PROMETNO PRAVO

Prof. dr. sc. Slobodan Kaštela

Zagreb, 2017.
PROMETNO PRAVO
Osnove prava
Literatura:
1.dr. sc. Slobodan Kaštela, dr. sc. Ladislav Horvat: Prometno pravo, Školska knjiga
i Fakultet prometnih znanosti, 2008.
2.Grabovac, I., Kaštela, S.: Međunarodni i nacionalni izvori hrvatskoga
prometnog prava, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Književni krug Split,
2013.
Dopunska literatura:
1.Grabovac, I.: Prijevozno ugovorno pravo Republike Hrvatske, Pravni fakultet u
Splitu, Split, 1999.
2.dr. sc. Slobodan Kaštela, Zračno prometno pravo, Fakultet prometnih znanosti,
2001.
3.Radionov, N., Čapeta, T., Marin, J., Bulum, B., Kumpan, A., Popović, N., Savić, I.:
Europsko prometno pravo, Pravni fakultet u Zagrebu, Zagreb, 2011.
I. Pojam, značenje i obuhvat prometa i prometog prava

1. Pojam prometa i prometnog prava

Pojam prometa ima uže i šire značenje.

Pod prometom u užem smislu razumijeva se svako premještanje, prijevoz ili

prijenos ljudi i materijalnih dobara.
Pod prometom u širem značenju razumijeva se uz promet u užem smislu i
promet prava (prijenos prava vlasništva s jedne osobe na drugu).
Mi ćemo se baviti prometom u užem smislu.
Pojam prometnog prava

Prometno je pravo skup svih pravnih pravila kojima država uređuje odnose
između pravnih subjekata u prometu u cjelini odnosno u bilo kojoj njegovoj
grani.

Prometno pravo je područje prava koje se bavi utvrđivanjem pravnih

mehanizama organiziranja, odvijanja i osiguranja prometa, ljudi i stvari u
njemu, kao i posljedica koje se mogu pojaviti u vezi s time.
2. Značenje prometa i prometnog prava

Promet je fenomen koji zadovoljava potrebe čovjeka za premještanjem

ljudi i stvari. Promet se odvija od najranijih migracija čovječanstva,
pomorskih putovanja i otkrića novih svjetova, sve do današnjih dana.
Dapače, razvojem civilizacije promet dobiva sve veću važnost kako u
gospodarskoj sferi, tako i u turizmu, ratu ili otklanjanju posljedica različitih
katastrofa (potresa, poplava, požara). Prometno je pravo dijelilo i dijeli
sudbinu prometa. Razvitak prometa uvjetuje i podstiče razvitak
prometnog prava, pa se to pravo prilagođava novim prometnim
sredstvima, novim putovima (svemirski prostor) i novim načinima
(kontejnerski prijevoz, integralni transport) i sl. Svaki oblik prometa teži
imati svoje vlastito pravo.
3. Obuhvat prometa i prometnog prava

Obuhvat prometa

a) sa stajališta onog što se prevozi

– putnici

– roba

b) sa stajališta područja na kojem se odvija može biti:

– tuzemni (nacionalni)

– međunarodni (internacionalni)
c) sa stajališta medija kojima se koristi može biti:

– kopneni (cestovni, željeznički)

– riječni

– pomorski

– zračni

– svemirski
Kopneni promet obuhvaća:

– cestovni

– željeznički

– promet na unutarnjim vodama

– promet cjevovodima

– Poštanski i telekomunikacijski promet su zbog svojih specifičnosti

posebna vrsta prometa

Multimodalni transport
Obuhvat prometnog prava

– pomorsko pravo

– željezničko pravo

– cestovno pravo

– zračno pravo

– PT i telekomunikacijsko pravo

Zbog sklonosti k određenoj specifikaciji svaki oblik prometa ima vlastito

pravo
• Pomorsko pravo je najstarije, najsamostalnije i najrazrađenije. Neki su
pravni instituti cestovnog i željezničkog prava gotovo identični, jer se je
cestovno pravo razvilo na temeljima željezničkog, ali među njima ima i
dovoljno razlika da svako za sebe predstavlja cjelinu.

• Zrakoplovno pravo je najmlađa grana prometnoga prava. Poštansko i

telekomunikacijsko pravo imaju specifičnosti u odnosu na druge, ali
ostaje činjenica da su prijenos vijesti i informacija također oblik prometa.

• Prometno pravo dijelom je javno, a dijelom privatno (građansko pravo).

Prometno pravo obuhvaća:

– unutarnje (nacionalno) pravo

– međunarodno (internacionalno) pravo (međunarodno javno i

privatno pravo), uključujući i pravnu stečevinu Europske unije

– važna uloga međunarodnih organizacija na području prometa

(vladine - nevladine)
Hrvatsko prometno pravo:

1. dobro uređeno,

2. njegove odredbe imaju međunarodni karakter (neposredna

primjena prihvaćenih međunarodnih ugovora),

3. harmonizacija nacionalnog prometnog zakonodavstva.

O harmonizaciji prava govori se onda kada se pojedine odredbe

nacionalnog zakonodavstva usklađuju s međunarodnim pravom. Stvaranje
hrvatskog prometnog prava započelo je donošem Ustava RH 1990., kojim su
potvrđene demokratske promjene nakon višestranačkih parlamentarnih
izbora u proljeće 1990., te odluke Sabora RH o raskidu državnopravnih veza
s republikama i pokrajinama bivše SFRJ (08. listopada 1991.).
II. Osnove prava
Najstarije shvaćanje pojma pravo je teološko. Prema tom shvaćanju, pravo
čine božji zakoni kojih se moraju pridržavati svi ljudi. I grčki filozof Sokrat
vjerovao je da su pravo stvorili bogovi. Za razliku od njega Platon i Aristotel,
iako Sokratovi učenici, zastupali su stanovište prema kojem pravo nisu
stvorili bogovi, nego da ono proizlazi iz same prirode. Prema tom učenju
nastala je teorija prirodnog prava koja polazi od toga da pravo nisu stvorili
bogovi nego ljudi. Pritom se misli samo na one ljude koji u određenom
vremenu imaju političku vlast na određenom teritoriju (država).

1. Definicija i elementi prava

a)Definicija i elementi prava
Pravo je skup djelotvornih društvenih pravila koje je donijela ili priznala
odnosno preuzela država, čiju primjenu osigurava monopolom sile s ciljem
da tim pravilima utječe na ponašanje ljudi, radi održanja društvenog
uređenja koje je u interesu glavne društvene skupine, ali i u općem interesu
ljudi koji u njoj žive.
b) Elementi prava (izvode se iz pojma prava)
– pravna norma
– pravni odnos
– pravni subjekt
– pravna sposobnost
– pravne činjenice
– pravne radnje
– pravni posao
– pravna osoba
– pravni objekt
– pravna obveza
– pravni akt
2. Pravo i srodni pojmovi

2.1. Pravo i društveni odnosi

Pripadnici svake ljudske zajednice međusobno su povezani raznovrsnim

rodbinskim, poslovnim, susjedskim, prijateljskim i drugim vezama. Takve se
veze nazivaju društvenim vezama. Budući da je i država jedna asocijacija u
kojoj postoje mnogobrojni društveni odnosi, ona također donosi svoja
društvena pravila koja se nazivaju pravna pravila, a društveni odnosi koje
njima uređuje nazivaju se pravnim odnosima.
2.2. Pravo i država

Obavljanje brojnih funkcija države (obrana, unutarnji i vanjski poslovi,

pravosuđe, financije, društvene djelatnosti, promet i sl.) ne bi bilo moguće
bez njihova pravnog uređenja. To znači da su pravo i država u
međusobnom odnosu, tj. da nema prava bez države, niti države bez
prava.

2.3. Pravo i moral

Moral predstavlja predodžbu ljudi o tome što je dobro, a što je zlo. Mnoga
se pravna pravila podudaraju s moralnim jer su i utemeljena na njima, ali to
ne mora uvijek biti slučaj. Pravna pravila prema moralnima mogu biti i
neutralna, tj. ni u kakvoj vezi s njima, ali mogu s moralnim pravilima biti i u
sukobu.
2.4. Pravo i običaji

Običaji nastaju u ljudskoj zajednici ponavljanjem ponašanja u istoj situaciji

kroz duže vremensko razdoblje. Mnoga od tih običaja preuzela je država u
pisano pravo, ali isto tako postoji i običajno (nepisano) pravo (pomorske i
trgovačke uzance i sl.). Običajno je pravo kao i pisano pravo, obvezno za
sve pravne subjekte koji ugovore njegovu primjenu. Tako npr. trgovačke ili
pomorske uzance su dugogodišnjom praksom uglavljeni običaji u
trgovačkom poslovanju ili u pomorskom prometu i, ako se ugovore, poštuje
se kao da su pravna pravila utvrđena zakonom.
2.5. Pravo, pravda, pravičnost

Pravo, pravda i pravičnost, iako usko međusobno povezane, tri su slične

riječi koje označavaju tri različita pojma. Pravo je skup djelotvornih pravnih
pravila iza kojih stoji država svojom prisilom. Pravda je teško odrediv pojam
koji u najširem smislu znači da svatko ima, dobije ili mu se priznaje ono što
mu pripada. O pravičnosti se u pravu radi kad se u svrhu ostvarenja pravde
sud ne obazire samo na slovo zakona već i na namjeru zakonodavca.

Pravo, dakle, nije pravda ni pravičnost. Dobro je kad je pravo pravedno i

pravično, ali ono to nije niti može biti u svim slučajevima.
3. Pravno pravilo ili pravna norma

Pravno je pravilo samo jedna vrsta društvenog pravila, ali svakako

najvažnija. Postoje još i običajna, moralna, religijska, etička i druga pravila.
Pravnim se pravilom uređuju pravni odnosi tj. društveni odnosi koji izazivaju
pravne posljedice (sudionici tog odnosa stječu prava i obveze). Osnovne
značajke pravnog pravila su njegova obveznost i djelotvornost.
– donosi država (adresant)
– određuje ponašanje fizičkih i pravnih osoba (adresati)

a) pravno pravilo s obzirom na adresate:

– opće (upućuje se svim građanima) – Ustav
– posebno (upućuje se skupinama građana odnosno pravnim
osobama) – zakoni, podzakonski akti
– pojedinačno (upućuje se pojedincu ili skupini pojedinaca) - sudska
presuda, rješenje upravnog tijela
b) pravno pravilo s obzirom na teritorijalno važenje:
– u načelu vrijedi samo na teritoriju neke države (kopno, vode,
teritorijalno more, podzemlje i nadzemlje, brod ili zrakoplov registriran u
toj državi, diplomatska i konzularna predstavništva u inozemstvu)
– na manjem području od države (federativne države)
– na teritoriju većem od države (personalni princip zasnovan na načelu
uzajamnosti ili reciprociteta)
c) pravno pravilo s obzirom na vremensko važenje:
– pravno pravilo počinje vrijediti stupanjem na snagu
– proglašenje zakona (promulgacija) donosi Predsjednik Republike)
– objava pravnog pravila u službenom glasilu ("Narodne novine")
– vacatio legis (mirovanje zakona - vrijeme od objave pravnog pravila
do stupanja na snagu, u pravilu traje osam dana)
– prestanak važenja pravnog pravila:
• u samom pravnom pravilu predviđa se da će nakon proteka
određenog vremena prestati vrijediti
• kad se jedno pravno pravilo ukida izričito drugim pravnim pravilom
(abrogacija)
• kad se jedno pravno pravilo prešutno ukida drugim pravnim
pravilom (derogacija)
Pravna se pravila, a osobito zakoni, u načelu primjenjuju unaprijed. To znači
da oni, u pravilu, ne mogu imati povratno djelovanje, tj. ne mogu djelovati
retroaktivno odnosno unatrag, osim nekih izuzetaka koji se odnose samo na
dio zakona.

d) pravno pravilo s obzirom na oblik izražavanja

– naređenje (od adresata se traži određeno ponašanje)
– zabrana (od adresata se zahtjeva pasivnost odnosno nečinjenje)
– ovlaštenje (adresat se ovlašćuje da slobodno odluči hoće Ii nešto
učiniti ili će to propustiti učiniti)
– alternativni izbor ponašanja (adresatu se naređuje određeno
ponašanje, ali mu se daje sloboda izbora jedne od ponuđenih
alternativa)
– definicija (pravnim pravilom se utvrđuje odnosno opisuje)
e) pravno pravilo s obzirom na sastav (elementi pravnog pravila)
– dispozicija (najvažniji element svakog pravnog pravila. Sadrži
određeno ponašanje)
– sankcija (primjena određene mjere kao posljedice povrede, tj.
nepoštivanja dispozicije). Dispozicija i sankcija dva su alternativna
pravila
• kazna
• naknada štete
– hipoteza ili pretpostavka (opis stanja odnosno uvjeta za primjenu
pravnog pravila)
f) pravno pravilo s obzirom na intenzitet

Na društvene odnose koje država uređuje svojim propisima ne primjenjuju

se pravna pravila jednakog intenziteta odnosno jednake snage.

– kategoričko pravilo (striktno zahtijeva samo određeno ponašanje bez

mogućnosti izbora - ius cogens)
– disjunktivno pravilo (daje adresatima mogućnost izbora ponašanja -
slabiji intenzitet od kategoričkih)
– alternativno pravilo (daje adresatu najmanje dvije ili više
mogućnosti ponašanja)
– dispozitivno pravilo (pravna pravila koja utvrđuju sami sudionici
nekog pravnog posla i vrijede samo za njih i samo za taj pravni
posao)
4. Pravni odnos

Pravni odnos je svaki društveni odnos koji može izazvati pravne posljedice.
Pravni odnosi mogu postojati između pojedinaca (bračni drugovi, kupac i
prodavatelj i sl.), između pojedinaca i pravne osobe (student i fakultet,
porezni obveznik i država i sl.) te između pravnih osoba (odnosi između
trgovačkih društava, odnosi između trgovačkog društva i države itd.).
U pravnom je odnosu uvijek jedna strana ovlaštena da nešto zahtjeva, traži
ili čini, a druga je strana dužna da nešto čini, dopusti ili trpi. Pravni se odnos
od drugih društvenih odnosa razlikuje po tome što će, u slučaju da netko
od sudionika ne izvršava svoje obveze, na zahtjev druge strane, ili po
službenoj dužnosti, intervenirati država.
– apstraktni pravni odnosi (uređeni općim pravnim pravilom)
– konkretni pravni odnosi (uređeni pojedinačnim pravnim pravilom)
– temelje se na apstraktnom odnosu
– pravne činjenice (uzrok postanka, prestanka i promjene
pravnog odnosa)
– prirodni događaji
– ljudske radnje - pravne radnje
– protupravne radnje
4.1. pravni subjekt (osobe koje su nositelji prava i obveza u pravnom
poretku)
– fizičke osobe (ljudsko biće)
– pravne osobe (društvena tvorevina)

a) pravna i djelatna sposobnost pravnih subjekata

– pravna sposobnost (od države priznato svojstvo fizičkim i pravnim
osobama da budu nositelji prava i obveza). Fizičke osobe (građani)
pravnu sposobnost stječu rođenjem.
– djelatna sposobnost (ovlaštenje pravnim subjektima da pravno djeluju
odnosno da svojim ponašanjem izazivaju pravne posljedice)
– poslovna sposobnost (pravom priznata mogućnost sklapanja pravnih
poslova)
– deliktna sposobnost (mogućnost priznata pravom prema kojem se
postaje odgovoran za protupravne radnje - delikte).
b) fizička osoba kao pravni subjekt
– pravnu sposobnost stječe rođenjem
– poslovnu sposobnost stječe postupno u skladu s godinama života (dijete do
12. godina života nema pravnu sposobnost)
– deliktnu sposobnost također stječe postupno (prema maloljetniku koji nije
navršio 14 godina života ne mogu se primjenjivati nikakve sankcije)
– potpuna poslovna i deliktna sposobnost stječe se punoljetnošću
– pravna i djelatna sposobnost u pravilu prestaje smrću

c) pravna osoba kao pravni subjekt

– definicija pravne osobe (pravna je osoba društvena tvorevina koju u pravilu
sačinjavaju ljudi i sredstva, a osnovana je radi ostvarenja nekog cilja)
– osnovni elementi pravnih osoba (cilj, ljudi, sredstva, statut, upravljačka tijela i
naziv)
– pravne osobe nemaju opću nego samo posebnu djelatnu sposobnost
– prestanak pravne osobe ostvarenjem cilja
4.2. Pravni objekt (objekt prava)

Pravni je objekt predmet na koji se odnose prava i obveze subjekata u

pravnom odnosu. Objekt prava svaki je materijalni predmet, dakle stvar.

Stvari se dijele prema kriteriju:

a) Prometnosti
– stvari u prometu (res in commercio)
– stvari izvan prometa (res extra commercio) ne mogu biti objektom
imovinskog prava
b) pokretnosti
– nekretnine (zemljište i stvari vezane za zemljište te pokretne stvari
koje imaju status nekretnina - zrakoplovi i brodovi)
– pokretnine (sve ostale stvari).
Razlika između nekretnina i pokretnina je u pravnom režimu.

c) zamjenljivosti
– zamjenjive (generične) stvari iste vrste
– nezamjenjive (unikatne) stvari
d) potrošnosti
– potrošne (prestanu postojati nakon jednokratne upotrebe, npr.
prehrambeni proizvodi, naftni derivati, cigarete itd.)
– nepotrošne
e) djeljivosti
– nedjeljive (ne mogu se podijeliti, a da tom diobom ne prestanu
postojati)
– djeljive (mogu biti podijeljene fizički i civilno)
4.3. Subjektivno pravo
Subjektivno pravo jest ovlaštenje fizičkih i pravnih osoba da na temelju
objektivnog prava nešto čine ili propuštaju učiniti ili da od drugoga
zahtijevaju da nešto učini ili propusti učiniti. Subjektivno se pravo ne smije
ostvarivati silom.
– trajno ili vremenski ograničeno
– pravna sredstva protiv ostvarenja subjektivnog prava
a) prigovor
– zastara (protek određenog vremena nakon kojeg se gubi pravna
zaštita). Maksimalni rok zastare prema odredbama Zakona o
obveznim odnosima iznosi 5 godina.
– dosjelost (način stjecanja vlasništva dugogodišnjim posjedom)
– nemogućnost izvršenja činidbe (ako nastupi događaj za koji nije
kriva ni jedna ugovorna strana)
b) kolizija subjektivnih prava (kada na istom objektu postoje dva istovrsna
subjektivna prava koja se ne mogu ostvariti - npr. dva ugovora o najmu
istog stana)

4.4. Pravna obveza

Pravna je obveza udovoljenje zahtjevu za poštivanje subjektivnog prava
a) jednostrana ili dvostrana
b) prenosiva (prelazi na pravnog sljednika) ili neprenosiva (ne prelazi na
pravnog sljednika)
5. Prestanak pravnog odnosa

a) prestankom važenja pravne norme (stanarsko pravo)

b) prestankom postojanja pravnog subjekta (smrt jednog od supružnika)
c) nestankom ili uništenjem objekta prava (samo ako se radi o
nezamjenjivoj stvari)
d) odricanjem od subjektivnog prava (ako vjerovnik oprosti dug dužniku)
e) sjedinjenjem pravne obveze i subjektivnog prava (konfuzija - nitko ne
može sam sebi bili dužan)
f) uzajamnim prebijanjem pravnih obveza (kompenzacija)
g) ispunjenjem obveze
6. Pravni akt

Pravni akt označava volju pravnog subjekta usmjerenu radi stvaranja

pravnih posljedica. Dijele se na:
a) pravne akte koji sadržavaju pravna pravila (najvažniji u pravnom
sustavu svake zemlje)
b) pravne akte koji ne sadržavaju pravna pravila (sadržavaju samo
pravne činjenice: ugovori, rješenja, presude)

Pravni je poredak onaj dio društvenog poretka koji je uređen pravom.

6.1. vrste pravnih akata
a) opći pravni akti
– Ustav - Ustav je temeljni pravni akt i politički dokument države. Postoje
pisani ili nepisani, doneseni voljom naroda ili nametnuti (oktroirani
ustavi). Ustav u materijalno-pravnom smislu (meki ustav). Ustav u
formalno-pravnom smislu (kruti ustav). Ustav SAD, 1787., Francuski
ustav, 1791., prvi u Europi.
– Zakoni - pisani pravni akt koji, iza ustava, ima najvišu pravnu snagu.
Donosi ih zakonodavno tijelo po postupku koji je propisan za donošnje
zakona. U Republici Hrvatskoj postoje tri vrste zakona - obični zakoni,
organski zakoni i ustavni zakoni. Proglašenje ili promulgacija zakona.
– međunarodni ugovori - dvostrani pravni posao međunarodnog prava.
U pravnim područjima koja su, osim zakonima, uređena i
međunarodnim ugovorima, kao što su to pojedine grane prometa,
međunarodni ugovori imaju veću pravnu snagu od zakona.
– podzakonski akti
– opći (naredba, uredba, pravilnik)
b) pojedinačni pravni akti (presuda, rješenje) donosi ih upravna i sudbena
vlast radi izvršenja zakona i ostalih propisa jače pravne snage.
6.2. značajke pravnih akata
– nemaju jednaku pravnu snagu (hijerarhija pravnih akata)
– obvezni za sve adresate kojima su upućeni
– vanjska obilježja po kojima se međusobno razlikuju
– donose se po posebnom postupku
III. Ustrojstvo državne vlasti Republike Hrvatske
Pojam države – pojam suverenosti
Državom se smatra međunarodno priznata političko-pravno organizacija
ljudskog društva (stanovništva) na teritoriju na kojem se prostire njezina
vlast, temeljena na monopolu sile.
Suverenost označuje teritorijalno vrhovništvo (svu i najvišu vlast) države nad
osobama i stvarima na njezinom području. Ona je isključiva: suverenost
jedne države u određenom prostoru isključuje suverenost druge države.
Ustroj vlasti demokratskih država temelji se na načelu podjele vlasti.

1.Zakonodavna vlast (Hrvatski je sabor predstavničko tijelo građana i

nositelj zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj. Sabor donosi Ustav,
zakone, državni proračun, odluke, deklaracije, rezolucije, povelje,
preporuke, zaključke, poslovnike o svom radu, tumačenje zakona)
2. Izvršna vlast (Izvršava, provodi ili nadzire provođenje propisa koje
donosi zakonodavna vlast)

Izvršnu vlast čine: predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske

– Predsjednik Republike (predstavlja i zastupa Republiku Hrvatsku u

zemlji i inozemstvu. Odgovara za obranu neovisnosti i cjelovitosti
Republike Hrvatske)

– Vlada Republike Hrvatske (predlaže zakone i druge akte Hrvatskom

saboru te provodi zakone i druge odluke Sabora; predlaže državni
proračun i završni račun; donosi uredbe za izvršenje zakona; vodi
vanjsku i unutarnju politiku; usmjerava i nadzire rad državne uprave;
brine o gospodarskom razvitku zemlje)
3. Sudbena vlast (Sudbenu vlast obavljaju sudovi koji sude na temelju Ustava i
zakona. Sudbena je vlast samostalna i neovisna)
U Republici Hrvatskoj sudbenu vlast obavljaju redovni i specijalizirani sudovi:
– općinski sudovi,
– županijski sudovi,
– trgovački sudovi,
– Visoki trgovački sud Republike Hrvatske,
– Upravni sud Republike Hrvatske,
– Vrhovni sud Republike Hrvatske,
– prekršajni sudovi,
– Visoki prekršajni sud.
Vrhovni sud Republike Hrvatske najviši je sud u Republici Hrvatskoj.

Pravosudne institucije:

- državno odvjetništvo - javno bilježništvo - odvjetništvo

4. Ustavni sud
Ustav je pravni i politički dokument koji sadrži propise o slobodama
građana, o ustrojstvu državne vlasti, o odnosima između najviših i nižih
državnih tijela i građana. To je akt najviše pravne snage pa zakoni i svi drugi
pravni akti moraju biti s njim u skladu.
a) kontrola ustavnosti zakona
– redovni sudovi
– Vrhovni sud
– Ustavni sud ("četvrta vlast")
b) pokretanje postupka pred Ustavnim sudom
• pravo pokretanja postupka imaju:
– radna tijela Hrvatskog sabora
– petina zastupnika Hrvatskoga sabora
– Predsjednik Republike Hrvatske
– Vlada Republike Hrvatske
• pravo predlaganja pokretanja postupka imaju sve ostale fizičke i
pravne osobe
c)nadležnosti Ustavnog suda (utvrđivanje usklađenosti zakona i drugih
propisa s Ustavom; štiti ustavne slobode i prava čovjeka i građanina;
rješava sukobe nadležnosti između tijela zakonodavne izvršne i sudbene
vlasti; nadzire ustavnost programa i djelovanja političkih stranaka; provodi
postupak za utvrđivanje odgovornosti Predsjednika Republike Hrvatske)
d)sastav Ustavnog suda (trinaest sudaca)
IV. Izvori prometnog prava
Izvori prava općenito, a to se podjednako odnosi i na prometno pravo,
višeznačan je pojam koji se upotrebljava za označavanje vrlo različitih
pojava kojima je zajedničko samo to što iz njih nastaju ili su u njima
sadržana pravna pravila (pravne norme).

1. Izvori prometnog prava dijele se:

1.1. Prema podrijetlu izvora
– međunarodne (internacionalne) uključujući i pravnu stečevinu
Europske unije
– unutarnje (nacionalne)
1.2 Prema okolnosti uređuje li neki izvor neposredno određeni institut
prometnog prava ili ne dijele se na:
– izravne (direktne) izvore
– supsidijarne izvore
2. U prometnom pravu međunarodni izvori imaju upravo odlučujuće
značenje. To, prije svega, proizlazi iz činjenice da promet u cjelini nije
ograničen okvirima jedne države, već on ima vrlo izraženu međunarodnu
dimenziju. Zbog takvog značenja prometnog prava, vrlo rano se pristupilo
unifikaciji prometnog prava radi ujednačavanja uvjeta za njegovo sigurno
odvijanje.

2.1. Pod unifikacijom se razumijeva ujednačavanje prava u međunarodnim

odnosima ili prijevozima u svim prometnim granama (željezničkom,
cestovnom, zračnom i prometu na unutarnjim vodama). Osnovni oblici u
kojima se ostvaruje unifikacija prometnog prava jesu: običaji, opći uvjeti
poslovanja prijevoznika, međunarodne konvencije i drugi sporazumi te
unutarnji propisi (ustav, zakoni, podzakonski akti).
2.2. Riječ konvencija znači dogovor, sporazum, utanačenje, ali i
međunarodni ugovor. Međunarodni ugovori mogu imati javnopravno ili
privatnopravno obilježje:
– međunarodna pravna pravila ponajprije uređuju odnos između
država ili drugih međunarodnih subjekata u kojim slučajevima se radi
o pravilima međunarodnoga javnog prava
– kad ta pravila uređuju odnose između korisnika prijevoza, s jedne i
prijevoznika s druge strane, u kojima se pojavljuje element inozemnosti
govorimo o pravnim pravilima međunarodnoga privatnog prava.

3. Odnosi unutarnjeg pravnog poretka prema međunarodnim ugovorima

uređeni su Ustavom Republike Hrvatske na način da međunarodni ugovori
koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni čine dio
unutarnjeg pravnog poretka Republike, a po pravnoj snazi su iznad
zakona.
4. Najznačajnijim međunarodnim izvorima smatraju se Konvencija i Statut o
slobodi tranzita, donijeti u Barceloni 1921. godine. Tim je dokumentima
ustanovljeno načelo o slobodi prometa i tranzita u svim prometnim
granama.
Konvencije koje vrijede za više grana prometa jesu:
– Međunarodni sanitarni pravilnik, Ženeva, 1951.
– Ženevska carinska konvencija o kontejnerima 1956. i Europska o
carinskom postupku s paletama, Ženeva, 1960., te Njujorška o
carinskim olakšicama u tranzitu 1954.
– Konvencija Ujedinjenih naroda o multinacionalnom prijevozu robe,
Ženeva, 1980.
– Carinska konvencija o međunarodnom prijevozu robe na osnovi
karneta TIR, Ženeva 1959.
5. Najvažniji izvori unutarnjeg prava za sve prometne grane jesu:
– Ustav Republike Hrvatske
– Zakon o obveznim odnosima
– Zakon o trgovačkim društvima
– Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
– Zakon o preuzimanju saveznih zakona o prometu i vezama
– Zakon o osiguranju
– Zakon o obveznim osiguranjima u prometu
– Zakon o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora. Taj je zakon
utemeljen na odredbama Bečke konvencije o pravu međunarodnih
ugovora iz 1969.
V. Međunarodne prometne organizacije
Institucionalni oblik u kojem se pojavljuje udruživanje država radi
ujednačenoga reguliranja ekonomskih, pravnih, tehničkih i drugih pitanja
prometa jesu međunarodne organizacije.

One se dijele na:

– vladine (čije su članice pojedine države)
– nevladine (čije su članice organizacije različitih gospodarskih i
strukovnih subjekata)

Mogu imati:
– općeniti karakter
– regionalni karakter
VI. Pravo Europske unije
Europska unija regionalna je ekonomsko-politička integracija unutar koje su države
članice, njih 28, s preko 490 milijuna stanovnika, dio svojih regulatornih ovlasti prenijele na
zajedničke institucije. Temeljna zadaća Europske unije bila je uspostava carinske unije
među državama članicama te razvoj unutarnjeg tržišta sa slobodnim kretanjem robe,
osoba, usluga i kapitala.

1.Institucije Europske unije

Pet je temeljnih institucija Europske unije:
– Vijeće Europske unije/Vijeće ministara (najvažnije je tijelo koje donosi odluke
u EU)
– Europski parlament (predstavničko tijelo svih stanovnika EU)
– Europska komisija (jedna od pet temeljnih i ujedno najveća institucija EU)
– Europski sud (sastavljen je od po jednog suca iz svake države članice i osam
neovisnih odvjetnika te osigurava provođenje propisa EU , kao i ispravno
tumačenje i primjenu osnivačkih ugovora)
– Europski revizijski sud (nadzire ispravnost financijskog poslovanja EU te dodjele
proračunskih sredstava)
2. Europsko pravo
Europsko pravo skup je pravnih normi Europske unije kojima se reguliraju
nadležnosti njezinih institucija te prava država članica i pojedinaca koji se
nalaze u njezinom sastavu. Ono je srž pravnih stečevina koje se ostvaruju u
državama članicama i koji su sudovi država članica dužni primjenjivati
(franc.: acquis communautaire – pravna stečevina Zajednice).

2.1. Izvori europskog prava dijele se na:

– primarne
– sekundarne (uredbe, odluke, direktive)
– tercijarne
3. Hrvatska u Europskoj uniji

Republika Hrvatska prva je među tranzicijskim zemljama još potkraj 1990.

izrazila želju za učlanjenjem u Europsku zajednicu. Hrvatska je sa Unijom
2001. potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, čime je stekla status
pridruženog člana.

Pregovori o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji započeli su

potkraj 2005. i trajali su do lipnja 2011. To je omogućilo da se 9. prosinca
2011. u Bruxellesu potpiše Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske
Europskoj uniji dok je punopravna članica Europske unije Republika
Hrvatska postala 1. srpnja 2013.
4. Pravno uređenje prometa

Pravna stečevina u području prometa uključuje: cestovni promet,

željeznički promet, promet unutarnjim plovnim putovima, kombinirani
promet, zračni promet, pomorski promet, satelitsku navigaciju i državne
potpore u sektoru prometa.
Što se prometne politike EU tiče, ona se može definirati kao održiva
mobilnost u kojoj se europska konkurentnost spaja s dobrobitima njezinih
stanovnika, pridonoseći boljoj sigurnosti, zaštiti i većim pravima korisnika.
VII. Opće odredbe ugovora o prijevozu
(Zakon o obveznim odnosima, NN, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15.)

Pojam - Ugovorom o prijevozu obvezuje se prijevoznik prevesti na

određeno mjesto neku osobu ili stvar, a putnik, odnosno pošiljatelj se
obvezuje da mu za to plati određenu naknadu.
Taj je ugovor konsenzualan, tj. zaključen je kad su obje ugovorne strane
postigle potpunu suglasnost o bitnih sastojcima ugovora. On je i dvostrano
obvezan. Bitni sastojci ugovora su: predmet prijevoza (putnik ili stvar-roba);
polazište i odredište; cijena prijevoza.
Način sklapanja i oblik ugovora o prijevozu:
Ugovor se može sklopiti pismeno; usmeno; konkludentnom radnjom;
prešutno.
• Obveze prijevoznika u linijskom prijevozu
Prijevoznik koji obavlja prijevoz na određenoj liniji (linijski prijevoz) dužan je
redovito i uredno održavati objavljenu liniju te primiti na prijevoz svaku osobu i
svaku stvar koji udovoljavaju općim uvjetima.

• Odustanak od ugovora: Pošiljatelj stvari odnosno putnik mogu odustati od

ugovora prije nego što počne njegovo ispunjenje, ali je dužan nadoknaditi štetu
koju bi prijevoznik pretrpio zbog toga. Kad prijevoznik nije u mogućnosti izvršiti
ugovoreni prijevoz ili kada kasni s prijevozom, druga strana može odustati od
ugovora i zahtijevati povrat plaćene naknade.

• Visina naknade za prijevoz (određena je tarifom ili na drugi način)

• Temelj odgovornosti
Odgovornost se može temeljiti na:
1.krivnji (koja može biti dokazana ili predmnijevanja krivnja)
2.objektivnoj odgovornosti (objektivni kauzalitet – odgovornost u svakom slučaju ili relativni
kauzalitet – viša sila i krivnja oštećenog)
3.riziku – npr. ugovor o osiguranju
1. Ugovor o prijevozu stvari

Prijevoznik je dužan stvari koju je primio radi prijevoza predati na

određenom mjestu pošiljatelju ili primatelju. Prilikom predaje pošiljke
pošiljatelj je dužan obavjestiti prijevoznika o vrsti pošiljke, njenom sadržaju I
količini.
•Teretni list (uz svaki ugovor o prijevozu pošiljatelj i prijevoznik dužni su o
pošiljci načiniti teretni list. Sadržaj teretnog list: mjesto i datum gdje je
sačinjen; ime i adresu pošiljatelja i prijevoznika; registarski broj vozila;
podatke o vrsti, količini i pakiranju pošiljke; popis isprava koje se prilažu;
nadnevak i mjesto utovara; ime i adresu primatelja; odrediše i mjesto
istovara; iznos naknade za prijevoz; potpis obiju strana. Teretni list
popunjava se u tri primjerka, jedan za primatelja, drugi za prijevoznika, a
treći za poštiljatelja. Teretni list može sadržavati odredbu „po naredbi“ -
prenosivi teretni list).
1.1.Odnos pošiljatelja i prijevoznika
– Pakiranje (Pošiljatelj je dužan zapakirati stvari na propisani ili uobičajeni
način kako bi se izbjegla šteta ili ugrožavanje sigurnosti ljudi i dobara)
– Naknada za prijevoz (Pošiljatelj je dužan isplatiti prijevozniku naknadu za
prijevoz). Ako cijena prijevoza nije navedena u teretnom listu smatra se
da će se prijevoznik naplatiti od primatelja.
– Raspolaganje pošiljkama (Pošiljatelj može raspolagati pošiljkom i mijenjati
naloge sadržane u ugovoru. To pravo prestaje nakon prispjeća pošiljke u
odredišno mjesto).
– Pravac prijevoza (prijevoznik je dužan izvršiti prijevoz ugovorenim putem,
a ako taj put nije ugovoren onim putem koji najviše odgovara interesima
pošiIjatelja).
– Naknada u slučaju prekida prijevoza (Ako je prijevoz prekinut iz nekog
uzroka za koji odgovara prijevoznik, on ima pravo na razmjeran dio
naknade za izvršeni prijevoz, ali je pošiljatelju dužan naknaditi nastalu
štetu. Ako pošiljka propadne zbog više sile prijevoznik nema pravo ni na
dio naknade).
1.2. Odnos prijevoznika i primatelja

– Obavješćivanje primatelja o prispjeću pošiljke (Prijevoznik je dužan

obavijestiti primatelja bez odgađanja da je pošiljka stigla i staviti mu je
na raspolaganje. Prijevoznik može odbiti predaju pošiljke ako mu se
istodobno ne preda primjerak teretnog lista na kojem je primatelj
potvrdio da mu je pošiljka predana).
– Isplata naknade za prijevoz (Preuzimanjem pošiljke i teretnog lista
primatelj se obvezuje isplatiti prijevozniku naknadu za prijevoz).
1.3. Odgovornost za gubitke, oštećenje i zakašnjenje
– Gubitak i oštećenje pošiljke (Prijevoznik odgovara za potpun ili djelomičan
gubitak i oštećenje pošiljke od trenutka preuzimanja do njezine predaje.
Prijevoznik odgovara za štetu po načelu pretpostavljene krivnje i to do
iznosa određenog zakonom ili međunarodnim ugovorom. Šteta je umanjenje
nečije imovine, sprečavanje njezina povećanja i povreda prava osobnosti).
– Gubitak i oštećenje pošiljke skupocjenih stvari (Prijevoznik je dužan naknaditi
puni iznos nastale štete samo ako je pri predaji stvari na prijevoz bio
obaviješten o naravi tih stvari i njihovoj vrijednosti, ili ako je štetu prouzročio
namjerno ili krajnjom nepažnjom).
– Kad primatelj preuzima pošiljku bez prigovora (Prestaje odgovornost
prijevoznika, osim ako ga primatelj naknadno obavijesti o nastalim
oštećenjima, ali ne kasnije od osam dana od predaje).
– Odgovornost prijevoznika za zakašnjenje (Zakašnjenje postoji ako pošiljka
nije isporučena u ugovorenom roku, pa je u tom slučaju prijevoznik dužan
ovlašteniku naknaditi štetu u visini određenoj zakonom ili međunarodnim
ugovorom. Prijevoznik se ne može osloboditi odgovornosti ako ovlaštena
osoba dokaže da je šteta prouzročena namjerom ili krajnjom nepažnjom).
1.4. Sudjelovanje više prijevoznika u prijevozu (Prijevoznik – prvi prijevoznik
koji povjeri nekom drugom prijevozniku potpuno ili djelomično izvršenje
prijevoza pošiljke, odgovoran je za njezin prijevoz od njezina primitka do
predaje, ali ima pravo na naknadu od prijevoznika kojem je pošiljku
povjerio).

2. Ugovor o prijevozu osoba

Prijevoznik je dužan prijevoz osoba izvršiti sigurno onim prijevoznim
sredstvom koje je određeno ugovorom o prijevozu i uz uvjete udobnosti i
higijene koji se prema vrsti prijevoznog sredstva i udaljenosti puta smatraju
nužnim.
2.1. Pravo putnika na određeno mjesto (Prijevoznik je dužan dati putniku
ono mjesto i u onom prijevoznom sredstvu kako je ugovoreno).
2.2. Odgovornost prijevoznika za zakašnjenje (Prijevoznik je dužan prevesti
putnike do određenog mjesta na vrijeme. Prijevoznik je odgovoran za štetu zbog
zakašnjenja čija visina ne može biti viša od one utvrđene zakonom ili
međunarodnim ugovorom. Prijevoznik odgovara za štetu na temelju načela
pretpostavljene krivnje i to podjednako za imovinsku (umanjenje nečije imovine;
sprečavanje njezina povećanja) kao i za neimovinsku štetu (povreda prava
osobnosti, ugleda, časti, dostojanstva, privatnosti i sl.)

2.3. Odgovornost prijevoznika za sigurnost putnika

Prijevoznik odgovara za sigurnost putnika od početka do završetka prijevoza,
uključujući vrijeme ulaženja i izlaženja iz vozila. Prijevoznik je dužan naknaditi
imovinsku i neimovinsku štetu koja nastane oštećenjem zdravlja, ozljedom ili smrću
putnika. Prijevoznik je odgovoran do visine predviđene zakonom ili međunarodnim
ugovorom. Ova ograničenja ne vrijede ako je šteta nastala kao posljedica
namjere ili krajnje nepažnje prijevoznika. S obzirom da se motorno vozilo
(automobil, vlak, zrakoplov) smatra opasnom stvari, odnosno djelatnosti,
predviđeno je načelo objektivne odgovornosti. Prijevoznik se može osloboditi
odgovornosti samo u slučaju više sile odnosno ako dokaže da je šteta nastala
radnjom samog oštećenika.
2.4. Odgovornost za predanu i ručnu prtljagu (za gubitak i oštećenje
predane prtljage prijevoznik odgovara po načelu pretpostavljene krivnje,
a za oštećenje ručne prtljage po načelu dokazane krivnje).
Spomenute odredbe Zakona o obveznim odnosima primjenjuju se na sve
vrste prijevoza ako zakonom za pojedine grane nije drukčije određeno. U
Republici Hrvatskoj postoje posebni zakoni (leges specialis) koji uređuju
ugovorne odnose gotovo u svim granama prometa.
VIII. Osiguranje u prometu
Osiguranje je, u najširem smislu riječi, udruživanje osoba (fizičkih i pravnih) koje su izložene istoj
opasnosti odnosno istovrsnom riziku, radi zajedničkog snošenja štete do koje je došlo u samo
nekog od njih.

Prema tome, osnova je osiguranja uzajamnost i solidarnost, a osnovna svrha gospodarska

zaštita čovjeka i njegove imovine.

Povijesni pregled osiguranja u prometu:

•Određeni oblici osiguranja bili su poznati u Kini 3000 godina prije Krista (opasnosti koje su
prijetile prigodom prijevoza robe rijekom Jangcekjang)

•Hamurabijev zakonik (Babilonski kralj Hamurabi), 1800. godina pr.kr.

Zakon o osiguranju poznaje podjelu na životna i neživotna osiguranja. Životna osiguranja:

životno i rentno osiguranje. Neživotna osiguranja: osiguranje od nezgode; zdravstveno
osiguranje; osiguranje vozila; osiguranje robe u prijevozu; osiguranje odgovornosti za upotrebu
motornih vozila; putno osiguranje.

Osiguranje se može podijeliti na dobrovoljno i obvezno. Osiguranje imovine i osoba je načelno

dobrovoljno, a zakonom se mogu propisati slučajevi kada i tko mora biti osiguran obvezno.
1. Vrste osiguranja u prometu
Iako je osiguranje u načelu dobrovoljno, za područje prometa zakonom je
propisana i obveznost osiguranja. To stoga što je promet općenito opasna
djelatnost. U djelatnosti prometa osiguravaju se cestovna vozila, tračnička
vozila, zračne letjelice, plovila, roba i ljudi.
Vozila i roba osiguravaju se dobrovoljnim osiguranjem. Dobrovoljno se
osiguranje temelji na ugovoru kao izrazu slobodne volje ugovornih strana.
1.1. Na temelju Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05.,
36/09., 75/09., 76/13.,152/14) obvezno se osiguravaju ljudi. To su:
• putnici u javnom prometu, od posljedica nesretnog slučaja
• vlasnici odnosno korisnici vozila, od odgovornosti za štetu počinjenu tim
vozilom, trećim osobama (osiguranje od automobilske odgovornosti)
• zračni prijevoznici odnosno operatori zrakoplova, od odgovornosti za
štete nanesene trećim osobama i putnicima
• vlasnici odnosno korisnici brodice na motorni pogon odnosno jahte, od
odgovornosti za štete nanesene trećim osobama.

Obvezno se osiguranje također temelji na ugovoru na koji zakonodavac

ugovorne strane sili strogim ili kategoričkim pravnim pravilima.
Izmjenama i dopunama Zakona koje su donijete 2013. i 2014.u postojeći
Zakon ugrađeni su pravni akti Europske unije (direktive i uredbe), kojima
je značajno pooštrena dosadašnja regulativa iz ovog područja.
2.2. Dobrovoljno osiguranje vozila naziva se kasko osiguranje. Kasko se
osiguranjem od raznovrsnih šteta (gubitak, oštećenje itd.) mogu obuhvatiti
samo prijevozna sredstva, dakle vozila. To se osiguranje odnosi na sve vrste
motornih i priključnih vozila za kopneni prijevoz, uključujući pokretljive radne
strojeve i tračnička motorna vozila, zatim na pomorska i riječna plovila i na
zrakoplove.
Kasko osiguranje može se ugovoriti kao potpuno ili djelomično osiguranje.
2.2.1. Osiguranje prijevoznih sredstava na vodi i letjelica jest osiguranje
transportnog kaska, a kopnenih motornih vozila je osiguranje kaska
motornih vozila (autokasko, željeznički kasko).
Osiguranje robe u prijevoznom sredstvu naziva se kargo osiguranje.
Ugovor o osiguranju ili kasko motornih vozila može zaključiti svaka osoba
koja ima interes da ne pretrpi štetu. To je najčešće vlasnik ili korisnik
motornog vozila, ali može biti i bilo koja osoba koja takav interes ima.
3. Ugovor o osiguranju

Ugovor o osiguranju sklapa se, u pravilu, pristupom unaprijed utvrđenim

uvjetima, pravilima osiguranja. Sudionici ugovora jesu osiguratelj, osiguranik
i ugovarač osiguranja. Osiguranik i ugovarač osiguranja mogu biti jedna te
ista osoba. Smatra se da je ugovor sklopljen kad ugovorne strane potpišu
policu osiguranja ili list pokrića. Tim se ugovorom osiguravatelj obvezuje
ugovaratelju osiguranja, odnosno osiguraniku ili korisniku osiguranja isplatiti
osigurninu ako nastane osigurani slučaj, a ugovaratelj se osiguranja
obvezuje osiguratelju platiti premiju osiguranja.
Premija osiguranja je iznos koji osiguranik uplaćuje osiguratelju u povodu
sklopljenog ugovora o osiguranju.
Ugovor o osiguranju je ugovor po pristupu (adhezijski ugovor), slično kao
ugovor o javnom prijevozu.
 CESTOVNO PRAVO

Cestovni promet najstariji je oblik kopnenog prijevoza (karavane).

Prva cesta sagrađena je u Babilonu prije 3000 godina. U našim krajevima
prve ceste potječu iz razdoblja Rimskog carstva, a gradile su se prvenstveno
radi vojnih potreba i to između Sušaka i Senja, Siska i Vinkovaca te Solina i
Cavtata. Za razvoj cestovnog prometa u današnjem smislu presudan je bio
pronalazak motora s unutarnjim sagorijevanjem potkraj 19. stoljeća.

Cestovno je pravo skup upravnopravnih i imovinskopravnih pravila

kojima se uređuju društveni odnosi u cestovnom prometu.

U širem smislu u cestovno pravo pripadaju i pravna pravila kojima se

uređuje sigurnost prometa na cestama, prijevoz opasnih tvari, uloga i
djelatnost Hrvatskog autokluba i druga. Neka od tih pitanja obuhvaćena su i
u drugim kolegijima.
IZVORI CESTOVNOG PRAVA

Izvori cestovnog prava su međunarodni i unutarnji propisi, kao što je to i u

drugim prometnih granama.

1.Od međunarodnih cestovnih propisa spomenut će se propisi Europske unije

koji su, nakon punopravnog članstva Republike Hrvatske u toj međunarodnoj
zajednici, postali dio hrvatskih propisa te dvije međunarodne konvencije i to:
Konvencija o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom (CMR) te
Konvencija o ugovoru u međunarodnom cestovnom prijevozu putnika i
prtljage (CVR). Obje ove konvencije donijete su u Ženevi (1956. odnosno
1973.)

2.S obzirom na to da je promet općenito opasna djelatnost, ne treba čuditi

da ga svaka država uređuje mnogobrojnim propisima različitog stupnja
pravne snage. Tako je sada u Hrvatskoj u primjeni oko 150 pravnih propisa
različite pravne snage, koji se odnose na cestovni promet.
Navodimo samo nekoliko općih pravnih akata iz područja cestovnog prava:
• Zakon o cestama (NN, 84/11., 22/13., 54/13., 148/13., 92/14.)
• Zakon o prijevozu u cestovnom prometu (NN, 82/13.)
• Zakon o sigurnosti prometa na cestama (NN, 67/08., 74/11., 80/13.)
• Zakon o prijevozu opasnih tvari (NN, 79/07.)
• Zakon o Hrvatskom autoklubu (NN, 2/94.)
• Zakon o osiguranju (NN, 30/15.)
• Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN, 151/05., 36/09., 75/09.,
76/13., 152/14.)
• Zakon o obveznim odnosima (NN, 35/05., 41/08., 125/11., 78/15.)
• Zakon o kombiniranom prometu (NN, 124/09.)
Od 1. srpnja 2013. na snazi je novi Zakon o prijevozu u cestovnom prometu.
Tim Zakonom određuju se uvjeti i način obavljanja djelatnosti prijevoza
putnika i tereta u unutarnjem cestovnom prijevozu putnika i tereta,
agencijske djelatnosti u cestovnom prometu, djelatnost pružanja
kolodvorskih usluga prijevoz za vlastite potrebe kao i nadležnosti tijela
zaduženih za provođenje i nadzor nad provedbom Zakona.

Djelatnost prijevoza putnika i tereta i prijevoz za vlastite potrebe u

međunarodnom cestovnom prometu obavlja se u skladu s propisima
Europske unije, ovim Zakonom i drugim propisima, kojima je uređeno ovo
područje te međunarodnim ugovorima koje je sklopila Republika Hrvatska.
I. UPRAVNOPRAVNO UREĐENJE CESTOVNOG PROMETA
(Javnopravni aspekt cestovnog prometa)

Uvjeti za obavljanje cestovnog prometa i to:

• javni cestovni prijevoz
- prijevoz putnika
- prijevoz tereta
• prijevoz za vlastite potrebe
• organizacija i djelatnost autobusnog kolodvora
• naknade za ceste
• djelatnost agencija
• otpremnička djelatnost
1. UVJETI ZA OBAVLJANJE JAVNOG CESTOVNOG PRIJEVOZA (JCP)

•djelatnost javnog cestovnog prijevoza u unutarnjem i međunarodnom

prijevozu može obavljati prijevoznik ako je registriran za obavljanje djelatnosti
i ako ispunjava uvjete propisane Zakonom o prijevozu u cestovnom prometu
pod jednakim uvjetima za sve korisnike, za što mora imati licenciju za:

a) unutarnji JCP ¬ - linijski prijevoz putnika,

- posebni linijski prijevoz putnika ( prijevoz
samo za određene skupine putnika),
- povremeni prijevoz putnika (turističke
grupe)
- autotaksi prijevoz
- prijevoz tereta
 b) međunarodni JCP ¬ - linijski prijevoz putnika
- posebni prijevoz putnika (određene
skupine putnika)
- povremeni prijevoz putnika (izletničke
vožnje, turistička putovanja)
- javni prijevoz (prijevoz za vlastite potrebe)

c) kolodvorske usluge (autobusni i teretni kolodvori)

Licencija je akt kojim se odobrava obavljanje prijevoza putnika ili tereta u

unutarnjem i međunarodnom cestovnom prijevozu, pružanje kolodvorskih
usluga te autotaksi prijevoz.

Licenciju nije potrebno imati za sljedeće vrste prijevoza: prijevoz pošte,

prijevoz oštećenih vozila, prijevoz za vlastite potrebe, prijevoz vozila koja se
koriste za potrebe javne sigurnosti, obrane itd., prijevoz tereta vozilima čija
masa ne prelazi 3500 kg te prijevoz namijenjen obavljanju komunalnih
djelatnosti.
Licenciju za međunarodni prijevoz izdaje nadležno ministarstvo, a za unutarnji
prijevoz ured državne uprave u županiji odnosno upravno tijelo Grada
Zagreba. Licencija se izdaje za razdoblje od deset godina i nije prenosiva.

Licenciju može dobiti osoba koja ima: dobar ugled; financijsku sposobnost
(najmanje 9.000 EUR za prvo vozilo te po 5.000 EUR za svako sljedeće vozilo);
najmanje jedno vozilo za obavljanje djelatnosti prijevoza; osigurano
parkiralište te koja udovoljava posebnim uvjetima o minimalnoj starosti
vozača, kabotaži, tehničkoj opremljenosti, jamstvenom kapitalu i stručnoj
osposobljenosti. Ispit o stručnoj osposobljenosti provode Hrvatska
gospodarska komora i Hrvatska obrtnička komora.
Licencija Zajednice: izdaje se za međunarodni cestovni prijevoz putnika ili
tereta na području država članica EU. Licenciju Zajednice izdaje domaćem
prijevozniku nadležno ministarstvo ako:
• ima sjedište/prebivalište u Republici Hrvatskoj u skladu s našim
zakonodavstvom
• u skladu s propisima EU i zakonodavstvom RH ako ispunjava uvjete za
dobivanje licencije. Izdaje se na vrijeme do 10 godina.

Prijevoznik koji ima licenciju Zajednice ne treba imati licenciju za unutarnji

prijevoz.
2. JAVNI CESTOVNI PRIJEVOZ PUTNIKA

•obavlja se kao linijski ili kao posebni i povremeni prijevoz putnika u

unutarnjem i međunarodnom prometu

2.1. JAVNI LINIJSKI PRIJEVOZ PUTNIKA

•obavlja se na određenim linijama, po unaprijed određenom voznom redu,
utvrđenoj i objavljenoj cijeni i drugim uvjetima. Taj se prijevoz može obavljati
samo autobusima. Linijski prijevoz putnika na istoj liniji može se povremeno
obavljati i dodatnim autobusima (bis vožnje)
•direktni, ekspresni, putnički (stajališta u skladu s voznim redom)
•potrebna licencija i dozvola za određenu liniju (rok važenja dozvole do pet
godina)
Podvozarstvo: kada se prijevoz povjeri drugom prijevozniku.
Ne može trajati duže od 90 dana u toku kalendarske godine, a temelji se na
ugovoru kojim se prijevoznik obvezuje da će obavljati prijevoz u ime i za
račun prijevoznika na kojeg glasi dozvola.
a) Unutarnji linijski prijevoz putnika
• lokalni, županijski, međužupanijski i posebni
• potrebna dozvola Ministarstva ili lokalnog tijela uprave

b) Međunarodni linijski prijevoz putnika

• između Republike Hrvatske i ostalih država ili tranzitni prijevoz preko
teritorija RH
• moguć u skladu s međunarodnim ugovorima
• potrebna dozvola Zajednice koju izdaje Ministarstvo, s rokom važenja do
5 godina.
2.2. POSEBNI I POVREMENI PRIJEVOZ PUTNIKA

a) Posebni linijski prijevoz

u unutarnjem i međunarodnom prometu je prijevoz unaprijed poznate
skupine putnika (učenici, invalidi, radnici) bez usputnog ulaska i izlaska
putnika, a relacija, cijena i drugi uvjeti utvrđeni su ugovorom između
prijevoznika i naručitelja. Obavlja se autobusima, a može i osobnim vozilima
8+1, odnosno specijalnim vozilima.

b) Povremeni prijevoz
prijevoz autobusom unaprijed određene skupine putnika (izletničke grupe,
turistička putovanja). Putovanje započinje i završava u mjestu polaska.
Kružna vožnja "zatvorenih vrata" (prijevoz istim autobusom na cijelom putu)
c) Prijevoz putnika naizmjeničnim vožnjama
prijevoz prethodno organiziranih skupina putnika u više putovanja, s istog
polazišta do istog odredišta. Svaka skupina putnika koja je obavila putovanje
u odlasku vraća se u mjesto polazišta nekom kasnijom vožnjom. Prva vožnja u
povratku i posljednja u odlasku obavlja se praznim vozilom.

d) Autotaksi prijevoz je djelatnost prijevoza putnika osobnim automobilom

obavlja se na temelju dozvole i licencije.
3. JAVNI PRIJEVOZ TERETA

Prijevoz tereta u unutarnjem i međunarodnom cestovnom prometu obavlja

se kao javni prijevoz i kao prijevoz za vlastite potrebe.

3.1. JAVNI PRIJEVOZ TERETA

Javni prijevoz tereta je prijevoz koji se obavlja uz naknadu, kod kojeg se
relacija, cijena prijevoza i drugi prijevozni uvjeti određuju ugovorom između
prijevoznika i naručitelja prijevoza.
•obavlja se kao unutarnji ili međunarodni
•obavlja se temeljem licencije i dozvole
•obavlja se temeljem međunarodnih ugovora ili dozvola za prijevoz (kritične i
nekritične)
Kritične: manje od potrebnih za obavljanje prijevoza tereta.
Nekritične: dovoljan broj dozvola za obavljanje prijevoza tereta.
Nadležno ministarstvo utvrđuje i razmjenjuje potreban broj dozvola za
jednu godinu.
• izvanredni prijevoz uz dozvolu (strana vozila koja obavljaju izvanredni
prijevoz na našim cestama moraju udovoljavati propisima Republike
Hrvatske u pogledu dimenzija i ukupne mase vozila te osovinskih
opterećenja)
• Izuzeci

4. PRIJEVOZ ZA VLASTITE POTREBE

• obavljaju ga fizičke ili pravne osobe radi zadovoljenja proizvodnih ili

uslužnih potreba u okviru svoje redovite djelatnosti. Vozila s kojima se
obavlja prijevoz moraju biti u vlasništvu ili uzeta u zakup. Za obavljanje
ovog prijevoza potrebna je prijava i potvrda prijevoza za vlastite potrebe.
Osoba koja upravlja vozilom mora biti zaposlena kod pravne ili fizičke
osobe.
5. NAKNADA ZA CESTE

•vozilo domaće registracije plaća naknadu za korištenje cesta prigodom

registracije vozila, a vozilo strane registracije koje koristi ceste u Republici
Hrvatskoj (osim za izvanredni prijevoz) plaća Carinskoj upravi naknadu za
ceste, ako međunarodnim ugovorom nije drugačije predviđeno.

6. KABOTAŽA

Strani prijevoznik ne može obavljati unutarnji prijevoz (kabotažu) na teritoriju

Republike Hrvatske, osim ako je to predviđeno međunarodnim ugovorom. To
se ne odnosi na prijevoznika Europske unije koji može obavljati kabotažu na
području RH u skladu s Uredbom (EZ-a) br. 1073/2009.
7. AUTOBUSNI I TERETNI KOLODVORI

• poslove kolodvorskih usluga (putnički i teretni promet) obavljaju pravne i

fizičke osobe koje ispunjavaju zakonom propisane uvjete (licenciju) i imaju
registriranu djelatnost. Autobusni i teretni kolodvori moraju pružati svoje
usluge pod jednakim uvjetima svim prijevoznicima.

8. AGENCIJSKA I OTPREMNIČKA DJELATNOST U CESTOVNOM PROMETU

8.1. Agencije obavljaju poslove posredovanja kod korištenja prijevoznih

kapaciteta prijevoznika u ime i za račun prijevoznika

8.2. Otpremništvo obavlja poslove organizacije i prijevoza na cijelom putu

(od pošiljatelja do primatelja) za naručitelja u svoje ime i za svoj račun
fizička ili pravna osoba s odobrenjem i registracijom djelatnosti te ima
licenciju za tu djelatnost
stručna osposobljenost.
II. IMOVINSKO-PRAVNO UREĐENJE CESTOVNOG PROMETA

•temelji se na građansko-pravnim odnosima (privatno-pravni aspekt

cestovnog prava) do kojeg dolazi između korisnika i davatelja usluga u
cestovnom prometu odnosno između putnika ili pošiljatelja robe s jedne i
prijevoznika s druge strane, i to na osnovi:

•ugovora o prijevozu
•ugovora o prijevozu putnika
•ugovora o prijevozu prtljage
•ugovora o prijevozu tereta
•ugovora o prijevozu u kojem sudjeluje više prijevoznika
•ugovora o mješovitom prijevozu
•odgovornosti za štete

Ti su odnosi u unutarnjem cestovnom prometu uređeni Zakonom o obveznim

odnosima (NN 35/05. i 41/08., 125/11., 78/15.), a u međunarodnom prometu
ženevskim konvencijama i regulativom Europske unije.
1. UGOVOR O PRIJEVOZU (UOP)

•ugovor kojim se PRIJEVOZNIK obvezuje da će na određeno mjesto prevesti

neku osobu ili stvar, a PUTNIK odnosno POŠILJATELJ se obvezuje da će mu za
to isplatiti određenu naknadu
•PRIJEVOZNIK je osoba koja se bavi prijevozom kao redovitim poslovanjem, ili
osoba koja se ugovorom obveže obaviti prijevoz uz naknadu
•sklapa se uz SUGLASNOST VOLJA STRANAKA osim kod javnog prijevoza kada
je prijevoznik obvezan zaključiti UOP (naknada štete za odbijanje)

1.1. OBILJEŽJA UOP

• konsezualan,
• dvostrano obvezujući,
• naplatan,
• specifičan
1.2. BITNI ELEMENTI UOP
• predmet prijevoza (putnik ili stvar)
• polazište i odredište
• cijena
Ugovor o prijevozu može sadržavati i druge elemente koje stranke suglasno
ugovore, te prirodne i sporedne elemente.

1.3. NAČIN I OBLIK ZAKLJUČIVANJA UOP

• pismeno, usmeno, konkludentnom radnjom ili prešutno

1.4. PONUDA I PRIHVAĆANJE UOP

•PONUDA je prijedlog za zaključenje UOP sa bitnim i eventualnim sporednim
sastojcima UOP dostavljena osobi s kojom se namjerava zaključiti UOP
•OPĆA PONUDA sastavlja se za neodređen broj osoba, sa bitnim i
eventualnim sporednim sastojcima budućeg UOP a može biti:
a) Adhezioni ugovor
b) Tipski ugovor
c) Opći uvjeti poslovanja
1.5. MJESTO I VRIJEME NASTANKA UOP

•Ugovor je između prisutnih stranaka nastao u mjestu gdje su se nalazili kad je

ponuda prihvaćena, a kod odsutnih stranaka u mjestu u kojem je ponuditelj
imao sjedište odnosno prebivalište u trenutku ponude

•Prisutne stranke u pravilu odmah prihvaćaju ponudu pa je vrijeme ponude

ujedno i vrijeme nastanka ugovora, a kod odsutnih stranaka postoje četiri
teorije i to:
- Teorija izjave volje
- Teorija predaje
- Teorija primitka (kod nas)
- Teorija saznanja
2. UGOVOR O PRIJEVOZU PUTNIKA

•ugovor kojim se PRIJEVOZNIK obvezuje da će na ugovoreno mjesto prevesti

PUTNIKA, a PUTNIK se obvezuje da će mu za to isplatiti određenu naknadu

•PUTNA KARTA je dokaz o zaključenom ugovoru o prijevozu i prijevoznik ju je

dužan izdati putniku
•Isključenje iz prijevoza – odbijanje prijevoza – opasnost od bolesti
•odgovornost za štetu
3. UGOVOR O PRIJEVOZU PRTLJAGE

•PRIJEVOZNIK mora na zahtjev PUTNIKA primiti na prijevoz najviše dva

komada prtljage i prevesti ju i o tome putniku izdati pisanu POTVRDU, a
PUTNIK se obvezuje da će mu za to isplatiti određenu naknadu
•RUČNA PRTLJAGA je prtljaga koju putnik bez naknade može unijeti u vozilo i
čuvati ju sam na za to predviđenom mjestu u vozilu
•prijevoz opasnih stvari
•izgubljena ili nepreuzeta prtljaga
•odgovornost za štetu
4. UGOVOR O PRIJEVOZU TERETA

•ugovor kojim se PRIJEVOZNIK obvezuje da će na određeno mjesto prevesti

neki teret i predati ga PRIMATELJU ili ovlaštenoj osobi, a POŠILJATELJ se
obvezuje da će mu za to isplatiti određenu naknadu
•potpisom TERETNOG LISTA pošiljatelj i prijevoznik potvrđuju da je sklopljen
UOP i da je teret primljen na prijevoz
•prenosivi teretni list ima svojstva vrijednosnog papira
•odgovornost za štetu.

5. UGOVOR O PRIJEVOZU U KOJEM SUDJELUJE VIŠE PRIJEVOZNIKA

•ugovor o uzastopnom prijevozu u kojem se više cestovnih prijevoznika

obvezuje da će obaviti prijevoz putnika ili stvari, a putnik ili pošiljatelj se
obvezuju da će im za to isplatiti određenu naknadu
•odgovornost za štetu
6. UGOVOR O MJEŠOVITOM PRIJEVOZU

•ugovor o prijevozu u kojem se više prijevoznika iz raznih grana prometa

obvezuje da će obaviti prijevoz putnika ili stvari, a putnik ili pošiljatelj se
obvezuju da će im za to isplatiti određenu naknadu
•odgovornost za štetu

7. ZADRŽAJNO PRAVO

•pravo prijevoznika da stvari uzete na prijevoz zadrži odnosno da ih ne preda

primatelju ili drugoj ovlaštenoj osobi dok mu se ne isplati naknada za prijevoz
i eventualna druga potraživanja koja proistječu iz tog pravnog posla
•kod djeljivih stvari samo dio dovoljan za podmirenje potraživanja
•predaja drugome na pohranu i čuvanje.
8. ZALOŽNO PRAVO

• vrsta prava na stvarima kojim se pojačava neka obveza ili jače osigurava
ispunjenje
• mogućnost prodaje nakon proteka vremena
• ustanovljava se zakonom (prometno pravo), presudom, ugovorom,
oporukom.

9. ZAHTJEV ZA ISPUNJENJE TRAŽBINE IZ UGOVORA

• tražbine iz ugovora o prijevozu nositelj prava može ostvariti podnošenjem

pisanog zahtjeva prijevozniku
• u slučaju da je odgovor nepovoljan u roku od 15 dana ili mu ne isplati
naknadu štete može svoje pravo ostvariti pred sudom.
Pravo na zahtjev:
1. Putnik
2. Pošiljatelj
3. Primatelj
4. druga ovlaštena osoba.

10. ZASTARA POTRAŽIVANJA

ZASTARA – gubitak prava na sudsku zaštitu utvrđena zakonom radi pravne

sigurnosti dužnika
•pravo ne zastarijeva
ROKOVI ZASTARE ovise o vrsti usluge:
POČETAK – prvi idući dan nakon dospjelosti potraživanja
NASTUP – nakon isteka posljednjeg dana roka u kojem se potraživanje
može izvršiti
PREKID – zahtjevom vjerovnika da mu dužnik vrati dug
NASTAVAK – ako dužnik ne vrati dug ili ako pošalje negativan odgovor
vjerovniku.
III. PRAVNO UREĐENJE MEĐUNARODNOG CESTOVNOG PROMETA U
REPUBLICI HRVATSKOJ

1. Izvori međunarodnoga prava

Pravni izvori međunarodnog prava (običajna pravila, ugovorno pravo i

konvencije), pravni su izvori i za međunarodno-pravno uređenje cestovnog
prometa uopće, pa i u Republici Hrvatskoj.
Bivša Jugoslavija potpisala je i ratificirala brojne konvencije i sporazume iz
međunarodnog cestovnog prometa, koje obvezuju i Republiku Hrvatsku
ukoliko nisu u suprotnosti s Ustavom i pravnim poretkom Republike Hrvatske
To su:
• Protokol o cestovnoj signalizaciji (1949.),
• Sporazum o prihvaćanju jednoobraznih uvjeta za homologaciju i
uzajamno priznavanje homologacije opreme i dijelova motornih vozila
(1958.),
• Europski sporazum o radu posade vozila koje sudjeluju u
međunarodnom cestovnom prijevozu (1962.),
• Sporazum o specijalnim vozilima za prijevoz pokvarljivih namirnica i o
njihovoj upotrebi za prijevoz nekih namirnica (1962.),
• Konvencija o cestovnom prometu (1968.).

Za imovinskopravni aspekt međunarodnog cestovnog prometa najvažnije su Konvencija o ugovoru za

međunarodni prijevoz robe cestom, donesena 1956. u Ženevi (kratica CMR) i Konvencija o ugovoru o
međunarodnom prijevozu putnika i prtljage cestom (CVR), donesena 1973. također u Ženevi. Obje su
te konvencije revidirane 1978. godine odgovarajućim protokolima, koji u sustav ograničenja
odgovornosti za štete u prijevozu robe i putnika uvode Posebno pravo vučenja umjesto germinal
franka. Godine 2008. donijet je EDI-CMR Protokol koji je stupio na snagu 2011. godine. S tim je
Protokolom omogućeno da se teretni list kao osnovno prijevozni dokument osim u papirnatom obliku
može izdati i kao elektronički teretni list.
• Carinske olakšice u međunarodnom cestovnom prometu uređene su
Carinskom konvencijom o privremenom uvozu komercijalnih cestovnih
vozila, donesenom u Ženevi 1956. godine, Carinskom konvencijom o
međunarodnom prijevozu robe na osnovi karneta TIR, donesenom također
u Ženevi 1959. godine, te Carinskom konvencijom o ATA karnetu.

• Treba spomenuti i normative Europske unije jer cestovno prometno pravo

EU obuhvaća velik broj propisa, koji su podvrgnuti stalnim izmjenama. Zbog
toga se u EU u posljednje vrijeme sve više radi na racionalizaciji propisa. EU
je zaključila dva važna sporazuma koji se isključivo odnose na
međunarodni prijevoz putnika cestom. To su: Sporazum o međunarodnom
prijevozu putnika cestom povremenim prijevozom autobusima (ASOR) i
Sporazum o međunarodnom povremenom prijevozu putnika autobusom
(Interbus sporazum).

• Republika Hrvatska sklopila je više od 30 sporazuma i ugovora s brojnim,

prvenstveno europskim državama, koji se odnose na cestovni prijevoz.
IV. KOMBINIRANI (INTERMODALNI) PROMET U REPUBLICI HRVATSKOJ

Kombinirani prijevoz jest prijevoz pri kojem teretni automobili,

prikolice, poluprikolice, s vučnim vozilom ili bez njega, izmjenjivi sanduci ili
kontejneri rabe željeznicu ili unutarnje plovne putove ili pomorski prijevoz, pri
čemu se početna ili završna dionica puta prelazi cestom od točke utovara
do točke istovara tereta na završnoj dionici puta.

Taj je promet do sada bio uređen Zakonom o kombiniranom prometu (NN

124/09.). Tim se zakonom uređuju temeljni pojmovi i udaljenosti u kombiniranom prijevozu,
oslobađanje od obveze plaćanja godišnje naknade za uporabu javnih cesta, oslobađanje
od dozvola i kvota i oslobađanje od ograničenja prometa na cestama za sudionike
kombiniranog prijevoza itd.
Međutim, 2016. godine donijet je Zakon o kombiniranom prijevozu tereta (NN
120/16.) s kojim je propisano da danom stupanja na snagu toga zakona prestaje važiti Zakon
o kombiniranom prometu.
Novim zakonom u pravni poredak Republike Hrvatske prenose se tri direktive
Europske unije od kojih je najvažnija Direktiva Vijeća 92/106/EEZ od 07. prosinca 1992. o
utvrđivanju zajedničkih pravila za određene vrste kombiniranog prijevoza robe između
država članica.
V. MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE CESTOVNOG PROMETA

•Stalno međunarodno udruženje kongresa za putove (AIPOR)

•Međunarodna unija za javni promet (UITP)
•Međunarodna unija za cestovni transport (IRU)
•Europska udruga za cestovni promet rashladne robe (TE – Transfrigorent
Europe)
•Međunarodna cestovna federacija (IRF)
•Međunarodna automobilska federacija (FIA)
•Svjetska organizacija za turizam i automobilizam (OTA)
VI. PRAVNI REŽIM PROMETNICA I VOZILA U CESTOVNOM PROMETU

Normativni okvir i podloga za dugoročni razvoj cesta uređeni su

Zakonom o cestama kojeg je Hrvatski sabor donio 2014. (Narodne novine br.
92/14.).

Tim se Zakonom uređuje: pravni status javnih cesta; razvrstavanje

javnih cesta; planiranje, građenje, rekonstrukcija i održavanje javnih cesta;
mjere za zaštitu javnih cesta i prometa na njima; koncesije; upravljanje;
financiranje, nadzor i inspekcija javnih cesta.

U Zakonu je radi usklađivanja s pravnom stečevinom Europske unije,

ugrađeno osam direktiva Europskog parlamenta i Vijeća. Odnose se na:
korištenje određene infrastrukture za teška teretna vozila; o najnižim
sigurnosnim uvjetima za tunele u transeuropskoj cestovnoj mreži; o uvođenju
inteligentnih transportnih sustava u cestovnom prometu; o prilagodbi
određenih direktiva u području prometne politike radi pristupanja Republike
Hrvatske.
1. Opće odredbe

•Javne ceste su javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske

i na njima se ne može stjecati pravo vlasništva niti druga stvarna prava.
Javne ceste upisuju se u zemljišne knjige kao opće dobro u skladu s
propisima koji uređuju zemljišno-knjižne upise.
•Javne ceste, ovisno o njihovom društvenom, prometnom i gospodarskom
značenju, razvrstavaju se u jednu od sljedećih skupina:
1. autoceste,
2. državne ceste,
3. županijske ceste,
4. lokalne ceste.
Autoceste i državne ceste čine jedinstvenu prometnu cjelinu i tehničko-
tehnološko jedinstvo cestovne mreže.
Razvrstavanje javnih cesta obavlja se na temelju mjerila koje uredbom
donosi Vlada Republike Hrvatske, dok odluke o razvrstavanju donosi
Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture.
• Samo za uporabu autocesta ili pojedinih cestovnih objekata kao što su
mostovi, tuneli, vijadukti i sl. na državnim cestama Vlada može donijeti
odluku o naplati cestarine..
• Javne ceste moraju biti građene, rekonstruirane i održavane na način da
ih se sigurno može koristiti, a Hrvatski sabor donosi strategiju kojom se
utvrđuju ciljevi i plan razvitka javnih cesta. Trgovačka društva koja
upravljaju javnim cestama (Hrvatske autoceste d.o.o., Hrvatske ceste
d.o.o. i druge), s izuzetkom korisnika koncesije radova građenja,
rekonstrukcije i održavanja javnih cesta ne izvode izravno, nego ih ustupaju
drugim pravnim i fizičkim osobama. Građenje, rekonstrukcija i održavanje
javnih cesta u interesu je Republike Hrvatske. To znači da se u korist RH ili
županije mogu izvlastiti nekretnine u vlasništvu fizičkih ili pravnih osoba.
• U cilju zaštite javnih cesta i prometa Zakonom je propisano da vozila u
prometu moraju udovoljavati uvjetima za pojedine vrste vozila u pogledu
dimenzija, ukupne mase i osovinskog opterećenja. Ako vozilo samo ili
zajedno s teretom premašuje propisane dimenzije, ukupnu masu ili
propisano opterećenje, smatra se izvanrednim prijevozom.
• Uvjete za utvrđivanje lokacije za projektiranje i uređenje autobusnih
stajalište, propisuje ministar nadležan za promet uz suglasnost ministra
nadležnog za prostorno uređenje. Što se smatra stajalištem autobusa
propisuje Zakon o sigurnosti prometa na cestama.
• Radi sprječavanja ometanja ili ugrožavanja prometa na javnoj cesti,
propisana su ograničenja vlasnika zemljišta uz cestovno zemljište te uvjeti
za postavljanje reklama na javnoj cesti i u njenom zaštitnom pojasu. Na
autocesti i zaštitnom pojasu autoceste, osim na odmorištima, zabranjeno
je postavljanje reklama, a na ostalim javnim cestama to je moguće pod
određenim uvjetima.
2. Koncesija na javnim cestama

Koncesijom se stječe pravo na građenje i upravljanje autocestom i

pojedinim objektima na državnoj cesti (most, tunel i dr.). Koncesija uključuje
pravo gospodarskog korištenja, pravo rekonstrukcije i održavanja i/ili pravo
korištenja cestovnog zemljišta radi izgradnje objekata i obavljanje djelatnosti
ugostiteljstva, trgovine, snabdijevanja gorivom, pružanje servisnih usluga i sl.
Koncesija se dodjeljuje nakon provedenog javnog natječaja. Koncesija na
javnoj cesti ne može se dati na vrijeme dulje od 60 godina, a odluku o
davanju koncesije donosi Vlada.
3. Upravljanje javnim cestama

Autoceste gradi, upravlja njima, rekonstruira ih i održava trgovačko

društvo Hrvatske autoceste d.o.o., a državne ceste trgovačko društvo
Hrvatske ceste d.o.o.
Osnivač ovih društava je Republika Hrvatska. Županijskim i lokalnim
cestama upravlja, gradi ih, rekonstruira i održava županijska uprava za ceste,
čiji je osnivač županija. Upravljanje županijskim i lokalnim cestama na
području Grada Zagreba upravlja upravno tijelo Grada.
Prava i dužnosti Republike Hrvatske kao osnivača Hrvatskih
autocesta i Hrvatskih cesta obavlja Vlada, a prava i dužnosti županije kao
osnivača županijske uprave za ceste obavlja predstavničko tijelo županije.
4. Financiranje javnih cesta

Izvori sredstava za financiranje javnih cesta jesu:

1.godišnja naknada za uporabu javnih cesta, koja se plaća pri registraciji
motornih i priključnih vozila,
2.cestarina za uporabu autoceste i objekta s naplatom,
3.naknada za uporabu javnih cesta motornim i priključnim vozilima registriranim
izvan Republike Hrvatske,
4.naknada za izvanredni prijevoz,
5.naknada za prekomjernu uporabu javne ceste,
6.naknada za korištenje cestovnog zemljišta,
7.naknada za obavljanje pratećih djelatnosti,
8.naknada za koncesije,
9.sredstva državnog proračuna, proračuna županija, odnosno proračuna Grada
Zagreba,
10.naknada za financiranje građenja i održavanja javnih cesta (uplaćuje se po
litri naplaćene trošarine na energente i to 0,20 kuna na račun Hrvatskih
autocesta i 0,80 kuna na račun Hrvatskih cesta),
11.ostali izvori.
5. Nadzor i inspekcija javnih cesta

Upravni nadzor nad provedbom Zakona o javnim cestama obavlja

Ministarstvo nadležno za promet.
Poslove inspekcije javnih cesta također obavlja Ministarstvo, a
nadzor provodi inspektor za ceste. Za prekršaje (nepoštivanje pravnih
propisa) može se trgovačkom društvu koje upravlja javnom cestom izreći
novčana kazna od 30.000,00 do 75.000,00 kuna, a odgovornoj osobi od
10.000,00 do 30.000,00 kuna.

6. Vozila

Pojam vozila kao i uvjeti kojima moraju udovoljavati vozila u prometu

na cesti, uređeni su Zakonom o sigurnosti prometa na cestama (Narodne
novine, br. 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 92/14).
• Vozilom se smatra svako prijevozno sredstvo namijenjeno za kretanje po
cesti, osim dječjih prijevoznih sredstava, prijevoznih sredstava na osobni ili
motorni pogon za osobe s invaliditetom ili starije osobe, ako se pritom ne
kreću brzinom većom od brzine čovječjeg hoda.
• Vozila u prometu na cesti moraju udovoljavati propisanim uvjetima glede
dimenzija, najveće dopuštene mase, osovinskog opterećenja i zaštite
okoliša te imati ispravne propisane uređaje i opremu.
• Vozila registrirana u inozemstvu mogu sudjelovati u prometu na teritoriju
Republike Hrvatske ako imaju ispravne uređaje i opremu propisane
međunarodnom konvencijom o prometu na cestama, a u pogledu
dimenzija, najveće dopuštene mase i osovinskog opterećenja – ako
udovoljavaju uvjetima propisanim za vozila registrirana u RH.
• Motorna i priključna vozila smiju sudjelovati u prometu na cesti ako su
registrirana i ako imaju važeću prometu dozvolu.
• Registrirati se mogu samo ona motorna i priključna vozila za koja se na
tehničkom pregledu utvrdi da su ispravna. Za registrirano vozilo izdaju se
prometna dozvola i registarske pločice. Vozilo registrirano u RH ne smije
napustiti teritorij RH ako ne nosi na zadnjoj strani istaknutu međunarodnu
oznaku HR.
• Vozila registrirana u inozemstvu, pod čime se podrazumijeva država koja
nije član Europske unije, koja su u vlasništvu stranaca na privremenom
boravku u RH ili hrvatskih državljana koji iz inozemstva privremeno dođu u
RH, mogu sudjelovati u prometu najduže tri mjeseca od dana ulaska u RH.
• Motorna i priključna vozila registrirana u stranoj zemlji mogu prometovati u
RH samo ako imaju važeću prometnu dozvolu i registarske pločice i
međunarodnu oznaku zemlje registracije ili registarsku pločicu izdanu od
nadležnoj tijela strane zemlje na kojoj su oznake i broj utvrđeni propisima
EU.
• Registraciju motornih i priključnih vozila te izdavanje pokusnih pločica
obavljaju policijske uprave ili stanice za tehnički pregled vozila.
• Radi provjere tehničke ispravnosti motornih i priključnih vozila, jednom
godišnje obavljaju se tehnički pregledi tih vozila. Na tehničkom pregledu
utvrđuje se ima li vozilo propisane uređaje i opremu, da li su ispravni te
udovoljavaju li propisanim uvjetima za sudjelovanje u prometu na
cestama.
 ZRAČNO PRAVO
Uvod

• čovjekova želja za letom stara je kao i povijest čovječanstva. O tome svjedoči i grčka legenda o Dedalu i Ikaru koji su pokušali bijeg iz
kretskog zarobljeništva pomoću krila sastavljenih od labudovih pera sljepljenih voskom.

• projekti Leonarda da Vincija (XV. stoljeće)

- Ornitopter (mahanje krilima)
- Helikopter (okretanje krilima)

• 1783. prvi let balonom.

• prvi let zrakoplovom na motorni pogon ostvarila su braća Orwille i Wilbur Wright iz države Ohio, SAD, 17. prosinca 1903.

• već 1908. završava razdoblje eksperimentiranja. Te je godine Louis Bleriot zrakoplovom preletio kanal La Mache za 37 min. na mjestu
gdje je širok 38 km.

• Prvi svjetski rat potvrdio je važnost zrakoplovstva i u ratnim operacijama te dao snažan zamah zrakoplovne industrije.

• kad je konačno amerikanac Charles Lindberg 1927. zrakoplovom Spirit of St. Louis ostvario prvi interkontinentalni let leteći bez spuštanja
od New Yorka do Pariza, to je predstavljalo konačnu afirmaciju zrakoplovstva.

• zrakoplovstvo u Hrvatskoj išlo je u korak sa suvremenim svjetskim dostignućima.

• let Slavoljuba Penkale 1910. g. u Zagrebu na zrakoplovu vlastite konstrukcije.

• u nepuno stoljeće zrakoplovstvo je postalo najsuvremeniji i najbrži dio prometa.

I. Pojam i razvoj zračnoga prava
Pod zračnim pravom podrazumijevamo sustav pravnih pravila koja uređuju
pravni status zračnog prostora, zračnu plovidbu i promet, pravni status
zrakoplova i pravni režim u pojedinim zračnim prostorima.

Obuhvaća:
•međunarodnopravne norme
•interne (unutarnje) norme
- Povijest zračnog prava počinje u XX. Stoljeću
- u početku su se koristila pravila prometnog prava, posebno pomorskog
prava
– prvi unutarnji popisi o zračnom prometu donijeti su u Njemačkoj 1910.
godine i Francuskoj 1912. godine
– suverenost nad zračnim prostorom
– Pariška konvencija, 1919. g. prvi je međunarodni sporazum o zračnom
prometu.
– Konvencija o izjednačavanju nekih pravila u međunarodnom prijevozu
zrakom (Varšavska konvencija), 1929. g.
– Konvencija o međunarodnom civilnom zrakoplovstvu (Čikaška konvencija),
1944. g.
II. Izvori i unifikacija zračnog prava

1. međunarodni i interni (unutarnji) izvori,

1.1. presudan značaj međunarodnih izvora
- konvencije
- sporazumi
- protokoli
1.2. unutarnje pravo uređuje organizacijske i sigurnosne aspekte zračnog
prometa
- zakoni
- podzakonski akti
1.3. odnos unutarnjeg pravnog poretka prema međunarodnim ugovorima
2. direktni i supsidijarni izvori

2.1. direktni izvori zračnog prometnog prava

2.2. supsidijarni izvori zračnog prometnog prava
3. Međunarodni izvori zračnog prava
A. Konvencije međunarodnog javnog prava
3.1. Konvencija o međunarodnom civilnom zrakoplovstvu, Chicago, 1944.
- Sporazum o međunarodnom tranzitu;
- Sporazum o međunarodnom zračnom prijevozu (tzv. pet čikaških sloboda)
- Aneksi za Čikašku konvenciju, Aneks 1: dozvole (licencije) zrakoplovnog
osoblja
3.2. Konvencije o zaštiti od nezakonitih djelovanja
- Konvencija o kaznenim djelima i nekim drugim radnjama izvršenim u
zrakoplovu (Tokijska konvencija, 1963.)
- Konvencija o suzbijanju otmica zrakoplova (Haaška konvencija, 1970.)
- Konvencija o suzbijanju nezakonitih radnji protiv civilnog zrakoplovstva
(Montrealska konvencija, 1971.)
3.3. Sporazum o uspostavi europskog zajedničkog zračnog prostora (ECAA
Sporazum)
3.4. Dvostrani (bilateralni) sporazumi
B. Konvencije međunarodnog privatnog prava
3.5.1. Konvencija o izjednačavanju nekih pravila u međunarodnom prijevozu
zrakom, Varšava, 1929.
- Izmjene i dopune Varšavske konvencije:
- Haaški protokol, 1955.
- Guadalajarska konvencija, 1961.
- Guatemalski protokol, 1971.
- Montrealski protokoli, 1975.
3.5.2. Konvencija o ujednačavanju određenih pravila za međunarodni zračni
prijevoz – Montrealska konvencija, 1999.
Montrealska konvencija koncipirana je kao jedinstveni dokument koji u cijelosti
zamjenjuje odredbe Varšavskog sustava.
Konvencija uvodi:
– Dvorazinski sustav odgovornosti (objektivnu odgovornost prijevoznika za
slučaj smrti ili tjelesne ozljede putnika u 1. razini, a zadržava načelo
pretpostavljene krivnje u 2. razini)
– Osuvremenjenu klauzulu
– Petu jurisdikciju
– Izmijenjenu dokumentaciju i obveze članica u odnosu na prijevoz putnika,
prtljage i tereta.

3.6. Propisi Vijeća Europske unije o odgovornosti zračnog prijevoznika, 1998.

(Uredba Vijeća Europske unije o odgovornosti zračnog prijevoznika za slučaj
nesreće. Unija je 2002. donijela novu Uredbu 889/2002. kojom je djelomično
izmijenjena prethodna Uredba)
3.7. Opći uvjeti za prijevoz robe, putnika i prtljage, 1948.

3.8. Konvencije o šteti koju prouzrokuju strani zrakoplovi trećim osobama na

zemlji
– Rim, 1933.
– Rimska konvencija, 1952.
– Montraelski protokol, 1978. – (u svibnju 2009. donijete su dvije nove
konvencije koje bi trebale zamijeniti Rimsku konvenciju iz 1952.)
4. Interni (unutarnji) izvori zračnog prava
– Zakon o zračnom prometu (NN, br. 69/09, 84/11, 54/13, 127/13, 92/14)
– Zakon o obveznim i stvarnopravnim odnosima u zračnom prometu (NN, br,
132/98, 63/08, 139/09, 94/13)
– Zakon o zračnim lukama (NN, br. 19/98, 14/11, 78/15)
– Zakon o osnutku Hrvatske kontrole zračne plovidbe (NN, br. 19/98, 20/00,
51/13)
– Podzakonski akti.
5. Međunarodne organizacije zračnog prometa

5.1. Državne (vladine) organizacije zračnog prometa

5.1.1. Međunarodna organizacija civilnog zrakoplovstva – ICAO, 1944.
5.1.2. Europska konferencija za civilno zrakoplovstvo – ECAC, 1955.
5.1.3. Europska organizacija za sigurnost zračne plovidbe – EUROCONTROL,
1960.
5.1.4. Zajednička zrakoplovna uprava – JAA, 1971.
5.1.5. Europska agencija za sigurnost zračnog prometa – EASA, 2000.
5.2. Nedržavne (nevladine) organizacije zračnog prometa
5.2.1. Međunarodno udruženje zračnih prijevoznika – IATA, 1945.
5.2.2. Ostale nevladine organizacije civilnog zrakoplovstva
– Međunarodni savez pilota – IFALPA
– Međunarodni savez kontrolora letenja – IFACTA
– Međunarodno udruženje aerodroma – ACI
– Međunarodno udruženje za zrakoplovne telekomunikacije - SITA
6. Deregulacija i liberalizacija zračnog promet
6.1. Deregulacija zračnog prometa u SAD-u započela 1978.
6.2. Liberalizacija zračnog prometa u Europi započela 1987. (Paket mjera o
zračnom prometu)

7. Suverenost države nad njenim zračnim prostorom

7.1. Općenito o suverenosti
7.2. Suverenost nad zračnim prostorom
7.3. Suverenost nad zračnim prostorom u pravnom ustroju Republike Hrvatske.
8. Pravno uređenje zračnog prometa u Republici Hrvatskoj
8.1. Zakon o zračnom prometu, 2009., 2011., 2013, 2014.
8.2. Zakon o obveznim i stvarnopravnim odnosima u zračnom prometu, 1998.,
2008., 2009., 2013.
8.3. Zakon o zračnim lukama, 1998., 2011., 2015.
8.4. Zakon o osnutku Hrvatske kontrole zračne plovidbe, 1998., 2000., 2013.
8.5. Podzakonski propisi

9. Zračni promet
9.1. Prema Zakonu o zračnom prometu nadležna tijela za civilno
zrakoplovstvo su:
a) ministarstvo nadležno za civilni zračni promet
b) Hrvatska agencija za civilno zrakoplovstvo
c) Agencija za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom
prometu
Hrvatska agencija za civilno zrakoplovstvo samostalna je državna
agencija koja obavlja poslove vezane za sigurnost zračnog prometa,
a osobito certificiranje, nadzor i inspekciju u pogledu obavljanja
zračnog prijevoza i drugih djelatnosti u zračnom prometu, vođenje
propisanih registara i evidencija te druge poslove.
Kada Agencija djeluje kao Nacionalno nadzorno tijelo, obavlja
poslove koji su propisani odgovarajućim EU propisima.

Agencija za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i

željezničkom prometu osnovana je kao nezavisno tijelo za istraživanje
nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu, koje
potpuno autonomno provodi sigurnosne istrage s ciljem i zadatkom
utvrđivanja uzroka nesreća te s tim u vezi izdavanja sigurnosnih
preporuka na osnovu nalaza provedenih sigurnosnih istraga.
9.2. Hrvatski zračni prostor (zračni prostor iznad kopna i teritorijalnog mora
Republike Hrvatske)
– u skladu s temeljnim načelima Čikaške konvencije Zakon o zračnom prometu polazi od
primanja potpune i isključive suverenosti nad zračnim prostorom RH

– u Ustavu RH, čl. 2. utvrđeno je da je suverenitet RH neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv

– zračna plovidba – letenje zrakoplova i kretanje zrakoplova po operativnim površinama

aerodroma, u hrvatskom zračnom prostoru obavlja se u području letnih informacija

9.3. Zrakoplovi i pravila letenja

9.3.1. Definicija zrakoplova (svaka naprava koja se održava u atmosferi zbog reakcije
zraka, osim reakcije zraka u odnosu na Zemljinu površinu)

9.3.2. Vrste zrakoplova i njihov status (avioni, baloni, jedrilice, helikopteri) – civilni, državni
(vojni, carinski, policijski)

9.3.3. Zabranjena područja i područja s ograničenjem letenja

Privremena ili stalna ograničenja u zračnom prometu uvode se radi sigurnosti zračne
plovidbe i radi potrage i spašavanja kao i u slučaju velikih prirodnih nezgoda.
9.3.4. Inozemni zrakoplovi smiju letjeti u hrvatskom zračnom prostoru samo na temelju
odobrenja. U zračnom prostoru Republike Hrvatske državni zrakoplovi mogu letjeti
prema pravilima letenja za opći ili operativni zračni promet.

9.3.5. Komercijalni zračni prijevoz može obavljati poduzetnik koji posjeduje važeću
Operativnu licenciju i Svjedodžbu zračnog prijevoznika. Oba ova dokumenta izdaje
Hrvatska agencija za civilno zrakoplovstvo. Operativna licencija važeća je sve dok
zračni prijevoznik udovoljava propisanim zahtjevima.

9.3.6. Uvjeti za obavljanje prijevoza u javnom zračnom prometu (linijski – povremeni)

Hrvatski zračni prijevoznik odlučuje o uspostavljanju linijskog zračnog prijevoza unutar

Republike Hrvatske, a u međunarodnom prometu linijski zračni prijevoz uspostavlja se
u skladu s odgovarajućim dvostranim ugovorom koji obvezuje Republiku Hrvatsku,
ECAA Sporazumom odgovarajućim EU propisima.

9.3.7. Uvjeti za obavljanje drugih djelatnosti u zračnom prometu (prijevoz u svrhu

pružanja zdravstvenih usluga – prijevoz za vlastite potrebe)
9.4. Aerodromi
9.4.1. Aerodromi su određena područja na zemlji ili vodi namijenjena u potpunosti ili
djelomično za kretanje, uzlijetanje, slijetanje i boravak zrakoplova. Mogu biti vojni ili civilni.
Vojni aerodrom je u nadležnosti ministarstva obrane. Svi ostali aerodromi su civilni. Civilni
aerodromi mogu biti kontrolirani ili nekontrolirani aerodromi.

9.4.2. Podjela civilnih aerodroma (prema: namjeni; fizičkim osobinama; opremljenosti; vrsti
zrakoplova koje mogu prihvatiti)

–Prema namjeni: civilni, vojni i mješoviti

–Fizičkim osobinama: razredi i skupine – određuju se prema duljini i širini glavne uzletno-
sletne staze (A, B, C, D, E); kategorija – određuje se prema opremljenosti glavne USS,
uređajima i sredstvima prilaženja (I, II, III a, b, c)

–Prema opremljenosti USS: neinstrumentalne (vizualne) i instrumentalne

–Prema vrsti zrakoplova koje mogu prihvatiti: CTOL, RTOL, STOL, VTOL

– Aerodromi sa svjedodžbom (mogu obavljati sve vrste letačkih operacija)

– Aerodromi s odobrenjem
 9.4.3. Vrijeme otvorenosti aerodroma i aerodromske naknade

9.4.4. Evidenciju aerodroma vodi Hrvatska agencija za civilno zrakoplovstvo.

9.5. Državna pripadnost i upis u Hrvatski registar civilnih zrakoplova

9.5.1. Državna pripadnost zrakoplova (direktna veza između države i
zrakoplova). Znaci državne pripadnosti su zastava Republike Hrvatske i
oznaka "9 A„.
Svi zrakoplovi obvezno nose i oznaku registracije koja je kombinacija od
triju slova abecede (npr. 9A-ABA).
9.5.2. Upis u Hrvatski registar civilnih zrakoplova vodi Agencija
- moraju biti upisani svi zrakoplovi, osim vojnih
- upis zrakoplova u zakupu
- privremeni upis u registar
– Registar je javna knjiga koju vodi Hrvatska agencija za civilno
zrakoplovstvo a sastoji se od:
– upisnog lista

– vlasničkog lista
– teretnog lista
– pravne posljedice upisa u Registar
– brisanje iz Registra.
9.6. Sigurnost zračnog prometa
9.6.1. Zrakoplovna sigurnost je stanje u kojem je rizik od nanošenja štete osobama ili
imovini umanjen i održavan na ili ispod prihvatljive razine rizika kroz kontinuirani postupak
prepoznavanja opasnosti i upravljanja rizikom Povjerenstvo za upravljanje sigurnošću u
zračnom prometu.

Agencija u skladu s određenim ICAO dokumentima izrađuje Nacionalni program sigurnosti

u zračnom prometu. Taj program donosi Vlada.

9.6.2. Uvjeti za sigurnu uporabu zrakoplova i zrakoplovnih komponenti

9.6.2.1. Vrste zrakoplova i uvjeti za uporabu

Prema vrstama zrakoplovi se dijele u dvije osnovne kategorije:

–zrakoplovi teži od zraka (avioni, helikopteri, jedrilice)

–zrakoplovi lakši od zraka (zračni brodovi – dirižabli, slobodni i vezani baloni)

Tehnički zahtjevi za plovidbenost određuju se prema vrsti, kategoriji i namjeni

zrakoplova, odnosno o vrsti i namjeni zrakoplovnog uređaja.
Zrakoplov mora imati svjedodžbu tipa, svjedodžbu o plovidbenosti i svjedodžbu o
otpuštanju s radova.

9.6.2.2. Gradnja i preinake, homologacija, te održavanje zrakoplova i zrakoplovnih

komponenti

9.6.2.3. Plovidbenost zrakoplova (sposobnost zrakoplova za sigurnu zračnu plovidbu

dokazuje se Svjedodžbom o plovidbenosti)

Plovidbenost zrakoplova utvrđuje se pregledima na zemlji i tijekom leta koje obavlja

Agencija.

Pregledi mogu biti: osnovni, redovni i izvanredni.

9.6.2.4. Isprave i knjige zrakoplova (potvrda o registraciji zrakoplova; svjedodžba o

plovidbenosti; dozvola za obavljanje radiotelefonske komunikacije; dozvola za rad
člana posade)

Isprave i knjige zrakoplova moraju biti napisane na hrvatskom ili engleskom jeziku, a za
zrakoplove koje sudjeluju u međunarodnom zračnom prometu mogu biti napisane na
hrvatskom i engleskom jeziku ili samo na engleskom.

Agencija izdaje dozvolu za uporabu aerodroma.

9.6.3. Zrakoplovno osoblje
– zrakoplovno osoblje (letačko osoblje, održavanje i preinake
zrakoplova, kontrolori zračnog prometa, procedura pripreme leta,
piloti sportskog zrakoplova i rukovoditelj zrakoplovne stanice na
zemlji).
Zrakoplovno osoblje mora imati propisanu stručnu spremu, biti
stručno osposobljeno, udovoljavati posebnim zdravstvenim i drugim
uvjetima. Dozvole izdaje Agencija.
– pomoćno zrakoplovno osoblje (zrakoplovno informiranje; obrada
podataka o letu; prosljeđivanje zrakoplovnih informacija; upravljanje i
održavanje ATM opreme; zrakoplovna meteorologija)
9.6.4.2. Kontrola zračnog prometa (aerodromska, prilazna, oblasna)

– za vođenje zrakoplova kroz hrvatski zračni prostor i po manevarskim površinama

aerodroma, nadležna je kontrola zračnog prometa

– za kretanje zrakoplova po stajankama aerodroma nadležan je operater aerodroma

– prisilno slijetanje zrakoplova

– govorna komunikacija

Govorna komunikacija obavlja se uporabom propisanih međunarodnih izraza na engleskom

jeziku. Izuzetak: i na hrvatskom jeziku, ali samo na nekontroliranim aerodromima,

9.6.4.3. Ugrožavanje sigurnosti zrakoplova, nesreće, ozbiljne nezgode i nezgode zrakoplova,

potraga za zrakoplovom i spašavanje zrakoplova

– nesreća zrakoplova: incident zrakoplova s težim posljedicama (smrt ili tjelesno oštećenje
putnika, oštećenje zrakoplova, nestanak zrakoplova

– ozbiljna nezgoda: nezgoda koja uključuje okolnosti koje ukazuju da je postojala visoka
vjerojatnost da se dogodi nesreća

– nezgoda zrakoplova: incident koji nije nesreća, ali bi mogao utjecati na sigurnost
operacija zrakoplova
9.7. Zaštita civilnog zračnog prometa je skup mjera te ljudskih i materijalnih
izvora s ciljem zaštite civilnog zračnog prometa od djela nezakonitog
ometanja
Temelji se na odredbama konvencija o zaštiti od nezakonitih djelovanja
(Tokijska, Haška, Montrealska konvencija).
9.7.1. Zaštita civilnog zračnog prometa i djela nezakonitog ometanja
– djela nezakonitog ometanja (nasilje protiv osoba na zrakoplovu u letu;
uništenje zrakoplova; postavljanje naprave radi uništenja
zrakoplova; uništenje ili oštećenje tehničkih sredstava zračne
plovidbe; davanje lažnih obavijesti o letu)
9.7.2. Nacionalno povjerenstvo za zaštitu civilnog zračnog prometa
(osniva Vlada)
– lokalno povjerenstvo (osniva ih Nacionalno Povjerenstvo)
– nacionalni program zaštite civilnog zračnog prometa
9.7.3. Mjere zaštite civilnog zračnog prometa
– obveze operatora zračne luke (prostor za pregled zrakoplova;
sprečavanje pristupa u štićena područja zračne luke; prostore za
pregled putnika i stvari; obavljanje zaštitnih pregleda putnika i
njihove ručne prtljage)
9.8. Zaštita okoliša
Pružatelj usluga u zračnoj plovidbi, piloti zrakoplova, operatori zrakoplova i
operatori aerodroma obvezni su poduzimati mjere radi ograničenja od
buke zrakoplova. Operatori aerodroma na kojima se odvija promet
mlaznih zrakoplova dužni su osigurati stalno mjerenje buke na aerodromu --
-- ako je u prethodnoj godini obavljeno više od 50.000 operacija
9.9. Nadzor sigurnosti i upravni nadzor
9.9.1. Nadzor sigurnosti zrakoplova, zrakoplovne komponente i zračnog
prometa provodi Hrvatska agencija za civilno zrakoplovstvo preko
zrakoplovnih inspektora.
9.9.2. Upravni nadzor nad Agencijom za civilno zrakoplovstvo i
Agencijom za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom
prometu provodi Ministarstvo
9.10. Prekršaji u zračnom prometu (povreda odredaba Zakona o zračnom
prometu i drugih propisa)
– novčana kazna (od 30.000 do 150.000 kuna za pravnu osobu, a do
15.000 kuna za odgovornu osobu)
– zaštitna mjera (u trajanju od 2 do 12 mjeseci)
– tijela za provođenje prekršajnog postupka (Povjerenstvo za prekršaje,
Visoki prekršajni sud)
Zahvaljujem na pažnji !