Bečkog kongresa 1815., na Prvoj haškoj mirovnoj konferenciji 1899. i Drugoj 1907.
455
Na konferenciji u San Franciscu prihvaćeni su engleski, francuski, kineski, španjolski i ruski kao službeni jezici, pa je
tekst Povelje izrađen u 5 jednako mjerodavnih verzija, ali engleski i francuski proglašeni su kao radni (poslovni) jezici.

o tako je to vrijedilo i za rad u organima Ujedinjenih naroda, no kasnije je dodan, na zahtjev država
Latinske Amerike, španjolski kao treći radni jezik, zatim ruski, kineski (1973), konačno i arapski

- sličan razvitak opaža se i u drugim međunarodnim organizacijama i na međunarodnim konferencijama

Načelno su svi jezici ravnopravni i stranke su slobodne da izaberu jezik ugovora.

USVAJANJE UGOVORA U PISMENOM OBLIKU

- pošto je dogovorena stilizacija teksta, pristupa se njegovu usvajanju u pismenom obliku

Postoje 2 glavna oblika pismeno sklopljenog ugovora:

a) jedinstveni instrument, koji potpisuju sve stranke ugovora

b) razmjena nota, gdje svaka stranka potpisuje pismo koje ona šalje

* ugovor = „međunarodni sporazum sklopljen između država u pismenom obliku koji je podvrgnut propisima MP,
bilo da je sadržan u jedinstvenom instrumentu ili u 2 ili više povezanih instrumenata, bez obzira na
njegov poseban naziv“; (prema BK 69')

- ta definicija obuhvaća koliko tradicionalni oblik listine u svečanom ili manje svečanom obliku, toliko i manje
formalne instrumente, npr. sporazum u obliku zapisnika

- definicija ugovora u Bečkoj konvenciji iz 1986. ne razlikuje se od one iz 1969. u sadržaju, nego samo u
formulaciji pravila: uz države, odnosi se i na međunarodne organizacije

Spominjanje sastavljanja ugovora u 2 ili više povezanih instrumenata odnosi se koliko na razmjenu nota, toliko i na
one primjere sklapanja ugovora gdje uz glavni instrument postoji jedan prilog ili više njih, od kojih se svaki posebno
potpisuje.

Uz instrumente koje potpisuju sve stranke ugovora mogu se dodati i pismeni uglavci sastavljeni u obliku razmjene
nota.

Ima dosta primjera gdje se niz sporazuma, potpisanih u odijeljenim instrumentima, obuhvaća jednim „zapisnikom o
potpisivanju“ ili zaključnim aktom“ u kojem se samo nabrajaju instrumenti koji na taj način tvore cjelinu.

IZGLED SAMOG UGOVORA

1. uvod (preambula)

tu se navodi :

• ugovorne stranke

456
 • opunomoćenici
• druge spomena vrijedne okolnosti sklapanja ugovora

• aaa katkad i programatske izjave ili motivi koji su rukovodili stranke pri sklapanju ugovora ili se spominje
svrha ugovora i kasnije namjere i želje stranaka
= Iako uvod načelno treba smatrat obvezatnim jednako kao bilo koji drugi dio ugovora, takve izjave npr. u
pravilu se uzimaju kao neobvezujuće odnosno više se smatraju nekom moralnom nego pravnom obvezom
država ugovornica (što je i vidljivo iz samog teksta – npr. isticanje „osjećaja čovječnosti“ u uvodu Sporazuma
o spašavanju astronauta, vraćanju astronauta i vraćanju objekata lansiranih u svemir)

2. sam tekst odredaba ugovora

3. zaglavak sa datumima i potpisima

- zaglavnim odredbama nalaze se odredbe o stupanju na snagu ugovora (napose je li potrebna ratifikacija), o njegovu
trajanju, dopustivosti rezervi itd.

4. uz glavni tekst često se dodaju prilozi, zaključni i dodatni protokoli, a pojedine odredbe se katkad razjašnjavaju
razmjenom pisama između vođa delegacija
- često je svrha da ugovornice mogu prihvatiti glavni tekst i neke priloge po svojem izboru, a ne trebaju sudjelovatu u
drugima

Svi ti tekstovi tvore jednu ugovornu cjelinu, osim ako u njima nije drukčije određeno.

Višestrani, a napose često mnogostrani ugovori predviđaju mogućnost da ugovoru kasnije pristupe države koje ga nisu izvorno
potpisale (otvoreni ugovori).
Pri mnogostranim se običava ostaviti neki rok za izvorno potpisivanje,, a nakon tog roka dopušta se samo pristupanje.

VEĆINA

- temeljem odredbi Bečkih konvencija (čl. 9.), tekst ugovora smatra se usvojenim ako su na njega pristale sve
države i MO koje su sudjelovale u njegovu sastavljanju

Međutim, ta se jednoglasnost teško postiže ako u pregovorima sudjeluje veći broj država i MO, pa BK predviđaju da
se na međunarodnim konferencijama ugovori usvajaju 2/3 većinom sudionika na konferenciji, OSIM ako se oni 2/3
većinom nisu odlučili za neko drugo pravilo o usvajanju teksta ugovora.

AUTENTIFIKACIJA

- cijeli taj izgled i pismena forma ugovora služi tome da se vjerodostojno utvrdi i sačuva postignuti sporazum o
sadržaju i tekstu ugovora

= način na koji predstavnici ugovornica ustanovljuju i posvjedočuju da je tekst vjerodostojan i konačan

OPCIJA 1 = pri sklapanju ugovora stanke mogu odrediti način autentifikacije po svojem izboru SPORAZUMOM
> ili se određuje u tom ugovoru taj način koji žele
> ili sporazumom (valjda drugim)

OPCIJA 2 = ak nema nikakvog sporazuma BK kažu da se autentifikacija može provoditi :

> potpisivanjem
> potpisivanjem ad referendum
> parafiranjem teksta ugovora ili završnog akta konferencija u koji je unesen tekst ugovora

457
OBVEZATNOST

Sve ovooo – potpisivanje teksta ili drugi način autentifikacije nisu sami po sebi dovoljni da pregovarač postane
vezan ugovorom.

- u starije vrijeme potpisani ugovor trebalo je još ratificirati; tek po ratifikaciji postaje ugovor za stranke
obvezatnim

- praksa novijeg doba sve je više davala primjera ugovora kojima za obvezatnost nije trebala ratifikacija (79. str.)

- Bečka konvencija obrađuje to pitanje tako da određuje načine na koje država daje svoj pristanak da bude
vezana nekim ugovorom – ona poznaje ove načine:

a) potpisivanje

- jednostavno potpisivanje ugovora obvezuje pregovarača:

a) kad ugovor sam određuje da već samo potpisivanje obvezuje,

b) kad se na drugi način utvrdi da su se države koje su sudjelovale u pregovorima sporazumjele da će

ugovor potpisivanjem postati obvezatan,

c) kad se namjera države ili organizacije da bude obvezana potpisivanjem vidi iz punomoći njezina
predstavnika ili je bila izražena tijekom pregovora
Bečke konvencije također određuju da će isti učinak kao potpisivanje imati i parafiranje, odnosno potpisivanje ad referendum,
i to prvo kad se može utvrditi da su se pregovarači o tome sporazumjeli, a drugo onda ako ga pregovarač naknadno potvrdi.

b) ratifikaciju

= međunarodni čin kojim država na međunarodnom planu daje svoj pristanak da bude vezana ugovorom

- o ratifikaciji odlučuje u svakoj državi njenim ustavnim pravilima određeni državni organ

- međunarodni čin kojim MO na međunarodnom planu daje pristanak da bude vezana ugovorom, čin koji
odgovara ratifikaciji ugovora, naziva se činom formalne potvrde (čl. 2. st. 1.) => isto al za MO

c) prihvat i odobrenje

- to su noviji načini obvezivanja ugovorom; njima se pojednostavnjuje postupak obvezivanja kod mnogostranih
konvencija

Primjer : u Međunarodnoj organizaciji rada – na konferencijama rada prihvaćene konvencije ne potpisuju se, nego

se države njima obvezuju prihvatom

Odredbe (dolje sad) vezane uz ratifikaciju analogno se primjenjuju na obvezivanje putem prihvata ili odobrenja.

Bečke konvencije (čl. 14) utvrđuju kad se ratifikacijom daje pristanak države da bude obvezana ugovorom

- to će biti potrebno:

a) ako ugovor predviđa ratifikaciju, odnosno čin formalne potvrde

458
 b) ako se na drugi način utvrdi da su se pregovarači sporazumjeli o potrebi ratifikacije

c) ako je predstavnik države potpisao ugovor uz rezervu ratifikacije, odnosno ako je predstavnik MO
potpisao ugovor uz rezervu čina formalne potvrde

d) ako taj zahtjev proistječe iz punomoći predstavnika pregovarača ili je izražen tijekom pregovora

- u prva dva slučaja potreba ratifikacije odnosi se na sve države ugovornice, a u posljednja dva slučaja može se
odnositi samo na jednu ugovornicu ili na neke od više njih

d) pristup (akcesija)

= to je očitovanje kojim država, odnosno MO izražava svoj pristanak da bude vezana nekim ugovorom koji je već
potpisan (pa možda već i stupio na snagu) bilo da je ta država/MO sudjelovala pri sastavljanju njegova teksta, ali ga
nije potpisala ili nije dala svoj pristanak na vezivanje jednim od prije navedenih načina, bilo da nije ni sudjelovala pri
njegovu sastavljanju

- pristupanje se prakticira kod tzv. otvorenih ugovora (višestranih i kolektivnih)

Ugovor može biti otvoren pristupanju :

1. na temelju vlastite odredbe ili

2. na temelju nekog drugog načina kojim se može utvrditi da su se pregovarači sporazumjeli o toj
mogućnosti,
3. a moguće je i to da se kasnije suglasnošću sviju ugovornica otvori takva mo gućnost

 u svakom od tih slučajeva može se odrediti koje se države/MO mogu poslužiti mogućnošću pristupanja

Svi načini izražavanja pristanka vrše se pismeno, i to tako da dođu do znanja drugoj ugovornoj stranci ili — pri
višestranim ugovorima — ostalim ugovornim strankama.

 kod dvostranih ugovora najobičniji je način razmjena isprava o ratifikaciji (prihvatu itd.)

 kod višestranih i mnogostranih se određuje jedno mjesto na kojem se polažu odnosne isprave, bilo da je to
neka država (ministarstvo vanjskih poslova i sl.) ili ured neke međunarodne organizacije (glavni tajnik
Ujedinjenih naroda, Međunarodni ured rada i sl.) => to je DEPOZITAR i on priopćuje činjenicu polaganja svim
državama potpisnicama odnosno ugovornicama;
- dužnost je depozitara također da obavijesti države ugovornice o svim promjenama s obzirom na ugovor
(otkaz, rezerve itd.)

* DEPOZITAR = organ koji brine o nekom ugovoru

(Washington je za Ugovor o Antartiku jer je tam usvojena konvencija)
- može bit i tajništvo organizacije (npr. Tajništvo UN-a) koje onda prima note i obavještava ostale države
- u državama je ministarstvo vanjskih poslova

* PODSJETNIK

* DRŽAVA ČLANICA = UVIJEK JE VEZANO UZ MO (nemre bit članica ugovora)

* DRŽAVA POTPISNICA = ak je država potpisala ugovor, ali nije ga ratificirala i nije stupio na snagu (znači niš ju još ne
obvezuje)
* DRŽAVA UGOVORNICA = ne samo da je potpisala, neg je i ratificirala, ali možda još nije stupio na snagu (jer treba

459
neki broj ratifikacija)
* DRŽAVA STRANKA = ak je i stupio na snagu

REZERVA (PRIUZDRŽAJ, OGRADA)

MP je stalo da što veći broj država veže nekim ugovorom, ali moguće je da recimo sve doredbe neće svima bit okej
pa onda mogu potpisat neki ugovor (konvenciju) koja je svima okej, a te neke osjetljive odredbe se mogu stavit u
dodatni protokol ili ak se ne stavi protokol može se dopustit upotreba tog instituta rezerve.

= rezervom se ugovornica ograđuje od nekih odredaba ugovora koji je u ostalom svojem sadržaju obvezuje

Bečke konvencije su pitanju rezervi posvetile 5 opsežnih članaka.

Definicija :

* rezerva = jednostrana izjava kojom se želi isključiti ili izmijeniti pravni učinak nekih odredaba ugovora o njihovoj
primjeni na ugovornicu koja je stavila rezervu

VAŽNO: država može staviti rezervu depozitaru u momentu kad izražava svoj konačni pristanak – ratifikacija,
prihvat...
( i stave npr. mi se ne smatramo vezani čl. 5.)

Primjer : kod genocida može se stavit rezerva da sud neće bit nadležan

Varijacije s tim rezervama:

1) da su dopuštene skroz
2) dopuštene na neke odredbe – ne može se staviti rezerva koju ugovor ne spominje među dopuštenima
3) da nisu dopuštene
= Primjeri zabrane rezerve u mnogostranom ugovoru: čl. 9. Konvencije o borbi protiv diskriminacije na polju nastave
(„Ovoj konvenciji ne dopušta se nikakva rezerva“.), čl. 120. Rimskog statuta MKS („Na ovaj se Statut ne mogu stavljati
rezerve“.)

4) da ugovor šuti  u tom slučaju pravo države je stavit rezervu na bilo koju odredbu ugovora koja nije u
suprotnosti sa predmetom i svrhom ugovora (npr. nemreš stavit rezervu na odredbu ugovora koja definira
kaj je genocid)

OPOZIV : može se opozvati ako o tome nema drugih odredaba u ugovoru

(povlačenje rezerve djeluje tek od časa kada je priopćeno drugim državama i MO, ali može postojati
drukčija odredba ugovora za to ili drukčiji sporazum)

FORMA : rezerva se mora dati pismeno i treba ju priopćiti svim državama, i MO koje jesu ili bi mogle postati
strankama ugovora

-> to se kod višestranih ili mnogostranih ugovora obično obavlja

putem DEPOZITARA

Ako je rezerva stavljena prilikom usvajanja teksta ili potpisivanja teksta ugovora uz

460
 rezervu ratifikacije, prihvata ili odobrenja, država, tj. MO koja stavlja rezervu mora je
još i formalno potvrditi pri davanju pristanka da bude vezana ugovorom.

Rezerva vrijedi od dana kada je bila potvrđena.

DJELOVANJE REZERVE :

= da bi rezerva djelovala prema drugim strankama ugovora, treba PRISTANAK (PRIHVAT) s njihove strane

IZNIMKA : poseban naknadni prihvat nije potreban ako :

> ugovor izrijekom dopušta stavljanje neke rezerve ili
> ako se to može iz njega zaključiti

 aliiii i u tom slučaju može ugovor predvidjeti potrebu prihvaćanja i način kako se to izvodi

PRISTANAK (PRIHVAT)

A) za neke vrste ugovora Konvencije traže da rezerva dobije pristanak SVIH ugovornica

= Konvencija traži cjelovitost važenja za one ugovore u kojima iz ograničenog broja ugovornica kao i iz
predmeta i svrhe ugovora proizlazi da je PRIMJENA CIJELOG UGOVORA bitan uvjet pristanka svake
ugovornice

- rezervu na takav ugovor trebaju prihvatiti sve ugovornice

B) pri drugima dopušta važenje rezerve prema onima koji je prihvate, a nevaženje ugovora prema onima koji
je ne prihvate

C) *posebno pravilo vezano za ugovore koji su ustavni akt neke međunarodne organizacije – ako sam taj
ugovor ne određuje drukčije rezervu treba prihvatiti nadležan organ te organizacije

D) za sve ostale vrste ugovora Konvencija prihvaća se jedno fleksibilno rješenje = rezerve se dopuštaju ali se
njihovo djelovanje ograničava na države koje su na njih pristale

PRAVILA :
1) država/ MO koja stavlja rezervu postaje strankom ugovora prema svim državama/MO koje su rezervu prihvatile

2) ako je neka država prigovorila rezervi, ugovor vrijedi između te države i države koja je stavila rezervu, ALI
država koja je prigovorila može izraziti suprotnu namjeru (tj. da ugovor ipak ne vrijedi)

3) za ugovornicu koja je stavila rezervu na ugovor pristanak na vezivanje ugovorom počinje djelovati tek onda
kada barem jedna od ostalih ugovornica tu rezervu prihvati

PRIGOVOR REZERVI

D
461
 C

= znači ovo su 4 države A,B,C,D i one su sklopile ugovor vrijedi među svima njima

III sad ako država A stavi rezervu R a država B stavi prigovor P na tu njenu rezervu između A i B se ta odredba neće
primjenjivat između njih i između njih ne vrijedi, ali između A i C i A i D vrijedi ta odredba sa izmjenom zbog
rezerve, dok između svih ostalh vrijedi ugovor u izvornom obliku.

odredba se ne primjenjuje
P B

A R

izmijenjeno

C D

izvorni oblik

DJELOVANJE :

A i C; A i D – između stranke koja je stavila rezervu i ona koja ju je prihvatila

= odredbe ugovora mijenjaju se prema sadržaju rezerve i to u oba smjera!

A i B = ako se ugovornica koja se stavila prigovor nije usprostavila stupanju na snagu ugovora između nje i
ugovornice koja je stavila rezervu, ugovor vrijedi između njih, a odredbe na koje se odnosi rezerva ne
primjenjuju se između tih dviju ugovornica u mjeri u kojoj to rezerva predviđa

C i D = između stranaka koje nisu stavile rezervu ugovor vrijedi u cjelosti !

OPOZIV PRIGOVORA = analogno sa opozivom rezerve

FORMA i ROK :

= prigovor rezervi mora se dati izrijekom, i to u roku od 12 mjeseci

Smatra se da je država prihvatila rezervu ako :

> ne stavi prigovor na rezervu do proteka razdoblja od 12 mjeseci od primitka notifikacije o rezervi

> ili ako je neka država dala svoj pristanak na sam ugovor nakon priopćenja rezerve onda do dana kad je izrazila
pristanak da bude vezana ugovorom, ako je taj datum kasniji ??

Pošto je rok protekao, a prigovor nije stavljen, smatra se da je rezerva prihvaćena.

462
KVALIFICIRANI PRIGOVOR

= druga vrsta prigovora je KVALIFICIRANI PRIGOVOR ako B kaže da uopće ne želi A smatrati strankom tog ugovora i
onda A i B više nisu u odnosu

A je sa C i D
B je sa C i D

između A i B je ništa

R KP B

SPEŠL MEĐ. UG KOD NPR. FEDERACIJA

Posebne su naravi odredbe mnogostranih ugovora koje uzimaju u obzir posebni teritorijalni sustav ugovornica ili
njihovo unutarnje ustavno uređenje i zato im dopuštaju da :

>> valjanost ugovora prostorno ograniče ili

- temeljno je pravilo o teritorijalnoj primjeni međunarodnih ugovora, kako onih zaključenih između država, tako
i onih koje države zaključuju s međunarodnim organizacijama, da ugovor veže svaku državu stranku za čitavo
njeno područje; no, u samom ugovoru ili na drugi način može biti izražena namjera da se ugovor ne primjenjuje
na čitavo područje stranaka
-ovo je bilo aktualnije u prošlosti kad su države pri zaključivanju ugovora mogle primjenu proširiti na sve ili neke kolonije ili ih
pak isključiti od primjene pojedinog ugovora

>> da prime obveze iz ugovora uz posebne uvjete.

 na ovo se odnosi tzv. federalna klauzula koja se stavlja u mnoge mnogostrane ugovore da bi
olakšala prihvaćanje ugovora od strane federalno uređenih država, ali time da su obvezane
na određeni postupak za svrhu ispunjenja preuzetih obveza

= federalna klauzula vodi računa o tome da središnji organi koji odlučuju o potpisivanju ugovora
nemaju vlast da ga provedu u pravni poredak pojedinih federalnih jedinica, već to ulazi u nadležnost

organa tih jedinica

 zato se takvoj državi potpisnici samo nameće dužnost da uznastoji da nadležni organi sastavnih jedinica
provedu potrebne mjere za ispunjenje obveza iz ugovora

463
INTERPRETATIVNA IZJAVA

- institut sl. rezervi

= jednostrana izjava kojom se želi razjasniti značenje i doseg neke odredbe međunarodnog ugovora, alii koja za
razliku od rezerve ne isključuje ili ne mijenja pravni učinak odredbe na koju se odnosi

- ovim institutom država se ne izuzima od pristanka, ali neki pojam iz ugovora ona tumači na taj i taj način (neki svoj
način)

 REGISTRIRANJE UGOVORA

• već je čl. 18. Pakta Lige naroda određivao registriranje međunarodnih ugovora i njihovo objavljivanje

• istu dužnost nameće članovima UN-a čl. 102. Povelje: »Svaki ugovor i svaki međunarodni sporazum koji neki
član Ujedinjenih naroda sklopi poslije stupanja na snagu ove Povelje registrirat će se što je prije moguće u
Tajništvu i ono će ga objaviti«.

SVRHA : želi se isključiti tajnost ugovora, koja se u starije vrijeme mnogo prakticirala
 suzbijanjem tajne diplomacije htjelo se ukloniti jedan od uzroka ratova

Povelja određuje da Tajništvo UN-a objavi sve registrirane ugovore.

- za objavljivanje postoji posebna zbirka (Treaty Series), u kojoj se nalaze tekstovi svih registriranih ugovora na
originalnom jeziku (ili jezicima), a za sve ugovore i francuski i engleski prijevod (ako to nije već jezik originala)

Registrirati se mora svaki ugovor sklopljen nakon stupanja na snagu Povelje Ujedinjenih naroda!

SANKCIJA : Povelja određuje da se nijedna država ne može pozvati pred organima UN-a na neregistrirani ugovor

- prema tome, takav ugovor vrijedi, ali za organe UN-a on ne postoji

ROK : rok za registriranje nije određen, ali ako registriranje nije obavljeno u primjerenom roku („što prije“), nego tek

nakon spora pred organom UN-a, valja smatrati da zakašnjelo registriranje nema djelovanja

Zanimljivo – neregistrirani ugovor važi inače, na primjer, pred nekim arbitražnim sudom, pa odatle može nastati
zaplet kad bi jedna od stranaka tražila provedbu izdane presude s pomoću UN-a

 STUPANJE UGOVORA NA SNAGU

Najstarije i najčešće primjenjivano pravilo : ugovor stupa na snagu čim su sve stranke ugovora dale svoj pristanak da
njime budu vezane!

~ Bečka konvencja o pravu međ. ugovora ~

-sadrži isto gore pravilo, ali predviđaju sve češću iznimku : = ugovor stupa na snagu onako kako sam odabere

 da pregovaratelji odredbama samog ugovora ili

posebnim sporazumom utvrde način i dan
464
 stpanja na snagu

- velika većina ugovora danas sadržava odrdbe o stupanju na snagu :

▫ ili čas samog potpisivanja, razmjene, polaganja isprava ratifikaciji...

▫ ili neki rok nakon kojeg će ugovor stupiti na snagu
▫ postoji i privremeno stupanje na snagu
▫ retroaktivno djelovanje ugovora

Kod višestranih ugovora često se predviđa da će ugovor stupiti na snagu prije nego što se sakupi pristanak svih
država koje sudjeluju.

- obično se tu određuje broj država koji je dovoljan za stupanje na snagu

Pritom se katkada traži da među tim državama budu određene države kojih se pristanak smatra osobito važnim ili
potrebnim za djelovanje ugovora.
Npr. ugovor o zabrani pokusa nuklearnim oružjem određuje da stupa na snagu kad ga ratificiraju „izvorne stranke“, a to su Sovjetski Savez,
SAD i VB.

Mogućnosti :

A) može odrediti mali broj ratifikacija – da lako stupi na snagu

B) može odrediti veći broj ratifikacija – ak baš nećeš da lako stupi na snagu
(npr. Rimski statut je tražio 60)

VAŽNO: ak odredi 3 ratifikacije i skupe se 3, ugovor stupa na snagu ALI SAMO ZA TE 3, za ostalih npr. 47 NE jer je
UGOVOR INTER PARTES!!

C) ugovor ne kaže niš kada stupa na snagu = ONDA STUPA NA SNAGU KAD GA RATIFICIRAJU SVI!
- najrjeđe i najteže

PRIMJER KOMPROMISA :

- primjer kompromisnog rješenja za stupanje na snagu nekog mnogostranog ugovora daje tzv. Tlatelolco ugovor iz
1967. o denuklearizaciji Latinske Amerike

= on određuje da će stupiti na snagu kad ga prihvate sve ugovornice, no u želji da se bar djelomično postigne cilj, a
time možda i pospješi pristupanje ostalih država, dodana je odredba da svaka ugovornica može izjaviti da se odriče

prije spomenute odredbe (tj. da za nju ugovor stupa na snagu prije njime postavljenog uvjeta)

- doista je ugovor stupio na snagu za 15 država koje su dale takvu izjavu

UGOVORI I TREĆI
Iz međunarodnog ugovora izviru prava i dužnosti samo za stranke ugo vora.

- to je staro i opće pravilo MP, da se ugovori ne mogu protezati na treće države bez njihova pristanka

 čl. 34. BK iz 1969.: „ugovor ne stvara ni prava ni obveze za treću državu bez njezina pristanka“
(ponovljeno u BK 1986., koja je izjednačila status prema ugovoru i trećih međunarodnih organizacija, tj. onih
koje nisu stranke određenog ugovora)

465
Pristanak trećeg može se izvršiti na različite načine :

o formalno pristupanje – treća država postaje strankom ugovora i ima isti položaj kao svaka druga stranka
o ili da ugovornice sklope s 3. državom nov sporazum, a to je onda redovit odnos iz ugovora

Bečke konvencije razlikuju nametanje obveza i stjecanje prava za treću državu ili organizaciju:

 nametanje obveza

= da bi ugovor rađao obvezu za treću državu, odnosno organizaciju potrebno je :

1. da su stranke imale namjeru da se ugovorom stvori obveza za treću državu/MO

2. da je ta država/MO izrijekom i pismeno prihvatila tu obvezu (čl. 35. obiju BK)

– kad je obveza na taj način nastala, ona se ne može dokinuti osim po pristanku stranaka ugovora i obvezane 3.
države/MO, no ugovor može predvidjeti i drugi način prestanka (čl. 37. st. 1.)

 stjecanje prava

= i pri osnivanju prava u korist treće države, odnosno organizacije :

1. morala je postojati namjera ugovornih stranaka,

2. ali pristanak države, odnosno organizacije korisnice ne treba biti formalan

 pretpostavlja se da je privola dana ako se ne dokaže protivno; aliii ugovor može odrediti način kako će
korisnica dati pristanak

DUŽNOST 3. : pri vršenju prava, koja je na taj način stekla, država korisnica dužna je ispunjavati uvjete koji su za
vršenje toga prava određeni ugovorom ili u skladu s ugovorom (čl. 36.)

Stranke ugovora ne mogu same svojim sporazumom OPOZVATI ili IZMIJENITI stečeno pravo ako iz ugovora proizlazi
da se ono ne može opozvati ili izmijeniti bez privole treće države, odnosno organizacije (čl. 37. st. 2.)

Izuzev slučaja prihvata od treće države, po općem pravilu MP, kao što smo rekli ugovor ne bi rađao pravima i
obvezama za treću državu.

 IPAK postoje neki slučajevi kada su treće države ovlaštene, odnosno obvezane iz nekog ugovora u kome
nisu sudjelovale kao stranke
= ugovaranje u ime zavisnih država ili u ime ratnih saveznika, no ti se slučajevi temelje na posebnom
odnosu koji nekoj državi daje pravo da ugovara za treće države imaju svesti na poseban odnos

Ne može se navoditi kao pravi primjer ni protezanje neke ugovorne odredbe na treće države temeljem klauzule
najvećeg povlaštenja; tu je već postojao ugovor, samo se njegov sadržaj (prava i obveze ugovarača) mijenja prema
sadržaju kasnijih ugovora, ako bi oni bili povoljniji za povlaštenu državu.

* veza s običajnim pravom

Prividna je iznimka od navedenih pravila o odnosima međunarodnih ugovora i trećih situacija kad odredbe ugovora
primjenom dulje vrijeme postanu pravilima običajnog MP.

Međutim, često se u ugovore unose i pravila običajnog prava, dakle pravila koja i treće obvezuju već i prije i neovisno
o sklapanju međunarodnog ugovora u koji ih stranke najčešće zbog želje da problematiku kojoj je ugovor posvećen
što cjelovitije reguliraju.

466
*hoćes neces utjecat ce na 3.

Međutim, ima mnogo ugovornih odnosa koji rađaju posljedicama i za treće države – mnogi ugovori kojima neka
država disponira svojim pravima u korist neke druge države odražavaju se i u odnosima s trećim državama; mnogi se
od tih odnosa trajno objektiviziraju (primjer su ustupanje nekog područja, međunarodne služnosti i sl.)

*neki spešl primjeri

Poseban su slučaj međ. ugovori kojima veći broj država najzainteresiranijih za režim nekog područja, ugovorom
uspostavi njegov režim (tzv. objektivni režim) – odredbe tih ugovora ne bi smio kršiti nitko tko dolazi u kontakt s tim
područjem.

- primjeri: ugovori o korištenju nekim prokopom, npr. Carigradska konvencija iz 1888. o Sueskom prokopu ili
Ugovori o Panamskom prokopu 1977. ili Ugovor o Antarktici iz 1959.

DJELOVANJE UGOVORA
BK u čl. 26. prihvaćaju prastaro običajno pravno načelo : „pacta sunt servanda“

=> ugovor koji je na snazi obvezuje ugovornice i one ga mo raju ispunjavati u dobroj vjeri

- poštivanje obveza koje proistječu iz ugovora naglašeno je i u uvodu Povelje UN-a

467
DJELOVANJE UGOVORA PRIJE STUPANJA NA SNAGU

- ipak i prije no što stupi na snagu, neke obveze iz ugovora djeluju na subjekte koji su ga sklopili:

1) same odredbe ugovora o samom stupanju na snagu

= a to je kao logično jer moraju djelovat da bi stupio na snagu (npr. da treba 9 ratifikacija)

2) neke odredbe koje propisuju da će države nešto učiniti prije, u svojem unutarnjem zakonodavstvu, da bi se time
omogućilo da ugovor stupi na snagu
= to je kao neki uvjet, pa mora djelovat

- ima ugovora kojima se pregovarači obvezuju da porade na njihovu prihvaćanju ako ono ovisi o odobrenju
drugih nadležni organa njihove države/MO

3) čl. 18. Bečke konvencije o pravu međ. ugovora

taj članak 18. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora ide nakako:
da se ZABRANJUJE državama da prije stupanja na snagu ugovora
ne smiju učiniti ništa što bi osujetilo predmet ili svrhu ugovora

Postoje dvije situacije koje treba razlikovat ovisno o tome dal je drzava ratificirala ugovor ili nije:

Situacija A) država je potpisala ugovor ali nije ga ratificirala

(ak su potpisale ugovor ili razmjenile isprave koje čine ugovor uz rezervu ratifikacije)

i sad ide ta odredba čl. 18. da se obvezuje ako su ugovor potpisale, ali nisu ratificirale da neće učiniti ništa što bi
osujetilo predmet ili svrhu ugovora sve dok jasno ne kažu da nikad neće postati stranka ugovora

Primjer: SAD je potpisao Rimski statut, ali onda su htjeli potpisivat neke bilateralne ugovore da neće izručivat
državljane što je bilo protivno predmetu i svrsi Rimskog statuta i onda su se oni pozvali na tu odredbu i rekli mi nikad
nećemo ratificirat Rimski statut

Situacija B) država je ratificirala ugovor, ali on još nije stupio na snagu (jer npr. potreban je neki broj ratifikacija)

tu je odredba da dok on ne stupi na snagu država neće činit ništa što bi osujetilo predmet ili svrhu ali pod uvjetom da
se to ne odugovlači (jer npr 13. Haška konvencija je donesena 1907. i ratificirale su je 2 države)

Dakle : u čl. 18. nije riječ o obvezivanju ugovorom nego o primjeni načela dobre vjere

IZVRŠENJE

Neka kao pravila :

1. Ugovorna stranka ne može opravdati neizvršenje neke pravovaljano preuzete ugovorne obveze pozivanjem na
propise ili praznine svojeg prava.

2. Država koja je valjano ugovorila međunarodne obveze dužna je u svom zakonodavstvu provesti izmjene
potrebne da se osigura izvršenje preuzetih obveza. – ako je to za izvršenje ugovora potrebno, mora obvezana

468
 država, odnosno MO, proračunom osigurati potrebna sredstva i sl.

3. Odbijanje da se ispuni ugovorna obveza povlači međunarodnu odgovornost.

– neizvršenje ugovora je međunarodno protupravni čin i zbog njega nastaje dužnost da se da zadovoljenje, prema
prilikama i naknadi šteta

Ugovor može i sam predvidjeti posljedice neispunjenja, npr. da povrijeđena stranka može otkazati ili odustati od
ugovora.

4. Stranke mogu ugovoriti da će sporove o izvršenju ugovora iznositi na rješavanje pred arbitražu ili neki drugi
forum za mirno rješavanje sporova.

 tumačenje ugovora

Često se stranke ugovora ne slažu o sadržaju ugovornih odredaba i obveza koje iz njih proistječu – taj je sadržaj
naznačen tekstom ugovora, ali stranke različito shvaćaju značenje ili domašaj pojedinih riječi, rečenica ili i čitavog
ugovora.

 zadatak je tumačenja da se pronađe pravi smisao ugovora kako bi se on što vjernije izvršio

 osiguranje ispunjenja ugovora

Od starine se nastojalo osigurati ispunjenje ugovora posebnim načinom – u prijašnjim vremenima služili su tomu i
prisega i davanje talaca; osiguranje zalogom.
Zalaganje pokretnina danas nije uobičajeno. Što se tiče zalaganja područja, ono se u starije doba zalagalo za osiguranje novčanih tražbina, a i u
novije vrijeme se osiguravalo izvršenje obveza predajom dijelova državnog područja ne samo za osiguranje novčanih isplata nego i za
osiguranje da će se ispuniti političke odredbe ugovora (npr. mir u Frankfurtu 1871. odredio je okupaciju nekih dijelova Francuske kao
osiguranje plaćanja Francuskoj nametnute ratne odštete). Zalaganje prihoda upotrebljava se posebno za osiguranje otplate dugova. Obično se
zalažu prihodi carina ili monopola. Npr. Liga naroda je nakon prvog svjetskog rata dala financijsku pomoć nizu država, uz financijski nadzor.

U novije doba zalog je rijetkost, a češće se upotrebljava jamstvo trećih država ili MO.
Često se izvršenje ugovorne obveze osigurava pristupom trećih država kao jamaca. Jamstvo može biti kolektivno ili pojedinačno. Poznati su
slučajevi jamstva neutralnosti Švicarske, Belgije i Luksemburga, te „individualno i kolektivno“ jamstvo postojećih državnih granica između
ugovornica sporazuma iz Locarna 1925. Država u čiju je korist ugovoreno jamstvo ima pravo zatražiti ugovorom predviđeni način pomoći u
slučaju potrebe. Nasuprot tome, jamci redovito nemaju pravo intervencije bez traženja dotične stranke. Jamstvo može biti jednostrano ili
uzajamno. Kolektivno jamstvo predviđeno je u Mirovnom ugovoru s Italijom (1947.) u korist teritorijalne cjelovitosti i neovisnosti STT.

Danas se često osigurava izvršenje ugovornih odredaba predviđanjem obveznog rješavanja sporova o tumačenju i
provedbi ugovora putem arbitraže ili suđenja, npr. osiguranje provedbe obveza iz EKLJP putem ESLJP.

PRESTANAK UGOVORA
Za prestanak pravnih poslova, pa tako i ugovora, međunarodno običajno pravo izgradilo je načela i pravila koja su u
glavnim crtama poznata u općoj pravnoj nauci – ta su načela i pravila kodificirana Bečkim konvencijama, a donekle i
dalje razvijena.

- ona, dakako, vrijede za ugovorne stranke tih konvencija, ali je sigurno da će, koliko se pojedine njene odredbe
razlikuju od dosadašnjeg običajnog prava, brzo steći opću valjanost kao prihvaćeno običajno pravo

469
 Ugovor vrijedi i obvezuje sve dok ne bude izmijenjen ili ukinut u skladu s propisima MP.

PRESTANAK

uzroci općeg prava uzroci predviđeni samim ugovorom

- ugovor može odrediti i propisati posebne formalnosti za

svoje mijenjanje ili ukidanje

 on može isključiti neke načine prestanka po općem pravu ili

odrediti kako se u takvu slučaju postiže izmjena ili
prestanak ugovora

 ALIII ugovorom se ne mogu izmijeniti propisi o prestanku

ugovora koji sadržavaju ius cogens

uzroci na temelju kojih mogu stranke ugovora

uzroci prestanka koji djeluju tražiti raskidanje ugovornog odnosa
sami po sebi

BK postavljaju opće pravilo, koje vrijedi između stranaka tih konvencija, da ugovor može prestati, biti otkazan, da se može iz njega povući ili da
bude obustavljen u djelovanju samo temeljem propisa samih Konvencija. Prema tome, stranke BK ne mogu se pozvati na uzroke prestanka ili
suspenzije ugovora koji nisu navedeni u Konvencijama, a opisat će se u nastavku. Kao daljnje opće pravilo, BK navode da stranka koja je na
temelju njihovih propisa oslobođena neke ugovorne obveze nije oslobođena te obveze ako je ona tereti na temelju nekog drugog pravila MP.

>> UZROCI KOJI NASTUPAJU PO OPĆEM PRAVU

1. ponovni sporazum (mutuus dissensus)

= ponovni sporazum istih ugovornih stranaka može ugovor izmijeniti ili ukinuti

• jedna od stranaka ugovora može se povući iz višestranog ugovora ako na to pristanu sve ostale stranke ugo-
vora

470
 • isto tako, može se pristankom svih stranaka ugovora obustaviti izvršenje ugovora za sve ili samo neke
ugovornice

Država, tj. MO ne može se jednostrano osloboditi obveza iz nekog ugovora bez pristanka druge ugovorne stranke, tj. kod
višestranog ugovora bez pristanka svih stranaka ugovora.

Primjer : otkaz Rusije kojim se proglasila slobodnom od obveza iz Pariškog ugovora 1856. o neutralizaciiji Crnog mora

Na prosvjed dr. europskih velevlasti, potpisnica ugovora, sastala se u Londonu konferencija koja je u samoj stvari udovoljila
Rusiji, ali su na konferenciji okupljene države izjavile da priznaju kao bitno načelo MP da se nijedna država ne može sama
osloboditi ugovornih obveza ili izmijeniti odredbe ugovora, osim uz pristanak država ugovornica putem prijateljskog sporazuma.

Novi sporazum može ugovor :

> ukinuti
> izmijeniti u pojedinim odredbama ili
> nadomjestiti novim ugovorom

Pitanje : Kaj s formom tog novog?

= za takav, novi sporazum nije propisan na ročit oblik, a napose nije potrebno da bude zaključen u istom obliku kao
ugovor koji se njime ukida ili mijenja

Primjer : ugovor u svečanom obliku može se ukinuti razmjenom nota

Pitanje : Jel se može konkludentno ukinuti?

= može, ukidanje se ne mora izrijekom spomenuti

- ono se može razumijevati ako sadržaj i svrha novog sporazuma pokazuju na mjeru dokidanja prijašnjeg ugovora

Primjer : – sporazum o određivanju granice dokida prijašnji sporazum o istom predmetu;

– osnivanjem novog MS UN-a postao je bespredmetan Statut prijašnjeg Stalnog suda međunarodne
pravde, iako on nije formalno dokinut niti bi bilo lako postići sporazum o njegovu dokidanju

 al ipak kao se često u ugovoru spominje da se među strankama dokida stariji ugovor koji određuje isti odnos
Primjer: Konvencija za zaštitu ljudskog života na moru iz 1960. stavlja izvan snage konvenciju o istom predmetu iz 1948.

 derogatorna ili anulacijska klauzula

= služi dokidanju prijašnjih ugovornih odredaba, koje su nespojive s novijima ili se više ne želi njihova daljnja
primjena

- vrlo često se nalazi u kolektivnim ugovorima

Primjer : odredba čl. 103. Povelje UN-a, koja određuje da u slučaju sukoba između obveza članova UN-a prema
Povelji i njihovih obveza prema bilo kojem drugom međ. sporazumu prevladavaju obveze iz Povelje

471
IZMJENA UGOVORA

Kod mnogostranih ugovora teško je skupiti pristanak za dokidanje ili izmjenu ugovora makar to bilo možda i vrlo
potrebno.

- zato mnogi mnogostrani ugovori predviđaju tu potrebu i uređuju postupak za izmjenu, koja može značiti i
ukidanje čitavog ugovora (revizijski postupak)

 zapravo, takvi primjeri ne ulaze više u skupinu uzroka koji nastupaju po općem pravu jer je izmjena
predviđena ugovorom

Kako je teško postići izmjenu kolektivnog ugovora, pokazuje primjer izmjena statuta Stalnog suda međunarodne
pravde koje su usvojene 1929., a stupile su na snagu tek 1936. – zato se uvodi lakši postupak izmjene, postupak se
olakšava na različite načine, ali se uvijek svodi na to da za stupanje na snagu neke izmjene nije potreban pristanak
svih sugovornica.

2. kršenje ugovora

- neispunjenje ugovornih obveza ili neka dru ga bitna povreda dvostranog ugovora daju drugoj stranci pravo da
se pozove na tu povredu kao razlog (temelj) za prestanak ugovora ili za obustavljanje njegove primjene u
cijelosti ili u nekom dijelu

Povrijeđena stranka ima pravo izbora:

a) ona može tražiti ispunjenje ugovorne obveze, služeći se pri tom i sredstvima samopomoci u dopuštenim
granicama

b) ona može povredu ugovora uzeti kao povod i razlog da odustane od ugovora ili obustavi njegovu
primjenu

3. naknadna nemogućnost izvršenja

= prema Bečkim konvencijama (čl. 61.), ugovorna stranka može se pozvati na nemogućnost izvršenja ugovara ako je
ta nemogućnost nastala zbog nestanka ili uništenja predmeta koji je prijeko potreban za ispunjenje ugovora

- ta nemogućnost valjan je razlog da se ugovor dokine ili da se odnosna stranka iz njega povuče

1) ako je nemogućnost PROLAZNA, ona izaziva samo suspenziju ugovora  nije nemogućnost

2) ako je nemogućnost posljedica povrede ugovorne obveze od strane same te stranke ili bilo kakve njezine povrede
neke međunarodne obveze prema nekoj drugoj stranci odnosnog ugovora  isto nemre se pozvat na nemog.
Primjer : razgraničenje epikontinentalnog pojasa Nizozemske i Danske  kao primjer prestanka ugovora zbog nestanka objekta

ugl one su dogovorile crtu jednke udaljenosti i onda kad su se kasnije nagodile s SRNJ odstupajući od pravila o crti jednake udaljenosti tako da
je Njemačka dobila dio epikontinentalnog pojasa između ta dva dijela pa se oni više nisu dodirivali - nestao je objekt razgraničenja ugovora,
ugovor je postao bespredmetan (no oni su još neš sklapali o prestanku važenja dodatno)

Uz fizičku nemogućnost (npr. objekt propadne ili nestane, a ne postoji mogućnost ili dužnost uspostave ili zamjene), ima i slučajeva pravne
nemogućnosti, npr. kad se dvije članice trojnog obrambenog saveza međusobno zarate, a treća ima dužnost da pomaže i jednoj i drugoj.
U judikaturi se s nemogućnošću izjednačuje slučaj kad bi izvršenje ugovora izvrgnulo opasnosti sam opstanak države ili bi je inače dovelo u vrlo
težak položaj. Neki od takvih slučajeva graniče s onima kad se primjenjuje klauzula rebus sic stantibus.
472
4. clausula rebus sic stantibus

= pristaše klauzule rebus sic stantibus tvrde da bitna izmjena okolnosti, koje su postojale u doba sklapanja ugovora,
razrješava ugovor ako on ne sadrži odredbe o trajanju, i kad se može predmnijevati da su stranke sklopile ugovor
na temelju tih okolnosti

Od svih nekih teorija najprihvatljivija je : NEPREDVIDLJIVOST

 dopušta se primjena klauzula samo ondje gdje su se prilike izmijenile a da to

stranke nisu predviđale, pa se iz naravi ugovora može zaključiti da se stranke ne bi
tako vezale da su tu izmjenu imale na umu

= ne pita se za namjeru stranaka u času sklapanja ugovora nego se pita što bi stranke

odlučile da su mogle predvidjeti izmjenu koja je kasnije nastupila

BK (čl. 62.) prihvaćaju klauzulu u smislu nepredvidljivosti, ali je OGRANIČUJU postavljajući STROGE UVJETE:

Temeljna promjena okolnosti koja se zbila naprama onima koje su postojale u času sklapanja ugovora i koju stranke
nisu predvidjele ne može se prizvati kao razlog za okončanje ugovora ili za povlačenje stranke iz ugovora OSIM :

a) ako je postojanje tih okolnosti bilo bitan temelj za pristanak stranaka da budu vezane ugovorom i
b) ako je učinak te promjene korjenita promjena domašaja obveza koje prema ugovoru još treba izvršiti

NO ni u tom opsegu ne može se uvijek pozvati na klauzulu.

Konvencija određuje:

Na temeljnu promjenu okolnosti NE MOŽE SE POZIVATI :

1) ako se ugovorom ustanovljuje granica; ili

2) ako je temeljita izmjena posljedica povrede, izvršene od strane stranke koja se na tu izmjenu poziva, bilo ugovora

ili neke druge međunarodne obveze prema nekoj drugoj stranci ugovora

Da bi se moglo pozvat na to izmjena treba da je uzrokovala korjeniti preobržaj domašaja obveza koje još treba ispuniti. Ona je
trebala obveze učini težima tako da njihovo ispunjenje postane bitno različito od onog na što se isprva obvezivalo.

Stranka koja se može pozivati na izmjenu okolnosti kao razlog prestanka ugovora može to isto upotrijebiti i kao razlog za
obustavu (suspenziju) djelovanja ugovora.

5. novi ius cogens

- BK su pridonijele razvoju MP i time što su izrijekom priznale da u MP postoje takve norme koje se nameću svim
subjektima MP i čija se primjena ne može otkloniti protivnim sporazumom stranaka; to je ius cogens, za razliku
od ius dispositivum

BK (čl. 64.) određuju: -> važeći ugovor koji je suprotan nekoj novonastaloj imperativnoj normi općeg MP postaje
NIŠTAV
473
Ius cogens može nastati putem običaja i putem ugovora.

6. rat

- BK ne nabrajaju druge razloge prestanka ugovora osim onih koji se navode naprijed, osim toga, one određuju da
ugovor ne prestaje temeljem nikakvoga drugog razloga osim onih koji su navedeni u konvencijama

- ipak, ima i drugih razloga koji se spominju u znanosti i služe u međunarodnoj praksi – jedan od tih razloga pre-
stanka je rat : taj razlog prestanka ugovora treba razmotriti, iako ga BK ne spominju, posebno i zato što BK
izrijekom (čl. 73.) spominju da njihove odredbe ne diraju u pitanja koja bi se mogla pojaviti zbog izbijanja
neprijateljstava

U novije i najnovije doba razmatranja o pitanju prestanka ugovora zbog rata izgubila su važnost zbog prakse država
da nakon rata, mirovnim ugovorom ili inače, potanje odrede sudbinu međusobnih prijeratnih ugovora.

o opsežno su to pitanje uređivali Mir u Versaillesu i ostali mirovni ugovori nakon Prvog svjetskog rata, a po
njihovu uzoru, donekle drukčije, i mirovni ugovori nakon Drugog svjetskog rata – Mirovni ugovor s
Italijom iz 1947. propisao je da svaka ugovornica priopći Italiji u roku od 6 mjeseci koje ugovore želi
održati na snazi, odnosno vratiti u valjanost

o jedino se općom klauzulom ukidaju sve odredbe takvih ugovora koji nisu u skladu sa samim mirovnim
ugovorom

- takvo rješenje postavljenog problema odgovara današnjim međunarodnim odnosima i potrebama

- u doba mira postoje između država tolike veze uređene ugovorima da bi ukidanje ugovora ratom dovelo do
pravne praznine u razdoblju neposredno poslije uspostavljanja mira – zato je dobro da se strankama prepusti
da sporazumom riješe koji predratni ugovori treba da i dalje vrijede između njih, a koje će se smatrati
ukinutima

- prema tome, takav razlog prestanka ugovora ne treba posebno spominjati u Konvenciji, jer je on posljedica
sporazuma stranaka

- ako takva sporazuma ne bi bilo, treba iznaći namjeru stranaka iz njihova ponašanja i drugih okolnosti; u nekim
slučajevima mogu doći u pomoć i primjena klauzule rebus sic stantibus i odredba BK o naknadnoj
nemogućnosti izvršenja

 prekidanje diplomatskih odnosa

- s tim u vezi, može se spomenuti pitanje o djelovanju prekida diplomatskih odnosa

BK daje o tome posebnu odredbu : prekid diplomatskih odnosa, sam po sebi, ne utječe na ugovorom stvorene
pravne odnose
* izuzetak su one odredbe ili ugovori za čiju primjenu je potrebno postojanje diplomatskih ili konzularnih odnosa

474
ii sad još neki razlozi u sitnom slogu

7. propast jedne od ugovornih stranaka

a) dvostrani ugovor – taj se način prestanka razumijeva sam po sebi

b) višestrani ugovor – u tim slučajevima on djeluje ako je pokriven odredbama čl. 58. i 59. Bečkih konvencija

Propašću neke države utrnjuju njene obveze, ali nauka o sukcesiji država poznaje primjere kad neki ugovorni odnos prelazi na
državu sljednicu nestale države.
Ako je neka država nestala kao subjekt MP dobrovoljnim ujedinjenjem, ne može se smatrati da su svi njeni ugovorni odnosi
prestali. Za takve slučajeve postoje u najnovije vrijeme primjeri ujedinjenja Tanganjike i Zanzibara, a još više Egipta i Sirije.

8. odreknuće

= država se može jednostranom izjavom odreći nekog prava koje joj je dano ugovorom (valjda po običajnom pravu a ono i dalje
vrijedi jel)

Ako je to pravo dano državi bez protučinidbe, odreknućem prestaje pravo i utrnjuje ugovor. Samo nevršenje prava ne potpada
ovamo, nego se njegovo djelovanje ravna po propisima o zastari. No, ako se u nevršenju ili kojem drugom činu države može
vidjeti konkludentni čin odreknuća, prestaje ugovorom podijeljeno pravo i na taj način.

9. zastara

Nema dvojbe da neprimjenjivanje ugovora tijekom dovoljno dugog vremena stvara stanje u kojem se može tvrditi da je ugovor
utrnuo. No takvo stanje može nastati samo ako obje (ili sve) stranke zanemare ugovor. Tada se može govoriti i o šutke
postignutom sporazumu, dakle o načinu koji se može uvrstiti pod odredbe čl. 51. st. 1. a) BK. Ipak, spominjanje zastare kao
posebnog načina prestanka ugovora može se smatrati opravdanim.

>> UZROCI PRESTANKA PREDVIĐENI SAMIM UGOVOROM

- BK navode među uzrocima prestanka ugovora također one koji su određeni samim ugovorom

- Konvencije navode da ugovor može prestati ili se jedna od stranaka može iz njega povući ako to ugovor
predviđa

- one određuju isto za obustavljanje djelovanja ugovora i za privremeno obustavljanje djelovanja mnogostranog
ugovora između samo nekih stranaka ugovora; za posljednje se dodaju uvjeti:

a) da sporazumno obustavljanje djelovanja ne utječe na uživanje prava drugih stranaka ugovora ili na
ispunjenje njihovih obveza

b) da ono nije nespojivo sa stvarnim izvršenjem predmeta i svrhe ugovora između stranaka ugovora,
uzevši to u cjelini

1. izminuće vremena

- mnogi ugovori sklopljeni su na određeno vrijeme – kad to vrijeme mine, ugovor prestaje vezivati

- često se ugovori sklapaju na određeno vrijeme, ali se ujedno određuje da se automatski obnavljaju, ako se
jedna od stranaka ne posluži otkazom; takav slučaj spada u jednostrani otkaz

475
2. rezolutivni uvjet

- nastupanje događaja koji je predviđen u ugovoru ukida ugovor; prestanak ugovora zbiva se od časa događaja

- kod kolektivnih ugovora može rezolutivni uvjet biti u tome da broj ugovorom vezanih država padne (zbog
otkaza ili drugih razloga) ispod nekog određenog broja – kad se to dogodi, ugovor automatski prestaje važiti
(tako Konvencija o genocidu iz 1948. određuje da gubi važnost ako broj njome vezanih stranaka padne ispod
16)

3. jednostrani otkaz

- sam ugovor može predvidjeti pravo otkaza i urediti način njegova izvršenja

Ugovor može :

1) pravo otkaza može se uvjetovati nekom činjenicom, tj. da se ugovor može otkazati ako nastupi neka
činjenica

2) može odrediti da se otkaz ne može vršiti neko vrijeme, npr. prvih 5 godina, ili da se može vršiti samo na
određene rokove, npr. istupanje iz neke MO samo krajem kalendarske godine ili krajem određenog razdoblja
od više godina

3) redovito se određuje otkazni rok 3, 6 ili više mjeseci unaprijed

Npr. čl. 13. Sjevernoatlantskog ugovora je davao članicama NATO-a mogućnost otkaza Ugovora s otkaznim rokom od godine
dana, no takav se odraz mogao dati tek po isteku 20. godine od stupanja Ugovora na snagu.

Pitanje : Može li se ugovor otkazati ako otkaz nije predviđen, a trajanje ugovora nije ograničeno?

- prije svega, može se u takvom ugovoru tražiti je li bila namjera stranaka da on traje neograničeno dugo,
odnosno može li se iz stilizacije i smisla ugovora zaključiti da su stranke htjele dopustiti ili isključiti pravo
otkaza:

a) ako se iz ugovora može zaključiti da je otkaz dopušten iako nije to izrijekom rečeno, onda se ugovor može
otkazati

b) ali, ako se to ne može zaključiti ili ako se iz ugovora vidi da je on zaključen „za vječna vremena“, onda on ne bi
mogao prestati otkazom, odnosno stranka ne bi bila ovlaštena da ga otkaže

Dakako, takav ugovor može prestati na neki drugi od načina koje predviđa običajno MP, a sada, i BK.

No, tomu se prigovara s razlogom da ugovaranje na vječna vremena bez mogućnosti potrebnih izmjena i eventualnog
otkaza može uzrokovati velike neprilike i bezizlazne situacije. Vezivanje za vječna vremena bilo bi također suprotno
načelu suverenosti i pravu samoodređenja.

Međutim, nezgodno je priznati da se ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme s namjerom da dugo traje može
pozivom na prije navedena načela otkazati u svako doba.

476
BK odabrale su krutije stajalište i ne dopuštaju otkazivanje ili povlačenje iz ugovora koji nema odredbe o tome,
OSIM ako se inače može zaključiti da su stranke imale namjeru da dopuste mogućnost otkaza ili povlačenja.

 Konvencije sadržavaju novu odredbu da se „u takvu slučaju otkaz mora dati najmanje 12 mjeseci unaprijed“

Ta odredba sigurno ne vrijedi za države koje nisu vezane Bečkim konvencijama.

Prilikom pregovora o sklapanju Ugovora o zabrani nuklearnih pokusa, Sovjetski Savez nije smatrao potrebnim da se u
ugovor unese odredba o otkazu, jer po načelu suverenosti država uvijek može otkazati neki ugovor sklopljen na
neodređeno vrijeme. Zapadne sile su ipak uspjele da se unese odredba o otkazu, protiveći se sovjetskom shvaćanju
za koje se smatralo da premalo vodi računa o obveznosti ugovora.

4. zaključak trećeg

- po uzoru na Lokarnski ugovor, koji isključuje otkaz, ali predviđa dokidanje zaključkom Lige naroda, moguće je
raskidanje ugovora zaključkom nekoga foruma, pravosudnoga ili političkoga – redovito bi takav zaključak
mogao uslijediti zbog opravdanih razloga, tako da bi materijalni razlog prestanka ugovora bio jedan od prije
spomenutih: rezolutivni uvjet, klauzula rebus sic stantibus, neispunjenje od strane suugovornika i sl.

- mogućnosti su takvog postupanja šire, no njihov je razvoj stvar budućnosti; taj se način ne smije poistovjećivati
s revizijom koja je bila predviđena u Paktu Lige naroda, ali nije primijenjena u praksi

POSTUPAK STAVLJANJA IZVAN SNAGE

- BK uređuju postupak za utvrđenje razloga prestanka ugovora (odnosno obustavljanje njegove primjene) i
nastupanje posljedica prestanka; taj postupak vrijedi i za slučajeve nevaljanosti ugovora

Postupak :

I. Stranka koja ima razloga da se pozove na odnosne odredbe BK treba to priopćiti drugoj stranci ili strankama i
naznačiti što traži da se učini s obzirom na ugovor.

II. ii sad postoji ROK od 3 mjeseca za PRIGOVOR druge strane

(može se naznačiti i duži rok, ali se on može i skratiti ako je to posebno hitno)

A) u tom roku nema prigovora = odnosna ugovornica može provesti ono što je predložila

B) u tom roku podigne se prigovor = treba pokušati rješenje sredstvima koja nabraja Povelja UN u čl. 33.; no, ako
odnosni ugovor predviđa određeni način postupka i rješavanja sporova, treba postupati po tim odredbama

III. ii sad novi ROK od 12 mjeseci da se RIJEŠI pitanje po postupcima iz Povelje

IV. ak se ne uspije ostaje mogućnost postupanja prema odredbama priloga Konvenciji, koji predviđa
poseban način mirenja

477
 V. JEDINO : ako je u pitanju primjena odredaba Konvencije o nevaljanosti ili prestanku ugovora zbog pro-
tivnosti s bezuvjetno obvezatnim propisima MP (ius cogens), svaka stranka ima nakon roka od 12 mjeseci
pravo da se jednostrano obrati tužbom na Međunarodni sud, ako se stranke ne bi dogovorile da će spor
podvrgnuti arbitraži

- Konvencijom propisani postupak s određenim rokovima vrijedi, dakako, samo između stranaka Konvencije

- upućivanje na čl. 33. Povelje pruža slabo sredstvo za rješenje spora, jer se stranke moraju složiti o načinu
rješavanja i mogu izabrati način (npr. mirenje) koji ne treba dovesti do rješenja; ipak, važno je to što Konvencija
postavlja pravilo da se ugovornica ne može jednostrano riješiti svojih obveza

Ugovorom se može odrediti što se zbiva ako ugovor prestane važiti

- ali ako takve odredbe nema, BK propisuje da se s prestankom ugovora stranke oslobađaju od obveze da
nastave izvršivanje ugovora, ali da prestanak ugovora ne djeluje na opstanak prava, obveze ili pravnog
položaja stranaka što su nastali izvršenjem ugovora prije nego što je prestao vrijediti

USPOSTAVLJANJE UGOVORA
= ugovorne stranke mogu ugovor, koji istječe ili je prestao vrijediti, produžiti, ili uspostaviti novim sporazumom

1. produljenje = kad je ugovor sklopljen na neko vrijeme pa se produljuje novim prije isteka tog vremena
Primjer : Ugovor o neširenju nuklearnog oružja iz 68' koji je stupio na snagu 70' predviđa da nakon 25 godina od stupanja na
snagu države stranke će odlučiti o njegovu produljenju; tak je bilo – 1995. na revizijskoj konferencij država stranaka
odlučeno je o produljenju na neodređeno vrijeme

2. obnavljanje = sastoji se u potpisivanju novog suglasnog ugovora koji zamjenjuje dotadašnji

3. uspostavljanje = biva sporazumom stranaka kod ugovora koji je već prestao vrijediti

- često se valjanost starijih ugovora potvrđuje u novima – to je korisno u sumnji vrijedi li još neki ugovor, a često
je izazvano političkim razlozima (nova vlada nakon revolucije)

Primjer : takvo potvrđivanje valjanosti je Carigradska konvencija o Sueskom prokopu – njena neprekinuta valjanost
i obvezatnost bila je predmet više formalnih izjava i sporazuma

ORGANI MEĐUNARODNIH ODNOSA

OPĆENITO
- države i drugi subjekti MP mogu djelovati samo preko svojih organa (kao i pravne osobe u unutrašnjem
poretku)
478
 - MP posljedice za njih mogu nastati djelatnošću raznih njihovih organa, ali neki od njih su i po unutrašnjem i po
MP posebno određeni za djelatnosti koje se tiču međunarodnih odnosa – MP se posebno bavi tim organima (tj.
pojedincima u njima)

- djelatnosti koje se tiču međunarodnih odnosa u suvremenoj državi uglavnom su organizirane u njenoj vanjskoj
službi

o važan dio te službe raspoređen je izvan državnog područja, a njeno nesmetano djelovanje nije moguće
bez posebnih MP pravila, koja svakoj državi nameću dužnosti prema pojedincima koji obavljaju tu
službu na njenom području

o vanjska služba obuhvaća i uređuje i djelatnost državnih organa razmještenih u inozemstvu koji
obavljaju neke upravne funkcije – tu spada najveći dio konzularne službe (i ta djelatnost zahtijeva
pristanak države u kojoj se odvija)

- obično se kaže da je organizacija države njena unutrašnja stvar, da svaka država sama određuje svoje organe za
sve grane državne djelatnosti, pa i za vanjske odnose, a da MP samo upućuje na propise unutrašnjeg prava

MP posljedice za države uglavnom nastaju po pravnim poslovima, a do njih može doći samo djelovanjem pojedinaca
koje je kvalificirano time da se, po nizu propisa, pripisuje državi – jesu li to propisi unutrašnjeg ili MP, ili oba zajedno?

- prema jednom mišljenju, radi se o unutrašnjim propisima na koje MP samo upućuje – ipak, tada bi MP
posljedica izostala kad god organ po unutrašnjem pravu postupi nepravilno ili prekorači djelokrug; u praksi se
to ne događa (inače bi se umanjila pravna sigurnost u međunarodnim odnosima)

MP samostalno uređuje to pitanje, a da time ne dira unutrašnje uređenje države:

1) ono najprije uređuje općenite pretpostavke potrebne da se neka osoba/skupina osoba smatra vladom
neke države (npr. načelo efektiviteta – kao ovlašteni organi države smatraju se oni koji stvarno
obavljaju poslove odnosnog organa; vlada de facto); isto tako se po načelu efektiviteta u međunarodnim
odnosima uzima u obzir ustav koji se stvarno primjenjuje u praksi, a ne njegov pisani tekst, ako se on u
praksi ne primjenjuje ili se drukčije primjenjuje

2) zatim zahtijeva da svaka država ima neki organ čija očitovanja rađaju MP posljedicama – pritom se MP
ne obazire na propise unutrašnjeg prava koji ograničavaju taj organ pri davanju očitovanja, npr. potreba
da nacionalni parlament da privolu (ipak, pregovarači pitanju ispravnog zastupanja supregovarača
trebaju posvetiti toliku pozornost da, bar na prvi pogled, prima facie, i ne ulazeći u potanje ispitivanje,
ovlast zastupanja i pregovaranja ne dođe u sumnju)

3) nadalje, svojim pravilima postavlja načelo da ovlaštenje organa na zastupanje države mora na neki način
biti poznato drugim državama (postupci predviđeni u praksi: notifikacija o promjeni osobe glavara
države ili o imenovanju za ministra vanjskih poslova, svečan oblik predaje vjerodajnica za ambasadore i
druge diplomatske zastupnike; iznimka su izvanredni slučajevi zastupanja u ratu, gdje se formalna
notifikacija nadomješta stvarnim zapovjedničkim položajem)

4) napokon, MP sadrži pravila o položaju određenih organa dok se nalaze izvan vlastite države, da im se
omogući ili olakša njihovo djelovanje

VRSTE ORGANA VANJSKOG ZASTUPANJA:

A) > neki služe posebno tom zadatku,

> drugi obavljaju tu funkciju uz ostale funkcije koje im povjerava unutrašnji poredak države
(npr. državni glavar, vlada)

479
B) > neki imaju ovlast zastupanja po samom svom položaju
(državni glavar, predsjednik vlade, MVP, vojni zapovjednici u ratu)

> dok nekima treba poseban akt opunomoćivanja, tj. vjerodajnice (diplomatski zastupnici)

C) - prema sjedištu djelovanja, razlikuju se :

> unutrašnji i
> vanjski organi (najvažniji: redoviti diplomatski zastupnici)

- vanjsko zastupanje država određeno je propisima formalne prirode, no organi vanjskog zastupanja ne moraju
se podudarati s organima koji odlučuju o vanjskoj politici, niti organi koji stvaraju formalne odluke o vanjskoj
politici moraju biti oni koji stvarno o toj politici odlučuju

- i unutrašnji organi mogu postati organi međunarodnih odnosa , npr. ugovorima koji za određene poslove
određuju izravan kontakt i djelovanje raznih unutrašnjih organa država ugovornica (npr. željezničke i poštanske
uprave, prosvjetni organi); mnogo je takvih slučajeva u sporazumima o graničnim odnosima, gdje se često
ugovara da podređeni upravni organi pregovaraju i sporazumom uređuju mjesne odnose, npr. prelazak granice

- valja spomenuti i ugovore o pravnoj pomoći temeljem kojih sudovi i drugi organi stupaju u izravne odnose i u
granicama ugovornih odredbi nastupaju kao organi svoje države prema organima druge države

- napokon, pregovore mogu voditi i osobe koje nemaju formalnu punomoć (npr. neformalni sastanci i razgovori
između stalnih zastupnika članica kod UN-a ili članova delegacija na različitim sastancima)

Organi vanjskog zastupanja

- najvažniji organi vanjskog zastupanja koji zastupaju državu prema van po samom svom položaju i bez posebne
punomoći su:

1) državni glavar

2) predsjednik vlade

3) ministar vanjskih poslova

4) vlada kao kolektivno tijelo (ako ima takvu ovlast)

1. DRŽAVNI GLAVAR

- on je redovito najviši organ vanjskog zastupanja, a to je organ koji u skladu s propisima MP i ustavnim
propisima ima pravo i dužnost zastupati državu u njenim vanjskim odnosima i u njeno ime davati očitovanja i
opunomoćivati druge organe na zastupanje prema van (MP zahtijeva da svaka država ima jedan takav organ)

480
 - kad on putuje u inozemstvo, pripadaju mu odgovarajuće povlastice i počasti, dijelom po MP, dijelom iz
kurtoazije

- njihova bit svodi se na to da on kao vrhovni organ države ne može biti podložan drugoj vlasti
Pretpostavka za stvarnu primjenu većine prava i povlastica je boravak u inozemstvu. Daljnja pretpostavka je da je strana država odobrila
dolazak, ili bar da mu se nije protivila. Napokon, dolazi u obzir i sama želja odnosnog državnog glavara (putovanje incognito). Kad državni glavar
putuje po tuđoj zemlji incognito, ne u svom službenom svojstvu, a često i pod drugim imenom, tada ne uživa nikakve posebne povlastice.

- njegov položaj štite:

 Konvencija o specijalnim misijama (1969.) – glavar države kao šef specijalne misije uživa one olakšice,
povlastice i izuzeća što mu pripadaju kad se kao državni glavar nalazi u službenom posjetu u stranoj državi
(čl. 21. st. 1.)

 Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina protiv međunarodno zaštićenih osoba, uključujući

diplomatske agente (1973.) – uključuje glavara države u definiciju zaštićenih osoba
 Za položaj državnog glavara u inozemstvu važna može biti i Konvencija o imunitetima od sudbenosti država i njihove imovine iz
2004., iako, za razliku od svojih nacrta tijekom izrade u Komisiji za MP, ne spominje izričito osobu državnog glavara.

2. PREDSJEDNIK VLADE, MINISTAR VANJSKIH POSLOVA, VLADA

- u prošlosti, vladari su vodili vanjsku politiku uz suradnju svojih tajnika – od njih su se razvili ministri, a jedan od
njih je redovito odgovoran za vođenje vanjskih poslova  to je ministar vanjskih poslova

- u državama u kojima postoji vlada kao kolektivno tijelo, ona odlučuje i o pitanjima vanjske politike – u tim
državama je i predsjednik vlade važan čimbenik vanjske politike (i u stvarnom pogledu, ali i formalno, tj.
pojavljuje se kao organ države koji svojim izjavama i očitovanjima može obvezati državu, npr. na
međunarodnim konferencijama i sastancima)

- sve veća politička važnost vlade u pogledu vođenja vanjskih poslova dovela je do novih oblika pregovora i
suradnje

 s jedne strane, to se očituje u raznim MO, općim i regionalnim, a posebno u onima s elementima
naddržavnosti

 s druge strane, to se očituje u „sastancima na vrhu“ na kojima sudjeluju državni glavari predsjednici vlada
ili odgovorni ministri (oni mogu biti i institucionalizirani, pa je sastanak šefova vlada i država jedan od
organa više MO)

- kako on punopravno predstavlja državu u inozemstvu, potrebno je da se i njemu osiguraju povlastice:

 Konvencija o specijalnim misijama – šefovi vlada, ministri vanjskih poslova i druge osobe visokog ranga
uživaju, dok su članovi specijalnih misija, osim povlastica iz te konvencije, također sve olakšice povlastice i
izuzeća koje MP priznaje osobama njihova položaja (čl. 21. st. 2.)

481
  Bečka konvencija o predstavljanju država u odnosima s univerzalnim MO sadrži istu odredbu (čl. 50.)

- prema običajnom MP, MVP kad putuje u inozemstvo ima sličan položaj kao i diplomatski zastupnik

o on dobiva ovlast za vanjsko zastupanje samim tim što zauzima taj položaj, pa zato i je običaj da svoje
nastupanje na položaj objavi diplomatskim putem drugim državama

o njegova očitovanja o stajalištima vlade koju zastupa su obvezna za državu (Stalni sud Međunarodne
pravde je u parnici o Istočnom Grenlandu izrekao da i usmeni odgovor MVP obvezuje vladu)

o MVP je redovni organ vanjskog zastupanja u granicama svoje normalne funkcije – u tim granicama se
njegove izjave mogu smatrati obveznima

Napomena: ovaj dio se kombinira Lapaš predavanje + knjiga i nisam stigla to lijepo spojit pa se ponavljaju dijelovi

KONZULI

482
Konzuli = organi države koji u drugoj državi obavljaju određene funkcije za svoju državu i štite interese njenih
državljana na svom konzularnom području

- nemaju političku svrhu, ne zastupaju DČ

 nisu predstavnici svoje države; štite interese svoje države i građana

- za razliku od diplomatskih zastupnika, konzul ne zastupa svoju vladu prema vladi države u kojoj djeluje, on
nema diplomatski značaj – dok zastupnik zastupa državu u svim odnosima, konzul ima uglavnom nepolitičke
funkcije

1. POJAM KONZULA

- konzuli – organi države koji u drugoj državi obavljaju određene funkcije za svoju državu i štite interese njenih
državljana na svom konzularnom području

- za razliku od diplomatskih zastupnika, konzul ne zastupa svoju vladu prema vladi države u kojoj djeluje, on
nema diplomatski značaj – dok zastupnik zastupa državu u svim odnosima, konzul ima uglavnom nepolitičke
funkcije

- no, katkad se diplomatska i konzularna funkcija spajaju:

a) ako u glavnom gradu neke države nema konzularnog ureda, pa njegove funkcije obavlja konzularni
odjel dipl. misije

b) ako neka država nema diplomatsku misiju u nekoj drugoj državi pa konzul obavlja i one poslove koji
pripadaju u krug funkcija diplomatske misije (naravno, uz suglasnost obiju država)

Povijesni kontekst :

SLIČNOST s DIPL. = vrijeme nastanka  u obliku običaja 60'ih

- konzularni odnosi se javljaju slično kao i diplomatski

Diplomatsko zastupstvo počinje početkom novog vijeka u odnosu talijanskih državica prije ujedinjenja Italije i otud
se šire diplomatski odnosi po Europi i iz Europe se šire u odnosima sa ostalim državama.

= konzularni nastaju u isto vrijeme, ali oni ne kreću iz Europe na druge države svijeta nego OBRATNO!

- prve konzularne odnose osnivaju europske države, ali ne između sebe nego u počecima svog kolonijalnog
širenja u obliku zaštite europskih trgovaca i trgovačkih kompanija koje su se širile po svijetu

 ta gospodarska funkcija konzula je i danas značajna !

Prvi konzulati funkcionirali su kao infrastruktura za europske trgovce koji se trgovačkim vezama šire na druge države.

= funkcionirali su kao jedni eksteritorijalni uredi upravnih i sudskih vlasti europskih država izvan Europe, u zemljama
izvan kršćanstva

U početku uspostavljaju se jednim tipom bilateralnih ugovora  tzv. KAPITULACIJE koje su europske države sklapale
sa slabijima koji su ovisni o njima

483
 - tim ugovorima su konzuli dobivali ne samo upravne funkcije nego i funkcije suda – pravih sudskih organa – tzv.
jurisdikcijski konzuli – služili su kao pravi sudovi u državama ako bi se kao stranka našao državljanin DŠ –
kazneni ili građanski

= to danas NIJE PRIHVATLJIVO – protivno je načelu suvereniteta

Primjeri : to se sklapalo sa Kinom, Japanom, Indijom, Osmanskim C. – kad je počelo slabiti europske velesile su
počele sklapati jer su u odnosima ovisnosti – slabiji su (19.st.)

DANAS FUNKCIJA : zaštita interesa države DŠ, pružanje pomoći tim državljanima – ak se nađe u pritvoru, zatvoru –
oni imaju funkciju da stupe u kontakt s tom osobom i pokušaju joj osigurati pravnu pomoć

• matičarske funkcije – mogućnost sklapanja konzularnog braka – da RH državljanin sklopi brak bilo gdje na
svijetu pri hrvatskom konzularnom uredu
• poslovi izvanparnične sudbenosti – matičarski, upravni, proglašenje nestale osobe umrlom
• pomoć brodovima i zrakoplovima svoje države – npr. ak je zrakoplov zadržan i neda mu da poleti onda konzul
posreduje
• unapređenje gospodarskih i trgovačkih odnosa
• razvoj prijateljskih odnosa

funkcije konzula:

 da štiti interese državljana šiljateljice i same te države

 da bude na pomoć državljanima svoje države

 da obavlja razne akte izvanparnične sudbenosti, matičarske i druge upravne akte

 da pruža pomoć brodovima pod zastavom svoje države i zrakoplovima koji su u njoj registrirani

 da razvija trgovinske, kulturne i druge prijateljske odnose između svoje države i primateljice

 da se služi svim dopuštenim sredstvima radi upoznavanja gospodarskih, trgovinskih i kulturnih prilika
zemlje u kojoj djeluje, te da o tome daje izvještaje svojoj vladi i daje informacije zainteresiranima

- Bečka konvencija (čl. 5.) potanko nabraja funkcije konzula i pritom upućuje da djelovanje konzularnog ureda
mora biti u skladu sa zakonima i drugim propisima primateljice (to nabrajanje nije ograničeno – šiljateljica
može povjeriti konzularnom uredu svaku funkciju kojoj se primateljica ne protivi i koju zakoni primateljice ne
zabranjuju)

SLIČNOST SA DIPLOMATSKIM : moguće je da se iz nekih uglavnom ekonomskih razloga uštede, unutar zgrade
diplomatske misije osnuje konzularni ured koji će obavljati funkcije konzulata, ali se nalazi unutar zgrade diplomatske
misije

*rijetko : konzuli nekad mogu vršiti neke poltičke funkcije ALI samo ako izričito dopusti država primateljica (DP)

Pitanje : bez obzira na sve te razlike jel se mogu katkad spojit funkcije?

484
 - katkad se diplomatska i konzularna funkcija mogu spojit:

1) ako u glavnom gradu neke države nema konzularnog ureda, pa njegove funkcije obavlja konzularni odjel dipl.
misije

2) ako neka država nema diplomatsku misiju u nekoj drugoj državi pa konzul obavlja i one poslove koji pripadaju u
krug funkcija diplomatske misije (naravno, uz suglasnost obiju država)

IZVORI KONZULARNOG PRAVA

U pitanju izvora konzularnog prava postoji jedna ugovorna razina koje nema u diplomatskom pravu.

IZVORI :

 dvije Bečke konvencije

 običajno pravo – ni tu nije prestalo postojati, samo one države koje su stranke su dvostruko vezane
pravilima, one koje nisu stranke vezane su pravilima običajnog prava

- i jedna i druga konvencija kažu da se na pitanja koja nisu uređena u konvencijama primjenjuju pravila
običajnog prava = Bečka o konzularnim nije popisala sva pravila konzularnog prava

Primjer : * konzularni zbor - postoji isto kao i diplomatski

= u užem smislu čine ga : šefovi konzulata

u širem smislu čini ga : cijelo osoblje na nekom području

- pravila o konzularnom zboru nisu nikad ušla u konvenciju –jer nije dovoljno bitno, za razliku od diplomatskog
= kao jer nema neke prevelike funkcije – u nekim ceremonijalnim prigodama  a konzul je još manje važan jer
nema političku funkciju

Lapaš digresija

RAZLIKA :

 doyen – ili po stažu, danu, satu predaje vjerodajnice najstariji šef diplomatske
misije
(svi ambasadori čine diplomatski zbor, a na čelu je ili onaj koji je prvi stupio na funkciju svih njih zajedno

ili papinski nuncij bez obzira na to kad je stupio na funkciju)

- gleda se dan, sat predaje vjerodajnice

 sa konzulima toga nema – uvijek je onaj koji je prvi stupio na funkciju u toj
državi primateljici i nije nikad predstavnik Svete Stolice
Zašto? – konzularnu sposobnost imaju samo isključivo države – ni MO, ni Sveta Stolica

485
ii sad ide nazad na izvore – rekli smo ugvorno i običajno koje i dalje važi

 i dr. izvori = pravila protokola, pravila kurtoazije

* RECIPROCITET – kak jedna postupa prema drugoj, tak i ta druga prema prvoj

(ak vidite da pred ambasadom stoji kućica sa policajcem to je obrnuto tražila i RH za svoju ambasadu tamo)

= nije nigdje propisano, traži se na temelju tog reciprociteta

 1 razina nedostaje kod diplomatskih, a ima konzularno = u smislu dvostranih ugovora između DŠ i DP

– za razliku od diplomatskih koje se ne uspostavljaju nego diplomatskom notom jedne države prema drugoj

= taj ugovor se naziva KONZULARNE KONVENCIJE = to su pravi međunarodni ugovori (što je iznenađujuće) –
objavljuju se u službenom glasilu NN RH, međutim ak odete vidjet jako je malo konzularnih ugovora s obzirom na
široku konzularnu mrežu koja postoji  to je zato jer se konzularne konvencije često kriju u drugim nekim ugovorima

= ugovori o gospodarskoj suradnji i tu je vidljiva ona VAŽNA FUNKCIJA = GOSPODARSKA i TRGOVAČKA

- i ugl u nekom tak ugovoru o gospodarskoj suradnji u nekom čl. se spominje osnivanje konzulata

Pitanje : Koliko ambasada (diplomatskih misija) može imati jedna DŠ u DP?

= RAZLIKA : uvijek imajte u vidu da konzuli nemaju političku svrhu nego su funkcionalno utemeljeni – da što bolje
mogu vršiti svoju funkciju

ODGOVOR : max 1 – riječ je o političkom zastupanju = zastupa sebe na teritoriju te države

PITANJE 2 : Koliko konzulata može imati jedna DŠ na teritoriju DP?

= onolko kolko se dogovore, kolko im treba – nema političku funkciju i uvijek je cilj da što efikasnije vrši svoju
funkciju koju konzul ima

Pitanje : a di su one smještene – ambasade vs. konzularni uredi?

RAZLIKA : a) ambasade su uglavnom smještene u glavnom gradu DP

*s iznimkom država koje nemaju to ful određeno (Nizozemska) ili imaju problem koji je glavni grad (Izrael)

b) konzulati mogu biti u glavnom gradu, ali zapravo mogu biti bilo gdje

- jer ak imate neku velku državu npr. Rusija i neku funkciju koja je vezana uz ruski daleki Istok onda konzulat u
Moskvi nije baš praktičan

RH u SAD-u ima prilično dobru konzulatsku mrežu i veliku dijasporu – potreba je da konzulati budu i u Chichagu i LA-
u, ne samo u Washingtonu

486
Iz tog proizlazi : VAŽNO!!!

1) konzulati mogu postojat bez obzira jel država efektivno postoji

2) nemaju politički značaj pa je moguće da države nisu uspostavile diplomatske odnose ili da su ih prekinuli, a da
zadrže konzulate

Primjer : Jugoslavija i SR Njemačka

– u vrijeme Hladnog rata u jednom momentu Z Njemačka dolazi na političju ideju (Halštajnova doktrina) da one
države koje uspostave diplomatske odnose s Istočnom Njemačkom, s njima će Zapadna prekinut dipl odnose – pa vi
birajte

I onda je tak i postupila, Jugoslavija je bila nesvrstana, a više svrstana Istočnoj i odlučila se za Istočnu – raskinuli su
dipl. odnose, ali konzularni su i dalje najnormalnije funkcionirali

- ta doktrina nije dugo trajala

ZAKLJUČAK : konzulati ne ovise o dipl. predstavništvima – funkcionalni ratio

throwback na : UČINCI PRIZNANJA – KONKLUDENTNO

RAZLIKA : > sklapanje diplomatskih odnosa = ko da ste poslali notu

> konzularni = drugačije – ona Srbija priča; da Srbija uspostavi diplomatske odnose sa Kosovom smatralo

bi se da je konkludentno priznala

Zašto : slanje konzula – neznači konkludentno prinanje jer nema političke svrhe čak i da otvori
konzulat NE znači, ALIII ako bi Srbija primila Kosovskog konzula to bi značilo

MP je pragmatičan – državama treba omogućit da štite interese svoje i na teritoriju države koju ne priznaju
ALI interes država da primi konzula nove nepriznate države da ona štiti interese svoje države već nešto znali

iliti interes Srbije je puno manji da Kosovo štiti interese svojih građana u Srbiji

STUPNJE KONZULA NA FUNKCIJU

Pitanje : Kako konzul stupa na funkciju?

= djelomično slično kao i u diplomatskim odnosima

- susreću se 2 dokumenta, ali procedura je drugačija

za konzula DŠ šalje jedan dokument (njeno MVP) ---- MVP države primatejice i taj dokument se zove PATENTNO
PISMO (jedan akt)

 MVP DŠ ili neko drugo tijelo ak su se države tak

sporazumjele šalje za tu osobu patentno pismo MVP DP

487
SADRŽAJ PAT. PISMA
- navodi se :

1. ime tog konzula

2. njegov razred
3. njegovo konzularno područje na kojem će djelovat
(može ih bit više)
4. NAJVAŽNIJE : traži se dozvola da DP izda dozvolu za rad tog konzula na njegovom području I TA DOZVOLA SE ZOVE
EGZEKVATURA (drugi akt)

U egzekvaturi se sadržajno ponavlja sve iz patentnog pisma + odobrava se !

= i konzul stupa na funkciju kad dobije egzekvaturu tj. danom dobivanja egzekvature započinje sa svojom funkcijom

* privremena egzekvatura – nekad; da se počne vršit funkcija dok čeka izdavanje

Pitanje : Zašto patentno pismo, zaš se tak zove?

= patent je stari naziv – dozvola koju država daje tj. ovlaštenje nekom na nešto

aa sve to na temelju PRETHODNOG SPORAZUMA = konzul nešto bilo samostaln ugovor ili sadržano u drugom
ugovoru

RAZLIKA od DIPL. = redoslijed je obrnut

DIPL :  AGREMANT ili PRIVOLA u dipl. pravu najprije se traži od DP – traži se dokumentom non paper zato jer
DP ne mora dat agremant

Opcija : a) ne odgovori ili neda DP = znači da ne prihvaća

b) ak izda agremant = priihvaća iii onda na temelju toga dobiva AKREDITIV ili VJERODAJNICE

** kod konzula je obratno

 prvo ide patentno pismo, a na temelju tog se daje egzekvatura

Sličnost je samo u tome kaj postoje 2 dokumenta, sve drugo je različito i ne treba suglasnost DP jel ta osoba
prihvatljiva.

sad isto u knjizi

početak konzularne funkcije:

- za imenovanje neke osobe za šefa konzulata potreban je sporazum između šiljateljice i primateljice

- taj sporazum postiže se drugačije nego za šefa diplomatske misije  pravila običajnog prava i BK:

 šefa konzulata imenuje šiljateljica, a obavljanje funkcije odobrava primateljica – način imenovanja i
prihvaćanja šefa utvrđuje se zakonima, drugim propisima i praksom država (dakako, „pod rezervom
odredaba BK“)

488
  šef dobiva od šiljateljice patentno pismo ili sličan akt u kojem se potvrđuje njegovo svojstvo i navode
ime, kategorija i razred, konzularno područje i sjedište – taj akt se dostavlja vladi primateljice (umjesto
takvog akta može se primateljici dostaviti i priopćenje (notifikacija) s navedenim sadržajem, ako ona
prihvaća takav način obavještavanja)

 primateljica izdaje šefu egzekvaturu – ovlaštenje da obavlja konzularnu funkciju (država može odbiti
izdavanje egzekvature bez navođenja razloga odbijanja); tek kad dobije ovlaštenje, konzul može obavljati
svoje funkcije (no moguće je da mu se odobri privremeno obavljanje funkcija dok očekuje
izdavanje egzekvature)

 primateljica je također dužna obavijestiti nadležne organe konzularnog područja o izdavanju egzekvature
ili privremene dozvole, te poduzeti potrebne mjere da bi šef konzulata mogao obavljati svoje funkcije i
uživati povlastice i imunitete koje za njega predviđa Konvencija

RAZREDI
* još jedna mala razlika

DIPLOM. = šef dipl. misije može bit u 3 KONZULI

razreda

1. ambasadori ili veleposlanici i paterinski nunciji, 1. GENERALNI KONZUL – pa on ima GENERALNI

pronunciji i dr. šefovi misije istog ranga KONZULAT

2. ministri – danas izobičajen 2- KONZUL – KONZUL

3. otpravnici poslova 3. VICEKONZUL
4. KONZULARNI AGENT – KONZULARNA AGENCIJA

Kaj se tiče konzularnog djela :

- prema tim osobama se ravna naziv ureda

- sve povlastice i imunitete imaju jednako svi, obično 3. i 4. bivaju osnivani u prošlosti = generalni konzulati u
glavnim gradovima, a ostali u manje značajnima

Danas se u 3. i 4. radi o izmještenim konzularnim uredima koji djeluju na istom području na kojem se javila
potreba da ga se osnuje.

 alii to ne pokriva egezkvatura, potreban je dodatan pristanak

Bečka konvencija o konzularnim odnosima:  knjiga!

1. generalni konzuli
2. konzuli
3. vicekonzuli
4. konzularni agenti

- razlika u nazivu odlučuje o rangu šefova konzulata koji se nalaze u istom mjestu, no nema važnosti za
djelovanje konzula

- generalni konzuli su prije nadzirali više konzularnih ureda, a danas se taj naziv daje šefovima konzulata u
osobito važnim mjestima; prema razredu šefa, sami uredi nazivaju se: generalni konzulat, konzulat,
vicekonzulat, konz. agencija

- red prvenstva između šefova konzulata u istom mjestu ravna se prema razredu, a unutar razreda prema
vremenu stupanja na funkciju; konzuli po zvanju dolaze ispred počasnih konzula

489
STRUKTURA SAMIH UREDA/MISIJA

STRUKTURA KONZULARNOG UREDA DIPL. MISIJA

1) šef konzulata = pa 4 razreda 1) šef misije = 3 razreda

2) konzularni funkcioneri 2) diplomatsko osoblje
(dužnosnici)
3) konzularni službenici 3) administrativno i tehničko osoblje
4) vozač, kuhar... 4) poslužno ili pomoćno osoblje

* Lapaš digresija :

- službeni termin : država koja akredituje

država koja se akredituje

ima još jedna stvar za usporedbu

 kada šef konzulata više ne bude u sposobnosti obavljat tu

funkciju
– iz bilo kojeg razloga (prirodni događaj jer je umro il je persona non grata – uvijek svako može bit proglašen
persona non g bez ikakvog objašnjenja)

i ugl PITANJE : >> Što se događa ak mjesto ŠEFA DIPL. MISIJE bude upražnjeno
– zamjenjuje ga otpravnik poslova ad interim
 to će biti najstariji po rangu član diplomatske misije (2), a nekada to rijetko može biti netko iz
3), a češće će bit imenovan od strane MVP DŠ

>> Što se događa ak mjesto ŠEFA KONZULATA bude upražnjeno?

– zamjenjuje ga vršitelj dužnosti šefa konzulata
 to može bit netko iz diplomatskog osoblja same diplomatske misije u DP (2)
= DŠ se odluči da imenuje nekog iz reda dipl osoblja svoje ambasade ili iz reda konzularnih
funkcionera 2) ili iz reda administrativnog i tehničkog osoblja dil misije (3)

aliii treba poseban pristanak za taj DP

osoblje konzulata:  knjiga

- zbog širenja konzularnih funkcija i jačanja međunarodnih odnosa, danas konzulati trebaju veći broj suradnika i
službenika

- BK je utvrdila nazive za osoblje konzulata i pojedine vrste službenika i namještenika u konzulatu – ona razlikuje:

1) konzularne funkcionare (dužnosnike) – to su šef konzulata i oni članovi konzulata koji su u tom svojstvu
ovlašteni obavljati konzularne funkcije

2) konzularne službenike – članovi konzulata koji obavljaju administrativne i tehničke poslove konzulata

3) poslužno osoblje

490
 - konzularno osoblje – skupni naziv za sve 3 vrste; član konzulata – svaki član konzularnog osoblja zajedno sa
šefom konzulata

- ostala važnija pravila Bečke konvencije:

 država šiljateljica imenuje sve osoblje po svom nahođenju

 primateljica može zahtijevati da broj osoblja bude razuman s obzirom na okolnosti i potrebe konzularnog
ureda

 osoblje načelno čine državljani šiljateljice

o ako ona imenuje osobu drugog državljanstva koja ujedno nije njen državljanin, primateljica si može
pridržati pravo da posebno odobrenje za to, koje se u svakom trenutku može povući

o za imenovanja državljana primateljice uvijek je potreban takav pristanak, a za imenovanja

državljana šiljateljice on nije potreban, ali ona može i prije dolaska odnosne osobe izjaviti da je
persona non grata (da bi se primateljica mogla poslužiti tim pravom, trebaju joj se priopćiti ime,
kategorija i razred svakog novoimenovanog konzularnog funkcionara); tada šiljateljica mora povući
imenovanje

Uz sve to i 4 podjele treba reći da postoji JOŠ JEDNA PODJELA konzula od starine!

a) KARIJERNI ili KONZULI PO ZVANJU

b) POČASNI KONZULI

- Bečka konvencija predviđa i jedne i druge

RAZLIKA :

a) KARIJERNI

= profesionalni diplomati : zaposlenici MVP DŠ, primaju plaću, u pravilu su visoko obrazovani, imaju i najčešće i
stupanj diplamtske izobrazbe – neku dipl. akademiju – stručno usavršavanje pri MVP – kod nas je sistem
poluzatvoren pri MVP – svi koji se zaposle će već na početku morat proć taj jednogodišnji tečaj – kod nas se dio
ostavlja i za ove iz drugih ministarstava

- redovito je državljanin DŠ

Pitanje : jel može biti da je državljan DP konzul DP – nije ius cogens može alii to se gotovo nikad ne događa

= ako bi se to dogodilo – dobiva samo one povlastice i imunitete koje mu ta država prizna – to se izbjegava

491
 b) POČASNI KONZUL

– on je najčešće državljan DP (ne Š!)

- NIJE PROF. : on nije zaposlenik MVP i ne dobiva za rad plaću – dobit će neka sredstva za reprezentaciju, ali ne
dobiva osobni dohodak nije u radnom odnosu

- bavi se čim se bavio prije neg je posto počasni konzul, samo uz to dobiva tu funkciju – nema neku posebnu
zgradu, vrlo često je njegov konzularni ured u njegovom stanu – to mu je ko neki hobi
- u dvorištu vašeg susjeda se sam pojavi jordanska zastava sa tablom a da ti nisi ni znao
- on nastavlja obavljat svoj job, neće proć nikakvu diplomatsku akademiju ni naobrazvu

-iz svih onih funkcija on će obavljat ful malo – oni se pomalo izobičavaju, ali to baš nije točno – države jednako
imenuju i karijerne i počasne konzule – podjednak ih je broj

Tko to radi? = nema pravilnosti, najrazličitije zemlje sa najrazličitijih kontinenata

– u ZG je par primjera  počasni konzul Danske je godinama bio jedan profesor sa ekonomskog fakulteta, nakon
njega njegov sin odvjetnik ima počasnog i Mongolija koja je imenovala predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora –
bivši premijer 90' Mataš

koji je interes Monogolije – valjda razlog u gospodarskoj povezanosti

- nemre se čak ni viza izdat?

= samo ono kaj im prizna DP

FUNKCIJE : Zašto ih uopće imenuju te počasne?

- od svih funkcija – konzularna fukcija je prilično zahtjevna i često puta se u percepcii vanjskih poslova konzul smatra
manje značajnom funkcijom (nemaju pol značaj), doživljavaju se manje važnima

aliii ona je puno zahtjevnija od dipl.

Za dobrog diplomata je važno da si sposoban, inteligentan, obrazovan i u dipl. službi – diplomat mora imat jedno
široko obrazovanje, ALI najvažnije da provodi politiku svoje DŠ i da se ponaša kak mu one kažu

od toga kolko će se često odazvat na prijem u jednoj državi, a kolko u drugoj – sve je to neko slanje poruke, ak se
odazoves svaki put znači da si skloniji toj državi, npr. Jugoslavija je imala točno određeno kolko često že se odazivat
SAD-u, a kolko SSSR-u i pazili su jako da se to ne poremeti
al ugl da slušaš i imaš nos za političje odnose i dec it

Konzul mora znati od tog da se razumije u gospodarske odnose, ali ima puno prava – lišenje slobode (KP), MP,
zakonodavstvo svoje zemlje i zakonodavstvo DP, matičarske i izvanparnično je obiteljsko i upravno pravo, brodovi i
zrakoplovi je pomorsko i općeprometno iliti pol našeg faksa

- u konzularnoj službi je najveći broj pravnika

Počasni od svega toga unapređenje dobrih odnosa i eventualno neka gosp. suradnja – može bit svatko tko bi mogao
biti koristan i ispunit funkciju koju mu ona daje – neki gospodarstvenik želi doć na tržište te države – ima neki interes
i prednost tog počasnog dobivate gotovog čovjeka – on je ugl utjecajna osoba koja vj zna funkcioniranje DP ima
kontakte, veze, zna jezik – nije nebitno! velika je stvar ak zna jezik DP – a t mu je materini ima veze kontakte ima
velike pomoći

492
vrste konzula:  knjiga

staro razlikovanje:

1) konzuli po zvanju (karijerni) – osobe koje ulaze u konzularnu službu kao svoje redovito i isključivo
zanimanje i stoje prema svojoj državi u službeničkom odnosu; za tu službu se obično traži posebna
sprema, a redovito i državljanstvo države šiljateljice

2) počasni – osobe koje stalno borave u državi i mjestu svog konzularnog sjedišta, a često su i državljani
primateljice; oni za to ne dobivaju plaću, nego obnašaju svoju funkciju bez izravne naplate (danas
rjeđi od karijernih konzula)

(BK o konzularnim odnosima poznaje obje vrste, ali za svaku posebno uređuje olakšice, povlastice i imunitet)

493
IMUNITETI I PRIVILEGIJE

-ima samo ono potrebno za obavljanje svojih funkcija

Općenito pozivanje na imunitete u praksi je vrlo rijetko. Kad ste čuli u medijima da je diplomat počinio KD – najčešće
neki prometni prekršaj

Zašto : jer se radi o visoko obrazovanim osobama što ne znači da neće nikad počinit KD, ali u praksi se rjeđe događa
on treba bit što bolji ak želi karijeru neku, a ne da radi pizdarije jer će ga vratit nazad

Policajac kad zaustavi najčešće plati mandatnu kaznu, rijetko će se pozvat na imunitet. jer bi to išlo da policajac na
temelju diplomatske putovnice mora kontaktirat MUP onda MUP MVP onda MVP mora MVP DŠ tog ambasadora i
oni odlučuju kaj s njim, možda niš, a možda baaak

puno je veća korist ak dobro obavi posao nego što će on imat imunitet (za njega kao korist)

-oslanjali se na mjesta di ima dijaspore – zemlje J Amerike, neku su sjajno obavljali – pomogli, a neki imenovani i nise
se nikad javili

Zaštita karijernih konzula :

-privilegija stjecanja prostorija za rad konzula

-slično kao kod DIPL. – ne znači da mu ne treba pribavit – neće ga ometat i sprječavat da stekne konzularni ured
(negativna obveza) i u nekim državama di recimo nije razvijeno tržište nekretnina – da posreduje za DŠ

BITNA RAZLIKA : kod dipl. misija organi DP ući u zgradu dipl. misije bez odobrenja = NE!

Kaj se dogodilo bez izričitog pristanka – često znalo izgorit

Zašto je to tak : politički odnos dipl. odnosa i u dipl. misiji se nalaze stvari koje ne žele da vide – dokumenti, oružje, da

nije tak DP bi mogla sama podmetnut neki mini požar da vidi kaj ima

 u pravilu ni u zgradu konz. ureda ne mogu ući, ali ak je požar ili poplava presumira se da je dan pristanak
šefa

NEPOVREDIVOST – širi pojam od imuniteta – uključuje obvezu DP da štiti i od stanovništva DP

(ak su odnosi loši pred dipl.misijama se zna demonstrirat, napast ju i sl. )

IMUNITET – štiti ovlaštenu osobu od organa vlasti DP i imunitet pripada DŠ

Primjer : slučaj teheranške talačke krize

Iran, SAD loši odnosi islamska revolucija se događa

Amerikanci povukli diplomate i konzule ali ne sve i u jednom napadu teheranških studenata iranska policija se branila
da ih nisu mogli obuzdat i uzimaju ih kao taoce i to traje sve do smjene vlasti

SAD je pokušao oslobodit taoce vojnim akcijama išli su na sud Iran kaže da nije mogao spriječit napad na
ambasadu/konzulat

Međ. sud kaže : 1. dipl i konz pravo čine tzv. self contained režimi – pravila tog režima ne mogu bit sankcionirana
nikakvim vanjskim sankcijama nego ste mogli samo sankcije unutar dipl. rava – persona non grata, raskid
diplpmatskih odnosa, a ne kršenje nepovredivosti

494
i ugl ustanovili su objektivnu odgovornost DP = mora osigurat nepovredivost misije i konzulata i članova na svaki
mogući način

NEPOVREDIVOST

PRIJEVOZNA SREDSTVA – nepovredivo (kao i kod diplomata)

ARHIVA – i jedna i druga su potpuno zaštićene

 ako je riječ o počasnima isto je zaštićeno

= jedna razlika : ako organi vlasti uđu u konzulat teret poštivanja nepovredivosti je na organima DP

– teret nepovredivosti leži na samom počasnom konzulu = arhiva konzulata mora biti jasno odvojena
– DP ne mora sama voditi brigu

VALIZA – diplomatska prtljaga – uvijek je zaštićena potpuno

– i diplomati i konzuli jedino kaj država može je odbit primit valizu

razlika D i K : povjerava se kuriru koji ima isprave da je ovlašteni kurir koji prenosi valizu i izvanredno se može
povjeriti nekom drugom

D : zapovjedniku trgovačkog broda

K : zapovjedniku - II - ali i zapovjedniku trgvačkog (brijem da je kod D ratnog)

CEREMONIJAL – grb, zastava sve je isto uređeno

PRAVO KORESPONDENCIJE – isto K i D

= sa samom DŠ čiji je konzularni ured i sa konzulatom iste države – kod konzula

VAŽNA IZNIMKA : K imaju pravo da se neposredno obraćaju i komuniciraju sa organima DP

(diplomati se nemogu obraćat direktno sve ide preko MVP DP)
-> nema direktne dostave njemu kao tuženiku neg MVP

kod K : 1) nema političke f.

2) presudno je da imaju što efikasniji kontakt zbog svih onih funkcija da bi mogli što bolje obavljat te funkcije

IMUNITET

 kazneni

D = apsolutni = ni za jedno djelo!

Mogu : 1) samo spriječit i

2) perosna non grata

= ni za najteža nema sankcije !

K = samo funkcinoalni kazneni imunitet

 ona djela počinjenja u obavljanju svoje funkcije

– u teško KD policija može doć u konzulat, uhitit ga i procesuirat (ak se radi o 5g+)

495
  građanski

D: 3 iznimke

K : 2 iznimke – inaće funkcionalni

kad neće 1) ugovor sklopljen u privatnom svojstvu (ne kao punomoćenik) – ko dipl. nasljeđivanje

2) ako je riječ o postupku s naknadom štete koju je uzrokovao auto, brod, zrakoplov konzulata
 to su dva materijalno pravna

- konzul je oslobođen dužnosti svjedočenja ali samo u obavljanju svoje dužnosti

3) u slučaju PROTUTUŽBE ak se pojavi kao tužitelj pred sudom DP i tužena strana uputi protutužbu on se
nemre pozvat na imunitet

 ovaj je procesni

odricanje od imuniteta – DŠ je pravi izvor i nositelj i može se odreć i prepustit ih organima vlasti DP

članovi obitelji – osobe koje žive u istom kućanstvu s povlaštenom osobaom užiivaju isti imunitet
(i njegova supruga uživa isto)

IZNIMKA : ak je osoba državljanin DP onda onaj koje država prizna

tranzit – dok putuje ne smiju ometat njegov prolazak

zaštita konzularnog ureda i članova konzulata:  knjiga

- svrha pravila MP o zaštiti konzularnog ureda i njegovih članova je da se osigura uspješno djelovanje konzulata

- ona su se dijelom razvila putem običajnog prava, a dijelom su unesena u dvostrane ugovore država o
konzularnim odnosima

- danas je većina tih pravila kodificirana u Bečkoj konvenciji o konzularnim odnosima, koja uređuje:

1. položaj i zaštitu samog konzularnog ureda

- ova konvencija praktično sadrži gotovo iste propise kao i Konvencija o diplomatskim odnosima (nepovredivost
prostorija, sloboda kretanja i obavljanja dužnosti, zaštita osoblja, komunikacija, spisa i arhive i ceremonijalna
prava)

- kao i kod diplomata primateljica im je dužna omogućiti da steknu prostorije potrebne za konzulat, kao i
stanove za članove konzulata; prostorije konzulata, stan šefa konzulata, namještaj, prijevozna sredstva, arhiv,
zastava, grb, prtljaga su nepovredivi; imaju slobodu kretanja i komuniciranja, oslobođeni su od poreza i taksa

496
- neke odredbe BK o konzularnim odnosima se ipak razlikuju od Konvencije o diplomatskim odnosima:

o konzulati smiju konzularnu valizu povjeriti ne samo zapovjedniku trgovačkog zrakoplova, nego i
broda

o konzularni funkcionari imaju pravo komunicirati s nadležnim mjesnim organima svog

konzularnog područja i s nadležnim središnjim organima primateljice (u granicama propisa i prakse primateljice
ili međ. sporazuma)

o konzulati imaju pravo prema propisima svoje zemlje ubirati za konzularne akte predviđene
naknade i pristojbe (ti prihodi su slobodni od svih poreza i pristojbi primateljice)

2. položaj i zaštitu konzularnih funkcionara po zvanju i drugih članova konzulata

- zaštita karijernih konzularnih funkcionara također je donekle približena zaštiti diplomatskih agenata

- BK obvezuje primateljicu da prema njima postupa s dužnim poštovanjem i da poduzme sve odgovarajuće
mjere da bi se spriječila svaka povreda njihove osobe, slobode i dostojanstva – ona jamči nepovredivost
konzularnih funkcionara tako da ne mogu biti uhićeni ni bilo kako ograničeni u slobodi (osim kad se mora
provesti pravomoćna sudska odluka), a zatvoriti ili pritvoriti mogu se samo kad je počinjeno teško KD, i to na
temelju odluke nadležnog suda

- imunitet od nadležnosti sudskih i upravnih organa primateljice odnosi se samo na djela izvršena u obavljanju
konzularnih funkcija; imunitet ne vrijedi za građanski postupak ako je on pokrenut na temelju ugovora koji je
konzularni funkcionar ili službenik zaključio, ali ne izričito ili prešutno kao opunomoćenik svoje zemlje, ili ako je
postupak pokrenula treća osoba zbog štete nastale iz nezgode koju je u primateljici uzrokovalo vozilo, brod ili
zrakoplov konzularnog ureda

- član konzulata nije dužan svjedočiti o činjenicama koje se odnose na obavljanje konz. funkcije (ni pokazivati
spise)

- šiljateljica se može uvijek odreći imuniteta od sudbenosti koji uživa član konzulata

- kao i kod diplomatskog osoblja, i ovdje vrijedi odredba da imunitet ne vrijedi za protutužbu u parnici koju je
pokrenula zaštićena osoba, te da je za odreknuće od imuniteta u postupku ovrhe potrebno posebno izričito
odreknuće

3. položaj i zaštitu počasnih konzularnih funkcionara i njihovih konzulata

- BK je ovdje pojačala zaštitu s obzirom na prijašnje običajno pravo; ta zaštita je dijelom jednaka kao za
članove konzulata po zvanju, a dijelom je sužena i ograničena, a ne odnosi se na članove obitelji članova
počasnog konzulata

- prostorije počasnog konzulata nisu nepovredive, ali je primateljica dužna poduzeti potrebne mjere da bi ih
zaštitila i da bi spriječila neovlašteni ulazak u njih ili njihovo oštećenje, kao i narušavanje mira ili povredu
dostojanstva konzulata

497
 - arhivi i spisi počasnog konzulata su nepovredivi uz uvjet da su odvojeni od ostalih spisa, napose od privatnog
dopisivanja osoblja i šefa konzulata, te od dobara i spisa koji se odnose na njihovo zanimanje ili drugu
djelatnost

- Konvencija ne izuzima počasne konzularne funkcionare od kaznene sudbenosti primateljice, ali se postupak
mora voditi tako da što manje ometa rad konzularnog ureda, a u slučaju pritvora treba postupak provesti u
najkraćem roku

DUŽNOST – odgovara na pitanja kaj mora ili ne smije konzul

1. poštovat zakone i običaje DP

= imunitet znači samo ne mogućnsot sankcioniranja ili procesuiranja ALI ne i pravo da on krši ak ih ne poštuje
uvijek ga mogu proglasit persona non grata

2. ne miješanje u poslove DP

= do koje mjere će država to sankcionirat je vrlo relativno ovisno o kom se radi – ak je državi stalo do odnosa
onda ćete ćuti kak je ambasador prokomentirao situaciju u RH i nikom niš, ak je državi manje stalo bit će i
persona non grata (pa čak i ak je ovaj izjavu dao na godišnjem)

3. ne smije koristi prostorije konzulata za vršenje neke djelatnosti osim konzulske

- to ne priječi da dio zgrade konzulata služi za smještaj drugih ureda, ali njihove prostorije moraju biti odvojene

od prostorija konzularnog ureda i ne smatraju se dijelom konzularnih prostorija

4. konzuli moraju udovoljit propisima DP vezanim za osiguranje vozila iliti postoji obveza registriranja i
osiguranja = diplomati su skroz izuzeti, konzuli nisu d štete koja bi eventualno nastala

- moraju udovoljiti svim obvezama koje predviđaju zakoni primateljice u smislu osiguranja građanske
odgovornosti za upotrebu vozila, broda ili zrakoplova

PRESTANAK

- funkcija člana konzulata prestaje:

a) priopćenjem šiljateljice primateljici da su njegove funkcije prestale

- DŠ opozove konzula radi odlaska negdje drugdje ili doma

b) persona non grata – bilo kad bez obrazloženja i prestaje

c) priopćenjem primateljice šiljateljici da je nekoga prestala smatrati članom konzularnog osoblja

= primateljica može u svako doba obavijestiti šiljateljicu da je neki konzularni funkcionar persona non grata ili
da je neki drugi član konzularnog osoblja neprihvatljiv (nije nužna obrazložiti tu obavijest)

– na to šiljateljica mora opozvati tu osobu ili dokončati njezine funkcije u konzularnom uredu; ako ona to odbije
učiniti ili to ne učini u razumnom roku, primateljica može povući egzekvaturu ili priopćiti da je prestala smatrati
odnosnu osobu članom konzulata

c) povlačenjem egzekvature

498
e) u pravilu, ratom između šiljateljice i primateljice

f) prestankom postojanja države šiljateljice ili primateljice

g) u slučaju da primateljica ne priznaje novu vladu šiljateljice

(tada neće uslijediti spomenuto nadovezivanje konzularnih odnosa)

- prekid diplomatskih odnosa sam po sebi ne povlači i prekid konzularnih odnosa

- ako dođe do prekida konzularnih odnosa, primateljica je dužna poštovati i štititi konzularne prostorije,
imovinu konzularnog ureda i njegov arhiv; to vrijedi i u slučaju rata sa šiljateljicom; isto tako, šiljateljica može
povjeriti čuvanje prostorija, imovine i arhiva nekoj trećoj državi (ako na to pristane primateljica), kao i zaštitu svojih
interesa i interesa svojih građana (također uz pristanak primateljice)

499
Napomena : ovaj dio nisam ja skriptirala, nisam stigla + nisam bila na predavanju tak da je sam kopirana skripta
(+ ispredavano je dosta u kontekstu konzula s onim usporedbama)

1. DIPLOMATSKI ZASTUPNICI

1.1. pravila MP o položaju državnih predstavnika u inozemstvu

- još u davna vremena postojala su pravila o nepovredivosti glasnika i poslanika

- od uvođenja stalnih diplomatskih zastupstava, to područje uređuje običajno MP (od ugovornog MP tek Bečki
pravilnik 1815. i sporazum 5 velevlasti u Aachenu 1818. o rangu diplomatskih zastupnika)

- u 20. st. ta pravila su kodificirana konvencijama:

 Konvencija o diplomatskim odnosima (1961., Beč) – odnosi se na redovita i stalna diplomatska

predstavništva; donesena temeljem rada Komisije za MP; za pitanja koja ne uređuje, upućuje na
primjenu običajnog MP
Dodana su joj 2 fakultativna protokola i 4 rezolucije.

Prvi od protokola uređuje podnošenje sporova o tumačenju ili primjeni Konvencije pred MS, a drugi (o stjecanju državljanstva) određuje da
članovi misije i članovi njihovih obitelji koji nisu državljani države primateljice ne stječu državljanstvo te države po samom djelovanju
zakonodavstva te države. Jedna od rezolucija odnosi se na odricanje izuzeća od sudbenosti s obzirom na privatnopravne obveze diplomata.
Ostale rezolucije se odnose na specijalne misije, odavanje priznanja Komisiji za MP te vladi i narodu Austrije, gdje je održana diplomatska
konferencija.

 Konvencija o specijalnim misijama (1969.) – odnosi se na specijalne misije u državama i MO

 Konvencija o predstavljanju država u odnosima s univerzalnim MO (1975., Beč) – kao i Konvencija o

specijalnim misijama, u svojim odredbama slijedi rješenja Konvencije o diplomatskim odnosima

1.2. pojam i vrste diplomatskih zastupnika

 diplomatski zastupnik – osoba koja na temelju izdane punomoći (vjerodajnice) zastupa svoju državu

prema drugoj državi ili drugim državama;

- može biti redovan (poslanici u širem smislu) ili prigodan zastupnik

 danas postoje i stalne diplomatske misije država kod nekih MO i obratno, kao i između MO

- od početka 19. stoljeća stalni diplomatski zastupnici dijele se na više razreda

Razlikovanje na razrede, prema kojima se onda određuje i rang poslanika, posljedica je nastojanja država (odnosno vladara) da svoj politički
ugled i prvenstvo očituju i tako da se i njihovim poslanicima prizna prvenstvo. Otud i zvučni nazivi.

 Bečki pravilnik (1815.) poznaje 3 razreda  ambasadori, poslanici (u užem smislu), otpravnici poslova

500
  Aachenski protokol  ambasadori, poslanici, ministri rezidenti (iščezli u praksi do 1961.), otpravnici
poslova

 Bečka konvencija – za sve vrste poslanika uvodi naziv „šef misije“, a to je osoba koju je država šiljateljica
ovlastila da djeluje u tom svojstvu; šefovi misija dijele se na 3 razreda:

a) ambasadori ili nunciji akreditirani kod državnih glavara te drugi šefovi misija odgovarajućeg ranga
Sveta Stolica je uvela naslov pronuncija koje šalje u zemlje u kojima predstavnik Vatikana nije po lokalnom običaju doajen
diplomatskog zbora.

b) poslanici, ministri ili internunciji akreditirani kod državnih glavara

c) otpravnici poslova akreditirani kod ministarstva vanjskih poslova

- naš Zakon o vanjskim poslovima iz 1996. za ambasadore koristi i pojam veleposlanik

- u prvi razred ubrajaju se, već po starom običajnom pravu, također papinski nunciji, u drugi razred internunciji

- u novije doba, zbog razvoja odnosa unutar Commonwealtha visoki komesari koje članice Commonwealtha
šalju i primaju između sebe dobili su značenje diplomatskih zastupnika;

- Bečka konvencija uzima to u obzir i uvrštava u prvi razred i „druge šefove misija odgovarajućeg ranga“

otpravnik poslova kao šef misije i otpravnik poslova ad interim:

- otpravnik poslova kao šef misije šalje se kad diplomatski odnosi nisu takvi da dopuštaju slanje ambasadora ili
poslanika drugog razreda (npr. kad nema sporazuma o davanju privole ili postoje teškoće u stilizaciji
vjerodajnice)
Npr. kad država traži da se u vjerodajnicama njezinu kralju priznaju i naslovi koje država primateljica ne priznaje.

- otpravnik poslova ad interim je obično po rangu najstariji diplomatski službenik misije koji „privremeno
djeluje kao šef misije“, ako je mjesto šefa misije ispražnjeno ili ako je on spriječen obavljati svoje funkcije
(Bečka konvencija određuje da će ime otpravnika poslova ad interim priopćiti šef misije, a ako je ovaj spriječen,
MVP odnosne države)

pitanje prvenstva ili starješinstva:

- rang šefova misija akreditiranih u istom mjestu ravna se prema razredu, a unutar svakog razreda prema danu i
satu kad je šef misije preuzeo svoje funkcije – to pitanje riješeno je starim običajem koji je Bečka konvencija
precizirala ovako:

▫ šef misije ovlašten je obavljati svoje funkcije u državi primateljici od časa kad je predao akreditivna
pisma, ili od časa kad je notificirao svoj dolazak te predao vjerne prijepise svojih akreditivnih pisama
MVP-u primateljice, ili nekom drugom ministarstvu o kojem je postignut sporazum, u skladu s
vladajućom praksom u primateljici, koja se mora primjenjivati na jednoobrazan način

▫ redoslijed predaje akreditivnih pisama ili vjernih prijepisa tih pisama određuje se po datumu i satu
dolaska šefa misije

501
 - podjela šefova na razrede ne utječe na njihovu ovlast zastupanja ni na prava i povlastice, nego se tiče samo
prvenstva i neki sporednih pitanja ceremonijala; postupak primanja šefova misije mora biti jednak za sve
poslanike istog razreda

diplomatski zbor:

- čine ga svi šefovi misija akreditirani u istom mjestu ; zbor katkad nastupa kao cjelina (pri određenim
svečanostima, kad raspravlja o pitanjima ceremonijala ili čuvanja diplomatskih povlastica, rijetko i za neke
upravne funkcije)

- po Haaškoj konvenciji o mirnom rješavanju međunarodnih sporova (1907.), diplomatski zastupnici akreditirani
u Haagu čine, pod predsjedništvom nizozemskog MVP, upravno vijeće Stalnog arbitražnog suda

- kad zbor nastupa kao cjelina, predvodi ga, predsjeda njegovim sastancima ili nastupa u njegovo ime po rangu
najstariji šef misije kao doajen zbora – u nekim državama je uvedeno da to uvijek bude papinski nuncij, jer mu
se u tim državama priznaje starješinstvo pred svim šefovima misija, bez obzira na to kad je stupio na funkciju;
Bečka konvencija izričito dopušta postojanje takvog običaja u državama primateljicama

1.3. članovi diplomatske misije

- 13. str.

- Bečka konvencija (čl. 1.) poznaje u sastavu misije ove vrste osoba (za a+b Konvencija koristi zajednički naziv
„diplomatski agent“, a za b+c+d „osoblje misije“, koje se zajedno sa šefom misije naziva „članovima misije“):

1) šef misije

2) diplomatsko osoblje (tj. članovi osoblja misije koji imaju diplomatsko svojstvo)

3) administrativno i tehničko osoblje (tj. oni zaposleni u administrativnoj i tehničkoj službi misije)

4) poslužno osoblje

- brojno osoblje predstavlja problem za primateljicu u više smjerova, a često se i pretjerano povećava osoblje
misije

- zato BK određuje da se primateljica i šiljateljica mogu sporazumjeti o broju osoblja misije – ako sporazuma
nema, može primateljica zahtijevati da se broj osoblja kreće u granicama onog što ona smatra razumnim i
normalnim s obzirom na okolnosti i uvjete u odnosnoj državi i na potrebe misije o kojoj je riječ (i ta se
mogućnost katkad zloupotrebljava)

502
1.4. funkcije diplomatske misije

- prema Bečkoj konvenciji (čl. 3.), one se sastoje u:

a) predstavljanju države koja akreditira (šiljateljice) u državi kod koje se akreditira (primateljici)

b) zaštiti interesa šiljateljice i njenih državljana u primateljici u granicama koje dopušta MP

c) pregovaranju s vladom primateljice

d) skupljanju obavijesti, svim dopuštenim sredstvima, o stanju i razvoju događaja u primateljici i

podnošenju izvještaja o tome vladi šiljateljice

e) unapređivanju prijateljskih odnosa i razvijanju gospodarskih, kulturnih i znanstvenih odnosa između

država

- osim nabrojanih redovitih funkcija, moguće su i izvanredne (npr. privremena zaštita interesa treće države koja
nema svoje diplomatsko zastupstvo, na zahtjev te države, a uz pristanak primateljice; zaštita interesa države
koja je prekinula diplomatske odnose ako ta država povjeri tu zaštitu nekoj akreditiranoj misiji, a primateljica
to prihvati)

- predstavnička važnost diplomatskog zastupnika se očituje u tome što on za djela koja obavlja u krugu redovitih
funkcija ne treba posebnu punomoć, a njegove izjave obvezuju njegovu vladu; šef diplomatske misije može i
prihvatiti tekstove ugovora s koji se sklapa između njegove države i države primateljice

1.5. odlučivanje država o održavanju diplomatskih odnosa

- države o tome hoće li se nekom državom održavati diplomatske odnose i hoće li u toj državi imati stalnu misiju
odlučuju slobodno – kako ta odluka mora postojati s obiju strana, potrebna je suglasnost također obiju strana
(čl. 2.)

- obično postoji reciprocitet (tj. svaka od dviju država i šalje i prima zastupnike one druge), ali ima i drugačijih
primjera

- pretpostavka za slanje i primanje diplomatskih zastupnika je da država ima pravo poslanstva (ius legationis),
tj. pravo da šalje (aktivno pravo poslanstva) i prima poslanike (pasivno)
Putem običajnog prava, pravo poslanstva je priznato Svetoj Stolici (SVETA STOLICA I DRŽAVA VATIKANSKOG GRADA). Papinski nunciji i
internunciji spominju se u Bečkoj konvenciji među šefovima misija prvog i drugog razreda.

Sve više država održava i diplomatske odnose s Malteškim viteškim redom – 2010. je taj red imao diplomatske odnose sa 104 države.

višestruko zastupanje – odredbe BK:

 država može odrediti istu osobu kao šefa misije kod više država, ali uz pristanak tih država

 šiljateljica može i odrediti da neki član diplomatskog osoblja obavlja svoju službu kod više njenih misija
(ako je jedan šef misije akreditiran kod više država, šiljateljica može otvoriti misiju u svakoj državi koja
nije njegovo stalno prebivalište i povjeriti vođenje te misije otpravniku poslova ad interim)

 odobrena je praksa da više država akreditira istu osobu kao šefa svoje misije u nekoj državi (uz pristanak
druge države)

503
  moguće je i da se poslanik ili neki član diplomatskog osoblja misije odredi kao predstavnik svoje države
kod neke MO; Konvencija ne predviđa pravo države sjedišta te MO da se usprotivi takvom imenovanju

agreman:

- nakon što šiljateljica izabere osobu šefa misije, primateljica mora dati privolu (agreman) za tu osobu

- bez privole, izabrana osoba ne može preuzeti funkciju šefa misije – to pravilo istaknuto je u Bečkoj konvenciji,
uz napomenu da primateljica nije dužna iznijeti razloge za odbijanje agremana

- za osoblje misije ne postoji sličan postupak, ali primateljica može za svakog člana osoblja navesti da je persona
non grata, tj. neprihvatljiv prije nego što dođe na njezino područje; samo za vojne, pomorske i zrakoplovne
atašeje može primateljica zahtijevati da joj se imena unaprijed priopće radi davanja suglasnosti

- pri nastupanju na dužnost, šef misije predaje vjerodajnice (akreditiv) vrhovnom organu vanjskog zastupanja-
glavaru države (za prva dva razreda) ili MVP-u (otpravnik poslova) (čl. 14.)

1.6. prestanak funkcije šefa misije

a) redoviti način je da ga vlada opozove i odredi njegova nasljednika

 tada je razlog obično unutrašnje prirode (umirovljenje, ostavka, bolest, imenovanje na drugo
mjesto ...)

 dolazi do sličnih formalnosti kao kod stupanja na funkciju – šef misije predaje u svečanoj audijenciji
glavaru primateljice, a otpravnik MVP-u opozivno pismo, a prima rekreditiv od primateljice

 time prestaje svojstvo i pravni položaj šefa misije, ali on ipak uživa diplomatsku zaštitu sve dok ne
napusti zemlju (osim ako to ne učini u razumnom roku); u praksi, odazivno pismo uglavnom
predaje novi šef pri predaji vjerodajnica

b) u slučaju prestanka misije

c) zbog drugih razloga (npr. napetosti između država, osobnih odnosa šefa misije zbog kojih njegov daljnji
ostanak postaje nepoželjan) – danas kod diplomatskih napetosti postoji cijela ljestvica fino stupnjevanih
oblika za odlazak poslanika („odlazak na referat“, „traženje putovnica“, „dostava putovnica“ ...) (18. str.)

1.7. prigodno zastupanje država („ad hoc“ diplomacija)

- bilo je poznato još prije uvođenja stalnih zastupnika, i održalo se do danas

- delegacije za posebne pregovore o najrazličitijim pitanjima redovni su dio vanjskopolitičke djelatnosti svih
država

- posebne vrste prigodnih zastupnika su npr.:

 putujući poslanici i osobni izaslanici državnih glavara i predsjednika vlada koji u jedan ili više glavnih
gradova nose poruke upravljene glavaru države ili vlade (osobne poruke, pisma)

 zastupnici države (agenti) pred MS, u arbitraži i drugim oblicima sredstava mirnog rješavanja sporova

504
Konvencija o specijalnim misijama (1969.)

- donesena je jer pravila običajnog MP nisu pokrivala sve pojedinosti vezane uz specijalne misije

- specijalne misije – privremena izaslanstva koja predstavljaju državu kod druge države da raspravlja o nekom
pitanju ili da radi na nekom posebnom zadatku (slanje misije i zadatak uglavljuju se sporazumom država, koji se
može postići diplomatskim putem ili bilo kojim drugim za države prihvatljivim načinom – nije potrebno da
između tih država postoje diplomatski ili konzularni odnosi)

- one se sastoje od jednog ili više predstavnika šiljateljice, između kojih ona može imenovati šefa

- u misiju može biti uključeno i diplomatsko, administrativno i tehničko, te poslužno osoblje

- šiljateljica priopćuje primateljici opseg i sastav specijalne misije i naznačuje imena osoba koje će je činiti, a od
kojih se jedna određuje kao šef misije; primateljica može otkloniti predloženi sastav i opseg ako joj se čini da
ne odgovaraju svrsi misije i uvjetima u kojima se ona šalje (ona može odbiti prihvat svake osobe kao člana
misije bez navođenja razloga) (19. str.)

1.8. sudjelovanje zastupnika država u radu međunarodnih organizacija

- posljednjih desetljeća povećalo se sudjelovanje zastupnika država u radu organa MO

- u vezi s nekim MO pokazuju se i stalniji oblici zastupanja država (npr. stalna zastupstva članica pri UN-u i u VE)

Konvencija o predstavljanju država u odnosima s univerzalnim MO (Beč, 1975.)

- primjenjuje se na stalne misije država pri tim organizacijama, kao i na prigodne misije koje države šalju na
konferencije što ih sazivaju takve organizacije ili se sazivaju pod njihovim okriljem

- važnije odredbe:

o sastav i funkcije tih misija slične su onima diplomatskih misija jedne države u drugoj prema BK iz 1961.

o i ovdje šiljateljica imenuje šefa i članove misije, ali pritom nije potrebna privola MO

o akreditivna pisma šefa misije koja izdaju glavar države, predsjednik vlade, ministar vanjskih poslova ili
neki drugi organ države šiljateljice, ako to dopuštaju pravila MO, dostavljaju se organizaciji

o šef stalne misije pri MO smatra se predstavnikom države u svrhu usvajanja teksta ugovora između te
države i MO i za to ne treba posebnu punomoć; no, ona mu je potrebna za potpisivanje ili potpisivanje
ad referendum takvog ugovora, osim ako iz prakse te MO ili iz drugih okolnosti ne proizlazi nakana
stranaka da se ne zahtijeva posebna punomoć

- i same MO koje su subjekti MP mogu imati stalne i prigodne zastupnike kod drugih subjekata – ti zastupnici
ulaze među međunarodne službenike
505
2. DIPLOMATSKE POVLASTICE

2.1. pravila MP o diplomatskim povlasticama

- razvila su se putem običaja od starog vijeka, koji su kasnije razrađeni praksom i presedanima

- kako je ipak bilo mnogo nesigurnosti i neslaganja, Komisija za MP je kodificirala ta pravila u Bečkoj konvenciji
o diplomatskim odnosima (1961.) – u pitanjima koja nisu uređena Konvencijom i dalje vrijedi običajno MP

teorija reprezentacije i funkcije:

- diplomatske povlastice se često obuhvaćaju nazivom eksteritorijalnost – taj koncept potječe od Grotiusa, ali
shvaćanje o eksteritorijalnosti zgrade poslanstva na dijelu područja šiljateljice je danas napušteno

- kao temelj povlastica uzima se:

 s jedne strane, dostojanstvo države koju poslanik zastupa (teorija reprezentacije)

 s druge strane, potreba da se misiji osigura ona neovisnost u djelovanju bez koje ne bi mogla obavljati
svoj zadatak (ne impediatur legatio; funkcionalna teorija)

- BK (čl. 3.) spaja oba gledanja kad govori o funkciji misije da predstavlja državu, a u uvodu (st. 4.) naglašava da
je cilj povlastica i izuzeća da se osigura djelotvorno obavljanje funkcija diplomatskih misija kao predstavnika
države, a ne da se stvara povlašteni položaj pojedinaca – time se kaže da diplomatske povlastice nisu osobna
prava zaštićenih pojedinaca, nego je to pravo države da od druge države zahtijeva određeno ponašanje prema
osoblju svog diplomatskog zastupstva

- zato se član diplomatske misije ne može sam odreći neke povlastice, a njegova vlada se može odreći i protiv
njegove volje

diplomatska zaštita pri putovanju kroz treće države:

- prije bečke kodifikacije pitalo se pripada li diplomatska zaštita onima koji putuju kroz treće države ili se ona
daje samo iz kurtoazije – Bečka konvencija sadrži ovu odredbu (čl. 40 st. 1.): „Ako diplomatski agent prolazi
područjem ili se nalazi na području 3. države koja mu je izdala vizu, ako je ta bila potrebna, na putu da preuzme

506
 ili da se vrati na svoju dužnost, ili da se vrati u svoju zemlju, 3. država priznat će mu nepovredivost i druge
imunitete koji mogu biti potrebni da bi mu omogućili prolazak ili povratak. Isto će se primijeniti na članove
njegove obitelji koji uživaju privilegije i imunitete te prate diplomatskog agenta, putuju odvojeno da bi mu se
priključili, ili da bi se vratili u svoju zemlju.“

- to pravilo se odnosi samo na nužna proputovanja bez nepotrebnog zadržavanja

- Bečka konvencija je uredila pitanja povlastica i izuzeća tako što je utvrdila povlastice i izuzeća diplomatskih
agenata (šefa misije i diplomatskog osoblja), a onda je za ostale krugove osoblja misije i obitelji odredila koje
se povlastice i izuzeća na njih odnose i u kojem opsegu; pritom BK pravi neke razlike s obzirom na to je li neka
zaštićena osoba državljanin države šiljateljice ili primateljice ili neke treće države, te s obzirom na to živi li ona
stalno (tj. bez obzira na svoj službeni odnos) na području države primateljice

- da bi se sa sigurnošću znalo koje osobe imaju pravo na diplomatsku zaštitu, praksa je uvela notifikaciju imena
tih osoba ministarstvu vanjskih poslova države primateljice, koja o tome vodi popis zaštićenih osoba – ta je
praksa prihvaćena i uređena u Bečkoj konvenciji; prijava, odnosno uvrštenje u popis podloga je za
pretpostavku da se odnosna osoba ima smatrati zaštićenom (čl. 10.)

- povlastice i izuzeća traju cijelo vrijeme dok pogodovana osoba boravi u svojem službenom svojstvu u državi
primateljici

▫ dakle, one počinju kad odnosna osoba prijeđe granicu države primateljice radi preuzimanja svoje službe,
a, ako se već nalazi u njoj, časom kad njezino imenovanje bude priopćeno ministarstvu vanjskih poslova
ili drugom ministarstvu koje bude dogovoreno

▫ one prestaju kad povlaštena osoba napusti državu primateljicu ili kad istekne razumni rok koji joj je dan
za odlazak; ipak izuzeće ostaje za radnje učinjene u obnašanju službenih funkcija

diplomatska zaštita tijekom rata šiljateljice i primateljice:

- također traje zaštita – primateljica je dužna (kao i inače) dati zaštićenim osobama i njihovim obiteljima olakšice
da napuste područje primateljice u najkraćem mogućem roku; pritom im treba staviti na raspolaganje
prijevozna sredstva

- ta obveza se ne odnosi na članove misije koji su državljani primateljice, dok se članovima obitelji mora olakšati i
povratak bez obzira na državljanstvo (čl. 44.)

2.2. pojedine povlastice i izuzeća u Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima

1. pravo na prostorije

- primateljica je dužna olakšati šiljateljici da na području primateljice stekne prostorije potrebne za njenu misiju
ili da pomogne šiljateljici da do njih dođe na drugi način, a također da pomogne misijama da dobiju pristojne
stanove za članove

- BK naglašava da se stjecanje obavlja unutar zakonodavstva primateljice

507
2. nepovredivost i nepristupnost prostorija

- znači da organi primateljice ne smiju ući u prostorije misije bez pristanka šefa misije, a primateljica je posebno
obvezana na poduzimanje svih odgovarajućih mjera kako bi spriječila nasilan ulazak u prostorije misije ili
njihovo oštećenje, narušavanje mira misije ili povredu njena dostojanstva (tako se štiti i privatni stan šefa
misije i diplomatskog osoblja)

- prostorije misije i privatni stanovi diplomatskih agenata, namještaj i drugi predmeti koji se u njima nalaze ne
mogu biti predmetom pretrage, rekvizicije, zapljene ili ovrhe; ni dostava sudskih i drugih poziva ne može se
obavljati drukčije nego diplomatskim putem; BK u zaštitu uključuje i prijevozna sredstva

- poseban položaj tih prostorija izvire iz činjenice da one služe za obnašanje funkcije misije

- prije se u zgradi diplomatskog zastupstva priznavalo i pravo utočišta (azil) – osoba koja bi se sklonila u takvu
zgradu izbjegla bi zahvat mjesnih vlasti; danas opće MP ne poznaje to pravo; tek se u latinskoameričkim
zemljama daje utočište osobama koje se sklanjaju zbog političkog progona ili od straha pred njim

No, iako se pravo diplomatskog azila priznaje i općenito prakticira u latinskoameričkim zemljama, mnoge države tog kontinenta nisu se
formalno vezale donesenim konvencijama (npr. na konferenciji u Caracasu 1954. su donesene Konvencija o teritorijalnom azilu i Konvencija o
diplomatskom azilu) niti su sudjelovale u stvaranju regionalnog običaja.

3. zaštita arhiva

- arhivi i dokumenti misije nepovredivi su u svako vrijeme i ma gdje se nalazili (često se postavlja i čuvar zgrade i
arhiva)

- ta zaštita se proteže i na slučaj prekida diplomatskih odnosa, kao i na slučaj oružanog sukoba; radi zaštite
zgrade i arhiva često se u takvom slučaju ostavlja jedan činovnik misije kao čuvar

- Konvencija o diplomatskim odnosima izrijekom određuje da je primateljica, kad dođe do prekida diplomatskih
odnosa, trajnog ili privremenog opozivanja misije, pa čak i oružanog sukoba, dužna poštivati i štititi prostorije,
imovinu i arhiv misije

- čuvanje prostorija, imovine i arhiva može se povjeriti nekoj trećoj državi koju prihvati i primateljica

4. sloboda komunikacije

- mogućnost kretanja u primateljici i sloboda komunikacije s vlastitom zemljom za sve službene svrhe je jedan
od nužnih preduvjeta za uspješno obavljanje funkcije diplomatskih misija; pritom misija može upotrebljavati
sva odgovarajuća sredstva, uključujući služenje kurirom i šifrom

- službeno dopisivanje je nepovredivo; pošiljke misije, pisma i kurirska prtljaga (diplomatska valiza) izuzeti su od
svakog predmeta – dakako, te pošiljke i valiza smiju sadržavati samo službenu poštu i predmete za službenu
uporabu

508
 - diplomatska valiza može se otpremati sama ili u pratnji diplomatskih kurira kojima primateljica mora pružiti
zaštitu u obavljanju funkcija; diplomatski kurir je nepovrediv i ne smije se podvrgnuti uhićenju ili pritvaranju

- kurir se mora iskazati ispravom koja potvrđuje to njegovo svojstvo i navodi broj paketa koji čine valizu

5. osobna nepovredivost

- mnogi je smatraju temeljnom povlasticom iz koje proizlaze ostale

- ona je nužna posljedica temeljnog prava država na neovisnost i poštovanje

- pravila Bečke konvencije:

 osoba diplomatskog agenta je nepovrediva – on se ne može podvrgnuti nikakvom obliku uhićenja ili
pritvora

 primateljica mora s njim postupati s dužnim poštovanjem i poduzeti sve mjere da bi spriječila
nanošenje uvreda njegovoj osobi, slobodi ili dostojanstvu

 zaštita se proteže na sve što je potrebno da bi se obavljala funkcija – također se proteže i na privatni
stan, spise, dopisivanje i predmete osobne imovine

- uz odredbe BK, vrijede i dalje pravila običajnog MP:

 prema njemu, zaštita pokriva samo protupravne napade – ne vrijedi za slučaj nužne obrane od napada
diplomatskog agenta i u slučaju kad ga se radi sprječavanja da počini KD može i nakratko uhititi

 naprotiv, kako BK ništa ne govori o slučaju kad diplomatski agent počini zločin protiv javnog poretka ili
sigurnosti države, može primateljica samo tražiti odaziv (kao persona non grata) ili dostaviti putovnice,
odnosno otpraviti tog diplomatskog agenta preko granice

- posljednjih desetljeća česti su napadi na diplomatske zgrade, na život, zdravlje i slobodu diplomatskog osoblja

- pritom nije odmah postojala solidarnost država u osudi – počinitelji su često imali podršku u svojoj sredini; no,
brzo se uvidjelo da terorističke čine protiv diplomata treba najoštrije suzbijati i obvezati sve države da progone
počinitelje

 1971. to je prvo učinjeno na regionalnoj razini, u okrilju Organizacije američkih država

 1973. Opća skupština prihvatila je Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju zločina protiv međunarodno
zaštićenih osoba, uključujući diplomatske agente -teheran

o njome se štite šefovi država i vlada, te MVP kad god se nalaze u inozemstvu, članovi njihovih
obitelji, predstavnici i službenici države i MO, kao i članovi njihovih obitelji

509
 o države stranke se obvezuju da djela protiv tih osoba uvrste među djela kažnjiva po svojim
zakonima

o država treba počinitelju suditi ako je djelo počinjeno na njenu području ili ako je počinitelj njen
državljanin ili ako je djelo počinjeno protiv njena organa; država mu mora suditi ako se nađe na
njenu području, ukoliko nije pripravna izručiti ga drugoj državi ovlaštenoj da ga progoni

o Konvencija obvezuje stranke na suradnju u progonu i na izručenje

6. izuzeće od sudbenosti (imunitet)

- znači da su diplomatski agenti izuzeti od zahvata svih organa primateljice: sudskog, upravnog, redarstvenog

- no, to ne znači da su izuzeti od zakona države u kojoj obavljaju dužnost  ako se takva osoba vlada protivno
domaćim zakonima, primateljica može diplomatskim putem tražiti od šiljateljice da ju uputi na poštovanje
zakona ili da je i opozove

- Bečka konvencija je uglavnom potvrdila i preuzela dosadašnje običajno pravo

- diplomatski agent je potpuno izuzet od kaznene sudbenosti države primateljice

- po Bečkoj konvenciji, to izuzeće se odnosi na sva djela, ne samo na službena (čak i ona protiv sigurnosti države
ili javne sigurnosti; tad primateljica može aktivno spriječiti taj čin, ali ne može naknadno kazneno progoniti
počinitelja)

- to izuzeće ne znači i izuzeće od kaznene sudbenosti šiljateljice – on može biti suđen u svojoj državi za KD
počinjeno u primateljici; moguće je i da se šiljateljica izrijekom odrekne izuzeća, pa se agentu može suditi u
primateljici (to se u praksi događalo uglavnom zbog KD povezanih s drogom i prometnih nezgoda u kojima je
agent skrivio smrt jedne/više osoba)

- izuzeće od građanske sudbenosti se također priznaje, osim u ova 3 slučaja:

1. kod stvarnopravne tužbe glede privatne nekretnine koja se nalazi na području primateljice, osim ako
diplomatski agent posjeduje tu nekretninu za račun šiljateljice, a za potrebe države

2. kod nasljednopravnih predmeta u kojima je diplomatski agent izvršitelj oporuke, upravitelj ostavine,
nasljednik ili legatar, i to na privatnoj osnovi, a ne u ime države šiljateljice

3. kod tužbe koja se odnosi na bilo koju profesionalnu ili trgovačku djelatnost što ju diplomatski agent
obavlja u primateljici izvan svojih službenih funkcija

- protiv agenta se ne može poduzeti ovrha, osim u prije nabrojenim slučajevima podvrgavanja pod građansku
službenost (no i tu se smije ovrha provesti samo tako da se time ne vrijeđa nepovredivost osobe ili stana)

- diplomatski agent nije dužan svjedočiti

510
 - ima slučajeva kad izuzeće prestaje  to je u prvom redu odreknuće od izuzeća

- pravo odreći se izuzeća pripada šiljateljici – ona to mora učiniti izrijekom; za odreknuće nije potrebna privola
povlaštene osobe

- ako se ona odrekla izuzeća, pretpostavlja se da je to učinila s privolom svoje vlade

- izuzeće prestaje i kad se pogodovana osoba upusti u neki spor – tada izuzeće ne vrijedi ni za protutužbu u
stvari koja je neposredno vezana za tužbeni zahtjev

- odreknuće od izuzeća u nekom sporu i podvrgavanje sudbenosti vlastitom tužbom ne uključuje odreknuće od
izuzeća s obzirom na ovrhu; za ovršne mjere potrebno je posebno odreknuće od izuzeća; odreći se može od
izuzeća kad je pokrenut postupak

7. nepovredivost i nepristupnost stana

- privatni stan diplomatskog agenta uživa istu nepovredivost i istu zaštitu kao i prostorije misije; nepovredivi su i
spisi, dopisivanje i imovina, osim kad je dopuštena ovrha prema spomenutim propisima o izuzeću od
sudbenosti

8. sloboda kretanja

- primateljica mora osigurati članovima misija slobodu kretanja i putovanja po svojem području, ali uz
održavanje propisa o zonama gdje je ulazak zabranjen ili posebno uređen zbog razloga državne sigurnosti

9. oslobođenje od davanja

- diplomatski agenti oslobođeni su u primateljici od svih poreza i taksa uz iznimku posrednih poreza (koji su po
svojoj prirodi obično uključeni u cijenu robe ili usluga), poreza i taksa na nekretnine u privatnom posjedu,
nasljednih taksa, poreza i taksa na osobne prihode koji potječu iz primateljice, poreza na kapital uložen u
trgovačka poduzeća sa sjedištem u primateljici poreza i taksa koje se ubiru kao naknada za posebne usluge,
taksa za registriranje, sudskih i fiskalnih taksa kad je riječ o nepokretnoj imovini; također se oslobađaju svih
osobnih davanja, javne službe i vojnih nameta (npr. rekvizicije)

10. ceremonijalna prava

- prvu skupinu čine pravo isticanja zastave i grba svoje države na službenim prostorijama misije i na zgradi u
kojoj šef misije stanuje, kao i na prijevoznim sredstvima šefa misije (ona su odraz položaja zastupnika kao
predstavnika suverene države)

- drugu skupinu čine prava uvedena običajem za iskazivanje počasti predstavniku strane države – pozdravni
hitci, naslov preuzvišenosti i sl. (na te počasti također treba primijeniti načelo da se svim zastupnicima istog
ranga daju iste počasti)

11. pravo privatnog bogoslužja

- ta povlastica je danas, u doba opće vjerske snošljivosti i ustavom osiguranih prava čovjeka, izgubila svoju
važnost

511
 - obredi što bi ih vjerski funkcionari obavili u takvoj bogomolji u poslaničkoj zgradi (npr. vjenčanje) u skladu sa
zakonodavstvom šiljateljice imaju s obzirom na osoblje poslanstva sve posljedice po zakonodavstvu šiljateljice

2.3. dužnosti zastupnika

- Bečka konvencija spominje i neke dužnosti zastupnika, odnosno osoblja misije i drugih osoba koje uživaju
povlastice i izuzeća:

 one se ne smiju miješati u unutrašnje poslove primateljice

 dužne su u svojim kontaktima susretati državu, njenu vladu i druge organe s potrebnim poštovanjem

 dužne su obavljati službene poslove s primateljicom s MVP-om primateljice ili njegovim posredovanjem,
ili drugim organom ako je to dogovoreno (ne smije se neposredno obraćati drugim sudskim ili upravnim
organima primateljice)

 prostorije misije ne smiju se upotrebljavati za ciljeve koji nisu u skladu s funkcijama misije; šef misije i
osobe misije s diplomatskim svojstvom ne smiju u primateljici obavljati profesionalnu ili trgovačku
djelatnost radi vlastite zarade

- osim tih dužnosti, važno je i poštivanje pravila uljudnosti i etikete

2.4. povlastice i izuzeća članova specijalnih misija

- slične su onima članova redovitih misija – razlike postoje glede:

 nepovredivosti prostorija – organi primateljice također ne mogu ući u prostorije u kojima je smještena
specijalna misija bez pristanka šefa misije; no, ako se u slučaju požara ili druge nezgode koja ozbiljno
ugrožava javnu sigurnost ne bi mogao dobiti njihov izričiti pristanak za ulazak u prostorije specijalne
misije, može se pretpostaviti da je taj pristanak dobiven (po Konvenciji o specijalnim misijama)

 izuzeća od građanske sudbenosti – ovdje postoji i 4 iznimka od izuzeća: ako je riječ o tužbi za naknadu
štete nastale prometnom zgodom koju je prouzročilo vozilo što ga je dotična osoba upotrijebila izvan
obavljanja službenih funkcija

2.5. povlastice i izuzeća u Konvenciji o predstavljanju država u odnosima s univerzalnim MO (1975.)

- članovi stalnih misija država pri univerzalnim MO imaju iste povlastice i izuzeća kao redovni diplomatski
zastupnici jedne države u drugoj – isto vrijedi i za prigodne misije, tj. izaslanstva država na konferencijama MO

- jedina je razlika u tome što su šef izaslanstva i drugi izaslanici, kao i članovi diplomatskog osoblja izaslanstva,
izuzeti od građanske i upravne sudbenosti samo glede djela izvršenih u obavljanju službenih funkcija (no, ni to
izuzeće nije potpuno, jer su te osobe podložne sudbenosti države domaćina u smislu tužbe za naknadu štete
nastale prometnom nezgodom koju je prouzročilo vozilo, brod ili zrakoplov, koji je upotrebljavala ili čiji je
vlasnik odnosna osoba, ako tu štetu nije moguće naknaditi putem osiguranja)

512
5.5. Međunarodni službenici

- 48. str.

Međunarodni službenici su osobe koje u diplomatskom svojstvu djeluju u ime neke MO.

(tj. osobe putem kojih MO djeluje prema drugim subjektima MP, obavljajući svoje funkcije)
Pri izboru međunarodnih službenika, u većini MO poštuju se kumulativno 2 kriterija: kriterij sposobnosti (stručnosti, zasluga, pa i moralnih
kvaliteta), s jedne, te kriterij ravnomjerne geografske zastupljenosti (posebno kod univerzalnih MO), s druge strane. Uz to, u novije doba se
pojavljuje i kriterij ravnomjerne spolne zastupljenosti, ali i načelo dobnog ograničenja.
Katkad se, međutim, u širem smislu međunarodnim službenicima nazivaju i drugi zaposlenici MO (npr. činovnici i drugi).

- oni su u svom djelovanju podvrgnuti isključivo MO (a ne svojoj državi, ni eventualno drugoj MO putem koje su
postali službenikom odnosne MO) – oni tako, za razliku od predstavnika članica u MO, ne zastupaju te države,
nego MO

- neki smatraju (Sorel) da je zahtjev za neovisnošću međunarodnih službenika danas dio običajnog MP, pa se
smatra da se on treba poštovati čak i ako nije sadržan u „ustavu“ odnosne MO – ta neovisnost ogleda se:

 s jedne strane, u obvezi da ne primaju ni traže instrukcije od ijedne vlade ili uopće vlasti izvan same MO

 s druge strane, u obvezi država (pa i drugih subjekata MP) da poštuju njihovu neovisnost, tj. da ne utječu
na obavljanje njihovih funkcija

- izvan toga, zasad nema nekog općeg pravila običajnog prava o pravnom položaju međunarodnih službenika, iz
više razloga:

▫ radi se o organizmima osnovanim sporazumom užeg ili šireg kruga država – za države koje u tome ne
sudjeluju ne postoji nikakav interes da takvim službenicima priznaju neke povlastice

▫ a među državama koje sudjeluju obično vrijedi ugovor kojim se uređuje ili može urediti taj položaj

- tako se MP položaj međunarodnih službenika uglavnom temelji na ugovornom pravu, pa oni u svakoj državi
imaju samo ona prava i povlastice na koja je ta država pristala pristupanjem odnosnom ugovoru – u tom smislu
moguće je razlikovati

3 skupine međunarodnih ugovora na kojima se mogu temeljiti njihove povlastice i imuniteti:

513
 a) konstitutivni akti („ustavi“) MO – npr. Povelja UN sadrži načelnu obvezu poštovanja povlastica i
imuniteta za međ. službenike, pa i druge zaposlenike u odnosnoj MO, a katkad i za druge osobe koje
sudjeluju u njenom radu

b) sporazumi o sjedištu pojedine MO – MO ih sklapa s državom u kojoj ima svoje sjedište (odredbe o
povlasticama mogu se naći i u ugovorima MO s državom u kojoj djeluje njen ured ili misija)

c) posebni mnogostrani ugovori

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

- za razliku od diplomatskih zastupnika država, međunarodni službenici uživaju načelno samo funkcionalni
imunitet, nužan za obavljanje funkcija njihove međunarodne organizacije

- kao ni u diplomatskim odnosima između država, ni ovdje se kao izvorni nositelj povlastica i imuniteta ne
pojavljuje osoba međunarodnog službenika, nego MO kojoj on pripada:

o sukladno tome, i eventualno odricanje od odnosnih povlastica i imuniteta ovisit će najprije o samoj MO

o tako se npr. njen međunarodni službenik neće moći odreći takvih povlastica i imuniteta pred organima
pojedine države bez pristanka odnosne MO kao njihova izvornog nositelja, dok bi, naprotiv, takvo
odricanje od MO bilo moguće i bez posebnog pristanka njenog međunarodnog službenika kao
neposredno povlaštene osobe

- tako glavni tajnik UN-a, odnosno analogni funkcionar drugih MO (npr. ravnatelji specijaliziranih ustanova)
određuje krug osoba, međunarodnih službenika, na koje će se primjenjivati MP-om priznate povlastice i
imuniteti nužni za obavljanje funkcija same MO  u međunarodnoj praksi razlikuju se 4 vrste povlastica i
imuniteta MO, odnosno njihovih službenika:

3) imunitet od jurisdikcije organa pojedine države

4) nepovredivost zgrada i arhiva misije MO

5) fiskalne i monetarne povlastice

6) sloboda komunikacije

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

- te temeljne odredbe detaljno razrađuju:

 Konvencija o povlasticama i imunitetima UN-a (1946.)

 Konvencija o povlasticama i imunitetima specijaliziranih ustanova UN-a (1947.)

- obje konvencije predviđaju ove povlastice i imunitete za međunarodne službenike koje odredi glavni tajnik UN-
a ili pak glavni ravnatelji specijaliziranih ustanova:

 imunitet od sudbenosti za čine koje obavljaju po službenoj dužnosti

514
  izuzeće od poreza na prihode i olakšice u izmjeni valute

 oni i njihove obitelji izuzeti su od ograničenja propisa o useljavanju i boravku stranaca, a u doba
međunarodnih kriza imaju pravo na diplomatske olakšice da se vrate u domovinu

 pri prvom nastupu na službu imaju pravo uvesti svoje pokućstvo i druge pokretnine bez carine

 predviđa se izuzeće od vojne službe za činovnike koje će svaka ustanova poimence navesti, a drugima
će se, kad ustreba, moći isposlovati odgoda nastupa vojne obveze

 napokon, glavni tajnik UN-a i glavni ravnatelj svake ustanove i njegov zamjenik, dok ga zamjenjuje,
imaju zajedno sa svojom obitelji iste povlastice koje po MP-u pripadaju diplomatskom zastupniku i
njegovoj obitelji

- povlastice su dane u interesu UN-a, a ne radi osobne koristi pojedinca

- glavni tajnik UN-a ima pravo i dužnost odreći se imuniteta za pojedinog međunarodnog službenika kad god to
nije na štetu interesa UN-a, a, po njegovu mišljenju, postojanje imuniteta sprječava tijek pravde

- odredbe o sprječavanju zlouporaba povlastica:

 Konvencija iz 1947. za slučaj zlouporabe predviđa mogućnost savjetodavnog postupka pred MS – tako, u
slučaju da primateljica i MO imaju različita gledanja o tome je li došlo do zlouporabe, spor mogu iznijeti
pred MS koji će o tome odlučiti savjetodavnim mišljenjem, no to mišljenje će tada imati nešto veće
pravno značenje nego inače pravno neobvezujuća savjetodavna mišljenja suda; naime, utvrdi li sud da je
do zlouporabe došlo, oštećena država će moći uskratiti toj specijaliziranoj ustanovi pogodnosti povlastica
i imuniteta koje su zloupotrijebljene

 Konvencija iz 1946. ne predviđa takav postupak, no, kao i u drugim sporovima MO, ne bi trebalo biti
zapreke da se, dakako, ako je riječ o pravnom pitanju, i ovdje zatraži savjetodavno mišljenje MS – u
suprotnom, uvijek ostaju strankama spora na raspolaganju ostala sredstva mirnog rješavanja sporova

- u savjetodavnom mišljenju o naknadi štete u slučaju Bernadotte 1949., MS je izrekao da MO (konkretno UN),
imaju pravo da prema drugim subjektima MP štite svoje organe i svoje službenike

- odredbe o pravnom položaju i zaštiti predstavnika, članova delegacija, funkcionara i službenika nalaze se i u
ustavima mnogih regionalnih MO (NATO, Vijeće Europe, EU, Organizacija američkih država, Afrička unija,
Dunavska komisija ...), kao i u posebnim sporazumima sklopljenim u okviru tih organizacija

- osim toga, i različiti organi međunarodnog pravosuđa uživaju diplomatske povlastice; npr. suci bivšeg Stalnog
suda međunarodne pravde i današnjeg MS u Haagu, članovi stalnog arbitražnog suda ...

- putem međunarodnih ugovora, ali i prakse izgradila su se općenitija rješenja za uređenje položaja raznih vrsta
međunarodnih službenika; osim toga, kurtoazija ide i dalje, pa se polako stvaraju i neki običaji koji mogu
prerasti u pravila običajnog prava; tako i taj dio MP postupno sazrijeva za kodifikaciju
515
Napomena : ovo do kraja je 3. knjiga – mirno rješavanje i rat i to nisam ja skriptirala nit sam išla na predavanja tak da
samo samo kopirala leo skriptu

8. Mirno rješavanje sporova i osiguranje mira

8.1. Pregled sredstava za mirno rješavanje sporova

- kao i među pojedincima i skupinama pojedinaca u državi, i među državama neprestano nastaju sukobi interesa

- iako se u međunarodnoj zajednici, za razliku od država, tek u novije vrijeme javlja organizacija i autoritet koji
može riješiti takve sukobe, odavno postoje različiti oblici sprječavanja izbijanja borbe u slučaju sukoba interesa;
oni se mogu podijeliti na:

1. sredstva za mirno rješavanje međunarodnih sporova – ovaj zahtjev ovisi o tome da za svaki spor postoji
i bude upotrijebljeno prikladno sredstvo za njegovo rješavanje; tu nije dovoljno da se stranke spora
ušutkaju, nego valja ukloniti ili izgladiti sam spor, ali i njegove uzroke; kad se kaže da treba postojati
prikladno sredstvo, misli se time na to da nije svako sredstvo prikladno za svaki spor; s tog gledišta treba
razmatrati i podjelu sporova na pravne i nepravne

2. načine kolektivnog jamstva i akcije radi osiguranja mira – još donedavno su bili ograničeni na čisto
političko djelovanje saveza i „koncerata“ država, u novije vrijeme u sklopu međunarodnih organizacija
nastaju čvršći institucionalizirani oblici; ovaj zahtjev, osiguranje mira uz pomoć prikladne organizacije i
akcije, ovisi o snazi međunarodne zajednice i o savršenosti postupka za sprječavanje rata, odnosno
uspostavljanje mira

- u taj sustav sredstava u suvremenom MP ulazi i zabrana rata, koja danas više nije ograničena na određeni krug
članova organizacije kao što je bila Liga naroda, nego je ušla među načela općeg MP, a obvezatno je mirno
rješavanje sporova koji i dovode do rata – no, upravo zato što je danas rat zabranjen, trebaju se sredstva
mirnog rješavanja sporova i osiguravanja mira izgraditi do mjere koja bi bila adekvatna zabrani rata, tj. zbog
koje bi rat bio suvišan kao sredstvo za pronalaženje izlaza iz inače nerješiva spora, a s druge strane rat bi
postao toliko opasan za njegova začetnika da ga nitko ne bi htio poduzeti

međunarodni spor

- međunarodni spor je svako neslaganje tvrdnji ili zahtjeva između dviju međunarodnih osoba ili više njih
516
 ▫ dovoljno je da jedna od njih postavlja neki zahtjev, a druga ga odbija ili ne priznaje

▫ činjenica da jedna strana niječe postojanje spora ne dokazuje da taj spor ne postoji 15

▫ mogu to također biti i međusobni zahtjevi i protuzahtjevi koji tvore logičnu cjelinu

- sporovi se često dijele na pravne i nepravne (političke, interesne), no pritom nije riječ o nekom strogom
razgraničenju, nego o 2 tipa koja su rijetko krajnje čista, dok su vrlo česti primjeri njihove kombinacije i raznih
prijelaznih tipova

- pod izrazom „pravni sporovi“ može se podrazumijevati više toga – takvima se mogu smatrati sporovi:

 s jedne strane, koji se mogu riješiti primjenom pravila MP (objektivni kriterij), a

 s druge strane, za koje stranke žele da budu riješeni primjenom pravnih pravila (subjektivni kriterij)

- ako se prihvati objektivni kriterij, treba reći da pravo daje rješenje za svako pitanje, čak i ako za neki problem
nema nikakvog pravila, jer sudac mora odbiti zahtjev tužitelja kad se on ne može u svoj prilog pozvati ni na
kakvo pravno pravilo; s tog gledišta svaki spor među državama sadrži neko pravno pitanje i to se pitanje može
riješiti arbitražom; no, takvo rješenje ne pogađa srž problema, jer se razlikovanje pravnih i interesnih sporova
ne može provesti na tom temelju

- iz stilizacije mnogih međunarodnih ugovora, a i iz povijesti postanka pojma pravnih sporova, vidi se da se
pravna narav spora ravna prema subjektivnom kriteriju – ali, ako je to tako, tada svaka država može spriječiti
iznošenje nekog spora pred arbitražu, tako da ne ulazi u raspravljanje njegove pravne strane, nego tvrdi da
postoji interesni sukob; u raspravama odbora pravnika za izradu Statuta Stalnog suda međunarodne pravde
konstatirano je da nema pitanja koje se ne bi dalo riješiti na temelju prava, a opet, da svaki spor među
državama članicama ima i neku političku notu

- pri tom razlikovanju riječ je o tome žele li stranke spora da on bude riješen primjenom prava ili traže drugo
rješenje:

Često će se stranke u tome složiti, ali isto tako često pravno rješenje predlaže stranka čiji se zahtjev temelji na nekom
pravnom propisu ili ugovoru, a spor se sastoji u tome da druga stranka želi izmjenu tog pravnog stanja. Primjer za to
je bilo stajalište VB prema Gvatemali – ona je predlagala Gvatemali da se spor o Britanskom Hondurasu (Belizeu)
iznese pred MS i s tom namjerom je čak dala izjavu o prihvaćanju nadležnosti tog suda za sve sporove o granicama
Belizea. Ali Gvatemala nije pristajala na iznošenje spora pred MS ako VB ne prihvati da sud može odlučivati ex aequo
et bono. Tu, kao i u mnogim drugim slučajevima, presuda primjenom prava ne bi uklonila napetost.

Međutim, ako se žele izgladiti sporovi koji nužno nastaju s promjenom prilika, moraju se osigurati i takvi načini
njihova rješavanja kod kojih dolazi do izmjene postojećeg pravnog stanja, tj. pravila koja vrijede u tom trenutku. To je
zahtjev za „mirnom izmjenom“ (peaceful change), kojim se pisci bave još od 1820-ih.

15
To je stajalište MS u savjetodavnom mišljenju o primjeni mirovnih ugovora od Bugarske, Mađarske i Rumunjske , gdje su te države tvrdile da
uopće ne postoji spor (1950. godine).
517
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

1. pregovori

- stranke većinu sporova rješavaju same između sebe, nakon kraćih ili duljih izravnih pregovora

▫ pregovori se mogu voditi na različitim razinama predstavnika stranaka (predsjednici vlada, MVP,
diplomati …)

▫ oni mogu biti dvostrani, ali može se pregovarati i na međunarodnim konferencijama

- mnogi međunarodni ugovori sadrže obvezu svojih stranaka da pregovaraju u određenim spornim slučajevima,
ali ima i mišljenja da su stranke svakog spora obvezane pregovarati već i na temelju općeg MP – međutim, bez
obzira na to kako dolazi do pregovora, stranke nisu dužne pregovorima postići rješenje spora; jedino su
obvezane pregovarati u dobroj vjeri

- međunarodni ugovori mogu predvidjeti pregovore:

a) kao jedino sredstvo 16 ili

b) kao jedno od mogućih sredstava mirnog rješavanja sporova

 neki ugovori nalažu strankama da spor pokušaju riješiti pregovorima prije nego što pribjegnu
drugim sredstvima rješavanja 17, a

 neki ugovori predviđaju pregovore kao jedno od sredstava, bez određenog redoslijeda u njihovoj
primjeni; npr. u čl. 33. Povelje UN pregovori se spominju kao prvi u nizu sredstava mirnog
rješavanja sporova, ali se strankama spora prepušta izbor sredstva kojim će se i kad poslužiti

2. ostala sredstva za mirno rješavanje sporova

- osim izravnih pregovora, međunarodna praksa je izgradila nekoliko tipova postupka koji bi strankama imali
olakšati rješavanje, odnosno pomoći im da dođu do mirnog rješenja spora – ta se sredstva upotrebljavaju tek
kad nije uspjelo neposredno sporazumijevanje stranaka, a mogu imati:

 retablirajuće djelovanje – ako im države pristupe nakon što je već izbio oružani sukob

 preventivno djelovanje – u ostalim slučajevima

16
Npr. Sporazum o razgraničenju epikontinentalnog pojasa na Jadranu (1968.) za rješavanje sporova predviđa samo konzultacije stranaka
ugovora.
17
Npr. Konvencija protiv mučenja i drugih okrutnih, nečovječnih ili ponižavajućih postupaka ili kazni (1984.) predviđa da sporovi među
državama strankama Konvencije mogu biti podneseni arbitraži tek ako nisu mogli biti riješeni pregovorima.
518
 - treba naglasiti da ta sredstva olakšavaju ili pomažu strankama da svoj spor riješe na miran način

- ona su na raspolaganju strankama, no one, prema općem MP, nisu obvezatne primijeniti neko određeno
sredstvo na svoj spor; za upotrebu pojedinog sredstva uvijek je potrebna privola stranaka, koja se daje:

 bilo unaprijed, sporazumom država o primjeni određenog sredstva na pojedinu vrstu mogućih budućih
sporova,

 bilo dogovorom o podvrgavanju već nastalog spora određenom sredstvu rješavanja

- Povelja UN (čl. 33.) čak i izbor sredstva mirnog rješavanja spora čije bi nastavljanje moglo dovesti u opasnost
održavanje međunarodnog mira i sigurnosti prepušta strankama, tj. njihovom sporazumu – jedino je
ograničenje njihove slobode da ne smiju uporabiti silu 18

- prema tome, iako se zabrana rata i obveza mirnog rješavanja sporova smatraju ne samo načelima općeg MP
već i kogentnim normama, odnos između ta 2 načela opterećen je nedorečenostima – njih je donekle ublažila
Deklaracija 7 načela:

▫ utvrđivanjem opće obveze država da traže „pravodobno i pravično rješenje svojih međunarodnih
sporova“, te

▫ proglašavanjem obveze stranaka spora da, ako se slučaj ne riješi primjenom jednog sredstva, nastavi
tražiti rješenje pomoću drugih sredstava mirnog rješavanja

- ipak, i uz ta objašnjenja, današnje MP ne osigurava mirno rješavanje sporova, a ni zabrana rata i uporabe sile u
Povelji UN nisu dovoljno djelotvorne, pa se mnogi sporovi pretvaraju u oružane sukobe – zato je potrebno
daljnje usavršavanje sustava

- česta je podjela sredstava rješavanja sporova na diplomatska i sudska:

1. u diplomatska se ubrajaju sredstva u kojima stranke spora same ili uz pomoć nekog trećeg nastoje
utvrditi činjenice spora, približiti stajališta i naći kompromisno rješenje: izravno pregovaranje stranaka +
posredovanje, istraga, mirenje

2. u sudska spadaju sredstva kod kojih stranke prepuštaju nekom objektivnom forumu da svojom
obvezujućom odlukom riješi spor: izravnanje, arbitraža, rješavanje sporova pred međunarodnim
sudovima

(rezultat rasprave spora diplomatskim sredstvima su prijedlozi strankama za njegovo rješenje, a sudska sredstva
donose odluku o tome kako stranke spora moraju postupiti konačno rješavajući spor)

… 19 20
18
MIRNO RJEŠAVANJE SPOROVA U OKVIRU UN-A, MIRNO RJEŠAVANJE SPORA BEZ INTERVENCIJE UN-A
19
Mnogi međunarodni dokumenti nabrajaju i/ili predviđaju sustav primjene sredstava mirnog rješavanja sporova. Od općih, važne su
Haaške konvencije o mirnom rješavanju međunarodnih sporova (1899., 1907.), Povelja UN, Deklaracija 7 načela, te Deklaracija iz Manile o
rješavanju međunarodnih sporova (1982.). Od regionalnih, važne su Povelja OAS i istodobno usvojen Američki ugovor o mirnom rješavanju
sporova (tzv. Pakt iz Bogote, 1948.), Europska konvencija o mirnom rješavanju sporova (1957., VE), Helsinški akt (KESS, 1975.), Konvencija o
mirenju i arbitraži (KESS, 1992.), Povelja OAJ (1963.) i Protokol o mirnom rješavanju sporova koji je sastavni dio Povelje (1964.).
20
Pitanjima mirnog rješavanja međ. sporova bavile su se i međunarodne udruge stručnjaka za MP; posebno je važan doprinos Instituta za MP.
519
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

- na razvoj sustava sredstava za mirno rješavanje sporova utječe i raznovrsnost subjekata MP među kojima
danas ti sporovi postoje i rješavaju se, te subjekata koji aktivno sudjeluju u rješavanju tuđih sporova

8.2. Posredovanje

- na evoluciju posredovanja 21 bitno je utjecao spomenuti pluralizam subjekata MP između kojih izbijaju sporovi,
kao i raznovrsnost subjekata koji sudjeluju u rješavanju tuđih sporova:

 u Haaškoj konvenciji o mirnom rješavanju međunarodnih sporova (1907.) posredovanje je opisano kao
djelovanje jedne ili više država koje nisu umiješane u spor, pomoću kojeg one nastoje pomiriti
suprotstavljena stajališta i ublažiti napetost između država u sporu, kako bi se spor miroljubivo riješio –
no, brzo nakon takvog definiranja osnovana je Liga naroda, u kojoj ulogu posredovanja više nemaju
države pojedinačno, nego organi LN, koja je upravo i osnovana radi rješavanja sporova i sprječavanja
rata

 danas, osim država pojedinačno, posreduju i organi UN-a (VS, OS, glavni tajnik) ili po njima imenovani
pojedinci, grupe ili tijela; posredovati mogu i druge univerzalne MO, regionalne MO, Sveta Stolica,
nacionalne i međunarodne nevladine organizacije

- međutim, bez obzira na tu raznovrsnost sudionika, posredovanje se sastoji u prenošenju i tumačenju zahtjeva,
odgovora i prijedloga među strankama, u davanju savjeta i prijedloga strankama spora, s pomoću kojih se
nastoje približiti njihova stajališta i omogućiti sporazumno rješavanje spora

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

- često se razlikuju dobre usluge od posredovanja:

1. dobre usluge – sastoje se u nastojanju da se savjetom i nagovaranjem, upravljenim bilo jednoj stranci ili
objema strankama, dovede do izravnih pregovora ili da se pregovori ubrzaju, tako da se spor riješi
sporazumom stranaka

2. posredovanje (medijacija) u užem smislu – to je ono nastojanje posrednika oko mirnog rješenja nekog
spora izravnim sporazumom stranaka, gdje on iznosi strankama vlastite prijedloge za to rješenje; to znači
da posrednik aktivno sudjeluje u pregovorima, a ne ograničava se samo na nagovaranje ili prenošenje
prijedloga stranaka

- no, između dobrih usluga i posredovanja u užem smislu ima toliko prijelaznih oblika da je teško postaviti
granicu

- bitnih razlika među njima nema

21
Jedan od novijih primjera uspješne primjene posredovanja je posredovanje u sporu Kanade i Francuske o francuskom ribolovu u kanadskim
vodama u blizini Nove Zemlje (1988. i 1989.).
520
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

- posredovanje se može ponuditi iz vlastite pobude, ali stranke u sporu mogu ga i zatražiti, bilo jedna od njih bilo
obje zajedno

- katkad se radi posredovanja sazivaju kongresi ili konferencije (npr. Berlinski kongres 1878.); i mirovne
konferencije sastajale su se često posredovanjem neke države među zaraćenim stranama (npr. Pariški kongres
1856. nakon posredovanja Austrije, a predsjednik SAD-a Theodore Roosevelt posredovao je u rusko-japanskom
ratu: Mir u Portsmouthu 1905.)

… 22 23

- u UN-u takvo djelovanje Vijeća sigurnosti može potaknuti svaka stranka spora, čak i ako nije članica UN-a,
svaka druga država članica UN-a ili glavni tajnik UN-a 24 – prema tome, u nekim će slučajevima posredovanje VS
biti traženo, a u nekim ponuđeno; u praksi UN-a često su upotrijebljeni posebni odbori za dobre usluge, često
je posredovao glavni tajnik ili posebni izaslanici koje su odredili UN

8.3. Istraga

- države u sporu često se razilaze u prikazu i ocjeni činjenica koje su dale povod sporu ili su važne za njegovo
rješavanje (npr. javljaju se pitanja gdje se dogodio granični incident, jesu li u oruž. sukobu povrijeđena
pravila humanitarnog prava i sl.)

- da bi se sporne činjenice rasvijetlile i objektivno prikazale, države u sporu mogu se poslužiti nekim
nepristranim pojedincem ili zborom (istražno povjerenstvo) 25  takvo objektivno istraživanje činjenica naziva
se istraga

▫ kako bi savjesno i uspješno obavilo svoju zadaću, istražno povjerenstvo može saslušavati stranke,
ispitivati svjedoke i stručnjake, obići mjesto spornih događaja, primiti i proučiti relevantne dokumente

▫ države su isprva istražna povjerenstva sastavljale od jednakog broja predstavnika država u sporu (i danas
mnogi ugovori predviđaju takav sastav i. p. za buduće sporove) – međutim, njihova djelotvornost i
pouzdanost je povećana dodavanjem osoba koje ne pripadaju strankama spora; na kraju, istragu može
provesti neutralni, objektivni pojedinac ili i. p. u kojem uopće nema pripadnika stranaka u sporu

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

22
Države su često posredovale da bi izvukle neku korist za sebe ili pojačale utjecaj. Zato se na posredovanje često nerado gledalo.
Posredovanje kao pravna ustanova se u MP-u izgradilo u 19. stoljeću. Pariški mir (1856.) i Opći akt Konferencije o Kongu (1885.) odredili su
obvezatno traženje posredovanja za neke slučajeve. Nepriličnost ponuđenog posredovanja uklonjena je odredbom čl. 3. Haaških konvencija o
mirnom rješavanju međunarodnih sporova, koja ocjenjuje korisnim i poželjnim nuđenje posredovanja i naglašava da ostvarenje tog prava
(ponuditi posredovanje) ne smije nijedna od stranaka u sporu smatrati nepriličnim činom. Posredovanje ima samo značaj savjeta i nikad
nema obvezatnu snagu.
23
Haaške konvencije predvidjele su i novi tip tzv. posebnog posredovanja – prema njemu svaka država u sporu imenuje po jednu od
nezainteresiranih država sa zadatkom da imenovane države umjesto zavađenih država vode pregovore, a same stranke u to
vrijeme ne pregovaraju o spornom pitanju.
24
IZNOŠENJE SPORA UN-U
25
Odredbe o istražnom povjerenstvu sadrže npr. Ustav MOR, Konvencija UN o pravu mora i Dopunski protokol uz Ženevske konvencije iz
1949., koji se odnosi na žrtve međunarodnih sukoba (1977.).
521
 - povjeravajući istražnom povjerenstvu zadaću da ispita činjenice spora, stranke se mogu odlučiti da činjenični
nalaz povjerenstva smatraju konačnim, ali se mogu i sporazumjeti da izvješće nema značenje definitivnog opisa
činjenica spora

- međutim, bez obzira na stajalište stranaka prema obvezatnosti nalaza i. p. o činjenicama, njegovo izvješće
samo po sebi ne rješava spor, nego samo daje strankama podlogu za daljnje pregovore i rješenje spora
sporazumom ili nekim drugim sredstvom

- s obzirom na neobvezatnost, nema razlike između istrage i mirenja – razlika između njih je u tome što se rad i.
p. ograničava samo na to da ispita i utvrdi činjenice i da dade prikaz činjeničnog stanja, a u postupku mirenja
predlaže se i rješenje spora; međutim, utvrđivanje činjenica često je i pri mirenju i pri arbitraži

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

- međutim, istražna povjerenstva ne moraju biti korištena samo za već nastali spor – ona mogu biti predviđena i
kao metoda nadzora nad izvršavanjem nekog međunarodnog ugovora ili kao sredstvo sprečavanja
međunarodnih sporova

▫ takva specifična, djelomično preventivna istraga, predviđena je u čl. 34. Povelje UN za VS  ono je
ovlašteno „ispitivati svaki spor ili situaciju koja bi mogla dovesti do međunarodnog trvenja ili izazvati spor
da utvrdi može li nastavljanje tog spora ili te situacije ugroziti održavanje međunarodnog mira i
sigurnosti“

▫ prema tome, VS može ispitivati ne samo nastale sporove, već i situacije koje tek mogu dovesti do spora –
bitan razlog za odluku VS je njegova sumnja da bi daljnje pogoršanje odnosa suprotstavljenih strana
moglo „ugroziti održavanje međunarodnog mira i sigurnosti“; za takvu odluku mu ne treba njihova
inicijativa

- Opća skupština UN-a je 1963. naglasila važnost istrage pri rješavanju i sprječavanju međunarodnih sporova, a
1967. preporučila je da se što više upotrebljavaju metode utvrđivanja činjenica i da se taj postupak povjerava
nadležnim međunarodnim organizacijama i tijelima koja bi stranke sporazumno osnovale; glavni tajnik pozvan
je da izradi popis stručnjaka na pravnom i drugim poljima kojima bi se države u sporu mogle sporazumno
poslužiti, što je on učinio 1968.

- 1988. Opća skupština je pozvala na punu upotrebu mogućnosti koje imaju VS, OS i glavni tajnik za istraživanje
činjenica radi daljnjeg jačanja uloge i djelotvornosti UN-a u očuvanju međunarodnog mira i sigurnosti za sve
države – taj je poziv sadržan u Deklaraciji o sprječavanju i otklanjanju sporova i situacija koje mogu ugroziti
međunarodni mir i sigurnost i o ulozi UN-a na tom polju, a slični su i intencija i sadržaj Deklaracije o istraživanju
činjenica od UN-a na polju očuvanja međunarodnog mira i sigurnosti, koju je izradio Posebni odbor a Povelju
UN i jačanje uloge UN-a, a usvojila ju je Opća skupština 1991. (17. str.)

8.4. Mirenje

- postupak mirenja (koncilijacija) je postupak u kojem države iznose svoj spor pred sporazumno izabranog
pojedinca ili zbor sa zadatkom da spor ispita i predloži neko prikladno rješenje, ali se stranke nisu unaprijed
obvezale da će to rješenje prihvatiti 26

26
Prvi počeci mirenja kao sredstva za mirno rješavanje u suvremenom MP nalaze se u nekim ugovorima što su ih od 1913. počele sklapati SAD,
a koji se prema idejnom začetniku, državnom tajniku SAD-a Bryanu, nazivaju Bryanovim ugovorima. Kasnije mirenje prihvaćaju i europske
države.
522
- za razliku od posredovanja, gdje djeluju države (tj. državni organi u ime države), organ mirenja je pojedinac ili
zbor koji uživa povjerenje stranaka – doduše, i pri posredovanju često zapravo djeluju pojedinci, ali to su
uglavnom državni dužnosnici ili predstavnici MO; oni su izabrani i djeluju temeljem autoriteta državne vlasti,
odnosno MO kojoj pripadaju (ili su pripadali), dok se za mirenje biraju osobe samo na temelju svojih stručnih i
moralnih karakteristika

- mirenje se približava posredovanju po naravi djelovanja izabranog organa, koji ne traži odgovarajuće pravno
rješenje, nego rješenje koje će biti prihvatljivo objema strankama – u tome se mirenje bitno razlikuje od
arbitraže; to ne znači da organ mirenja neće predložiti pravno rješenje ako misli da je ono najprikladnije za
prihvat stranaka, a vrlo često će pravo znatno utjecati na pronalaženje rješenja

- mirenje ima mnogo sličnosti s arbitražom, posebno što se tiče sastava organa za mirenje, određivanja
nadležnosti, postupka …:

 organ mirenja (pojedinac ili odbori) imenuje se na sličan način kao i organi arbitraže, a i sastav višečlanih
odbora uglavnom je isti kao kod arbitraže – tako se i temeljem Konvencije o mirenju i arbitraži,
zaključene 1992. među državama članicama OESS-a, povjerenstva za mirenje i arbitražu na sličan način
sastavljaju s popisa miritelja i arbitara koje su istaknule države stranke Konvencije

▫ mnogi ugovori predviđaju stvaranje stalnih odbora za mirenje s unaprijed imenovanim članovima
(obično 3 ili 5, od čega 1 ili 3 državljani trećih država), tako da se odbor može prema potrebi
odmah prizvati, eventualno jednostranom inicijativom jedne od stranaka, a drugi predviđaju samo
način imenovanja takvih odbora

▫ na kraju, kao i kod arbitraže, i do mirenja može doći dogovorom ad hoc stranaka u sporu, pri čemu
se one sporazumijevaju i o načinu izbora pojedinca ili zbora kojem povjeravaju mirenje

 slične analogije postoje između arbitraže i mirenja što se tiče određivanja nadležnosti:

▫ nadležnost organa mirenja i arbitraže osniva se samo izričitim sporazumom stranaka – taj
sporazum države mogu sklopiti tek kad spor izbije, ali ima međunarodnih ugovora u kojima se za
sve ili pojedine kategorije sporova predviđa obvezatno podvrgavanje mirenju, tj. svaka stranka
spora ima pravo jednostrano ga podvrgnuti mirenju

▫ primjer za to su Konvencija UN o pravu mora i Konvencija o mirenju i arbitraži u sklopu OESS-a

 postupak mirenja često je izrađen analogno postupku arbitraže, iako s obzirom na drukčiji zadatak
mirenja taj postupak može biti mnogo slobodniji

- no, između mirenja i arbitraže postoje ove načelne razlike:

1. dok je arbitraža uvijek suđenje koje primjenjuje normu na spor, mirenje načelno nije vezano za normu;
stranke mogu dati organu mirenja zadatak da prijedlog izradi strogo u skladu s MP-om, ali ga mogu i
uputiti da se ne obazire na pravo

2. organ mirenja donosi samo izvješća i prijedloge koji ne obvezuju stranke

3. zbog toga nije potrebno da organ mirenja da samo jedno i konačno izvješće, nego se može ovlastiti da
strankama uzastopce iznosi različite prijedloge ako prijašnji ne bi doveli do uspjeha

523
 - zadatak mirenja je rasvijetliti činjeničnu i pravnu stranu spora, prikupiti potrebne obavijesti i na temelju
objektivnih izlaganja i nepristranih prijedloga dovesti stranke do sporazumne odluke o rješenju spora – kako
sporovi često obuhvaćaju i razilaženje o činjeničnom stanju, postupak mirenja – poput arbitraže – treba
najprije ispitati i utvrditi činjenice; u tom se dijelu postupka mirenje poklapa s postupkom istrage; s obzirom na
neobvezatan konačni prijedlog, mirenje je blisko s posredovanjem

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

- mirenje u novije vrijeme nije samo navedeno kao jedno od sredstava mirnog rješavanja sporova u posebnim
dokumentima o rješavanju sporova, nego je predviđeno i uređeno mnogim međunarodnim ugovorima kojima
se kodificiraju i razvijaju različita područja MP  neki od najvažnijih su Konvencija o ukidanju svih oblika rasne
diskriminacije (1965.), MPGPP (1966.), Bečka konvencija o sukcesiji država glede međunarodnih ugovora
(1978.), Konvencija UN o pravu mora (1982.) …

- i postupak u krilu organa UN-a (OS, VS) katkad se služi metodom mirenja – nastoji se dovesti do sporazuma
između stranaka spora, dajući im savjete ili preporuke; tako je 1948. OS osnovala Komisiju za mirenje za
Palestinu, a sljedeće godine jedan trajan skup stručnjaka za istragu i mirenje u budućim sporovima; i u
kongoanskoj krizi 1960. je bila osnovana jedna komisija

8.5. Izravnanje

- ima sporova u kojima se države podvrgavaju konačnom rješenju od strane nekog objektivnog foruma, pa se
unaprijed obvezuju da će izvršiti rješenje, ali ovlašćuju taj forum da svoju odluku donese bez obzira na pravo ili
da predmet spora uredi izdavanjem novih propisa:

 tako je npr. u američko-britanskom sporu o ribolovu u Beringovom moru (1893.) prema želji stranaka
donesen pravilnik o ribolovu u tom prostoru

 Francuska i Švicarska predale su Stalnom sudu međunarodne pravde da presudi spor o Savojskim
slobodnim zonama, sa zahtjevom da sud u svojoj presudi izda propise o cjelokupnom budućem uređenju
odnosa u tim zonama – sud je 1932. presudio da prava Švicarske po ugovorima iz 1815. još postoje, ali
odbio je izdati rješenje prema spomenutom zahtjevu stranaka, jer bi to prelazilo njegovu pravosudnu
funkciju; na to su stranke taj zadatak povjerile posebnom arbitražnom zboru, koji je izradio pravilnik o
uvozu proizvoda slobodnih zona u Švicarsku; tako je on obavio funkciju koju bi normalno trebale obaviti
same stranke izravnim pregovorima u obliku međunarodnog ugovora

 međutim, u slučaju Tacna i Arica (1925.) arbitar je ostvario dvostruku zadaću: uz rješenje pravnog pitanja
izradio je i pravila o provođenju plebiscita

- opisani načini rješavanja nisu presude u smislu primjene prava na predmet spora, a pojam arbitraže valja
ograničiti na rješavanje sporova primjenom prava; zajedničko je prije navedenim i drugim sličnim slučajevima s
arbitražom da su se strane unaprijed obvezale na izvršenje odluke koju će stvoriti prizvani forum, ali s druge
strane, nema druge bitne značajke arbitraže: ne traži se i ne donosi odluka o obliku primjene postojećeg prava
na izneseni konkretni slučaj, tj. doneseno rješenje nije presuda

- pravu arbitražu treba pojmovno razlučiti od prije opisanih slučajeva – pod nazivom arbitraža treba ostati takva
vrsta postupka gdje se rješenja postižu primjenom prava, a daljnja bitna značajka joj je da su se stranke
unaprijed obvezale na izvršenje arbitražne odluke; svemu što se ne podudara s tim bitnim značajkama
arbitraže treba dati drugi naziv:

 postupak s neobvezatnim rješenjem izgradio se pod nazivom mirenje

524
  ako je to postupak u kojem su se stranke, istina, unaprijed obvezale da će izvršiti rješenje, ali se to
rješenje ne ograničuje na primjenu prava, to je posebno sredstvo, bitno različito od arbitraže (23. str.)

- dakle, izravnanje je način mirnog rješavanja međunarodnog spora koji ima ove značajke:

1. stranke su prizvale neki objektivni forum sa zadatkom da riješi spor, a već su se unaprijed obvezale da će
izvršiti rješenje

2. prizvani forum nije vezan pri donošenju rješenja na primjenu prava, bilo zato što to nije moguće (mnogi
sporovi o određivanju granica), bilo zato što stranke žele ukloniti uzrok sukoba novim uređenjem (tzv.
zakonodavna ili administrativna arbitraža, za koju su primjeri bili spomenuti)

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

- i međunarodni sudovi mogu biti ovlašteni da djeluju na način kvalificiran kao izravnanje – naime, neki sudovi
su prema svojim statutima ovlašteni da odlučuju na temelju načela pravičnosti

 tako je već Statut Stalnog suda međunarodne pravde (1920.) predviđao da Sud može, ako se stranke
spora o tome ne sporazume, odlučivati ex aequo et bono; ista odredba se ponavlja u čl. 38. st. 2.
Statuta MS (1945.)

 temeljem Konvencije UN o pravu mora, stranke spora iz tog područja MP mogu se sporazumjeti da
njihov spor odlučuje ex aequo et bono ne samo MS već i posebna sudska tijela ustanovljena na temelju
te konvencije:

Međunarodni sud za pravo mora, arbitražni sud ili posebni arbitražni sud (čl. 293. st. 2.)

▫ međutim, takva ovlast sudova, da na izričiti zahtjev stranaka pojedinog spora odlučuju temeljem
načela pravičnosti, ne znači i da u tim slučajevima sudovi ne smiju primijeniti neka pravila MP koja
se uklapaju u njihovo poimanje pravičnog rješenja tog spora

▫ osim toga, ni odlučivanje ex aequo et bono nikad ne smije biti protivno kogentnim normama MP

- ni jedan od spomenutih sudova dosad nije odlučivao ex aequo et bono, jer to od njih nije bilo zatraženo od
stranaka u sporovima koji su im bili dani na rješavanje – takav je pokušaj bio već spomenuti prijedlog
Gvatemale da se njen spor s VB o Britanskom Hondurasu (Belizeu) riješi pred MS-om ex aequo et bono;
Gvatemala je u tom smislu ograničila i svoju izjavu o prihvaćanju nadležnosti MS, danu temeljem čl. 36. st. 2.
njegova Statuta: prihvaćala je sudbenost MS u sporu o Belizeu samo pod uvjetom da i VB pristane da Sud
odlučuje ex aequo et bono

8.6. Arbitraža

- arbitraža je postupak kojem je cilj uređenje sporova između država od sudaca koje su one izabrale, temeljem
poštivanja prava (čl. 37. st. 1. Haaške konvencije o mirnom rješavanju međunarodnih sporova iz 1907.); za
arbitražu su bitne 2 značajke:

1. rješenje koje ona donosi je presuda, tj. primjena pozitivnog prava na konkretni spor

2. rješenje je obvezatno i mora se izvršiti – u čl. 37. st. 2. Haaške konvencije stoji: „pribjegavanje arbitraži
uključuje obvezu podvrgavanja presudi u dobroj vjeri“; zato je posebno isticanje obveze izvršenja u
ugovoru kojim se neki spor ili sporovi podvrgavaju arbitraži suvišno, i ima samo deklarativno značenje

525
 - iako je arbitraža suđenje i donošenje obvezatnog rješenja, temelji njena autoriteta, obvezatnosti leže uvijek u
dobrovoljnom podvrgavanju, u sporazumnom obvezivanju stranaka (subjekata MP) na arbitražni postupak –
oni se podvrgavaju arbitraži samo po vlastitoj odluci, a kako su uvijek bar 2 stranke, potrebna je odluka obiju
stranaka: sporazum

- sporedno je kakav forum donosi arbitražnu presudu – to može biti pojedinac, privatna osoba ili više njih, visoki
dužnosnik ili glavar neke strane države, određeni zbor, npr. neki pravni fakultet i sl.

▫ prije su bili česti primjeri vladarske arbitraže, ali je tu zapravo sudačku djelatnost obavljao neki stručnjak
ili više njih, kojima je arbitar povjerio taj posao, a gotova presuda izrečena je uz potpis tog vladara – zato
je razumljivo da su se takvi zadaci sve više povjeravali pravnim stručnjacima (sucima ili znanstvenicima)

▫ danas, s obzirom na usvajanje međunarodnih pravila o vrlo različitim problemima međunarodne

zajednice, katkad se od arbitara traži stručnost u određenim područjima prirodnih, tehničkih i društvenih
znanosti, čije je poznavanje za rješavanje sporova isto tako važno kao i znanje o primjenjivim
međunarodnim pravnim pravilima

- arbitraža se najčešće povjerava zboru od više arbitara (3, 5, ali i više) – stranke sporazumno imenuju suca
pojedinca ili sastavljaju zbor sudaca, a često se sporazumijevaju da svaka stranka imenuje jednaki broj članova
zbora; no, kako se obično određuje neparni broj članova, mora bar o tom dodatnom članu, najčešće
predsjedniku arbitražnog vijeća, biti sporazuma

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

podvrgavanje arbitraži i vrste arbitraže:

- arbitraža je zapravo suđenje, ali nadležnost tog suda nije nametnuta strankama nekim vanjskim autoritetom,
kao što je to u unutarnjem državnom poretku, nego se one podvrgavaju toj sudbenosti dobrovoljno,
međusobnim sporazumom

- pritom se razlikuju:

 prigodna (izolirana, ad hoc) arbitraža – ako se sporazum stvara za pojedini već nastali spor ili više njih

 institucionalna arbitraža – ako postoji unaprijed dana obveza da će se sporovi određene vrste ili svi
budući sporovi podvrgavati arbitraži

- odluka o podvrgavanju pojedinog spora arbitraži potrebna je ako među strankama ne postoji ugovor o
institucionalnoj arbitraži; tada će stranke morati sklopiti poseban ugovor (kompromis, pristatna pogodba) u
kome trebaju naznačiti pred koji će forum iznijeti spor, predmet spora i postupak koji će arbitražni forum
primijeniti pri rješavanju spora

- ima ugovora gdje se stranke unaprijed obvezuju da će za svaki budući spor neke određene vrste sklopiti
sporazum o njegovu rješavanju arbitražom – kod tih ugovora postoji obveza rješavanja predviđenih sporova
arbitražom, ali ipak nema mogućnosti da jedna od stranaka spora iznese spor pred arbitražu jednostranim
korakom (tužbom), jer se još moraju dogovoriti pojedinosti bez kojih jednostrano postupanje nije moguće

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
526
arbitraža i suđenje:

- sličnosti i razlike između arbitraže i suđenja, 29. str.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

povijesni razvoj arbitraže:

 arbitraža je vrlo staro sredstvo rješavanja međunarodnih sporova – spominje se u starih Sumerana, a često
se upotrebljavala u Grka i u pojedinim razdobljima srednjeg vijeka, osobito u sporovima između talijanskih
gradova

 njen daljnji razvoj prekinut je u novom vijeku zbog nestanka duhovnih veza koje su pogodovale upotrebi
arbitraže i zbog pojave novovjekovnog pojma vladarske suverenosti – tek krajem 18. stoljeća pojavljuje se
arbitraža u poznatom ugovoru iz 1794. između VB i SAD-a o određivanju dijela granice u Kanadi i nekim
drugim sporovima; od tog vremena arbitraža se sve češće proučava, predlaže i primjenjuje

 važan datum u povijesti arbitraže je rješenje Alabamskog spora između SAD-a i VB pravorijekom
arbitražnog suda 1872.

 riječ je bila o povredi neutralnosti od VB u Američkom građanskom ratu, za koji je ta država osuđena
da plati odštetu SAD-u (Alabama je bilo ime ratnog broda koji je bio središnji predmet spora)

 to je primjer kako se i važna sporna pitanja mogu riješiti arbitražom, pa je on dobro poslužio
propagandi znanosti i pacifističkih krugova u korist arbitraže; ipak, treba primijetiti da je spor već
prije zapravo bio politički riješen, pa je arbitraža bila samo njegova završna etapa

- u povijesti novovjekovnog razvoja arbitraže prvo se javlja prigodna arbitraža (tj. rješavanje već nastalih sporova
temeljem posebnog ugovora, sklopljenog nakon nastanka svakog pojedinog spora), a poslije i institucionalna
arbitraža, i to u 2 oblika:

1) kao klauzula u različitim ugovorima kojom se sporovi o primjeni ili tumačenju dotičnog ugovora
podvrgavaju arbitraži

2) kao posebni arbitražni ugovor kojim se ugovara da će se određene vrste budućih eventualnih sporova
rješavati arbitražom – ovakvim ugovorima su se od arbitraže često izuzimali takvi sporovi koje države,
zbog njihove važnosti ili osjetljivosti interesa na koji se odnose, nisu željele podvrgnuti arbitraži; za takve
sporove unosile su se u ugovor tzv. ograde ili rezerve (najčešće su se odnosile na sporove koji
se tiču životnih interesa, časti, nezavisnosti i suverenosti, teritorijalnih pitanja, ustavnih načela i sl.)

▫ obično nije bilo pobliže određeno što znače pojedine rezerve; ako se k tome ostavljalo stranci u
sporu da sama prosudi ubraja li se taj konkretni spor pod ugovorenu rezervu, značilo je to znatno
suženje domašaja dotičnog arbitražnog ugovora; tumačenje rezervi bilo je objektivnije ako se
odluka o tome prepuštala samom arb. forumu

▫ iako rjeđe, ograde se stavljaju i danas; najčešće su ograde za predmete isključive domaće
nadležnosti, za sporove nastale prije zaključenja arbitražnog ugovora, za sporove koji se tiču
teritorijalne cjelovitosti, sporove koji se tiču vojnih djelatnosti, sporove kojima se bavi Vijeće
sigurnosti UN-a i sporove koji diraju interese trećih država

527
 … 27

 ohrabreni širenjem arbitražnih ugovora, pobornici mira uspostavili su novi cilj: ustanovljenje stalnog suda
za presuđivanje međunarodnih sporova; na Prvoj haaškoj mirovnoj konferenciji (1899.) trebalo je
uvesti opće i obvezatno sudovanje i osnovati stalni sud:

 Konferencija nije uspjela uvesti obvezatnost arbitraže, jer se tomu opirala Njemačka, no uspjelo se
stvoriti bar nešto u smislu stalnog suda  Konvencijom o mirnom rješavanju međunarodnih sporova
osnovan je Stalni arbitražni sud sa sjedištem u Haagu, koji djeluje i danas; no, to nije pravi sud –
stalan je samo ured koji obavlja tehnički posao, a sam sud sastavlja se za svaki spor posebno, tako da
stranke spora same odabiru arbitre (jednog ili više njih) s popisa koji se vodio u Haagu, a na koji
svaka država stranka Konvencije imenuje najviše 4 osobe, priznate stručnjake za MP, koje uživaju
najveći moralni ugled (do 2005. države su se tim sudom poslužile 49 puta)

 uz izravno djelovanje suda na rješavanju međunarodnih sporova, njegov sastav se rabi u fazi
kandidiranja za izbor sudaca Međunarodnog suda osnovanog Poveljom UN

 konferencija iz 1899. i njome stvoreni mehanizmi su potaknuli napredovanje arbitraže, no nastojanje da se

organizira pravi sud nije napredovalo sve do nakon Prvog svjetskog rata – na Drugoj haaškoj mirovnoj
konferenciji (1907.) pokušano je osnivanje takvog suda, ali ovaj put države se nisu uspjele složiti oko načina
određivanja sudaca, jer sud nije mogao imati toliko sudaca koliko ima država, a manje države nisu htjele
pristati da u sudu sjedi uvijek po jedan pripadnik velikih država, dok bi se pripadnici manjih država
izmjenjivali u duljim vremenskim razmacima

 tako je samo Konvencija o mirnom rješavanju međunarodnih sporova iz 1899. donekle izmijenjena i
danas vrijedi u stilizaciji iz 1907., a krajem 205. imala je 104 države stranke

 ipak, na Drugoj mirovnoj konferenciji učinjen je korak naprijed usvajanjem tzv. Porterove konvencije,
kojom se zabranjuje pribjegavanje oružanoj sili da bi se utjerali ugovorni dugovi, osim ako dužnička
država nije htjela pristati na arbitražu ili je poslije priječila njezino konstituiranje, odnosno nije htjela
provesti presudu

 na istoj konferenciji potpisana Konvencija o ustanovljavanju međunarodnog pljenidbenog suda bila

bi uvela pravi sud za jednu posebnu vrstu sporova (i to kao prizivnu instanciju), ali ona nije stupila na
snagu zbog nedostatka ratifikacija; iste godine je na poticaj SAD-a među 5 država Srednje Amerike
ustanovljen Srednjoamerički sud, koji je djelovao do 1918. (pred njega su mogli pristupiti i pojedinci s
tužbom protiv država)

 tendencija širenja arbitraže nastavlja se i nakon Prvog svjetskog rata – u to doba sklopljeno je više stotina
arbitražnih ugovora (mnogi usporedno s mirenjem) i ugovora s arbitražnom klauzulom; LN promicala je tu
tendenciju pa je, uz ostalo, izradila uzorke arbitražnih ugovora i kolektivni ugovor o mirnom rješavanju
sporova: Ženevski opći akt (1928.), koji osigurava široku upotrebu arbitraže među državama strankama

 taj akt su do Drugog svjetskog rata prihvatile mnoge države, no on je nakon rata postao velikim
dijelom neupotrebljiv jer se oslanjao na postojanje LN i njenih organa – zato je Opća skupština UN
1949. unijela izmjene koje ne diraju sam Akt, nego samo na mjestima gdje se spominju organi LN
sada navode organe UN-a

27
U prilog arbitraži i njenom proširenju poduzete su mnoge inicijative, počevši od polovice 19. st., a posebno važnu ulogu u tome imali su
Institut za MP (izradio pravila o arbitražnom postupku 1874.) i Interparlamentarna unija (osnovana 1889. s ciljem promicanja arbitraže, a u
njenom krilu izrađeni nacrt služio je kao uzorak Haaškoj mirovnoj konferenciji).
528
  tako izmijenjenom aktu dosad je pristupilo samo 8 država; stupio je na snagu 1950., ali u zadnjih 30 godina
pristupila mu je samo Estonija (1991.)

 svrha Općeg akta je da pruži mehanizam za svaki slučaj gdje bi se stranke htjele poslužiti mirnim sredstvom za
rješenje nekog spora – akt ne uvodi nova sredstva, nego kombinira postojeća, tako da nijedan spor ne bi ostao
bez prikladnog sredstva za rješavanje; time su se htjele među strankama Akta ispuniti one praznine koje su
postojale u sustavu Pakta LN, a zbog kojih je rat u nekim slučajevima ipak bio moguć

 u sadašnjem sustavu UN-a, u kojem je rat općenito zabranjen, korist Akta je u tome što u nedostatku drugog
sporazuma ili zbog nepostojanja dobre volje s jedne strane dopušta da se svaka stranka može jednostrano
poslužiti putovima koji su Aktom predviđeni i tako dovesti do mirnog rješenja spora – radi toga Akt obvezuje
stranke da svaki spor u konačnom stadiju podvrgnu arbitraži, razumijevajući pod arbitražom i sudski postupak

 ali prije samog arbitražnog postupka Akt u velikoj mjeri primjenjuje postupak mirenja, polazeći sa stajališta da
je taj postupak u mnogim prilikama prikladniji od arbitraže za uspješno mjerenje spora; Akt je supsidijaran jer
se on primjenjuje samo ako stranke sporazumom ne odaberu neki drugi način mirnog rješavanja

 na temelju Pakta LN, 1920. je osnovan Stalni sud međunarodne pravde (bit će ponovno uspostavljen
Poveljom UN, pod imenom Međunarodni sud); istodobno, mirovni ugovori zaključeni 1919. i 1920.
ustanovili su niz tzv. mješovitih arbitražnih sudova koji su trebali suditi mnoge pojedinačne zahtjeve
pripadnika jedne države prema drugoj državi, protivnici iz minulog rata

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

- stranke mogu odrediti i pravila prema kojima će se voditi arbitražni postupak

 to često biva u obliku potanje razrađenih propisa, a još češće upućivanjem na postojeća pravila
postupka, osobito otkad su takva pravila donesena Haaškom konvencijom o mirnom rješavanju sporova;
za ta pravila, zbog njihove široke prihvaćenosti, neki drže da su postala i običajno pravo

 ako stranke ne odrede nikakva pravila postupka, smatra se da organ arbitraže ima ovlast propisati ta
pravila; sporazum stranaka često izrijekom daje tu vlast arbitražnom sucu

- što se tiče prava koje treba primijeniti organ arbitraže, stranke ga mogu odrediti izravno ili neizravno:

 izravno to čine tako da samim sporazumom formuliraju propise materijalnog prava prema kojima treba
donijeti presudu (primjer takvih propisa izravno stvorenih ugovorom o podvrgavanju arbitraži su tzv.
Washingtonska pravila iz 1871. prema kojima je arbitražom riješen Alabamski spor između VB i SAD-a)

 neizravno stranke određuju propise materijalnog prava tako da arbitra upute na određene postojeće
izvore prava; u takvom slučaju obično se samo pobliže označi krug pravila MP koji se prema
mišljenju i želji stranaka treba primijeniti u presuđivanju njihova spora

(u novije vrijeme često se koristila formula čl. 38. Statuta MS, katkad uz sitne izmjene, ili se jednostavno upućuje na
taj članak; ali pravila MP nisu tako jasno utvrđena kao što je to slučaj s pravilima unutrašnjeg prava, najčešće
sadržanima u pisanim zakonskim aktima; zato ugovori o arbitraži često sadrže dopunske odredbe, da bi se popunile
eventualne praznine u pozitivnom pravu zbog kojih sudac ne bi mogao donijeti rješenje o konkretnom sporu)

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

529
- arbitražna presuda rješava izneseni spor konačno – to proizlazi:

 s jedne strane, iz biti arbitraže, a

 s druge strane, iz same obveze stranaka koju su one međusobno preuzele kad su predale spor
arbitražnom forumu

- no, u međunarodnoj praksi često su nezadovoljne stranke tražile način da izbjegnu provođenje presude,
tvrdeći da je ona zbog nekog razloga ništava; među svim razlozima (nevažeća pristatna pogodba,
protupravnost dispozitiva, korupcija suca, nepridržavanje bitnih pravila postupka), najčešće se navodilo da je
arbitar prekoračio granice svojih ovlasti određene sporazumom stranaka – iako se teorija mnogo bavila
razlozima ništetnosti presude, teško se nalazio pravi odgovor, jer su se stranke unaprijed obvezale na izvršenje,
a pravni lijek redovito nije bio predviđen

- tako je, s jedne strane ovisilo o dobroj volji stranaka hoće li obvezatnu presudu izvršiti, a s druge strane hoće li
novim sporazumom podvrgnuti arbitraži pitanje ništavosti – problem se može riješiti:

a) bilo time da se strankama dade mogućnost priziva (žalbe), a u tom slučaju treba odrediti pretpostavke
priziva i postupak,

b) bilo tako da se ne dopusti nikakvo pozivanje na bilo kakve razloge ništavosti – ovim putem krenule su već
Haaške konvencije o mirnom rješavanju sporova (čl. 83.), a i Statut MS, koji poznaju jedino reviziju ako se
otkrije nova činjenica koja je bila odlučna za ishod parnice (čl. 61.)

- i prema pravilima o arbitražnom postupku u rješavanju sporova o tumačenju ili primjeni Konvencija UN o pravu
mora presuda je konačna i bez priziva, ali se predviđa i mogućnost da se stranke spora unaprijed
sporazumiju o prizivnom postupku

- od prava na žalbu treba razlikovati pravo stranaka da traže tumačenje presude – čl. 82. Haaške konvencije
(1907.) propisuje da svaka stranka spora može arbitražnom sudu koji je donio presudu podnijeti spor
koji bi izbio među strankama glede tumačenja ili presude

- stranke su dužne izvršiti presudu u dobroj vjeri – to je opće pravilo MP i nalazi se izrijekom istaknuto u mnogim
arbitražnim ugovorima, u Haaškim konvencijama iz 1899. i 1907., pa i u Povelji UN; države trebaju učiniti sve
što je potrebno da bi se izvršila presuda, npr. potreba izmjene unutrašnjeg zakonodavstva koje nije u skladu s
međunarodnim obvezama kako ih je utvrdila presuda, nadalje, osiguranje financijskih sredstava za izvršenje
presude (kod naknade štete i sl.) …

530
8.7. Međunarodni sud

- kao što je već rečeno, temeljna razlika između arbitraže i sudskog rješavanja međunarodnih sporova je u tome
što sudska tijela imaju stalan sastav: sastavljena su od određenog broja nezavisnih sudaca za sve sporove koji
im mogu biti podneseni

- i sudovi, kao i arbitražna vijeća, odlučuju o sporovima primjenom MP, ali sudovi pritom primjenjuju svoja
unaprijed utvrđena pravila postupka, na koja stranke spora mogu znatno manje utjecati nego na postupak
arbitraže

- Povelja UN, uz ostala sredstva mirnog rješavanja sporova na primjenu kojih obvezuje članice UN-a (pregovori,
anketa, posredovanje, mirenje, arbitraža, obraćanje regionalnim ustanovama ili sporazumima) navodi i sudsko
rješavanje (čl. 33.)

- pritom, kao jedan od glavnih organa UN-a ustanovljen je Međunarodni sud (čl. 7.) kojem je posvećena
posebna glava Povelje (XIV.) i Statut Suda, kao sastavni dio Povelje (čl. 92.) – osnovan je po uzoru na Stalni sud
međunarodne pravde (sud LN)

-----------------------------------------------------------------------------------------------------

- međutim, u današnje vrijeme osnivaju se i drugi međunarodni sudovi – i sama Povelja u čl. 95. kaže da „ništa u
ovoj Povelji ne sprječava članove UN-a da rješavanje svojih sporova povjere drugim sudovima temeljem
sporazuma koji već postoje ili koji mogu biti sklopljeni u budućnosti“; države su zaista i pristupile osnivanju
raznovrsnih međunarodnih sudova, koji se međusobno razlikuju prema krugu država na koje se odnose, prema
vrsti stranaka (subjekata) kojima mogu suditi, prema pravu koje primjenjuju, prema svojim nadležnostima …
(nisu sve zamisli o takvim sudovima relizirane; neki osnovani sudovi nisu uopće radili, a neki su već ukinuti)

- od sudova opće nadležnosti, tj. sudova koji su nadležni za sporove iz svih područja MP, osim MS, danas postoji
samo Srednjoamerički sud, osnovan 1991. Protokolom uz Povelju OAS-a; Statut mu je usvojen 1992., a počinje
s radom 1994.

- temeljem Konvencije UN o pravu mora, 1996. osnovan je specijalizirani sud za to područje MP – MS za pravo
mora

- unutar EZ (od 1952.) i nekih drugih regionalnih gospodarskih integracija postoje sudovi za područje djelovanja
tih MO

- poseban sudski mehanizam osnovan je unutar Svjetske trgovinske organizacije (od 1995.)

- nakon Europskog suda za prava čovjeka (1952.), osnovani su i Međuamerički sud za prava čovjeka (1979.) i
Afrički sud za prava čovjeka i naroda (čl. 1998.)
531
 - nakon mnogo oklijevanja, prvi put nakon suđenja za ratne zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu,
međunarodni sudovi za kršenje međunarodnog kaznenog prava osnovani su za područje bivše Jugoslavije
(1993.) i Ruandu (1994.); međunarodna zajednica na razne načine sudjeluje i u kaznenim postupcima na
Kosovu i u Kambodži, Sijera Leoneu i Istočnom Timoru

- međutim, sve te pojedinačne međunarodne kaznene jurisdikcije trebao bi zamijeniti opći, svjetski
Međunarodni kazneni sud; njegov Statut je usvojen i za potpisivanje otvoren u Rimu 1998., a stupio je na snagu
2002.; do 2005. ratificiralo ga je 100 država, među kojima i RH; taj sud je nadležan samo za fizičke osobe

- unutar pojedinih MO osnovani su i sudovi za rješavanje upravnih i službeničkih odnosa međunarodnih

službenika

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

- međutim, zbog mnogih desetljeća njegova uspješnog rada, zbog činjenice da je to jedini sud koji može rješavati
sporove iz svih područja MP praktički među svim državama svijeta, zbog toga što rješava sporove među
najvažnijim subjektima MP, državama, kao i zbog toga što su njegov ustroj i rad uzor drugim međunarodnim
sudovima, Međunarodni sud zaslužuje poseban i detaljan prikaz nadležnosti i djelovanja

- MS, glavni sudski organ UN-a, ima dvostruki zadatak:

1. rješavanje parnica u sporovima između država koje stranke preda nj sporazumno iznesu i

2. davanje savjetodavnih mišljenja na zahtjev UN-a i nekih drugih, na traženje takvih savjeta ovlaštenih
organizacija

532
1. RJEŠAVANJE SPOROVA U PARNICAMA MEĐU DRŽAVAMA

1.1. nadležnost

- kao i kod svakog suda, i kod MS se govori o osobnoj i stvarnoj nadležnosti (nadležnost ratione personae i
ratione materiae), tj. ispituje se koji su pravni subjekti podvrgnuti sudbenosti MS i za koje predmete 28

- iako je nedavno u UN-u predlagano da se nadležnost MS proširi i na sporove između država i MO (prijedlog
Gvatemale 1997.), i dalje vrijedi izvorno ograničenje iz Statuta MS: „samo države mogu biti stranke pred
Sudom“ (čl. 34. st. 1.)

▫ prema Statutu, sud je ponajprije otvoren onim državama koje su stranke Statuta, a kako je Statut
sastavni dio Povelje, sve države članice UN-a su stranke Statuta po tome što su prihvatile Povelju (čl. 35.
st. 1.)

▫ no, strankama Statuta mogu postati i države koje nisu članice UN-a – to se zbiva pristupanjem u svojstvu
stranke Statutu, na temelju zahtjeva odnosne države (čl. 93. st. 2. Povelje)

▫ napokon, pred Sudom se mogu pojaviti i države koje nisu stranke Statuta ako daju izjavu koju propisuje
Vijeće sigurnosti (čl. 35. st. 2. Statuta)

- pred Sudom se kao stranke u parnicama ne mogu pojaviti međunarodne organizacije, pojedinci ni bilo koji
drugi subjekt MP; kao što je već rečeno, za UN (neke njihove organe) i neke druge MO postoji drugi put 
traženje savjetodavnih mišljenja MS

- što se tiče pojedinaca, iako se oni ne mogu pojaviti pred Sudom kao stranke, njihovi interesi često dolaze pred
MS kao predmet spora drugih država, od kojih jedna nastupa radi zaštite interesa svog državljanina prema
drugoj, za koju tvrdi da je taj interes povrijedila ili ugrozila kršenjem međunarodnog ugovora ili druge
međunarodne obveze – pred Sudom su države štitile razne interese svojih državljana: od financijskih interesa
29
, do roditeljskih prava 30 i prava na život 31

- općenito, države imaju pravo izaći pred MS radi zaštite prava svojih državljana, kad ona nisu mogla biti
zaštićena unutrašnjim pravnim sredstvima druge države ili drugim sredstvima mirnog rješavanja sporova –
međutim, temeljem neposrednog sporazuma dviju država ili temeljem nekog drugog međunarodnog ugovora, i
neki sporovi o sudbini pojedinaca i skupina ljudi mogu se bez ikakvog pokušaja drukčijeg rješavanja iznijeti pred
MS; tako su BiH i Hrvatska pred MS iznijele svoje sporove sa SR Jugoslavijom (SiCG) o genocidu počinjenom nad
njihovim stanovništvom, jer takvu nadležnost suda predviđa Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina
genocida (1948.) koje su sve 3 države stranke

28
Za MS je i jedna i druga vrsta nadležnosti određena, s jedne strane, funkcionalno (tj. svrhom, zadacima i ustrojem Suda), a s druge strane,
konvencionalno (tj. ovisi o pristanku stranaka).
29
Npr. spor između SAD-a i Francuske o pravima američkih državljana u Maroku 1952.
30
Npr. spor između Nizozemske i Švedske o primjeni Konvencije iz 1902. o skrbništvu nad djecom 1958.
31
Npr. spor između Njemačke i SAD-a o povredama konzularnog prava, uz zahtjev za odgađanje izvršenja smrtne kazne nad njemačkim
državljaninom LaGrandom u SAD-u, započet tužbom Njemačke od 1999.
533
--------------------------------------------

- u svakom konkretnom sporu MS je nadležan samo kad su se stranke spora za taj spor sporazumno podvrgle
njegovoj nadležnosti – to se može ostvariti na 2 načina: da se sporazum o iznošenju pred MS zaključi kad je
spor već nastao ili da se nadležnost MS ugovori za buduće sporove:

1. iznošenje pred Sud već nastalog spora ostvaruje se sklapanjem posebnog ugovora, tzv. kompromisa
(pristatne pogodbe): kompromis se može odnositi na jedan ili više postojećih sporova, a za svaki spor Sudu
treba precizno postaviti pitanja o kojima će presuditi (temeljem kompromisa Stalnom sudu međunarodne
pravde bilo je podneseno 11 sporova, a Međunarodnom sudu dosad 16 sporova) 32

2. za podvrgavanje budućih sporova sudbenosti MS postoji više načina:

2.1. jedan od njih je da se u ugovor koji uređuje neke odnose među strankama ugovora unese pravilo da će se
sporovi o primjeni ili tumačenju svih ili nekih odredaba tog ugovora podnositi Sudu – svaka stranka takvog ugovora
imat će pravo samostalno podnijeti Sudu spor o tumačenju ili primjeni njegovih odredaba ako je sama stranka tog
spora (do 2005. ta mogućnost bila je predviđena u oko 100 mnogostranih i 160 dvostranih ugovora) 33 34

- kod višestranih ugovora obveza o podvrgavanju sporova Sudu često se unosi u poseban, samostalan
prilog ugovoru, što omogućuje da neke stranke ugovora prihvate tu obvezu, a da druge ne budu
njome obvezane

- isto se može postići još na 2 načina: time što se odredba o rješavanju sporova pred MS-om unese u
sam ugovor, ali se dopusti da se na nju može staviti rezerva, ili se ta odredba odnosi samo na one
stranke ugovora koje ju prihvate izričitom izjavom

- sve te opcije, posebno neprihvaćanje dodatnih priloga o rješavanju sporova pred MS-om, države
često koriste

- učinak neprihvaćanja nadležnosti MS-a na bilo koji od izloženih načina je isti  država koja nije
prihvatila nadležnost MS-a ne može biti tužena pred njime, ali ni sama ne može pokrenuti postupak
protiv druge države

2.2. drugi način je zaključivanje posebnih ugovora o mirnom rješavanju sporova – u takvim ugovorima se određuju
vrste sporova koji će se rješavati pred Sudom; često se u njima ugovaraju različita sredstva mirnog rješavanja, a
sudska se sredstva određuju samo za neke vrste sporova, bilo kao jedini način rješavanja ili nakon neuspjeha nekog
drugog sredstva

- nadležnost MS predviđaju neki važni regionalni ugovori: Američki ugovor o mirnom rješavanju
sporova (Pakt iz Bogote, 1948.) i Europska konvencija o mirnom rješavanju sporova (1957.)

32
Pristanak stranaka da im u određenom sporu sudi MS može se postići i nakon započinjanja postupka. Naime, moguće je da jedna država
tužbom iznese pred Sud spor glede kojeg ne postoji nadležnost Suda, a tužena država tek nakon podnošenja tužbe pristane na nadležnost Suda
u tom sporu. Taj način uspostavljanja nadležnosti Suda (koji je moguć i kod arbitraže) zove se forum prorogatum. Ipak, tako su rješavani rijetki
sporovi (npr. nadležnost MS je tako uspostavljena u sporu o Krfskom tjesnacu – nakon tužbe VB, Albanija se upustila u parnicu,
nastojeći dokazati da nije bila kriva za potapanje britanskih brodova u Krfskom tjesnacu 1947.).
33
Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida (1948.) je primjer ugovora u kojem je predviđeno da se svi sporovi među strankama
o njegovu tumačenju, primjeni ili provedbi, uključujući sporove što se odnose na odgovornost neke države za genocid, mogu iznijeti pred MS.
Temeljem te odredbe je RH 1999. podnijela tužbu protiv SR Jugoslavije zbog njena kršenja Konvencije na području RH od 1991. do 1995.
34
Primjer ugovora po kojem se predviđa nadležnost MS za sporove o primjeni samo nekih odredbi tog ugovora je Bečka konvencija o pravu
međunarodnih ugovora (1969.)  po čl. 66., Sudu se mogu podnijeti samo sporovi koji se odnose na primjenu odredaba Konvencije o utjecaju
imperativnih normi općeg MP na ugovore sadržaja suprotnog takvim normama, tj. sporovi o ništavosti ili prestanku ugovora zbog suprotnosti
imperativnim normama.
534
 - u svakom sporu za koji je sporazumom unaprijed predviđena nadležnost MS, svaka stranka može
jednostrano iznijeti spor pred Sud, ako su za to ispunjene pretpostavke koje predviđa sam taj
sporazum

2.3. odavno postoji težnja da se općim ugovorom odredi obvezatno podvrgavanje nekom međunarodnom sudu svih
ili bar nekih vrsta sporova:

 prilika za ostvarenje te težnje pružila se kad se osnivao Stalni sud međunarodne pravde – predlagalo
se da se u Statut suda uvrsti odredba prema kojoj bi svaka stranka Statuta bila podvrgnuta
nadležnosti Suda za sve pravne sporove, no prijedlog nije prihvaćen ponajprije zbog protivljenja
velikih sila, pobjednica u Prvom svjetskom ratu (Italija, Francuska, VB)

 pri formuliranju Povelje UN, na Konferenciji u San Franciscu, prihvaćanje obvezatne nadležnosti MS
spriječili su SAD i Sovjetski Savez – umjesto toga, u Statutu MS (kao i kod Statuta prethodnog suda)
predviđena je mogućnost prihvaćanja tzv. fakultativne (dispozitivne) klauzule,

kojom svaka država može jednostranom izjavom preuzeti obvezu da se podvrgava nadležnosti MS u sporovima o
određenim pitanjima prema svakoj državi koja je dala istu takvu izjavu

- izjave se odnose na vrste sporova koji se navode u čl. 36. st. 2. Statuta MS:

„svi pravni sporovi što se odnose na: (1) tumačenje nekog međunarodnog ugovora, (2) svako pitanje MP, (3)
postojanje svake činjenice koja bi, ako se ustanovi, tvorila povredu međunarodne obveze, (4) prirodu ili opseg
zadovoljenja koje valja dati za povredu međunarodne obveze“

- izjava države obvezuje na podvrgavanje nadležnosti (jurisdikciji) Suda u granicama koje je ona sama odredila;
te granice se mogu odrediti vremenskim trajanjem i raznim drugim ograničenjima, koja se navode u samoj
izjavi i čine rezerve (ograde) uz tu izjavu 35

- obveza temeljem prihvaćanja te klauzule djeluje „prema svakoj drugoj državi koja prihvati istu obvezu“
(čl. 36. st. 2. Statuta); zapravo, danom izjavom nastaju dvostrani odnosi, koji se mogu smatrati ugovornim
obvezama, između države koja je dala izjavu i svake druge države koja je također dala takvu izjavu

- sadržaj obveza između dviju država određuje se prema opsegu nadležnosti koje prihvaćaju obje izjave,
tako da su se dvije države međusobno obvezale na podvrgavanje Sudu samo za one vrste sporova koji su
prihvaćeni u objema izjavama

- ova klauzula bila je puno prihvaćenija u LN (54 od 59 stranaka Statuta SSMP uoči Drugog svjetskog rata),
nego u UN-u (69 od 191 stranaka Statuta MS, tj. članica UN-a sredinom 2005. je bilo njome obvezano;
RH još nije prihvatila fakultativnu klauzulu; od stalnih članova VS, samo VB je vezana njome)

1.2. osnovna pravila o postupku u parnicama

- sadržana su u Statutu Suda i u Poslovniku, koji Sud sam donosi – Sud je Poslovnik usvojio 1946., a 1972. ga je
izmijenio, sa svrhom da postupak pred Sudom pojednostavni i ubrza; zato je Sudu dana veća ovlast u
upravljanju postupkom, smanjen je broj podnesaka i trajanja govora u usmenoj raspravi, olakšana je upotreba

35
Obveza iz fakultativne klauzule se može ograničiti vremenski, tako da se u izjavi određuje trajanje njene primjene (najčešći su rokovi trajanja
5 godina), ili stvarno, tako da se u danu izjavu unesu rezerve kojima se od prihvaćanja nadležnosti temeljem čl. 36. st. 2. Statuta isključuju
određene vrste sporova za koje država koja daje izjavu ne želi da se raspravljaju pred Sudom (najčešći razlog isključivanja pojedinih vrsta
sporova je bojazan država da bi se sudskom presudom za njih nepovoljno riješili sporovi koje smatraju bitnim za svoje nacionalne interese).
535
 manjih vijeća, ograničena je sloboda stranaka ako bi se njome nepotrebno otezalo trajanje parnica; istim
ciljevima slijedile su i kasnije izmjene (1978., 2001. i 2005.)

- Sud je 2002. usvojio i Upute o praksi koje, unutar pravila Poslovnika, donose odredbe o postupcima država kad
izlaze pred Sud

---------------------------------------------

- postupak u parnicama počinje na 2 načina:

1. jedan se primjenjuje kad među strankama ne postoji unaprijed preuzeta obveza o podvrgavanju MS-u
takve vrste sporova kojoj pripada novonastali spor – u tom slučaju moraju se stranke tek sporazumjeti da
će konkretan spor iznijeti pred Sud; to se zbiva u obliku međunarodnog ugovora  kompromisa
(pristatne pogodbe)

▫ kad je takav sporazum postignut, postupak počinje notifikacijom kompromisa Sudu

▫ u tako započetom postupku nema ni tužitelja ni tuženog (makar vrlo često samo jedna stranka
postavlja neki zahtjev za činidbom, a druga se samo brani od tog zahtjeva, tj. traži da se zahtjev
odbije)

2. međutim, ako već otprije postoji ugovorna obveza o podvrgavanju nadležnosti Suda, postupak počinje
tužbom jedne od stranaka – ta stranka postavlja tužbeni zahtjev, a druga se od njega brani i traži od Suda
da zahtjev odbije; no druga stranka može postaviti svoj zahtjev u obliku protutužbe, ako je predmet
tog zahtjeva neposredno povezan s predmetom tužbe (čl. 80. st. 1. Poslovnika)

… 36 37 38

---------------------------------------------

- sam postupak u parnicama dijeli se na pismeni i usmeni (čl. 43. Statuta)

 pismeni postupak sastoji se od podnošenja podnesaka stranaka i u njihovu priopćavanju suprotnoj stranci

- ako postupak počinje tužbom, tužiteljica podnosi i pripremni podnesak (eng. memorial), na što
suprotna stranka daje odgovor (eng. counter-memorial); na temelju sporazumnog zahtjeva stranaka,
na prijedlog jedne od njih ili na vlastitu inicijativu, Sud može ovlastiti stranke na drugi par podnesaka;
međutim, izmjenama Poslovnika 2001., tužiteljici se mora dopustiti protuodgovor ako odgovor
tužene stranke sadržava protutužbu

- u početku pismenog postupka, tužena stranka može prigovoriti nadležnosti Suda u tom sporu

▫ prema dosadašnjim pravilima, to je trebala učiniti u roku određenom za odgovor na tužbu; no,
po izmjenama Poslovnika iz 2001. treba se prigovoriti što je prije moguće, ali nikako kasnije od
3 mjeseca od podnošenja pripremnog podneska (memorial) koji slijedi tužbu

▫ ako je dan takav prigovor, Sud prekida pismeni postupak u glavnoj stvari (meritumu) i vodi
prvo pismeni, a onda usmeni postupak o prigovorima nadležnosti Suda – ako uvaži prigovore,
Sud izriče presudu kojom utvrđuje opravdanost prigovora i time se postupak obustavlja; ako
36
Postupak u parnicama vodi se na jednom od 2 službena jezika suda – francuskom ili engleskom – prema izboru i dogovoru stranaka.
37
Za stranke pred Sudom nastupaju agenti, savjetnici i odvjetnici. Agenti su pravi i jedini zastupnici stranaka (čl. 42. st. 1. Statuta), pa su oni
ovlašteni u ime stranaka poduzimati parnične radnje i primati priopćenja.
38
U postupku sudjeluju stranke spora koje su zaključile kompromis, odnosno tužiteljica i od nje pred sud pozvana tužena stranka, ako je
postupak započet tužbom. No, uz njih, pred Sud u započetoj parnici u nekim slučajevima mogu stupiti i druge države – Statut Suda predviđa
mogućnost intervencije (miješanja) trećih država u 2 slučaja: ako treća država smatra da je u određenom sporu u pitanju njen interes pravne
prirode (dosad je to Sud dopustio samo Nikaragvi u sporu El Salvadora i Hondurasa o njihovoj granici 1990.), te ako se u parnici radi o
tumačenju mnogostranog međunarodnog ugovora (tada se svaka stranka ugovora može umiješati u parnicu, ali onda i nju veže tumačenje
ugovornih odredaba Suda u presudi)
536
 ne uvaži prigovore, nastavlja se prekinuti postupak u glavnoj stvari i određuju se novi rokovi za
podnošenje podnesaka

▫ Sud može zaključiti da su prigovori njegovoj nadležnosti takve naravi da se o njima ne može
suditi bez ulaženja u glavnu stvar; tada Sud određuje da se raspravljanje o prigovorima spoji s
raspravom o glavnoj stvari; Sud može uvažiti i sporazum stranaka da se prethodni prigovori
rasprave zajedno s glavnom stvari

▫ u svakom slučaju spajanja odlučivanja o prethodnim prigovorima i o glavnoj stvari Sud može i u
konačnoj presudi uvažiti prigovore o nenadležnosti i tako odbiti da sudi o glavnoj stvari 39

- Statut Suda (čl. 41.) ovlašćuje Sud da naznači, ako smatra da to zahtijevaju prilike, privremene mjere
sa svrhom „da sačuva pravo svake stranke" – takve će mjere Sud naznačiti ako se dokaže hitnost i
ako te mjere mogu spriječiti ili umanjiti nepopravljivu štetu

▫ rješenje o privremenim mjerama Sud priopćava strankama spora i Vijeću sigurnosti; s obzirom
na to da se u Statutu (čl. 41., st. 1.) kaže da je Sud ovlašten „naznačiti" privremene mjere,
prevladalo je mišljenje da rješenje Suda o privremenim mjerama ne obvezuje stranke –
međutim, presudom u slučaju LaGrand, u parnici između Njemačke i SAD-a, Sud je 2001. jasno
izrazio svoje stajalište: privremene mjere koje naznači Sud pravno su obvezujuće, tj. stranke
spora ih moraju provesti

▫ privremene mjere mogu se odrediti u svakom stadiju postupka, na zahtjev svake stranke, ali i
na inicijativu samoga Suda; Sud može odlučivati o privremenim mjerama i u stadiju postupka
kada još nije konačno odlučio o svojoj nadležnosti u sporu; dovoljno je da prima facie ima
dojam da takva nadležnost postoji; postupak odlučivanja o privr. mjerama ima prednost pred
ostalim predmetima koji se nalaze u radu Suda

▫ iako odluku o privremenim mjerama treba donijeti što je brže moguće, stranke imaju priliku da
se o prijedlogu privremenih mjera izjasne pismenim podnescima i na usmenoj raspravi; Sud
može naznačiti i drukčije mjere od predloženih, a ako se prilike izmijene, Sud može naznačene
mjere izmijeniti, opozvati, a može naznačiti i nove mjere

 nakon završetka pismenog postupka, Sud određuje usmenu raspravu – usmeni postupak sastoji se u
izlaganju i saslušavanju stranaka i u izvođenju dokaza; usmena rasprava je javna, osim kad sud odluči
drukčije ili stranke sporazumno zahtijevaju tajnost rasprave

---------------------------------------------

39
Prethodni prigovori (eng. preliminatory objections) mogu se odnositi na nadležnost Suda (eng. jurisdiction; apsolutna nenadležnost) ili na
prihvatljivost tužbe (eng. admissibility, relativna nenadležnost), ili na oboje. Apsolutna nenadležnost postoji ako među strankama nije uopće
ugovorena nadležnost MS ili ona nije ugovorena za onu vrstu sporova kojoj pripada predmet parnice. Relativna nenadležnost postoji kad je sud
načelno nadležan između tih stranaka za spor takve vrste, ali je nadležnost u konkretnom slučaju isključena zbog nekih okolnosti, zbog kojih se
spor uopće ne može iznijeti pred Sud ili se ne može iznijeti u času pokretanja postupka. U posljednju grupu razloga spadaju prigovori
litispendencije ili pak neiscrpljivanja unutrašnjih pravnih sredstava.
537
 - nakon usmene rasprave sud se povlači na tajno vijećanje – odluke suda se donose većinom glasova sudaca
nazočnih pri njihovu usvajanju, a u slučaju podjele glasova odlučuje glas predsjednika; presuda Suda se
proglašava u javnoj sjednici u nazočnosti stranaka; presuda mora sadržavati obrazloženje 40 41

---------------------------------------------

- do kraja srpnja 2005. MS je donio 84 presude (predratni, SSMP ukupno je donio 31 presudu)

- presuda suda je konačna, ali obvezuje samo stranke spora, i to samo za slučaj koji je njome riješen ; Statut Suda
nije predvidio mogućnost pravnog lijeka, tj. žalbe nekoj višoj instanciji

- međutim, ako među strankama izbije spor „o smislu i domašaju presude“, svaka stranka se može obratiti Sudu,
zahtijevajući od njega tumačenje izrečene presude – tumačenje se može zahtijevati za dispozitivni dio presude
i za njegovo obrazloženje

- stranke se također mogu složiti i tražiti tumačenje presude na temelju postignutog sporazuma (kompromisa)

- moguć je i zahtjev za reviziju presude:

▫ revizija se može zahtijevati samo na temelju otkrića neke činjenice takve prirode da bi bila presudna da
je bila poznata Sudu u vrijeme donošenja presude – na takvu se činjenicu može pozvati samo ona stranka
koja za tu činjenicu nije znala u vrijeme donošenja presude, a da pri tome to neznanje nije ona sama
skrivila

▫ Sud može otvaranje postupka revizije uvjetovati prethodnim izvršenjem presude; postupak revizije
otvara se presudom

▫ zahtjev za reviziju mora se postaviti najkasnije u roku od 6 mjeseci od otkrića nove činjenice, a ni u kojem
slučaju ne može se postaviti nakon isteka roka od 10 godina od dana presude

- u povodu zahtjeva za tumačenje ili reviziju presude počinje novi postupak sa svim prije opisanim fazama

- nadležan je Sud u punom sastavu (plenum), odnosno ono vijeće suda koje je izreklo presudu

- tumačenje presude, odnosno odluku u povodu zahtjeva za reviziju, sud donosi u obliku presude

- opće načelo MP je da se presude međunarodnih sudova moraju izvršiti – to načelo izriče i Povelja i obvezuje
članove UN-a da izvršavanju presude MS; Povelja ide i dalje pa daje državama pravo obraćanja VS-u ako
protustranka ne izvrši obveze koje joj nameće presuda Suda; VS može dati preporuke ili odlučiti o mjerama
koje treba poduzeti radi izvršavanja presude (63. str.)

40
Ako presuda u cijelosti ili djelomično ne izražava jednoglasno mišljenje sudaca, svaki sudac ima pravo presudi dodati svoje mišljenje.
Razlikuju se odvojena mišljenja (eng. dissenting opinion) i posebno mišljenje (eng. separate opinion). Prvo se daje kad se sudac ne slaže sa
sadržajem presude, a posebno se mišljenje daje kad sudac želi, za presudu uz koju pristaje, iznijeti svoje posebne razloge. Kraća dodana
mišljenja sudaca - suglasna s presudom ili protivna njezinu sadržaju - nazivaju se izjavama.
41
Sud može provesti i izreći presudu makar jedna od stranaka ne izađe pred Sud ili propusti braniti svoju stvar (npr. Iran nije sudjelovao u
postupku pred Sudom u povodu tužbe SAD-a u vezi s postupcima prema diplomatskom i konzularnom osoblju te države u Iranu, ali sud je
svejedno presudio).
538
2. SAVJETODAVNA DJELATNOST

2.1. nadležnost

- uz sudsku djelatnost, MS daje savjetodavna mišljenja UN-u i njihovim specijaliziranim ustanovama (čl. 96.
Povelje); taj isti zadatak imao je i njegov prethodnik, SSMP, prema LN

- i u davanju savjetodavnih mišljenja MS je pravosudni organ – zato on može dati samo pravna mišljenja

- prema pravosudnoj funkciji ograničena je njegova nadležnost u davanju savjetodavnih mišljenja – u osobnom
pogledu, MS je ograničen tako što savjetodavna mišljenja ne mogu tražiti države, nego samo neki organi UN-a i
neke organizacije

- traženje savjetodavnog mišljenja nije obvezatno – organizacije i organi ovlašteni za traženje savjetodavnih
mišljenja mogu se poslužiti tim ovlastima kako bi dobili mišljenje Suda o nekom pravnom pitanju koje će se
pojaviti unutar njihovih djelatnosti

- savjetodavno mišljenje nema obvezatnu snagu – organ koji je tražio savjetodavno mišljenje može postupati
prema njemu, ali može tražiti drugo rješenje i donijeti odluku, ili uopće ne donijeti nikakvu odluku

2.2. postupak

- Statut MS sadrži samo nekoliko odredaba o postupku za davanje savjetodavnih mišljenja, ali čl. 68. daje Sudu
široke ovlasti da uskladi savjetodavni postupak s odredbama Statuta o postupku u parnicama, ako smatra da je
primjena tih odredaba umjesna

- MS u tome slijedi praksu SSMP, koji je uspostavio postupak davanja savjetodavnih mišljenja posve analogno
postupku u parnicama – u praksi je savjetodavni postupak postao kontradiktornim stranačkim postupkom s
opširnom razmjenom podnesaka u pismenom i govora u usmenom postupku; čak se dopustilo i imenovanje
sudaca ad hoc od zainteresiranih država

- do sredine 2005. MS je dao 25 savjetodavnih mišljenja (a SSMP 27)

- u savjetodavnom postupku sud daje mišljenje samo o pravnim pitanjima – ako pitanje nije pravno, Sud mora
otkloniti davanje mišljenja; međutim, ni o pravnim pitanjima Sud ne mora, već samo može dati savjetodavno
mišljenje; ali budući da je Sud pravosudni organ, njegovi razlozi uskraćivanja mišljenja mogu biti samo pravne
naravi

539
 - savjetodavno mišljenje nema pravu moć presude – zato ovlaštene stranke (najčešće se radi o državama) o
istom pitanju mogu početi parnicu pred arbitražnim sudom ili pred MS-om; takvom započinjanju parnice ne
može se staviti prigovor rei judicatae; s druge strane, savjetodavno mišljenje ne obvezuje ni onaj organ
(organizaciju) koji ga je tražio

- no, ima međunarodnih dokumenata koji predviđaju traženje savjetodavnog mišljenja s time da će se ono
smatrati obvezatnim; tako se u Konvenciji o povlasticama i imunitetima Ujedinjenih naroda (1946.) i Konvenciji
o povlasticama i imunitetima specijaliziranih ustanova (1947.) predviđa traženje savjetodavnog mišljenja
Međunarodnog suda u slučaju spora, ali se određuje da će se stranke pokoriti izrečenomu mišljenju i prihvatiti
ga kao obvezujuće – to je rješenje uzeto zato što međunarodne organizacije, čiji se sporovi predviđaju tim
konvencijama, ne mogu izaći pred MS kao stranke u sporovima

8.8. Osiguranje mira prema Povelji UN-a

- održavati mir glavna je svrha UN-a; Čl. 1. Povelje navodi kao glavni cilj UN-a održavanje međunarodnog mira i
sigurnosti

- za tu se svrhu predviđaju preventivna i represivna sredstva; u sustavu Povelje rat je zabranjen; dopuštena je
samo samoobrana od oružanog napada

- organizacija UN-a raspolaže u tom smislu mnogo snažnijom strukturom od LN, a i obveze članova su veće i
određenije:

 obveza članica prelazi samu dužnost suzdržavanja od rata; ona obuhvaća i dužnost suzdržavanja od
prijetnje silom ili od upotrebe sile, i to ne samo protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke nezavisnosti
bilo koje države nego i takve koja na bilo koji način nije u skladu s ciljevima UN-a (čl. 2. t. 4.)

 u svakom slučaju gdje bi u daljem razvoju spora moglo doći do opasnosti za mir, Organizacija ima pravo i
dužnost poraditi na održavanju mira (glava VI. Povelje), a u slučaju prijetnje miru (dakle, prije nego dođe
do narušenja mira ili agresije), Organizacija može i mora pristupiti akciji propisanoj u glavi VII. Povelje

- prema tome, sustav Povelje ide dalje od zabrane rata, koja je bila cilj Pakta Lige naroda i nastojanja između dva
svjetska rata

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------

- prema Paktu Lige naroda, dužnost država članica bila je ograničena na to da su morale pokušati određena
sredstva za mirno rješenje svakoga spora, ali ako su iscrpili ta sredstva prema odredbama Pakta, mogle su ipak
zaratiti; tako bi Liga naroda morala mirno gledati rat koji bi počele države članice nakon što su udovoljile
pravilima Pakta

- Pakt nije posve isključio mogućnost i pravnu dopustivost rata

- bilo je nastojanja da se te „praznine" Pakta ispune i tako u krugu LN onemogući svaki rat (Ženevski protokol,
1924., rezolucija skupštine Lige naroda o zabrani napadačkog rata, 1927., Opći akt, 1928.); takav je pokušaj i
Briand-Kelloggov pakt (1928.): on zabranjuje rat kao sredstvo državne politike (dakle, i pripremanje
napadačkog rata i prijetnju ratom) i obvezuje potpisnike da sve sporove riješe mirnim putem; tim je paktom rat
doista zabranjen među državama strankama, samo nije uređen sustav sankcija protiv prekršitelja; dakako, i tu
je obrambeni rat dopušten

540
 - glavni je nedostatak svih tih akata bio što su države same sudile o tome što je napad, a što obrana – mislilo se
da bi se taj nedostatak uklonio kad bi se od svih prihvaćenim propisom utvrdilo što je agresija

- usporedno s tim razvojem došlo je između 2 svjetska rata do ponovnih izjava o nepriznavanju silom izvedenih
promjena, a u krugu američkih država rat je još odrješitije zabranjen (Konferencija u Havani, 1928., Pakt
Saavedra LLamas 1933.)

- sve te akte i izjave poduprlo je javno mišljenje diljem svijeta

- zato se može reći da je rat, dakako, napadački, već prije Drugog svjetskog rata bio zabranjen pozitivnim MP-om

- Povelja, glede napadačkog rata, tj. agresije, znači završetak razvoja i daljnji napredak proširenjem zabrane rata
na zabranu upotrebe sile i prijetnje silom

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------

- Povelja znači napredak i u tome što je represija Ujedinjenih naroda unaprijed organizirana, pa je nadležni
organ može pokrenuti svojom odlukom, dok je represija Lige naroda bila upućena na dobru volju država članica

- Povelja spominje uvijek zajedno međunarodni mir i sigurnost

- time su UN-u postavljene šire zadaće nego kad bi bilo u pitanju samo održavanje mira

- jedina granica djelatnosti UN-a na tom polju postavljena je odredbom Povelje da nijedno pravilo Povelje ne
ovlašćuje UN da se miješaju u poslove koji su po svojoj biti u unutrašnjoj nadležnosti svake države; ali ni ta
odredba ne može spriječiti Vijeće sigurnosti da u slučaju neposredne ugroženosti mira primijeni prinudne
mjere prema odredbama Povelje

- zabrana upotrebe sile, sto je izriče Povelja, ograničena je pravom samoobrane država članica

 čl. 51. Povelje naglašava da nijedna odredba Povelje ne dira u prirodno pravo samoobrane, individualne
ili kolektivne, ako neki član UN bude žrtva oružanog napada, sve dok VS ne poduzme mjere potrebne za
održavanje međunarodnog mira i sigurnosti – jedino mora država članica dojaviti VS-u koje je mjere
poduzela u provođenju prava samoobrane

 time se ne rješava Vijeće sigurnosti prava i dužnosti da djeluje prema pravilima Povelje na način koji
smatra potrebnim za održavanje ili uspostavljanje međunarodnog mira i sigurnosti

541
8.9. Mirno rješavanje sporova u okviru UN-a

- apsolutna zabrana rata, kako je želi provesti Povelja, zahtijeva da postoji mogućnost da se svaki međudržavni
spor riješi na miran način i da se u slučaju potrebe održavanje mira osigura prinudnim putem – zato je Povelja
nametnula državama članicama opsežne obveze, a ujedno je predvidjela da Organizacija raspolaže sredstvima
prinude

- obveze država članica radi održavanja mira i sigurnosti mogu se svesti na ova 4 načela:

1. države članice moraju međunarodne sporove rješavati mirnim sredstvima tako da ne budu ugroženi
međunarodni mir i sigurnost, a ni pravda (čl. 2. t. 3.)

2. države članice moraju se u međunarodnim odnosima suzdržavati od prijetnje silom i od upotrebe sile koja
bi bila uperena protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke nezavisnosti bilo koje države ili koja bi na bilo koji
način bila nespojiva s ciljevima UN-a (čl. 2. t. 4.)

3. države članice pružat će UN-u punu pomoć u svakoj akciji koja bi bila poduzeta prema odredbama Povelje,
a ne smiju pomagati bilo kojoj državi protiv koje bi Ujedinjeni narodi poduzeli preventivnu ili prisilnu akciju
(čl. 2. t. 5.)

4. države članice obvezuju se da će prihvatiti i provoditi odluke VS usvojene u skladu s odredbama Povelje (čl.
25.)

------------------------------------------------------------------------------------------------

- djelatnost UN-a u mirnom rješavanju sporova i obveze država članica u tom smislu raspoređuju se u daljnjem
prikazu prema stupnju angažiranosti UN-a; pritom se u sustavu Povelje razlikuju 2 skupine slučajeva; o svakoj
govori jedna glava Povelje:

 glava VI. odnosi se na „mirno rješavanje sporova"; tu nastupaju Ujedinjeni narodi kao posrednik, a
Povelja samo nalaže državama da na neki način riješe spor mirnim putem

 glava VII. odnosi se na „djelovanje u slučaju prijetnje miru, narušenja mira i čina agresije"; tu UN
nastupaju kao organizacija za održavanje mira prinudnim sredstvima

542
 - primjena glave VI. ili VII. ovisi o tome postoji li u konkretnom slučaju velika opasnost za mir ili je ta opasnost
udaljenija, a možda je i nema; glava VII. može se primijeniti samo kad se pojavi velika opasnost za mir, kako je
navedeno u čl. 39. Povelje

- međutim, praksa UN-a dovela je i do novih oblika djelovanja, koji su nastali primjenom odredaba Povelje, ali
nisu izrijekom predviđeni u njoj

------------------------------------------------------------------------------------------------

- odredbe Povelje koje se izlažu u sljedećim paragrafima određuju da će djelovanje Ujedinjenih naroda glede
održavanja međunarodnog mira i sigurnosti ostvarivati preko Vijeća sigurnosti kao organa koji je ponajprije
nadležan za te zadatke

- međutim, posebne prilike, osobito u vrijeme hladnog rata, usmjerile su razvoj tako da se i Opća skupština često
bavi pitanjima mira i da često preuzima zadaću Vijeća sigurnosti (69. str.)

8.10. Mirno rješavanje sporova bez intervencije UN-a

- čl. 33. st. 1. Povelje:

„Stranke svakog spora čije bi nastavljanje moglo dovesti u opasnost održavanje međunarodnog mira i sigurnosti,
moraju prije svega tražiti rješenje pomoću pregovora, ankete, posredovanja, mirenja, arbitraže, sudskog rješavanja,
obraćanja regionalnim ustanovama ili sporazumima ili pomoću drugih mirnih sredstava prema vlastitom izboru"

- time je izrečena osnovna obveza svakog člana Ujedinjenih naroda da sam potraži i osigura rješenje svakoga
svog spora, kako se ne bi ugrozili međunarodni mir i sigurnost; izbor sredstava ostavljen je sporazumu stranaka

- mnogo puta bit će ta sredstva unaprijed određena postojećim ugovorima, dvostranim ili mnogostranim

- navedeni tekst čl. 33. nabraja glavne oblike mirnog rješavanja međunarodnih sporova koji već od davnine
postoje u praksi

- sama Povelja stvorila je novi organ za tu svrhu, a to je Međunarodni sud u Haagu, ali države članice nisu se
Poveljom obvezale da se njime služe, već podvrgavanje Sudu ovisi o posebnom sporazumu zainteresiranih
stranaka

--------------------------------------------------------------------------------------------------

- u okviru UN-a pristupilo se proučavanju postojećih sredstava mirnog rješavanja kako bi se pronašli načini
njihove što uspješnije upotrebe; dani su i prijedlozi da se u samoj organizaciji UN-a stvori stalan
organ za mirenje

- pitanje se proučavalo na nizu zasjedanja Opće skupštine, koja je prihvatila više mjera za primjenu pravila
Povelje, a napose:

a) Rezolucijom 268 D (III.) osnovana je komisija za istragu i mirenje

b) Rezolucijom 377 B (V.) osnovana je komisija promatrača mira

c) Rezolucijom 2329 (XXII.) uveden je popis stručnjaka UN-a za utvrđivanje činjenica

543
 - posebno mjesto u tom nizu zauzima Deklaracija 7 načela, a važna je i rekapitulacija suvremenih gledišta
članova UN-a u Deklaraciji o mirnom rješavanju sporova, usvojenoj u Manili 1982., a potvrđenoj rezolucijom
Opće skupštine

- obvezom iz čl. 33. Povelje članice UN-a imaju samo dužnost da održe mir i da ne zapodjenu oružani sukob ni u
kojem slučaju

- one ne smiju započeti rat čak i kad ne bi uspjele riješiti spor na način kako to nalaže čl. 33.; do rata ili bilo
kojega drugog oblika upotrebe sile ne smije nikako doći – u tom smislu zabrana Povelje je apsolutna; zato
odredba čl. 33. ne bi dostajala da trajno osigura mir; ali taj nedostatak ispravljaju druge odredbe koje
predviđaju da se spor može iznijeti pred same organe UN-a

- jedno od načela u Deklaraciji sedam načela, u skladu s čl. 2., t. 3. Povelje, odnosi se na dužnost država da
rješavaju svoje međunarodne sporove mirnim sredstvima „na takav način da ne budu ugroženi međunarodni
mir i sigurnost, te pravda".

- među ostalim se naglašava da se moraju nastaviti nastojanja za mirno rješenje i u slučaju neuspjeha sredstva
kojim su se stranke poslužile; Deklaracija nije izmijenila niti usavršila propise Povelje

- već je spomenuto da se mirno rješavanje sporova regionalnog značaja treba ponajprije pokušati u regionalnim
organizacijama, ali to ne sprječava Vijeće sigurnosti u nadležnosti i dužnostima (čl. 52. st. 4.)

8.11. Iznošenje spora UN-u

- odredbom čl. 33. Povelja daje strankama spora slobodne ruke da riješe spor sredstvima koja same izaberu;
obveza je samo da se tim sredstvima ozbiljno posluže; ali ako spor ne bi bio riješen, Povelja (čl. 37.) nameće
strankama spora daljnju dužnost:

,,l. Ako stranke spora, kojeg je priroda izložena u članku 33., ne uspiju spor riješiti sredstvima spomenutima u tom
članku, one ga iznose pred Vijeće sigurnosti.

2, Ako Vijeće sigurnosti smatra da nastavljanje spora može doista dovesti u opasnost održavanje međunarodnog
mira i sigurnosti, ono odlučuje da li će poduzeti akciju na temelju članka 36. ili će preporučiti uvjete rješenja koje
smatra prikladnima."

- tom odredbom Povelja otvara svakoj od stranaka mogućnost da spor iznese pred Vijeće sigurnosti

▫ svaka stranka spora može to učiniti sama, a da ne traži pristanak druge; ali spor mora biti ozbiljne
prirode, tj. mora biti takav da bi njegovo nastavljanje moglo dovesti u opasnost održavanje
međunarodnog mira i sigurnosti; konačni sud o tome donosi VS, i ono može odbiti da se bavi iznesenim
predmetom ako spor nije dovoljno ozbiljan

544
 ▫ već sama činjenica da se neka država obratila Vijeću najčešće svjedoči daje spor doista ozbiljan; ipak,
neka država može se poslužiti postupkom prema čl. 37. bez pravoga razloga, zbog propagande ili
drugoga političkog cilja

- da bi se spor mogao iznijeti pred Vijeće sigurnosti, čl. 37. propisuje još jedan uvjet, a to je da stranke nisu
uspjele riješiti spor na način propisan u čl. 33.; ali ni taj uvjet ne valja uzeti prestrogo

- gotovo cijela glava VI. Povelje (čl. 33. do 37.) odnosi se na sporove čije bi „nastavljanje moglo dovesti u
opasnost održavanje međunarodnog mira i sigurnosti i na djelovanje VS (i OS) u vezi s rješavanjem tih sporova
– međutim, čl. 38. omogućuje da VS raspravi i dade preporuke za rješavanje i onih sporova koji nisu opasni za
mir i sigurnost: „ne dirajući odredbe članaka 33. do 37. Vijeće sigurnosti može, ako to zahtijevaju sve stranke
spora, dati strankama preporuke radi rješavanja toga spora

- već je spomenuto kada se i koliko se može neki spor raspravljati pred Općom skupštinom – u pravilu je za to
nadležno Vijeće sigurnosti, a samo ono može stvarati obvezatne odluke o prinudnim mjerama; u praksi veliki
dio sporova iznosi se pred Opću skupštinu i ona o njima raspravlja i donosi preporuke

- prva je posljedica iznošenja spora pred Vijeće sigurnosti da će Vijeće prigodom raspravljanja sve stranke spora
pozvati da budu na sjednicama Vijeća dok se raspravlja o tom sporu; stranke sudjeluju u raspravi kao i svaki
član Vijeća, ali nemaju pravo glasa, čak ni onda kad je neka stranka spora slučajno član Vijeća – međutim, to
vrijedi samo za predmete koji se smatraju sporovima, a ne za tzv. situacije; zato je potrebno da se u praksi
Ujedinjenih naroda jasno odredi što je spor, a što situacija, jer, ako je riječ o interesima stalnih članica Vijeća
sigurnosti, za sam postupak i za njegov rezultat veoma je važno ima li zainteresirana država pri odlučivanju
pravo glasa ili nema

- i države koje nisu članice UN-a mogu iznijeti UN-u spor u kojemu su zainteresirane kao stranke

- pravo svake države nečlanice da izađe pred UN ograničeno je samo na sporove u kojima je ona stranka;
nečlanice ne mogu skretati pozornost organa UN-a na sporove u kojima one nisu stranke ili na puke situacije
koje se ne smatraju sporovima

- prigodom sudjelovanja država nečlanica, Povelja postavlja uvjet da takva država prije prihvati, s obzirom na
izneseni spor, obveze o mirnom rješavanju, koje Povelja nameće državama članicama; pozvana država
sudjeluje u raspravama Vijeća sigurnosti, ali nema pravo glasa (čl. 32.); no u tome nije njezin položaj slabiji od
položaja samih članica UN-a, jer i one nemaju pravo glasa u sporovima u kojima su stranke

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------

- katkad postoji objektivna opasnost za međunarodni mir i sigurnost, a stranke spora kojih se to ponajprije tiče,
ne postupaju prema svojim obvezama:

 može se dogoditi da po odredbi st. 1., čl. 33. nijedna od stranaka ne smatra da se u tom stadiju spora
treba obratiti UN-u

 također je moguće da stranke namjerno izbjegavaju iznošenje svoga spora UN-u

 napokon, može nastati situacija koja ugrožava mir i sigurnost, a da nema konkretnog spora među
određenim strankama

545
 - za sve te slučajeve Povelja predviđa više načina da se problem na vrijeme raspravi unutar UN-a, pa da tako
bude očuvan mir

- za tu svrhu ona nadomješta inicijativu stranaka inicijativom drugih država ili organa Ujedinjenih naroda

- temelj intervencije UN-a bez inicijative stranaka nalazi se u odredbi Povelje da VS može ispitivati svaki spor ili
situaciju koji bi mogli dovesti do međunarodnog trvenja ili izazvati spor (čl. 34.); u tom slučaju dolazi inicijativa
s druge strane, i to ili od država koje ne sudjeluju neposredno u sporu ili od glavnog tajnika UN-a po službenoj
dužnosti ili od Opće skupštine

- inicijativu drugih država (osim stranaka spora) ovlašćuje Povelja pravilom da svaki član može upozoriti Vijeće
sigurnosti ili Opću skupštinu na svaki spor ili situaciju koji su takve prirode da bi mogli dovesti do
međunarodnog trvenja ili spora

- isto pravo ima i glavni tajnik Ujedinjenih naroda, ali je to ujedno i njegova dužnost; on može upozoriti Vijeće
sigurnosti na svaki predmet koji bi mogao, prema njegovu mišljenju, dovesti u opasnost održavanje
međunarodnog mira i sigurnosti.

- i Opća skupština može upozoriti Vijeće sigurnosti na situacije za koje se čini da bi mogle ugroziti međunarodni
mir i sigurnost

- tako je, dakle, omogućeno da se organi UN-a, ponajprije VS, pozabave svakim pitanjem ili slučajem koji bi
mogao narušiti mir, pa makar zainteresirane stranke ne smatrale potrebnim ili namjerno propustile svoju
dužnost da ga same iznesu pred UN

- djelovanje VS u tako pokrenutom postupku protječe kao i u slučaju kad je do raspravljanja došlo na inicijativu
stranaka; svakako se trebaju zainteresirane stranke pozvati na sudjelovanje u raspravi, ali nemaju pravo glasa

- iako je tako otvoren širok put za iznošenje svakog opasnog spora pred UN, Organizaciji nije dana prilika da
rješava neke od sporova koji su doveli do oružanih sukoba – najpoznatiji je primjer bio rat u Vijetnamu; razlozi
su višestruki, a glavni je odnos između dviju tada najjačih država 42

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------

- kad je neki predmet iznesen Vijeću sigurnosti, Vijeće ima zadaću da na bilo koji prikladni način dovede do
rješenja spora, odnosno situacije i da osigura održavanje mira – ni postupak ni način rješavanja nisu pobliže
određeni Poveljom, pa Vijeće sigurnosti ima pri tome slobodu da izabere način i sredstva, a to će prilagođavati
prema okolnostima svakoga slučaja

 Vijeće će svakako najprije svestrano proučiti izneseni predmet

 zainteresiranim strankama pružit će se mogućnost da iznesu svoje stajalište i da ga podupru razlozima i

dokazima

 Vijeće se može upustiti u izvođenje dokaza koji bi ponudile stranke, a može odrediti izvođenje dokaza i
bez prijedloga stranaka, ako to smatra potrebnim; Vijeće može, radi proučavanja nekih pitanja ili cijeloga
predmeta, odrediti uži odbor iz svoje sredine ili imenovati odbor stručnjaka, a može tražiti pravno ili

42
Protiv iznošenja pred UN bio je Sjeverni Vijetnam, a i Sovjetski Savez.
546
 stručno mišljenje od organizama koji postoje unutar Ujedinjenih naroda ili izvan njih, pa i savjetodavno
mišljenje Međunarodnog suda

- pri rješavanju iznesenog spora Vijeće sigurnosti ponajprije pazi da stranke upotrijebe ona sredstva i postupke o
kojima su se već sporazumjele; osim toga, Vijeće nastoji dovesti do izravnog uređenja spora među strankama,
upotrebljavajući sredstva jačeg miješanja u spor tek kad su iscrpljene mogućnosti kod kojih nije potrebno
neposredno sudjelovanje Vijeća

- Povelja upućuje Vijeće da nastoji da se pravni sporovi u pravilu iznose Međunarodnom sudu (čl. 36., st. 3.);
dakako, to može biti samo onda ako se obje stranke dobrovoljno podvrgnu sudbenosti Suda 43

- ako među strankama nema nikakvih prijašnjih sporazuma koji bi predviđali uređenje nekoga spora mirnim
putem ili ako već korišteni načini nisu polučili uspjeh, tada je Vijeće sigurnosti ovlašteno i dužno svojim
preporukama nastojati dovesti do upotrebe bilo kojega sredstva ili načina mirnog rješavanja

 ukratko, Vijeće tu ima najveću slobodu izbora

 napose, ono može strankama predložiti da spor rasprave pred Vijećem i prihvate odluku koju bi ono
samo donijelo nakon njegova proučavanja; za tu svrhu Vijeće može predložiti i stvaranje posebnih tijela:
odbora stručnjaka, pododbora sastavljenog od delegata nekoliko država članica Vijeća, istražnih
povjerenstava, odbora za mirenje ili posredovanje

- iako su privremene mjere spomenute u glavi VII. 44, smatra se da ih se može preporučiti i u postupku prema
glavi VI.

- dakako, to će biti samo neobvezatna preporuka

- ako sva ta nastojanja ne poluče uspjeh, pristupa Vijeće sigurnosti zaključnoj fazi svoga djelovanja, i to samo u 2
slučaja:

a) ako postoje okolnosti zbog kojih nastavljanje spora može, prema ocjeni VS, doista dovesti u opasnost
održavanje međunarodnog mira i sigurnosti (čl. 37., st. 2.)

b) ako sve stranke spora zahtijevaju da Vijeće sigurnosti dade preporuke radi mirnog rješavanja spora (čl.
38.)

- u oba slučaja Vijeće daje preporuku za rješenje spora; ono je u tome posve slobodno i može preporučiti svako
rješenje koje mu se čini prikladnim da se spor konačno i najpotpunije izgladi i ukloni

- Vijeće se nije obvezalo da će dati rješenje koje je u skladu s postojećim MP-om; ipak će rješenja Vijeća po
mogućnosti slijediti pravna pravila i zahtjeve pravičnosti; osim toga, Vijeće sigurnosti treba uvijek paziti da
rješenja koja predlaže imaju općenitiju vrijednost, kako bi se mogla primijeniti i na druge slične slučajeve

43
VS je u sporu o događaju u Krfskom tjesnacu uputilo VB i Albaniju da iznesu svoj spor MS-u. VB na to je jednostavno podnijela tužbu, tvrdeći
da je odluka VS obvezatna za stranke u smislu čl. 25. Povelje. Albanija se upustila u parnicu, te se sud proglasio nadležnim temeljem pristanka
Albanije (tzv. forum prorogatum) i nije zbog toga raspravio prigovor Albanije da VS nije moglo dati obvezatnu uputu strankama. Ali sedmorica
sudaca i sudac ad hoc osvrnuli su se na to pitanje i odbacili su tvrdnju VB.
44
KOLEKTIVNE MJERE
547
 - spomenuta djelatnost Vijeća sigurnosti sastoji se samo u davanju preporuka

- njegovi prijedlozi nisu obvezatni za stranke – stranke mogu prijedloge u cijelosti prihvatiti ili odbiti, a često će u
praksi preporuke Vijeća služiti samo kao temelj za izravni sporazum stranaka

- Vijeće može svoje prijedloge ponavljati, i u slučaju neuspjeha jedne preporuke, iznijeti drugu, treću itd; ono se
može također vratiti na pokušaj posredovanja, predlažući da stranke upotrijebe kakvo drugo sredstvo za mirno
rješavanje svoga spora

- uzete zajedno, odredbe Povelje ne osiguravaju mirno rješenje sporova u svakom slučaju, jer Vijeće sigurnosti
može davati samo preporuke, ali ne može provesti prinudu ako ne postoji opasnost za mir (v. dalje: Kolektivne
mjere); to je posljedica lučenja postupka po glavi VI. od postupka po glavi VII., i tu se zapaža glavna značajka
Povelje da želi ponajprije osigurati mir

8.12. Kolektivne mjere

- postupak opisan u prethodnom poglavlju odnosi se na takve napetosti i sporove koji su opasni za mir, ali ta
opasnost nije dosegla onu mjeru da bi bila potrebna djelotvorna akcija Ujedinjenih naroda radi očuvanja ili
uspostavljanja mira – za takve teže prilike predviđena je primjena odredaba glave VII. Povelje

 uvodna odredba te glave (cl. 39.) propisuje kada Ujedinjeni narodi trebaju stupiti u stvarnu akciju – to će
biti ako dođe do prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije; tada Ujedinjeni narodi moraju poduzeti
potrebne kolektivne mjere koje se određuju prema potrebi; tu potrebu ocjenjuje nadležni organ
Ujedinjenih naroda, a to je Vijeće sigurnosti, odnosno, u nekim okolnostima Opća skupština; sve države
članice UN-a dužne su pružiti svaku pomoć koju bi zahtijevalo Vijeće sigurnosti, u skladu s odredbama
Povelje sadržanim u glavi VII.

 inicijativa za stupanje Ujedinjenih naroda u akciju može poteći od:

1) jedne od stranaka upletenih u sukob,

2) od svake članice Ujedinjenih naroda,

3) pa i nečlanice ako je stranka u sukobu,

4) od glavnog tajnika i

5) od Opće skupštine

- Povelja određuje akciju UN-a u svakom slučaju prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije; za tu će akciju
biti mjesta ako dosad opisana sredstva ne bi dovela do rješenja ili ako se zbog bilo kojih razloga ta sredstva ne
bi uopće upotrijebila

- mjerama rukovodi Vijeće sigurnosti; Svi članovi Ujedinjenih naroda dužni su pružiti svaku pomoć u toj akciji, a
ne smiju pomagati državu protiv koje bi se te mjere poduzimale

- pretpostavka za poduzimanje kolektivnih mjera postojanje je prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije;
ako nema činjenica koje bi se mogle svrstati u jedan od tih pojmova, ne može doći do kolektivnih mjera

548
  time Povelja postavlja mnogo strože mjerilo nego li je ono koje dopušta akciju posredovanja i mirenja kako
je opisano; ondje dostaje da postoji spor ili situacija kojih bi nastavak mogao ugroziti održanje mira i
sigurnosti; nasuprot tome, ovdje se traži u najmanju ruku da je mir već ugrožen, ili, još više, da je već
narušen ili čak provedena i agresija

 ali ako ti uvjeti postoje, Vijeće može pristupiti i najoštrijem obliku akcije odmah čim je neki predmet preda
nj iznesen

- no, akcija Ujedinjenih naroda neće uvijek biti potrebna – katkada je dovoljno da Vijeće sigurnosti pozove
agresora ili stranke koje su izazvale prijetnju miru ili narušenje mira u smislu čl. 39. da obustave odnosne čine,
a može k tome dodati savjet o tome što trebaju učiniti u tu svrhu.

▫ takav poziv ima svu snagu koju odlukama Vijeća sigurnosti daje čl. 25. Povelje: pozvana stranka ili stranke
dužne su provesti ono na što ih Vijeće sigurnosti poziva; neudovoljenje pozivu Vijeća sigurnosti izaziva
potrebu odlučivanja o poduzimanju kolektivnih mjera.

▫ dakako, ako obje stranke ne mare za poziv VS, otežano je poduzimati mjere protiv obje strane, iako ni to
nije isključeno

- ako takvi koraci ne donesu uspjeh ili ako je potrebno da se odmah pristupi primjeni glave VII., Vijeće sigurnosti
odabire mjere koje smatra najprikladnijima prema naravi slučaja – one mogu biti preventivne, ako postoji
samo prijetnja miru, pa imaju svrhu da uklone tu prijetnju, ili represivne, ako je mir već narušen; one mogu
biti:

1) bez upotrebe oružane sile,

2) zatim upotreba oružane sile sa svrhom zastrašivanja ili prijetnje (demonstrativne mjere),

3) primjena sile bez borbe (kao npr. kod blokade), ili,

4) prava upotreba oružja, tj. provođenje vojnih operacija (čl. 42.) (VS može i sve nabrojane mjere
kombinirati)

- mjere koje se poduzimaju bez upotrebe oružane sile sastoje se u djelomičnom ili potpunom prekidanju
ekonomskih odnosa, u prekidanju prometnih veza (željezničkih, pomorskih, zračnih, poštanskih, telegrafskih
itd.) i u prekidanju diplomatskih odnosa

- članice UN-a dužne su provoditi mjere koje odredi Vijeće sigurnosti; ono upućuje članicama poziv na
provođenje mjera koje je odredilo, a ne samo preporuku, jer su odluke Vijeća sigurnosti donesene prema glavi
VII. Povelje obvezatne

- Vijeće sigurnosti može odmah odrediti oružane mjere ako smatra da druge mjere ne bi imale uspjeha, a inače
tek nakon što su se prve mjere pokazale neuspješnima

- prema Povelji, sredstva za oružanu akciju moraju se pripremiti unaprijed. Povelja nije prihvatila koncept
međunarodne vojske, koji su mnogi zastupali već od osnivanja Lige naroda  oružane snage kojima bi se
trebalo uspostaviti ili osigurati ugroženi međunarodni mir sastavljaju se prema Povelji od kontingenata koje
pridonose pojedine članice Ujedinjenih naroda

- ti se kontingenti trebaju ustanoviti sporazumima između UN-a i svake pojedine države članice/određene
skupine članica

▫ tim se sporazumima određuju i druga sredstva i olakšice na čije se davanje obvezuje država članica za
slučaj potrebe - to može biti ratni materijal, usluge (npr. stavljanje na raspolaganje brodskog prostora ili

549
 zrakoplova za prijevoz vojnih jedinica ili materijala), zračne i pomorske baze, skladišta, sirovine za izradu
ratnog materijala, hrana i dr.

▫ ovamo pripada i pravo prolaska vojnih jedinica kroz područje obvezane države ili njihova zadržavanja na
tom području

▫ ukratko, obveza na pomoć može obuhvatiti sve što bi moglo biti potrebno; Povelja napose predviđa da
se radi poduzimanja hitnih vojnih mjera utvrde kontingenti zračnih snaga

▫ o sklapanju spomenutih sporazuma VS treba, prema Povelji, povesti pregovore sa svakom pojedinom
državom ili skupinom država (čl. 43., st. 3.); države su dužne dati samo one kontingente i sredstva na koje
su se obvezale

- o samoj upotrebi tako osiguranih snaga trebalo bi prema Povelji odlučivati VS uz pomoć Odbora vojnog štaba
(čl. 46.)

- rukovođenje oružanim akcijama pripada Odboru vojnog štaba, ali Odbor može osnivati regionalne pododbore,
u koje prema potrebi mogu ući predstavnici drugih država; i samo zapovjedništvo operacija može se povjeriti
bilo kojoj osobi (79. str.)

- pri izvođenju tih mjera VS se može poslužiti i regionalnim sporazumima ili ustanovama gdje oni postoje i ako to
smatra korisnim; i tada se mjere provode uz odobrenje VS (čl. 53.)

- poduzimanje mjera na temelju glave VII. ne priječi Ujedinjene narode da nešto poduzmu ili nastave rješavati
spor ili sukob u smislu odredaba glave VI.

- uz poduzimanje mjera, Vijeće sigurnosti može predložiti Općoj skupštini da se suspendiraju članska prava
državi protiv koje su mjere poduzete; suspenziju članskih prava može opozvati i samo Vijeće sigurnosti (čl. 5.)

- za provođenje kolektivnih mjera oružanim snagama potrebno je da su sredstva unaprijed određena kako je to
propisano čl. 43. Povelje, ali ti sporazumi još do danas nisu sklopljeni; predmet se proučavao u Odboru vojnog
štaba i ondje je zastao

- tako u slučaju potrebe VS ne može odrediti pojedinim državama da stave na raspolaganje za kolektivnu akciju
određene snage i određenu pomoć, već je upućeno na dobrovoljnu suradnju država – to se dogodilo i u dva
slučaja, koja neki autori uzimaju primjerom kolektivne akcije Ujedinjenih naroda: 1950. u korejskome sukobu i
1991. u iračko-kuvajtskome sukobu:

 VS je svojom rezolucijom 1950. preporučilo državama članicama da daju Južnoj Koreji pomoć potrebnu
za odbijanje sjevernokorejskog oružanog napada i za uspostavljanje mira u tom dijelu svijeta

 isto tako, rezolucijom 1990. je ovlastilo države članice UN-a koje su surađivale s kuvajtskom vladom da,
ako Irak ne povuče svoje snage iz Kuvajta, upotrijebe sva nužna sredstva za suzbijanje iračke agresije na
Kuvajt

----------------------------------------------------------------------

550
 - prije nego što pristupi mjerama prinude, Vijeće sigurnosti može odrediti privremene mjere; one imaju zadaću
da spriječe pogoršanje položaja i stvaranje stanja koje bi otežavalo ili onemogućavalo provođenje konačnog
osiguranja mira ili njegovo uspostavljanje, odnosno da spriječe takve korake jedne od stranaka koji bi drugoj
stranci nanijeli nepopravljivu štetu.

- dakle, to nisu neke privremene sankcije; obično će se privremene mjere sastojati u tome da se stranke pozovu
da ne poduzimaju ništa što bi moglo situaciju pogoršati ili stvoriti nepopravljiv gotov čin

- VS samo poziva stranke da provedu te mjere, a ne može im to naložiti; ali ako stranke ne provedu privremene
mjere, VS vodi računa o njihovu neprovođenju i to uzima u obzir u svojem daljnjem postupku, osobito kad
pristupa mjerama prisile

- spomenuto je da neki autori smatraju oružane akcije poduzete 1950. (suzbijanje sjevernokorejske agresije na
Južnu Koreju) i 1991. (suzbijanje iračke agresije na Kuvajt) primjenom čl. 42. Povelje, no budući da s državama
članicama UN-a nikad nisu zaključeni sporazumi o kontingentima oružanih snaga koje bi pojedine od njih
trebale pridonijeti, a Odbor vojnog štaba (osim privremene akcije koordinacije tijekom kuvajtske krize 1990. -
1991.) nije nikad funkcionirao kako je predviđeno Poveljom, navedene vojne akcije ne mogu se smatrati kolek-
tivnom akcijom u smislu glave VII. Povelje – one su provedene oružanim snagama užeg kruga članica
Ujedinjenih naroda, predvođenim SAD-om

- stoga se za obje akcije može reći da je bila riječ o kolektivnoj samoobrani (Južne Koreje, odnosno Kuvajta) koju
su Ujedinjeni narodi preporučili, odnosno na koju su ovlastili države

- UN su se 90-ih godina sve više marginalizirali pa je nakon faze u kojoj se nastojalo da oslabljeni UN ipak
„pokriju" oružane akcije užega kruga država članica UN-a, nastupilo vrijeme u kojem se odobrenje Vijeća
sigurnosti više nije ni tražilo, nego su se oružane akcije provele mimo UN-a – to je kulminiralo intervencijom u
Iraku 2003., koja je provedena unatoč tomu što je glavni tajnik UN-a neposredno prije akcije ustvrdio da ona
bez odobrenja VS ne bi bila u skladu s Poveljom

8.13. Mirovne operacije

- sustav osiguranja mira, kako je utemeljen u San Franciscu i prije opisan prema odredbama Povelje, primijenjen
je u dugogodišnjoj praksi Ujedinjenih naroda na način kako on nije bio zamišljen; oružana akcija koja bi bila
potpuno u skladu s pravilima glave VII. nikad nije provedena – stoga su se u praksi razvili novi mehanizmi
djelovanja, koji zamjenjuju sustav kolektivne sigurnosti zamišljen Po veljom; to je djelovanje provedeno na
razne načine, upotrebom oružanih snaga ili bez njih; a i kada su upotrijebljene oružane snage, njihov zadatak
nije bila borba protiv nekog određenog prekršitelja mira

- već se u ranim godinama postojanja UN-a pokazala potreba da oni pošalju na neku osjetljivu točku oružane
snage, ali ne radi provođenja prisile, nego radi obavljanja sigurnosne i redarstvene službe ili osiguranja mira u

551
 nekom području gdje je mir bio ugrožen ili narušen – zadatak tih snaga očitovao se i u nazivu koji se za njih
upotrebljavao: interpozicijske snage

 sastavljali su ih kontingenti država članica koje su se dobrovoljno ponudile da to učine

 katkada se pokazalo korisnim da pri tome ne sudjeluju odredi velikih sila

-------------------------------------------------------------------

- za dosad upotrijebljene raznovrsne načine djelovanja UN-a uveden je naziv mirovne operacije (peace-keeping
operations), a osoblje koje sudjeluje u njima popularno se naziva „plavi šljemovi"

- te operacije nisu navedene u Povelji niti postoji njihova točna definicija

Kao mirovne operacije mogu se označiti takve akcije ili mjere UN-a koje uključuju upo trebu multinacionalnih
oružanih snaga pod kontrolom UN-a, ali ne kao prisilnu mjeru uperenu protiv nekog narušitelja mira, nego radi
održanja mira sprječavanjem izbijanja oružanog sukoba ili uspostavljanjem mira, a da se oružane snage ne
upotrebljavaju ni protiv jedne od stranaka u sukobu.

- te se operacije izvode na temelju pristanka ili zahtjeva svih stranaka sukoba i bez upotrebe oružja, osim u
samoobrani

- širok pojam mirovnih operacija odnosi se i na mirovne snage (peace-keeping forces), koje se uglavnom sastoje
od lako naoružanoga vojnog osoblja s potrebnom logističkom potporom, i na mirovne misije (peace-keeping
missions), koje mogu biti nadzornoga, odnosno promatračkoga karaktera (supervisory/observer missions)

- po svom sastavu mirovne operacije uključuju vojno osoblje, civilne policijske snage i drugo nevojno osoblje

- prve mirovne operacije bile su promatračke misije u Grčkoj 1947. i u Palestini 1948.; mirovne snage bile su prvi
put upotrijebljene 1956. tijekom sueske krize, kad su upućene na područje Sueskog prokopa, a poslije i na
druga područja Egipta

- od 1948. bilo je 60-ak mirovnih operacija UN-a, najraznovrsnijeg sadržaja

Zaštitne snage UN-a (UNPROFOR, United Nations Protection Force) u RH ustanovljene su rezolucijom Vijeća sigurnosti 743.
Te zaštitne snage uključivale su vojno, policijsko i civilno osoblje razmješteno u 3 „Zaštićena područja UN-a" (UNPA; United Nations
Protected Areas): istočna Slavonija, zapadna Slavonija i tzv. Krajina, koja su bila pod srpskom kontrolom. Izvorni plan UN-a za RH počivao
je na 2 temeljna zadatka: a) povlačenje snaga Jugoslavenske narodne armije i demilitarizacija zaštićenih područja; b)
djelovanje postojećih lokalnih vlasti i policije pod nadzorom UN-a. Snage UN-a trebale su djelovati dok se ne postigne cjelovito političko
rješenje krize. Mandat UNPROFOR-a prestao je 1995. U akcijama Bljesak i Oluja 1995. u Hrvatskoj su oslobođene sve zone, osim one u
Podunavlju. U Podunavlju je 1995. uspostavljen UNCRO (United Nations Confidence Restoration Operation), čiji je mandat završio 1996.
kad je uspostavljen UNTAES (United Nations Transitional Authority in Eastern Slavonia, Baranja and Western Sirmium), uz čiji je nadzor i
provedenim izborima uspješno završila mirna reintegracija Podunavlja 1998.
Kad je 1995. prestala misija UNPROFOR-a, nadzor nad demilitariziranim pojasom na poluotoku Prevlaci preuzeo je UNCRO, do isteka svog
mandata 1996. Tada je ustanovljen UNMOP (United Nations MIssion of Observers in Prevlaka). Zadaci te promatračke misije bili su nadzor
aktivnosti mornarice SRJ u Bokokotorskom zaljevu te nadzor aktivnosti u demilitariziranom pojasu na Prevlaci, u kojem nisu smjele biti vojne
snage ni teško oružanje Hrvatske i SRJ, nego samo policijske snage. Misija je završena 2002.

-------------------------------------------------------------------

- upotreba mirovnih operacija izazvala je mnoga pitanja, koja su rješavana od zgode do zgode, bilo odlukama
organa UN-a, bilo sporazumima s onim državama članicama na čijem su se području obavljale operacije

552
 - uz pristanak države na čijem će području djelovati izaslane snage, trebalo je urediti njihov pravni položaj,
odnos prema organima domaće države, način opskrbe i sl.; što se tiče sastava snaga, trebalo je odrediti koje će
države davati potrebne kontingente, na koje vrijeme i uz koje financijske i druge uvjete

-------------------------------------------------------------------

- koje su sličnosti i razlike između sustava kolektivne sigurnosti predviđenog Poveljom i mirovnih operacija koje
su se razvile u praksi država?

 sličnost je ponajprije u tome što je u oba slučaja riječ o zajedničkoj kolektivnoj akciji UN-a,
koja se poduzima na temelju odluke Ujedinjenih naroda, a ne pojedinih država članica;
odluke o poduzimanju akcije u oba slučaja donosi Vijeće sigurnosti, i to na način propisan
za donošenje tzv. meritornih odluka; zajedničko je i to da se u oba slučaja radi o
upućivanju osoblja na teren

 osnovna je razlika od sustava kolektivne sigurnosti zamišljenog Poveljom da kod mirovnih

operacija nije riječ o prisilnoj akciji protiv prekršitelja mira u smislu glave VII. Povelje, nego
o privremenom „čuvanju" mira uz pristanak sukobljenih stranaka, dok se ne postigne
trajnije političko rješenje

Mirovne operacije mogu se poslati u neku zemlju samo uz njezin pristanak. Razumije se da ona može svoj pristanak povući. To se dogodilo u
svibnju 1967. kada je Ujedinjena Arapska Republika (naziv Egipta od 1961. do 1971.) tražila da se snage UN-a odmah povuku.

--------------------------------------------------------------------------------------------

- 90-ih godina činilo se da će razvoj koncepta mirovnih operacija krenuti u novom smjeru

- naime, Vijeće sigurnosti je u rezoluciji 836 (1993) 1993. ovlastilo Zaštitne snage UN-a (UNPROFOR) u BiH da,
djelujući u samoobrani, poduzmu sve potrebne mjere, uključujući upotrebu sile, u slučaju bombardiranja ili
oružanih upada na određena područja koja su proglašena „sigurnim područjima" (safe areas) – to je pobudilo
nadu nekih autora da se mirovne operacije, koje načelno ne uključuju uporabu sile, polako vraćaju izvornom
konceptu kolektivne sigurnosti iz Povelje

- no, kasniji razvoj ne samo što nije ispunio navedena očekivanja, nego je doveo i do srozavanja ugleda mirovnih
snaga koje nisu upotrijebile sve raspoložive mogućnosti da 1995. spriječe pokolj u Srebrenici, „sigurnom
području" UN-a

8.14. Smanjenje oružanja i razoružanje

- već su u prošlosti poznata nastojanja da se oružanje država ograniči s ciljem stvaranja boljih uvjeta za očuvanje
mira 45

- ograničenje oružanja bio je i jedan od zadataka zbog kojih su sazvane Haaške mirovne konferencije 1899. i
1907., no to je nastojanje doživjelo potpuni neuspjeh

- nakon Prvog svjetskog rata stavljeno je ograničenje oružanja među zadatke Lige naroda, pošto su već mirovnim
ugovorima 1919. i 1920. nametnuta znatna ograničenja pobijeđenim državama; no LN nije uspjela ispuniti taj
zadatak (87. str.)

--------------------------------------------------------------------------------------------

- Povelja UN uređuje pitanje razoružanja i ograničenja oružanja u drugom duhu negoli je to činio Pakt LN
45
Npr. prijedlozi ruskog cara Aleksandra (1816.) i francuskog cara Napoleona III. (1863.), ugovorna ograničenja između VB i Francuske (1787.),
između VB i SAD-a (za kanadska jezera 1817.), odredbe Pariškog mira za Crno more (1856.).
553
 - UN su zamišljeni kao aktivna organizacija za bezuvjetno održanje mira i sigurnosti u svakoj prilici – za
ispunjenje te zadaće UN-u je potrebna sila kojom će njeni organi raspolagati prema potrebi; prema Povelji tu
silu stavljaju UN-u na raspolaganje države članice, a raspolaže njome i njezinom upotrebom Vijeće sigurnosti

- tek u drugom redu i usporedo s time, mora se provesti reguliranje oružanja država članica i eventualno
razoružanje

- za razliku od tog zadatka (za koji je kao pomoćni organ Vijeća sigurnosti predviđen Odbor vojnog štaba), Općoj
je skupštini povjereno da razmatra opća načela reguliranja oružanja i razoružanja

- sve je to zamišljeno u pretpostavci da će se taj program stvarno i razmjerno brzo provesti i da će države u
atmosferi mira i sigurnosti, kako ju je Povelja trebala stvoriti, poći putem razgrađivanja vojnih efektiva i
naoružanja

- no, razvoj je pošao drugim putem: utrka u naoružanju se nastavila, a rad na pripremi oružanih snaga kojima bi
raspolagali UN je zastao; tako je težište nastojanja međ. zajednice prebačeno isključivo na pitanja smanjenja
oružanja, odnosno razoružanje

- teškoće u traženju rješenja našle su svoj odraz i u pogledima na sastav organa, ponajprije u UN-u, kojima je od
1945. povjeravan rad na pitanjima razoružanja 46 47

--------------------------------------------------------------------------------------------

- u tijeku tih razgovora i rasprava došlo je dosad samo do djelomičnih rješenja zaključivanjem nekoliko ugovora
kojima se uređuju neka pitanja razoružanja:

1. Prvi stvarni korak ograničavanja oružanja bila je djelomična zabrana obavljanja pokusa nuklearnim eksplozijama:

 Ugovor o zabrani pokusa nuklearnim oružjem u atmosferi, svemiru i pod vodom:

- sklopljen je 1963. izvan UN-a, a njime se stranke 48 obvezuju da zabrane, spriječe i ne izvode
bilo kakvu nuklearnu pokusnu eksploziju ili drugu nuklearnu eksploziju na bilo kojem dijelu
svog područja ili pod svojom sudbenošću ili vlašću, i to:

a) u zraku i preko granice zračnog prostora, uključivši svemirski prostor, pod vodom,
uključivši teritorijalno i otvoreno more

b) bilo kojoj drugoj sredini, ako se zbog takve eksplozije radioaktivne čestice mogu proširiti
izvan područja odnosne države

46
Kako je poslije potpisivanja Povelje došlo do uporabe nuklearnog oružja, a i do drugih mogućnosti pronalaženja i usavršavanja raznovrsnog
oružja za masovno uništavanje, i time problem postao još složenijim, stvorena je odmah u početku djelovanja UN-a Komisija za atomsku
energiju, a 1947. zaključkom VS Komisija za konvencionalno oružanje. Te komisije su 1952. zamijenjene jednom – Komisijom za razoružanje, ali
njeno djelovanje nije dalo zadovoljavajuće rezultate. Opća skupština je na prvoj izvanrednoj sjednici o razoružanju 1978. reaktivirala tu
komisiju kao pomoćni organ Opće skupštine, koji okuplja sve članice UN-a i sastaje se svake godišnje na trotjednom zasjedanju i radi u
odborima i plenumu. Druga izvanredna sjednica OS o razoružanju održana e 1982., a treća 1988. Dosad su proglašene i 3 dekade razoružanja
(70-e, 80-e, 90-e).
47
Od 1962. u Ženevi djeluje i Konferencija o razoružanju, koja nije tijelo UN-a, ali je s njime kroz godine uspostavila uske veze.
48
Ugovor je plod sporazuma triju nuklearnih sila, ali sastavljen je kao mnogostrani ugovor koji su potpisale 3 iskonske stranke
(tada glavne nuklearne sile: SAD, Sovjetski Savez, VB) i otvoren je na potpisivanje svim državama svijeta, odnosno, nakon stupanja na snagu
(iste godine), njihovu pristupanju.
554
 - zabranom pod a) nisu obuhvaćeni podzemni pokusi nuklearnim oružjem 49, ali se i na njih
odnosi odredba b)

- ugovor samo zabranjuje pokuse nuklearnim oružjem, ali ne određuje uništenje postojećeg
oružja ili obustavu proizvodnje niti izrijekom zabranjuje njegovu uporabu; no, u uvodu se
izriče namjera da se postigne što je prije moguće sporazum o općem i potpunom razoružanju i
o potpunom trajnom obustavljanju svih nuklearnih pokusa

 Ugovor o Antarktiku (1959.) zabranjuje nukl. eksplozije u tom području, kao i odlaganje
radioaktivnog otpada

 međunarodna nastojanja usmjerena na potpunu zabranu nuklearnih pokusa na globalnom planu

ubrzana su završetkom hladnog rata te je 1996. zaključen Ugovor o sveobuhvatnoj zabrani
nuklearnih pokusa

- Ugovor zabranjuje sve vrste nuklearnih pokusa i osniva posebnu organizaciju (Organizaciju
Ugovora o …) radi osiguranja provedbi svojih odredaba; njene ovlasti uključuju i međunarodnu
kontrolu

- taj ugovor još nije na snazi unatoč velikom broju potpisnica i ratifikacija; pripreme za njegovo
stupanje na snagu obavlja Pripremna komisija Organizacije

Kako je rečeno, još ne postoji pravilo općeg MP o zabrani nuklearnih pokusa per se.

No, općim MP-om zabranjeni su nuklearni pokusi koji uzrokuju neprihvatljivo unošenje radioaktivnih tvari u okoliš.
Dakle, ako nuklearni pokusi ne štete okolišu (jer se, npr. izvode u podzemlju u geološki stabilnom okružju koje
omogućuje zadržavanje radioaktivnih čestica), oni prema postojećem općem MP (još) nisu zabranjeni.
Treba se podsjetiti da MP ne sadržava potpunu zabranu unošenja radioaktivnih tvari u okoliš, nego je odlaganje u
minimalnim koncentracijama koje je preporučila Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) dopušteno, ako
ne uzrokuje neprihvatljive rizike za ljude i okoliš.

2. Otkad je poljski ministar vanjskih poslova Rapacki predložio (1957.) da se stvori bezatomska zona u srednjoj
Europi, ponavljani su slični prijedlozi za razne druge dijelove svijeta (Sredozemlje, Pacifik, Afrika, Bliski istok, južna
Azija …). U takvoj bi zoni bili zabranjeni proizvodnja, držanje i upotreba atomskog oružja.

 latinskoameričke države prihvatile su tu misao i potpisale 1967. Ugovor o zabrani nuklearnog oružja
u Latinskoj Americi, prema mjestu potpisivanja poznat kao tzv. Tlatelolco ugovor

- to je ugovor koji je stvorio prvu bezatomsku zonu u svijetu, zabranjujući upotrebu nuklearne
energije i postavljanje nuklearnih uređaja za druge svrhe osim miroljubivih – države
ugovornice obvezuju se da zabrane na svojem području pokuse, upotrebu, proizvodnju i
nabavu nuklearnog oružja

- ugovorom se stvara posebna regionalna organizacija za osiguranje provođenja ugovora:

Organizacija za zabranu nuklearnog oružja u Latinskoj Americi; OPANAL

- stranke su sve države Latinske Amerike

49
Što se tiče podzemnih pokusa, dvije tada vodeće sile sklopile su u Moskvi 1974. podzemni ugovor kojim se obvezuju da će te pokuse
ograničiti na najmanju mjeru: Ugovor o ograničenju podzemnih pokusa nuklearnim oružjem. Ugovor se ne odnosi na pokuse u miroljubive
svrhe.
555
 - u zabranjenom pojasu imaju neke druge države odgovornost za pojedina područja (SAD, VB,
Francuska, Nizozemska) i one su se također obvezale odredbama ugovora potpisivanjem
ugovoru dodanog Protokola I.

- no, da bi se ugovor mogao provesti u temeljnoj namjeri, potrebno je da se njime vežu i sve
nuklearne države; za tu je svrhu ugovoru dodan Protokol II.; njime se nuklearne države
obvezuju da sa svoje strane neće učiniti ništa što bi pridonijelo da ugovornice prekrše svoje
obveze 50

- Opća skupština UN je pozdravila stvaranje bezatomske zone u Latinskoj Americi, preporučila

potpisivanje Protokola II. i stvaranje bezatomskih zona u drugim dijelovima svijeta

 navedene inicijative i preporuke imale su odjeka, pa je 1985. u Rarotongi zaključen ugovor kojim se
bezatomskom zonom proglašava Južni Pacifik, 1995. ugovorom sklopljenim u Bangkoku stvorena je
bezatomska zona u Jugoistočnoj Aziji, a 1996. ugovorom sklopljenim u Kairu bezatomska zona u
Africi 51

… 52 53 54

3. U očekivanju da se proizvodnja i posjed nuklearnog oružja posve zabrani, željelo se postići barem to da se posjed i
proizvodnja ne šire na nove države osim na one koje ga već sada proizvode. Zato se nastojalo zabraniti širenje
nuklearnog oružja: države koje ga još ne proizvode trebalo je obvezati da ne pristupe njegovoj proizvodnji, a države
koje posjeduju to oružje trebalo je obvezati da ga ne ustupe drugima, dok bi te druge bile obvezane da ga ne traže
niti primaju.

 nacrt za takav ugovor izrađen je u Odboru za razoružanje na temelju prijedloga koji su podnijele dvije
tada najveće atomske sile; nakon rasprava, složile su se glavne države o konačnom tekstu i Opća
skupština UN odobrila je Ugovor o neširenju nuklearnog oružja (1968.)

- ugovorom se obvezuju države koje proizvode i posjeduju nuklearno oružje, nuklearne države,
da nikomu ne daju, izravno ili neizravno, nuklearno oružje ili druge nuklearne
eksplozivne naprave; isto tako one ne smiju pomoći, poticati ili navoditi nenuklearne države da
proizvode ili na drugi način sebi pribavljaju navedeno oružje ili naprave

- nenuklearne države obvezuju se da ne primaju to oružje ili naprave, da ih ne proizvode i ne

traže u tome ničiju pomoć; nenuklearne države obvezuju se da će pristati na sve mjere za
osiguranje provođenja ugovora, koje će biti sporazumom utvrđene s Međunarodnom
agencijom za atomsku energiju (IAEA); o tome nenuklearne države sklapaju
55
pojedinačno ili zajednički sporazume s Agencijom

- ugovor dodaje da ostaje netaknuto pravo nenuklearnih država da razvijaju, proizvode i

upotrebljavaju nuklearnu energiju za miroljubive svrhe; ugovor predviđa suradnju na tom polju
i nalaže državama, da pojačaju nastojanja kako bi završila utrka u nuklearnom
oružanju

50
Dosad su se od nuklearnih država Protokolom II obvezale Francuska, Kina, Sovjetski Savez (preuzela Rusija) SAD i VB.
51
Ugovor je poznat kao tzv. Pelindaba ugovor, prema demontiranom nuklearnom postrojenju u Južnoafričkoj Republici.
52
U tijeku su i završne pripreme za potpisivanje ugovora o proglašavanju Središnje Azije bezatomskom zonom.
53
Republika Koreja i Demokratska Republika Koreja 1992. su potpisale Zajedničku izjavu o denuklearizaciji Korejskog poluotoka.
54
Postoje i slučajevi jednostranog proglašavanja vlastitog teritorija bezatomskom zonom (Novi Zeland 1978., Mongolija 1992., Austrija 1999.).
55
IAEA i njen glavni ravnatelj su upravo za postignuća na polju neširenja nuklearnog oružja dobili Nobelovu nagradu za mir 2005.
556
 - ugovor je široko prihvaćen (189 stranaka!), no njime još nisu vezani Indija, Izrael i Pakistan

4. Mogućnosti leta u nadzračnom prostoru i u svemiru izazvale su bojazan novih sukoba i suparništva zbog
djelatnosti u tom prostoru koji je napretkom tehnike postao pristupačan ljudima. Ujedinjeni narodi pozabavili su se i
tim pitanjem sa svih gledišta, a osobito s gledišta opasnosti za mir. Opća skupština potakla je proučavanje miroljubive
upotrebe svemira već 1958. i od tada se taj predmet proučava u za tu svrhu određenom odboru, na posebnim
sastancima i u Općoj skupštini.

 najvažniji rezultat tog rada je Ugovor o načelima koja uređuju aktivnosti država na istraživanju i
upotrebi svemira (1967.), koji ističe upotrebu svemira u miroljubive svrhe; taj je ugovor važan doprinos
osiguranju mira u svijetu

 i ugovor o Antarktiku zabranjuje upotrebu toga prostora za vojne svrhe

5. U vezi s mogućnostima iskorištavanja morskog dna i podzemlja u većim dubinama, a usporedo s tim velikog
napretka tehničkih sredstava za rad i kretanje u tom prostoru, napose i za vojne svrhe, Opća skupština je u
uzastopnim rezolucijama tražila da se morsko dno upotrebljava samo za miroljubive svrhe.

 nakon rasprava u OS i u Odboru za razoružanje, usvojen je Ugovor o zabrani postavljanja nuklearnog

oružja i drugog oružja za masovno uništavanje na dno mora i u njegovo podzemlje, koji je otvoren na
potpisivanje 1971.

- ugovornice se obvezuju da ne postavljaju na morsko dno i u njegovo podzemlje nikakvo nuklearno

oružje, druge vrste oružja za masovno uništavanje kao ni naprave, postrojenja za izbacivanje ili bilo
kakva druga sredstva određena za uskladištenje, isprobavanje ili upotrebu tih oružja

- prostor zabrane proteže se na morsko dno i podzemlje izvan i unutar nacionalne jurisdikcije do
granice od 12 morskih milja od polazne crte za mjerenje širine teritorijalnog mora – dakle, zabrana
se proteže na svo morsko dno i podzemlje, osim pojasa širine 12 morskih milja od polaznih crta; u
zabranom neobuhvaćenom prostoru (pojas koji seže 12 milja od polaznih crta) zabrana vrijedi za
sve države osim obalne, koja tu ima i pravo nadzora

- svaka stranka ugovora ima pravo nadzirati aktivnosti drugih stranaka u zoni zabrane ako sumnja da
se tim djelatnostima krše odredbe Ugovora, uz uvjet da se ne upleće u aktivnost drugih država i ne
dira u priznata prava, uključujući slobode otvorenog mora

6. Daljnji korak u smjeru razoružanja bila je Konvencija o zabrani usavršavanja, proizvodnje i stvaranja zaliha
bakteriološkog (biološkog) i toksičnog oružja te o njihovu uništavanju iz 1972. Konvencija obvezuje države stranke
da ne razvijaju, ne proizvode, uskladištuju ili na drugi način pribavljaju ili drže mikrobiološka ili druga biološka
sredstva ili otrove bilo kojeg izvora ili načina proizvodnje, i to sve u količinama koje se ne mogu opravdati da služe
profilaktičnim, zaštitnim ili drugim miroljubivim svrhama.

557
Velik korak u smjeru razoružanja je i Konvencija o zabrani razvijanja, proizvodnje, stvaranja zaliha i korištenja
kemijskog oružja i o njegovu uništenju, zaključena 1993.

Glede smanjenja konvencionalnog oružanja valja spomenuti Konvenciju o zabrani ili ograničenju uporabe
određenoga konvencionalnog oružja s pretjeranim traumatskim učinkom ili djelovanjem bez obzira na cilj iz 1980. i
5 protokola uz nju, te Konvenciju o zabrani uporabe, stvaranja zaliha, proizvodnje i prijenosa protupješačkih mina i
o njihovu uništenju, zaključenu u Ottawi 1997.

7. Usporedo s mnogostranim sporazumima i rezolucijama Opće skupštine došlo je između dviju tada najjačih država,
tj. Sovjetskog Saveza i SAD-a, do niza dvostranih sporazuma o ograničenju nekih vrsta oružanja. Zapravo se tu nije
radilo o smanjenju oružanja nego više o osiguranju ravnoteže snaga na temelju međusobnog obećanja o ograničenju
oružanja.

Ipak, i takav dogovor koristio je kao znak želje za sporazumijevanjem i održanjem mira. Ujedno je on omogućio
napredak u općim razgovorima koji su se vodili na 2 kolosijeka: jedan o ograničenju oružanja u Europi, a drugi o
europskoj sigurnosti i suradnji koji su nakon dugotrajnog rada i pregovaranja doveli do potpisivanja opsežnog akta u
Helsinkiju 1975.

 unutar dvostranih odnosa dviju tadašnjih supersila, SAD-a i Sovjetskog Saveza, treba istaknuti sporazume
SALT (od engl. Strategic Arms Limitation Talks) – SALT I potpisan je u Moskvi 1972. i njime se
stranke obvezuju da neće izgraditi više od dva antiraketna sustava obrane čiji se opseg i oružanje
ugovorom točno određuje

 1987. one su u Washingtonu sklopile Ugovor o eliminaciji (nuklearnih) projektila kratkog i srednjeg
dometa

 smanjenje strateškoga nuklearnog oružanja bilo je predmet dvaju ugovora START (Strategic Arms
Reduction Talks); pregovore o navedenim ugovorima započele su dvije velesile i nastavile sljednice
Sovjetskog Saveza koje su naslijedile nuklearni arsenal (Rusija, Ukrajina, Bjelorusija i Kazahstan) – START I
sklopljen je 1991., a START II 1993.; Rusija je 2002. povukla ratifikaciju ugovora START II, pa START
III čiji je nacrt načinjen 1997. nikad nije usvojen

 najnoviji pokušaj SAD-a i Rusije u ograničavanju nuklearnog oružanja jest ugovor SORT (Strategic
Offensive Reductions Treaty), potpisan 2002., koji je glede sadržaja obveza korak natrag u odnosu na
ugovore START; ugovor je stupio na snagu 2003. 56

--------------------------------------------------------------------------------------------

- važan je preduvjet svjetskog mira stalnost i uravnoteženost ekonomskih i socijalnih odnosa diljem svijeta

- UN u zajednici sa specijaliziranim ustanovama poduzeli su razne djelatnosti tehničke pomoći i podupiranja

zemalja u razvoju; u Ekonomskom i socijalnom vijeću raspravljaju se pitanja punog zaposlenja, povisivanja
nacionalnog dohotka, poboljšanja stanovanja; osnovano je mnogo organizacija i organizama kojima je cilj da
pomažu razvoj i podizanje zemalja u razvoju

56
START I prestaje 2009. i nakon toga ga treba zamijeniti ugovor SORT iz 2002. Do isteka ugovora START I oba bi se navedena ugovora
trebala paralelno primjenjivati.
558
 - usporedno s nastojanjima o zabrani uporabe atomske energije za vojne svrhe, tekao je u UN-u i rad na uporabi
atomske energije za miroljubive svrhe; važna uloga namijenjena je na tom polju Međunarodnoj agenciji za
atomsku energiju

8.15. Druge mjere za osiguranje mira

- u UN-u se izgrađuju i druga sredstva za osiguranje i jačanje mira; neka od tih sredstava teže tom cilju izravno,
neka neizravno; ovdje se navode samo neka

- tu dolazi u obzir ponajprije pitanje o definiciji agresije (napada)

 agresija je osuđena i zabranjena već prije Drugog svjetskog rata, a Povelja tu osudu i zabranu posebno
naglašava

 već u doba LN nastojalo se točnije odrediti što je agresija, tako da bi se znalo što je zapravo zabranjeno i
kada treba pokrenuti mehanizam za osiguranje mira, odnosno kada nastupaju određene obveze za
članice LN

 postoji definicija agresije iz Londonskih konvencija (1933.) 57 58 59

- u okviru UN-a dosta se rano načelo to pitanje – pojavile su se sumnje u mogućnost pronalaženja definicije koja
bi zadovoljavala i koja bi bila korisna; ipak, Opća skupština je 1951. zaključila da je definicija moguća i korisna
za „svrhu osiguranja međunarodnog mira i sigurnosti, kao i razvoja međunarodnog kaznenog prava“

- Opća skupština je rezolucijom 3314 (XXIX.) 1974. prihvatila definiciju agresije

 u uvodnom dijelu rezolucije kaže se, uz ostalo, da svaki čin agresije treba prosuđivati u svjetlu svih
okolnosti svakog posebnog slučaja, ali da je ipak poželjno dati osnovna načela koja bi služila kao putokaz
za određivanje o tome je li učinjena agresija; u čl. 1. najprije se daje opća definicija agresije, a u čl. 2. i 3.
iznose se pojedini čini koji se označuju kao agresija (kombinirana definicija); članak 4. ističe da nabrajanje
tih čina nije iscrpno pa da Vijeće sigurnosti može odrediti i druge čine kao agresiju u smislu odredaba
Povelje

 prema čl. 1., agresija je upotreba oružane sile neke države protiv suverenosti, teritorijalne cjelovitosti ili
političke nezavisnosti neke druge države ili upotreba oružane sile koja je na bilo koji drugi način
nespojiva s Poveljom UN

57
U Londonu su 1933. sklopljene 3 konvencije o definiciji agresije:
1. Konvencija između Sovjetskog Saveza, Rumunjske, Poljske, Perzije, Letonije, Estonije i Turske o definiciji agresije (pristupila i Finska 1934.)
2. Konvencija između Sovjetskog Saveza, Čehoslovačke, Jugoslavije, Rumunjske i Turske o definiciji agresije
3. Konvencija između Sovjetskog Saveza i Litve o definiciji agresije.
58
Prema Londonskim konvencijama, agresorom se smatra onaj koji je prvi izveo jedno od ovih djela: 1. objavu rata, 2. invaziju oružanim
snagama na područje druge države, makar i bez objave rata, 3. napad kopnenim, pomorskim ili zračnim snagama na područje, brodove ili
zrakoplove druge države, bez objave rata, 4. pomorsku blokadu obala ili luka druge države, 5. davanje potpore oružanim bandama koje su
osnovane na vlastitom području države i upadaju na područje druge države, ili odbijanje da se na vlastitom području poduzmu sve mjere
kojima se raspolaže da se te bande liše svake potpore ili zaštite. Konvencije su još određivale da nikakav razlog političke, ekonomske ili druge
prirode ne može služiti kao isprika ili opravdanje zabranjenog djela.
59
Za definiciju agresije postoje 3 metode: enumerativna, sintetička i kombinirana. Enumerativna metoda nabraja razna djela i postupke koji se
označavaju kao agresija, sintetička daje općenitu formulaciju kojom bi trebalo pokriti sve one vrste postupanja koje se želi označiti agresijom i
za koje su predviđene mjere, a kombinirana bi dala općenitu definiciju i uz nju ubrojila glavne vrste agresije, ne isključujući druge vrste koje
nisu enumerativno navedene. Vjerojatno je najprikladnija takva, kombinirana definicija.
559
  u čl. 2. određuje se da prva upotreba oružane sile daje prima facie (dakle oborivi) dokaz o činu agresije, a
Vijeće sigurnosti može zaključiti da takva ocjena nije opravdana u svjetlu drugih činjenica; tako VS može
zaključiti da je prva upotreba oružane sile zapravo bila sprečavanje neposredno prijeteće agresije zbog
samoobrane (tzv. preventivni udar)

 isto tako, Vijeće sigurnosti može zaključiti da odnosni čin ili njegove posljedice nisu dovoljne težine;
prema tome, lake povrede mira ne bi trebalo označiti kao napad, ali to ne znači da Vijeće sigurnosti ne bi
moglo stvarati druge zaključke i poduzeti pogodne korake za osiguranje mira primjenom odredaba i
ovlasti iz Povelje

 čl. 3. nabraja niz čina koje treba ocijeniti kao agresiju, u skladu s odredbama čl. 2., ali po čl. 4. to
nabrajanje nije iscrpno:

1) invazija ili napad oružanim snagama neke države na područje neke druge države, ili svaka vojna
okupacija, čak i privremena, koja proizlazi iz takve invazije ili napada, ili svako pripojenje područja
ili dijela područja neke druge države ostvareno upotrebom sile

2) bombardiranje od oružanih snaga neke države područja neke druge države, ili upotreba ma koje
vrste oružja od neke države protiv područja druge države

3) blokada luka ili obala neke države od oružanih snaga neke druge države

4) napad od oružanih snaga neke države na kopnene, pomorske ili zračne vojne snage ili na trgovačku
mornaricu, odnosno zrakoplovstvo neke druge države

5) upotreba oružanih snaga neke države koje su stacionirane na području neke druge države uz
pristanak države primateljice, protivno uvjetima koji su predviđeni sporazumom ili svako
produljenje njihove nazočnosti na tom području nakon prestanka sporazuma

6) postupak neke države kojim dopušta da njezino područje, koje je stavila na raspolaganje nekoj
drugoj državi, bude upotrijebljeno od te države za izvršenje čina agresije protiv neke treće države

7) upućivanje od neke države ili u njezino ime oružanih odreda ili skupina, neregularnih snaga
iliplaćenika, koji poduzimaju protiv neke države oružane čini takve ozbiljnosti da se izjednačuju s
gore navedenim činima ili se sadržajno mogu njima obuhvatiti

 u čl. 5. ističe se da se agresija ne može opravdati nikakvim pozivanjem na političke, gospodarske, vojne ili
druge razloge te da je agresija zločin protiv me đunarodnog mira i da povlači međunarodnu odgovornost ;
dalje se u čl. 5. kaže da se ne priznaje stjecanje područja niti koja posebna prednost što bi se
postigla kao posljedica agresije

- Nacrt kodeksa zločina protiv mira i sigurnosti čovječanstva , koji je Komisija za MP izradila 1996. predviđa i
zločin agresije za koji odgovaraju pojedinci: čl. 16. Kodeksa određuje da pojedinac koji kao vođa ili organizator
aktivno sudjeluje ili naređuje planiranje, pripremu, početak ili provođenje agresije neke države odgovara za
zločin agresije

 čin za koji odgovara pojedinac može se pripisati i državi ako je taj pojedinac radio u ime države; zato čl. 4.
nacrta određuje da kaznena odgovornost pojedinca ne utječe na pitanje odgovornosti država prema
međunarodnom pravu

 dakle, za isti čin agresije može postojati kaznena odgovornost pojedinca i odgovornost države, ako je
riječ o pojedincu čije se djelovanje može pripisati državi 60

60
MEĐUNARODNO PROTUPRAVNI ČINI
560
 - Statut Međunarodnog kaznenog suda, usvojen 1998. u Rimu, temeljem nacrta Komisije za MP, predviđa u čl.
5. kaznenu odgovornost pojedinaca i za zločin agresije, te dodaje da će Sud biti „nadležan za zločin agresije
nakon što propisi doneseni prema čl. 121. i 123. ustanove njegova obilježja, te odrede za nj pretpostavke
stvarne nadležnosti“

▫ takvi propisi moraju biti sukladni relevantnim odredbama Povelje UN-a

▫ za izradu definicije agresije skupština država stranaka formirala je posebnu radnu skupinu, jer je
prevladalo mišljenje da za potrebe MKS, pred kojim odgovaraju pojedinci, treba izraditi novu definiciju
agresije

- UN su stvorili još neka sredstva za osiguranje mira

- rezolucija Opće skupštine UN-a o dužnostima država u slučaju izbijanja neprijateljstava iz 1950., treba
pridonijeti brzom obustavljanju agresije, ako do nje dođe; svaka država upletena u neki oružani sukob dužna se
najdulje za 24 sata javno očitovati o svojoj pripravnosti da će, ako protivnik učini isto, obustaviti sve vojne
operacije i povući svoje oružane snage sa zaposjednutog područja; to se očitovanje priopćuje glavnom tajniku
UN-a (koji ga onda priopćuje Vijeću sigurnosti i svim članicama UN-a); u tom priopćenju treba tražiti od
nadležnog organa UN-a da na lice mjesta pošalje Komisiju promatrača mira

- dok je tu riječ o suzbijanju otvorenih ili prijetećih sukoba, neka sredstva idu za tim da uguše buduće sukobe
prije nastanka

- tu su nastojanja da se:

a) onemogući i zabrani propaganda novog rata, odnosno propaganda protiv mira,

b) omogući postizanje ispravnog obavještavanja svjetske javnosti slobodnim informacijama, međunarodnim

pravom na ispravak i kodeksom časti za novinare 61

- 2005. radi osiguranja mira osnovano je, paralelnim identičnim rezolucijama Opće skupštine i Vijeća sigurnosti
UN-a, Povjerenstvo za izgradnju mira

 ono je osnovano kao međuvladino savjetodavno tijelo koje treba pomoći državama u izgradnji mira nakon
sukoba

 polazište za osnivanje Povjerenstva za izgradnju mira bila je spoznaja da se u posljednjih 20-ak godina oko
50% sukoba obnovilo u razdoblju od 5 godina nakon njihova završetka

 prema st. 2. identičnih rezolucija Opće skupštine i VS, glavne zadaće Povjerenstva jesu predlaganje
strategija izgradnje mira nakon sukoba, usmjeravanje pozornosti na obnovu i izgradnju institucija

61
Opća je skupština na svom sedmom zasjedanju 1953. prihvatila Konvenciju o među narodnom pravu na ispravak. Time se osigurava
mogućnost ispravka krivih ili iskrivljenih vijesti koje bi mogle škoditi odnosima neke države s drugim državama ili narušiti njezin ugled ili
dostojanstvo. Ovamo se može uvrstiti i odredba o registriranju svih međunarodnih ugovora (čl. 102. Povelje), koji ide za tim da svi ugovori
budu objavljeni i da tako kontrola javnosti spriječi dogovore i sporazume koji bi mogli postati opasni za mir.
561
 potrebnih za oporavak od sukoba i izgradnju mira te preporuke i savjeti za poboljšanje koordinacije ak -
tivnosti izgradnje mira, koje se provode unutar UN-a i izvan njih

8.16. Dodatak 1: međunarodno protupravni čini

1. POJAM I ZNAČENJE

- pravila MP nalažu subjektima MP određeno ponašanje (čin/propust) ili im neko ponašanje zabranjuju 
protupravno kršenje međunarodne obveze je međunarodno protupravni čin 62, koji povlači za sobom
međunarodnopravnu odgovornost povreditelja

- kao posljedica povrede neke MP obveze nastaje pravni odnos između povrijeđenog i povreditelja, neovisno o
njihovoj volji

▫ ovisno o okolnostima, različit je sadržaj tog pravnog odnosa; to može biti npr. obveza
međunarodnopravnog subjekta povreditelja međunarodne obveze da naknadi štetu, odnosno pravo
povrijeđenog da traži naknadu

▫ taj pravni odnos nije nužno odnos između samo 2 MP subjekta, povreditelja i povrijeđenog, jer neki
protupravni čini mogu dovesti do odgovornosti povreditelja prema više MP subjekata ili erga omnes, tj.
prema međunarodnoj zajednici; i na strani povreditelja može biti više MP, ako se neko protupravno
ponašanje može pripisati nekolicini subjekata

- pravila o MP odgovornosti dugo su se razvijala kroz praksu država i u artikulaciji pojedinih običajnopravnih
pravila iznimno su važnu ulogu i na ovom području MP imale odluke arbitražnih sudova kojima su države
iznosile svoje sporove 63

- unutar UN-a materija odgovornosti država uvrštena je u program rada Komisije za MP već na njezinu prvom
zasjedanju 1949.

- Komisija je izučavala tu materiju od 1955. do 2001., kad je izrađen završni Nacrt članaka o odgovornosti
država za međunarodne protupravne čine

62
Međunarodno protupravni čin često se, pogotovo u starijoj MP literaturi, naziva međunarodni delikt.
63
Prvi pokušaj kodifikacije pravila o međunarodnopravnoj odgovornosti pod okriljem Lige naroda, na Haaškoj konferenciji za kodifikaciju
međunarodnog prava, 1930. g., završio je neuspjehom.
562
2. ELEMENTI MEĐUNARODNO PROTUPRAVNOG ČINA

- prema općem slaganju teorije i prakse MP, međunarodno protupravni čin postoji ako se djelovanje (čin ili
propust) mogu pripisati subjektu međunarodnog prava i ako je takvo djelovanje povreda
međunarodne obveze

- spomenuta 2 elementa protupravnog čina navodi i Komisija za MP u svome Nacrtu 64 65

2.1. povreda međunarodne obveze

- bit međunarodno protupravnog čina je u neslaganju određenog ponašanja međunarodnog subjekta s

ponašanjem koje od njega zahtijeva određeno MP pravilo – ponašanje koje tvori povredu međunarodne
obveze može biti, ovisno o sadržaju međunarodne obveze, čin ili propust, ili njihova kombinacija

- pritom nije važan izvor međunarodne obveze: to može biti ugovorna odredba, pravilo međunarodnog
običajnog prava, opće načelo prava, jednostrani pravni posao, arbitražna ili sudska presuda, rješenje u
postupku za izravnanje (u MP-u nema, kao u GP-u, podjele na ugovornu i izvanugovornu odgovornost, nego
postoji jedinstveni opći sustav odgovornosti)

- međunarodnopravno pravilo može određivati načine na koje međunarodni subjekti moraju provesti obvezu te
zahtijevati ili zabranjivati određeno ponašanje, ili može zahtijevati određeni učinak, ne određujući
načine da se on postigne

64
Neki autori, koji su u novijoj teoriji sve malobrojniji, uz navedena dva elementa smatra ju prijeko potrebnim i dodatni element krivnju, a
neki popisu nužnih uvjeta za postojanje međunarodno protupravnog čina dodaju i štetu proizašlu iz protupravnog djelovanja
65
Iako Komisija za MP u svom Nacrtu ne navodi krivnju i štetu kao konstitutivne elemente protupravnosti, nije isključeno da u primjeni režima
odgovornosti koji je izgrađen Nacrtom u određenim slučajevima i krivnja ili šteta budu uvjet odgovornosti država. To je omogućeno
kategorijama tzv. primarnih i sekundarnih pravila koja je iz opće teorije prava u MP uvela Komisija za MP. Primarna pravila označavaju
najrazličitija pravila MP koja subjektima MP nalažu određene obveze i čija povreda može biti izvor odgovornosti, a sekundarna pravila ili pravila
o odgovornosti (u koja se ubrajaju i pravila sadržana u Nacrtu) određuju pravne posljedice neispunjenja obveze uspostavljene bilo kojim
primarnim pravilom. Iako krivnja i šteta nisu konstitutivni elementi protupravnog čina, odnosno opće pretpostavke odgovornosti predviđene
sekundarnim pravilima o odgovornosti koja se primjenjuju na sve povrede međunarodnih obveza (tj. povrede najrazličitijih primarnih pravila),
zahtjev za krivnjom ili štetom kao uvjetima odgovornosti može se pojaviti ako tako predviđa određeno primarno pravilo. Naime, Nacrt ne
odbacuje mogućnost da krivnja ili šteta budu uvjet odgovornosti u pojedinim slučajevima; on ih jedino ne predviđa kao konstitutivne elemente
protupravnog čina, odnosno kao pretpostavke MP odgovornosti država koje su nužne u svim slučajevima.
563
 - kod obveza koje nalažu određeno ponašanje često se traži poštivanje određenog međunarodnog standarda
ponašanja (dužne pažnje, engl. due diligence), s kojim se uspoređuje djelovanje međunarodnog
subjekta u određenom slučaju i odstupanje od zahtijevanog standarda ponašanja, tj. dužne pažnje, znači
povredu međunarodne obveze

- međunarodna obveza može biti povrijeđena izravno prema nekoj državi ili neizravno ako je protupravni čin
počinjen prema pojedinim fizičkim ili pravnim osobama koje imaju državljanstvo odnosno državnu pripadnost
te države

- u takvim slučajevima neizravnih povreda država može nastupiti kao zaštitnica interesa fizičkih ili pravnih osoba
svoje pripadnosti tek nakon što oni iscrpe sva redovita pravna sredstva unutrašnjeg poretka države
povrediteljice i ona tada nastupa zbog povrede međunarodnog prava na štetu svojih prava

2.2. pripisivanje povrede subjektu MP

- za postojanje međunarodnopravne odgovornosti potrebno je da se povreda međunarodne obveze može

pripisati subjektu MP; opće je pravilo da se državi mogu pripisati samo djela (čin ili propust) njezinih organa ili
agenata

 državni organ je tijelo ili osoba koji u skladu s unutrašnjim pravom te države na njenu području obavlja
javne funkcije; to može biti zakonodavni, sudski ili upravni organ, pojedinačni ili kolektivni, organ
centralne ili lokalne vlasti

 agenti su oni koji djeluju prema uputama, na poticaj ili pod nadzorom državnih organa

(isto se opće pravilo mutatis mutandis primjenjuje na međunarodne organizacije)

- federalna država u načelu odgovara za djela centralnih organa i organa federalnih jedinica

- no, moguće su iznimke na osnovi načela lex specialis ako federalna jedinica prema Ustavu može sklapati
međunarodne ugovore za svoj račun i ako se druga stranka toga međunarodnog ugovora složila da za kršenje
odredaba ugovora odgovara odnosna federalna jedinica; odgovornost federalne države može prema nekome
međunarodnom ugovoru biti ograničena federalnom klauzulom i tada se isto radi o iznimci primjenjivoj samo
na stranke međunarodnog ugovora

- državi se pripisuje i djelovanje ultra vires njezinih organa, tj. djelovanje izvan ovlasti ili suprotno instrukcijama,
sve dok oni djeluju u službenom svojstvu

▫ pripisivanje državi takvog djelovanja i odgovornost za njega u interesu je pravne sigurnosti u

međunarodnim odnosima, jer se od država ne može očekivati ni zahtijevati da budu upoznate s
detaljnom raspodjelom ovlasti između pojedinih organa druge države

▫ kad se djelovanje ultra vires državnih organa ne bi pripisivalo državama, one bi uvijek mogle izbjeći
odgovornost tvrdeći da je neki organ djelovao izvan ovlasti ili protivno instrukcijama; i djelovanje ultra
vires organa MO, sve dok djeluju u službenome svojstvu, pripisuje se međunarodnoj
organizaciji

564
 - za djela privatnopravnih osoba država u načelu ne odgovara

 ipak, i tu može doći do odgovornosti države ako su štetna djela pojedinaca (npr. demonstranata koji su
zauzeli zgradu neke diplomatske misije) bila moguća jer odgovorni državni organi nisu postupali s
dužnom pažnjom u sprečavanju štetnih djela ili nisu poduzeli odgovarajuće mjere da se počinitelji
pronađu i kazne te da se naknadi eventualna šteta

 u takvim slučajevima država neće biti odgovorna za povredu međunarodne obveze s kojom je djelo
privatne osobe u sukobu (npr. povreda nepristupnosti prostorija diplomatske misije u gornjem primjeru),
nego za povredu obveze njezinih organa da poduzmu potrebne mjere za sprečavanje štetnih čina

- poseban je slučaj kad privatnopravne osobe djeluju prema smjernicama države ili pod njezinim ravnanjem i
kontrolom

- takvo se djelovanje pripisuje državi i ona za njega odgovara

3. OKOLNOSTI KOJE ISKLJUČUJU PROTUPRAVNOST

- ako postoje određene okolnosti, djelovanje koje je inače zabranjeno, ne sma tra se protupravnim

- u državnoj i međunarodnoj sudskoj praksi iskristaliziralo se 6 takvih okolnosti koje su preuzete u Nacrt članaka
o odgovornosti država za međunarodne protupravne čine:

1) pristanak povrijeđenoga,

2) samoobrana,

3) protumjere,

4) viša sila,

5) nevolja i

6) stanje nužde.

- no, čak i u slučaju postojanja neke okolnosti koja isključuje protupravnost djelovanja subjekta MP ne smije biti
suprotnosti kogentnom pravilu; protupravnost čina kojim se krši obveza koja proizlazi iz kogentnog pravila ne
može se isključiti

1. Pristanak povrijeđenog međunarodnog subjekta na počinjenje određenog čina koji je inače zabranjen MP-
om isključuje protupravnost tog čina pod uvjetom da je pristanak valjan i da je djelovanje ostalo unutar
granica danog pristanka (npr. pristanak šefa diplomatske misije da se pretraži prostorija misije).

2. Isključenje protupravnosti u slučaju samoobrane u skladu je s pravilom MP koje dopušta samoobranu od

oružanog napada kao iznimku od opće zabrane upotrebe sile. 66

66
TEMELJNA PRAVA DRŽAVA, POSEBAN POLOŽAJ STALNIH ČLANOVA VS
565
 3. Protumjere mogu opravdati djelovanje koje bi inače bilo protupravno ako su poduzete prema povreditelju
kao odgovor na njegov protupravni čin, s ciljem da ga se potakne na ispunjenje obveza koje proizlaze iz
počinjenja protupravnog čina. 67

4. Viša sila razlog je isključenja protupravnosti ako se radi o neodoljivoj sili ili nepredvidljivom događaju izvan
kontrole međunarodnopravnog subjekta, na stanku kojih on nije pridonio (npr. nevrijeme, pobuna) i zbog
kojih mu nije moguće postupiti u skladu s međunarodnom obvezom.

5. U slučaju nevolje radi se o specifičnoj situaciji kad je pojedinac čije djelovanje se pripisuje
međunarodnopravnom subjektu u životnoj opasnosti ili su u opasnosti životi osoba za koje odgovara. Ako
on u takvoj situaciji, čijem nastanku nije pridonio, postupi protivno nekoj međunarodnoj obvezi,
protupravnost njegova djelovanja isključena je ako on nije imao drugoga razumnog načina da spasi živote.
Postupanje u slučaju nevolje je, npr. uplovljavanje ratnog broda zbog nevremena u luku strane države bez
njezina dopuštenja.

Za razliku od situacije više sile gdje međunarodnopravni subjekt nema mogućnosti izbora načina djelovanja,
u okolnostima nevolje postoji mogućnost izbora iako je ona zbog opasnosti vrlo sužena. Za razliku od stanja nužde
gdje može biti ugrožen bilo koji „temeljni interes", ovdje se radi samo o interesu očuvanja ljudskih života.

6. Stanje nužde označava iznimne situacije u kojima međunarodnopravni subjekt može sačuvati neki svoj
temeljni interes koji je ugrožen ozbiljnom i ne posrednom opasnošću (čijem nastanku nije pridonio) jedino
djelovanjem kojim krši neku međunarodnu obvezu.

 Mora biti riječ o jedinom načinu koji je bio raspoloživ da se sačuva temeljni interes; ako je bilo
drugih načina, dopuštenim djelovanjem, ali su bili skuplji ili manje pogodni, subjekt MP ne može se
pozivati na stanje nužde.

 Djelovanje koje se poduzima u situaciji nužde ne smije ozbiljno naškoditi temeljnim interesima
drugoga međunarodnopravnog subjekta prema kojemu postoji obveza koja se krši djelovanjem u
nuždi.

Ako je udovoljeno tim uvjetima, koje je naveo i MS u presudi u slučaju projekta brane Gabčikovo-Nagymaros 1997.,
isključena je protupravnost djelovanja u nuždi.

Državna i međunarodna sudska praksa pokazuju da se na stanje nužde pozivalo radi zaštite temeljnih interesa, kao
što su npr. opstanak države i stanovništva, sigurnost civilnog pučanstva, zaštita okoliša od onečišćenja većih
razmjera. Kao primjer postupanja u stanju nužde može se navesti uništenje stranog broda na otvorenome
moru s kojeg istječe nafta koja prijeti većim onečišćenjem obale. Tako je postupila Velika Britanija koja je 1967.
bombardirala liberijski tanker Torrey Canyon koji se nasukao na otvorenome moru u blizini njezine obale kako bi
spalila naftu koja je iz njega istjecala i prijetila katastrofalnim onečišćenjem njezine obale.

Pozivanje na stanje nužde nije dopušteno u ratnom pravu. 68

67
SAMOPOMOĆ
68
IZVORI PRAVA ORUŽANIH SUKOBA
566
4. POSLJEDICE PROTUPRAVNIH ČINA

4.1. iz protupravnog čina nastaje poseban pravni odnos između povreditelja i povrijeđenoga, koji se očituje u
dužnosti povreditelja da ukloni posljedice svog protupravnog čina  tomu služi reparacija, tj. popravljanje štete,
odnosno popravljanje povrede, ako šteta nije nastupila 69

▫ funkcija reparacije je uspostavljanje situacije kakva bi postojala da nije bilo protupravnog čina

▫ oblici reparacije su povratak u prijašnje stanje, naknada i zadovoljština (reparacija može biti u jednom od
navedenih oblika ili može zahtijevati njihovu kombinaciju):

4.1.1. povratak u prijašnje stanje (restitutio in integrum)

- to je uspostavljanje, koliko je to moguće, situacije koja je postojala prije protupravnog čina

- on može biti u obliku materijalne restitucije (npr. puštanje protupravno zadržanih osoba,
vraćanje protupravno zaplijenjene imovine) ili tzv. pravne restitucije (npr. poništenje ili
izmjena zakonske odredbe usvojene suprotno nekom međunarodnopravnom pravilu)

- ovaj oblik ima prednost među oblicima reparacije, no često će on biti nemoguć (ako je npr.
protupravno zaplijenjena imovina uništena ili ju je stekla treća osoba u dobroj vjeri) ili
nedovoljan da osigura punu reparaciju (ako je npr. imovina tijekom protupravnog držanja
oštećena) – tada nastupa naknada štete

4.1.2. naknada štete

- može se dati samostalno, ako je povratak u prijašnje stanje nemoguć ili akcesorno, ako je on
nedovoljan za punu reparaciju; naknada pokriva svaku štetu proizašlu iz protupravnog čina
koja se može izraziti u novcu

- uz stvarnu štetu (damnum emergens), naknada obuhvaća i izmaklu korist (lucrum cessans) u
mjeri u kojoj se ustanovi (npr. gubitak prihoda za vrijeme dok je strani brod protupravno
zadržan)

- kamate se naknađuju samo ako je to potrebno radi pune reparacije

- pri određivanju visine naknade štete uzima se u obzir i skrivljeni doprinos oštećenog
protupravnom činu, a visina naknade može se smanjiti i onda ako je oštećenom zbog
protupravnog čina, uz štetu nastala i neka korist (compensatio lucri cum damno)

4.1.3. zadovoljština

- zadovoljština se može zahtijevati ako povratak u prijašnje stanje i naknada štete nisu doveli
do pune reparacije ili ako se radi o situaciji u kojoj nije ni nastala materijalna šteta, nego
samo povreda idealne naravi, koja se često naziva moralna šteta (npr. vrijeđanje simbola
strane države kao stoje zastava)
69
Npr. ako je država donijela zakon čiji je sadržaj suprotan nekoj njenoj međunarodnoj obvezi, pri čemu nije nastupila šteta.
567
 - zadovoljština se može sastojati u priznanju povrede, izrazima žaljenja, isprici, kažnjavanju
počinitelja, konstataciji nadležnog međunarodnog suda ili arbitraže o počinjenju
protupravnog djela

- s obzirom na svoju svrhu, čin zadovoljštine mora uvijek biti javan 70

4.2. Uz obvezu reparacije, Nacrt članaka o odgovornosti država za međunarodno protupravne čine predviđa još neke
posljedice međunarodno protupravnog čina:

 to je, kao prvo, dužnost države povrediteljice da prestane s protupravnim činom te da, ako okolnosti to
zahtijevaju, ponudi odgovarajuća uvjeravanja ili jamstva da se čin neće ponoviti (čl. 30.)

 Nacrt predviđa i pravo povrijeđene države da poduzima protumjere prema državi povrediteljici –
protumjere su oblik samopomoći koji poduzima povrijeđena država kao odgovor na protupravno
ponašanje kako bi potaknula državu povrediteljicu da ispuni obveze koje za nju proizlaze iz počinjenja
međunarodno protupravnog djelovanja

 prema Nacrtu, prije poduzimanja protumjera povrijeđena država mora pozvati povrediteljicu na prekid
protupravnog čina i reparaciju te mora, ako se ne radi o hitnim protumjerama potrebnim da sačuva neko
svoje pravo, notificirati državi povrediteljici odluku o poduzimanju protumjera i ponuditi joj pregovore
(čl. 52.)

 Nacrt postavlja određene uvjete za dopuštenost protumjera; tako naglašava:

1) da one smiju biti uperene samo protiv države povrediteljice,

2) da moraju biti proporcionalne protupravnom činu, te

3) da ne smiju uključivati nikakvo odstupanje od nekih osnovnih obveza (obveze suzdržavanja od

prijetnje silom ili upotrebe sile, obveza koje se tiču zaštite temeljnih prava čovjeka, obveza s
područja humanitarnog prava koje zabranjuju represalije te obveza koje proizlaze iz kogentnih
pravila općeg MP)

 odredbe Nacrta o protumjerama ne pokrivaju institucionalne mjere koje se poduzimaju unutar

međunarodnih organizacija, kao što su mjere koje poduzima Vijeće sigurnosti UN-a

4.3. Želeći za ozbiljne povrede nekih obveza najhitnijih za međunarodnu zajednicu uspostaviti stroži režim
odgovornosti, Komisija za MP odlučila se za progresivni razvoj MP i uvela u Nacrt kategoriju „ozbiljnih povreda
obveza koje proizlaze iz kogentnih pravila općeg MP"

 ozbiljne povrede obveza koje proizlaze iz kogentnih pravila općega međunarodnog prava imaju prema
Nacrtu, uz posljedice koje imaju i svi drugi protupravni čini (obveza prekida protupravne djelatnosti i
reparacije, pravo povrijeđenog da poduzima protumjere), još i neke dodatne posljedice; to su:

1) dužnost suradnje svih država kako bi se stalo na kraj takvoj ozbiljnoj povredi,

2) dužnost nepriznavanja stanja stvorenog takvom povredom te

3) nepružanje potpore ili pomoći za održavanje tog stanja

70
Npr. SAD je 2001. izrazio žaljenje Kini zbog gubitka života pilota kineskog borbenog aviona koji se sudario s američkim vojnim avionom te
žaljenje što je američki avion nakon te nezgode bio prisiljen bez dopuštenja kineskih vlasti ući u kineski zračni prostor i sletjeti na kineski
teritorij.
568
  te odredbe Nacrta imaju određeno uporište u međunarodnoj državnoj i sudskoj praksi, posebno u
pogledu nepriznavanja posljedica nekih protupravnih čina kao što su stjecanje teritorija silom ili
uskraćivanje prava na samoodređenje 71 72

 Nacrt ne navodi primjere čina koji bi ulazili u ozbiljne povrede obveza koje proizlaze iz kogentnih pravila
općeg MP, no može se reći da općenito priznata kogentna pravila općega MP uključuju zabranu agresije,
ropstva, trgovine robljem, genocida, rasne diskriminacije, apartheida te temeljna pravila međunarodnog
humanitarnog prava primjenjiva u oružanim sukobima

5. POZIVANJE NA ODGOVORNOST

- pozivanje na odgovornost prema Nacrtu članaka o odgovornosti država za međunarodne protupravne čine
znači poduzimanje formalnih mjera kojima se zahtijeva odgovornost države povrediteljice, tj. prestanak
protupravne djelatnosti i reparacija; to će npr. biti podizanje tužbe ili započinjanje na drugi način po-
stupka pred sudom ili arbitražom, ako su za to ispunjeni uvjeti

- prema postojećem međunarodnom pravu to je pravo rezervirano samo za povrijeđenu državu

8.17. Dodatak 2: samopomoć

- samopomoć obuhvaća različite oblike individualnih reakcija države na povredu njenih prava od druge države ili
na ponašanje koje, iako nije protivno MP-u, šteti njezinim interesima

- glavni oblici samopomoći su:

1. represalije

2. retorzija

1. REPRESALIJE

- represalije 73 su mjere koje država poduzima uz povredu MP-om zaštićenih interesa druge države, kao odgovor
na protupravni čin te druge države, a sa svrhom samopomoći, tj. da drugu državu potakne na prestanak
protupravnog čina, odnosno na popravljanje njegovih posljedica

▫ mjere koje se poduzimaju kao represalije same po sebi su protupravne, ali ta je protupravnost isključena
na temelju posebnog pravila MP koje pod određenim uvjetima, koji se dalje navode, dopušta
poduzimanje represalija

▫ mjere koje države poduzimaju kao represalije su npr. blokiranje bankovnih računa koje država koja je
počinila povredu ima u državi čija su prava povrijeđena, suspenzija ugovora o trgovini s državom koja je
počinila protupravni čin i sl.

- današnje međunarodno pravo dopušta samo represalije koje ne uključuju upotrebu sile

71
Tako je još Deklaracija 7 načela ustvrdila dužnost država da ne priznaju stjecanje teritorija upotrebom sile.
72
Reagirajući na iračku invaziju na Kuvajt, Vijeće sigurnosti je 1990. konstatiralo da pripajanje Kuvajta od Iraka nema pravnog učinka i pozvalo
sve države i međunarodne organizacije da ne priznaju aneksiju i suzdrže se od svakog čina koji bi se mogao tumačiti kao priznanje. MS je u
savjetodavnom mišljenju o Namibiji (Jugozapadnoj Africi) 1971. također jasno pozvao na nepriznavanje situacije u slučaju uskraćivanja prava
na samoodređenje naroda.
73
Riječ represalije je izvedena iz lat. reprehendere, natrag uzeti.
569
  to proizlazi već iz opće zabrane upotrebe sile, osim u slučaju samoobrane od oružanog napada

 u sustavu UN-a zabrana represalija proizlazi i iz čl. 2., t. 4. Povelje što obvezuje članove UN-a da se
suzdržavaju od prijetnje silom ili upotrebe sile na bilo koji način koji je protivan ciljevima UN-a, te iz čl. 2.,
t. 3. Povelje koji obvezuje na mirno rješavanje međunarodnih sporova

 Deklaracija 7 načela određuje: „države su dužne suzdržati se od čina represalija koji uključuju upotrebu
sile“

… 74 75

- represalije su odgovor na protupravni čin druge države – može ih poduzeti država na čiju je štetu počinjen
protupravni čin i mogu biti uperene samo protiv države koja ga je počinila; prije uporabe represalija, pravo se
mora pokušati ostvariti drugim sredstvima (npr. diplomatskim putem, posredovanjem, pozivom na
pregovore, arbitražnim ili sudskim postupkom)

- uvjet dopuštenosti represalija je i proporcionalnost između povrede na koju se odgovara i povrede koja se čini
represalijama 76

- represalije ne smiju uključivati povredu obveza koje proizlaze iz kogentnih pravila

- posebna vrsta represalija je retalijacija, kod koje se na protupravnu mjeru druge države odgovara jednakim
mjerama

- u novije vrijeme sve se više napušta naziv represalije, koji ostaje vezan uz ratno pravo, koje ih zabranjuje ili
dopušta njihovu ograničenu primjenu, a za represalije u doba mira koje su dopuštene pod prije navedenim
uvjetima sve više prevladava naziv protumjere, i u doktrini, i u sudskoj praksi 77

2. RETORZIJA

- retorzija je uzvraćanje na neku međunarodnim pravom dopuštenu, ali neugodnu (interesima druge države
štetnu) mjeru primjerenom mjerom koja također još ne tvori povredu međunarodnog prava

74
Provođenje represalija upotrebom sile pokušavalo se ograničiti već od početka 20. stoljeća. Druga haaška konvencija iz 1907. nazvana
Porterovom konvencijom, zabranjuje samopomoć upotrebom sile radi istjerivanja potraživanja vlastitih podanika prema nekoj dr žavi, osim ako
je ta država odbila arbitražu ili ne provodi arbitražnu presudu.
75
Kao što je rečeno, u sustavu UN-a represalije koje uključuju upotrebu sile su zabranjene. No, neke od tih mjera koje su zabranjene kao
sredstvo individualne samopomoći, pravo Ujedinjenih naroda (čl. 42. Povelje) poznaje kao sredstvo prisile koje Vijeće sigurnosti može prema
potrebi odrediti kao kolektivne mjere. To su npr. embargo, oružana demonstracija, mirna blokada.
- Embargo (od špa. embargar; uzaptiti, zabraniti) jest prisilno zadržavanje brodova u lukama. Brodovi se zadržavaju samo privremeno, a moraju
se pustiti nakon završetka te mjere. Embargom se također naziva zabrana izvoza određene robe, ponajprije oružja i municije, u područje gdje se
vode oružane borbe ili u države koje se nalaze u ratu, građanskom ratu ili se smatraju agresorom.
- Oružana demonstracija je prijetnja pojačana pokazivanjem oružanih snaga, obično pomorskih, na otvorenome moru.
- Mirna blokada jest zatvaranje dijela obale ili luke od pomorskog prometa. Za mirnu blokadu nema izrađenih posebnih pravila MP, pa se na nju
odgovarajuće primjenjuju načela i uvjeti ratne blokade. Brodovi blokirane države koji se zateknu pri pokušaju probijanja blokade smiju se
uzaptiti, ali se moraju nakon završetka blokade vratiti zajedno s teretom. Vlasnik broda i tereta nema pravo na naknadu štete.
76
Taj uvjet za dopuštenost represalija je utvrdio još arbitražni sud u slučaju Naulilaa između Portugala i Njemačke 1928., a potvrdio ga je MS
(npr. presudama u slučaju Nikaragve 1986. i u slučaju projekta brane Gabčikovo-Nagymaros 1997.).
77
U međunarodnoj praksi taj termin je prvi put upotrijebio arbitražni sud u presudi u slučaju Sporazuma o zračnom transportu između
Francuske i SAD-a 1978. I MS koristi taj naziv, npr. u presudama u slučaju diplomatskog i konzularnog osoblja SAD-a u Teheranu, slučaju
Nikaragva i slučaju Gabčikovo-Nagymaros.
570
 ▫ dopuštenom mjerom može se uzvratiti i na protupravno ponašanje te će se i u takvom slučaju raditi o
retorziji (ako se takvom mjerom odstupa od ugovornih obveza, to više nije retorzija, nego mogu
biti represalije)

▫ primjera za retorziju ima mnogo u carinskoj i tarifnoj politici država; primjeri mjera retorzije uključuju
prekid diplomatskih odnosa, uskraćivanje ekonomske pomoći, uskraćivanje financijskih i uopće
ekonomskih pogodnosti i sl.

9. Pravo oružanih sukoba

9.1. Odnosi sukobljenih stranaka

9.1.1. Uvod

- MP oružanih sukoba obuhvaća pravila koja uređuju odnose među subjektima MP za vrijeme oružanog sukoba i
u vezi s njim

- rat je suvremenim MP-om zabranjen, pa države nemaju više pravo započeti rat, koje je prije pripadalo svakoj
suverenoj državi; osim rata, danas je zabranjena i svaka druga upotreba sile i prijetnja silom

- započinjanje napadačkog rata jest povreda MP i može se kazniti kao zločin

- no oružani sukob koji nastane, jer dopuštena je obrana od napada, mora se urediti nekim pravilima – zato je i u
suvremenim uvjetima potrebno postojanje pravila kojima se oružani sukobi podvrgavaju određenim pravilima i
ograničenjima

- rat je skup nasilnih čina kojima jedna država želi drugoj nametnuti svoju volju i nastoji svim sredstvima postići
svoj cilj

- ali, već vrlo rano u povijesti nalazimo tragove stanovitih pravila i ograničenja ratovanja (ius in bello) kojih su se
stranke držale zato što je svaka željela da ih protivna stranka poštuje; s vremenom je tih ograničenja i pravila
ratnog prava bilo sve više

- kako je danas rat samo jedan od oblika oružanih sukoba uređenih MP pravilima, pravilniji naziv je pravo
oružanih sukoba

- međunarodnim pravilima o oružanim sukobima žele se ukloniti okrutnosti, spriječiti strašni oblici vođenja
borbe, jednom rječju, želi se humanizirati rat i drugi oblici oružanih sukoba

- u tom su smjeru išle konvencije zaključene posljednjih 150 godina:

 ponajprije Ženevska konvencija iz 1864., zatim Haaške konvencije iz 1899. i 1907., Ženevske konvencije iz
1949. i Dopunski protokoli uz njih iz 1977.

 već Haaški pravilnik o zakonima i običajima rata na kopnu 1907. navodi da zaraćene strane nemaju
neograničeno pravo u izboru sredstava za nanošenje štete neprijatelju

571
  u istom smjeru idu i zabrane upotrebe otrovnih i zagušljivih plinova, biološkog i kemijskog oružja, te
nastojanja za zabranu nuklearnog oružja i drugih sredstava za masovno uništavanje

-----------------------------------------------------------------------------------------

- no, humanizacija rata i drugih oružanih sukoba ne može ići preko određene mjere; potpuna humanizacija
značila bi potpuno uklanjanje oružanih sukoba, a to se u dosadašnjem razvoju nije pokazalo mogućim  MP
može nametati samo takva ograničenja koja ne smetaju postizanju glavne vojne svrhe; stoga MP norme
primjenjive na oružane sukobe odražavaju realnost i ravnotežu između dvaju trajno postojećih suprotstavljenih
interesa, tj. između:

 humanizacije oružanog sukoba, s jedne, i

 vojne potrebe, s druge strane

- iz tog sraza su proizašla danas najvažnija opća pravila MP primjenjivog na oružane sukobe:

a) da se odnosna pravna pravila primjenjuju jednako na sve stranke oružanog sukoba

b) da se pripadnici oružanih snaga moraju razlikovati od civila

c) da pri provođenju neprijateljskih čina sukobljene stranke nisu slobodne u izboru sredstava i metoda
ratovanja, pri čemu osobito treba imati na umu zabranu svih sredstava i metoda kojima se
uzrokuju nepotrebne patnje ili kojih je prostorno ili vremensko djelovanje prekomjerno

d) u nedostatku odgovarajućega posebnog pravila, sve osobe pogođene oružanim sukobom (dakle, i civili i
borci) nalaze pod zaštitom onih načela MP koja proizlaze iz ustanovljenih običaja, iz načela čovječnosti i
zahtjeva javne savjesti (tzv. Martensova klauzula)

9.1.2. Izvori prava oružanih sukoba

- ratno pravo počelo se razvijati kao običajno pravo u srednjem vijeku; i danas je ono važan izvor prava oružanih
sukoba

- u posljednjih 100 godina većina je pravila kodificirana međunarodnim ugovorima, koji tvore partikularno pravo
među državama strankama – budući da kodifikacijski ugovori sadržavaju velikim dijelom općenito priznata
pravila, ona vrijede kao običajno pravo i među onim državama koje nisu vezane odnosnim ugovorima

- kodifikacija ratnog prava počela je sredinom 19. stoljeća 78 79 – za kodifikaciju ratnog prava posebno su bile
važne konvencije i deklaracije usvojene na Haaškim mirovnim konferencijama 1899. i 1907. 80

78
Znanost MP mnogo je pridonijela razvoju ratnog prava i njegovoj kodifikaciji. Glasovita je kodifikacija ratnog prava koju je izradio profesor
Francis Lieber i koja je proglašena kao naputak za jedinice Sjedinjenih Država u Secesionističkom ratu (1863.). Institut za MP sastavio je pravila
kopnenog rata na svojem zasjedanju u Oxfordu (Oxfordski priručnik, 1880.), kojima je kao uzor poslužila deklaracija o pravilima i običajima
rata, izrađena na međudržavnoj konferenciji u Bruxellesu 1874. Sama Bruxelleska deklaracija nije postala pozitivno pravo.
79
Od međunarodnih ugovora usvojenih u 19. st. posebno treba istaknuti sljedeće:
1. Deklaraciju o pomorskom pravu (tzv. Parišku pomorsku deklaraciju), usvojenu 1856., koja je zabranila korsarstvo (riječ je o upotrebi
tzv. lađa lovica, tj. privatnih naoružanih brodova koji su imali ovlasti, zaraćene stranke da za nju na moru obavljaju ratne čine, osobito pravo
plijena), uvela zaštitu neprijateljskog tereta koji se nalazi na brodu pod neutralnom zastavom (s iznimkom kontrabande), zabranila zapljenu
neutralne robe koja se nalazi na brodu pod neprijateljskom zastavom (s iznimkom kontrabande), a pravovaljanost pomorske blokade
uvjetovala efektivnim sprječavanjem pristupa obali.
2. Konvenciju o poboljšanju sudbine vojnika ranjenih u ratu, usvojenu 1864. u Ženevi, prethodnicu Ženevskih konvencija 1906., 1929. i 1949.
3. Deklaraciju o odricanju u vrijeme rata upotrebe rasprskavajućih projektila težine manje od 400 grama (tzv. Petrogradsku deklaraciju) 1868.
80
POVIJEST MP
572
 ▫ među onima koje su i danas na snazi, najvažnija je Četvrta haaška konvencija iz 1907. o zakonima i
običajima rata na kopnu (prerađena Druga haaška iz 1899.);

▫ detaljna pravila sadržana su u prilogu Konvencije, poznatom kao Haaški pravilnik o zakonima i običajima
rata na kopnu

… 81 82 83

----------------------------------------------------------------------------------------------------

- strahote Drugog svjetskog rata pokazale su nužnost revizije i daljnjeg razvoja ratnog prava

- na inicijativu Međunarodnog odbora Crvenog križa švicarska je vlada sazvala 1949. diplomatsku konferenciju
na kojoj su 12. kolovoza 1949. usvojene 4 Ženevske konvencije o zaštiti žrtava rata 84

1) Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim sna gama u ratu

2) Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca oružanih snaga na moru

3) Konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima

4) Konvencija o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata

- te su konvencije dopunjene trima protokolima, usvojenima 1977., odnosno 2005. u Ženevi:

1) Dopunski protokol o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I., 1977.)

2) Dopunski protokol o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II., 1977.)

3) Dopunski protokol o usvajanju dodatnog znaka raspoznavanja (Protokol III., 2005.) – odnosi se na
dodatni, treći znak raspoznavanja, uz crveni križ te crveni polumjesec i crvenog lava i sunce 85

(Dopunski protokoli I. i II. sadržavaju odredbe o zaštiti žrtava rata, ali i, prvi put nakon konvencija i deklaracija s
Haaških mirovnih konferencija 1899. i 1907., odredbe o sredstvima i metodama borbe)

- kako je u Ženevskim konvencijama iz 1949. naglasak na zaštiti žrtava oružanog sukoba, u doktrini se termin
ratno pravo počeo zamjenjivati terminom humanitarno pravo – time se željela naglasiti razlika između
Haaških konvencija iz 1899. i 1907., koje su se ponajprije bavile načinima i sredstvima ratovanja i Ženevskih
konvencija, koje su ponajprije usmjerene na zaštitu osoba u oružanim sukobima

81
Haaške konvencije sadržavaju klauzulu solidarnosti (klauzula općeg učešća, clausula si omnes), tj. odredbu da se konvencija ne primjenjuje
ako u ratu sudjeluje neka država koja je nije ratificirala. Ali te konvencije većinom sadržavaju već prije postojeće običajno pravo ili su njihova
pravila prešla u običajno pravo pa se kao takva poštuju i medu državama koje nisu vezane konvencijama. MVS u Nurnbergu nije uvažio
prigovor da se Haaška konvencija o zakonima i običajima rata na kopnu nije mogla primijeniti u Drugom svjetskom ratu zbog navedene klauzule
i konstatirao je da su odredbe te konvencije, odnosno njezina pravilnika, priznali svi civilizirani narodi i smatrao je da odražava postojeće
običajno pravo.
82
1906. usvojena je Ženevska konvencija o poboljšanju sudbine ranjenih i bolesnih vojnika u ratu; zapravo, radilo se o prerađenoj Konvenciji iz
1864., kojom se zaštita protegnula i na bolesnike. Primjena te Konvencije Desetom se haaškom konvencijom iz 1907. protegnula i na pomorski
rat.
83
Od ugovora usvojenih između 2 svjetska rata posebno treba istaknuti:
1. Ženevski protokol iz 1925. o zabrani upotrebe zagušljivih, otrovnih ili sličnih plinova i bakterioloških sredstava u ratu
2. Ženevsku konvenciju iz 1929. o poboljšanju sudbine ranjenih i bolesnih vojnika u ratu
3. Ženevsku konvenciju iz 1929. o postupanju s ratnim zarobljenicima
4. Londonski protokol iz 1936. o pravilima vođenja podmorskog rata
84
One, za razliku od haaških konvencija 1899. i 1907., ne sadržavaju klauzulu si omnes.
85
ZAŠTITA RANJENIKA, BOLESNIKA I ZAROBLJENIKA
573
  no, ta dihotomija ratno pravo (tj. Haaške konvencije) i humanitarno pravo (tj. Ženevske konvencije) nije
sasvim umjesna jer je cilj i haaškog prava humanizacija rata, a Protokol I. iz 1977. uređuje i sredstva i
načine borbe

 Međunarodni sud je ustvrdio da su tzv. haaško i ženevsko pravo koje se primjenjuje u oružanim
sukobima, postali tako usko povezani da su s vremenom prerasli u „jedan jedinstveni
kompleksni sustav, koji je danas poznat kao međunarodno humanitarno pravo" 86; to jedinstvo posebno
je vidljivo u dopunskim protokolima iz 1977. koji sadržavaju odredbe iz obje kategorije

 no usprkos tom jedinstvu i jedinstvenom cilju svih pravila kojima se uređuju oružani sukobi da
humaniziraju te sukobe, ipak je i dalje većinu odredaba iz tog područja moguće razlikovati po tome bave
li se ponajprije načinima i sredstvima borbe ili zaštitom osoba u oružanim sukobima; stoga se naziv pravo
oružanih sukoba čini adekvatnijim za ovu granu MP od naziva humanitarno pravo 87

- od ostalih međunarodnih ugovora usvojenih nakon Drugog svjetskog rata treba spomenuti:

a) Konvenciju o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba , sklopljenu 1954. u Haagu 88

b) Konvenciju o zabrani usavršavanja, proizvodnje i stvaranja zaliha bakteri ološkog (biološkog) i toksičnog
oružja te o njihovu uništavanju iz 1972.

c) Konvenciju o zabrani ili ograničenju uporabe određenoga konvencionalnog oružja s pretjeranim

traumatskim učinkom ili djelovanjem bez obzira na cilj iz 1980. 89

d) Konvenciju o zabrani razvijanja, proizvodnje, stvaranja zaliha i korištenja kemijskog oružja i o njegovu
uništenju, 1993.

e) Konvenciju o zabrani uporabe, stvaranja zaliha, proizvodnje i prijenosa protupješačkih mina i o njihovu
uništenju, zaključenu u Ottawi 1997.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------

- ako nema kodificiranog prava, vrijede opća pravila običajnog MP

- neki kodifikacijski tekstovi posebno naglašavaju da ne obuhvaćaju cjelokupnu materiju, nego da za

nepredviđene slučajeve vrijedi i dalje običajno pravo – tzv. Martensova klauzula 90 u uvodu Četvrte haaške
konvencije o zakonima i običajima rata na kopnu iz 1907. izrijekom kaže da u slučajevima koji nisu uređeni
ugovornim pravom „stanovništvo i ratnici ostaju pod zaštitom i vladavinom načela međunarodnog prava koja
proizlaze iz običaja ustanovljenih među civiliziranim narodima, iz zakona čovječnosti i zahtjeva javne savjesti"

▫ Postoje različita tumačenja Martensove klauzule. Čini se ispravnim tumačenje da ona daje putokaz u
slučajevima kad za određenu situaciju nema ne samo ugovornog, nego ni običajnog
međunarodnopravnog pravila. Ni tada se stranke ne mogu ponašati samovoljno, nego moraju

86
Savjetodavno mišljenje o dopustivosti upotrebe nuklearnog oružja u oružanom sukobu (1996.). Pod ženevskim pravom MS nije obuhvatio
samo Ženevske konvencije iz 1949., nego i one iz 1864., 1906. i 1929.
87
Iz zaključnog dijela Savjetodavnog mišljenja o nuklearnom oružju može se zaključiti da i Sud dijeli navedeno mišljenje.
88
Uz nju su usvojena i dva protokola – prvi 1954. (sadrži odredbe o vraćanju kulturnih dobara koja su nezakonito odnesena s okupiranih
područja), a drugi 1999. (upotpunio i osuvremenio MP zaštitu kulturnih dobara u vrijeme oružanih sukoba).
89
Uz nju je dosad usvojeno 5 protokola:
1. Protokol o fragmentima koji se ne mogu otkriti (Protokol I.),
2. Protokol o zabrani ili ograničenju uporabe mina, mina iznenađenja ili drugih naprava (Protokol II.),
3. Protokol o zabrani ili ograničenju uporabe zapaljivog oružja (Protokol III.),
4. Protokol o osljepljujućem laserskom oružju (Protokol IV.),
5. Protokol o eksplozivnim ostatcima rata (Protokol V.).
90
Klauzula je nazvana po predlagaču F. von Martensu, ruskom delegatu na Haaškim mirovnim konferencijama 1899. i 1907.
574
 primjenjivati „načela međunarodnog prava koja proizlaze... iz zakona čovječnosti i zahtjeva javne
savjesti". Elementarni zakoni čovječnosti uvijek su ograničavajući faktor.

▫ Martensova klauzula nije ni danas izgubila na značenju, ona vrijedi i u novijim uvjetima, a osobito dolazi
u obzir radi primjene humanitarnog prava na različite vrste oružanih sukoba, kao i na sredstva i načine
borbe koji nisu bili poznati u doba njezina nastanka. Ta je klauzula unesena i u Ženevske konvencije iz
1949. i u Protokol I. iz 1977.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------

- već je naglašena antiteza između želje za reguliranjem i humaniziranjem rata i vrhovnog interesa vođenja
borbe kojemu je jedini cilj pobjeda; razumljivo je da su s gledišta tog interesa pravila koja uređuju oružane
sukobe smetnja

- odatle težnja da se u konkretnom slučaju potrebe pristupi činima koje MP zabranjuje, ali se ujedno želi takvo
postupanje opravdati i prikazati kao dopušteno – tako su nastale različite teorije o pravu nužde, o prevlasti
ratnih potreba nad ratnim pravom (Kriegraison geht vor Kriegsmanier)

 Pravo nužde opći je institut MP, koji se u teoriji veže uz temeljno pravo država na opstanak i na
samoodržanje. Ono dopušta da neka država radi obrane životnih interesa učini nešto što je inače
pravom zabranjeno. Primjena tog načela u ratnom je pravu nedopustiva. Rat je sam po sebi borba za
opstanak i za samoodržanje. Dopustiti primjenu načela samoodržanja na rat značilo bi zanijekati svaku
mogućnost pravnog normiranja rata

 Isto tako, ne može se prihvatiti misao o dopustivosti nepoštivanja pravila MP koja se odnose na oružane
sukobe zbog vojnih potreba. Često se ta misao veže uz pravo nužde, ali ono bi pokrivalo samo slučajeve
krajnje potrebe. No, navedeno pravilo tumači se mnogo šire te se njime često želi opravdati svako
postupanje koje brže ili bolje vodi nekom vojnom uspjehu, makar možda taj uspjeh nije nužno potreban za
povoljno rješavanje sukoba ili bi se mogao postići i uz pridržavanje pravila o vođenju oružanih sukoba, ali
uz veća nastojanja ili ulog žrtava.

 Pravilo Kriegsraison geht vor Kriegsmanier valja bezuvjetno odbaciti. Već su sama pravila koja se odnose na
rat i druge oružane sukobe kompromis između želje za reguliranjem vođenja oružanih sukoba i vojnih
interesa. Ta su pravila minimum ograničenja koja su tehnici vođenja neprijateljstava iznuđena zbog viših
interesa čovječnosti.

Pravo oružanih sukoba ima upravo svrhu da zabranom pojedinih vojnih sredstava i metoda borbe postavi granice
nastojanja oko postizanja određenoga taktičkog ili strategijskog cilja. Probijanje pravila primjenjivih na oružane
sukobe pozivom na vojnu potrebu proturječi i samoj ideji prava oružanih sukoba, što je izrečeno još u čl. 22. Haaškog
pravilnika iz 1907., koji ističe da zaraćene stranke nemaju neograničeno pravo biranja sredstava borbe.

 Nedopustivost opće primjene načela o vojnoj potrebi može se dokazati i time što se pozitivno pravo vrlo
često upućuje na vojnu potrebu izričitim odredbama, ograničavajući primjenu pojedinog pravila riječima
„po mogućnosti, osim u slučaju apsolutne nužde, ako vojne potrebe zahtijevaju“ i sl., obilato uvažavajući tu
potrebu.

575
Dakle, pozivanje na vojnu potrebu moguće je samo ako je to izričito dopušteno pravilima koja se odnose na oružane
sukobe. Okolnosti u kojima se vojna potreba priziva sukladno pravilima primjenjivim na oružane sukobe moraju jasno
pokazivati da postoji hitna potreba koja ne dopušta nikakvo odugovlačenje i da je opasnost neposredna i prijeteća.
I pri pozivanju na vojnu potrebu treba imati na umu načelo proporcionalnosti između gubitaka i štete te očekivane
vojne prednosti. 91

------------------------------------------------------------------------------------------------------------

- ratno pravo dopušta ograničenu primjenu represalija, i to u skladu s općim pravilima o represalijama, kao o
sredstvu samopomoći; prema tome, represalije su opravdane i dopuštene kao odgovor na protupravno
postupanje protivnika kako bi se on time prisilio da odustane od toga svog postupka

▫ zato mjere poduzete kao represalije moraju po težini odgovarati težini protivničkoga protupravnog
postupka

▫ izbor mjera je slobodan, ali ograničenje elementarnim zakonima čovječnosti (Martensova klauzula)

▫ Ženevske konvencije iz 1949. i Dopunski protokoli uz njih iz 1977. izričito zabranjuju represalije prema
zaštićenim osobama: ranjenicima, bolesnicima, brodolomcima, kao i osoblju, zgradama, brodovima
namijenjenim njihovoj njezi, zatim prema zarobljenicima te građanskim osobama i njihovoj imovini

▫ Konvencijom o zaštiti kulturnih dobara u vrijeme oružanog sukoba (1954.) one su zabranjene i prema
kulturnim dobrima

9.1.3. Pojam oružanog sukoba

- prema tradicionalnom shvaćanju, rat je borba koja se vodi među državama s namjerom ratovanja

- u skladu s tim shvaćanjem, međunarodno ratno pravo se sve do usvajanja Ženevskih konvencija iz 1949.
izgrađivalo kao skup pravila koja se primjenjuju u oružanoj borbi između država koja ima značaj rata; u tom
razdoblju građanski ratovi nisu bili pokriveni pojmom rata pa se primjena ratnog prava i pravila neutralnosti u
takvim sukobima mogla postići samo ako je država priznala ustanike kao zaraćenu stranku

----------------------------------------------------------------------------------

- prekretnicu u konceptu rata i oružanog sukoba označile su Ženevske konvencije o zaštiti žrtava oružanog
sukoba (1949.)

 čl. 2. svih četiriju Ženevskih konvencija određuje da će se Konvencije primjenjivati u slučaju objavljenog
rata i svakog drugog međunarodnog oružanog sukoba koji izbije između država stra naka, čak i ako jedna od
njih ne priznaje ratno stanje (dakle, objavljeni rat samo je jedan od primjera međunarodnog oružanog
sukoba); usto, Konvencije proširuju svoju primjenu i na sve slučajeve okupacije čitavog ili dijela područja
države stranke, čak i ako okupacija ne naiđe na vojni otpor
91
OGRANIČENJA U VOĐENJU NEPRIJATELJSTAVA
576
  primjena osnovnih pravila konvencija proširena je i na nemeđunarodne sukobe: čl. 3. svih četiriju
Ženevskih konvencija određuje da u slučaju oružanog sukoba koji nema međunarodni značaj, a izbije na
području jedne od država stranaka, svaka država stranka u sukobu mora primjenjivati barem ona pravila
humanitarnog prava koja se u tome članku nabrajaju; stranke u sukobu moraju ujedno nastojati da
posebnim sporazumima stave na snagu sve/dio ostalih odredaba Konvencija

- tendencija proširenja primjene ratnog (osobito humanitarnog) prava na sve vrste oružanih sukoba nastavila se
i nakon usvajanja Ženevskih konvencija; povod tomu bilo je izbijanje mnogih oružanih sukoba nakon Drugog
svjetskog rata, koje je trebalo podvrći pravnim ograničenjima – tako je Dopunski protokol Ženevskim
konvencijama o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I.) iz 1977. proširio pojam
međunarodnog oružanog sukoba i na oružane sukobe u kojima se narodi bore protiv kolonijalne dominacije i
strane okupacije te protiv rasističkih režima u ostvarivanju prava na samoodređenje (čl. 1., st. 4.),
92
dakle, na oslobodilačku borbu

- i oružana akcija UN-a također potpada pod pravila ratnog (humanitarnog) prava kojeg se oružane snage UN-a
moraju u svakoj prilici pridržavati 93

- 1977. jasnije su definirani i nemeđunarodni oružani sukobi – Dopunski protokol Ženevskim konvencijama o
zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II.) određuje svoju primjenu na oružane sukobe koji
se odvijaju na području države stranke između njezinih oružanih snaga i odmetničkih oružanih snaga (ili drugih
organiziranih naoružanih grupa), koje su pod odgovornim zapovjedništvom i koje ostvaruju nad dijelom njezina
područja takvu kontrolu koja im omogućuje vođenje neprekidnih i usklađenih vojnih operacija i primjenu
odredaba Protokola (čl. 1., st. 1.); izričito su iz primjene Protokola isključene situacije unutrašnjih nemira i
napetosti, kao što su pobune, izolirani i sporadični čini nasilja ili drugi čini slične prirode, koji se ne smatraju
oružanim sukobima

----------------------------------------------------------------------------------

- zamjena izraza rat izrazom međunarodni oružani sukob u međunarodnim ugovorima i općenito u
međunarodnim dokumentima i literaturi motivirana je ponajprije proširenjem primjene međunarodnopravnih
pravila na širi krug oružanih sukoba

- postavlja se pitanje: može li se termin rat odbaciti u suvremenim uvjetima i zamijeniti izrazom međunarodni
oružani sukob? odgovor je negativan, jer postoje određena običajna međunarodnopravna pravila koja su se
razvila unutar ratnog prava i koja nisu primjenjiva na ostale vrste oružanih sukoba; tako pravila o
gospodarskom ratu na moru (uzapćenje i zapljena neprijateljskih brodova i pljenidbeno pravo) izričito
zahtijevaju postojanje rata 94

92
I prije usvajanja Protokola I. slično je utvrdila Opća skupština u svojoj rezoluciji 1973.
93
V. Zagrebačku rezoluciju Instituta za MP iz 1971. o uvjetima primjene humanitarnih pravila o oružanim sukobima na neprijateljstva u kojima
mogu imati udjela snage UN-a.
94
NEPRIJATELJSKA IMOVINA NA MORU, PLJENIDBENO PRAVO
577
9.1.4. Početak i završetak oružanog sukoba

- prema tradicionalnom ratnom pravu, ratno stanje započinjalo je ili formalnom objavom rata ili stvarnim
započinjanjem neprijateljstava povedenih u namjeri ratovanja – dakle, utvrđivanje postojanja ratnog stanja
uvelike je ovisilo o subjektivnim faktorima: hoće li zaraćeni objaviti rat, odnosno postoji li namjera ratovanja
(animus belligerendi) 95

----------------------------------------------------------------------------------

- posljedica izbijanja rata bila je prekidanje svih mirnodopskih odnosa između zaraćenih stranaka:

 obustavljalo se izvršavanje obveze koje su teretile stranke prema odredbama općeg MP i međunarodnih
ugovora, a diplomatski odnosi redovito su se prekidali

 propise prava mira zamjenjivali su propisi međunarodnog ratnog prava

- nakon 1945. situacija se uvelike promijenila; objava rata izbjegava se već i zato da se ne postane krivcem za
započinjanje rata i time prekršiteljem MP zabrane rata

▫ Usvajanjem Ženevskih konvencija iz 1949., tj. njihovim zajedničkim člankom 2., kriteriji za utvrđivanje
postojanja oružanog sukoba su objektivizirani te nije potrebna objava ili utvrđivanje namjere ratovanja.
Svaki sukob koji izbije između dvije države stranke Konvencija i dovede do upotrebe oružanih snaga je
oružani sukob, koji dovodi do primjene odredaba Konvencija, čak i ako jedna od stranaka poriče postojanje
ratnog stanja.

▫ Glede utjecaja oružanih sukoba na mirnodopske odnose sukobljenih stranaka ne postoji više automatizam
kao prije, tj. izbijanjem međunarodnih oružanih sukoba, automatski ne prestaju niti se
suspendiraju (mirnodopski) međunarodni ugovori sukobljenih stranaka, niti se prekidaju diplomatski
odnosi.

▫ Iako ne postoje opća pravila MP koja bi uređivala učinke oružanih sukoba na međunarodne ugovore, može
se reći da u doktrini i praksi prevladava stajalište da izbijanje oružanog sukoba ne dovodi ipso facto do
prestanka ili obustavljanja međunarodnih ugovora, dvostranih ili mnogostranih, sklopljenih između
sukobljenih stranaka prije izbijanja oružanog sukoba. Sudbina tih ugovora ovisi uglavnom o volji
sukobljenih stranaka.

▫ Ipak, postoji nekoliko kategorija ugovora o čijem važenju nakon izbijanja oru žanog sukoba ugovorne
stranke ne mogu slobodno odlučivati.

 Tako stranka oružanog sukoba ne može jednostrano otkazivati ni suspendirati

međunarodni ugovor koji se odnosi na zaštitu ljudske osobe.

95
Formalnosti započinjanja rata propisala je Treća haaška konvencija o započinjanju neprijateljstava iz 1907. Konvencija nije zahtijevala
poseban oblik objave rata, što se moglo učiniti i usmeno. Konvencija je određivala da ona mora biti jasna, tj. mora nedvojbeno pokazati odluku
o započinjanju rata i mora sadržavati razloge. Objava je mogla biti bezuvjetna ili uvjetna (ultimatum s uvjetnom objavom rata). Ultimatum je
priopćenje kojim se stavlja neki zahtjev i prijeti određenim posljedicama (ratom) ako se zahtjev ne provede.
578
  Isto tako, prema prevladavajućem mišljenju izraženom u praksi država i u
doktrini, izbijanje oružanog sukoba nema utjecaja na međunarodne ugovore
kojima se osniva međunarodna organizacija, iako su među sukobljenim
strankama ugovorne stranke tih ugovora.

 Oružani sukob ne utječe ni na ugovore kojima su ustanovljene granice ili

ustupljeno područje.

 U teoriji prevladava stajalište i da izbijanje oružanog sukoba ne bi trebalo

utjecati ni na ugovore koji ustanovljuju međunarodne režime, kao, npr.,
neutralizirane zone, režim međunarodnih vodotokova i si., jer oružani sukob ne
bi trebao djelovati na pravne režime stvorene u interesu međunarodne
zajednice.

▫ Diplomatski odnosi redovito se prekidaju u slučaju izbijanja oružanih sukoba, iako ni tu ne postoji
automatizam. Diplomatskom i konzularnom osoblju mora se omogućiti odlazak. Zaštitu zgrada i arhiva, kao
i državljana sukobljenih stranaka preuzima, prema sporazumu, diplomatsko predstavništvo neke treće
države. 96 97

▫ Sukobljene stranke mogu i za vrijeme oružanog sukoba sklapati međunarodne ugovore koji uređuju razna
pitanja u vezi s vođenjem oružanog sukoba, npr. ugovore o razmjeni zarobljenika, pokopu mrtvaca,
stvaranju neutraliziranih zona u smislu čl. 15. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme
rata, o postupku s civilnim internircima.

Svi ti ugovori obvezuju kao i oni sklopljeni u doba mira. Sklapaju se ponajviše uz posredovanje neutralnih država i na
neutralnom području. Uz tu vrstu postoje i specijalni vojni ugovori ili sporazumi. Za njihovo sklapanje nadležni su
vojni zapovjednici, ali samo za predmete koji pripadaju u njihov djelokrug. Za takve pregovore i sporazume ovlašteni
su vojni zapovjednici, bez posebne punomoći, izravno prema propisima međunarodnog prava.

Sporazum sklopljen u skladu s tim propisima ne treba ni ratifikacije. On obvezuje čak i ako je dotičnom zapovjedniku
internim instrukcijama dana uputa da ne smije sklapati takve sporazume.

▫ U red posebnih vojnih ugovora ubrajaju se kapitulacije, karteli i specijalna primirja.

 Kapitulacija je ugovor o načinu i uvjetima predaje cjeline ili dijelova oružanih snaga.

 Karteli su sporazumi kojima se uređuju neka pitanja u vezi s ratnim stanjem, najčešće o razmjeni
zarobljenika ili slanju i prihvaćanju parlamentara.

 Primirje je obustava neprijateljstva na neko vrijeme, bilo između svih oružanih snaga ili na nekom
određenom području. O primirju valja na vrijeme obavijestiti sve vojne odrede i vlasti kojih se to tiče.
U slučaju teškog prekršaja sjedne strane, druga strana ima pravo otkazati primirje, a u slučaju
hitnosti može neprijateljstvo započeti neposredno. Ako pojedinci vlastitom pobudom povrijede
primirje, može se samo zahtijevati kažnjavanje krivaca i naknada nastale štete. Vojni zapovjednici
ovlašteni su za sklapanje čisto vojnih sporazuma, a za sklapanje tzv. političkih primirja
nadležni su samo redoviti organi vanjskog zastupanja.

96
DIPLOMATSKE POVLASTICE
97
Tako su Iran i Irak prekinuli diplomatske odnose tek 1987., 7 godina nakon izbijanja sukoba.
579
----------------------------------------------------------------------------------

- oružani sukob završava konačnom obustavom neprijateljstva

- prema tradicionalnom ratnom pravu, rat je završavao:

1) jednostrano, potpunim pokoravanjem neprijatelja (debellatio) ili

2) sporazumno, redovito mirovnim ugovorom ili obustavom ratnih čina – mirovnim ugovorom između
zaraćenih stranaka uređivala su se mnoga pitanja: ustup područja, ratna odšteta, povratak zarobljenika,
imovinska pitanja, uspostavljanje predratnih ugovora; ratno stanje prestajalo je tek stupanjem na snagu
mirovnog ugovora

… 98

- Institut mirovnog ugovora nakon Drugoga svjetskog rata gubi na značenju, a oružani sukobi posljednjih
desetljeća uglavnom su završavali bez sklapanja formalnoga mirovnog ugovora, katkad drugim aktima
formalne naravi (npr. Vijetnam 1954. i 1972., Palestina 1967. i 1973.); Iračko-kuvajtski sukob nakon
intervencije koalicijskih snaga završio je rezolucijom VS 1991., koju neki autori, imajući u vidu njen sadržaj
(obveze nametnute Iraku), uspoređuju sa sadržajem klasičnih mirovnih ugovora

- Ženevske konvencije iz 1949. i Dopunski protokoli iz 1977. ne sadržavaju posebne odredbe o završetku
oružanog sukoba

- Protokol I. dotiče se tog pitanja neizravno, određujući da primjena njegovih odredaba i odredaba Ženevskih
konvencija prestaje općim prestankom vojnih operacija, a na okupiranim područjima prestankom okupacije

9.1.5. Ratište

- prema klasičnom ratnom pravu, ratište je sav prostor na kome zaraćeni mogu pripremati i provoditi
neprijateljstva

▫ ono ponajprije obuhvaća područje zaraćenih država (kopno, unutrašnje morske vode, teritorijalno more i
zračni prostor nad njima) 99, ali ratni čini mogu se provoditi i na svim dijelovima koji ne pripadaju pod
suverenost nijedne države; zato ratište prema klasičnom ratnom pravu obuhvaća otvoreno more i
ničija područja (terra nullius)

▫ ratište se ne proteže na područje neutralnih država i neutralizirana područja, kao ni na zračni prostor nad
njima; ipak, ratištem postaju i vojne baze koje zaraćena država ima na području neutralne države
100
– to je onda ratište, ali nije neprijateljsko područje

- od ratišta se razlikuje područje ratnih operacija (bojište, vojišna prostorija) – to je područje gdje se ratne
operacije stvarno vode

- neutralizirana područja stvaraju se ugovorom; posljedica je neutralizacije da se na tom području ne smiju

provoditi neprijateljstva, iako je država kojoj ono pripada u ratu

98
Valja razlikovati prestanak ratnog stanja, koji nastupa stupanjem mirovnog ugovora na snagu, od privremene obustave neprijateljstva.
Ugovor o primirju (ili tzv. preliminarni mir) prekida ratne operacije, ali ne i ratno stanje. Prekid vatre privremena je obustava neprijateljstva.
99
Ratište je, uz maticu zemlju, obuhvaćalo također kolonije i protektorate. Britanski dominioni nekad su dijelili ratno stanje s maticom zemljom,
ali na početku Drugog svjetskog rata Kanada i Južna Afrika stupile su u rat svojom samostalnom odlukom.
100
Npr. zračne baze VB i SAD-a na Azorima, dok je Portugal ostao neutralan sve do kraja Drugog svjetskog rata.
580
-----------------------------------------------------------------------------------------------------

- Ženevske konvencije iz 1949. i Dopunski protokoli uz njih iz 1977. ne sadržavaju odredbe o svojoj primjeni
ratione loci, nego samo ratione personae, te u njima nema odredaba o ratištu, odnosno prostoru gdje se mogu
pripremati i voditi oružani sukobi; stoga treba uzeti da i dalje vrijede gore navedena običajna pravila

-----------------------------------------------------------------------------------------------------

- prema tradicionalnom ratnom pravu, ratište pomorskog rata obuhvaća čitavo more i morskim brodovima
pristupne vode, uz iznimku unutrašnjih morskih voda i teritorijalnog mora neutralnih država te neutraliziranih
dijelova mora; ono, dakle, obuhvaća unutrašnje morske vode i teritorijalno more zaraćenih država te otvoreno
more, osim neutraliziranih dijelova

- danas bismo još dodali da ratište obuhvaća i arhipelaške vode sukobljenih država

- postavlja se pitanje obuhvaća li područje gdje se mogu pripremati i voditi oružani sukobi na moru i isključivi
gospodarski pojas, odnosno epikontinentalni pojas?

▫ Konvencija o pravu mora iz 1982. ne daje na to pitanje odgovor i mišljenja u teoriji se o tome razlikuju

▫ prevladava mišljenje da se neprijateljstva na moru mogu voditi i na epikontinentalnom pojasu i

isključivom gospodarskom pojasu sukobljenih država, ali i na epikontinentalnom pojasu i isključivom
gospodarskom pojasu neutralnih država, s time da se mora voditi računa o pravima i dužnostima
neutralnih obalnih država u tim pojasevima 101 102 103

9.1.6. Osobe koje sudjeluju u oružanom sukobu

 staro doba nije razlikovalo ratnike i mirno pučanstvo; rat se vodio između naroda pa se prema
neratujućima postupalo jednako neprijateljski kao i prema oružanim protivnicima

 potkraj 18. st. prevladava način ratovanja s razmjerno malim vojskama, koje su više pripadale vladaru nego
državi ili narodu; to je odgovaralo političkoj i gospodarskoj strukturi toga doba; tako je civilno pučanstvo
bilo zaštićeno u velikoj mjeri što se tiče osoba i imovine

 pojava totalitarnog rata opet je povukla pozadinu i civilno stanovništvo u ratni napor i izvrgla ga ratnim
opasnostima; ali još vrijedi pravilo da neprijateljstva ne mogu provoditi svi ljudi, nego samo
ovlašteni, koji se po nekom znaku moraju razlikovati od ostalih, kako bi se oružje u načelu upotrebljavalo
samo protiv onoga koji ga sam kao protivnik upotrebljava

101
Tako određuju Sanremski priručnik o MP-u primjenjivom na oružane sukobe na moru koji je izradila grupa stručnjaka 1994. i Helsinška
načela o pravu neutralnosti na moru iz 1998., izrađena u ILA-u. Navedeni priručnici su neobvezani dokumenti, ali iza njihovih su odredaba
ugledni stručnjaci i institucije koji su ih izradili te ih s te osnove uzimamo u obzir. Isto određuje i Priručnik o pravu oružanog sukoba UK iz 2004.
102
Određivanje posebnog prostora gdje se mogu voditi pomorski oružani sukobi važno je zbog toga što se pravila o oružanim sukobima na moru
primjenjuju na morskim prostorima na kojima se mogu voditi neprijateljstva. Tako je potrebno znati granicu između pomorskog i kopnenog
ratišta, odnosno prostora oružanih sukoba, da bi se moglo odrediti ubraja li se neki čin u pravila o morskom plijenu ili u pravila o kopnenim
oružanim sukobima.
103
Slično otvorenomu moru, načelno se i svemir, ali isključujući Mjesec i druga nebeska tijela, može smatrati mogućim ratištem.
581
 - tako pravila MP ograničavaju provođenje samih ratnih čina oružane borbe na određeni krug osoba

- samo te osobe smiju voditi borbu oružjem, i to samo protiv istoga kruga osoba protivne stranke

- taj krug čine oružane snage koje obuhvaćaju ponajprije pripadnike kopnene vojske, ratne mornarice i ratnog
zrakoplovstva

- no, budući da su mnoge države imale sustav vojnice (milicije) 104, to je Haaški pravilnik iz 1907. (čl. 1.)
vojnicu i dobrovoljačke odrede izjednačio s vojskom, ali moraju biti ispunjena ova 4 uvjeta:

1) da im na čelu stoji odgovorni zapovjednik

2) da nose određeni i na daljinu vidljiv znak raspoznavanja

3) da otvoreno nose oružje

4) da se u svojim operacijama pridržavaju pravila ratnog prava

- na zahtjev malih država, Haaškim pravilnikom priznat je i pučki ustanak, a pod tim se razumijeva stanovništvo
nezaposjednutog područja koje se pri približavanju neprijatelja spontano lati oružja da bi se oduprlo napadaču,
a nije imalo vremena organizirati se po navedenim odredbama Pravilnika; pučki ustanak priznaje se uz uvjet da
stanovništvo otvoreno nosi oružje i da poštuje pravila ratnog prava

- Haaški pravilnik razlikuje borce i neborce (kombatante i nekombatante) unu tar oružanih snaga – neborci su
osobe koje pripadaju vojsci i potpadaju pod vojnu disciplinu, ali se ne bore oružjem u ruci (vojno upravno i
tehničko osoblje, sanitet, vojni svećenici, opskrbnici), kao i osobe koje prate vojsku zbog neke posebne duž-
nosti (ratni dopisnici, vojni atašei stranih država)

 neborci ne smiju upotrebljavati oružje, osim ako su napadnuti; jednako tako, ne smije se protiv njih
upotrijebiti oružje, što je katkad teško provedivo zbog nemogućnosti raspoznavanja u borbi

 ako padnu u ruke neprijatelju, imaju se pravo smatrati ratnim zarobljenicima

---------------------------------------------------------------------------------------------------------

- Haaški pravilnik iz 1907. nije riješio pitanje o kojem se vodila najveća rasprava – njegova pravila priznaju samo
pučki ustanak koji se diže u još nezaposjednutom području, ali on ne spominje gerilsku, partizansku borbu, koja
se često pojavljivala u zaleđu neprijatelja, u području koje je on već zaposjeo; to je pitanje riješeno Ženevskim
konvencijama iz 1949.

▫ njihove se odredbe primjenjuju jednako na pripadnike državnih oružanih snaga stranke sukoba te milicije
i dobrovoljačkih odreda koji su sastavni dio tih oružanih snaga, kao i na pripadnike milicije i
dobrovoljačkih odreda koji nisu uključeni u oružane snage države, ali pripadaju stranci sukoba, i to ako
ispunjavaju uvjete koji su navedeni još u Haaškom pravilniku, tj. da im je na čelu zapovjednik koji za njih
odgovara, da nose određeni znak za razlikovanje koji se može raspoznati s udaljenosti, da nose oružje
otvoreno, da se drže pravila ratnog prava

104
Naziv za posebno organizirane, školovane i mobilizirane oružane formacije, uglavnom različite i odvojene od redovite i stalne vojske.
582
 ▫ pod istim uvjetima odredbe Ženevskih konvencija primjenjuju se i na pripadnike organiziranih pokreta
otpora, koji pripadaju stranci sukoba i koji djeluju izvan ili unutar vlastitog područja, čak i ako je ono
okupirano; time su obuhvaćene, uz ostalo, i partizanske (gerilske) jedinice 105 106

- iako je Ženevskim konvencijama proširen krug osoba koje imaju isti status borca, odnosno ratnog zarobljenika,
kao i pripadnici redovitih oružanih snaga, one ne mijenjaju uvjete pod kojima se taj status priznaje, koji su
navedeni još u Haaškom pravilniku

- međutim, okolnosti u kojima su se nakon Drugog svjetskog rata vodile borbe za nacionalno oslobođenje
zahtijevale su daljnje izmjene međunarodnopravnih pravila – iz tog je razloga Protokol I. proširio koncept
međunarodnih oružanih sukoba, koji uključuje i antikolonijalne i druge oružane borbe za nacionalno
107
oslobođenje

- Protokol I., usto, na potpuno nov način definira oružane snage, određujući da se oružane snage stranke sukoba
sastoje od svih organiziranih oružanih snaga, naoružanih grupa i jedinica koje su pod zapovjedništvom
odgovornim toj stranci (čak i kad tu stranku zastupa vlada ili vlast koju protivnička stranka ne priznaje); te
oružane snage moraju biti podvrgnute unutrašnjem disciplinskom sustavu koji, uz ostalo, osigurava poštivanje
pravila međunarodnog prava primjenjivih u oružanim sukobima

- pripadnici oružanih snaga, osim sanitetskog i vjerskog osoblja, jesu borci, što znači da imaju pravo izravno
sudjelovati u neprijateljstvima i imaju status ratnih zarobljenika ako padnu pod vlast protivničke stranke

- ukidanjem kategorizacija borbenih snaga iz Ženevskih konvencija iz 1949. (redovita vojska, milicija, dobrovoljci,
pripadnici pokreta otpora i dr.) i prihvaćanjem široke definicije pojma oružanih snaga, Protokol I. maksimalno
proširuje krug boraca, obuhvaćajući i mnogo slabije ustrojene borbene snage začetaka oslobodilačkih pokreta
ili pokreta otpora

▫ od 4 „klasična" uvjeta iz Haaških i Ženevskih konvencija izričito su zadržana 2: odgovorno zapovjedništvo

i poštivanje pravila međunarodnog prava primjenjivih na oružane sukobe

▫ iako preostala 2 „klasična" uvjeta (znak raspoznavanja i otvoreno nošenje oružja) nisu izričito navedeni,
može se tvrditi da su oni implicite sadržani u zahtjevu da se oružane snage podvrgnu unutrašnjem
disciplinskom sustavu; naime, u tom je zahtjevu sadržana pretpostavka da će oružane snage biti
organizirane na uobičajenim načelima, što, uz hijerarhijsku strukturu, redovito uključuje i odore,
oznake, otvoreno nošenje oružja i sl.

- Protokol I. potvrđuje temeljno pravilo da se pripadnici oružanih snaga moraju razlikovati od civilnog pučanstva
dok sudjeluju u napadu ili pripremama za napad ; Protokol određuje da, u situacijama kad se zbog prirode
neprijateljstava naoružani borac ne može razlikovati od civilnog stanovništva, on zadržava status borca ako
otvoreno nosi oružje za vrijeme svakoga vojnog djelovanja i za vrijeme dok ga protivnik može vidjeti tijekom

105
Pojam organizirani pokret otpora koji koriste Ženevske konvencije vrlo je širok i vjerojatno namjerno neodređen kako bi se pod njega moglo
svrstati najrazličitije borbene grupe koje se nisu mogle smatrati milicijom ili dobrovoljačkim odredom, čime se širokom krugu osoba osigurava
zaštita pri zarobljavanju.
106
Ženevske konvencije protežu svoju primjenu i na pripadnike redovitih oružanih snaga koje izraze vjernost nekoj vladi ili vlasti koju nije
priznala sila u čijoj su vlasti. Ta kategorija redovitih oružanih snaga razlikuje se od prije navedene po tome što vladu ili vlast kojoj su njezini
pripadnici izrazili vjernost, protivnik ne priznaje kao stranku sukoba. Iako to nije izričito navedeno, podrazumijeva se da tu vladu/vlast priznaju
treće države.
107
POJAM ORUŽANOG SUKOBA
583
 pripremnih vojnih aktivnosti za napad; no i u takvim iznimnim okolnostima, za priznanje statusa borca postoji
zahtjev za poštovanje pravila MP primjenjivih na oružane sukobe

- plaćenici nemaju pravo na status borca ni ratnog zarobljenika, a špijuni nemaju pravo na status ratnog
zarobljenika 108 109

- posebnu zaštitu MP uživaju još od davnine osobe koje se šalju neprijatelju kao vjesnici radi pregovora
(parlamentari)

▫ parlamentar se treba iskazati ovlastima svog zapovjednika, a kao znak raspoznavanja nosi bijelu zastavu

▫ parlamentar i njegova pratnja (nosač bijele zastave, bubnjar ili trubač, tumač) su nepovredivi

▫ neprijatelj nije dužan primiti parlamentara i ovlašten je poduzeti sve mjere da parlamentar ne
zloupotrijebi svoj položaj; u slučaju zloupotrebe može ga privremeno zadržati; parlamentar gubi
nepovredivost ako se bjelodano dokaže da se okoristio svojim povlaštenim položajem da izazove ili
počini kakvo vjerolomstvo

- mirno stanovništvo zaraćenih država pod zaštitom je MP-a; protiv njega se ne smije upotrebljavati oružje, a u
slučaju okupacije zajamčena su mu određena prava 110

- praksa Prvoga i Drugog svjetskog rata dovela je do mjera interniranja neprijateljskih državljana koji borave na
području druge zaraćene stranke; MP to dopušta, jer je država ovlaštena na svom području poduzeti mjere
sigurnosti koje joj se čine potrebnim

 sve do 1949. nije bilo pravila o toj vrsti osoba, osim stoje prema običajnom pravu i pravnim načelima
civiliziranih naroda trebalo s njima čovječno postupati i poduzete mjere zadržati u granicama koje
određuje njihova svrha

 danas se na njih odnose odredbe Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata iz 1949.
g.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

- i u oružanom sukobu na moru oružanu borbu smiju, kao i na kopnu, voditi samo ovlaštene oružane snage
stranke sukoba; one su za oružane sukobe na moru organizirane u ratnu mornaricu, ali u pomorskoj
borbi mogu sudjelovati i osobe koje pripadaju kopnenim ili zračnim snagama

- ratnu mornaricu čine brodovi koji su stalno namijenjeni provođenju neprijateljstva na moru ili su za to
privremeno prenamijenjeni (trgovački brodovi pretvoreni u ratne)

- ratni brodovi jesu oni brodovi koji su uvršteni u ratnu mornaricu, pod zapovjednikom su kojega je postavila
država, imaju posadu podređenu vojnoj disciplini i nose vanjski znak ratnog broda

108
Plaćenik je, po Protokolu I., osoba koja izravno sudjeluje u neprijateljstvima, nije državljanin stranke sukoba, niti joj je boravište pod
kontrolom stranke sukoba, nije pripadnik oružanih snaga stranke sukoba niti je poslan od države koja nije stranka sukoba po službenoj dužnosti
kao pripadnik njezinih oružanih snaga, posebno je regrutirana da bi se borila u oružanom sukobu i sudjeluje u neprijateljstvima uglavnom radi
osobne koristi, a obećana joj je naknada znatno viša od one obećane ili plaćene borcima odgovarajućeg položaja i funkcije u oružanim
snagama stranke sukoba.
109
1989. zaključena je i Međunarodna konvencija protiv novačenja, korištenja, plaćanja i osposobljavanja plaćenika, koje je stranka i RH.
110
ZAŠTITA CIVILNOG PUČANSTVA, RATNA OKUPACIJA
584
 ▫ tom definicijom obuhvaćeni su i pomoćni brodovi ratne mornarice (opskrbni, bolnički i dr.)

▫ međutim, svaka država ima pravo smatrati pomoćnim brodom ratne mornarice trgovački brod koji
stvarno, makar i slučajno i prolazno, obavlja pomoćnu službu ratnim brodovima stranke sukoba

… 111 112

9.1.7. Ograničenja u vođenju neprijateljstava

- sva ograničenja u vođenju neprijateljstava koja se ovdje izlažu polaze od pretpostavke da „zaraćene strane
nemaju neograničeno pravo u izboru sredstava za nanošenje štete neprijatelju“ (to ističu Haaški pravilnik i
Protokol I.)

- ograničenja u vođenju oružanih sukoba mogu se podijeliti u 4 skupine:

1. s obzirom na osobe

2. s obzirom na stvari

3. s obzirom na vrste oružja

4. s obzirom na način vođenja borbe

1. OGRANIČENJA S OBZIROM NA OSOBE

1.1. Civilno stanovništvo: oružani sukobi vode se između protivničkih oružanih snaga. Tijekom stoljeća razvilo se
pravilo da se civilno stanovništvo ne smije napadati, ubijati ili ranjavati, a pomalo se uvelo i pravilo o poštovanju
civilnih dobara. Danas su pravila o tome velikim dijelom kodificirana Ženevskom konvencijom o zaštiti
građanskih osoba u vrijeme rata iz 1949. i Dopunskim protokolima iz 1977. 113

1.2. U borbi je dopušteno vojno djelovati protiv protivnika koji pripada nepri jateljskim oružanim snagama. Ali ako
pojedini od njih ili čitave skupine ne mogu više voditi borbu ili ako je napuste, treba prestati borba i s druge strane.
To su, s jedne strane, ranjeni i bolesni, a s druge strane, neprijatelji koji su položili oružje ili koji nemaju sredstava za
obranu pa se predaju i postaju ratni zarobljenici. Oni ne smiju biti objekt napada.

 Zabranu ubijanja i ranjavanja takvih neprijatelja donio je već Haaški pravilnik iz 1907. Pretpostavka je da je
pripadnik oružanih snaga onesposobljen za borbu ili da je na bilo koji način pokazao da se ne želi boriti i da
se predaje protivniku.

 Tu zabranu potvrđuje i Protokol I. uz Ženevske konvencije, koji određuje da osobe koje su izvan bojnog
ustroja (hors de combat) ne smiju biti predmet napada. Kao osobu izvan bojnog ustroja
Protokol smatra svaku osobu koja je u vlasti protivničke stranke, koja jasno izražava namjeru da se preda ili

111
Države oduvijek nastoje u slučaju oružanog sukoba povećati svoje pomorske oružane snage. U stanje doba postojalo je korsarstvo, tj. lađe
lovice: to su bile privatne lađe naoružane privatnom inicijativom koje je ovlastila jedna od zaraćenih država da provode ratne čine na moru,
osobito da provode pravo plijena. Tim načinom ratovanja nanosila se velika šteta neprijateljskoj, ali i neutralnoj imovini. Pariška pomorska
deklaracija zabranila je upotrebu lađa lovica.
112
Sedma haaška konvencija iz 1907. određuje pod kojim se uvjetima brod pretvoren (uglavnom iz trgovačkog) u ratni smatra ratnim brodom na
koji sve države, zaraćene i neutralne, primjenjuju pravila koja vrijede za ratne brodove:
1. pretvoreni brod mora biti podređen izravnom zapovjedništvu, izravnom nadzoru i izravnoj odgovornosti države čiju zastavu nosi
2. pretvoreni brod mora nositi vanjske znakove ratnog broda svoje države (ratnu zastavu i plamenac)
3. zapovjednik broda mora biti u službi države, mora ga uredno postaviti nadležna vlast i mora biti uvršten u rangovni popis ratne mornarice
4. posada broda mora biti podvrgnuta vojnoj disciplini
5. pretvoreni brod mora se u svemu držati ratnog prava i ratnih običaja
6. država koja je provela pretvaranje nekog broda u ratni mora to što prije provesti u popisu svojih ratnih brodova.
113
ZAŠTITA CIVILNOG PUČANSTVA
585
 koja je u besvjesnom stanju ili je na drugi način onesposobljena zbog rana ili bolesti i prema tome
nesposobna da se brani. 114

1.3. Pripadnici protivne stranke ne smiju se siliti da sudjeluju u vojnim opera cijama koje su uperene protiv njihove
domovine.

1.4. Za ratne zarobljenike i pučanstvo u okupiranim krajevima v. ZAŠTITA RANJENIKA, BOLESNIKA I ZAROBLJENIKA i
ZAŠTITA CIVILNOG PUČANSTVA.

Što se tiče zaštite osoba u ratu, sve se više naglašava njihovo poštovanje i zaštita kao čovjeka. Bilo vojnik u borbi,
ranjenik, zarobljenik, neborac, starac, žena ili dijete, u svima se njima štiti čovjek, svaki onoliko koliko to dopušta
sama narav i svrha oružanog sukoba.

2. OGRANIČENJA S OBZIROM NA STVARI (OBJEKTE)

2.1. U staro doba bilo je bombardiranje upereno na ciljeve koje je trebalo razoriti da bi se moglo zauzeti neko mjesto
(tvrđava, utvrđen položaj), kao i na branitelje tog mjesta. Danas se može vojno djelovati iz velike udaljenosti pa su
tako postali cilj razaranja i takvi objekti koji služe neprijatelju u vojne svrhe, a da i ne postoji neposredna namjera da
se zauzmu odnosna mjesta. S pomoću suvremenog oružja moguće je doseći svako mjesto na neprijateljskom
području. S takvim tehničkim mogućnostima može se uništiti sve što bi podupiralo ratna nastojanja protivnika, a pod
tim se mogu razumijevati ne samo tvornice i radna snaga u njima, nego npr. i prehrambena proizvodnja, kako bi se
slomila moralna snaga i volja pučanstva za otpor (tzv. teroristička bombardiranja).

Već u prvim kodifikacijama ratnog prava nastojalo se ograničiti bombardiranje tako da bi se poštedjelo mirno
stanovništvo i izbjeglo barem takvo uništava nje stvari koje ne služi svrsi rata. Zato su u pravila međunarodnog ratnog
prava uvedeni pojmovi nebranjenog mjesta, s jedne, i vojnih ciljeva, s druge strane, a dopušteno je vojno djelovanje
samo prema vojnim ciljevima. Čl. 25. Haaškog pravilnika iz 1907. zabranjuje da se napadaju ili bombardiraju bilo
kojim sredstvom nebranjeni gradovi, sela, naselja ili zgrade. 115

Kao nebranjena smatraju se i utvrđena mjesta ako nisu branjena, a smatraju se branjena ako se ondje pruža bilo
kakav otpor. Djelatna zračna obrana znači otpor, ali ne i postavljanje uređaja za zračnu obranu.

Vojne ciljeve i nebranjena mjesta razlikuje i Deveta haaška konvencija o bombardiranju od pomorskih snaga u
vrijeme rata. Ona zabranjuje bombardiranje nebranjenih mjesta: luka, gradova, sela, naselja i zgrada.

------------------------------------------------------------------------------

Iako su se napadi već od prvih sustavnijih kodifikacija ratnog prava nastojali ograničiti na vojne ciljeve, nije se,
usprkos nastojanjima, uspio pobliže definirati pojam vojnog cilja. To je učinjeno tek u Protokolu I. iz 1977., uz
Ženevske konvencije, koji u čl. 52., st. 2. definira vojne ciljeve kao „one objekte koji po svojoj prirodi, po svome

114
Ubijanje ili ranjavanje borca koji je položio oružje ili nema više sredstava za obranu pa se predao ratni je zločin i prema čl. 8., st. 2. b (vi)
Rimskog statuta Međunarodnoga kaznenog suda iz 1998.
115
Ta se zabrana nalazi i u čl. 22. neratificiranih Haaških pravila o zračnom ratu iz 1923., gdje se prvi put upotrebljava sam termin vojni cilj.
586
smještaju, po svojoj namjeni ili po svojoj upotrebi djelotvorno pridonose vojnoj akciji i čije potpuno ili djelomično
uništenje, zauzimanje ili neutralizacija donosi u danim okolnostima očitu vojnu prednost". Definicija sadržava 2
jednako važna elementa koja moraju biti u konkretnom slučaju kumulativno ispunjena da bi se radilo o vojnom cilju:

a) objekt mora „djelotvorno pridonositi vojnoj akciji",

b) vojno djelovanje prema njemu mora donijeti „očitu vojnu prednost".

Oba su elementa dodatno određena, prvi navođenjem kao odlučujućih kriterija: „prirodu, smještaj, namjenu ili
upotrebu" objekta, a drugi pozivanjem na „dane okolnosti".

Iako se definicija vojnog cilja odnosi na objekte, nesumnjivo je da su i pripadnici oružanih snaga sukobljenih stranaka
vojni ciljevi. U vezi s tim treba istaknuti jedno od temeljnih pravila humanitarnog prava: zabranu uzrokovanja
nepotrebnih patnji boraca, tj. takvih koje nisu potrebne za postizanje legitimnih vojnih svrha. Ta je zabrana bila
sadržana već u Petrogradskoj deklaraciji i Haaškom pravilniku.

Definicija vojnog cilja ostavlja priličnu slobodu odlučivanja sukobljenim strankama. Kako bi je donekle dodatno
ograničio, Protokol I. za dvojbene slučajeve uvodi novo pravilo: u slučaju sumnje radi li se o civilnom ili vojnom
objektu, pretpostavlja se da se objekt koji je redovito namijenjen civilnoj upotrebi (kao, npr., mjesto bogoslužja,
kuća, škola i sl.) ne upotrebljava za djelotvoran doprinos vojnoj akciji, dakle, da nije vojni cilj, nego civilni objekt koji
se ne smije napadati.

S druge strane, ni vojni značaj nekog objekta ne daje uvijek pravo napada na njega. Neki objekti koji bi mogli
zadovoljiti uvjete koji se traže za vojne ciljeve, izuzeti su od napada. Tako su vojne sanitetske jedinice (kao vojne
bolnice i bolnički brodovi) posebno zaštićene i izuzete od napada." Neki vojni ciljevi izuzeti su Protokolom I. od
napada zbog izvanrednih okolnosti. Tako postrojenja ili instalacije koje sadržavaju opasne sile (kao brane,
nasipi i nuklearne elektrane), čak i kad su vojni ciljevi, ne smiju biti predmet napada, ako takvi napadi mogu
prouzročiti oslobađanje tih sila i posljedično velike gubitke među civilnim stanovništvom. Iz istog razloga ni drugi
vojni ciljevi smješteni u tim postrojenjima ili u njihovoj blizini ne smiju biti napadnuti.

Prema običajnopravnom načelu proporcionalnosti, civilne osobe i objekti zaštićeni su od kolateralne (uzgredne) štete
koja je neproporcionalna vojnoj prednosti što se predviđa napadom na vojni cilj . Protokol I. potvrđuje to
običajnopravno načelo i određuje da napad na bilo koji vojni cilj može postati protupravan ako se povrijedi načelo
proporcionalnosti, tj. ako uzrokuje uzgredne gubitke života među civilnim stanovništvom, ranjavanje građanskih
osoba, štete na civilnim objektima ili kombinaciju toga, koji su prekomjerni u odnosu na predviđenu stvarnu i izravnu
vojnu prednost.

Napad na civile i civilne objekte zabranjen je ne samo kada je izravan i namjeran nego i kada je riječ o napadima
nasumce. Napade nasumce Protokol I. označuje kao napade koji nisu usmjereni na određeni vojni cilj ili napade koji
bez razlikovanja pogađaju vojne ciljeve i građanske osobe ili civilne objekte. 116

Da bi se osiguralo da se civili i civilni objekti poštede napada, Protokol 1. obvezuje one koji planiraju ili odlučuju o
napadu da poduzmu određene mjere opreza. Oni moraju učiniti sve što je moguće da provjere jesu li ciljevi koje će
116
Protokol I. definira napade nasumce kao napade koji nisu usmjereni na određeni vojni cilj te napade u kojima se upotrebljavaju metode ili
sredstva vođenja borbe koja se ne mogu usmjeriti na određeni vojni cilj ili kojih se posljedice ne mogu ograničiti na određeni vojni cilj
(bombardiranje širih prostora).
587
napasti zaista vojni ciljevi, moraju odabrati sredstva i metode napada kojima će se izbjeći ili barem svesti na
minimum uzgredni gubici među građanskim osobama i uzgredne štete na civilnim objektima te se suzdržati od
napada od kojeg se može očekivati povreda načela proporcionalnosti, tj. gubici među civilnim stanovništvom i štete
na civilnim objektima koji su prekomjerni u odnosu na predviđenu vojnu prednost. Napad se mora opozvati ili
prekinuti ako postane jasno da cilj nije vojni ili da se neće moći poštivati načelo proporcionalnosti. Prije napada koji
može pogoditi civilno stanovništvo mora se, kad god to okolnosti dopuštaju, dati djelotvorno upozorenje.

2.2. Kao i Haaške konvencije iz 1907., i Protokol I. iz 1977. potvrđuje zabranu napada nebranjenih mjesta. Ako
stranka sukoba želi neko naseljeno mjesto, unutar ili u blizini područja gdje se vode borbe, poštedjeti od napada
može ga, pod određenim uvjetima, proglasiti nebranjenim i to mora priopćiti protivničkoj stranci. 117

2.3. Zaštita povijesnih spomenika, muzeja i drugih kulturnih dobara razvila se tijekom posljednjih stotinu godina,
iako su zahtjevi za zaštitu tih dobara postojali još u staroj Grčkoj. 118

Haaški pravilnik iz 1907. obvezuje stranke da poštede, koliko je god to moguće, zdanja namijenjena bogoslužju,
umjetnosti, znanosti i dobrotvornim svrhama te povijesne spomenike, pod uvjetom da nisu istodobno upotrijebljeni
u vojne svrhe. Iznimno, uništenje ili pljenidba neprijateljske imovine, uključujući kulturna dobra, dopuštena je kad
vojne potrebe to imperativno nalažu. U slučaju okupacije s kulturnim se dobrima, čak i ako su državna imovina, mora
postupati kao s privatnom imovinom i njihova zapljena, razaranje i namjerno oštećivanje mora se sudski goniti. 119 120

Na poticaj Organizacije Ujedinjenih naroda za prosvjetu, znanost i kulturu (UNESCO) zaključena je 1954. u Haagu
Konvencija o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba. 121

▫ Zaštitom Konvencije obuhvaćena su pokretna i nepokretna dobra koja su veo ma važna za kulturnu
baštinu nekog naroda, zatim zgrade čija je glavna i stvarna namjena da se u njima čuvaju ili izlažu takva
dobra (npr. muzeji, velike knjižnice, skloništa za kulturna dobra u slučaju oružanog sukoba) te
spomenička središta, tj. takva mjesta gdje je okupljen znatan broj kulturnih spomenika.

▫ Konvencija razlikuje 2 razine zaštite: opću zaštitu i posebnu zaštitu za ograničen broj kulturnih dobara
najviše vrijednosti. Pod posebnu zaštitu se stavljaju najvrjednija kulturna dobra, koja se moraju nalaziti
na udaljenosti od velikih industrijskih središta i svakoga važnog vojnog objekta i ne smiju se
upotrebljavati u vojne svrhe. Kulturna dobra posebne zaštite stječu to pravo upisom u poseban
međunarodni registar koji vodi UNESCO.

117
Da bi se neko mjesto moglo proglasiti nebranjenim, moraju se ispuniti ovi uvjeti: svi borci, kao i pokretno naoružanje i pokretna vojna
oprema moraju biti evakuirani; nepokretne vojne instalacije ili ustanove ne smiju se upotrijebiti u neprijateljske svrhe; ni vlasti ni sta novništvo
ne smiju učiniti nikakav neprijateljski čin i ne smije biti nikakvog djelovanja kao potpore vojnim operacijama.
118
Prvi moderni zakonik ratnog prava, koji je 1863. izradio Francis Lieber, sadržavao je odredbe o zaštiti kulturnih dobara. Taj zakonik, poznat
kao Lieberov zakonik, služio je kao naputak jedinicama SAD-a za vrijeme Američkog građanskog rata. On je određivao da se kulturna dobra
moraju smatrati privatnom imovinom, dakle moraju biti izuzeta od zapljene i osigurana od štete koja se može izbjeći. Slične odredbe sadrže i
Bruxelleska deklaracija o pravilima i običajima rata (1874.) i Oxfordski priručnik (1880.).
119
Slične odredbe sadržava i Deveta haaška konvencija iz 1907., o bombardiranju od pomorskih snaga u vrijeme rata.
120
Zaštita povijesnih spomenika, muzeja i drugih kulturnih dobara bila je 1935. predmet posebnog ugovora između američkih država
(tzv. Roerichov pakt), prvog međunarodnog ugovora posvećenog u cijelosti zaštiti kulturnih dobara. On je i danas na snazi za američke države.
121
Uz Konvenciju je usvojen i Protokol, koji sadržava odredbe o vraćanju kulturnih dobara koja su nezakonito odnesena s okupiranih područja.
588
 ▫ Konvencija obvezuje na poštivanje kulturnih dobara u vrijeme oružanog sukoba, na zaštitu od krađe,
pljačke i uništavanja, na suzdržavanje od svakoga neprijateljskog čina prema njima, kao i na suzdržavanje
od svake upotrebe tih dobara koja bi ih mogla izvrgnuti razaranju ili oštećenju. Od tih se obveza može
odstupiti ako to vojna potreba imperativno zahtijeva.

I Protokol I. iz 1977. daje posebnu zaštitu povijesnim spomenicima, umjetničkim djelima i mjestima bogoslužja koji
čine kulturnu ili duhovnu baštinu naroda.

▫ On zabranjuje: a) provođenje bilo kakvih neprijateljskih čina prema navedenim kulturnim dobrima, b)
upotrebu tih dobara za potporu vojnim naporima i c) da takva dobra budu predmet represalija.
Zloupotrebom kulturni objekt gubi posebnu zaštitu, no i dalje ostaje zaštita koju uživaju svi civilni objekti.

Stoga se može napasti samo ako je pretvoren u vojni cilj.

▫ Protokol I. ne predviđa mogućnost napada na navedene kulturne objekte u slučaju imperativne vojne
potrebe, kao što to čini Konvencija iz 1954.

Iako je apsurdno da je u međunarodnom ugovoru koji se bavi zaštitom kulturnih dobara, kao što je Konvencija iz
1954., predviđena mogućnost napada na ta dobra pozivanjem na vojnu potrebu i time mogućnost da uništenje
najvažnijih kulturnih dobara čovječanstva bude u skladu s Konvencijom, ta je mogućnost ostala i nakon izmjena i
dopuna Konvencije Protokolom iz 1999., samo što je usklađena s odredbama Protokola I. o vojnom cilju i mjerama
opreza pri napadu.

Protokol II. iz 1977. uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava rata, koji se odnosi na nemeđunarodne oružane sukobe
također zabranjuje bilo kakve neprijateljske čine prema kulturnim objektima koji čine kulturnu ili duhovnu baštinu
naroda i upotrebu tih objekata za potporu vojnim naporima. 122 123

2.4. Vojna djelovanja u vrijeme oružanog sukoba često imaju štetne posljedice i za okoliš. Opća skupština UN-a je
1992. u rezoluciji o zaštiti okoliša u vrijeme oružanog sukoba istaknula daje „uništavanje okoliša, koje nije opravdano
vojnom potrebom i koje se provodi samovoljno ... protivno... postojećem međunarodnom pravu". Rezolucije Opće
skupštine, iako nisu same po sebi obvezatne, mogu pružiti dokaz o postojanju običajnopravnog pravila ili stvaranju
opinio juris, pa zato navedeno pravilo, potvrđeno i u drugim dokumentima, možemo uzeti kao odraz postojećeg
običajnog prava. 124

Osim tog općeg pravila, postojeće običajno pravo obvezuje da se u planiranju napada na vojne ciljeve treba voditi
računa i o njegovu utjecaju na okoliš. U skladu s načelom proporcionalnosti, šteta okolišu ne smije biti ne srazmjerna
očekivanoj vojnoj prednosti.

Ugovorno pravo sadrži nešto detaljnija pravila.

122
Statut MS za ex-Jugoslaviju ustanovljuje kaznenu sudbenost za zapljenu, uništenje ili namjernu štetu ustanovama posvećenim bogoslužju,
dobrotvornim svrhama, obrazovanju, umjetnosti i znanosti, povijesnim spomenicima te umjetničkim i znanstvenim djelima.
123
Rimski statut MKS iz 1998. navodi kao ratni zločin namjerno usmjeravanje napada prema objektima posvećenim bogoslužju, obrazovanju,
umjetnosti, znanosti ili dobrotvornim svrhama, povijesnim spomenicima, pod uvjetom da nisu vojni ciljevi.
124
Navedeno pravilo potvrđuje i Sanremski priručnik.
589
  Tako Protokol I. uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava rata zabranjuje upotrebu metoda i sredstava
ratovanja kojima je svrha ili od kojih se mogu očekivati prostorno znatne, trajnije i velike štete na
prirodnom okolišu.

 Protokol dodatno zabranjuje i takve štete na prirodnom okolišu koje ugrožavaju zdravlje ili preživljavanje
stanovništva, kao i represalije prema prirodnom okolišu.

 Zabranjeno je i napadati dobra prijeko potrebna za preživljavanje civilnog stanovništva, npr.

poljoprivredna područja.

U Savjetodavnom mišljenju o dopustivosti upotrebe nuklearnog oružja MS je istaknuo da odredbe Protokola I., iako
su detaljnije i adekvatnije od općenitih odredaba običajnog prava, ne mogu se, prema mišljenju Suda, smatrati
dijelom običajnog prava.

3. ZABRANJENE VRSTE ORUŽJA

- iz dvaju temeljnih načela prava oružanih sukoba, obveze razlikovanja između boraca i civila te zabrane
uzrokovanja nepotrebnih patnji boraca, izvodimo i osnovna pravila o zabranjenim vrstama oružja:

 tako je zabranjeno oružje koje ne može razlikovati civilne i vojne ciljeve, dakle, koje ne može biti
usmjereno samo na vojne ciljeve (uz eventualne popratne civilne gubitke koji nisu prekomjerni)

 isto tako, zabranjena je upotreba oružja koja borcima nepotrebno pogoršava patnje, tj. uzrokuje boli
veće od onih koje su neizbježne za postizanje legitimnih vojnih svrha

- navedena općenita pravila nisu uvijek od pomoći u konkretnim slučajevima

- stoga se još od Petrogradske deklaracije iz 1868. nastoji osigurati izričita zabrana određenih vrsta oružja
zaključivanjem mnogostranih međunarodnih ugovora; do sada je usvojeno niz takvih međunarodnih ugovora i
za mnoge od njih postoji opće slaganje da sadržavaju običajnopravna pravila

3.1. zabranjeno konvencionalno oružje

3.1.1. Projektili težine manje od 400 grama koji su eksplozivni ili napunjeni rasprskavajućim ili zapaljivim tvarima
(Petrogradska deklaracija 1868.). Smatra se da je ta zabrana postala običajno pravo. Ona vrijedi jednako za kopnene,
pomorske ili zračne oružane sukobe.

3.1.2. Meci koji se u ljudskom tijelu lako rašire ili splošte (tzv. dum-dum meci 125, Treća haaška deklaracija iz 1899.).

3.1.3. Otrov i otrovno oružje (čl. 23., a) Haaškog pravilnika iz 1907.).

3.1.4. Oružje koje je ponajprije namijenjeno da svojim fragmentima nanosi povrede koje se u ljudskom tijelu ne
mogu otkriti rendgenskim zrakama. Tom je oružju posvećen Protokol o fragmentima koji se ne mogu otkriti (Protokol
125
Nazvani prema britanskoj oružarnici u blizini Calcutte, gdje su prvi put proizvedeni.
590
I.) uz Konvenciju o zabrani ili ograničenju uporabe određenoga konvencionalnog oružja s pretjeranim traumatskim
učinkom ili djelovanjem bez obzira na cilj iz 1980. Takvi fragmenti, obično plastični ili stakleni, upravo zato što se ne
mogu otkriti, onemogućuju liječničku pomoć i stoga uzrokuju nepotrebne patnje.

3.1.5. Polaganje mina. Prva konvencija koja je uređivala polaganje mina bila je Osma haaška konvencija o polaganju
podmorskih automatskih kontaktnih mina iz 1907. Ona propisuje kako moraju biti namještene automatske kontaktne
mine, dok su mine koje ne odgovaraju njezinim propisima zabranjene. Zabranjeno je polaganje automatskih
kontaktnih mina ispred neprijateljskih obala i luka kojem je jedina svrha sprječavanje trgovačke plovidbe.

Prema Konvenciji, neusidrene automatske kontaktne mine moraju biti tako namještene da postanu neškodljive jedan
sat nakon što je država koja ih je položila izgubila nadzor nad njima. Usidrene automatske mine moraju postati
neškodljive čim se otkinu od sidra. Od torpeda se smiju upotrebljavati samo ona koja postaju neškodljiva pošto
promaše svoj cilj.

Glavna je svrha međunarodnih ugovora kojima se zabranjuje ili ograničava upotreba kopnenih mina uklanjanje u
najvećoj mogućoj mjeri opasnosti za civilno stanovništvo.

Zabrani ili ograničavanju upotrebe mina posvećeni su Protokol o zabrani ili ograničenju uporabe mina, mina
iznenađenja ili drugih naprava (Protokol II.) uz Konvenciju o zabrani ili ograničenju uporabe određenoga
konvencionalnog oružja s pretjeranim traumatskim učinkom ili djelovanjem bez obzira na cilj iz 1980. te Konvencija o
zabrani uporabe, stvaranja zaliha, proizvodnje i prijenosa protupješačkih mina i o njihovu uništenju, zaključena u
Ottawi 1997. g.

 Protokol II. uz Konvenciju iz 1980. ne sadržava potpunu zabranu kopnenih mina, ni protupješačkih ni i
protuoklopnih, već uvodi znatna ograničenja upotrebe mina, mina iznenađenja i drugih naprava, a
bezuvjetno zabranjuje samo neke od njih.

 Konvencija zaključena u Ottawi 1997. potpuno zabranjuje upotrebu, proizvodnju, stvaranje zaliha i prijenos
protupješačkih mina te nalaže njihovo uništenje u miniranim područjima te uništenje protupješačkih mina
na zalihama. Države stranke Konvencije također su se, u skladu sa svojim mogućnostima,
obvezale da će pružiti pomoć za skrb i rehabilitaciju žrtava mina i njihovu društveno-ekonomsku
reintegraciju te da će se međusobno pomagati u provođenju obveza preuzetih Konvencijom. 126

3.1.6. Upotreba napalma i drugih sredstava za uzrokovanje požara dosegnula je u oružanim sukobima nakon Drugog
svjetskog rata takve razmjere da je uzbunila javnost i izazvala mnoge prosvjede. Stoga je Protokol III uz Konvenciju o
zabrani ili ograničenju uporabe određenoga konvencionalnog oružja s pretjeranim traumatskim učinkom ili
djelovanjem bez obzira na cilj iz 1980. posvećen zabrani ili ograničenju upotrebe zapaljivog oružja.

126
Protupješačke mine su prema definiciji Konvencije mine koje su konstruirane tako da eksplodiraju u nazočnosti, blizini ili dodiru s nekom
osobom, koje će onesposobiti, raniti ili ubiti jednu ili više osoba. Mine konstruirane tako da se detoniraju u prisutnosti, blizini ili pri dodiru s
vozilom, a ne čovjekom, koje su opremljene napravama protiv deminiranja, ne sma traju se protupješačkim minama iz razloga što su tako
opremljene.
591
Protokol zabranjuje da cilj napada zapaljivim oružjem bude civilno stanovništvo ili civilni objekti. Zabranjeno je da cilj
napada zapaljivim oružjem izbačenim iz zrakoplova bude vojni cilj koji se nalazi unutar koncentracije civila (čl. 2., st.
2.).

Takav je napad zabranjen i ako se ne radi o izbacivanju zapaljivog oružja iz zrakoplova, osim ako je vojni cilj jasno
odvojen od koncentracije civila i ako su poduzete sve moguće mjere opreza radi ograničavanja zapaljivih učinaka na
vojne ciljeve i izbjegavanja ili svođenja na minimum slučajnih civilnih gubitaka. Dakle, ako nisu u blizini koncentracije
civila, borci nisu Protokolom zaštićeni od napada zapaljivim oružjem.

3.1.7. Upotreba laserskog oružja posebno namijenjenog uzrokovanju trajnog sljepila zabranjena je Protokolom o
osljepljujućem laserskom oružju (Protokol IV.) iz 1995., uz Konvenciju o zabrani ili ograničenju uporabe određenog
konvencionalnog oružja s pretjeranim traumatskim učinkom ili djelovanjem bez obzira na cilj iz 1980. g.

3.2. zabranjeno oružje za masovno uništavanje

3.2.1. Zagušljivi, otrovni i njima slični plinovi.

Druga haaška deklaracija iz 1899. o zabrani upotrebe metaka sa zagušljivim ili otrovnim plinovima bila je prvi
međunarodni ugovor koji je zabranjivao upotrebu metaka čija je jedina svrha bila širenje zagušljivih ili otrovnih
plinova.

Ženevski protokol iz 1925. o zabrani upotrebe zagušljivih, otrovnih ili sličnih plinova i bakterioloških sredstava u ratu
poziva stranke da pristupe ugovorima koji zabranjuju upotrebu navedenih plinova i sredstava kako bi ta zabrana bila
općeprihvaćena kao dio međunarodnog prava.

Zabrana upotrebe zagušljivih, otrovnih ili sličnih plinova danas je po općem slaganju dio običajnog MP i njihovu
upotrebu Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda proglašava ratnim zločinom.

3.2.2. Ostalo kemijsko oružje.

Konvencija o zabrani razvijanja, proizvodnje, stvaranja zaliha i korištenja kemijskog oružja i o njegovu uništenju iz
1993. odnosi se na sve kemijsko oružje. Ona obvezuje svoje stranke da „nikada, ni u kojim okolnostima" ne
upotrebljavaju kemijsko oružje, vojno se pripremaju za njegovu upotrebu, usavršavaju ga, proizvode, nabavljaju,
čuvaju ili prenose i nalaže im da unište kemijsko oružje koje posjeduju. Kemijsko oružje definira se kao otrovno, tj.
takvo koje svojim kemijskim djelovanjem na životne procese može prouzročiti smrt, privremenu nesposobnost ili
trajna oštećenja ljudi ili životinja. 127

3.2.3. Biološko oružje.

Ženevski protokol iz 1925. o zabrani upotrebe zagu šljivih, otrovnih ili sličnih plinova i bakterioloških sredstava
naglasio je da svoju zabranu proteže i na upotrebu bakterioloških metoda ratovanja. S vremenom je sazrijevalo
shvaćanje da treba posebno urediti pitanje biološkog oružja.

127
Prema navedenoj definiciji, i suzavac ulazi u navedenu kategoriju jer izaziva privremenu nesposobnost. … No, suzavac i slična sredstva
zabranjeni su samo kao metoda ratovanja, ali ne i u kontroli unutrašnjih nereda.
592
Stoga je 1972. zaključena Konvencija o zabrani usavršavanja, proizvodnje i stvaranja zaliha bakteriološkog (biološkog)
i toksičnog oružja te o njihovu uništavanju. Konvencija se odnosi na zabranu „usavršavanja, proizvodnje i stvaranja
zaliha" bakteriološkog (biološkog) oružja. Sama upotreba bakteriološkog (biološkog) oružja nije izričito zabranjena,
no to ne znači da je ona dopuštena. Zabrana upotrebe biološkog oružja, sadržana još u Protokolu iz 1925., postala je
dio običajnog MP.

3.2.4. Pitanje zabrane nuklearnog oružja na dnevnom je redu rasprava od početka rada UN-a na reguliranju i
ograničavanju oružanja. 128 Glede upotrebe nuklearnog oružja, moglo bi se ozbiljno tvrditi da je to oružje već
zabranjeno postojećim pravilima MP, koja se odnose na ograničavanje napada na vojne ciljeve, zabranu
napada nasumce, razlikovanje boraca i civila, zabranu nepotrebnog uzrokovanja patnji boraca i sl. Naime, učinci
napada tim oružjem uglavnom se ne mogu kontrolirati i ograničiti samo na legitimne vojne ciljeve. Isto tako, moglo bi
se tvrditi da uporaba nuklearnog oružja potpada pod zabranu otrovnih i bakterioloških sredstava.

---------------------------------------------------------------

MS, koji se pitanjem dopustivosti nuklearnog oružja u oružanom sukobu bavio u svom Savjetodavnom mišljenju
1996., nije bio tog mišljenja. Sud je istaknuo da se zabrana uporabe nuklearnog oružja ne može temeljiti na zabrani
ostalog oružja za masovno uništavanje (biološkog, kemijskog), jer je svako od tih oružja zabranjeno posebnim
međunarodnim ugovorom i svaki od tih ugovora usvojen je u specifičnim okolnostima i iz specifičnih razloga. Sud je
podsjetio da je bilo mnogo pregovora o nuklearnom oružju, no oni nisu doveli do zaključivanja međunarodnog
ugovora koji bi sadržavao potpunu zabranu tog oružja, kao u slučaju biološkog i kemijskog oružja. Sud je naglasio da
ne postoji ni ugovorno, ali ni običajno pravo o potpunoj i univerzalnoj zabrani nuklearnog oružja.

Sud je naglasio da su prijetnja nuklearnim oružjem i njegova upotreba podvrgnuti pravilima MP primjenjivim na
oružane sukobe, posebno pravilima humanitarnog prava. Prijetnja nuklearnim oružjem i njegova upotreba načelno
su protivni tim pravilima i upotreba tog oružja teško je spojiva s nekim osnovnim načelima humanitarnog prava, kao
što su zahtjev za razlikovanje boraca i civila, zabrana uzrokovanja nepotrebne patnje i sl. No usprkos tomu, Sud je
istaknuo da nema dovoljno elemenata za zaključak da je upotreba nuklearnog oružja u svim okolnostima nužno
protivna pravilima i načelima primjenjivim u oružanim sukobima. Imajući u vidu sadašnje stanje MP, Sud je ustvrdio
da ne može sa sigurnošću zaključiti bi li prijetnja nuklearnim oružjem ili njegova upotreba bila dopustiva ili
nedopustiva u iznimnim okolnostima samoobrane u kojima bi bio u pitanju sam opstanak države.

Dakle, Sud nije potvrdio ni dopustivost ni zabranu upotrebe nuklearnog oružja u navedenim okolnostima.
Navedeno mišljenje Suda razočaralo je mnoge koji su smatrali da zaključak Suda zapravo znači non liquet odnosno da
u osnovi dopušta upotrebu nuklearnog oružja. Koliko god razočaralo, mišljenje Suda odražava stvarno stanje u
međunarodnoj zajednici. Globalni ugovor koji bi zabranjivao upotrebu nuklearnog oružja zaista ne postoji niti se
uspio zaključiti usprkos brojnim pokušajima. A još uvijek česta i raširena praksa prijetnje nuklearnim oružjem priječi
razvoj opinio juris i nastanak običajnopravnog pravila o univerzalnoj zabrani nuklearnog oružja.

4. OGRANIČENJA S OBZIROM NA NAČIN VOĐENJA BORBE ILI ODREĐENE UPOTREBE ORUŽJA

- općeprihvaćeno načelo klasičnog ratnog prava, koje vrijedi i danas, jest zabrana perfidnih načina i sredstava
borbe

- na tom načelu temelje se i neke posebne zabrane pisanog MP

- posebno su zabranjeni još Haaškim pravilnikom iz 1907.:

128
SMANJENJE ORUŽANJA I RAZORUŽANJE
593
1. Izdajničko ubijanje ili ranjavanje pripadnika neprijateljskog naroda ili vojske.

2. Izjava da se neće davati milost.

3. Zloupotreba parlamentarske zastave, neprijateljske zastave, vojničkih zna kova ili uniforma, kao i ženevskih
znakova. Tu treba dodati i zloupotrebu bijele zastave i nekih drugih međunarodno priznatih znakova.

No načelno, ratne varke nisu zabranjene. One se često upotrebljavaju sa svrhom da neprijatelja zavaraju ili dovedu u
zabludu, da se zadobiju neke prednosti u borbi ili postigne neki postavljeni cilj. Članak 24. Haaškog pravilnika
određuje.
„Ratne varke i upotreba sredstava potrebnih za dobavljanje obavijesti o neprijate lju i terenu smatraju se kao
dopušteni.“

Ali varka ne smije ići do perfidije, pa se zato ne smiju upotrebljavati varke zloupotrebom sredstava i oblika koji imaju
u borbi određenu svrhu, pa bi ih njihova upotreba kao varke lišila povjerenja i time isključila korist stoje ta sredstva ili
oblici pružaju u svojoj pravilnoj primjeni (tako se npr. ne smije upotrebljavati znak dizanja ruku radi predaje pa onda
nastaviti borbu protiv neprijatelja koji se pouzdao u taj znak). Nasuprot tome, dopušteno je npr. zavaravanje
neprijatelja odašiljanjem signala ili vijesti na način kako se njima služi neprijatelj, hiniti povlačenje ili bijeg, izazvati
dojam napadanja na jednome mjestu kako bi se prikrio stvarni napad na drugome mjestu.

U pomorskom ratu poznata je varka da ratni brod preuzme vanjska svojstva trgovačkog broda. Za razliku od
kopnenog rata, u pomorskom ratu smatra se kao dopuštena upotreba lažne, pa i neprijateljske zastave, ali vlastita
zastava mora se svakako istaknuti prije negoli započnu neprijateljstva.

4. Razaranje ili zapljena neprijateljske (državne i privatne) imovine, osim u slučajevima kada vojna potreba
imperativno nalaže takva uništenja ili zapljene.

5. Prepuštanje grada ili naselja pljački, čak i ako su osvojeni na juriš.

6. Iz čl. 24. Haaškog pravilnika proizlazi da špijunaža koju provodi neprijatelj protiv neprijatelja nije zabranjena MP-
om. Oštro postupanje sa špijunima nije kazna, nego ratna mjera. Najbolji dokaz tomu je da se protiv špijuna može
postupati samo ako bude uhvaćen na djelu. Ako se nakon uspješno obavljenog posla špijun vrati svojoj vojsci pa je
poslije zarobljen, ne može se pozvati na odgovornost zbog prijašnjeg djela špijunaže.

Špijunom se smatra samo osoba koja potajno ili u lažnom svojstvu prikuplja ili nastoji prikupiti podatke o
operacijskom području neke vojske s namjerom da ih priopći protivniku. Osobe koje u uniformi obavljaju izviđanja,
nisu špijuni makar su zašli u neprijateljsko operacijsko područje. Špijuni nisu ni vojne ili nevojne osobe koje
otvoreno obavljaju zadatke prenošenja vijesti.

129
7.

129
Moderno MP ne poznaje tzv. pravo angarije. U starije doba zaraćene države uzimale su strane brodove u svojim lukama i silile posadu tih
brodova da tim brodovima obavljaju prijevoze po njihovim nalozima i u njihovu korist. Danas se to ne provodi.
594
--------------------------------------------------------------

- Protokol I. iz 1977. uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava rata iz 1949. potvrđuje i dopunjuje navedene
zabrane i pravila, koji su postali sastavni dio običajnog MP

 Protokol zabranjuje ubijanje, ranjavanje ili zarobljavanje protivnika služeći se perfidijom.

▫ perfidiju definira kao čine kojima se zadobiva povjerenje protivnika kako bi ga se uvjerilo da ima
pravo na zaštitu ili obvezu da pruži zaštitu na temelju pravila MP, s namjerom da se to povjerenje
iznevjeri 130

▫ Protokol navodi kao primjere perfidije: hinjenje namjere pregovaranja, koristeći se zastavom
parlamentara ili hinjenje predaje; hinjenje statusa civila; hinjenje onesposobljenosti zbog rana ili
bolesti; hinjenje zaštićenog statusa upotrebom znakova, obilježja ili odora UN-a, neutralnih država
ili drugih država koje nisu stranke sukoba; zabranjena je svaka nepropisna upotreba međunarodno
priznatih obilježja i znakova te upotreba simbola, vojnih oznaka ili odora protivničkih stranaka za
vrijeme napada kako bi se prikrile, poduprle ili omele vojne operacije

 Protokol zabranjuje izjave da se neće davati milost, tj. da ne smije biti preži vjelih, time prijetiti protivniku
ili na toj osnovi voditi neprijateljstva.

 Protokol, kao i Haaški pravilnik, dopušta ratne varke, koje definira kao čine kojima je svrha dovesti
protivnika u zabludu ili ga navesti da se ponaša nesmo treno, ali kojima se ne krše pravila MP i koji nisu
perfidni jer se njima ne zadobiva povjerenje protivnika glede zaštite na temelju tog prava; kao primjeri
varki navode se: upotreba kamuflaže, mamaca, lažnih operacija i dezinformacija. 131 132

 Protokol I. u osnovi potvrđuje i tradicionalna pravila o špijunaži sadržana u Haaškom pravilniku iz 1907.

9.1.8. Zaštita ranjenika, bolesnika i zarobljenika

- svojim prikazom patnji ranjenika nakon bitke kod Solferina, Švicarac Henri Dunant potaknuo je izradu prve
Konvencije o poboljšanju sudbine vojnika ranjenih u ratu, usvojene 1864. u Ženevi 133

130
Pojam perfidije se prema Protokolu sastoji od 3 elementa koja moraju biti kumulativno ispunjena:
1. postojanje pravila MP koje daje zaštitu u određenim okolnostima, kojeg se protivnik ovlašten ili obvezan pridržavati,
2. navođenje protivnika da povjeruje da su te okolnosti nastupile, te
3. namjera da se to povjerenje iznevjeri.
131
Psihološki rat smatra se dopuštenim ne samo širenjem dezinformacija nego i utjecajem na protivničke borce da dezertiraju ili da se pobune.
Smatra se dopuštenim i krivotvorenje valute protivničke države, kako bi se potkopao njezin monetarni sustav.
132
Rimski statut MKS iz 1998. smatra ratnim zločinom nepropisnu upotrebu zastave primirja, zastave ili vojnih oznaka i odora protivničke
stranke ili UN-a, znakova raspoznavanja Ženevskih konvencija, zbog kojih je došlo do smrti ili teških tjelesnih ozljeda te izdajničko ubijanje ili
ranjavanje pripadnika neprijateljskog naroda ili vojske.
133
Konvencija se odnosila samo na ranjenike. 1868. se zaštita htjela protegnuti na pomorski rat, ali je to uspjelo tek na Prvoj haaškoj mirovnoj
konferenciji 1899. Godine 1906. usvojena je Ženevska konvencija o poboljšanju sudbine ranjenih i bolesnih vojnika u ratu; zapravo se radilo o
prerađenoj Konvenciji iz 1864., kojom se zaštita protegnula i na bolesnike. Primjena Konvencije iz 1906. Desetom se haaškom konvencijom iz
1907. protegnula i na pomorski rat. Godine 1929. usvojena je nova Ženevska konvencija o poboljšanju sudbine ranjenih i bolesnih vojnika u ratu
(temeljena na konvencijama iz 1864. i 1906.). Iste je godine zaključena i Ženevska konvencija o postupku s ratnim zarobljenicima, koja je, za
svoje stranke, zamijenila odredbe drugog poglavlja Haaškog pravilnika kojima je dotad to pitanje bilo uređeno.
595
 - 1949. zaštita žrtava rata uređena je u 4 Ženevske konvencije 134 – prve 3 konvencije bave se pripadnicima
oružanih snaga zaraćenih država, a 4. civilnim pučanstvom 135

▫ zajednička im je karakteristika da više nego prije naglašavaju zaštitu čovjeka kao takvog, a ne toliko u
njegovu svojstvu pripadnika oružanih snaga; zaštićene osobe ne mogu se ni u kojem slučaju odreći prava
koja im Konvencije osiguravaju

▫ Konvencijama je pojačana i uloga sile zaštitnice, tj. države koja štiti interese jedne zaraćene stranke kod
protivne stranke; zaraćene stranke mogu sporazumno odrediti neki nepristrani organizam koji bi u
njihovu oružanom sukobu provodio dužnost sile zaštitnice

- Dopunski protokoli iz 1977. uz Ženevske konvencije, osim odredaba o načinima i sredstvima borbe, sadržavaju
i odredbe o zaštiti osoba u oružanim sukobima

- temeljno je načelo dviju Ženevskih konvencija o zaštiti ranjenih i bolesnih pripadnika oružanih snaga
(uključujući one na moru i brodolomce) da te osobe treba štititi i njegovati bez obzira na to kojoj sukobljenoj
stranci pripadaju – za tu svrhu obje konvencije predviđaju zaštitu samih ranjenika, bolesnika i brodolomaca,
nadalje zaštitu sanitetskih jedinica u sastavu vojske ili mornarice, bolničkog osoblja, zgrada, osoba,
brodova i pokretnih dobara'određenih za smještaj, prijevoz i njegu ranjenika i bolesnika

------------------------------------------------------------------------------------------------------

- Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca oružanih snaga na moru
daje posebna pravila koja su uvjetovana okolnostima pomorskog ratišta

▫ Za tu svrhu Konvencija poznaje ustanovu bolničkih brodova i brodskih bolnica.

 Bolnički brodovi moraju biti bijelo obojeni i imati na bokovima i na horizontalnim površinama
jedan ili više znakova crvenoga križa. Oni, uz zastavu svoje države, viju i ženevski znak. Bolnički
brodovi ne smiju se upotrebljavati ni za kakve ratne svrhe. Oni plove i rade u prostoru ratnih
operacija na vlastiti rizik. Nikako ne smiju smetati kretanje ratnih brodova. Njihova je dužnost da
pružaju pomoć ranjenicima, bolesnicima i brodolomcima, bez razlike pripadnosti. Sukobljene
stranke imaju nad njima pravo nadzora i pretrage. One mogu ukloniti njihovu pomoć i zapovjediti
im da se udalje, zatim im mogu odrediti smjer plovidbe i postaviti na brod svog povjerenika.
Napokon, sukobljene stranke mogu zadržati bolnički brod najviše 7 dana ako to zahtijeva ozbiljnost
prilika.

 Brodske bolnice na ratnim brodovima moraju se po mogućnosti štedjeti u slučaju borbe na brodu i
ne smije im se mijenjati namjena dokle god su potrebne za ranjenike i bolesnike.

134
IZVORI PRAVA ORUŽANIH SUKOBA
135
ZAŠTITA CIVILNOG PUČANSTVA
596
 ▫ S obzirom na posebnu narav pomorskog ratišta, Konvencija štiti ne samo ranjenike i bolesnike nego i
brodolomce. Konvencija brodolomom smatra svaki brodolom bez obzira na okolnosti u kojima se zbio.
Odredbe Konvencije vrijede također za prisilno spuštanje zrakoplova na more i pad u more. Ako
brodolomci padnu u ruke protivnika, on treba s njima postupati kao s ratnim zarobljenicima, prema
odredbama Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima.

------------------------------------------------------------------------------------------------------

- Protokol I. iz 1977. dopunjuje odredbe navedenih dviju konvencija

- najvažnija je novost u odnosu prema Ženevskim konvencijama iz 1949. da Protokol I. jamči zaštitu svim
ranjenim i bolesnim, i pripadnicima oružanih snaga, i građan skim osobama; to se odnosi i na vojne i na civilne
brodolomce

- Protokol I. ujedno proširuje zaštitu na civilno sanitetsko osoblje stranke sukoba

------------------------------------------------------------------------------------------------------

- Ženevskom konvencijom o postupanju s ratnim zarobljenicima izgrađena je opsežna zaštita ratnih

zarobljenika

- država koja ih ima u svojoj vlasti odgovorna je prema njima neovisno o individualnim odgovornostima, koje bi
mogle postojati

- sa zarobljenicima treba uvijek postupati čovječno, štititi ih od svakog nasilja ili zastrašivanja, uvreda i javne
radoznalosti

- posebice, nijedan ratni zarobljenik ne smije biti podvrgnut fizičkom sakaćenju ili medicinskim ili znanstvenim
pokusima

- njihova osoba i čast moraju se poštovati; prema ženama se mora postupati s dužnim obzirom prema njihovu
spolu

- prema Konvenciji, ratnim zarobljenicima se smatraju:

 pripadnici oružanih snaga stranke sukoba i pripadnici milicija i dobrovoljačkih odreda koji ulaze u sastav
oružanih snaga

 pripadnici ostalih milicija i dobrovoljačkih odreda, uključujući i pripadnike organiziranih pokreta otpora
koji pripadaju stranki sukoba, pod uvjetom da ispunjavaju 4 uvjeta (da imaju odgovornog zapovjednika i
znak raspoznavanja, da otvoreno nose oružje i pridržavaju se pravila ratnog prava ) 136

 pripadnici redovitih oružanih snaga koji izraze vjernost nekoj vladi ili vlasti koju nije priznala sila u čijoj su
vlasti

 osobe koje prate oružane snage i posjeduju za to pismene ovlasti vojnog zapovjedništva (ratni dopisnici,
dobavljači, članovi radnih jedinica i sl.)

 članovi posada trgovačkih brodova i civilnih zrakoplova stranaka sukoba, ako ne uživaju povoljniji
postupak na temelju drugih odredaba međunarodnog prava;

 sudionici pučkog ustanka ako otvoreno nose oružje i poštuju pravila ratnog prava

… 137

136
OSOBE KOJE SUDJELUJU U ORUŽANOM SUKOBU
137
Konvencija u čl. 4.B. uvodi još 2 specifične kategorije ratnih zarobljenika: prva se odnosi na okupirana područja (pripadnici oružanih snaga
koji su pušteni na slobodu na okupiranom području i onda ponovno internirani nakon neuspjelog pokušaja da se spoje s oružanim snagama
kojima pripadaju), a druga se tiče neutralnih država (pripadnici oružanih snaga koji su došli na područje neutralne države, koja ih mora
597
 - prema običajnom pravu smatraju se ratnim zarobljenicima i glavari država, ministri i diplomati

- Ženevska konvencija sadržava odredbe o sigurnom i zdravom smještaju zarobljenika, njihovu liječenju,
zaposlenju i disciplini

- ona predviđa: jamstva disciplinskog i sudskog postupka protiv zarobljenika, pravo pritužbe na postupak
zarobljeničkih vlasti, pravo zarobljenika da se u istom predmetu obraćaju stranom diplomatskom predstavniku
koji je preuzeo zaštitu interesa njihove domovine

- zarobljenici moraju biti pristojno smješteni i opskrbljeni, a uvjeti njihova smještaja moraju biti jednako povoljni
kao i oni koji su osigurani postrojbama države u čijoj su vlasti, a koje su smještene u istoj regiji

- zarobljenici mogu biti zaposleni prema svojim sposobnostima, uz pristojne uvjete rada, ali se ne smiju
upotrijebiti za radove koji su u vezi s ratnim operacijama, opasni ili škodljivi za zdravlje

- časnici se ne smiju siliti na rad

- Konvencija priznaje zarobljenicima pravo da iz svoje sredine izaberu predstavnike koji će ih zastupati kod vlasti
i spomenutog diplomatskog zastupnika; predviđeno je i djelovanje informacijskog ureda za izdavanje obavijesti
o ratnim zarobljenicima

- nakon prestanka aktivnih neprijateljstava moraju se ratni zarobljenici bez odgode osloboditi i vratiti u
domovinu (repatrirati)

- Protokol I. proširio je koncept međunarodnih oružanih sukoba, koji uključuje i antikolonijalne i druge oružane
borbe za nacionalno oslobođenje 138 – u vezi s tim proširenim konceptom, Protokol I. na potpuno nov način
definira oružane snage, određujući da se oružane snage stranke sukoba sastoje od svih organiziranih oružanih
snaga, naoružanih grupa i jedinica koje su pod zapovjedništvom odgovornim toj stranci, čak i kad tu stranku
zastupa vlada ili vlast koju protivnička stranka ne priznaje

▫ te oružane snage moraju biti podvrgnute unutrašnjem disciplinskom sustavu koji, uz ostalo, osigurava
poštivanje pravila međunarodnog prava primjenjivih u oružanim sukobima

▫ pripadnici oružanih snaga, osim sanitetskog i vjerskog osoblja, jesu borci, što znači da imaju pravo
izravno sudjelovati u neprijateljstvima i imaju status ratnih zarobljenika ako padnu pod vlast protivničke
stranke 139

- pripadnici sanitetskog i vjerskog osoblja ne mogu biti ratni zarobljenici, ali ih se može zadržati da pomažu
ratnim zarobljenicima

- iako su svi borci dužni poštivati pravila međunarodnog prava primjenjiva u oružanim sukobima, Protokol I.
naglašava da kršenje tih pravila ne lišava borca tog statusa niti njegova prava da bude smatran ratnim
zarobljenikom 140

internirati na temelju odredaba MP).

138
POJAM ORUŽANOG SUKOBA
139
OSOBE KOJE SUDJELUJU U ORUŽANOM SUKOBU
140
Postoji iznimka od tog pravila. Naime, ako borac koji je prekršio navedena pravila padne u ruke stranci koja je stavila rezervu na čl. 85.
Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima (koji određuje da se status i tretman ratnog zarobljenika zadržava i nakon gonjenja i
osude za djela počinjena prije zarobljavanja), može mu se oduzeti status ratnog zarobljenika ako je riječ o ratnom zločinu.
598
 - pravo na status ratnog zarobljenika gubi partizanski (gerilski) borac koji ne ispunjava ni minimalne uvjete koje
Protokol I. postavlja za zadržavanje statusa borca, naime, koji nije otvoreno nosio oružje za vrijeme vojnog
djelovanja i za vrijeme dok ga protivnik može vidjeti tijekom pripremnih vojnih aktivnosti za napad; no, i takva
osoba uživa zaštitu, koja je u svakom pogledu istovrijedna onoj što se ratnim zarobljenicima pruža Ženevskom
konvencijom koja se odnosi na ratne zarobljenike i uključuje zaštitu koja se ratnim zarobljenicima pruža ako su
izvedeni pred sud i osuđeni za počinjena djela

- prema Protokolu I., borcima se ne smatraju plaćenici, koji nemaju pravo niti na status ratnog zarobljenika

- ni špijuni nemaju pravo na status ratnog zarobljenika

- no, zarobljene osobe, imale one status ratnog zarobljenika ili ne, ne smiju biti lišene prava na tretman koji je u
skladu s univerzalno priznatim pravima čovjeka

------------------------------------------------------------------------------------------------------

- neka temeljna pravila Ženevskih konvencija primjenjuju se i na oružane sukobe koji nemaju međunarodni
značaj

- to su, prema zajedničkom članku 3. svih četiriju konvencija:

1. Čovječno postupanje prema svakome tko neposredno ne sudjeluje u nepri jateljstvima. Zabranjeno je s
pojedincima slabije postupati na temelju razlike po rasi, boji kože, vjeroispovijedi ili vjerovanju, spolu,
podrijetlu, imovinskom stanju ili bilo kojem drugom sličnom kriteriju. Takav postupak proteže se i na
pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje, kao i one koji su izvan bojnog ustroja (hors de combat) zbog
bolesti, rana, lišenja slobode ili kojega drugog uzroka.

Napose se radi čovječnog postupanja zabranjuje nasilje protiv života i tijela, osobito ubojstva, sakaćenja, okrutnosti i
mučenja, zatim uzimanje talaca, povrede osobnog dostojanstva, kao i izricanje i izvršavanje kazni bez prethodnog
suđenja pred redovito ustanovljenim sudom, koji pruža sva jamstva priznata kao nužna od civiliziranih naroda.

2. Ranjenici i bolesnici trebaju se prihvatiti i njegovati . Protokol II. iz 1977. uz Ženevske konvencije, koji se
odnosi na nemeđunarodne oružane sukobe razvija i dopunjuje odredbe članka 3., razrađujući temeljna
načela humanitarnog prava koja se primjenjuju u oružanim sukobima koji nemaju međunarodni značaj.

------------------------------------------------------------------------------------------------------

- Ženevske konvencije obvezuju države da u kaznenom zakonodavstvu osiguraju propise za suzbijanje čina
protivnih Konvencijama, a za teške povrede moraju predvidjeti kaznenu represiju, pronaći počinitelje ili
naredbodavce, progoniti ih ili predati na progon trećoj državi – te su teške povrede: namjerno ubojstvo,
mučenje ili nečovječno postupanje, uključujući biološke pokuse, namjerno uzrokovanje velikih patnji, teškog
oštećenja fizičkog integriteta ili zdravlja, zatim uništenje ili prisvajanje imovine koje nije opravdano vojnim

599
 potrebama i koje je izvršeno u velikim razmjerima, protupravno i samovoljno, prisiljavanje ratnih zarobljenika i
drugih osoba zaštićenih Konvencijama da služe u oružanim snagama protivničke stranke, lišavanje prava na
regularno i nepristrano suđenje, nezakonito deportiranje/premještanje, nezakonito zatočenje, uzimanje talaca

- Dopunski protokol I. dopunjuje listu teških povreda nabrojenih u Ženevskim konvencijama te navodi:

 napad na civilno stanovništvo ili građanske osobe; napad nasumce; napad na postrojenja ili instalacije koje
sadržavaju opasne sile; napad na nebranjena mjesta i na demilitarizirane zone; napad na osobu izvan
bojnog ustroja; perfidnu upotrebu znaka raspoznavanja Crvenog križa ili drugih znakova zaštite priznatih
Konvencijama i Protokolom I.

 premještaji dijelova vlastitog civilnog stanovništva od okupacijske sile na područje koje okupira ili
deportacija ili premještaj cjelokupnog ili dijela stanovništva okupiranog područja unutar ili izvan tog
područja; neopravdana odgoda repatrijacije ratnih zarobljenika; provođenje apartheida i ostalih
nečovječnih i ponižavajućih postupaka koji vrijeđaju osobno dostojanstvo, utemeljenih na rasnoj
diskriminaciji; napadi na jasno prepoznatljive povijesne spomenike koji čine kulturnu ili duhovnu baštinu
naroda i uživaju posebnu zaštitu na temelju posebnog utanačenja (čl. 85., st. 3. i 4.)

 ujedno se kao teška povreda navodi i svaki namjerni čin ili propust koji ozbiljno ugrožava fizičko ili
mentalno zdravlje ili integritet bilo koje osobe koja je u vlasti neke stranke kojoj ne pripada i kojim se krše
odredbe Protokola

- teške povrede odredaba Konvencija i Protokola I. smatraju se ratnim zločinima

- ratni zločini protiv MP nisu jedini zločini koji se mogu počiniti u ratu i drugim međunarodnim oružanim
sukobima; i napadački rat je zločin protiv mira; osim toga, djela počinjena u vrijeme rata mogu
biti zločin protiv čovječnosti ili genocid; ti se zločini mogu počiniti i u nemeđunarodnim oružanim
141 142
sukobima te u doba mira

9.1.9. Zaštita civilnog pučanstva

- podignuta je na višu razinu usvajanjem Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata iz 1949.

- Konvencija se odnosi ne samo na svaki oružani sukob između država, nego i na slučajeve djelomične ili potpune
okupacije neke zemlje, čak i ako ta okupacija ne nailazi ni na kakav otpor

- ona štiti sve osobe koje nisu pripadnice države pod čijom se vlašću nalaze

- Konvencijom se ne zaštićuju osobe koje su državljani države koja ima s državom pod čijom se vlašću te osobe
nalaze redovite diplomatske odnose, ali i na njih se odnosi drugi dio Konvencije, koji sadrži opće mjere zaštite
protiv nekih posljedica rata

- opća svrha Konvencije je da zaštiti sve ljude bez razlike, a napose bolesnike i ranjenike, žene, stare, nemoćne i
djecu; zato ona uvodi mjere koje su velikim dijelom izgrađene analogno odredbama o vojnim ranjenicima,
bolesnicima i zarobljenicima

141
KAZNENA ODGOVORNOST POJEDINCA
142
Najiscrpniju listu ratnih zločina sadržava čl. 8., st. 2. Rimskog statuta Međunarodnog kaznenog suda. On nabraja ratne zločine priznate
običajnim MP-om, ponavlja odredbe Ženevskih konvencija i Dopunskog protokola I. o teškim povredama, ali sadržava i odredbe o nekim novim
ratnim zločinima koje obvezuju samo stranke Statuta.
600
 - Konvencija uvodi zaštitu određenih mjesta, ustanovljenih radi sklanjanja građanskog pučanstva ili njegove
njege

- to su:

o Sanitetske i sigurnosne zone i mjesta. Svrha im je da od djelovanja rata sklone ranjene, bolesne, nemoćne,
starce, djecu mlađu od 15 godina, trudnice i majke koje imaju djecu mlađu od 7 godina. Ta se mjesta
mogu organizirati na vlastitom ili okupiranom području sporazumom između stranaka u sukobu. Ona se
mogu odrediti već u doba mira, smiju zauzeti samo maleno područje odnosne države, moraju biti
udaljena od svakoga vojnog objekta, važnog industrijskog postrojenja i administrativne ustanove, ne
smiju biti ni u kojem slučaju branjena, a njihovi prometni putovi ne smiju služiti za prolazak vojnog
osoblja ili materijala. Na granicama tih mjesta i na zgradama bit će postavljen znak: crvene kose pruge na
bijelome polju. Pravilnu namjenu tih zona i mjesta kontroliraju posebne komisije.

o Na područjima gdje se vode borbe mogu se sporazumom ustanoviti neutralizirane zone radi sklanjanja
ranjenih i bolesnih boraca, kao i građanskih osoba koje ne sudjeluju u djelatnostima vojne prirode dok se
nalaze u tim zonama.

o Od napada se štite i civilne bolnice, slično kao što je određeno za vojne bolnice. Konvencija preporučuje da
se vojni objekti što više udalje od tih zgrada. Zaštita prestaje ako se bolnica upotrebljava za provođenje
čina štetnih za neprijatelja, ali i u tome slučaju treba dati primjeren rok za obustavu tih čina. Zaštićeno je
također osoblje koje je redovito i isključivo zaposleno u bolničkoj službi.

- Konvencija zahtijeva poštovanje zaštićenih osoba i njihove časti, zabranjuje svaku diskriminaciju, pritisak,
uzrokovanje fizičkih patnji, istrebljenje; ona osigurava zaštićenima da se mogu obraćati silama zaštitnicama,
Crvenom križu i drugim organizacijama koje bi im mogle pomoći; stranka u sukobu ne smije strane državljane
zaposliti u vezi s vođenjem ratnih operacija, a kao najstrože mjere smije upotrijebiti prinudan boravak ili
interniranje, o čemu konvencija sadržava potanke odredbe slične onima iz Konvencije o zarobljenicima

----------------------------------------------------------------------------------------------------

- Protokol I. dopunjuje odredbe Konvencije

- on određuje da se građanskom osobom smatra svaka osoba koja se ne ubraja u kategoriju boraca

- u slučaju sumnje je li neka osoba civilna osoba ili pripadnik oružanih snaga, smatra se građanskom osobom

- Protokol posebno naglašava da se novinari koji obavljaju opasne profesionalne misije smatraju građanskim
osobama

- oni ne gube taj status ako prate oružane snage

- u praksi civilno stanovništvo i borci nisu uvijek strogo odijeljeni; npr. u slučajevima gradova koji unutar svojih
zidina, osim civilnim stanovnicima, pružaju utočište i vojnim postrojbama ili rijeke civilnih izbjeglica
601
 pomiješanih s vojskom, koja se povlači u neredu – za takve slučajeve Protokol određuje da nazočnost među
civilnim stanovništvom pojedinaca koji nisu gra đanske osobe ne lišava to stanovništvo njegova civilnoga
karaktera, dakle, ne čini ih objektom napada

- s druge strane, namjerno miješanje boraca i civila s namjerom da se stvori situacija u kojoj svaki napad na
borce nužno dovodi do civilnih gubitaka flagrantno je kršenje pravila MP primjenjivih na oružane sukobe

- civili uživaju opću zaštitu od opasnosti koje proizlaze iz vojnih operacija sve dok izravno ne sudjeluju u
neprijateljstvima.

- izravno sudjelovanje u neprijateljstvima treba tumačiti u smislu da neka osoba poduzima čine koji su po svojoj
prirodi ili svrsi namijenjeni udaru na neprijateljske borce ili sredstva, npr. otvaranje vatre na neprijateljske
vojnike, bacanje protutenkovskih mina, rušenje mosta na kojem se nalazi neprijateljski ratni materijal i sl.; u
tim slučajevima civil gubi zaštitu

- Protokol potvrđuje staro načelo da ni civilno stanovništvo u cjelini ni pojedine građanske osobe ne smiju biti
predmet napada

- zabranjeni su čini nasilja ili prijetnje nasiljem čija je glavna svrha terorizirati civilno stanovništvo

- zaštiti civilnog stanovništva služe i odredbe Protokola o obvezi razlikovanja pripadnika oružanih snaga i civila,
obvezi napadanja samo vojnih ciljeva, načelu proporcionalnosti, zabrani napada nasumce, obvezi poduzimanja
mjera opreza pri napadu 143 ; izričito se zabranjuju represalije prema civilnom stanovništvu u cjelini i pojedinim
građanskim osobama te civilnim objektima

- Protokol zabranjuje izgladnjivanje građanskih osoba kao metodu ratovanja; dobra prijeko potrebna za
preživljavanje civilnog stanovništva (npr. živežne namirnice, poljoprivredna područja gdje se one proizvode,
usjevi, stoka, instalacije za pitku vodu i zalihe te vode, postrojenja za navodnjavanje) ne smiju biti napadnuta ili
učinjena neupotrebljivim

- uvjet je da protivnička stranka ta dobra ne upotrebljava samo za opskrbu pripadnika svojih oružanih snaga ili za
potporu vojnoj akciji; no i u tim slučajevima ne smije se civilnom stanovništvu ostaviti tako malo hrane ili vode
da se izazove njegovo izgladnjivanje ili prisilno iseljenje

- ako je civilno stanovništvo, područja koje je pod kontrolom stranke sukoba (a nije riječ o okupiranom
području), nedostatno opskrbljeno zalihama bitnim za preživljavanje, uz sporazum sukobljenih stranaka
poduzet će se akcije pomoći stanovništvu

- osoblje koje sudjeluje u akcijama pomoći uživa zaštitu

- Protokol posebno naglašava zaštitu civilnih organizacija civilne zaštite i njihova osoblja – oni ne smiju biti
predmet napada i mora im se dopustiti obavljanje zadataka civilne zaštite, osim u slučaju imperativne vojne
potrebe

9.1.10. Ratna okupacija

- ratna okupacija stanje je kad se područje (dio ili cijelo) neke države stvarno nalazi u vlasti neprijateljske vojske
143
OGRANIČENJA U VOĐENJU NEPRIJATELJSTAVA
602
 ▫ za učinak okupacije u smislu pravila međunarodnog prava traži se stvarno provođenje vlasti, dok
istodobno zakonita vlada nije u mogućnosti provoditi svoju vlast

▫ područje gdje traje borba ne smatra se još pod okupacijom; za početak primjene pravila o ratnoj
okupaciji traži se stvarna kontrola nad nekim područjem; okupacija se, dakle, proteže samo na područje
gdje je vlast okupanta uvedena i gdje se može provoditi

▫ okupacija pomorskog područja, kao zaljeva, luka i teritorijalnih voda, postoji samo istodobno s
okupacijom kopna i ravna se prema istim pravilima

- većina MP pravila o ratnoj okupaciji kodificirana je Haaškim pravilnikom iz 1907.

- ta su pravila u velikoj mjeri razvijena Ženevskom konvencijom o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata iz
1949., koja je zasnovana na iskustvima Drugoga svjetskog rata; Dopunski Protokol I. dodaje Ženevskoj
regulaciji samo neka pravila

- tradicionalno se ratna okupacija definirala kao okupacija do koje dolazi u vrijeme ratnog stanja; no, Ženevska
konvencija određuje svoju primjenu u svim slučajevima okupacije čitavog ili dijela područja neke svoje stranke,
čak i ako ta okupacija ne naiđe ni na kakav vojni otpor (Čl. 2., st. 1.); Konvencija za svoju primjenu ne traži
postojanje ratnog stanja

- Protokol I. proširuje područje primjene Konvencije i svojih odredaba i na borbu naroda protiv, uz ostalo, strane
okupacije ,,u ostvarivanju prava na samoodređenje"

- okupirano područje ne stječe se činom okupacije, a ako okupant poslije stekne to područje (mirovnim)
ugovorom, njegovo stjecanje ne djeluje retroaktivno, ako se to posebno ne ugovori

- država koja je bila prisiljena napustiti neko područje zbog okupanta zadržava suverenost

- ali provođenje njezine vlasti je na samom području obustavljeno i na njezino mjesto stupa vlast okupanta koji
je provodi u vlastito ime, a ne na temelju toga što bi na njega bila prenesena vlast države kojoj područje
pripada

- okupant nema vlasti nad osobama i stvarima koje su u pravnoj vezi s okupiranim područjem, ali se ondje ne
nalaze
(npr. državljani tog područja ili ondje registrirani brodovi i zrakoplovi koji su u tome času izvan područja)

- najvažnija je dužnost okupanta da poduzme sve mjere kako bi po mogućnosti uspostavio i održao javni red i
život, i to uz poštivanje domaćih zakona, ako nije u tome apsolutno spriječen – sve te mjere i eventualno
doneseni propisi moraju se kretati u granicama koje po naravi stvari slijede iz privremenosti stanja okupacije;
prema tome, nije dopuštena nikakva izmjena domaćeg zakonodavstva koja nije bezuvjetno potrebna radi
ratnih svrha

- smatra se dopuštenim donošenje propisa unutar postojećih zakona, što mora biti u interesu pučanstva i
pravilnog odvijanja uprave (npr. propisivanje maksimalnih cijena, racioniranje robe i sl.) 144

- kazneno zakonodavstvo okupirane zemlje okupant smije mijenjati samo ako ono znači opasnost za sigurnost
okupanta ili priječi primjenu Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata

144
Iste su mjere nedopuštene ako bi im svrha bila da iskorištavaju gospodarska sredstva okupiranog područja za bolju i prekomjerno jeftinu
opskrbu vlastite zemlje okupanta.
603
- smrtna kazna može se izreći samo za špijunažu, tešku sabotažu na vojnim postrojenjima okupacijske sile ili
namjerno uzrokovanu smrt jedne ili više osoba, ali i to samo ako je za takva djela bila predviđena smrtna kazna
u zakonodavstvu okupiranog područja na početku okupacije

- okupant ne smije siliti stanovništvo okupiranog područja da priseže na vjernost okupacijskoj sili i ne smije od
njega zahtijevati službu u svojim oružanim i pomoćnim snagama; pučanstvo se ne smije siliti da daje obavijesti
o vojsci ili sredstvima obrane vlastite domovine; uzimanje talaca je zabranjeno

- mogućnost da okupant prisiljava stanovništvo okupiranog područja na rad je ograničena odredbama Ženevske
konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata; rad se može obavljati samo unutar okupiranog područja i
stanovništvo se ne smije deportirati izvan zemlje na rad, ali se ne smije ni siliti da ostane u nekom ugroženom
kraju, osim ako to zahtijevaju sigurnost, kraja ili imperativni vojni razlozi; iz istih se razloga može pučanstvo
evakuirati, a pritom se treba brinuti za pristojan smještaj, higijenu i ishranu

- okupant je obvezan poštovati osobnu čast, obiteljska prava, život, privatno vlasništvo, vjerska uvjerenja i
obavljanje vjerskih obreda; on smije u tom pogledu provoditi samo zahvate predviđene postojećim zakonima;
zabranjeno je pljačkanje

- dopuštene su rekvizicije dobara i usluga od općina ili stanovnika za potrebe okupacijske vojske

- takve se rekvizicije mogu zahtijevati samo prema ovlasti nadležnoga vojnog zapovjednika; dobave u naravi
moraju se po mogućnosti platiti u gotovini, inače se daju priznanice, a dugovane svote moraju se što prije
isplatiti

- znatni zahvat u privatno vlasništvo dopušten je glede neposrednih sredstva ratovanja (npr. ratna oprema,
spremišta oružja, sredstva za prijenos vijesti, prijevozna sredstva), koji se mogu oduzeti, time da se nakon
prestanka okupacije moraju vratiti ili se mora za njih dati odšteta

- moderno MP postavlja načelo poštivanja privatne imovine (uz znatne dopuštene zahvate), ali drž. imovina nije
tako zaštićena

- pokretna državna imovina koja može služiti za vojne operacije (npr. spremišta oružja, prijevozna sredstva,
gotovina i fondovi u vlasništvu države) može se zaplijeniti; izričito su izuzeta od slobodnog raspolaganja
okupanta imovina općina, ustanova namijenjenih bogoslužju, dobrotvornim svrhama, prosvjeti, umjetnosti i
znanosti

- s tom se imovinom mora postupati kao s privatnom imovinom, čak i onda ako pripada državi

- zabranjena je svaka zapljena, kao i namjerno uništenje ili oštećenje tih ustanova te povijesnih spomenika,
umjetničkih i znanstvenih djela; počinitelje se mora kazniti

- što se tiče državne nepokretne imovine nevojnog značaja (npr. javne zgrade, nekretnine, šume, poljoprivredni
posjedi) okupant ima položaj upravitelja i uživatelja, pa mora čuvati supstanciju tih dobara i njima upravljati
prema pravilima o plodouživanju

604
 - budući da okupant ima dužnost da osigura red i javni život, on mora urediti upravu okupiranog područja

▫ uprava se provodi u njegovo ime

▫ on se može za tu svrhu služiti i pojedinim organima okupirane države, ali ih ne smije na to siliti

▫ okupant ima pravo ubirati sve vrste državnih davanja, ali se pri tome treba, po mogućnosti, držati
postojećih propisa o razrezivanju; iz ubiranja davanja, nastaje za njega dužnost da snosi troškove uprave
u onoj mjeri kako je to bila dužnost zakonite vlade

- okupant je odgovoran za održavanje pristojnih životnih uvjeta; ako izvori okupiranog područja nisu dovoljni da
osiguraju opskrbljivanje pučanstva hranom, medicinskim i drugim potrepštinama, okupant se treba pobrinuti
da manjak pokrije uvozom

- odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata detaljno se uređuje položaj
interniranih, osigurava pravilan sudski postupak, pravo žalbe u upravnim stvarima, nadzor sile zaštitnice i sl.

--------------------------------------------------------------------------------------------------------

- u mnogim ratovima, posebno u dva svjetska rata, dolazilo je do okupacije prostranih područja na temelju
primirja koje je uz čisto vojne klauzule sadržavalo i političke odredbe; takvu okupaciju neki pisci ne smatraju
ratnom okupacijom, već je zovu mješovitom ili ratnom okupacijom na ugovornom temelju; razlika je u tome
što u tim slučajevima redovito nema oružane borbe iako ratno stanje još traje – za takvu okupaciju vrijede
ponajprije odredbe samog primirja, ali kako MP nema posebnih pravila o toj vrsti okupacije, primjenjivat će se
supsidijarno pravila MP o ratnoj okupaciji

---------------------------------------------------------------------------------------------------------

- ako se država o čijem se području radi složi s okupacijom, neki autori govore o mirnodopskoj, odnosno mirnoj
okupaciji

- sporazum, koji je takvim slučajevima pravni temelj okupacije, određuje prava i dužnosti stranih oružanih snaga
i njihovih pripadnika; strane oružane snage mogu pripadati državi ili međunarodnoj organizaciji

- u ovu kategoriju okupacije neki pisci ubrajaju i prisutnost i djelovanje oružanih snaga stranih država ili UN-a,
koji se zasnivaju na sporazumu s državom na čiji teritorij dolaze, obično radi održavanja poretka na određenim
područjima;

- primjeri su operacije za održavanje mira npr. UNPROFOR u Hrvatskoj i savezničke snage u Bosni i Hercegovini u
skladu s Daytonskim sporazumom

- upotreba oružanih snaga neke države na teritoriju druge države bez sporazuma s tom državom u novije je
doba jedan od instrumenata unutar UN-a za održavanje međunarodnog mira; Vijeće sigurnosti UN-a odobrilo
je da neke države upotrijebe svoje oružane snage na teritoriju drugih država radi uspostavljanja javnog reda ili
poštivanja prava čovjeka (npr. Somalija 1992., Ruanda 1994.)
605
 - uz pretpostavku da je ta vrsta odobrenja u skladu s ovlastima koja Vijeće sigurnosti ima prema VII. glavi Povelje
UN-a, takvo odobrenje stvara pravo na okupaciju odnosnog teritorija; pravila koja u takvim slučajevima
uređuju prisutnost stranih snaga su pravila o ratnoj okupaciji i pravila koja proizlaze iz odobrenja Vijeća
sigurnosti UN-a

9.1.11. Neprijateljska imovina na moru

- jedno od temeljnih pravila prava oružanih sukoba određuje da se rat što više ograniči na borbu između
protivničkih oružanih snaga – iz toga slijedi da čak i neprijateljska privatna imovina uživa opsežnu zaštitu

▫ no zbog posebnih okolnosti pomorskog ratišta i naravi pomorskog rata to pravilo ne primjenjuje se na
moru u istom opsegu

▫ unatoč mnogim pokušajima da se u pomorskom ratu zaštiti i neprijateljska privatna imovina, održalo se do
danas pravilo da zaraćeni mogu u ratu na moru provoditi vrlo široke zahvate u privatnu imovinu
neprijateljskih državljana, a za neprijateljsku državnu imovinu vrijedi opće pravilo da je ona predmet
ratnog plijena, i u ratu na kopnu i u ratu na moru

- pitanje prava zahvata neprijateljske imovine na moru komplicira se okolnošću što se na moru zbiva i neutralni
promet

- neutralna roba prenosi se neprijateljskim brodovima, a opet, neutralni brodovi mogu prevoziti neprijateljsku
robu

- međutim, tehničke su mogućnosti zahvata (uzapćenje, katkada uništenje) takve da nije moguće izuzeti od te
mjere neutralni element (npr. neutralni brod ako se zahvaća neprijateljski teret, i obratno), već se često
neprijateljsko i neutralno dobro moraju ili zajedno zahvatiti ili zajedno propustiti (183. str.)

- zbog reperkusije pravila stvorenih za zaštitu neutralaca, izuzeta od zahvata i neprijateljska privatna imovina
ako se prevozi na neutralnome brodu, ako nije kontrabanda; osim toga, MP poznaje neke izuzetke gdje se
izravno štiti određena vrsta neprijateljske privatne imovine – to su sljedeći izuzetci:

1. Prema Ženevskim konvencijama o zaštiti žrtava rata iz 1949., zaštićeni su:

 vojni bolnički brodovi, uključujući njihove čamce za spašavanje (čl. 22. i čl. 26. Ženevske konvencije za
poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodo-lomaca oružanih snaga na moru)

 mala plovila za priobalne operacije spašavanja (čl. 27. Ženevske konvencije za poboljšanje položaja
ranjenika, bolesnika i brodolomaca oružanih snaga na moru)

 brodovi koji prevoze opremu namijenjenu samo njezi ranjenika i bolesnika oružanih snaga ili
sprječavanju bolesti, pod uvjetom da su pojedinosti o njihovu putovanju priopćene protivniku i daje on

606
 na njih pristao (čl. 38. Ženevske konvencije za poboljšanje položaja ranjenika,
bolesnika i brodolomaca oružanih snaga na moru)

 brodovi koji prevoze pošiljke lijekova i sanitetskog materijala, predmete potrebne za vjerske obrede,
namijenjene samo civilnom stanovništvu te pošiljke prijeko potrebnih živežnih namirnica, odjeće i
sredstava za jačanje namijenjene djeci do 15 godina, trudnicama i rodiljama (čl. 23., st. 1. Ženevske
konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata)

 brodovi koji prevoze pošiljke pomoći za civilno stanovništvo okupiranog područja koje je nedostatno
opskrbljeno, pod uvjetima koje odredi zaraćena stranka koja dopušta prolazak (čl. 59. Ženevske
konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata)

- zaraćene stranke imaju pravo kontrole i pregleda zaštićenih brodova i plovila

- Protokol I. iz 1977. uz Ženevske konvencije, o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba proširuje zaštitu na
vojne bolničke brodove i plovila i kada oni prevoze civilne ranjenike, bolesnike i brodolomce te na druge
sanitetske brodove i plovila

2. Jedanaesta haaška konvencija o određenim ograničenjima provođenja prava plijena u pomorskom ratu štiti:

 pismene poštanske pošiljke neutralaca ili zaraćenih, bilo da su službene ili privatne naravi; one su
nepovredive, bilo da se prevoze neutralnim ili neprijateljskim brodom

 brodovi i čamci koji se upotrebljavaju samo u obalnom ribolovu ili u maloj lokalnoj plovidbi, kao i
njihov alat, oprema i teret

- zaštita prestaje čim ti brodovi na bilo koji način sudjeluju u neprijateljstvima (signaliziranjem, prijevozom u
ratne svrhe i sl.)

- Konvencija obvezuje zaraćene da se ne služe tim brodovima u vojne svrhe pod plaštem njihova bezazlenog
izgleda

- zaštita ribarskih brodova primjenjivana je već davno prije na temelju običajnog prava 145; ona vrijedi samo za
male plovne jedinice, ali se zbog sve općenitije upotrebe svih sredstava u vojne svrhe sve više suzuje u
primjeni, odnosno gubi

 državni ili privatni brodovi koji služe vjerskim, znanstvenim ili humanitarnim svrhama

3. Slobodni su od pretrage tzv. kartelni brodovi, tj. brodovi koji prevoze parlamentare ili obavljaju prijevoz na
temelju ugovora između protivničkih zapovjednika (npr. prevoze ratne zarobljenike radi razmjene).

4. Brodovi koji imaju posebno dopuštenje za plovidbu (sauf conduit, safe conduct). Oni su zaštićeni prema zaraćenoj
stranci koja je to dopuštenje izdala.

5. Brodovi koji prevoze kulturna dobra i sama ta dobra, ako se radi o prijevozu pod posebnom zaštitom ili u hitnim
slučajevima (čl. 14., st. l.b) Haaške konvencije o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba iz 1954.).

145
Presuda Vrhovnog suda SAD-a o brodovima Paquete Habana i Lola (1900.).
607
 146
6.

- provođenje prava plijena na neprijateljskoj imovini ratni je čin

- i za takve ratne čine postoje određena pravila kojima bi sustavno mjesto bilo među pravilima o ograničenju
ratovanja, ali, budući da ista pravila vrijede i za postupak protiv neutralaca, ona se obrađuju u
prikazu prava neutralnosti

9.2. Neutralnost

9.2.1. Pojam neutralnosti

- naziv neutralnost označuje dvoje:

 s jedne strane, neutralnost je stanje neke države koja ne sudjeluje u ratu između dvije ili više drugih
država

 s druge strane, neutralnost je odnos između zaraćene države i neutralnih država, koji se temelji na
činjenici da se prva nalazi u ratnom stanju, a druge ne sudjeluju u tom ratu ni na jednoj strani

- pravo neutralnosti je onaj dio MP koji uređuje odnose neutralnosti 147

- prema tradicionalnom međunarodnom pravu, bitna pretpostavka za stanje neutralnosti je postojanje rata

▫ gdje nema rata, nema ni neutralnosti, i obratno; stanje neutralnosti nastupa u isto vrijeme s izbijanjem
rata

▫ u slučaju upotrebe sile koja nije rat, pravila o neutralnosti se ne primjenjuju

- neutralnost je nesudjelovanje u nekom ratu, tj. suzdržavanje od određenih čina, ponajprije od same borbe.

- bitna značajka toga nesudjelovanja je nepristranost – neutralna država mora jednako postupati prema objema
zaraćenim strankama (načelo pariteta); to dolazi do izražaja napose ondje gdje pravna pravila ostavljaju
neutralnoj državi neku slobodu ponašanja.

- neutralnost je odnos između neutralne i zaraćene države ; nesudjelovanje mora, dakle, biti međusobno,
recipročno

- prema tome, neutralnost može prekinuti ili sama neutralna država ili jedna od zaraćenih stranaka

- s nastupanjem stanja neutralnosti počinju vrijediti za stranke (zaraćene i neutralne u međusobnim odnosima)
pravila o neutralnosti; ta pravila mijenjaju pravo mira u određenim dijelovima, a za ostale dijelove i dalje vrijedi
pravo mira 148 149

- stanje neutralnosti prestaje kad završi rat , a za pojedine države kad one same stupe u rat

146
Prema starom pravu davao se brodovima koje je početak rata zatekao u neprijateljskoj luci indult, tj. rok unutar kojeg su mogli nesmetano
napustiti luku, no s tom se praksom prestalo još u Drugome svjetskom ratu.
147
Pravo neutralnosti sastoji se u najvećem dijelu od običajnih međunarodnopravnih pravila. Uz običajno pravo, i danas postoji kao pozitivno
pravo: Pariška pomorska deklaracija (1856.), 5., 11. i 13. Haaška konvencija iz 1907.
148
Obično su države prigodom izbijanja nekog rata u kojem nisu sudjelovale davale izjavu o neutralnosti. Ta se izjava priopćavala zaraćenim
državama. No ta izjava nije bila potrebna da bi se uspostavilo stanje neutralnosti.
149
Postavilo se pitanje može li neutralna država za vrijeme rata mijenjati svoje propise o neutralnosti. Prevladalo je mišljenje da je to
dopušteno ako za to postoje valjani razlozi.
608
---------------------------------------

- od pojma neutralnosti koji se ovdje obrađuje valja razlikovati ugovornu ili trajnu neutralnost 150

- kod ugovorne neutralnosti države nisu slobodne u svojoj odluci hoće li ili neće stupiti u rat

- inače je sadržaj same neutralnosti u vrijeme rata jednak kao i kod svih država; ako bi takva država ipak bila
napadnuta, bila bi to od napadača povreda MP, ali bi to ipak bio rat kao svaki drugi 151

- u sustavu kolektivne sigurnosti, kako je uspostavljen u čl. 2. t. 5. Povelje UN-a, nema mjesta neutralnosti:

 rat je zabranjen, a ako do njega dođe, svi se članovi UN-, danas praktički sve države svijeta, moraju
okrenuti protiv narušitelja mira i sudjelovati u mjerama koje bi se u danom slučaju poduzele

 iznimka bi bile trajno neutralne države članice UN-a – naime, obveze koje za članice UN-a proizlaze iz
sustava kolektivne sigurnosti uređenog Poveljom nisu spojive s neutralnosti; tako su trajno neutralne
države članice UN-a izuzete od sudjelovanja u vojnim operacijama; ipak, one mogu sudjelovati u prisilnoj
kolektivnoj akciji ako su same napadnute

- 187. str.

9.2.2. Prava i dužnosti neutralaca

- prema tradicionalnim pravilima o neutralnosti, odnos neutralnosti stvara prava i dužnosti između svake od
zaraćenih i svake od neutralnih država

- dužnosti neutralaca su ili dužnosti suzdržavanja ili sprječavanja ili trpljenja:

 kod prvih neutralac je obvezan da nešto ne učini, npr. da ne opskrbljuje zaraćene oružjem.

 obveza sprečavanja može se odnositi na čine država, npr. sprečavanje oružanih snaga zaraćenih država
da prolaze neutralnim područjem ili na čine pojedinaca, npr. sprečavanje opremanja ili naoružanja broda
za jednu od zar. stranaka

 dužnost trpljenja odnosi se na čine zaraćenih na štetu interesa neutralaca, npr. provođenje prava plijena

-----------------------------------------------------------------------------------

- prva je dužnost, ujedno i preduvjet neutralnosti, nemiješanje neutralne države u rat – ona ne smije svojim
vojnim snagama djelovati na tijek ratnih operacija ni dopustiti na svom području čine koji neposredno utječu
na ratne operacije

- prema običajnom pravu, časnici vojske neutralnih država ne smiju se dobrovoljno javljati u vojnu službu
zaraćenih

- neutralna država dužna je to zabraniti, spriječiti i u slučaju prekršaja poduzeti potrebne mjere
150
TRAJNA NEUTRALNOST
151
U vezi s neutralnosti često se spominje neutralizacija i demilitarizacija. Oba su ta pojma različita od pojma neutralnosti. Prvi pripada odsjeku
o ratištu, a drugome je mjesto u znanosti o međudržavnim služnostima.
609
 - neutralna država ne smije dobavljati nijednoj zaraćenoj stranci oružje, ratne brodove, municiju ili drugi ratni
materijal

- naprotiv, ona nije dužna zabraniti izvoz i provoz oružja ili ratnog materijala od vlastitih državljana ili stranaca;
ako izda takvu zabranu, ta se zabrana mora jednako odnositi na sve zaraćene. I samo podupiranje privatnih
dobava nespojivo je s neutralnošću

- strože pravilo postoji glede pomorskog oružanja 152: neutralna država mora svim raspoloživim sredstvima
sprječavati da se na njezinu području oprema ili naoružava brod za koji postoji opravdana sumnja da će biti
upotrijebljen za sudjelovanje u ratnim operacijama; ako je takav brod opremljen ili naoružan na njezinu
području, neutralna država dužna je spriječiti da on isplovi

-----------------------------------------------------------------------------------

- kao protuteža toj prvotnoj dužnosti, a ujedno i daljnji preduvjet stanja neutralnosti, jest pravo neutralne
države da zaraćene države poštuju njezino područje – područje neutralnih država, uključujući unutrašnje
morske vode, teritorijalno more i arhipelaške vode, jest nepovredivo; tu se ne smiju provoditi neprijateljstva, i
to ne samo borba oružjem, nego ni pravo plijena ni pljenidbeno sudovanje; brod uzapćen u neutralnim
vodama mora se pustiti na zahtjev neutralne države; neutralne vode ili luke ne smiju se upotrebljavati kao
uporišta pomorskih operacija

-------------------------------------------------------------------------------------------------------

- u vezi s prolaskom bez provođenja vojnih operacija, razlikuju se pravila za kopno i pravila za more

▫ Kopnenim područjem neutralne države ne smiju prolaziti postrojbe zaraćenih država niti se smije prevoziti
oružje ili opskrba za vojsku zaraćenih. Ako zaraćene postrojbe prijeđu granicu, one će biti razoružane i
internirane. Dopušten je prijevoz ranjenika i bolesnika kroz neutralno područje, ali u transportu
ne smije biti vojnika ni ratnog materijala. Ratni zarobljenici koji sami prebjegnu u neutralnu državu ili ih
tamo dovedu protivnički vojni odredi koji su prešli preko granice, moraju biti pušteni na slobodu. Ako
neutralna država dopusti njihov ostanak na svome području može im odrediti mjesto boravka.

▫ Glede neutralnih morskih voda, MP dopušta običan prolazak ratnih brodova zaraćenih država i od njih
uzapćenih brodova kroz neutralne vode. Običan prolazak znači takav prolazak koji nema značaj
operativnoga kretanja. Duže zadržavanje u neutralnim vodama radi izbjegavanja sukoba s neprijateljem
smatra se operativnim kretanjem.

Pristup u neutralne luke je dopušten, ali ratni brodovi ne smiju se zadržavati u lukama i vodama neutralnih država
dulje od 24 sata, osim brodova koji služe vjerskim, znanstvenim i humanitarnim svrhama. Uzapćeni brodovi ne smiju
uopće pristati u neutralnoj luci, osim u nekim određenim slučajevima.

152
Tzv. Washingtonska pravila 1871., usvojena u 13. Haaškoj konvenciji iz 1907.
610
-----------------------------------------------------------------------------------

- osim što ne smije sama pomagati zaraćene i što ne smije dopustiti provođenje ratnih čina na svom području,
neutralna država mora na svom području sprječavati određene čine pojedinaca ili organizacija koji znače
pomoć zaraćenima

- prije svega, ne smije dopustiti da se na njezinu području u korist neke zaraćene države organiziraju jedinice
boraca ili otvaraju uredi za novačenje; ali ona nije odgovorna ako pojedinci prelaze granicu da se jave u vojnu
službu jedne od zaraćenih država

- isto tako, neutralna država nije dužna sprječavati izvoz ili provoz, za račun jednog ili drugog od zaraćenih,
oružja, streljiva i uopće svega što može biti korisno nekoj kopnenoj vojsci ili mornarici

- da bi mogla suzbiti i kazniti čine protivne obvezama koje proizlaze iz neutralnosti, neutralna država ima pravo i
dužnost nadzirati svoje kopneno i morsko područje; ona je dužna suzbiti povrede svoje neutralnosti od
zaraćenih pa se to suzbijanje, makar i silom, ne smije smatrati neprijateljskim činom

- za kršenje prava neutralnosti može neutralna država tražiti od zaraćene zadovoljenje (povrat u prijašnje stanje,
naknadu štete)

- ona može upotrijebiti sve mjere samopomoći, a može i diskriminatorno zabraniti pristup u svoje vode
brodovima države koja se ogriješila o njezinu neutralnost; isto tako, prema klasičnom pravu, mogu i zaraćene
države nastupiti protiv neutralne države ako se ona ne pridržava svojih dužnosti

9.2.3. Gospodarski rat na moru i neutralna imovina

- zaraćene države oduvijek su nastojale trgovinu s neutralnim državama prilagoditi svojim potrebama tako da u
svojoj zemlji zadrže i iz stranih zemalja privuku što veće količine dobara potrebnih za ratne svrhe; istodobno su
nastojale gospodarski iscrpiti protivnika, uz ostalo, sprječavanjem priljeva dobara od neutralaca protivniku

- zbog načelne slobode neutralnih državljana da trguju sa svim zaraćenim strankama, što neutralne države nisu
dužne sprječavati jer to nije povreda prava neutralnosti, može se taj cilj postići samo zaobilazno, koncesijama
ili gospodarskim pritiskom

- zaraćeni moraju poštivati slobodu trgovine neutralaca, ali mogu i svoju slobodu trgovanja upotrijebiti tako da
ne dobavljaju dobra onima koji ta/druga za rat važna dobra dobavljaju neprijate lju; tako su nastale crne liste,
tj. popisi poduzeća koja trguju s neprijateljem (s neprijateljskom državom i neprijateljskim državljanima) i koja
su isključena od dobava iz zaraćene države

--------------------------------------------------------

611
 - pokušaji gospodarskog slabljenja protivnika oduvijek postoje i u oružanom sukobu na moru, gdje su mogući
znatni zahvati zaraćenih, kojima je cilj gospodarsko uništenje neprijatelja; na moru se rat od starine vodio
bezobzirnije nego na kopnu

- tu je došlo do najoštrijeg sukoba između 2 interesa: interesa zaraćenih da upotrijebe sva sredstva za postizanje
konačne pobjede i interesa neutralnih da se nastavi mirna trgovina, koja je preduvjet njihove opskrbe prijeko
potrebnim sirovinama i robom

- načelno je interes neutralaca opravdaniji: oni imaju pravo zahtijevati da ne trpe od rata koji nisu izazvali

- i pravno je njihov položaj osnovan: svaki zahvat zaraćenih u prava neutralaca na otvorenom moru preko mjere
dopuštene MP-om je zadiranje u načelo slobode mora

- no stvarno je položaj neutralaca u pomorskom ratu obično bio slabiji zbog toga što su rat većinom vodile jake
pomorske države

- zato je kompromis koji se očituje u tradicionalnim pravilima MP o ratu na moru, tek djelomično uvažio interese
neutralaca, a u većoj mjeri interese zaraćenih

- konačnu rezultantu spomenutih činitelja čine 2 načela tradicionalnog MP neutralnosti na moru:

1. neutralna trgovina i promet morem slobodni su i u vrijeme rata; pravo plijena na moru u načelu je
ograničeno na neprijateljsku imovinu

2. zaraćeni imaju pravo primjenjivati neke mjere pomorskog rata koje znatno skučuju načelnu slobodu
neutralne pomorske trgovine; posljedica toga je da i ne utralna imovina potpada u nekim slučajevima pod
zapljenu; to su:

 probijanje blokade 153

 kontrabanda 154

 protuneutralna pomoć 155

 opiranje ratnim jedinicama zaraćenih kada provode pljenidbeno redarstvo 156

- 192. str.

- kao i u slučaju neutralnosti općenito, treba reći da zabranom rata, odnosno upotrebe sile te uspostavom
pravnog temelja sustava kolektivne sigurnosti UN-a, nisu ukinuta pravila o neutralnosti na moru niti je prestala
potreba za njihovim postajanjem

- iako u sustavu kolektivne sigurnosti Ujedinjenih naroda kako je izgrađen Poveljom nema mjesta neutralnosti za
članove Ujedinjenih naroda, pravila o neutralnosti općenito i o neutralnosti na moru mogu se primijeniti ako i
dok Vijeće sigurnosti ne poduzme mjere na temelju glave VII. Povelje; isto tako, ako Vijeće sigurnosti odredi da
samo neke države sudjeluju u mjerama, ostale države članice mogu, barem u određenom opsegu, primjenjivati

153
BLOKADA
154
KONTRABANDA
155
PROTUNEUTRALNA POMOĆ
156
PLJENIDBENO PRAVO
612
 navedena pravila; naravno, pravila o neutralnosti na moru mogu primjenjivati i nečlanice UN-a, iako je to
danas, s obzirom na njihov broj, praktički nevažno

9.2.4. Zaštita neutralne imovine u pomorskom ratu

- državna neprijateljska imovina koja padne u protivničke ruke postaje na moru i na kopnu ratni plijen

- privatna neprijateljska imovina (ako se ne radi o zaštićenim kategorijama neprijateljske privatne imovine) 157
pada pod zapljenu kao morski plijen (priza)

▫ za razliku od ratnog plijena koji odmah poslije zapljene postaje vlasništvo zaraćene države, vlasništvo nad
imovinom zahvaćenom kao morski plijen (priza) prelazi na zaraćenu državu tek nakon odluke njezina
pljenidbenog suda

▫ osim privatne neprijateljske imovine, u iznimnim slučajevima može i neutralna imovina pasti u zapljenu
kao morski plijen (prijevoz kontrabande, protuneutralna pomoć, kršenje blokade, opiranje pljenidbenom
redarstvu)

- radi provođenja načela zaštite neutralne imovine potrebno je najprije odrediti pojam neutralne, odnosno
neprijateljske imovine

- zatim treba ustanoviti pravila koja vrijede kad neutralna i neprijateljska imovina zajedno putuju

-------------------------------------------------------------------------------

- pravila MP o određivanju neprijateljskog svojstva nekog broda ili robe trebaju zaštititi neutralne brodove i robu
od zahvata koji je dopušten samo prema neprijateljskoj imovini

1. Brod. Prema Londonskoj deklaraciji (čl 57.) neprijateljsko ili neutralno svojstvo broda ravna se prema zastavi koju
taj brod ovlašteno vije. No činjenica da neki trgovački brod vije zastavu neutralne države samo je prima facie
(oborivi) dokaz njegove neutralne pripadnosti. Ako brod vije zastavu na koju nije ovlašten, njegova se stvarna
pripadnost može utvrđivati na temelju pripadnosti vlasnika, preko upisnika brodova i sl.

Trgovački brodovi, za svrhe pravila o ratu na moru, svi su brodovi koji nisu ratni ni bolnički i uključuju tankere koji ne
pripadaju ratnoj mornarici, putničke, poštanske i ribarske brodove te jahte.

2. Teret. Za dobra koja su na brodu mjerodavna je pripadnost njihova vlasnika. Dobra koja su vlasništvo neprijatelja
smatraju se neprijateljskima, a dobra u vlasništvu neutralaca smatraju se neutralnima. U nedostatku dokaza o
neutralnom značaju, postoji oboriva pretpostavka da su dobra nađena na neprijateljskom brodu neprijateljska (čl.
59. Londonske deklaracije).

Ako je neprijateljska roba prenesena na neutralca za vrijeme prijevoza nakon izbijanja rata, taj se prijenos ne priznaje
sve do dolaska u odredište (čl. 60., st. 1. Londonske deklaracije). Ako je roba ukrcana prije početka rata, a prijenos se
zbio za vrijeme prijevoza, taj se prijenos uvažava ako mu nije bila namjera oštetiti uzaptitelja. Ako je neprijateljski
vlasnik pao u stečaj, priznaje se neutralni značaj robe koju traži prijašnji neutralni vlasnik.
157
NEPRIJATELJSKA IMOVINA NA MORU
613
 - kako se iz svih tih pravila vidi, njihova svrha i djelovanje usmjereni su na pružanje kako bi se, sjedne strane,
odredilo neprijateljsko svojstvo svakog dobra koje pada pod pravo morskog plijena i tako zaraćenima
omogućilo što potpunije provođenje toga prava, a s druge strane, kako bi se postiglo pouzdano lučenje
neutralne imovine i time ona što sigurnije zaštitila od zahvata zaraćenih s naslova prava plijena

-------------------------------------------------------------------------------

- često neutralna imovina putuje morem zajedno s neprijateljskom ; moguće su različite kombinacije:

 Neprijateljski brod može prevoziti neutralnu robu; ako se provodi pravo plijena nad brodom, strada
interes neutralnog vlasnika robe, a ako se štiti neutralna roba, neprijateljski brod izmiče zapljeni

 to isto se zbiva kad neutralni brod prevozi neprijateljsku robu ili kad se na brodu (neprijateljskom ili
neutralnom) prevozi roba dijelom neprijateljska, a dijelom neutralna

- kad bi se provela zaštita neutralne imovine u svakom slučaju, to bi praktički značilo ukidanje prava morskoga
plijena, jer bi se neprijateljska pomorska trgovina uvijek služila sredstvom pokrivanja neprijateljske
imovine kombinirajući njezin prijevoz s prijevozom neutralne imovine ili prevozeći neprijateljsku robu
neutralnim brodovima

- Pariška pomorska deklaracija (1856.) dala je neutralnoj trgovini najveće moguće koncesije proglasivši u svojoj t.
2. i 3. ovo:

 neutralna zastava pokriva neprijateljsku imovinu, osim ratne kontrabande

 neutralna imovina pod neprijateljskom zastavom ne pada pod zapljenu, osim ratne kontrabande

- odredbama Pariške i Londonske deklaracije osigurani su neutralni trgovački brodovi od zahvata ratne
mornarice zaraćenih, osim u iznimnim slučajevima; ti su slučajevi: prijevoz kontrabande, kršenje blokade,
protuneutralna pomoć i opiranje provođenju pljenidbenog redarstva

- 196. str.

9.2.5. Blokada

- blokada je zatvaranje protivničke luke, dijela obale ili ušća rijeke za pomorski promet

 kao protivničke smatraju se luke, obala ili ušća rijeke koja su pod vlašću neprijatelja

 može se, dakle, blokirati i vlastita luka ako je u neprijateljskim rukama, a isto tako luke, odnosno obala
neutralne države, ako ih je neprijatelj okupirao ili ondje vodi ratne operacije

 ne mogu se blokirati neutralizirana područja (ulaz u međunarodne prokope ili međunarodne rijeke), niti
se blokadom smije priječiti pristup lukama ili obali neutralne države

 otvoreno more ni isključivi gospodarski pojas ne mogu se blokirati, ali dijelovi tih pojaseva mogu se
uključiti u blokirani prostor ako je to potrebno za provođenje blokade

614
 - svrha blokada je sprječavanje prolaska (ulaska i/ili izlaska) bilo kojeg broda u blokirano područje; bez obzira na
teret na brodu; no blokadom se ne smije priječiti prolazak pošiljaka pomoći (hrana, lijekovi i dr.) civilnom
stanovništvu okupiranog područja koje je nedostatno opskrbljeno zalihama bitnim za preživljavanje

- nije blokada u smislu pomorskog ratnog prava tzv. kamena blokada, koja se provodi postavljanjem mehaničkih
zapreka plovidbi (kamenje, cement, potopljeni ili nasukani brodovi)

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

- blokada će biti prema MP-u valjana samo uz 3 uvjeta:

1. efektivnost

▫ efektivnost znači da se blokada provodi upotrebom tolikih sredstava da je promet doista spriječen 158

▫ uvjetu efektivnosti udovoljeno je ne samo ako su oko blokirane luke ili dijela obale postavljeni usidreni
brodovi nego i ako je osiguran stalni sustav ophodnje; za to se mogu upotrebljavati brodovi, podmornice
i zrakoplovi

2. deklaraciju

▫ deklaracija je naznaka mjesnog i vremenskog opsega blokade; nju daje država koja poduzima blokadu, a
često će u njezino ime to učiniti zapovjedništvo mornarice koja provodi operaciju; u njoj treba naznačiti:

a) vrijeme početka blokade,

b) zemljopisne granice blokiranog područja,

c) rok do kojega je neutralnim brodovima dopušten izlazak iz blokirane luke ili područja.

3. notifikaciju

▫ notifikacija je priopćenje o određenoj blokadi; nju treba upraviti:

 neutralnim državama diplomatskim putem

 mjesnim organima blokiranog područja (luke); to će obaviti zapovjednik mornaričkih jedinica

koje ju provode

 brodovima koji se približe blokiranom području ako postoji predmnjeva da ne znaju za blokadu
159 160

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

prekid i prestanak blokade:

- blokada prestaje ponajprije očitovanjem države koja ju je odredila ; o tom je potrebna obavijest na isti način
kao pri određivanju

- ali, ona prestaje i protiv volje države koja provodi blokadu ako njezino brodovlje bude rastjerano
neprijateljskom silom, elementarnom nepogodom ili drugom činjenicom, odnosno ako ono napusti svoje
158
Taj je uvjet propisan još Pariškom pomorskom deklaracijom, te je njome konačno zabranjena tzv. kabinetska ili papirna blokada.
159
Tu notifikaciju (specijalna notifikacija) obavlja bilo koji časnik jedinica koje provode blokadu te se ona mora upisati u brodske knjige.
160
Članak 5. Londonske deklaracije određuje: blokada se mora primjenjivati nepristrano prema različitim zastavama.
615
 mjesto (npr. radi nekoga drugog zadatka); ako se u takvom slučaju želi opet odrediti blokada, treba to učiniti
iznova na isti način kao prvi put

- blokada se samo prekida ako brodovlje prolazno napusti svoje mjesto ili se privremeno makne zbog oluje ili
navale neprijatelja

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

posljedice blokade:

- blokadom se zabranjuje svaki promet s blokiranom lukom ili područjem (s morske strane)

- zabrana vrijedi jednako za sve zastave; posljedica kršenja blokade je zapljena svakog broda koji bude uhvaćen
pri pokušaju probijanja blokade, zajedno s cijelim teretom

- prema čl. 21. Londonske deklaracije, teret neće pasti pod zapljenu ako krcatelj dokaže da u času ukrcavanja
nije ni znao niti mogao znati za blokadu; preduvjet zapljene pokušaj je probijanja blokade, dakle, da je brod
probio blokadu ili pokušao ući u blokiranu luku ili izaći iz nje

- uzapćenje treba provesti u akcijskom području blokirajućih jedinica, ili pak, u tijeku provedene i neprekinute
potjere

- ako brod pobjegne potjeri, ne može se zbog nepoštivanja blokade poslije zaplijeniti ako se na nj opet naiđe

- o pravovaljanosti zapljene odlučuju domaći pljenidbeni sudovi

… 161 162

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

- praksa proglašavanja tzv. „ratnih zona" na moru (poznate još i kao zone isključenja, zabranjene zone,
operativne zone) iz kojih se isključuju neutralni brodovi, s kojom se sustavnije počelo u Prvomevjetskom ratu,
još je bila veće odstupanje od pravila o ratu na moru; u ratnoj zoni koju je Njemačka 1915. proglasila oko
Britanskog otočja, neprijateljski trgovački brodovi potapani su bez opomene, a Njemačka nije preuzimala
odgovornost za sigurnost neutralnih brodova (200. str.)

- u ocjeni dopustivosti proglašenja ratnih zona, koje se danas smatraju pravno najupitnijom praksom pomorskog
rata, treba uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, posebno posljedice koje proglašenje takve zone ima na neutralne
brodove

- proglašenje ratnih zona na otvorenome moru, gdje se bez opomene napadaju neutralni trgovački brodovi koji
u njih uđu, protivno je međunarodnom pravu; čini se da bi se proglašenje ratnih zona samo iznimno moglo
smatrati dopuštenim, i to ako je ono diktirano vojnom potrebom, ako je opasnost za neutralne brodove
svedena na minimum i ako je ometanje plovidbe tih brodova u granicama koje dopušta MP (pravo
zaustavljanja i pregleda, provođenje ratne blokade, sprečavanje kontrabande i protuneutralne pomoći)

161
Londonska deklaracija, koja zahtijeva specijalnu notifikaciju, određuje kada treba predmnijevati da je brodu bilo poznato određenje blokade.
Ta se predmnjeva može dakako, i pobiti. Posada uzapćenog broda može se zadržati do kraja postupka.
162
Od Prvog svjetskog rata zaraćeni prakticirali blokadu neprijateljskoga, odnosno okupiranog područja s veće udaljenosti kojoj je također cilj
bio sprječavanje trgovine s blokiranim područjem. Ta je tzv. blokada s udaljenosti (long distance blockade, blocus a longue distance) u mnogim
aspektima odstupala od tradicionalnih pravila o ratnoj blokadi.
616
9.2.6. Kontrabanda

- kontrabanda je roba koja može služiti za ratne svrhe, a nalazi se na morskom putu za neprijatelja, iako je njezin
prijevoz protivna stranka zabranila; prema starom običajnom pravu, zaraćene države ovlaštene su da zaplijene
takvu robu ako je zateknu na njezinu putovanju; to provođenje prava plijena najteži je zahvat koji pogađa
neutralnu trgovinu na moru

- taj zahvat je težak i po tome što neutralne države imaju jednako pravo da se služe morem kao i zaraćene

- ipak se pravo na zapljenu kontrabande ne samo održalo nego je njegova praktična primjena postala sve težom
za neutralce

- zaraćenima je ta mjera vrlo važna jer se s pomoću dobava razne za rat potrebne robe ratni potencijal
protivnika može bitno pojačati i dovesti do izmjene omjera snaga; nasuprot tomu, sprečavanje dobava
suzbijanjem kontrabande može neprijatelju oduzeti jedinu mogućnost da nabavi takve sirovine ili proizvode
bez kojih uopće ne bi mogao nastaviti rat

- zato i nisu mogla uspjeti nastojanja neutralaca da dokinu ili ograniče provođenje prava plijena kontrabande

- međutim, neutralci mogu tražiti da pravila o kontrabandi budu što jasnija kako se zbog nejasnoće i
neodređenosti pravila ne bi izvrgavali neželjenom riziku; no upravo u tome postoje veliki nedostatci, jer
zaraćene države same svojim propisima određuju što će smatrati kontrabandom

- ipak ih MP ograničava time što propisuje ispunjavanje dvaju uvjeta za primjenu instituta kontrabande:

1) treba ustanoviti koje vrste robe tvore kontrabandu, s tim da se treba raditi o robi koja može služiti u
ratne svrhe

2) roba treba biti namijenjena neprijatelju

1. ODREĐIVANJE KONTRABANDE

… 163

- kako je napredovala tehnika i širio se krug predmeta koji su se mogli upotrijebiti u ratne svrhe, povećavali su se
popisi kontrabande koje su zaraćene države izdavale

- Londonska deklaracija razlikuje 3 skupine predmeta:

1) kao apsolutnu kontrabandu predmete koji služe samo za ratne svrhe (oružje, municija, ratna oprema i
sl.);

163
Već je Grotius, imajući na umu određivanje kontrabande, robu podijelio u tri skupine. Jedna skupina obuhvaća predmete koji služe samo za
rat, npr. topovi, puščani prah itd. Drugi predmeti ne mogu se nikako upotrijebiti u ratu, npr. pokućstvo, ženska odjeća. Napokon, ima stvari koje
mogu poslužiti za ratne svrhe, ali se jednako njima koristimo i na drugi način. To su npr. konji, prijevozna sredstva, dalekozori i mnogi drugi
predmeti.
617
 2) kao relativnu ili uvjetnu kontrabandu predmete koji mogu služiti i za ratne svrhe i za mirnu upotrebu
(hrana, odjeća, obuća, novac, gorivo, dalekozori i sl.);

3) predmete koji se ne mogu proglasiti kontrabandom: svila, lan, konoplja, kaučuk, porculan, papir, sapun,
poljodjelski strojevi, drago kamenje, satovi (osim kronometara), modni predmeti, pokućstvo i sl.

- ne smatra se kontrabandom roba koja služi za potrebe broda i njegovih putnika za vrijeme vožnje; jednako se
ne smatraju ni u kojem slučaju kontrabandom predmeti koji služe samo za njegu ranjenih i bolesnih (ti
predmeti mogu se samo u nuždi rekvirirati uz naplatu)

- države mogu proširiti ili ograničiti popise predmeta koji su nabrojeni u Deklaraciji, ali moraju to priopćiti svim
zainteresiranim državama; tim su se ovlastima države obilno poslužile, pa su već u Prvome svjetskom ratu, a
isto tako i na početku Drugog svjetskog rata u rujnu 1939., znatno proširile krug apsolutne i relativne
kontrabande

- prema tome, kontrabanda je zapravo ona roba koja se u danom času nalazi na popisu kontrabande neke
zaraćene države

- praksa nakon 1945. pokazuje da se razlikovanje između apsolutne i relativne kontrabande održavalo samo
formalno te da su države proširivale krug kontrabande, obuhvaćajući gotovo sve kategorije robe

2. NEPRIJATELJSKA NAMJENA

- kontrabanda se plijeni kako bi se oslabila neprijateljska opskrba sredstvima za vođenje rata

- zato je, prema definiciji, kontrabanda samo ona roba koja je namijenjena neprijatelju

- prema Londonskoj deklaraciji apsolutna kontrabanda pada pod zapljenu ako se ustanovi da je namijenjena za
neprijateljsko ili od neprijatelja okupirano područje, ili za neprijateljske oružane snage; nije važno putuje li
roba izravno neprijatelju ili se prije toga još prekrcava odnosno, prevozi kopnenim putem – to je primjena
shvaćanja o tzv. jedinstvu putovanja (continuous voyage), prema kojem se ne gleda neposredno
odredište broda, nego krajnje i stvarno odredište robe

- Londonska deklaracija određuje da se uvjetna kontrabanda plijeni ako se ustanovi da je namijenjena oružanim
snagama ili državnoj upravi neprijatelja

- načelo jedinstva putovanja ne vrijedi za uvjetnu kontrabandu

- međutim, praksa je već u Prvom svjetskom ratu protegla načelo jedinstva putovanja i na uvjetnu kontrabandu;
uza sve to, i danas vrijedi načelo da se zapljeni podvrgava samo roba namijenjena neprijatelju

618
3. POSLJEDICE

- kontrabanda potpada zapljeni koju izriču pljenidbeni sudovi države koja je provela uzapćenje; sudbinu
kontrabandne robe dijeli i brod ako ta roba čini polovicu tereta, bilo po vrijednosti, po težini, po zapremini ili
po iznosu vozarine

- jednaka sudbina stiže i druge stvari na brodu koje nisu kontrabanda, a pripadaju vlasniku kontrabandne robe

- ostala roba na brodu je slobodna, ali, iako brod ne potpada pod zapljenu, on će svejedno biti uzapćen da
odveze kontrabandnu robu u luku koju odrediti uzaptitelj i da pričeka presudu pljenidbenog suda

- troškovi uzdržavanja broda i robe na brodu za trajanja postupka padaju na teret broda

- uzaptitelj može dopustiti da brod, na kome kontrabanda čini manje od polovice tereta, preda kontrabandnu
robu, pa onda može dalje slobodno ploviti; uzaptitelj ima pravo da tako predanu robu uništi

- zapljeni nema mjesta ako je brod na otvorenome moru pa zato ne zna za izbijanje rata ili za proglas kojim je
neka vrsta robe stavljena na popis kontrabande; isto tako nema zapljeni mjesta ako nakon saznanja nije bilo
mogućnosti da se roba iskrca

- u oba slučaja zaraćena država može samo uz naplatu konfiscirati kontrabandnu robu, a brod i ostala roba ne
potpadaju zapljeni niti snose troškove uzdržavanja za trajanja postupka

9.2.7. Protuneutralna pomoć

- Londonska deklaracija je pod nazivom protuneutralne pomoći regulirala različite slučajeve pomoći i usluga koje
provode neutralni brodovi u korist neke zaraćene države; Deklaracija razlikuje teže i lakše vrste protuneutralne
pomoći 164 165 166 167

- brod koji provodi protuneutralnu pomoć potpada pod zapljenu zajedno s neprijateljskim teretom i svim
stvarima koje su na njemu, a pripadaju vlasniku broda; neutralni teret se oslobađa

--------------------------------------------------------------------------------------------

164
Teže vrste su one zbog kojih se neutralni brod izjednačuje s neprijateljskim, a to su: brod izravno sudjeluje u neprijateljstvima; brod se nalazi
pod zapovijedi ili pod kontrolom agenta kojega je na brod postavila neprijateljska vlada; brod je neprijateljska vlada uzela u službu; brod je u
času uzapćenja isključivo namijenjen prijevozu neprijateljskih postrojba ili prijenosu vijesti u interesu neprijatelja. U tim slučajevima brod gubi
neutralni status, izjednačuje se s neprijateljskim te potpada pod zapljenu.
165
Još se teže prosuđuje ako neutralni brod (ili zrakoplov) šalje vojne vijesti za neprijatelja radiotelegrafskim putem. Takav se brod može
zaplijeniti još i nakon putovanja za vrijeme kojega je obavio zabranjeni čin, sve dok ne prođe godina dana od samog čina. Tako barem određuju
Haaška pravila o kontroli radija za vrijeme rata iz 1922. g.
166
Lakša djela protuneutralne pomoći izjednačuju takav brod s neutralnim brodom koji pre vozi kontrabandu. Ovamo ulazi specijalno putovanje
broda s ciljem da preveze pojedince koji pripadaju neprijateljskoj vojsci ili da prenese vijesti u interesu neprijatelja, nadalje, prijevoz
neprijateljskih vojnih odreda ili pojedinaca koji za vrijeme putovanja izravno pomažu neprijateljske operacije, a te su okolnosti poznate vlasniku,
prijevozniku ili zapovjedniku broda.
167
Neznanje o izbijanju rata i tu ispričava.
619
 - odredbe Londonske deklaracije utjecale su na praksu država, no u praksi je proširen krug djela koja ulaze u
kategoriju protuneutralne pomoći – iako se nisu razvila općeprihvaćena pravila, praksa pokazuje da su se
sljedeća djela neutralnih trgovačkih brodova i zrakoplova smatrala protuneutralnom pomoći:

 izravno sudjelovanje u neprijateljstvima na strani protivnika

 bilo kakva pomoć oružanim snagama protivnika

 plovidba u pratnji ratnog broda protivnika

 izravno djelovanje pod kontrolom, zapovijedi ili uputama protivničke vlade, u njezinoj službi ili najmu

 prihvaćanje navicerta (potvrde da roba koju prevoze nije u vlasništvu neprijatelja niti namijenjena
neprijatelju) 168 ili sličnog dokumenta koji je izdala protivnička stranka

 prijevoz osoba u službi neprijatelja

 prijevoz službene pošte protivničke stranke

- premda se nisu formalno razlikovali teži i lakši slučajevi protuneutralne pomoći, ipak su u nekim od navedenih
slučajeva brodove mogle stići teže posljedice; tako su u prva 3 od navedenih slučajeva neutralni trgovački
brodovi mogli biti, ako je to bilo potrebno, napadnuti bez opomene i uništeni, što se pravdalo time da u tim
slučajevima ne postoji mogućnost razlikovanja između neutralnog i neprijateljskog broda

9.2.8. Pljenidbeno pravo

1. FORMALNO PLJENIDBENO PRAVO

- formalni postupak prigodom provedbe prava plijena uređen je internim dr žavnim propisima, ali oni se u
glavnim crtama podudaraju: sukladna načela tih propisa tvore ujedno međunarodnim pravnim uvjerenjem
nošeno običajno pravo, od kojega države ne mogu odstupiti

- glavno je načelo da cijeli postupak treba obaviti uz određene formalnosti, koje trebaju osigurati da se taj
osjetljivi zahvat (tj. provedbe prava plijena) obavi samo kada je to pravno dopušteno i uz poštivanje
određenih interesa koji su i za slučaj takvog zahvata prema međunarodnom pravu zaštićeni

▫ svrha je propisa formalnoga pljenidbenog prava da se, uz postizanje konačne objektivne sigurnosti o
pitanju je li konkretni slučaj doista tzv. dobri plijen, po mogućnosti štedi promet po moru i da zaraćene
države u svom nastojanju da ostvare ratni cilj ne dođu u sukob s pravno zaštićenim interesima mirne
trgovine po moru i s temeljnim zahtjevima čovječnosti (zaštita ljudskih života itd.)

▫ toj svrsi služe propisi o pljenidbenom redarstvu i o pljenidbenom sudovanju; oni su gotovo isti za
neprijateljske i za neutralne trg. brodove, a prikazuju se u sklopu prava neutralnosti, jer prije svega služe
osiguranju interesa neutralaca

168
PLJENIDBENO PRAVO
620
2. PLJENIDBENO REDARSTVO

- obuhvaća sve mjere koje služe za hvatanje morskog plijena i njegovo dopre manje u sigurnu luku

- iako i u vrijeme oružanog sukoba ostaje sloboda plovidbe i sloboda neutralne trgovine, zaraćeni imaju pravo
poduzimati mjere pljenidbenog redarstva kao ratnu mjeru; međutim, najnoviji oružani sukobi pokazuju da će
se mjere zaustavljanja i pregleda sve manje provoditi, jer moderna tehnika i tehnologija, osobito uporaba
satelita, omogućuju nadzor, a da se uopće ne stupi na brod

2.1. Zaustavljanje. Ratni brodovi i podmornice, kao i zrakoplovi zaraćene države imaju pravo zaustaviti svaki brod da
bi se ustanovilo potpada li on pod propise o ratnom ili o morskom plijenu. Pravo zaustavljanja može se provoditi po
cijelome pomorskom ratištu. Nalog za zaustavljanje daje se slijepim hicem ili na drugi prikladan način (signalima,
radiovezom i dr.). Taj nalog uključuje ujedno i poziv brodu da istakne svoju zastavu ako je nije dotada vijao. Ako brod
ne stane na ponovljen poziv, dopuštena je upotreba sile.

2.2. Pregled. Pregledom se treba ustanoviti pripadnost broda i tereta, kao i sadržaj tereta, i s time u vezi utvrditi ima
li mjesta uzapćenju. Za tu svrhu šalje operirajući ratni brod na zaustavljeni brod jednog časnika uz malu
(nenaoružanu) pratnju. Časnik ima pravo pregledati brodske isprave, a nakon toga, po vlastitu nahođenju (ako su
isprave nejasne ili postoji neka opravdana sumnja), i pregledati sam teret.

Ako je pregled na moru nemoguć ili nesiguran, ratni brod ili zrakoplov zaraćene države može odvesti trgovački brod u
svoju luku ili na drugo prikladno mjesto gdje se može obaviti pregled.

Postupak pregleda ne primjenjuje se ako neutralni trgovački brod plovi u pratnji ratnog broda odnosne neutralne
države. Institut pratnje, odnosno konvoja {convoi, convoy) od starine je poznat i priznat je u Londonskoj deklaraciji, a
primjenjivao se i u novijim oružanim sukobima. 169

2.3. Uzapćenje. Prema rezultatu provedenog pregleda, zapovjednik broda koji ga je obavio (odnosno, ako je brod
sproveden u luku, drugi organi zaraćene države nadležni za pregled) odlučuje hoće li brod uzaptiti ili pustiti. Na pučini
uzapćeni brod vodi se u neku luku pod pratnjom uzaptitelja ili se šalje pod zapovjedništvom časnika koji se postavlja
na brod uz veću ili manju posadu. Uzapćeni brod može se uputiti u vlastitu, okupiranu ili savezničku luku, iznimno i u
neutralnu luku.

Samo iznimno može se uzapćeni brod, i neprijateljski, i neutralni, uništiti: to će se dogoditi ako se uzapćeni brod ne
može odvesti u neku luku bez ugrožavanja ratnoga broda, odnosno bez ugrožavanja ratnih operacija u tijeku.
Pod jednakim okolnostima može se uništiti roba ili zahtijevati njezino izručenje ako sam brod ne podliježe zapljeni.
Prije uništenja broda valja na sigurno mjesto skloniti osobe s broda, a brodske isprave i druge važne papire treba
prenijeti na ratni brod. Uništenje ne obustavlja propisani postupak suđenja pred pljenidbenim sudom. Taj sud treba
u tome slučaju ispitati i zakonitost samoga uništenja.

169
Za vrijeme Prvoga svjetskog rata uveden je tzv. sustav navicerta. Navicert je potvrda diplomatskog ili konzularnog predstavnika jedne od
zaraćenih država kojom se svjedoči da neki brod ne vozi robu podvrgnutu pravu plijena. Takav brod ne pregledavaju ratni brodovi odnosne
zaraćene stranke, ako se nisu pojavile nove okolnosti koje izazivaju sumnju. Sustav navicerta potvrđuju i Helsinška načela i Sanremski priručnik
- time da naglašavaju da navicert odnosno dokument istog sadržaja, koji nije obvezan za protivničku stranku, ona ne smije upotrijebiti na štetu
broda, odnosno smatrati ga činom protuneutralne pomoći. Praksu izdavanja navicerta potvrđuju i noviji vojni priručnici (npr. američki, kanadski,
njemački).
621
Ako u bilo kojoj fazi opisanog postupka (zaustavljanje, pregled, uzapćenje) trgovački brod pokuša izmaći ratnom
brodu, ovaj može upotrijebiti silu, a ako pokuša otpor, izjednačuje se s neprijateljskim brodom, tj. sam brod time
potpada pod zapljenu, a s teretom se postupa kao daje na neprijateljskom brodu.

Plovidba neutralnog trgovačkog broda u pratnji neprijateljskoga ratnog broda smatra se protuneutralnom pomoći i
takav brod potpada pod zapljenu, a ako je potrebno, može biti napadnut bez opomene i uništen. 170

2.4. Prestanak uzapćenja – uzapćenje prestaje:

a) presudom pljenidbenog suda o zapljeni

b) puštanjem od države uzaptiteljice, bilo na temelju presude pljenidbenog suda ili bez provođenja
postupka

c) uspjelim bijegom uzapćenog broda

d) otkupom

e) oslobođenjem od uzaptiteljevih neprijatelja (repriza)

Uspjeli bijeg ne povlači nikakve štetne posljedice ako se isti brod ili roba u kasnijem susretu opet uzapti. 171

3. PLJENIDBENO SUDOVANJE

- staro je pravilo MP da se o pravovaljanosti uzapćenja i o proglašenju morskim plijenom vodi posebni postupak
pred za tu svrhu određenim organima, pljenidbenim sudovima; svaka država ima vlastite pljenidbene sudove,
većinom u 2 stupnja, tako da se zainteresiranoj stranci otvori mogućnost pravnoga lijeka protiv prve
presude pljenidbenog suda

- prema ustroju i sastavu razlikuju se uglavnom 3 vrste tih organa: u nekim državama pljenidbeni sudovi imaju
značaj sudova, u drugima su oni administrativni organi, a u nekima je izgrađen mješoviti sustav sudsko-
administrativnog tipa

- pljenovni sudovi su državni sudovi i sude po materijalnom pravu svoje dr žave; države su prema MP-u obvezane
uskladiti svoje unutrašnje pravo koje primjenjuju njihovi pljenidbeni sudovi s pravilima međunarodnog prava
172

- pljenidbeni sud može ili izreći zapljenu ili osloboditi brod, odnosno teret

▫ ako se ne izreče zapljena ili ako se brod, odnosno teret puste prije izricanja presude, zainteresirani imaju
pravo na naknadu štete, osim ako nisu postojali dovoljni razlozi za uzapćenje.

170
PROTUNEUTRALNA POMOĆ
171
Repriza je oduzimanje uzapćenog broda od neprijatelja uzaptitelja. Time brod opet postaje slobodan.
172
Dosad se nije uspjelo osnovati međunarodni pljenidbeni sud o kojem je odredbe sadržavala Dvanaesta haaška konvencija iz 1907.
Ta konvencija nije nikad stupila na snagu, prvenstveno zbog neslaganja glede sadržaja pljenidbenog prava.
622
 ▫ rješenje o naknadi štete donosi se u samoj presudi o oslobođenju; ona se daje po slobodnoj ocjeni, i to
samo za nastalu štetu (damnum emergens), a ne za izmaklu dobit (lucrum cessans)

▫ ako su se uzapćeni brod ili teret već prije presude morali prodati, presuda izriče zapljenu kupovnine,
odnosno njezino izručenje interesentima

- propisi postupka nastoje osigurati nepristranost suđenja

- nakon pripremnog postupka predmet se raspravlja pred sudom kontradiktorno

- zainteresirani imaju pravo pristupiti ročištu

- ako ne pristupe sudu sami ili po zastupniku, imenuje im se zastupnik

623