PRAVNI FAKULTET

SVEUČILIŠTA U RIJECI
Specijalistički studij javne uprave

Gjozefina Anić
ZABRANA ROPSTVA I PRISILNOG RADA PREMA ČL., 4.,
EUROPSKE KONVENCIJE ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I
TEMELJNIH SLOBODA

Student: Gjozefina Anić

Mentor: prof., dr. sc.
JMBAG: 0081126282

Rijeka, 2021.
SAŽETAK:

U ovom seminarskom radu obradit će se tema „Zabrana ropstva i prisilnog rada“, gdje će se u
uvodnom djelu rada objasniti općenito o ropstvu i prisilnom radu, definirati navedeni pojmovi te
međunarodni propisi vezani za ova dva pojma. Nadalje, obradit će se hrvatski zakonodavni okvir
vezano za ropstvo i prisilni rad. U zadnjem djelu spomenut će se primjeri iz sudske prakse.

Ključne riječi: ropstvo, prisilni rad, međunarodni propisi, hrvatski zakonodavni okvir
SADRŽAJ:

SAŽETAK.......................................................................................................................................2
SADRŽAJ:.......................................................................................................................................3
I. UVOD......................................................................................................................................1
II. OPĆENITO O ROPSTVU I PRISILNOM RADU..................................................................2
2.1. Definiranje pojma ropstvo................................................................................................4
2.2. Pojam prisilnog rada.........................................................................................................5
III. PRAVNI OKVIR HRVATSKOG ZAKONODAVSTVA U PITANJIMA ZABRANE
ROPSTVA I PRISILNOG RADA………………...........................................................................7
IV. SUDSKA PRAKSA..............................................................................................................9
V. ZAKLJUČAK........................................................................................................................11
VI. POPIS LITERATURE.............................................................................................................III

II
 I. UVOD

Ljudska prava Europske unije jedno su od najvažnijih aktualnih pitanja s kojima se suočavaju
sve europske zemlje, uključujući i Republiku Hrvatsku. Europska unija stvorena je u svrhu
poboljšanja, međusobne suradnje i povezivanja svih država članica na svim poljima nakon svih
razornih ratova. Simbol je demokratskih principa i vrijednosti nove zajednice, pa je razumljivo
da je jačanje političkih, posebno ekonomskih odnosa s Europskom unijom postalo cilj gotovo
svih europskih zemalja.

Svjesna svoje duhovne i moralne baštine, Unija se temelji na načelima demokracije i vladavine
prava koja su nedjeljiva, univerzalna vrijednost ljduskog dostojanstva, slobode, jednakosti i
solidarnosti. Pojedinca stavlja u središte svojih aktivnosti uspostavljanjem statusa podružnica
Unije i stvaranjem područja slobode, sigurnosti i pravde i zaštite ljudskih prava.

Jedno od tih prava odnosi se na članak 4. koji se odnosi na zabranu ropstva i prisilnog rada. Ovo
je pravo jedno od najstarijih, ali i najzapuštenijih područja. Ovaj će se seminarski rad baviti
konceptom ropstva, prisilnog rada, odredbama ovog članka i zakonima i propisima u Republici
Hrvatskoj koji se odnose na to područje. Na kraju, dati će se neki primjeri iz sudske prakse gdje
će biti predstavljen stav suda u slučaju zabrane ropstva i prisilnog rada u vezi sa zatvorima.

Svrha i ciljevi ovog rada su objasniti čl., 4., Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i
temeljnih sloboda, njegovu važnost i ulogu te adekvatnu primjenu u današnjem pravosudnom
sustavu.
 II. OPĆENITO O ROPSTVU I PRISILNOM RADU

Međunarodna organizacija rada procjenjuje da se 40,3 milijuna ljudi nalazi u modernom ropstvu,
uključujući 24,9 milijuna prisilnog rada i 15,4 milijuna prisilnih brakova. To znači da na 1.000
ljudi u svijetu ima 5.4 žrtava modernog ropstva. Svaka četvrta žrtva modernog ropstva je dijete.

Od 24,9 milijuna ljudi zatvorenih na prisilnom radu, 16 milijuna se iskorištava u privatnom

sektoru, poput kućanstva, građevinarstva ili poljoprivrede, zatim 4,8 milijuna u prisilnom
seksualnom iskorištavanju i 4 milijuna u prisilnom radu koji su nametnule državne vlasti. Žene i
djevojke predstavljaju čak 99% žrtava u seksualnoj industriji te 58% u drugim područjima.1

O aktualnosti svjedoči i činjenica da je Ujedinjeno Kraljevstvo 26. ožujka 2015. usvojilo Zakon
o modernom ropstvu ili Modern Slavery Act, dokument koji detaljno opisuje kaznena djela,
sankcije i preventivne mjere, rizike i zaštitu žrtava..2

Tri se odluke smatraju važnima kada je riječ o novom pogledu na ropstvo: odluka Žalbenog
povjerenstva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u slučaju Kunarac iz
2002. godine, Siliadin protiv Francuske, Europski sud za ljudska prava (ESLJP) slučaj 2005. i
slučaj R. protiv Tanga pred australskim Visokim sudom 2008. godine. Sve ove presude
pridonijele su rasvjetljavanju opsega međunarodnih normi u borbi protiv tih djela i
razjašnjavanju samog pojma ropstva.

Međunarodni sud pravde okarakterizirao je normu zabrane ropstva kao jedno od rijetkih načela
ius cogens (pravno uvjerljivo) koje stvara učinak erga omnes (prema svima). To je
okarakterizirano u presudi u predmetu Belgija protiv Španjolske od 5. veljače 1970., u kojoj je
Sud presudio na sljedeći način: „S obzirom na važnost uključenih prava, može se smatrati da sve
države imaju pravni interes da ih zaštite; obvezuju sve. Takve obveze proizlaze, na primjer, u
suvremenom međunarodnom pravu iz zabranjenih akata agresije i genocida, kao i iz načela i
pravila koja se odnose na temeljna prava ljudske osobe, uključujući zaštitu od ropstva i rasne
diskriminacije."3

1
International Labour Organization (ILO), Forced labour, modern slavery and human trafficking, dostupno na:
https://www.ilo.org/global/topics/forced-labour/lang--en/index.htm, posjećeno: 13.05.2021.
2
Modern Slavery Act, dostupno na: https://www.legislation.gov.uk/ukpga/2015/30/contents/enacted, posjećeno:
13.05.2021.
3
Belgija protiv Španjolske, presuda, br., 337., od 05., veljače 1970.

2
 Prema tome, ropstvo se kao takvo može podijeliti na tri aktualne skupine:

 Chattel-ropstvo - klasični robovlasnički odnos u kojem se žrtva hvata, rađa ili prodaje,
trajni oblik zasnovan na usporedbi čovjeka sa stvarima i imovinom. Najzastupljeniji je u
Africi, te danas ima relativno mali udio
 Dužničko ropstvo - najprisutnije je u Južnoj Aziji i najčešći je oblik ropstva. Osobi se
obeća posao, ali duljina i priroda takve obveze nisu utvrđeni, a obavljanjem posla
primarni dug se ne briše
 Ugovorno ropstvo - oblik je koji najbrže raste i drugi je po veličini i skriva se iza
modernih radnih odnosa. Ugovori jamče zaposlenje, ali radnik postaje rob. Zastupljen je
u jugoistočnoj Aziji, Brazilu, nekim dijelovima Indije, SAD-u i Europi 4

Uz druge međunarodne akte, Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda
(ECHR) jamči slobodu od ropstva i prisilnog rada putem čl. 4., koji glasi: “ Nitko se ne smije
držati u ropstvu ili ropstvu sličnom odnosu….Nitko se ne smije siliti na prisilan ili obvezatan
rad.”5

Kako bi se na pravilan način protumačio gore navedeni članak, u nastavku se navodi što prisilni
ili obvezatni rad ne uključuje: U svrhu tumačenja navednog članka pojam «prisilan ili obvezatan
rad» ne obuhvaća:

a) svaki rad potreban u skladu s člankom 5. ove Konvencije da bi osoba redovito ili na
uvjetnom otpustu izdržavala kaznu
b) bilo koji vojni rok ili, u zemljama u kojima je odbijanje služenja vojnog roka zbog
prigovora savjesti dopušteno, druga služba određena umjesto obveznog vojnog roka
c) bilo koja usluga potrebna u slučaju katastrofe ili nesreće koja ugrožava život i dobrobit
zajednice
d) bilo koji rad ili usluga koji čine dio uobičajenih građanskih obveza”6

4
Bales, Kevin, Trodd, Zoe, Adressing Contemporary Forms of Slavery in EU external policy,
Directorate-General for external policies of the Union, Policy Department, 2013, str., 7.
5
Čl., 4., ST., 1., 2., Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, MU 18/97, 6/99, 14/02,
13/03, 9/05, 1/06, 2/10 (u daljnjem tekstu: EKLJP)
6
Čl., 4., ST., 3., EKLJP-a

3
 2.1. Definiranje pojma ropstvo

Prvi međunarodni dokument koji osuđuje trgovinu robljem bila je Deklaracija o sveopćem
ukidanju trgovine robovima iz 1815. godine. Ropstvo je prvi put definirano Konvencijom o
zabrani ropstva i trgovine robljem iz 1926. godine, u članku 1., stavku 1. 7

Dopunska konvencija o ukidanju ropstva iz 1956. godine, trgovina robljem i institucije i prakse
slične ropstvu stavljaju naglasak na institute ili prakse slične ropstvu. Zabrana ropstva, ropstva i
prisilnog rada također je predviđena u čl. 4. EKLJP-a, ali i u Povelji o temeljnim pravima
Europske unije u članku 5. Svi se slučajevi tumače u skladu s postojećim međunarodnim
ugovorima i standardima, posebno uzimajući u obzir praksu ESLJP-a.

Ta djela ponajprije predstavljaju kršenje ljudskog dostojanstva, ali također su i kršenja drugih
sloboda i prava, poput sigurnosti, prava na rad, prava na izbor zanimanja i jednakih uvjeta rada,
prava djece, prava radnika, slobode kretanja i slično.

Pravni okvir koji regulira ropstvo slabo se razumije u praksi. Dijelom je to zbog činjenice da
Konvencije iz 1926. i 1956. ne predviđaju tijelo zaduženo za tumačenje odredaba Konvencije i
primanje izvješća od država stranaka o ispunjavanju njihovih obveza. Bez obzira na postojeće
dokumente, sa sviješću o praktičnoj nefunkcionalnosti definicije ropstva, 2012. godine usvojene
su Smjernice Bellagio-Harvard o pravnim parametrima ropstva.. 8 U navedenim smjernicama
definiran je pojam ropstva.

Ponovno potvrđujući definiciju ropstva iz 1926. godine, smjernice proglašavaju vršenje moći
svojstvenih imovini uspostavljenom kontrolom značajnim lišavanjem (sloboda se može lišiti)
osobne slobode u svrhu eksploatacije korištenjem, upravljanjem, dobiti, prijenosom ili
odbijanjem osobe. Obično ih prati sila, obmana ili prisila. Smjernice navode da samo izrazi
"ropstvo" i "institucije i prakse slične ropstvu" imaju uporište u međunarodnom pravu kroz
konvencije iz 1926. i 1956, s mogućnošću da takve prakse i institucije dosegnu razinu ropstva
čim ove moći su uspostavljeni. To zapravo upućuje na zaključak određene gradacije, prema kojoj
je ropstvo najteže, a ostalo su slabiji oblici iskorištavanja.

7
Vodič kroz čl., 4., Europske konvencije o ljudskim pravima, dostupno na:
https://www.echr.coe.int/Documents/Guide_Art_4_HRV.pdf, str., 6., posjećeno: 13.05.2021.
8
Allain, Jean, The Law and the Slavery: Prohibiting Human Exploitation, Brill Nijhoff, 2015, str. 26-27

4
Zagovaranje nadzora nad osobom značajnim lišavanjem osobne slobode s namjerom
iskorištavanja, što uključuje i de jure ropstvo (status roba) i de facto ropstvo (država), stav je
nekih autora. Što se tiče definicije ropstva, treba zaključiti sljedeće: izvorna definicija iz 1926.
godine ne u potpunosti odgovara izazovima modernog doba, iako služi kao dobar početak. Trend
koji ukazuje na odmak od usporedbe s vlasništvom je točan.

U konačnici, u skladu s odredbama hrvatskog zakona, drugih suvremenih sustava i

međunarodnih akata, vlasništvo se ne može vršiti nad osobom, pa se ne treba truditi definirati
ropstvo kroz ono što je proglašeno nemogućim i po uzoru na izvorni koncept ropstva,
pretvarajući slijepo oko na nedavna postignuća.teorije i prakse.9

2.2.Pojam prisilnog rada

Konvencija iz 1926., godine bila je prvi međunarodni ugovor koji je sadržavao odredbu o
prisilnom radu i da bi se prisilni rad mogao razviti u državu sličnu ropstvu, iako je prema
odredbama zakona taj rad bio široko primjenjivan u kolonijama.

Konvencija Međunarodne organizacije rada (ILO) br. 29. iz 1930. godine, prisilni rad propisuje:
„svaki rad ili uslugu dobivenu od osobe pod prijetnjom kazne i koju ta osoba ne obavlja
dobrovoljno.”10

Ovo je jedina prihvaćena definicija do danas. Kao iu slučaju ropstva, EKLJP ne predviđa prisilni
ili obvezni rad u odredbi koja zabranjuje takav rad u članku 4. stavku 2. U slučaju Van der
Mussele protiv Belgije, ESLJP navodi „da se svi oblici osobnog rada ili usluga, bilo fizičke ili
intelektualne prirode, ako se ne obavljaju dobrovoljno, sigurno moraju preispitati radi li se o
nepravednom, ugnjetavajućem činu, djelu ili djelu koje sadrži patnju.”11

Dakle, ključni elementi su prijetnja kažnjavanjem i rad protiv volje žrtve. Ova se kazna ne smije
tumačiti usko, već je kazna koju izriče bilo koja osoba ili tijelo. Može se raditi o fizičkom
nasilju, suzdržavanju, psihološkom nasilju, poput prijetnji različitog sadržaja. Prisilni rad može
9
Herceg Pakšić, Barbara, Jukić, Miroslav, Primjena konvencijskog prava u području zabrane ropstva i prisilnog
rada, Hrvatski ljetopis za kaznene znanosti i praksu (Zagreb), vol. 23, broj 2/2016, str., 286 – 287.
10
Nezavisni hrvatski sindikati, Konvencije Međunarodne organizacije rada, br., 29., dostupno na:
https://www.nhs.hr/dokumenti/konvencije/, posjećeno: 13.05.2021.
11
Van der Mussele vs Belgium, presuda, br., 8919/80, od 23., studenog 1983., godine

5
doseći razinu ropstva kada uključuje vršenje ovlasti svojstvenih imovini ili posjedu. Spomenuta
regulacija prisilnog rada kroz Konvencije MOR-a ojačana je 2000. godine usvajanjem Palermo
protokola jer je prisilni rad uključen kao oblik eksploatacije. 2007. godine, Odbor stručnjaka
MOR-a zauzeo je stav o uključivanju trgovine ljudima u definiciju prisilnog rada, a 2014. godine
u istoj je organizaciji usvojen Protokol o prisilnom radu, koji osnažuje povezanost između
prisilnog rada i trgovine ljudima.12

Uz zabranu prisilnog rada iz čl. 4. st. 2., u st. 3. navode se iznimke, odnosno nabrajaju se djela
koja ne spadaju u tu kategoriju, što unatoč tome ograničava područje primjene proglašene
apsolutne zabrane, na primjer radovi izvedeni tijekom redovitog izdržavanja zatvorske kazne ili
na uvjetnom otpustu. U slučaju De Wilde, Ooms i Versp protiv Belgije, ESLJP je presudio da
skitnice mogu biti prisiljene raditi ako je lišavanje slobode bilo zakonito, posao nije prelazio
uobičajenu mjeru, već je služio za ponovnu integraciju u društvo i obrazac pravne osnove postoji
i unutar ostalih članica Vijeća Europe.

III. PRAVNI OKVIR HRVATSKOG ZAKONODAVSTVA U PITANJIMA ZABRANE

ROPSTVA I PRISILNOG RADA

Republika Hrvatska ima ustavnu odredbu o zabrani prisilnog ili obveznog rada u članku 23. Ali
ne postoji izravna ustavna zabrana ropstva. Međutim, postoje i druge odredbe (osobna i politička

12
Eur – lex, Protokol o prisilnom radu:ratifikacija zemalja EU-a, dostupno na: https://eur-lex.europa.eu/legal-
content/HR/TXT/?uri=LEGISSUM:170601_1, posjećeno: 13.05.2021.

6
prava) koja se tiču različitih prava i sloboda kršenih ropstvom. Tako, na primjer, članak 22.
proglašava nepovredivost ljudske slobode, a članak 35. jamči zaštitu dostojanstva.13

Nadalje, osnovni Kazneni zakon Republike Hrvatske u čl., 155., smještenom među Kaznena
djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava (glava XV.), propisao je kazneno djelo pod
nazivom Utemeljivanje ropskog odnosa i prijevoz osoba u ropskome odnosu, koje inkriminira
smještanje druge osobe u ropsku ili sličnu vezu, kao i različiti oblici upletenosti u tu vezu,
zatvorom od jedne do deset godina. 14

Kazneni zakon iz 1997.,15 godine u glavi XIII., koja je nosila naziv Kaznena djela protiv
međunarodnih vrijednosti, u čl. 175., propisivao je kazneno djelo pod nazivom Trgovanje
ljudima i ropstvo, uz zadržanu istu osnovnu sankciju. Iako je inkriminacija ropstva postojala i
ranije, inkriminacija trgovine ljudima datira još iz 2004. godine, kada je uvedena u skladu s
Protokolom o sprečavanju, suzbijanju i kažnjavanju trgovine ljudima. Riječ je o oštroj dispoziciji
koja ukazuje na kršenje pravila međunarodnog prava, pri čemu sud mora prilikom donošenja
odluke navesti koja su pravila prekršena. Takvo spajanje konceptualno povezanih, ali ipak
različitih djela, dovelo je do opsežne, opterećujuće i neprecizne odredbe, koja nije bila
funkcionalno rješenje.

Trenutni Kazneni zakon, sadrži u Glavi IX., koji nosi naziv Kaznena djela protiv čovječnosti i
ljudskog dostojanstva odredbe o zločinima protiv čovječnosti među kojima je ropstvo (čl., 90.),
te o ropstvu (čl., 105.).16

Nadalje, što se tiče prisilnog rada, valja napomenuti da, unatoč konvenciji i ustavnoj zabrani,
hrvatski kazneni zakon takvo ponašanje ne propisuje u svojim odredbama. Međutim, s obzirom
na to da je prisilni rad u najširem smislu jasan pokazatelj ropstva, to jest njegovo integralno
obilježje od pojave ropstva do suvremenih oblika, a s druge strane izričito uključeno u
kriminalizaciju trgovine ljudima, očekuje se da će biti sankcionirano postojećim sankcijama.

Za prisilni rad odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske donesena je u vezi s tužbom osuđenika
na izdržavanju kazne zatvora u Kaznionici u Lepoglavi kojom je pobio odredbu članka 76.
13
Ustav Republike Hrvatske, Narodne novine, br., 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10,
85/10, 05/14
14
Kazneni zakon, Narodne novine, br., 125/2011
15
Kazneni zakon, Narodne novine, br., 110/1997
16
Kazneni zakon, Narodne novine, br., 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19

7
stavaka 1. i 2. Zakona o izvršenju zatvora. Naime, smatrao je protuustavnom nametnutu obvezu
čišćenja i održavanja prostorija zatvora i kaznionice do dva sata dnevno bez naknade, jer postoji
ustavna zabrana prisilnog rada. Ustavni sud, ispravno i u skladu s predviđenom iznimkom
konvencije za rad na izdržavanju zatvorske kazne (ali bez pozivanja na nju), ocijenio je da
predmetna odredba ne može biti neustavna. Međutim, podnositelj zahtjeva nije se pozivao ni na
kršenje EKLJP, pa je sud odbio ispitati ustavnost odredbe po prirodi stvari jer svaka osoba ima
pravo i dužnost održavati prostor u kojem boravi i živi u skladu s na općeprihvaćene norme
zdravog života. Stoga se takvi poslovi ne mogu smatrati obveznim i prisilnim radom.17

IV. SUDSKA PRAKSA

Članak 4. stavak 3. EKLJP-a navodi da pojam „prisilni ili obvezni rad” ne uključuje „bilo koji
rad potreban da bi osoba redovito izdržavala kaznu” ili tijekom uvjetnog otpusta. Primjer je
Stummer protiv Austrije18, u kojem Sud, u stavku 119., navodi da Konvencija ne smatra

17
Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, br., U-I/3551/2004, od 21.03.2007., godine
18
Stummer protiv Austrije, presuda, br., 37452/02, od 07., srpnja 2011., godine

8
"prisilnim ili obveznim radom" "bilo kojim radom koji se obično zahtijeva od osobe u pritvoru".
Nadalje, Sud je zaključio da nije bilo dovoljnog konsenzusa o uključivanju zatvorenika koji
obavljaju neke poslove u mirovinski sustav. Sud je utvrdio da, iako pravilo Europskih zatvorskih
pravila iz 2006., koje predviđa da zatvorenici koji obavljaju neke poslove moraju biti uključeni u
nacionalni sustav socijalne sigurnosti što je više moguće, odražava razvojni trend, ne može se
izjednačiti s obvezom iz čl. , 4., Konvencije. Stoga se obvezni posao koji podnositelj zahtjeva
obavlja kao zatvorenik bez uključivanja u mirovinski sustav mora smatrati radom koji je
potreban za izdržavanje redovne kazne.

Kako bi utvrdio što se mora smatrati "bilo kojim poslom koji je potreban da bi osoba redovito
izdržavala kaznu", Sud uzima u obzir prevladavajuće norme u državama članicama.

Primjerice, kada je morao razmotriti rad zahtijevanog zatvorenika-recidivista čije je puštanje bilo
uvjetovano naplatom određene ušteđevine, Sud je, prihvaćajući u potpunosti činjenicu da je
predmetni rad bio obvezan, zaključio da je bilo nema povrede članka 4. Konvencije, ispunjeni su
zahtjevi utvrđeni u članku 4. stavku 3a. Ovo je slučaj Van Droogenbroeck protiv Belgije.19

Po mišljenju Suda, posao koji se zahtijevao od podnositelja zahtjeva nije bio izvan onoga što je
bilo uobičajeno u tom kontekstu, jer je imao za cilj pomoći podnositelju zahtjeva da se
reintegralizira u društvo, a pravno se temeljio na odredbama koje su u nekim aspektima imale
ekvivalent. Vijeća Europe.

Što se tiče naknada za zatvorenike, Komisija je istaknula da članak 4. ne sadrži nijednu odredbu
koja se odnosi na naknade za zatvorenike. Sud je primijetio da su se stavovi o tom pitanju kasnije
promijenili, posebno kao rezultat Europskih zatvorskih pravila iz 1987. i 2006., koja su
zahtijevala pravičnu plaću zatvorenika. Međutim, Sud je zaključio da sama činjenica da
zatvoreniku nije plaćeno za obavljeni posao sama po sebi nije značila da se takav rad ne može
smatrati radom koji redovito zahtijeva neka osoba.20

Sud je primijetio da zatvorenici mogu obavljati ili plaćeni rad, ili, u slučaju svakodnevnog
upravljanja zatvorom, neplaćeni rad, ali im omogućuju da ostvaruju pravo na smanjenu kaznu,
jer im domaći zakon omogućuje odabir između dvije vrste posla nakon informiranja o uvjetima

19
Van Droogenbroeck protiv Belgije, presuda, br., 7906/77, od 24., lipnja 1982., godine.
20
Floroiu protiv Rumunjske, presuda, br., 15303/10, od 12., ožujka 2013., godine

9
za obavljanje obje vrste posla. Sud je utvrdio da je kazna podnositelja zahtjeva morala biti znatno
umanjena te da, sukladno tome, rad podnositelja zahtjeva nije u potpunosti plaćen te da se može
smatrati radom koji je potreban da bi osoba redovito izdržavala kaznu u smislu članka 4. stavka 3
Konvencije.

V. ZAKLJUČAK

U ovom seminarskom radu obrađena je tema „Zabrane ropstva i prisilnog rada prema čl., 4.,“ s
osvrtom na zatvorski sustav. Do sada poznati oblici ropstva navedeni su u prisilnom prosjačenju,
prostituciji, prodaji osoba u svrhu eksploatacije, dužničkom ropstvu, porobljavanju radi
obavljanja čitavog niza poslova: građevinarstvo, poljoprivreda, svakodnevni kućanski poslovi.

10
 Unatoč konvenciji i ustavnoj zabrani, važeći Kazneni zakon ne priznaje kazneno djelo prisilnog
rada. Nedostatak takve zasebne inkriminacije ne znači istodobno i nemogućnost sankcioniranja s
obzirom na već navedeno razumijevanje nedjeljivosti ovog djela iz ropstva. Prisilni rad zapravo
je jasan pokazatelj ropstva, njegov sastavni dio.

U navedenoj sudskoj praksi, vidljivo je da Europski sud za ljudska prava u pogledu tužbi za
prisilni rad u zatvorskom sustavu zauzima jedan jasan stav navodeći da rad koji se obavlja u
sklopu izdržavanja zatvorske kazne ne spade u prisilni rad kako je i određeno kao iznimka u čl.,
4., st., 3., Konvencije.

Što se tiče zabrane ropstva, po mišljenju je isto još uvijek nejasno, mada Smjernicama Bellagio –
Hrvard taj je pojam jasno definiran. Također, pojam ropstva definiran je i u Kaznenom zakonu
Republike Hrvatske.

Za zaključiti je kako trenutni važeći hrvatski pravni propisi teže ka tome da se jasno odrede i
razgraniče pojmovi ropstva i prisilnog rada te poštujući norme međunarodnog prava adekvatno
odluče o svakom pojedinom slučaju. Može se reći da hrvatski pravni sustav polako ulazi u doba
pravnog razvoja kada je riječ o navedenim pojmovima.

11
VI. POPIS LITERATURE:

Knjige i članci:

1. Allain, Jean, The Law and the Slavery: Prohibiting Human Exploitation, Brill Nijhoff,
2015, str. 26-27.
2. Bales, Kevin, Trodd, Zoe, Adressing Contemporary Forms of Slavery in EU external
policy, Directorate-General for external policies of the Union, Policy Department, 2013,
str., 7.
3. Herceg Pakšić, Barbara, Jukić, Miroslav, Primjena konvencijskog prava u području
zabrane ropstva i prisilnog rada, Hrvatski ljetopis za kaznene znanosti i praksu (Zagreb),
vol. 23, broj 2/2016, str., 286 – 287.

Pravni izvori:

1. Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, MU 18/97, 6/99,

14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 (u daljnjem tekstu: EKLJP)
2. Ustav Republike Hrvatske, Narodne novine, br., 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00,
28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14
3. Kazneni zakon, Narodne novine, br., 125/2011
4. Kazneni zakon, Narodne novine, br., 110/1997
5. Kazneni zakon, Narodne novine, br., 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18,
126/19

Internetski izvori:

1. International Labour Organization (ILO), Forced labour, modern slavery and human
trafficking, dostupno na: https://www.ilo.org/global/topics/forced-labour/lang--
en/index.htm, posjećeno: 13.05.2021.
2. Modern Slavery Act, dostupno na:
https://www.legislation.gov.uk/ukpga/2015/30/contents/enacted, posjećeno: 13.05.2021.
3. Vodič kroz čl., 4., Europske konvencije o ljudskim pravima, dostupno na:
https://www.echr.coe.int/Documents/Guide_Art_4_HRV.pdf, str., 6., posjećeno:
13.05.2021.
 4. Nezavisni hrvatski sindikati, Konvencije Međunarodne organizacije rada, br., 29.,
dostupno na: https://www.nhs.hr/dokumenti/konvencije/, posjećeno: 13.05.2021.
5. Eur – lex, Protokol o prisilnom radu:ratifikacija zemalja EU-a, dostupno na: https://eur-
lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/?uri=LEGISSUM:170601_1, posjećeno:
13.05.2021.

Presude:

1. Belgija protiv Španjolske, presuda, br., 337., od 05., veljače 1970.

2. Van der Mussele vs Belgium, presuda, br., 8919/80, od 23., studenog 1983., godine
3. De Wilde, Ooms, Versp vs Belgium, presuda, br., , 2832/66, od 18. lipnja 1971., godine
4. Stummer protiv Austrije, presuda, br., 37452/02, od 07., srpnja 2011., godine
5. Van Droogenbroeck protiv Belgije, presuda, br., 7906/77, od 24., lipnja 1982., godine.
6. Floroiu protiv Rumunjske, presuda, br., 15303/10, od 12., ožujka 2013., godine

Odluke:

1. Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, br., U-I/3551/2004, od 21.03.2007., godine

Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, MU 18/97, 6/99, 14/02,
13/03, 9/05, 1/06, 2/10 (u daljnjem tekstu: EKLJP)

IV