SVEUČILIŠTE U SPLITU

PRAVNI FAKULTET

KATEDRA ZA EUROPSKO PRAVO

EUROPSKA KONVENCIJA O LJUDSKIM PRAVIMA S

POSEBNIM
OSVRTOM NA PRAVO NA ŽIVOT

DIPLOMSKI RAD

Jelena Jukić

Mentor: prof. dr. sc. Petar Bačić

Split, veljača 2013.

1
 SADRŽAJ:

1. UVOD

2. EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

2.1. Suci

2.2.Organizacija i nadležnost

2.3.Postupak

2.4.Koje zahtjeve Sud može razmatrati

2.5. Podnošenje zahtjeva Sudu

2.6. Dopuštenost zahtjeva

3. EUROPSKA KONVENCIJA O ZAŠTITI PRAVA ČOVJEKA I TEMELJNIH

SLOBODA

3.1.Trend razvoja ljudskih prava u Europskoj Uniji:

3.2. Sadržaj Konvencije

3.3.Nadzor nad provođenjem Konvencije

4. PRAVO NA ŽIVOT

4.1.Namjerno oduzimanje života

4.2. Državna djelovanja koja su u vezi sa zadržavanjem

4.3. Postupovni vidovi prava na život

4.4.Državna djelovanja koja uključuju uporabu sile izvan konteksta zadržavanja

5. PRAVO NA SMRT

5.1. Sudjelovanje u samoubojstvu

6.SMRTNA KAZNA
7.ZAKLJUČAK

2
UVOD

Kroz povijest ljudska prava su nemjerljivo puta bila besramno ugnjetavana i zanemarena
od strane države i pojedinaca. Upravo stoga od velike je važnosti donošenje raznih
međunarodnih dokumenta koji jamče zaštitu ljudskog integriteta , među njima bih posebno
istaknula Europsku konvenciju o temeljnim ljudskim pravima i slobodama na koju se oslanja
ovaj rad. Unatoč napretku na međunarodnoj političkoj sceni borba za zaštitu i dostojanstvo
čovjeka traje i danas.

Uz sve teškoće koje stoje na putu oblikovanja i očuvanja objektive društvene svijesti o
ljudskim pravima treba istaknuti kako upravo društvena svijest ima značajnu ulogu u potvrdi ,
zaštiti i promicanju ljudskih prava. Bez poticanja društvene svijesti i javnog mnijenja
zasigurno ne bi došlo do spoznaje nekih prava niti bi se zaustavilo kršenje drugih. Radi toga je
potrebno odgajati i pročišćivati društvenu svijest kako bi ona bila otporna prema negativnom
utjecaju i ograničenjima koja joj se nameću. Jedino se tako možemo suprotstaviti svakom
izobličenju i izopačenju istine o dostojanstvu ljudske osobe i čovjekovim pravima.1

„Ne dopustite da padnemo u dolinu očajanja. 

Danas vam kažem, prijatelji moji, unatoč poteškoćama današnjice i sutrašnjice, ja imam san.
To je san koji je duboko ukorijenjen u američkom snu. Imam san da će se jednoga dana ova
nacija izdići i da će živjeti po pravom kredu svoga postojanja: "Za nas je ova istina sama po
sebi razumljiva: da su svi ljudi stvoreni jednakima. S ovom spoznajom bit ćemo sposobni
zajedno raditi, zajedno se moliti, zajedno se boriti, zajedno ići u zatvor, zajedno ustajati za
slobodu, s spoznajom da ćemo jednoga dana biti slobodni.“

Martin Luther King ,borac za ljudska prava.

2. EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

1
Concetti G. , Kriteriji određivanju ljudskih prava, u : Nova et Vetera, (Sarajevo)1983.god. sv.1-2, str.153.

3
 Europski sud za ljudska prava sudska je institucija Vijeća Europe, osnovana 1959. godine,
za zaštitu prava i sloboda koje se jamče Europskom konvencijom o ljudskim pravima(1950).

Sud je postao stalna institucija zaštite ljudskih prava u Europi 1. studenog 1998. godine,
kada je stupio na snagu Protokol 11. Europske konvencije o ljudskim pravima. Prije uvođenja
ovog protokola, sudsku funkciju je, pored Suda, obavljala i Europska komisija za ljudska
prava (1954). Protokol je ukinuo Komisiju, ali je ona nastavila sa radom do 31.
listopada 1999. godine radi okončanja tekućih postupaka. U prve tri godine samostalnog
postojanja Europskog suda za ljudska prava, broj sporova je uvećan za oko 130%. Tijekom
1998. godine bilo je evidentirano 5.979 predmeta, a 2001. godine 13.858.

Pitanje reforme sudskog sustava otvoreno je 2000. godine, pa je Protokol 14. predložen kao
mehanizam rasterećenja Suda i unapređenja njegove učinkovitosti. Protokol predviđa prijenos
nadležnosti s vijeća na suce pojedince, smanjenje broja članova vijeća, pooštravanje uvjeta za
pokretanja međunarodnih sporova.2

Sjedište Suda nalazi se u Strasbourgu u Francuskoj.

2.1.Suci
2
http://www.dw.de/europski-sud-za-ljudska-prava-pretrpan-poslom/a-5264860( pristupljeno 21.12.2012)

4
 Suce bira Parlamentarna skupština Vijeća Europe na vrijeme od 6 godina, a broj sudaca
(47) odgovara broju članica Vijeća Europe. Suci su nezavisni od država čiji su državljni; oni
ne zastupaju državu u čije su ime izabrani, već djeluju u osobnom svojstvu. 3 Prije preuzimanja
službe, svaki izabrani sudac, na prvom zasjedanju Suda u plenarnoj sjednici na kojem je taj
sudac nazočan, ili, u slučaju potrebe, pred predsjednikom Suda, polaže sljedeću prisegu ili
daje sljedeću svečanu izjavu: »Prisežem« ili »Svečano izjavljujem« – »da ću svoje funkcije
suca obavljati časno, neovisno i nepristrano i da ću sva vijećanja čuvati kao tajnu«. Trajanje
mandata izabranog suca računa se od dana izbora. Međutim, kad je sudac ponovno izabran
nakon isteka mandata ili kad je izabran na mjesto suca kojemu je mandat istekao ili će upravo
isteći,trajanje mandata se, u oba slučaja, računa od dana isteka toga mandata. Tijekom svoga
mandata suci ne mogu obavljati nikakvu političku ili upravnu aktivnost niti profesionalnu
aktivnost koja bi bila nespojiva s njihovom neovisnošću ili nepristranošću ili sa zahtjevima
punog radnog vremena njihove službe. Svaki sudac mora dati predsjedniku suda izjavu o
svakoj dodatnoj aktivnosti.4

U slučaju neslaganja predsjednika i dotičnog suca o svakom pitanju koje bi se moglo

postaviti odlučuje Sud na plenarnoj sjednici.

Ako je sudac izabran u ime zainteresirane ugovorne stranke spriječen zasjedati u vijeću,
povuče se ili bude izuzet, odnosno ako ga nema, predsjednik vijeća poziva tu stranku da
naznači želi li imenovati za člana vijeća bilo nekog drugog izabranog suca ili ad hoc suca, te,
ako to učini, da istodobno navede ime imenovane osobe

Aktualni predsjednik Europskog suda za ljudska prava je Dean Spielmann. Izabran je 10.
rujan 2012.godine te je stupio na mjesto bivšeg predsjednika Nicolas Bratzu-a.5

Rođeni Luksemburžanin je s 27 godina postao odvjetnik u svojoj zemlji, kratko nakon toga
docent, a sa 41 godinom sudac Europskog suda za ljudska prava. I njegov otac Alphonse
Spielmann bio je 80-tih godina sudac u Strasbourgu. Dean Spielmann sa upravo navršenih 50
godina postaje predsjednik Europskog suda za ljudska prava. Njegova oba prethodnika, Jean-
Paul Costa i sir Nicolas Bratza, su prilikom stupanja na dužnost imali 66 godina. Andreas
Zimmermann, stručnjak za europsko pravo sa Sveučilišta u Postdamu o Spielmannu
3
Vajić Nina, Pojedinac pred Europskim sudom za ljudska prava, Pravni fakultet Zagreb 1999. str.7.
4
Poslovnik Europskog suda za ljudska prava, http://www.mhrr.gov.ba/PDF/UredPDF/?id=319 (pristupljeno 03.
01. 2013.)
5
European court European Court of Human Rights elects Dean Spielmann (Luxembourg) as its new President
dostupno na: http://human-rights-convention.org/2012/09/11/european-court-of-human-rights-elects-dean-
spielmann-luxembourg-as-its-new-president/ pristupljeno (4.01.2013)

5
namigujući je rekao kako starost nije uvijek odlučujuća. Uvedena je i starosna granica jer su
neki suci bili, blago rečeno, skoro prestari. Predviđanja su da će Dean Spielman unijeti novu
dinamiku u rad suda.

Dinamika na sudu koji godišnje biva preplavljen s tisućama žalbi. Samo u 2011. godini bilo
ih je skoro 65.000. Svaki stanovnik zemalja članica Vijeća Europe može podnijeti žalbu Sudu
u Strasbourgu ukoliko vjeruje da su određenim državnim mjerama povrijeđena njegova prava
zajamčena Europskom konvencijom o ljudskim pravima.

47 sudaca - iz svake članice Vijeća Europe po jedan - jedva da mogu riješiti sve žalbe. U
rujnu 2012. godine bila je u toku obrada oko 140.000 slučajeva. Riječ je neprestano o istim
državama odgovornima za zastoj u obradi žalbi: Rusiji, Turskoj, Italiji i Rumunjskoj. Dakle
reforme Suda su postale neophodne. Najvažnije reforme stupile su na snagu polovicom 2010.
godine. Riječ je o 14. dodatnom protokolu Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava. Ovim
protokolom sucima je dozvoljeno da po ubrzanom postupku odbiju nedopuštene žalbe ukoliko
podnositelj žalbe neće biti značajno oštećen.

2.2. Organizacija i nadležnost

Organizacija, sastav i nadležnost Suda uređeni su Europskom konvencijom o ljudskim

pravima i Poslovnikom Suda (eng. Rules of Court) , koji je na snazi od 2005. godine.

Nadležnost suda proteže se na sva pitanja vezana uz tumačenje i primjenu Konvencije i

dodatnih protokola .To znači da se sudu može obatiti svaka država stranka Konvencije u
povodu povrede odredaba Konvencije ili protokola od strane druge države stranke. To su tzv.
međudržavni sporovima. Osim toga, Sud može na zahtjev Odbora ministara Vijeća Europe
davati savjetodavna mišljenja o pravnim pitanjima koja se tiču tumačenja Konvencijei
protokola (čl47.).6 Usprkos tome što je Konvencija prvobitno zamišljena kao neka vrsta
međudržavne garancije prava čovjeka, praksa se razvila tako da je zapravo pojedinac ušao u
središte njezina nadzornog odbora.

Sud u punom sastavu bira predsjednika, dva potpredsjednika i predsjednike odjela na

vrijeme od tri godine. Predsjednik predstavlja Sud i upravlja sudskom upravom. Na plenarnoj

6
Vajić Nina, Pojedinac pred Europskim sudom za ljudska prava, Pravni fakultet Zagreb 1999. str.7.

6
sjednici, suci, shodno ravnopravnoj geografskoj, spolnoj i pravnoj zastupljenosti, formiraju
najmanje četiri odjela.

Sud odlučuje u odboru od tri suca, vijeću od sedam sudaca ili Velikom vijeću od 17 sudaca.
U sastav odbora ulaze suci istog odjela, a funkcija odbora traje dvanaest mjeseci. Sedmočlano
sudsko vijeće čine suci istog odjela i predsjednik odjela. Veliko vijeće se bira na tri godine i
sastoji se od 17 sudaca u koje spadaju predsjednik i potpredsjednici suda, predsjednici vijeća i
3 rezervna suca.

Odbori odlučuju o prihvatljivosti predstavke, vijeće o biti spora, a Veliko vijeće o

tumačenju Konvencije ili Protokola i o odlukama vijeća neusklađenim sa sudskom praksom.
Odluke se donose većinom glasova. Sudac ima pravo na izdvojeno mišljenje ako se u cijelini
ili djelomično ne slaže sa većinskom odlukom. Ukoliko su glasovi podijeljeni, glasuje se
ponovno, a ako se situacija ponovi, odluku donosi predsjednik. Za glasovanje u odborima
mjerodavna je većina prisutnih sudaca, a za glasovanje u vijeću i Velikom vijeću većina od
ukupnog broja sudaca. Suzdržavanje od glasovanja nije dozvoljeno u konačnom odlučivanju o
prihvatljivosti predstavke ili biti pravne stvari.

2.3.Postupak

Inicijalni akt za pokretanje spora pred Sudom je predstavka (eng. Application). Predstavke

su sredstva kojima se traži zaštita u slučaju kršenja ljudskih prava i sloboda od strane države
potpisnice Europske konvencije o ljudskim pravima i članice Vijeća Europe.

Individualne predstavke Sudu upućuju pojedinci, grupe osoba ili nevladine organizacije, a
međudržavne predstvke zemlje članice Vijeća Europe. Predstavke se dostavljaju na posebnom
formularu, koji sadrži podatke o Sudu, podnosiocu predstavke, državi koja je prekršila
obavezu preuzetu Europskom konvencijom, činjenicama i dokazima kršenja ljudskih prava.

Rasprava je pismena, ali Sud može odlučiti da se vodi usmeni postupak radi izvođenja
određenih dokaza. Stranka koja nije u stanju da snosi troškove postupka ima pravo na
besplatnu pravnu pomoć. Besplatnu pravnu pomoć osigurava Sud osobi koje priloži dokaze o
nedostatku financijskih sredstava za isplatu sudske naknade.

Suđenje se obavlja u sjedištu Suda, u Strasbourgu, s tim što se neke radnje mogu vršiti i
izvan sudske zgrade, Strasbourga i Francuske, ukoliko to nalažu potrebe postupka.

7
 Presuda postaje pravnomoćna ako se stranke odreknu zahtjeva za iznošenje predmeta pred
Veliko vijeće ili ako, po proteku roka od tri mjeseca, ne zahtjevaju da se predmet uputi
Velikom vijeću. Pravnomoćna odluka se objavljuje i proslijeđuje Vijeću ministara Vijeća
Europe koji vrši nadzor nad izvršenjem pravnomoćnih presuda.

Stranka nezadovoljna ishodom sudskog spora, može, u roku od 12 mjeseci, od vijeća

zahtjevati tumačenje ili ispitivanje presude. Preispitivanje se može tražiti zbog naknadnog
otkrivanja činjenica koje nisu bile poznate Sudu i stranci u vrijeme donošenja odluke, a mogle
su bitno utjecati na sadržaj meritorne odluke.

Pravnomoćne i izvršne sudske odluke postaju izvor prava, odnosno osnova svih budućih
odlučivanja.

2.4. Koje zahtjeve sud može razmatrati ?

Europski sud za ljudska prava međunarodna je institucija koja može, pod određenim
uvjetima, razmatrati zahtjeve osoba koje se žale da su prekršena njihova prava po Europskoj
konvenciji o ljudskim pravima. Spomenuta Konvencija je međunarodni ugovor kojim su se
brojne europske države obvezale osigurati određena temeljna ljudska prava. Zajamčena prava
navedena su u samoj Konvenciji, te u Prvom, Četvrtom, Šestom, Sedmom i Trinaestom
Protokolu koje su prihvatile samo neke države.

Svi koji smatraju da su osobno ili izravno bili žrtva povrede jednog ili više temeljnih prava
od strane jedne od država, imaju pravo podnijeti zahtjev Sudu. Sud može razmatrati samo
zahtjeve koji se odnose na povredu jednog ili više prava navedenih u Konvenciji i
protokolima. Europski sud nije prizivni sud u odnosu na domaće sudove, te ne može poništiti
ili izmijeniti njihove odluke. Sud, nadalje, ne može izravno intervenirati u ime podnositelja
zahtjeva kod organa u vezi kojih se podnosi žalba.

Sud može razmatrati samo zahtjeve protiv država koje su ratificirale Konvenciju ili
protokol o kojem je riječ, te koji se tiču događaja koji su se dogodili nakon određenog
datuma. Taj datum varira ovisno o državi protiv koje se podnosi zahtjev, te ovisno o tome da
li se zahtjev odnosi na pravo navedeno u samoj Konvenciji ili u jednom od protokola. Sudu se
može žaliti isključivo u vezi predmeta koji su u nadležnosti javnih organa vlasti

8
(zakonodavstva, uprave, suda, itd.) jedne od tih država. Sud ne može razmatrati zahtjeve
protiv pojedinaca ili privatnih organizacija.

2.5. Podnošenje zahtjeva sudu

Službeni jezici Suda su engleski i francuski, no, tajništvu Suda se može obratiti i na jednom
od službenih jezika država koje su ratificirale Konvenciju. U početnoj fazi postupka dopisi
koje upućuje Sud također mogu biti na tom jeziku. Međutim, u kasnijoj fazi postupka, u
slučaju da Sud zahtjev ne proglasi nedopuštenim na osnovi podnesaka koji su dostavljeni već
odluči zatražiti od Vlade da dostavi pismena očitovanja vezano uz dane pritužbe, svi dopisi
Suda bit će na engleskom ili francuskom, te ćete se podnositelj u daljnjim podnescima također
u principu morati koristiti engleskim ili francuskim.

Zahtjev Sudu može se podnijeti isključivo putem regularne pošte. Ukoliko je zahtjev
dostavljen putem elektronske pošte ili telefaksom, isti se mora potvrditi putem regularne
pošte.

Po primitku prvog dopisa podnositelja ili ispunjenog obrasca zahtjeva, tajništvo Suda će
izvijestiti podnositelja o otvaranju spisa na njegovo ime. Broj tog spisa mora se navesti u svim
daljnjim dopisima. Nadalje, tajništvo može zatražiti dostavu dodatnih podataka, dokumenata
ili pojedinosti vezanih uz žalbu. Tajništvo ne može pružiti podatke o zakonima i drugim
propisima te pravu države protiv koje je žalba podnesena, niti može davati pravne savjete koji
bi se ticali zahtjeva te tumačenja domaćeg prava. U interesu je podnositelja da bez
nepotrebnog odlaganja odgovara na dopise tajništva. Ukoliko se odgovori sa zakašnjenjem ili
se propusti odgovoriti na dopis koji je uputilo tajništvo, Sud može zaključiti da podnositelj ne
želi ustrajati u svom zahtjevu. Stoga će, ukoliko u roku od godine dana ne zaprimi ispunjeni
obrazac zahtjeva ili podnositelj ne odgovori pravovremeno na bilo koji dopis koji tajništvo
uputi, spis biti uništen. Ukoliko se žalba odnosi na jedno od prava zajamčenih Konvencijom
ili njenim protokolima te su zadovoljeni navedeni uvjeti, potrebno je pažljivo i čitko ispuniti
obrazac zahtjeva te ga vratiti tajništvu u roku od šest tjedana.7

U skladu s uvjetima pravila 47. Poslovnika Suda, u zahtjevu nužno treba:

7
http://vlada.hr/hr/uredi/ured_zastupnika_rh_pred_europskim_sudom_za_ljudska_prava/podnesite_zahtjev/podn
osenje_zahtjeva_europskom_sudu_za_ljudska_prava (12.12.2012.)

9
(a) ukratko iznijeti činjenice na koje se podnosi žalba te izložiti prirodu žalbe;

(b) naznačiti prava zajamčena Konvencijom za koja se smatra da su u Vašem slučaju bila
povrijeđena;

(c) navesti pravne lijekove koje su iskorišteni;

(d) navesti sve službene odluke vezane uz predmet, pri čemu treba navesti datum svake
odluke, naziv suda ili organa koji je odluku donio, te ukratko iznijeti sadržaj same odluke.
Zahtjevu je potrebno priložiti kopije svih odluka.

U skladu s pravilom 45. Poslovnika Suda, obrazac zahtjeva mora potpisati podnositelj
zahtjeva ili njegov zastupnik.

Ukoliko podnositelj ne želi da njegov identitet bude dostupan javnosti, mora to zatražiti te
iznijeti razloge za takvo odstupanje od pravila o dostupnosti podataka u postupku javnosti.
Sud može odobriti anonimnost u iznimnim i opravdanim slučajevima.

Da bi zahtjev Sudu bio podnesen, nije potrebno imati odvjetnika, a zastupnik podnositelja
ne mora biti odvjetnik. Međutim, kada Sud zatraži od Vlade da dostavi pismena očitovanja
vezano uz podnesenu žalbu, u principu će podnositelj morati imati odvjetnika koji će ga
zastupati u daljnjem postupku. Odvjetnik, osim u iznimnim slučajevima, mora biti ovlašten za
obavljanje odvjetničke prakse u jednoj od država potpisnica Konvencije te mora posjedovati
odgovarajuće znanje jednog od službenih jezika Suda (engleskog ili francuskog). Ukoliko
podnositelj ima pravnog zastupnika, uz obrazac zahtjeva mora dostaviti punomoć kojom
njega ili nju ovlašćuje da ga predstavlja u postupku pred Sudom. Zastupnik pravne osobe
(tvrtke, udruženja, i sl.) ili grupe pojedinaca mora dostaviti dokaz da je ovlašten zastupati tu
pravnu osobu ili grupu pojedinaca. Sud ne jamči pravnu pomoć u početnoj fazi, prije odluke
o komunikaciji zahtjeva. U kasnijoj fazi postupka – nakon što Sud odluči komunicirati zahtjev
vladi države protiv koje je podnesena žalba te od nje zatraži pismena očitovanja – podnositelj
može imati pravo na besplatnu pravnu pomoć ukoliko nema dovoljno sredstava za plaćanje
troškova odvjetnika, te ukoliko Sud smatra da je dodjela takve pomoći neophodna za ispravno
vođenje postupka.8

2.6. Dopuštenost zahtjeva

8
http://vlada.hr/hr/uredi/ured_zastupnika_rh_pred_europskim_sudom_za_ljudska_prava/podnesite_zahtjev/podn
osenje_zahtjeva_europskom_sudu_za_ljudska_prava (12.12.2012.)

10
 Postoje dva osnovna stadija u razmatranju zahtjeva podnesenih Sudu: stadij ocjene
dopuštenosti zahtjeva i stadij ocjene osnovanosti zahtjeva (tj. ispitivanje pritužbi). Obrada
zahtjeva također prolazi kroz različite faze. Sudac pojedinac proglasit će zahtjev
nedopuštenim, kada je isti očigledno nedopušten i protiv njegove odluke nije moguće
podnijeti žalbu. Odbor će donijeti konačnu odluku ili presudu u predmetima koji su
obuhvaćeni već dobro ustaljenom sudskom praksom Suda. Odbor će donijeti konačnu odluku
ili presudu u predmetima koji su obuhvaćeni već dobro ustaljenom sudskom praksom Suda.
Vijeće će obavijestiti Vladu tužene države o podnesenom zahtjevu. Pisana očitovanja podnose
obje stranke. Sud tada odlučuje o potrebi održavanja glavne rasprave, što je i dalje iznimka
uodnosu na broj razmotrenih zahtjeva. Na kraju, Vijeće donosi odluku koja će postati konačna
protekom tromjesečnog roka u kojem podnositelj zahtjeva ili Vlada mogu zatražiti podnošenje
predmeta Velikom Vijeću na ponovno razmatranje. Ako zahtjev za podnošenje bude
prihvaćen od strane Velikog Vijeća, predmet će se ponovno razmotriti i po potrebi će se
održati glavna protiv jedne ili više država koje su ratificirale Konvenciju. Svi zahtjevi protiv
trećih država ili pojedinaca biti će proglašeni nedopuštenim.9 Članak 35. Konvencije izričito
nabraja uvjete dopuštenosti zahtjeva.

Članak 35.

Uvjeti dopuštenosti

1. Sud može razmatrati predmet samo nakon što su iscrpljena sva

raspoloživa domaća pravna sredstva, u skladu s općeprihvaćenim

pravilima međunarodnog prava i unutar razdoblja od šest mjeseci

od dana donošenja konačne odluke.

2. Sud neće razmatrati niti jedan pojedinačni zahtjev podnesen na

temelju članka 34. koji je:

a) anoniman; ili

b) u osnovi isti kao neki predmet što ga je Sud već ispitivao,

ili koji je već podvrgnut nekom drugom međunarodnom

9
http://www.echr.coe.int/NR/rdonlyres/B385B76F-B1F0-42DC-8807-1C3FF1F25388/0/50Questions_HRV.pdf
pristupljeno (01.01.2013.)

11
postupku istrage ili rješavanja te ako ne sadrži nikakve nove

relevantne činjenice.

3. Sud će proglasiti nedopuštenim svaki pojedinačni zahtjev

podnesen na temelju članka 34. ako:

a) zahtjev smatra inkompatibilnim s odredbama Konvencije

i dodatnih protokola, očito neosnovanim ili zloupotrebom

prava na podnošenje zahtjeva, ili

b) smatra da podnositelj nije pretrpio značajnu štetu, osim ako

interesi poštivanja ljudskih prava zajamčenih Konvencijom

i dodatnim protokolima traže ispitivanje osnovanosti

zahtjeva te pod uvjetom da se na toj osnovi ne odbaci niti

jedan slučaj koji nije propisno razmotren pred domaćim sudom.

U skladu s uvjetima navedenim u članku 35. stavku 1. Konvencije, Sud može razmatrati
zahtjev tek nakon što su iscrpljeni svi domaći pravni lijekovi i unutar razdoblja od šest
mjeseci od dana donošenja konačne odluke. Sud neće moći razmatrati nijedan zahtjev koji ne
zadovoljava navedene uvjete dopuštenosti. Stoga je neophodno da se prije obraćanja Sudu
iscrpe svi pravni lijekove u državi protiv koje se podnosi žalba, a koji su relevantni za dani
predmet. Ukoliko se to ne učini, biti će potrebno dokazati da bi takva sredstva bila
nedjelotvorna. U skladu s tim, prvo se podnositelj mora obratiti domaćim sudovima,
uključujući i žalbu najvišem sudu koji ima nadležnost u tom predmetu. U toj žalbi je potrebno
iznijeti, barem u osnovi, iste pritužbe koje će kasnije biti iznesene u zahtjevu Sudu.
Razdoblje od šest mjeseci prekida se u trenutku kada Sud primi bilo prvi dopis podnositelja u
kojem je jasno iznesen – makar samo u osnovnim crtama – predmet zahtjeva koji se želi
podnijeti, bilo ispunjeni obrazac zahtjeva. Ukoliko se dopisom samo traže informacije od
Suda, time se ne prekida rok od šest mjeseci koji je potrebno poštovati.10

10

12
 Više od 90% zahtjeva koje Sud razmotri bude proglašeno nedopuštenima jer ne
zadovoljavaju jedan ili više od gore navedenih uvjeta.

Kada se koriste odgovarajući pravni lijekovi, potrebno je poštovati sva pravila postupka,
uključujući vremenske rokove. Sud neće moći razmatrati zahtjev ukoliko je žalba odbijena jer
je podnesena prekasno ili je podnesena pogrešnom sudu ili nije poštovan odgovarajući
postupak.

Međutim, ukoliko je žalba uložena na sudsku odluku kao što je presuda ili kazna, nije
potrebno uložiti zahtjev za ponavljanje postupka nakon što ste prošli redovite žalbene sudske
postupke. Također se ne moraju iskoristiti pravni lijekovi koji nemaju utjecaja na ishod
predmeta, ili tražiti oprost ili pomilovanje. Peticije (upućene parlamentu, predsjedniku države
ili vladi, ministru ili ombudsmanu) se ne smatraju djelotvornim pravnim lijekovima kojima se
podnosite treba koristiti. Nakon što je donesena odluka najvišeg nadležnog domaćeg suda ili
organa, podnijeti zahtjev Sudu se mora podnijeti u roku od šest mjeseci. Razdoblje od šest
mjeseci računa se od datuma kada je konačna odluka u redovitom sudskom postupku
dostavljena podnositelju zahtjeva ili njegovom zastupniku, a ne od datuma eventualnog
kasnijeg odbijanja zahtjeva za ponavljanjem postupka ili molbe za oprost ili pomilovanje, ili
bilo kojeg drugog zahtjeva nekom od organa koji nema utjecaja na ishod spora.

Primjer nedopuštenosti zahtjeva vidljiv je u slučaju Mehmedalija Omerović protiv

Hrvatske11 kada je stranci odbijen zahtjev uz obrazloženje da je propustila iscrpiti sve
postojeće domaće pravne lijekove.

Sud je ispitao da li je podnositelj udovoljio pravilu o iscrpljivanju domaćih pravnih

sredstava, kako je propisano na temelju članka 35. st. 1. Konvencije. Podnositelj je propustio
podnijeti ustavnu tužbu u skladu sa novo uvedenim člankom 63. Ustavnog zakona o
Ustavnom sudu. Ta tužba omogućava stranci da traži ustavnu zaštitu u odnosu na dužinu
postupka te ovlašćuje Ustavni sud da dodijeli pravednu naknadu i odredi rok nadležnoj vlasti
da odluči o meritumu predmeta. Podsjećajući na svoje odluke u predmetima Slaviček12 i
Nogolica13 gdje je utvrđeno da u Hrvatskoj postoji učinkovito pravno sredstvo u odnosu na
dužinu postupka, Sud nije vidio razloga da u ovom predmetu odstupi od svog stajališta

11
Slučaj: Mehmedalija Omerović v. R. Hrvatska, br. zahtjeva 61352/00 ,Odluka o dopuštenosti od 6. veljače
2003.
12
Slučaj: Slaviček protiv Hrvatske (odluka), br.20862/02, 4. srpanj2002.,ECHR2002
13
Slučaj: Nogolica protiv Hrvatske (odluka), br. 77784/01, 5. rujan 2002., ECHR2002.)

13
izraženog u gore spomenutim predmetima. Sliijedom toga odbacio je prigovor podnositelja
zahtjeva.

3.EUROPSKA KONVENCIJA O ZAŠTITU PRAVA ČOVJEKA I

TEMELJNIH SLOBODA

Razvoj svijesti o ljudskim pravima važan je dio procesa demokratizacije razvoja građanske
participacije, civilnog društva, samozaštite, samorazvoja i samoostvarivanja ljudi. Svijest o
pravima treba shvatiti kao svijest o ‘pravima na mogućnost’ osobnog djelovanja, a ne samo
kao pravo na djelovanje ‘bez ograničenja’. Ljudska prava treba shvatiti kao ovlasti za
mogućnosti ostvarivanja slobode za nešto, a ne samo slobode od nečega. Zato svijest o
pravima postaje sve više dio građanske i demokratske političke kulture ljudi. Istraživanja u
svijetu pokazala su kako svijest o ljudskim pravima povećava potencijal za procese
demokratizacije u svakoj zemlji. Ona su pokazala kako razvoj ove svijesti nije toliko ovisano
socijalnoj demografiji (klasi,spolu, obrazovanju, dobi), makar postoje neke međunacionalne
razlike, koliko o političkoj kulturi ljudi – potpori demokraciji i njezinim vrijednostima, te o
političkim tendencijama. Istraživanja, također, pokazuju kako je prosječni broj podržavanih
prava u mnogim zemljama relativno visok, ali da postoje i značajne razlike s obzirom na
određena prava. 14

Ljudska prava se odnose na pravnu, filozofsku i političku ideju prema kojem svako ljudsko
biće samim činom rođenja, bez obzira na svoj spol, porijeklo ili državljanstvo, stiče određena
neotuđivih prava.

Ideja ljudskih prava ima svoj korijen u školi prirodnog prava, koja se razvila pod
uticajem prosvjetiteljskih filozofa 18. stoljeća. Prethodnice ideje ljudskih prava obično se
smatraju dokumenti u kojima su po prvi put kodificirana neka ljudska. Kao prvo, tu je
engleska Magna carta iz 1215. kojom je djelomično ograničena samovolja monarha. Zatim
slijedi Habeas corpus Act iz 1679. kojom su po prvi puta stvorene zapreke arbitrarnom
14
Vujčić Vladimir, Svijest o ljudskim pravima, Politička misao, Vol.37.No.3, str.55.

14
hapšenju. Za vrijeme Američke revolucije donesena je Virginijska deklaracija prava 1776.
godine u kojoj se spominje da svi ljudi imaju "pravo na život, slobodu i potragu za srećom."
Nakon toga slijedi francuske revolucije i Deklaracija o pravima čovjeka i građanina iz 1789.
godine. Virginijsa deklaracija i Deklaracija o pravima čovjeka i građanina po prvi put
sustavno donose popis prava koja se u njihovo vrijeme smatraju urođenima i neotuđivima.

Nakon toga su ideju ljudskih prava usvajali različiti pojedinci, ideološke struje, organizacije i
države, da bi s vremenom značenje bilo kodificirano u Općoj deklaraciji UN o pravima
čovjeka iz 1948. godine.

 Opća deklaracija o pravima čovjeka UN-a iz 1948. godine, navodimo prvi članak: Sva

ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena
razumom i sviješću i trebaju jedno prema drugome postupati u duhu bratstva.

 Europska konvencija o ljudskim pravima iz 1953. godine je temeljni dokument Vijeća

Europe kojeg je i Hrvatska članica, te je time obavezna poštovati taj dokument. Europska
konvencija navodi ljudska prava detaljnije od Opće deklaracije, a kao najznačajniju
novinu uvodi mogućnost pojedincima da za povrede svojih prava tuže države članice
Vijeća Europe na Europskom sudu za ljudska prava.

 Ustav Republike Hrvatske, navodimo četrnaesti članak: Svatko u Republici Hrvatskoj

ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili
drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi,
društvenom položaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki.

3.1.Trend razvoja ljudskih prava u Europskoj Uniji:

Međunarodni dan ljudskih prava obilježava se diljem svijeta 10. prosinca, na dan kada je
1948. godine potpisana Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima.

15
 Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava glavni je pravni instrument za zaštitu
ljudskih prava u Europi. Iako Europska zajednica službeno nije potpisnica Konvencije, sve su
države članice EUa stranke Konvencije. Europski sud, koji pruža zaštitu ljudskih prava
smatrajući to jednim od općih načela prava Europske zajednice, crpi inspiraciju kako iz
Europske konvencije tako i iz zajedničkih ustavnih tradicija država članica. Od 1974. godine
Europski sud je donio niz presuda o slučajevima u kojima se prepoznaje kako su temeljna
ljudska prava sastavni dio općih načela koja Sud mora štititi. 
Preambula Jedinstvenoga europskog akta (1986.) i poslije čl. 6. Ugovora iz Maastrichta
formalno uvode obvezu EU-a da poštuje prava definirana u Europskoj konvenciji o zaštiti
ljudskih prava. Ugovor iz Amsterdama jača postojeće odredbe o zaštiti ljudskih prava u
Ugovoru o funkcioniranju Europske unije (čl. 6. i 7.) uvodeći niz načela na kojima se Unija
temelji (''sloboda, demokracija, poštovanje ljudskih prava i temeljnih sloboda i vladavina
prava''), dajući Europskom sudu ovlasti da zajamči poštovanje tih načela od strane europskih
institucija, te predviđajući sankcije u slučaju kršenja temeljnih načela od strane države
članice. 
Ugovorom iz Nice dopunjuje se čl. 7. Ugovora o funkcioniranju Europske unije uvođenjem
mehanizma prevencije kršenja ljudskih prava prema kojemu Komisija, Parlament i trećina
država članica mogu zatražiti od Vijeća da utvrdi postojanje opasnosti ozbiljnog kršenja
ljudskih prava u nekoj državi članici i da, uz suglasnost Parlamenta, uputi dotičnoj državi
odgovarajuće preporuke. Na sastanku Europskoga vijeća u Nici prihvaćena je i Povelja EU-a
o temeljnim pravima, koja prvi put u povijesti Unije u jedinstvenom tekstu utvrđuje niz
građanskih, političkih, ekonomskih i socijalnih prava svih građana i osoba s prebivalištem u
EU.

Europski parlament svake godine usvaja izvješće o poštovanju ljudskih prava u Uniji.
Stanje zaštite ljudskih prava u EU općenito je zadovoljavajuće.  Osobita postignuća EU-a
ogledaju se na području konačnog definiranja prava oko pet milijuna radnika-migranata iz
zemalja koje nisu članice EU-a, koji legalno borave na području EU-a. Definirana su i prava
članova njihovih obitelji, što je velik korak ima li se na umu donedavno razjedinjenu praksu
država članica u pogledu te problematike. Značajno je uspostavljanje Zajedničkoga
europskoga sustava azila agencije Fundamental Rights Agency (FRA).15 Unija također ima
niz prekograničnih programa za borbu protiv trgovine ljudima i seksualnog iskorištavanja
djece. U razdoblju od 2003. do 2006. EU je proveo niz prekograničnih programa u okviru

15
About the FRA , http://fra.europa.eu/en pristupljeno(4.01.2013)

16
“Agis-a”, okvirnog programa za poticanje suradnje policije, pravosuđa i pravnih stručnjaka,
dok je za razdoblje od 2007. do 2013. godine predviđena provedba novih programa u
području unutarnje sigurnosti i kaznenog pravosuđa. Države članice uvelike surađuju s
državama kandidatkinjama za članstvo u EU sa svrhom pomaganja žrtvama, kao i pri
organizaciji raznovrsnih kampanja prevencije trgovine ljudima i seksualnog iskorištavanja
djece.

Kako bi dao dodatnu težinu potpori zaštite ljudskih prava u svijetu, EU je 1994. godine
utemeljila Europsku inicijativu za demokraciju i ljudska prava s ukupnim početnim
proračunom od 130 milijuna eura. Zamjetno je postupno povećavanje financijskih sredstava
proračuna, tako da sada premašuju 1,1 milijardu eura predviđenih za razdoblje od 2007. do
2013. Temeljni cilj Inicijative jest promoviranje zaštite ljudskih prava, demokracije te
sprečavanje konflikata u trećim zemljama.

Taj cilj ostvaruje se putem financiranja aktivnosti usmjerenih na njegovo ostvarenje. 

Inicijativa se odnosi na četiri područja: i) jačanje demokracije, dobro upravljanje i vladavine
prava (suradnju s civilnim društvom u promicanju političkog pluralizma, slobodu medija i
snažan pravosudni sustav), ii.) ukidanje smrtne kazne u zemljama koje tu kaznu još imaju, iii.)
borba protiv mučenja preventivnim mjerama (npr., obrazovanjem i izobrazbom policijskih
službenika) i represivnim mjerama (npr. stvaranjem međunarodnim kaznenih sudova), iv)
borba protiv rasizma i diskriminacije, osiguravanjem poštovanja političkih i građanskih
prava. Također 2006.godine osnovan je Europski Instrument za demokraciju i ljudska prava
(EIDHR- European Instrument for Democracy and Human Rights) kao doprinos već
postojećjoj Incijativi , cilj mu je zaštita i promocija ljudskih prava u zemljama koje nisu
članice Europske Unije. Budžet za razdoblje 2007- 2013 je iznosio milijardu i stočetiri
milijuna eura. EIDHR je do sada financirao preko 1200 projekata u 100 zemalja.16

3.2. Sadržaj Konvencije

16
What is EIDHR?http://www.eidhr.eu/whatis-eidhr pristupljeno (4.01.2013)

17
 Europska Konvencija za zaštitu temeljnih ljudskih prava i sloboda potpisana je u Rimu 4.
studenog 1950.godine od strane Vijeća Europe. Cilj Vijeća Europe je postizanje većeg
jedinstva njegovih članica i jedan od načina postizanja toga cilja je upravo očuvanje i
ostvarivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Tekst Konvencije sastoji se od dva temeljna sastavna dijela. U prvom dijelu nabrajaju se
prava zaštićena Konvencijom (pod nazivom Prava i slobode ), dok se u drugom diejlu
razrađuju procesna pitanja (pod nazivom Europski sud za prava čovjeka). Tekst Konvencije je
sužen u pogledu zaštićenih prava u odnosu na Opću deklaraciju. Uvrštena su isključivo
građanska i politička prava, dok su ekonomska , socialna i kulturna izostavljena. Time se
željelo državama ponuditi "kratak i nekontroverzan" tekst.17 Konvencija ukupno sadrži

RH stranka je Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe, te

pripadajućih Protokola br. 1., 4., 6., 7., 11., 12., i 13., a bivši Ministar vanjskih poslova M.
Žužul potpisao je u u Strasbourgu, posljednjega dana 140. zasjedanja Odbora ministara Vijeća
Europe (VE), protokol 14. uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima, koji sadrži mjere za
jačanje učinkovitosti Europskog suda za ljudska prava. Tako je Hrvatska stala uz bok 15
zemalja koje su potpisale protokol. Protokol 14. posljednji je u nizu donesenih protokola, a
stupio na snagu 1. lipnja 2010.

Prava koja se jamče Konvencijom su :

 pravo na život
 zabrana mučenja
 zabrana ropstva i prisilnog rada
 pravo na slobodu i sigurnost
 pravo na pošteno suđenje
 nema kazne bez zakona
 pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života
 sloboda izražavanja
 sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovjesti
 sloboda izražavanja
 sloboda okupljanja i udruživanja
 pravo na brak
 pravo na djelotvoran pravni lijek
 zabrana diskriminacije

3.3. Nadzor nad provođenjem Konvencije

17
Bačić. P. Zaštita prava čovjeka u europskim integracijama,Pravni f. Sveuč. u Splitu, Split 2007., str.49.

18
 Izvršenje presuda Suda za ljudska prava vrlo je složen mehanizam koji provodi Odbor
ministara Vijeća Europe u skladu s pravilima o primjeni članka 46. stavka 2. Europske
konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama.

Danas je uvriježeno mišljenje u međunarodnoj zajednici da je od svih međunarodnih

sudova najefikasniji Europski sud za ljudska prava u Strassbourgu, i to naročito zbog
mehanizma izvršenja presuda. Građani Republike Hrvatske imaju mogućnost zaštite ljudskih
prava i temeljnjih sloboda pred Sudom od trenutka ratifikacije Europske konvencije o
ljudskim pravima i temeljnim slobodama i njenih protokola.

Sud pruža tzv. supsidijarni mehanizam zaštite prava čovjeka. On nije prizivni sud iznad
nacionalnih sudova, nije neka vrsta suda četvrtog stupnja što znači da ne može ulaziti u
18
ispitivanje činjenica i primjenu prava. Takvi su predmeti neprihvatljivi ratione materiae.
Od ovog pravila ipak postoje iznimke koje dolaze do izražaja upravo u postupku izvršenja.

Države članice obvezale su se da će osigurati svakoj osobi pod svojom jurisdikcijom

prava i slobode utvrđene Konvencijom, što u konačnici znači i izvršenje presuda. međutim,
države su se Konvencijom i izričito obvezale da će se podvrgnuti konačnoj presudi Suda u
svakom sporu u kojem su stranke. Time su države preuzele odgovornost u ispunjavanju triju
obveza: zaustaviti ili spriječiti povredu presudom, dati pravičnu naknadu (reparation )žrtvi i
spriječiti buduće slučajeve. Sud je svoj stav jasno izrekao u presudama protiv Grčke i Italije,
te utvrdio obvezu države u slučaju povrede, ne samo u plaćanju satisfakcije nego također u
usvajanju individualnih odnosno općih mjera unošenjem pravnih normi u nacionalni pravni
sustav zaštite ljudskih prava kako bi se zaustavile povrede utvrđene presudom, odnosno
spriječile buduće slične povrede. Izvršenje presuda nadzire Odbor ministara Vijeća Europe
(Comittee of Minsters). Zbog lakšeg rada Odbora ministara u vijeći Europe osnovan je Odbor
za izvršenje koji prati izvršenje presuda u državama članicama i o tome obavještava Odbor
ministara.19

Odbor ministara donio je je Pravila i primjeni članka 46. st.2. Europske konvencije o
ljudskim pravima od 10.siječnja 2001. po kojma se nadziru izvršenja.

Pravilo 3. b. glasi: " Prilikom provedbe nadzora nad izvršenjem presude od strane tužne
države, na temelju čl. 46. st.2. Konvencije, Odbor ministara će ispitati je li:

18
Vajić Nina, op.cit.(bilj.6) str.8.
19
Karajković Lukina Lidija, Izvršenje presuda Europskog suda u Strasbourgu, Zbornik radova pravnog fakulteta u
Zagrebu, 2003.god. str.2.

19
- plaćena pravična naknada dodjeljena od Suda, uključujući i iznos mogućih kamata; te ako je
potrebno, iuzevši u obzir ovlasti tužene države da odabere potrebne mjere radi poštovanja
presude, jesu li :

- poduzete individualne mjere radi osiguranj prestanka povrede i radi vraćanja oštećene
strane u položaj u kojem je bila prije povrede konvencije, u onoj mjeri u kojoj je to moguće;

- usvojene opće mjere radi spriječavanja novih povreda sličnih onoj ustanovljenoj ili onima
ustanovljenim, ili radi prestanka povreda koje traju. "

Što to znači za državu? To znači da država ima dužnost:

- isplatiti pravičnu naknadu podnositelju zahtjeva koji je bio žrtva povrede prava utvrđenih
presudom

- nadalje poduzeti sve što je potrebno da se ukloni povreda koja je utvrđena u presudi, tj.
primjentiti načelo restitutio in integrum

-poduzeti mjere prevencije da se slične povrede ne bi ponovile odnosno da bi prestalo trajanje

takve povrede.

Kada nije moguće postupiti po načelu restitutio in integrum, država donosi individualne
mjere, što znači da će se nemogućnost kompenzirati satisfakcijom. Tako je u presudi Rajak
20
protiv Hrvatske u roku od tri mjeseca od konačnosti presude država isplatila iznos od
38.500,00 kuna koji je podnositelju bio određen na ime satisfakcije za nematerijalnu štetu. U
rečenom predmetu parnični postupak radi isplate naknade za tehničko unapređenje i
racionalizaciju radnog procesa započeo je 18. lipnja 1975. u tada Okružnom sudu u Rijeci,
1982. godine bio je prebačen u Osnovni sud udruženog rada u Rijeci, a 1991. godine predmet
je dostavljen Općinskom sudu u Rijec nije bio rješen sve do 2002 godine. U tom razdoblju od
više od 26 godina bilo je razdoblja u kojima se u predmetu nisu poduzimale pravne radnje po
dvije do tri godine. Sud nalazi da nije utvrđeno da je podnositelj zahtjeva podnosio prijedloge
koji bi mogli opravdati duljinu postupka (vidi st. 45. rečene presude). Sud također podsjeća da
je dužnost država ugovornica organizirati vlastite pravne sustave tako da njihovi sudovi mogu
svakome jamčiti donošenje pravomoćne odluke o sporovima koji se odnose na građanska
prava i obveze u razumnom roku (vidi st. 48. rečene presude).

20
Slučaj: Rajak protiv Hrvatske, Prijava ( br.49706/99), Presuda od 28.6.2001.god.

20
 Ako država ne isplati pravičnu naknadu u predviđenom roku, stranka ima pravo na kamate
u skladu s nacionalnim zakonodavstvom. Konkretno za Hrvatsku to znači da bi se nakon
proteka od tri mjeseca do namirenja primjenila zakonaska kamatna stopa od 18%.21

Zanimljivo je da su mnoge države članice Vijeća Europe mjenjale svoje zakonodavstvo

temeljem prakse Suda. Tako je prvim presudama Suda kao jedan od najvećih problema u
Hrvatskoj utvrđen problem duljine trajanja postupka povreda čl.6.st. 1. Konvencije. Najočitija
promjena koja je uslijedila bilo je donošenje Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama
Ustavnog zakona o Ustavnom sudu22 i novi čl.26. koji je uvažio sve prigovore suda s obzirom
na neučinkovitost ustavne tužbe kao pravnog sredstva zbog nerazumnog roka donošenja
odluke.

Prema sudskoj praksi Europskog suda i prema Konvenciji, ništa ne može opravdati
činjenicu da stranka 25 godina nije dobila pravomoćnu sudsku odluku. Naime, sudac u
parničnom postupku treba cijeniti sve dokaze jednako, a vještačenje je jedan od dokaza koje
sudac provodi. Sud smatra da činjenica da je bilo potrebno pribaviti nekoliko izvješća
vještaka sama po sebi nije dovoljna kako bi se zaključilo da je predmet bio iznimno složen.
Uobičajena je zadaća suda (napomena: Općinskog suda u Rijeci) da u sudskom postupku
pribavlja mjerodavna mišljenja vještaka i da u skladu s time ocjenjuje činjenice (vidi st. 42.
rečene presude). Stoga je Sud utvrdio da duljina postupka koji još traje ne zadovoljava uvjet
razumnog roka te da je došlo do povrede čl. 6. st. l. Konvencije (vidi st. 49. rečene presude).
Vlada je isplatila pravičnu naknadu podnositelju zahtjeva a o izvršenju presude izvijestila
Odbor ministara Vijeća Europe (članak 46. Konvencije). Ako se postupak pred hrvatskim
sudom ne završi u sljedećem razumnom roku, podnositelj zahtjeva može se ponovno obratiti
Sudu u Strasbourgu radi pravične naknade i dužine trajanja postupka.23

4. PRAVO NA ŽIVOT

Pravo na život, zaštićeno je člankom 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i

temeljnih sloboda, Protokolom 6. o ukidanju smrtne kazne u mirnodopskim uvjetima, te

21
Slučaj: Benzan protiv Hrvatske, Prijava br. 62912/00 , presuda od 8. studenog. 2002.
http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-60728
22
Narodne novine 29/ 02
23
Karajković -Lukina Lidija; Prikaz odluka Europskog Suda za ljudska prava u Strasbourgu protiv Republike
Hrvatske , Zbornik radova pravnog fakulteta u Zgrebu ,2002. str.2.

21
Protokolom broj 13. o ukidanju smrtne kazne u svim okolnostima, jedno je od temeljnih prava
zajamčenih Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

U Republici Hrvatskoj zaštita ovog prava leži na tijelima kaznenog progona: policiji,
državnom odvjetništvu i nadasve, redovnim sudovima, kako onima koji vode kazneni
postupak u prvom stupnju, tako i onima koji odlučuju o žalbama protiv prvostupanjskih
presuda ili o izvanrednim pravnim lijekovima dopuštenim u kontekstu kaznenopravnih
pitanja. Iako je ovo pravo zaštićeno Ustavom, radi formalnog ograničenja podnošenja
ustavnih tužbi Ustavni sud rijetko će biti u prilici razmatrati pritužbe koje se odnose na
povredu prava na život. Radi zaštite prava na život, države ugovornice Konvencije, obvezne
su zaštiti svakoga pod svojom nadležnošću od lišenja života, kako od strane državnih agenata,
tako i od strane privatnih osoba. Pri tome su države dužne poduzeti razne preventivne mjere
kako do lišenja života ne bi došlo, a u slučaju da do njega ipak dođe, države su dužne
poduzeti niz mjera koje moraju biti usmjerene na snakcioniranje kršenja prava na život.
Zaštita prava na život uključuje materijalni aspekt te zaštite i procesni aspekt.

U materijalnopravnom smislu potrebno je utvrditi u kojim je okolnostima došlo do kršenja

prava na život te je li država odgovorna za lišenje života neke osobe ili pokušaj lišenja života
osobe.

U procesnom aspektu zaštite prava na život utvrđuje se jesu li državna tijela, nakon što su
na bilo koji način saznala za lišenje života neke osobe uporabom sile, poduzela sve potrebno
radi remediranja te situacije: provela odgovarajuću istragu usmjerenu na rasvjetljavanje svih
okolnosti predmetnog događaja i identifikaciju počinitelja, te ukoliko je počinitelj otkriven je
li protiv njega proveden odgovarajući postupak (u pravilu to mora biti kazneni postupak), te je
li počinitelj razmjerno kažnjen ili je prema njemu primjerena neka druga odgovarajuća mjera.

Osobe koje se mogu pojaviti pred Europskim sudom za ljudska prava kao žrtve
povrjede prava na život:

Do razmatranja moguće povrjede članka 2. Konvencije koji štiti pravo na život pred
Europskim sudom za ljudska prava, najčešće dolazi u okolnostima nezakonitog ubijanja neke
osobe. Budući da se po prirodi stvari ta osoba ne može pojaviti pred sudom, kao žrtve
povrjede Konvencije obično se javljaju najbliži rođaci ubijenog. No, njihov status žrtve ne

22
dobiva se automatski time što su najbliži rođaci nezakonito ubijene osobe, već oni moraju
dokazati da je smrt te osobe imala osobne implikacije za njih.24

Oni nisu predstavnici umrle osobe, već imaju status žrtve povrjede Konvencije zbog toga jer
je smrt njima bliske osobe od utjecaja na njihova prava. Tako u presudi Yaça protiv Turske25
Europski sud prihvaća stajalište prema kojem rođak koji se želi žaliti o pitanju takve
ozbiljnosti kao što je ubojstvo njegovog bliskog rođaka, sama ta okolnost treba biti dovoljan
pokazatelj kako je sam podnositelj osobno pogođen tim incidentom.

PRAVA I SLOBODE

ČLANAK 2.

Pravo na život

1. Pravo svakoga na život zaštićeno je zakonom. Nitko ne smije

biti namjerno lišen života osim u izvršenju sudske presude na smrtnu

kaznu za kazneno djelo za koje je ta kazna predviđena zakonom.

2. Nije u suprotnosti s odredbama ovog članka lišenje života

proizašlo iz upotrebe sile koja je bila nužno potrebna:

a) pri obrani bilo koje osobe od protupravnog nasilja;

b) pri zakonitom uhićenju ili pri sprečavanju bijega osobe

zakonito lišene slobode;

c) radi suzbijanja pobune ili ustanka u skladu sa zakon

Protokol br. 6. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda o ukidanju smrtne
kazne, sastavljen u Strasbourgu 28. travnja 1983.,

Član 1.

24
Grdinić.E., Europski sud za ljudska prava i zaštita prava na život
Zb. Prav. fak. Sveuč. Rij. (1991) v. 27, br. 2, str.1092.
25
Slučaj: Yaşa protiv Turske, presuda od 2. rujna 1998. godine, broj zahtjeva 22495/93,
http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-58238

23
Ukidanje smrtne kazne

Smrtna kazna se ukida. Niko ne može osuditi na smrtnu kaznu ili pogubiti.

Član 2.

Smrtna kazna za vrijeme rata

Država može u svom zakonodavstvu da predvidi smrtnu kaznu za djela izvršena u doba rata
ili neposredne ratne opasnosti; takva kazna primijenit će se samo u slučajevima predviđenim
zakonom i u skladu sa njegovim odredbama. Država obaviještava Generalnog sekretara
Savjeta Evrope o relevantnim odredbama tog zakona.

Član 3.

Zabrana odstupanja

Nijedna odredba ovog protokola ne može se ukinuti na osnovu člana 15. Konvencije.

Član 4.

Zabrana rezervi

Na odredbe ovog protokola ne mogu se stavljati rezerve na osnovu člana 57. Konvencije.

Član 5.

Teritorijalna primjena

1. Svaka država može prilikom potpisivanja ili deponiranja instrumenta o ratifikaciji,

prihvatanju ili potvrđivanju, da odredi teritoriju ili teritorije na koje se ovaj protokol
primjenjuje.

2. Svaka država može u svako doba poslije toga, putem izjave upućene Generalnom sekretaru
Savjeta Evrope da proširi primjenu ovog protokola na bilo koju drugu teritoriju navedenu u
izjavi. U odnosu na takve teritorije Protokol stupa na snagu prvog dana u mjesecu koji slijedi
poslije datuma prijema takve izjave od strane Generalnog sekretara.

3. Svaka izjava sačinjena na osnovu prethodna dva stava može, u odnosu na teritorije
navedene u takvoj izjavi, da se povuče izjavom Generalnom sekretaru. Povlačenje izjave ima

24
djelovanje od prvog dana u mjesecu koji slijedi nakon dana kada je Generalni sekretar primio
takvo obavještenje.

U Vilniusu 2002. god. članovi Vijeća Europe usvojili su Protokol br. 13. o ukidanju smrtne
kazne u svim okolnostima (za razliku od protokola br. 6. koji ostavlja mogućnost izricanja iste
u slučaju rata ili neposredne prijetnje). Stupio je na snagu 1. srpnja 2003 god.26

Protokol br. 13.

Član 1.

Ukidanje smrtne kazne

Smrtna kazna se ukida. Niko ne smije biti osuđen na takvu kaznu ili pogubljenČlan Zabrana
derogiranjaNa osnovu člana 15. Konvencije, odredbe ovoga protokola ne mogu se derogirati

4.1.Namjerno oduzimanje života

Pozitivne obveze države proizlaze kako iz članka 2. Konvencije koji izrijekom štiti pravo
na život, tako i iz odredbe članka 1. Konvencije koji državama nameće dužnost da svakome
pod svojom jurisdikcijom osiguraju zaštitu prava zajamčeniih Konvencijom. Stoga su države
dužne poduzimati razne mjere kako radi prevencije kršenja prava na život, tako i radi
sankcioniranja situacija u kojima je do kršenja prava na život već došlo. Prema pozitivnoj
obvezi država je dužna zaštiti život osoba koje se nalaze pod njezinom jurisdikcijom kako
kroz obvezu uspostave pravnog okvira kojim se uređuje pravo na život, tako i kroz obveze
poduzimanja pozitivnih koraka za zaštitu pojedinaca čiji je život ugrožen. To dakako
podrazumijeva i donošenje odgovarajućeg kaznenog zakonodavstva koje mora biti osigurano
učinkovitim sustavom za sprječavanje kršenja takvih zakona, što znači da moraju postojati
osposobljeni i obrazovani kadrovi – državni službenici, kriminalisti, pravnici, suci i drugi koji
moraju jamčiti poštovanje djelotvorne procedure za kazneni progon. Nacionalno
zakonodavstvo mora omogućiti da se zakon može primijeniti protiv svih koji su nezakonito
oduzeli život drugoj osobi.

26
Bačić P. Zaštita prava čovjeka u europskim organizacijama, Pravni fakultet Sveučilišta u Splitu,2007. str,62.

25
 Dužnost je države da poduzme preventivne mjere u zaštiti života, pri čemu policija ima
svoju važnu ulogu, te je država dužna donijeti tako jasne i kvalitetne zakone iz područja
kaznenog prava čija će svrha biti sprječavanje kaznenih djela protiv ugroze života.27

Pozitivnu obvezu za zaštitu života predstavlja i poduzimanje preventivnih mjera kako bi se

život zaštitio od nezakonitog djelovanja drugih, ne nužno državnih službenika. Državne su
vlasti dužne poduzeti odgovarajuće mjere u odnosu na zahtjev žrtve za zaštitu kako bi istražili
razinu prijetnje i opsnosti za život te poduzele odgovarajuće preventivne mjere.
Nepoduzimanje mjera prevencije kod ozbiljnih i izravnih prijetnji u smislu napada na život,
tim više ako se takve prijetenje ponavljaju pa dođe i do njihova ostvarenja, a prijavljene su
policiji, predstavljaju povredu prava na život u smislu članka 2. Konvencije. Spomenuto
stajalište suda treba biti ozbiljno primljeno i u hrvatskoj policiji, gdje u praksi ima poprilično
propusta upravo glede poduzimanja preventivnih mjera povodom upućivanja prijetnji u
smislu napada na život.

Dok je država u pogledu substantivne povrjede prava na život odgovorna samo za ona
ubojstva koja su nezakonito izvršili pripadnici državnih tijela osobe koje su djelovale za račun
ili uz podršku državnih tijela, pozitivne obveze države javljaju se i u situacijama u kojima su
počinioci ubojstva privatne osobe. 28

Odgovornost države za akte državnih agenata29 neposredna je i izravna. Nešto složenija

situacija nastaje kada do povrjede prava na život dođe od strane privatnih osoba. Za razliku od
neposredne i izravne odgovornosti države za kršenje prava na život od strane nositelja
funkcija državne vlasti, ovdje ta odgovornost proizlazi iz pozitivne obveze države u
poduzimanju svih potrebnih mjera radi zaštite života svih osoba koje su pod nadležnošću te
države. Države su dužne zaštitu tog prava osigurati i u odnosu na akte privatnih osoba.

Do odgovornosti države ovdje će doći ukoliko države propuste poduzeti mjere radi
sprječavanja kršenja tog prava, a ukoliko je do kršenja prava na život došlo od strane

27
E. Grdinić, Europski sud za ljudska prava i zaštita prava na život,Zb. Prav. fak. Sveuč. Rij. (1991) v. 27, br. 2,
1089-1126 (2006), str.1094.
28
Ibidem str.1097.
29
Izraz državni agenti izravan je prijevod engleskog izraza "Izraz državni agenti izravan je prijevod engleskog
izraza "state agents" koji koristi Europski sud, a kojim se označavaju osobe koje djeluju u ime i za račun države,
kao što su policajci, pripadnici vojske, pripadnici specijalnih jedinica i slično .

26
privatnih osoba, država će biti odgovorna ako nije poduzela sve mjere radi sankcioniranja tog
kršenja

Zakonska podloga

“Pravo svakoga na život zaštićeno je zakonom.“ stoji u čl. 2. st. 1. Konvencije. Država je
dužna usvojiti zakonodavstvo koje inkriminira namjerno oduzimanje života što ga izvrši
privatna osoba. Također mora jamčiti da zakoni kao i pravosudni sustav ozbiljno reagiraju na
nezakonita oduzimanja života . Uz iznimku smrtne kazne u članku 2.1., st. 2. Istog članka
predviđa još tri dodatne , premda ograničene, iznimke od zabrane namjernog oduzimanja
života. 30

Iznimke obuhvaćaju:

- Obranu bilo koje osobe od protupravnog nasilja

- Oduzimanje života pri zakonitom uhićenju ili spriječavanju bijega osobe zakonito lišene
slobode

-Oduzimanje života radi suzbijanja pobune ili ustanka

2. Materijalni vidovi prava na život

4.2. Državna djelovanja koja uključuju uporabu sile izvan konteksta zadržavanja

Europski sud za ljudska prava rješavao je brojne predmete u kojima se tvrdilo da su

neodogovarajuća organizacija i nadzor nad policijskim ili vojnim operacijama imali za
posljedicu usmrćivanja koja nisu u skladu sa zahtjevima iz čl.2. Konvencije.31

U stavku 2. članka 2. Konvencije nisu izričito definirane situacije u kojima je dozvoljeno

namjerno oduzimanje života, nego situacije u kojma je dozvoljena uporaba sile, koja može, za
neželjenu posljedicu imati nažalost i gubitak života. Uporaba sile takvog intenziteta mora biti
apsolutno prijeko potrebna i strogo proporcjonalna zakonitom cilju koji se tom i takvom
primjenom želi postići. Razmjer između upotrijebljene sile i moguće štetne posljedice treba
procjenjivati uzimajući u obzir prirodu cilja koji se želi ostvariti poduzetim mjerama.

30
Gomien D., Europska konvencija o ljudskim pravima, Naklada d.o.o, Zadar 2007, str.27.
31
Ibidem, str.28

27
 Kvalifikacija riječi “nužno potrebna“ u članku 2. stavku 2. Konvencije, prilogom
“apsolutno upućuje“ na to da treba primjenjivati stroži i suptilniji tekst te “nužne potrebe.“32

Pitanje proporcionalnosti Europski sud za ljudska prava razmatrao je u poznatom

slučaju McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva 33. U presudi pripadnici britanskih specijalnih
jedinica, trenirani za borbu protiv terorizma, usmrtili su tri osobe, osumnjičene da su
pripadnici Irske Republikanske Vojske, te da su namjeravali na području Gibraltara aktivirati
auto-bombu. Do ubojstva tri osumnjičenika došlo je nakon što su pripadnici specijalnih
jedinica povjerovali da su osumnjičenici posegnuli za džepom hlača, odnosno ručnom
torbicom u namjeri da aktiviraju bombu na daljinsko upravljanje. Tri pripadnika snaga
sigurnosti potom su pucali u osumnjičenike ispalivši veći broj metaka sve dok nisu bili sigurni
da su osumnjičene osobe mrtve. Europski sud, analizirajući ovu situaciju, najprije je utvrdio
da su pripadnici specijalnih jedinica, trenirani da ubiju ako smatraju da su ugroženi, pucali u
osumnjičene upravo s namjerom da ih ubiju. te je utvrdio povredu čl.2 Konvencije navodeći:
“ U ovakvim okolnostima, vlasti su bile obvezne poštivati pravo na život osumnjičenih i
pokazati najveći stupanj brige pri procjeni informacija koje su im bile na raspolaganju, prije
nego su ih proslijedile vojnicima, koji su prilikom korištenja automatskog oružja samim tim
podrazumijevali pucanje s ciljem da se usmrti.

(…) Nije jasno jesu li vojnici bili uvježbani ili upućeni da procijene da li koriste vateno oružje
da nanesu povrede metama ili su na to bili prinuđeni posebnim okolnostima s kojima su bili
suočeniu trenutku uhićenja.

(…) Njihovo refleksno djelovanje u ovom vitalnom pogledu pokazije odsutnost izvjesne
mjere opreza pri uporabi vatrenog oružja koja se može očekivati od osoblja koje u
demokratskom društvu provodi zakon, čak i kada se susreće sa osumnjičenim osobama za
terorizam koji su opasni, i stoji u velikoj suprotnosti sa mjerama opreza koji se odražavaju u
uputstvima za korištenje vatrenog oružja u policiji, na koje im je bila skrenuta pažnja (…)
Ovakav propust vlasti štoviše, ukazuje i na nedostatak odgovarajuće pozornosti u kontroli i
organizaciji operacije uhićenja.“ 34

Uporaba sile od strane državnih vlasti se odnosi i na suzbijanje pobuna ili ustanaka .
32
Matija Ivan: Djelovanje i postupanje policije u okviru čl. 2. i 3. Konvencije, Policija i sigurnost godina 21.
(2012), broj 1, izdaje:Minstarstvo unutarnjih poslova RH, Policijska Akademija, str. 8.
33
 Slučaj McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva , Prijava pod br. 4839/03, Presuda od 9.rujna 2008.
34
Presuda od 27. Rujna 1995.god., McCan i drugi, A, 324., točke 211.-212.

28
 U jednoj drugoj prijavi jedna se žena žalila da su domaće vlasti, kroz postupke vojske,
ponašale protivno članku 2. Konvencije, kojom je prilkom njezin sin ubijen plastičnom
palicom za vrijeme javnih nereda u Sjevernoj Irskoj.

Najviše prijepora javlja se u razmatranju žalbi (prijava) temeljem točke c) članka2.

Konvencije.

Naime tu je riječ o poduzimanju akcija radi suzbijanja pobune ili ustanka sukladno sa
zakonom. U tom kontekstu komisija je , između ostalih predemta, razmatrala predmet
(prijavu) Cipar protiv Turske (2001) (No. 25781/94).

Komisija je utvrdila da je u najmanje dvanaset dokumentiranih slučajeva turska vojska

ubijala civile protivno članku 2. Konvencije. Komisija je također, temeljem raznih dokaza,
došla do zaključka da je Turska odgovorna za veći broj slučajeva nezakonitih oduzimanaj
slobode i života.

4.3. Državna djelovanja koja su u vezi sa zadržavanjem

Stavak 2. članka2. Konvencije kaže dozvoljava lišenje života prizašlo iz uporabe sile koja
je bila prijeko potrebnate navodi tri situacije. Ovdje ćemo se posebno osvrnuti na lišenje
života uslijed spriječavanja bijega osobe zakonito lišene slobode.

Komisija je prvo zauzela stav da članak 2.stavak 2. Konvencije opisuje situacije u kojima je
uporaba sile dozvoljena, bez obzira je li namjeravani rezulatat oduzimanje života. Zatim, je
Komisija razmotrila činjenice u svezi s oduzimanjem života i utvrdila da je vojska uporabila
samo onoliko sile koliko je bilo „apsolutno nužno“ i u okviru članka2.stavka2.Konvencije.

U slučaju Nachova protiv Bugarske (43577/98) Sud je utvrdio povredu članka 2. smatrajući
da je: - korištena je prekomjerna sila

- važeći pravni okvir o uporabi sile je manjkav

- žrtve su ubijene u okolnostima u kojima je korištenje prilikom uhićenja neprimjereno35

35
Pregled prakse Europskog suda za lj. prava , izdaje :Ministarstvo pravosuđa vol.1 br.1. 2005. polugodišnjak
 

29
 Naime, radilo se o ubojstvu dvojice mladića romskog podrijetla koji su pobjegli iz vojne
jedinice te su ih kasnije nenaoružane ubili pripdnici vojne jedinice zadužene za njihov
povratak u bazu. U slučaju je vidljiv i rasni motiv ubojstva. Podnositelji zahtjeva su naveli da
su njihovi srodnici ubijeni protivno članku 2. Konvencije zbog nedostatka prava i prakse koji
bi dozvoljavali korištenje smrtonosnog oružja i to samo ako je to prijeko potrebno, odnosno
apsolutno neophodno.Također su se žalili da su vlasti propustile provesti učinkovitu istragu o
smrti, suprotno čl.2. i čl. 13. Konvencije. Podnositelji su također naveli da su predrasude i
neprijateljski stav prema pripadnicima romske manjine odigrali odlučujuću ulogu u
događajima koji su doveli do pucnjave i propusta da se provede suvisla istraga. Pozivali su se
na čl.14. u svezi sa čl.2.

Tijek slučaja:

Podnositelji Anelia Nachova i njezina majka Aksinia Hristova, Todorka Rangelova i Rangel
Rangalov, bugarski su državljani, romskog porijekla. Predmet se odnosi na ubojstvo srodnika
podnositeljevih  Kuncho Angelova (oca gđice. Nachove) i Kirila Petkova (sina g. i gđe.
Rangelova) obojica stari 21 godinu koje su ubili vojni policajci  u pokušaju njihova uhićenja
19. 07. 1996.

G.Angelov i G .Petkov bili su regrutirani u Vojnu jedinicu koja je bila uključena u izgradnju
stambenog bloka. Zbog opetovanih izostanaka bez odobrenja obojica su bila uhićena.
G.Angelov na devet mjeseci, a g. Petkov na pet mjeseci zatvora. Obojica su bila ranije
osuđivana za krađu. Dana 15. 07. 1996. pobjegli su sa gradilišta gdje su radili i otišli do kuće
Angelove bake u Lesuru. NIjedan nije bio naoružan. 19.07.1996. zapovjednik vojne policije u
Vratsi, pukovnik D. , poslao je četiri vojna policajca  pod zapovjeništvom bojnika G., da uhite
navedene bjegunce. Bar dvojica policajaca poznavala su jednog ili obojicu bjegunaca.
Pukovnik D. naredio je da" u skladu sa pravilima " moraju nositi svoje pištolje i automatske
puške te nositi neprobojni prsluk. Obavijestio ih je da su g. Angelov i g. Petkov "kriminalno
aktivni"- izraz koji se koristio kako bi se opisalo bivše osuđenike ili one za koje se sumnja da
su počinili kazneno djelo i pobjegli iz zatvora. Policajcima je dana uputa da poduzmu sve
potrebne mjere  kako bi nevedene uhitili. Kada je policija došla u kuću Angelove bake,
dvojica muškaraca su pokušala pobjeći. Nakon što su upozoreni da će pucati ukoliko se ne
predaju, bojnik G: ih je ustrijelo koristeći svoju automatsku pušku. Odvezeni su u bolnicu u
Vrasti, gdje su po dolasku proglašeni mrtvima.

30
 Jedan svjedok je tvrdio, budući da se njegov unuk, dječaćić nalazio na vatrenoj liniji, da je
zamolio bojnika G. da priđe i ukloni dječaka od opasnosti. Međutim, bojnik je u njega uperio
pušku, govoreći :"Ti prokleti Cigane! "

Istog dana pokrenuta je istraga zbog smrti dvojice Roma. Iz izvještaja  s obdukcije
proizlazi da su obojica umrla zbog ozljeda uzrokovanih mecima, ispaljnima iz daljine, iz
automatske puške. G. Petkov je bio upucan u prsa, a g. Angelov u leđa. Istraga je zaključila da
je bojnik G. postupao u skladu s pravilom 45. Pravilnika vojne policije. Utvrđeno je da je
nekolko puta upozorio obojicu te pucao u zrak. Pucao je na njih samo zato jer se nisu predali,
a postojala je opasnost da pobjegnu. Također pokušao je izbjeći nanošenje smrtonosnih
ozljeda. Vodeći se navedenim vlasti su odbile voditi kazneni progon protiv vojnih
policajaca.36

Sud je zauzeo stajalište da:

“Postoji ozbiljna zabrinutost da su propisi o korištenju vatrenog oružja od strane vojne

policije stvarno dozvoljavali korištenje smrtonosne sile prilikom uhićenja pripadnika vojne
jedinice za čak i  za najmanje prekršaje. Ne samo da pravila nisu objavljenja nego nisu niti
sadržavala jasne mehanizme od ( proizvoljnog) arbitrarnog lišenja života. „ Sud je označio
takav pravni okvir manjkavim jer znatno smanjuje razinu " zakonske " zaštite prava na život
koje Konvencija traži kako bi osigurala pravo na život uspostavljajući odgovarajuće pravne i
administrativne okvire za zaštitu od sile i vatrenog oružja od strane policije. Veliko vijeće je
podržalo tvrdnju da su vlasti propustile postupiti po svojoj obvezi da umanje rizik gubitka
života, budući da su policajci dobili sva raspoloživa sredstva za uhićenje g. Angelova i g.
Petkova, unatoč činjenici da oni nisu imali naoružanje i nisu predstavljali opasnost za život ili
ozljeđivanje. Način na koji je operacija planirana i kontrolirana, odaje neprihvatljivo
nepoštivanje nadmoći prava na život.“

Što se tiče postupka policajaca zaduženih za uhićenje, Sud je smatrao da je bilo kakva
uporaba potencijalno smrtonosne sile zabranjena čl.2. , bez obzira (regardless) na postojanje
bilo kakvog rizika da će, g. Angleova i g. Petkov pobjeći. Osim toga, ponašanje bojnika G.,
časnika koji je ubio žrtve, podliježe ozbiljnoj kritici jer je koristio izuzetno prekomjernu silu.
36
Pregled prakse Europaskog suda za lj. prava , izdaje :Ministarstvo pravosuđa vol.1 br.1. 2005. polugodišnjak

31
U ovom slučaju mogla su biti korištena druga sredstva. Iako je također nosio pištolj bojnik je
odlučio korisiti automatsku pušku i podesio je utomatsko paljenje čime je onemogućio
ciljanje s bilo kakvim razumnim stupnjem preciznosti. Na kraju ne može biti isključena
činjenica da je g. Petkov bio ranjen u prsa, pa vjerojatnostt, da se u zadnjem trenutku okrenuo
radi predaje, ne može biti isključena.

Odluka suda

Sud je utvrdio da postoji ozbiljna zabrinutost da su propisi o korištenju vatrenog oružja od

strane vojne policije stvarno dozvoljavali korištenje smrtonosne sile prilikom uhićenja
pripadnika vojne jedinice za čak i  za najmanje prekršaje. Ne samo da pravila nisu objavljenja
nego nisu niti sadržavala jasne mehanizme od ( proizvoljnog) arbitrarnog lišenja života. Sud
je označio takav pravni okvir manjkavim jer znatno smanjuje razinu "zakonske" zaštite prava
na život koje Konvencija traži kako bi osigurala pravo na život uspostavljajući odgovarajuće
pravne i administrativne okvire za zaštitu od sile i vatrenog oružja od strane policije. Veliko
vijeće je podržalo tvrdnju da su vlasti propustile postupiti po svojoj obvezi da umanje rizik
gubitka života, budući da su policajci dobili sva raspoloživa sredstva za uhićenje g. Angelova
i g. Petkova, unatoč činjenici da oni nisu imali naoružanje i nisu predstavljali opasnost za
život ili ozljeđivanje. Način na koji je operacija planirana i kontrolirana, odaje neprihvatljivo
nepoštivanje nadmoći prava na život.

Što se tiče postupka policajaca zaduženih za uhićenje, Sud je smatrao da je bilo kakva
uporaba potencijalno smrtonosne sile zabranjena čl.2. , bez obzira (regardless) na postojanje
bilo kakvog rizika da će, g.Angeova i g. Petkova pobjeći. Osim toga, ponašanje bojnika G.,
časnika koji je ubio žrtve, podliježe ozbiljnoj kritici jer je koristio izuzetno prekomjernu silu.

U ovom slučaju mogla su biti korištena druga sredstva. Iako je također nosio pištolj bojnik je
odlučio korisiti automatsku pušku i podesio je utomatsko paljenje čime je onemogućio
ciljanje s bilo kakvim razumnim stupnjem preciznosti. Na kraju ne može biti isključena
činjenica da je g. Petkov bio ranjen u prsa, pa vjerojatnost, da se u zadnjem trenutku okrenuo
radi predaje, ne može biti isključena.

32
Najviše prijepora javlja se u razmatranju žalbi (prijava) temeljem točke c) članka2.
Konvencije.

Naime tu je riječ o poduzimanju akcija radi suzbijanja pobune ili ustanka sukladno sa
zakonom. U tom kontekstu komisija je , između ostalih predemta, razmatrala predmet
(prijavu) Cipar protiv Turske (2001) (No. 25781/94)

Komisija je utvrdila da je u najmanje dvanaset dokumentiranih slučajeva turska vojska ubijala

civile protivno članku 2. Konvencije. Komisija je također, temeljem raznih dokaza, došla do
zaključka da je Turska odgovorna za veći broj slučajeva nezakonitih oduzimanaj slobode i
života

U jednoj drugoj prijavi jedna se žena žalila da su domaće vlasti, kroz postupke vojske ,
ponašale protivno članku 2. Konvencije, kojom je prlkom njezin sin ubijen plastičnom
palicom za vrijeme javnih nereda u Sjevernoj Irskoj.

4.4. Postupovni vidovi prava na život

Učinkovitost istrage državne vlasti

Prema postupovnoj obvezi, država je dužna osigurati primjerenu i učinkovitu istragu svakog
ubojstva, bilo da su ga počinili državni službenici u obavljanju policijske dužnosti, odnosno
radnji ili akcije, druge osobe, pri čemu se trebaju neovisno, nepristrano, pravodobno i ozbiljno
utvrditi odlučne činjenice vezane uz svko usmrćenje. Osobitu pozornost, svakako, zbog
mogućnosti diskriminacije treba posvećivati onim ubojstvima koja su imala diskriminatornu
podlogu, odnosno kad je moguće utvrditi povredu Konvencije ukoliko su izostale istrage zbog
diskriminacijskih motiva kao u slučaju Nachova i drugi protiv Bugarske 37iz 2005 god.,gdje
se Sud osvrnuo i  na prigovor podnositelja o tijeku same istrage te se Veliko vijeće suglasio sa
vijećem da je :

-napravljen je očigledan propust

-istražne vlasti ignorirale su značajne činjenice ne tražeći potreban objašnjenja

-istražitelji državni odvjetnici uspješno su zaštitili bojnika G. od progona

37
Slučaj: Nachova i drugi protiv Bugarske, presuda od 6. srpnja 2005. godine, broj zahtjeva: 43577/98
i 43579/98, §§ 99-102. http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-69630

33
-takvo ponašanje domaćih vlasti dovodi do ozbiljne zabrinutosti u objektivnost i
nepristranost uključenih istražitelja i državnih odvjetnika .38

Sud je slijedom rečenog, zaključio da je Bugarska povrijedila svoju obvezu iz članka 2.

Konvencije propuštajući učinkovito istražiti lišenje života.

Temeljno je dakle načelo članka 2. Konvencije zaštita pojedinaca od bilo kakvog

svojevoljnog oduzimanja života od strane drugog, ili pak države, tj. tijela državne vlasti.
Ukoliko i kada dođe do situacije, odnosno povrede od strane javne vlasti kada one nisu
osigurale dostatnu zaštititu pojedinaca, kada je došlo do propusta u toj zaštiti, tada
odgovornost snosi država. Prema stajalištu Komisije, prijava se može uputiti i protiv
odgovornosti pojedinaca. Također prema stavu Komisije države su obvezne i dužne
poduzimati učinkovite mjere zaštite te poduzimati odgovarajuće radnje da zaštite živote
pojedinaca.

Prema članku 2. stavku 1., Komisija je razmatrala i predmete u kojima se radilo o

namjernoj prirodi oduzimanja života. U prijavi protiv Belgije podnositeljica se žalila na
okolnost da je njenog supruga usmrtio policajac koji je pucao u masu ljudi za vrijeme nereda,
čime je povrijedio njegovo pravo na život prema članku 2. Konvencije. Međutim u jednoj
drugoj prijavi, protiv Ujedinjenog Kraljevstva , Komisija je revidirala ovakvo usko stajalište i
tumačenje, i našla da se članak 2. Konvencije može primjenjivati i na ubojstva iz nehaja
ovisno o okolnosti. Komisija je primjetila da članak 2. Konvencije zabranjuje vlastima
nepotrebnu prisilu koja za posljedicu ima smrt , bez obzira na to je li takva posljedica željena
ili ne. Primjena sile mora biti strogo proporcionalna zakonitom cilju koji se takvom
primjenom sile nastoji postići. Proporcionalnost treba procjenjivati uzimajući u obzir prirodu
cilja koji se želi ostvariti, opasnosti po gubitak života koja se javlja u konkretnoj situaciji i
rtizik da uporabljena sila može prouzročiti gubitak života.

Povodom predmeta Farell39 postavilo se pitanje razmjernosti pri tumačenju članka 2,

Konvencije. Prilikom osporavanja odluke porote tvrdilo se da je policija postupila razumno,
postupajući po članku 2. Stavku 2. Točki b) Konvencije s namjerom da zakonito uhiti i / ili
spriječi osobu u bijegu, odnosno, s namjerom da joj oduzme život. Međutim u ovom predmetu
je postignuto prijateljsko rješenje, a udovica ubijenog je primila ex gratia isplatu zbog
činjenice da su joj muža ubili britanski vojnici u Sjevernoj Irskoj. Vlada Velike Britanije je
38
Pregled prakse Europaskog suda za lj. prava , izdaje :Ministarstvo pravosuđa vol.1 br.1. 2005. polugodišnjak

39
Prijava (žalba)br.9013/80, Farell protiv Ujedinjenog Kraljevstva,D&R 30, str. 96

34
dodijelila naknadu na temelju sućuti i nije priznala bilo kakvu povredu Konvencije, ostajući
na stajalištu da je smrt supruga podnositeljjice žalbe bila splet nesretnih okolnosti.

Najviše prijepora javlja se u razmatranju žalbi (prijava) temeljem točke c) članka2.

Konvencije.

Naime tu je riječ o poduzimanju akcija radi suzbijanja pobune ili ustanka sukladno sa
zakonom. U tom kontekstu komisija je , između ostalih predemta, razmatrala predmet Cipar
protiv Turske (Izvještaj Komisije od 10. srpnja 1976. Stavovi)

Komisija je utvrdila da je u najmanje dvanaset dokumentiranih slučajeva turska vojska

ubijala civile protivno članku 2. Konvencije. Komisija je također, temeljem raznih dokaza,
došla do zaključka da je Turska odgovorna za veći broj slučajeva nezakonitih oduzimanja
slobode i života.

U jednoj drugoj prijavi podnositeljica zahtjeva se žalila da su se domaće vlasti, kroz

postupke vojske, ponašale protivno članku 2. Konvencije, kojom je prilkom njezin sin ubijen
plastičnom palicom za vrijeme javnih nereda u Sjevernoj Irskoj. Komisija je prvo zauzela stav
da članak 2.stavak 2. Konvencije opisuje situacije u kojima je uporaba sile dozvoljena, bez
obzira je li namjeravani rezulatat oduzimanje života. Zatim, je Komisija razmotrila činjenice u
svezi s oduzimanjem života i utvrdila da je vojska uporabila samo onoliko sile koliko je bilo
„apsolutno nužno“ i u okviru čl. 2. st .2. Konvencije.

Kada je riječ o Hrvatskoj Europski sud je razmatrao predmet Tomašić protiv Hrvatske40
Prijavu su podnijeli roditelji i braća osobe koju je ubio partner M.M., koji je bolovao od
poremećaja osobnosti (ličnosti) . Ubojstvu su prethodile brojne prijetnje, zbog kojih je M.M
bio osuđen na kaznu zatvora i obvezno psihijatrijsko liječenje. Prvostupanjski sud odredio je
da liječenje traje po potrebi, dok je drugostupanjski preinačio takvu odluku odredivši da
liječenje može trajati samo za vrijeme trajanja zatvorske kazne. No liječenje u zatvoru je bilo
sporadično i provodile su ga nesturčne osobe. Po izlasku iz zatvora, M.M. je ubio partnericu,
njihovo dijete i sebe.

Podnositelji zahtjeva tvrdili su da su vlasti prekršile pozitivne obveze da spriječe ubojstva,

kao i procesne obveze djelotvorno istraže ubojstva.
40
Slučaj: Branko Tomašić i drugi protiv Hrvatske,Prijava br.( 46598/06) , Presuda od 15. travanja 2009.
http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-90625

35
 Europski sud za ljudska prava je primjenjujući načela postavljena u slučaju Osman protiv
Ujedinjenog Kraljevstva, zaključio da Hrvatska nije učinila dovoljno da ukloni opasnost koja
je obilježila odnos M.M. prema bivšoj partnerici i djetetu. Propusti su se ponajprije odnosili
na prekratko trajanje psihijatrijskog liječenja, neprikladnu psihijatrijsku skrb u zatvoru,
nepostojanje individualnog plana izvršenja sankcije te propust procjene sigurnosnog rizika pri
izlasku iz zatvora.41

Branko Tomašić i drugi protiv Hrvatske

Tijek slučaja:

Podnositelji zahtjeva je obitelj M.T. i njezine kćeri V.T.

M.T. sa ušla je u vezu s izvjesnim M.M. Počeli su živjeti zajedno s podnositeljima zahtjeva u
njihovome domu. Dana 1. ožujka 2005. rodila im se kći V.T. Ubrzo nakon toga M.M. je imao
niz sukoba s ukućanima te je često upućivao verbalne prijetnje M.T., zbog čega se u srpnju
2005. iselio iz kuće. Dana 4. siječnja 2006. Centar za socijalnu skrb Čakovec (u daljnjem
tekstu: "Centar za socijalnu skrb") podnio je prijavu Policijskoj upravi međimurskoj navodeći
između ostalog da je 2. siječnja 2006. M.M. došao u Centar tvrdeći da ima bombu koju će
"baciti na svoju bivšu ženu i dijete“.

Dana 5. siječnja 2006. M.T. je Državnom odvjetništvu u Čakovcu podnijela kaznenu prijavu
protiv M.M.-a. Navela je da je u razdoblju od srpnja 2005. M.M. u više navrata dolazio u dom
njezinih roditelja gdje je živjela s kćeri i da je prijetio da će nju i njihovu zajedničku kćer ubiti
bombom ako ne pristane vratiti mu se. Uz to ju je često zvao telefonom i mobitelom joj slao
SMS poruke ponavljajući iste prijetnje. 7. Dana 3. veljače 2006. M.M.-u je određen pritvor
nakon što je 27. siječnja 2006. protiv njega pokrenut kazneni postupak pred Općinskim sudom
u Čakovcu. U psihijatrijskom mišljenju pribavljenom tijekom postupka navedeno je da je 2.
siječnja 2006. M.M. pred zaposlenicima Centra za socijalnu skrb tvrdio da ima bombu i da su
njegove prijetnje ozbiljne. Istu je tvrdnju ponovio 19. siječnja 2006. pred policijskim
službenicima Policijske uprave. Dana 15. ožujka 2006. Općinski sud je M.M.-a proglasio
krivim zbog toga što je u nekoliko navrata u razdoblju od srpnja do 30. prosinca 2005. prijetio
M.T. pred njenom obiteljskom kućom i na parkiralištu u blizini gradskoga groblja kad bi M.T.
bila sama. Izvikivao je prijetnje da će bombom ubiti nju, sebe i njihovo dijete. Dana 2.

41
Matija Ivan: Djelovanje i postupanje policije u okviru čl. 2. i 3. Konvencije, Policija i sigurnost godina 21.
(2012), broj 1, izdaje:Minstarstvo unutarnjih poslova RH, Policijska Akademija, str. 8.

36
siječnja 2006. u Centru za socijalnu skrb izjavio je da je kad je prijetio mislio ozbiljno, da
uistinu ima bombu i da će na djetetov prvi rođendan 1. ožujka 2006. ubiti sebe i dijete.

Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci i određena mu je sigurnosna mjera

obveznog psihijatrijskog liječenja tijekom boravka u zatvoru, a po potrebi i nakon toga. U
određivanju obveznog psihijatrijskog liječenja optuženiku, sud se u cijelosti pozvao na nalaze
iz izvješća psihijatra. M.M. je kaznu zatvora služio u Zatvoru u Varaždinu iz kojeg je pušten
3. srpnja 2006. Dana 15. kolovoza 2006. ustrijelio je M.T., njihovu kćer V.T. i sebe. Prije
pucnjave, susjed M.T. ga je opazio kako nosi automatsku pušku i kako ostavlja bicikl u
obližnjoj šumi. Susjed je odmah pozvao policiju. Policija je na mjesto događaja došla nakon
dvadeset minuta, neposredno nakon tragičnoga događaja. 11. Dana 15. kolovoza 2006.
policija je obavila obavijesni razgovor sa susjedom M.T.,

Dana 28. studenoga 2006. državno je odvjetništvo odbacilo kaznenu prijavu protiv M.M.-a
za ubojstvo M.T. i V.T. zbog toga što je bio mrtav.

Prema navodima Vlade, budući da nisu bili utvrđeni propusti osoba zaduženih za izvršenje
M.M.-ove zatvorske kazne i sigurnosne mjere, istraga je zaključena, iako u tom smislu nije
donesena nikakva formalna odluka. U zatvorskom zdravstvenom kartonu M.M.-a, što ga je
dostavila Vlada, nema nikakvih naznaka o psihijatrijskom ili psihoterapijskom tretmanu.
Dana 6. studenoga 2006. podnositelji zahtjeva podnijeli su državnome odvjetništvu prijedlog
za rješenje svog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete u vezi sa smrću M.T. i V.T. Naveli
su da su nadležne vlasti propustile poduzeti odgovarajuće mjere radi zaštite života M.T. i V.T.
te su ukazali na manjkavosti istrage o okolnostima njihove smrti.

Tvrdnje stranaka

37
Podnositelji zahtjeva prigovorili su da država nije ispunila svoju pozitivnu obvezu jer,

iako je vlastima bilo dobro poznato da su M.M.-ove prijetnje upućene M.T. i V.T. ozbiljne:

         nisu naložili i proveli pretragu njegovoga stana i vozila ( tijekom prvog kaznenog
postupka koji se vodio protiv njega, a u kojemu je bio optužen za ozbiljne prijetnje upućene
M.T. i V.T.)

         prije nego što je M.M. pušten iz zatvora, mjerodavne vlasti nisu pravilno provodile
njegovo psihijatrijsko liječenje niti su procijenile njegovo duševno stanje i vjerojatnost da će
izvršiti svoje prijetnje.

Ustvrdili su da je domaće pravo manjkavo jer se optuženik proglašen krivim za kazneno djelo
može podvrgnuti psihijatrijskom liječenju samo za vrijeme trajanja kazne zatvora.

Podnositelji zahtjeva prigovorili su i da:

     domaće vlasti nisu provele propisnu i temeljitu istragu o mogućoj odgovornosti države za
smrt njihovih bliskih srodnika.

Vlada se branila tvrdeći:

- da su domaće vlasti prijetnje M.M.-a shvatile ozbiljno i da je iz tog razloga zadržan u

pritvoru gdje se nalazio tijekom cijeloga suđenja.

- Osuđen je na kaznu zatvora razmjernu težini osude za kazneno djelo koja je bila unutar
granica što ih je zakon postavio za kazneno djelo za koje je bio optužen. Nadalje,
psihijatrijsko mu je liječenje određeno tijekom trajanja kazne zatvora, kako predviđa domaće
pravo. Što znači da liječenje nije moglo biti produljeno izvan trajanja kazne zatvora.

Što se tiče njihove procesne obveze na temelju članka 2., Vlada je ustvrdila da je nadležno
državno odvjetništvo naložilo policiji da prikupi relevantne podatke o smrti M.T. i T.. Policija
je, između ostalog, obavila obavijesni razgovor s upraviteljem zatvora iz kojeg vidljivo na
koji se način provodila mjera obveznog psihijatrijskog liječenja. Državno

odvjetništvo nije utvrdilo da je bilo ikakvih propusta od strane zatvorskih vlasti koji bi

predstavljali kazneno djelo. Što se tiče njihovoga sudjelovanja u istrazi, podnositelji zahtjeva

su podnijeli posebnu kaznenu prijavu i nisu dokazali da su ikada zatražili informacije o istrazi.

38
Ocjena suda :

Sud ponavlja da obveza zaštite života na temelju članka 2. Konvencije nalaže

postojanje nekog oblika djelotvorne službene istrage kada je smrt pojedinca bila posljedica

uporabe sile, bilo od strane državnih službenika ili privatnih osoba

Osnovna svrha takve istrage je osigurati djelotvornu provedbu domaćih zakona kojima se štiti
pravo na život .Vlasti moraju poduzeti razumne mjere koje su im na raspolaganju kako bi
osigurale dokaze koji se odnose na incident. Bilo kakav propust u istrazi koji dovodi u pitanje
mogućnost utvrđivanja uzroka smrti ili identificiranja osobe ili osoba koje su
odgovorne dovest će do rizika povrede tih standarda. Za koji god da se način postupanja
odluče, vlasti moraju djelovati na vlastitu inicijativu čim saznaju za dotičnu stvar. Što znači
da je hitnost i ažurnost jako bitna pretpostavka uspješnog provođenja postupka.

U ovome je predmetu od početka bilo jasno da je počinitelj djela o kojima je riječ bilaprivatna
osoba, M.M., i njegova odgovornost u tom smislu nikada nije dovedena u pitanje.Međutim,
M.M. se ubio, pa je stoga svaka daljnja primjena mehanizama kaznenoga prava uodnosu na
njega bila beskorisna.Je li u okolnostima ovoga predmeta država imala dodatnupozitivnu
obvezu ispitati kaznenu odgovornost bilo kojega od državnih službenika uključenih u taj
slučaj?

Sud prvo ponavlja da  iako se pravo na kazneni progon ili osudu treće stranke za kazneno
djelo ne može neovisno ostvarivati. Sud smatra da je glavni prigovor usmjeren na:
manjkavosti nacionalnog sustava zaštite života ljudi od postupaka opasnih kriminalaca koji su
kao takvi prepoznati od strane mjerodavnih vlasti,nedostatan i neodgovarajući pravni okvir u
kojemu nadležne vlasti trebaju djelovati i predviđene mehanizme.42

Postupci o kojima je riječ su bili svakako nedostatni sa stajališta materijalnopravnog aspekta

članka 2.,

S obzirom na naprijed izneseno, Sud je držao da nisu poduzete odgovarajuće mjere kako bi se
smanjila vjerojatnost da M.M. ostvari svoje prijetnje nakon puštanja iz zatvora.

42
Pregled prakse Europaskog suda za lj. prava , izdaje :Ministarstvo pravosuđa vol.1 br.1. 2005. polugodišnjak,
str.55.

39
 Smatram da su državne su vlasti dužne poduzeti odgovarajuće mjere u odnosu na zahtjev
žrtve za zaštitu. Država je dužna istražiti razinu prijetnje i opasnosti za život te poduzeti
odgovarajuće preventivne mjere. Nepoduzimanje mjera prevencije kod ozbiljnih i izravnih
prijetnji u smislu napada na život, tim više ako se takve prijetenje opetovano ponavljaju pa
dođe i do njihova ostvarenja, a prijavljene su policiji, predstavljaju povredu prava na život u
smislu članka 2. Konvencije. Spomenuto stajalište suda treba biti ozbiljno primljeno u
hrvatskoj policiji, gdje u praksi ima poprilično propusta upravo glede poduzimanja
preventivnih mjera povodom upućivanja prijetnji u smislu napada na život.

4.5. Materijalni vidovi prava na život

U nekim okolnostima građanski ili upravni postupak mogu pružiti odgovarajuću zaštitu
kada je moguće utvrditi odgovornost, i dobiti odštetu kroz takve postupke.43

O tome svjedoči i odluka suda u predmetu Paul i Audrey Edwards protiv Ujedinjenog
Kraljevstva (46477/99) iz 2002. godine.44

Radi se o smrti C. Edwardsa, ubjenog od strane drugog zatvorenika Richard Linforda. Sud je

utvrdio nehaj državnih vlasti jer su smjestivši zatvorenike u istu ćeliju doveli u opasnost
oštećenog.

Christopher Edwards, sin podnositelja zahtjeva, nalazio se u pritvoru gdje je dijelio ćeliju s
opasnim, mentalno bolesnim zatvorenikom koji ga je kasnije umorio. Žrtva je, kao zatvorenik,
bila osoba koja je potpadala pod odgovornost državnih tijela koja su imala dužnost zaštiti njen
život. Europski sud najprije je ispitao jesu li nadležna državna tijela znala ili bila dužna znati
za postojanje stvarnog i neposrednog rizika za život žrtve, a zatim jesu li propustila poduzeti
mjere koje su se mogle razumno očekivati u danim okolnostima.

Što se tiče saznanja nadležnih tijela Sud je utvrdio da je liječnicima koji su liječili
počinitelja bilo poznato da je on mentalno bolesna osoba kojoj je postavljena dijagnoza
shizophrenije te da je postojala opsežna liječnička dokumentacija o njegovom liječenju od
mentalnih bolesti i boravku u mentalnim institucijama. O njemu je također postojala kako
policijska tako i liječnička U presudi podnositelji zahtjeva, roditelji umrlog, tražili su i

Gomien D., Europska konvencija o ljudskim pravima, Naklada d.o.o, Zadar 2007, str.32
43

44
Slučaj: Paul i Audrey Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 14. ožujka 2002. godine,
br.zahtjeva: 46477/99, ECHR 2004-IX) .http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-60323

40
pravičnu naknadu na ime straha, tjeskobe i boli koje je preživio njihov sin neposredno prije
nego što je ubijen od suzatvorenika, te je Europski sud takav zahtjev prihvatio.

5. PRAVO NA SMRT

Važno pitanje koje se uvijek javlja prilikom rasprave o legalizaciji eutanazije ili
potpomognutog samoubojstva jest sljedeće: Bi li takva zakonodavna intervencija bila u
suprotnosti s člankom 2. Europske konvencije o ljudskim pravima. Nadalje, postavlja se
pitanje predstavlja li prohibicija eutanazije ili potpomognutog samoubojstva, u slučajevima
kada nepokretni pacijent trpi nepodnošljive boli uslijed teškog zdravstvenog stanja i izražava
izričitu želju da okonča život, povredu članka 3. (sloboda od mučenja ili drugog nečovječnog
postupanja) i članka 8. Konvencije (pravo na poštovanje osobnog i obiteljskog života).

Vijeće Europe bavilo se pitanjem kako regulirati položaj pacijenata koji se nalaze u
terminalnoj fazi bolesti, no još uvijek nije donesen nijedan dokument koji bi neposredno
regulirao odluke o kraju života. Tijekom plenarnog zasjedanja u Strasbourgu 2005. godine,
Parlamentarna skupštinaVijećaEurope odbila je nacrt Rezolucije o pomoći života. Ipak,
značajan korak učinjen je donošenjem Preporuke Rec (2009) 11 o načelima u pogledu ovlasti
opunomoćenika i anticipiranih naredbi za slučaj nesposobnosti.45

Pravo na život svakako ne obuhvaća pravo na smrt ali, usprkos tome poznati su
slučajevi u koji ma su se stranke pozivale na čl. 2. Konvencije tvrdeći da im je povrijeđeno
pravo da si oduzmu život. Naime, radilo se o slučaju britanske državljanke koja je godinama
bolovala od neizlječive bolesti te je tražila od nadležnog britanskog suda zabranu kaznenog
progona njezinog muža koji joj je trebao pomoći da si oduzme život.

Slučaj: Diane Pretty protiv Velike Britanije46

Tužiteljica je 43 godišnja žena koja boluje od motorno neurološke bolesti. To je progresivna

neurodegenerativna bolest motornih stanica. Živi sa suprugom, kćerkom i unukom.
Spomenuto oboljenje uzrokuje progresivno slabljenje mišića koji su zaduženi za kontrolu
disanja i gutanja.U završnoj fazi bolest za posljedicu ima akutnu slabost u mišićima, posebice
ruku i nogu. Bolest uzrokuje ozbiljno otežanje disanja odnosno slabljenje mišića zaduženih za
disanje i  gutanje što najčešće dovodi do smrti. Bolest je sada u poodmakloj fazi. Tužiteljica je

45
Hrvatsko medicinsko pravo u svjetlu europskih stanarda
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 17, broj 1/2010, str. 223.
46
Slučaj Pretty v United Kingdom, App. no.2346/02, Presuda od 29. 04. 2002.
http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-60448

41
u suštini paralizirana od vrata na dolje te se mora hraniti kroz cijev.Procjenjuje se da joj je
preostalo još svega nekoliko tjedana ili mjeseci života. Međutim, njezine intelektualne
sposobnosti su još uvijek neoštećene. Daljnje liječenje nažalost ne može usporiti napredak
bolesti. Terminalna faza bolesti stavlja pacijenta u sve teži i nedostojanstveniji položaj stoga
tužiteljica zahtjeva da joj se omogući da samostalno odluči kada će umrijeti te da bude
pošteđena daljnjih muka. Samoubojstvo se ne smatra kaznenim djelom u Velikoj Britaniji ali,
je tužiteljica u trenutnom položaju u nemogućnosti sebi oduzeti život bez pomoći treće osobe.
Asistirano samoubojstvo ili tzv. ubojstvo iz milosrđa smatra se kaznenim djelom pa je stoga
tužiteljica zahtjevala da se njezinoga muža unaprijed oslobodi bilo kakve kaznene
odgovornosti budući da je samoubojstvo namjeravala izvesti uz njegovu pomoć. Zahtjev je
preko odvjetnika uputila državnom odvjetniku, ali je isti odbijen.

Tužiteljica je zatim podnijela tužbu Europskom sudu za ljudska prava navodeći da su joj
povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena konvencijom o ljudskim pravima. Navela je i
da je diskriminirana u odnosu na zdrave osobe zbog nemogućnosti da izvrši potpomognuto
samoubojstvo. Pozivala se na čl. 14. konvencije. koji glasi : Sva prava iz ove konvencije
jamče se svim osoba bez obzira na razliku u spolu, rasi, nacionalnosti, jeziku, vjeroispovjest,
politička uvjerenja, te druge razloge. Također pozivala se na čl. 2. koji , po njezinom
tumačenju, treba svim osobama omogućiti prekid nedostojanstvenog života.

Sud je međutim, smatrao da članak 2. ne može biti interpretiran na način da uključuje

negativan aspekt kao što je to slučaj s pravom na udruživanje prema članku 11.

Iz dosadašnje prakse Europskog suda za ljudska prava vidljivo je da Sud uvijek davao
prednost pravu na život kao apsolutnom pravu. U pogledu pitanja postojanja prava na smrt u
posljednje vrijeme se raspravljalo dosta i u literaturi, međutim, Europski sud za ljudska prava
je razriješio svaku dvojbu o tome: „Članak 2. ne može … se tumačiti na način da se usvaja
dijametrički suprotno pravo, pravo na smrt; niti može uspostaviti pravo na samoodređenje u
smislu da se usvoji ovlaštenje pojedinca da izabere smrt umjesto život."

42
5.1. Sudjelovanje u samoubojstvu

Sudjelovanje u samoubojstvu je čin poticanja na samoubojstvo ili pomaganja drugome u

oduzimanju vlastitog života. U praksi su najčešći slučajevi nabavljanja sredstava za
samoubojstvo (npr.otrov, pištolj), ali i drugi načini pomaganja kao što je davanje uputa kako
to učiniti, sprječavanje drugih da pruže pomoć. Na sudjelovanje u samoubojstvu sumnja se
ako se utvrdi da samoubojica nije mogao sam nabaviti sredstvo počinjenja ili ako se utvrdi da
s obzirom na opće stanje u kojemu se nalazio nije mogao sam počiniti samoubojstvo.47

U mnogim zemljama sudjelovanje u samoubojstvu je legalno. Naime, primjenom načela

akcesornosti iz okolnosti da samoubojstvo nije kazneno djelo proizlazi da poticanje ili
pomaganje u samoubojstvu također ne može biti kazneno djelo, osim ako nije posebno
48
inkriminirano. Primjerice, u Švicarskoj je takvo poticanje ili pomaganje kažnjivo samo ako
se temeljina sebičnom motivu (čl.115.švicarskog Kaznenog zakona). S druge strane,u SAD-u
poticanje i pomaganje u samoubojstvu je u velikoj većini država kazneno djelo osim u
saveznim državama Oregon49 i Washington i Michigan.

Što se tiče sudjelovanja u samoubojstvu, iz zakonodavne perspektive, postoje četiri temeljna

načina da se regulira ovo pitanje: Prvo, pokušaj samoubojstva može biti propisan kao kazneno
djelo. Pokušaj samoubojstva je u početku bio okarakteriziran kao kazneno djelo iz vjerskih
razloga, međutim, danas je legalan u većini zemalja, iako još uvijek postoje neke iznimke. 50
Kad pokušaj samoubojstva predstavlja kazneno djelo, primjenom načela akcesornosti se
kriminalizira poticanje i pomaganje u samoubojstvu.

Drugo, zakonodavac može u slučajevima kada je samoubojstvo dekriminalizirano uvesti

posebno kazneno djelo sudjelovanja u samoubojstvu: pomaganjem ili poticanjem, ili oboje.
Na ovom stajalištu se trenutno nalazi hrvatski Kazneni zakon (čl.96.) kažnjavajući poticanje i
pomaganje u samoubojstvu.51

47
K. Turković, S. Roksandić Vidlička, A. Maršavelski: Eutanazija i potpomognuto samoubojstvo...
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 17, broj 1/2010 , str.217.
48
Ibidem, str. 231.
49
Oregon je prva država u SAD-u koja je legalizirala potpomognuto samoubojstvo (isp.
Oregon Death with Dignity Act 1994: http://www.oregon.gov/DHS/ph/pas/ors.shtml)
50
Primjerice, čl. 309. indijskog Kaznenog zakona: „Tko pokuša počiniti samoubojstvo te
čini kakvu radnju usmjerenu na počinjenje takvog kaznenog djela, kaznit će se kaznom zatvora u trajanju do
jedne godine ili novčanom kaznom, ili s obje.“
51
Članak 96. Kaznenog zakona: (1) Tko navede drugoga na samoubojstvo ili mu pomogne u
samoubojstvu pa ono bude počinjeno, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine.
(2) Tko navede na samoubojstvo maloljetnu osobu ili joj pomogne u samoubojstvu ili tko

43
 Treće, zakonodavac može odlučiti da ne inkriminira niti samoubojstvo niti sudjelovanje u
samoubojstvu (npr. u Njemačkoj) Kako bi se izbjegle sive zone, važno je donijeti posebno
zakonodavstvo koje daje odgovore na pitanja kako, kada i gdje može liječnik ili druga osoba
pomoći drugome u samoubojstvu na tragu nedonesene Rezolucije VijećaEurope o pomoći
pacijentima na kraju života.

Prema četvrtom modelu, zakonodavac bi kažnjavao samo neke oblike sudjelovanjau

samoubojstvu, dok bi druge ostavio nekažnjivim, zbog čega ustvari radi o kombinaciji drugog
i trećeg modela. Neke države SAD-a su, unatoč tome što sudjelovanje u samoubojstvu
predviđaju kao kazneno djelo, donijeli posebni zakon kojim su dopustili medicinski
potpomognuto samoubojstvo (npr.Oregon i Washington). Također, primjer za ovaj oblik
regulacije je Švicarska, koja kažnjava poticanje i pomaganje u samoubojstvu samo ukoliko je
počinjeno iz sebičnih pobuda. A contrario proizlazi da izostanak egoističnog motiva
isključuje biće ovog kaznenog djela.

Pitanjem problema samoubojstva i asistiranog samoubojstva bave se i razne udruge.

Udruge EXIT i DIGNITAS pružaju uslugu pomaganja u samoubojstvu uz naplatu godišnje
članarine na način da svaka osoba koja zatraži pomoć najprije prolazi kroz složenu proceduru

preispitivanja i odvraćanja od samoubojstva, uz liječničku evaluaciju njezinogzdravstvenog

stanja. Tek kandidati koji uspiju proći sve faze postupka dobivaju od liječnika smrtonosni
otrov. Prema podacima jedne studije koja je napravljena o udruzi DIGNITAS52, samo
13,3%.prijavljenih kandidata su uz njihovu pomoć počinili samoubojstvo, što ukazuje na
uspješnost ove udruge odvraćanju od samoubojstva.

Motivi kojima se vodio počinitelj sudjelovanja u samoubojstvu, kao i kod usmrćenja na

zahtjev, nisu odlučni za postojanje i pravnu kvalikaciju kaznenog djela, ali se mogu uzeti u
obzir kod odmjeravanja kazne.

Vulama Gordana: Sudjelovanje u samoubojstvu i usmrćenje na zahtjev

Polic. sigur. (Zagreb), godina 19. (2010), broj 2, str. 228

6. SMRTNA KAZNA

navede ili pomogne u samoubojstvu osobu čija je sposobnost shvaćanja svog postupanja i
vladanja svojom voljom u značajnoj mjeri smanjena, pa samoubojstvo bude počinjeno ili pokušajem.
52

http://www.dignitas.ch/WeitereTexte/Studie.pdf

44
 Pravo na život zaštićeno je člankom 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i
temeljnih sloboda, Protokolom 6. o ukidanju smrtne kazne u mirnodopskim uvjetima.

U Vilniusu 2002. god. članovi Vijeća Europe usvojili su Protokol br. 13. o ukidanju smrtne
kazne u svim okolnostima (za razliku od protokola br. 6. koji ostavlja mogućnost izricanja iste
u slučaju rata ili neposredne prijetnje). Stupio je na snagu 1. srpnja 2003 god.53

Prema tekstu Konvencije, nitko ne smije biti namjerno lišen života osim u izvršenju sudske
presude na smrtnu kaznu za kaznena djela za koja je ta kazna predviđena zakonom.

Prema tekstu Protokola broj 6. smrtna kazna se, iznimno, može propisati za neka kaznena
djela u vrijeme rata ili neposredne ratne opasnosti. Ona se i tada može izreći samo u zakonom
predviđenim slučajevima i u skladu s odredbama takvog zakona.Prema tekstu Protokola broj
13. smrtna kazna ukida se u cijelosti. Međutim, Protokol broj 13. do sada još nije ratificiralo
dvadeset od ukupno četrdeset i šest država članica Vijeća Europe. Predmeti u kojima se
Europski sud bavi problemom izricanja smrtne kazne rijetki su. Razlog tome je potpuna de
facto abolicija smrtne kazne u državama članicama.

54
U predmetu Öcalan protiv Turske podnositelju zahtjeva bila je izrečena smrtna kazna
koja je kasnije preinačena u doživotni zatvor. Europski sud najprije je utvrdio da je u Turskoj
naknadno ukinuta smrtna kazna. Sud je naglasio da je unatoč potpunoj de facto aboliciji
smrtne kazne u pravnim sustavima država članica, te gotovo potpunoj de iure aboliciji (to još
nije učinila jedino Rusija), prema Konvenciji ipak još uvijek moguće izvršenje smrtne kazne
izrečene sudskom presudom.

Međutim, smrtna kazna mora biti izrečena u postupku koji udovoljava određenim uvjetima.
Taj postupak nipošto ne bi mogao biti arbitraran, jer niti jedan arbitraran akt ne može biti
zakonit prema Konvenciji. Sud koji izriče smrtnu kaznu mora biti neovisan i nepristran sud
onako kako te pojmove određuje praksa Europskog suda. Nadalje, u odnosu na postupak u
kojem je izrečena smrtna kazna, valja primijeniti najrigoroznije standarde poštenog suđenja u
svakom stadiju tog postupka. Uz to, pravna osnova na kojoj se temelji izricanje smrtne kazne
ne samo da mora biti uključena u odgovarajući zakon, već taj zakon mora biti objavljen i
udovoljiti uvjetu predvidljivosti i dostupnosti. 55

53
Bačić P. Zaštita prava čovjeka u europskim organizacijama, Pravni fakultet Sveučilišta u Splitu,2007.
54
Slučaj Öcalan protiv Turske, presuda od 12. svibnja 2005. godine, broj zahtjeva 46221/99, ECHR
http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-69022
55
E. Grdinić, Europski sud za ljudska prava i zaštita prava na život
Zb. Prav. fak. Sveuč. Rij. (2006)v. 27, br. 2, str. 1090.

45
 U konkretnom predmetu Sud je našao da sud koji je izrekao smrtnu kaznu nije bio
neovisan i nepristran, te da podnositelju nije omogućeno odgovarajuće pravo na obranu jer
nije imao mogućnost angažiranja branitelja tijekom policijskog pritvora, a u kasnijim
stadijima postupka mogućnost komunikacije s braniteljem je bila ograničena. Sud je zaključio
da stoga smrtna kazna nije bila izrečena u postupku koji bi udovoljio zahtjevu poštenog
suđenja.

Kako zaštita prava na život predstavlja jednu od temeljnih vrijednosti svakog demokratskog
društva, okolnosti u kojima bi lišenje života moglo biti opravdano moraju biti iznimno usko
tumačene. Svrha Konvencije, kao instrumenta za zaštitu individualnih ljudskih bića, zahtijeva
da se članak 2. Konvencije tumači i primjenjuje na način da zaštita zajamčena tim člankom
bude stvarna i učinkovita.

Postoji još jedna situacija u kojoj će doći do implikacije članka 2. Konvencije u slučaju
izricanja smrtne kazne. Takva je upravo situacija u kojoj su vlasti države članice Konvencije
donijele odluku o izručenju ili protjerivanju stranog državljana u neku treću zemlju, nečlanicu
Konvencije.

U presudi Bader i drugi protiv Švedske56 Europski sud utvrdio je da prvom podnositelju
zahtjeva, u njegovoj odsutnosti u Libanonu izrečena smrtna kazna, popraćena odlukom o
oduzimanju svih građanskih prava i zabranom raspolaganja imovinom. Europski sud ocijenio
je da postupak u kojem je podnositelju zahtjeva izrečena smrtna kazna ne udovoljava
standardima poštenog suđenja iz članka 6. Konvencije, te da smrtna kazna izrečena u takvom
postupku ne može udovoljavati niti strogim uvjetima za izricanje te kazne iz članka 2.
Konvencije, te je nađena povreda Konvencije u odnosu na Švedsku koja je donijela odluku o
protjerivanju .

7.ZAKLJUČAK

56
Slučaj Bader i drugi protiv Švedske ,presuda od 8. studenog 2005. godine, broj zahtjeva: 13284/04, ECHR
http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-67408

46
„Kad se ljudska prava zanemaruju ili preziru, kada težnja pojedinačnih probitaka nadvlada
zajedničko dobro tada su neizbježno posijane klice nestalnosti, pobune i nasilja. Nasuprot
tome kad je promicanje ljudskog dostojanstva osobe vodeće načelo ne kojem se nadahnjuje,
kada je traženje zajedničkog dobra najvažnija obveza, tada su postavljeni čvrsti i trajni
temelji izgradnji mira.“ Ivan Pavao drugi, (u poruci 8. prosinca 1998. povodom Svjetskog
dana mira)

Jedno od najvažnijih ljudskih prava ako ne i temeljno pravo iz kojeg proizlaze sva ostala jest
pravo na život. I to ne bilo kakav život već život dostojan čovjeka.

U radu su razmatrane brojne povrede prava na život među kojima je poseban osvrt
napravljen na povredu u slučaju upotrebe prekomjerne sile od strane državnih vlasti pri
uhićenju i sprječavanju bijega. Tu je Sud snažno naglasio potrebu da svaka upotreba sile mora
biti strogo proporcionalna cilju koji se želi postići te je svako arbitrarno lišenje života osobe
nedopustivo.

Također kod provođenja istrage i poduzimanja preventivnih mjera primjećeni su brojni

propusti i kod hrvatske policije koja je propustila odgovarajuće reagirati što je za posljedicu
imalo smrt majke i djeteta. To je Sud oštro osudio u primjeru slučaja Tomašić i drugi protiv
Hrvatske rekavši u izreci :"Nepoduzimanje mjera prevencije kod ozbiljnih i izravnih prijetnji
u smislu napada na život, tim više ako se takve prijetenje opetovano ponavljaju pa dođe i do
njihova ostvarenja, a prijavljene su policiji, predstavljaju povredu prava na život u smislu
članka 2. Konvencije".

Od ostalih pitanja pažnju privlače i zahtjevi stranaka za legalizaciju eutanazije tj.

potpomognutog samoubojstva. Iako neke države imaju zakonsko dopuštenje za spomenute
postupke Sud je usprkos tome dao apsolutnu prednost pravu na život odbacujući time moguća
proizvoljna tumačenja članka 2. u negativnom aspektu. Time je stao na stranu zaštite života te
odbacio tzv. etiku kvalitete života.

Jedan je od vodećih filozofa koji raspravlja o ovoj problematici je australski profesor Peter
Singer . Novo doba koje Singer pozdravlja u svojoj knjizi Rethinking Life and Death: The
Collapse of Our Traditional Ethics (1994.), temelji se na tzv. etici kvalitete života. Ova
doktrina odnosi se na etički princip koji koristi procjenu kvalitete života koju čovjek može
doživjeti ili nadu u takav doživljaj da bi se tako donijela odluka o nastavku ili prekidu života.
Trebala bi zamijeniti sadašnju moralnost baziranu na “svetosti života”.

47
 Iako etika kvalitete života postaje sve dominantnija u području bioetike, to nije slučaj u
zakonodavstvima zemalja širom svijeta. Čak i u sekularnim državama, svetost života i dalje
prevladava nad nereligijskim pristupima problematici okončanja života. Zar možemo ukinuti
nečiji samo zato što on u sebi ne sadrži određenu kvalitetu, odnosno nije dovoljno
produktivan? Da li to znači da vrijednost života počiva isključivo na njegovoj kvaliteti i znači
li to da treba odstraniti svaki onaj život koji ne odgovara postavljenim društvenim
standardima?
Ovo su samo neka od pitanja s kojima će se europsko zakonodavstvo i u budućnosti susretati.

48
49
Ako čovjek nije otkrio nešto za što je spreman umrijeti nije
vrijedan življenja.

M. L. King

50