PRAVNI FAKULTET

SVEUČILIŠTA U RIJECI

Specijalistički studij javne uprave

Spomenko Bungić

ČL. 6. – DULJINA TRAJANJA OVRŠNIH POSTUPAKA U SKLADU SA ČLANKOM 6.

EUROPSKE KONVENCIJE O LJUDSKIM PRAVIMA (CAMASSO, LETICA, RAGUŽ)

Student: Spomenko Bungić

Mentor: prof. dr. sc. Sanja Barić
JMBAG: 0135050164

Rijeka, 2020.
 I. SAŽETAK:

U ovom seminarskom radu obradit će se tema: “Duljina trajanja ovršnih postupaka u skladu sa
člankom 6. Europske konvencije o ljudskim pravima.” U prvom dijelu rada ćemo u kratkim
crtama definirati Europsku konvenciju o ljudskim pravima, te pojam ovršnih postupaka. Zatim će
se obraditi odredbe čl. 6., Konvencije vezane za pravo na pošteno suđenje u “razumnom roku” s
osvrtom na ovršne postupke. I na kraju, u drugom dijelu rada obradit će se tri zadane presude
(Camasso, Letica, Raguž), u kojima ćemo vidjeti postupanje i odluke suda za ljudska prava po
pitanju duljine trajanja postupaka.

Ključne riječi:duljina trajanja postupka, ovršni postupak, pošteno suđenje, “razumni

rok”
 II. SADRŽAJ:

I. SAŽETAK................................................................................................................................I
II. SADRŽAJ:...............................................................................................................................II
III. UVOD...................................................................................................................................1
IV. ČLANAK 6., EUROPSKE KONVENCIJE..............................................................................2
4.1. Primjena čl. 6., Europske konvencije na ovršne postupke....................................................3
V. SUDSKA PRAKSA.................................................................................................................7
5.1. Predmet Raguž protiv Hrvatske........................................................................................7
5.2. Predmet Letica protiv Hrvatske......................................................................................10
5.3. Predmet Camasso protiv Hrvatske..................................................................................13
VI. ZAKLJUČAK.....................................................................................................................16
VII.POPIS LITERATURE............................................................................................................III
VII. POPIS KRATICA:.............................................................................................................IV

II
 III. UVOD

Europska konvencija o ljudskim pravima ili punim imenom Europska konvencija za

zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda predstavlja međunarodni ugovor o zaštiti ljudskih
prava i sloboda u Europi.

Jedan je od najstarijih i najučinkovitijih sustava za zaštitu ljudskih prava u svijetu, a na snagu je

stupila 3. rujna 1953. godine. Postupno se nadopunjavala nekoliko puta dodavanjem protokola
koji su nadopunili odredbe Konvencije.

Sve zemlje članice Vijeća Europe stranke su Konvencije te se od novih članica Vijeća zahtijeva
njena ratifikacija. Republika Hrvatska je Konvenciju i njene protokole ratificirala 5. studenoga
1997. godine postavši tako 40. zemlja koja je to učinila.1

Nadalje, Konvencijom je ustanovljen Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu, te su se sve

države potpisnice Konvencije obvezale da će se podvrgnuti konačnoj presudi Europskog suda u
svakom sporu u kojem su stranke podnijele zahtjev. Prema tome svaki pojedinac, skupina
pojedinaca, tvrtka ili nevladina organizacija može se obratiti Sudu pod uvjetom da su iscrpljena
sva domaća pravna sredstva.2

Pa tako, Europski sud zaprima puno predmeta vezanih za povrede čl. 6., Europske konvencije,
točnije za duljinu trajanja postupka i pošteno suđenje, nevezano radilo se o upravnom, ovršnom
ili nekom drugom postupku.

Upravo predmet ovog rada je primjena čl. 6., Europske Konvencije na duljinu trajanja postupka
vezanih uz ovršne postupke gdje će se kroz primjere sudske prakse objasniti i istaknuti način
rada i stajalište Europskog suda za ljudska prava u navedenim predmetima.

1
Omejec, Jasna, Zabrana diskriminacije u praksi europskoga suda za ljudska prava, Zbornik Pravnog fakulteta u
Zagrebu 2009(59)5, str. 874.
2
Omejec, Jasna, Izvršenje presuda i odluka europskog suda za ljudska prava, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu
2012(62)5-6, str. 1915.
 IV. ČLANAK 6., EUROPSKE KONVENCIJE

Najveći broj predmeta koje Europski sud za ljudska prava zaprimi je vezan za povredu
prava na pošteno suđenje u razumnom roku.

Nadalje, tijela Konvencije su utvrdila čimbenike prema kojima ocjenjuju zdaovoljavali određeni
postupak kriterij “razumnog roka”. Ti čimbenici su: složenost danog predmeta, ponašanje
nadležnih vlasti, ponašanje podnositelja zahtjeva, i važnost predmeta spora za podnositelja
zahtjeva. Kada govorimo o složenosti predmeta, Sud ga ocjenjuje na temelju činjeničnih ili
pravnih pitanja o kojima je riječ, broju okrivljenika, stranaka ili svjedoka, tijeku usporednih ili
povezanih postupaka, kao i na temelju drugih međunarodnih čimbenika. Što se tiče ponašanja
podnositelja zahtjeva tu je zazuzeo stav da se od okrivljenika ne može tražiti da surađuje u
postupku kako bi se isti ubrzao (primjer predmeta “Eckle protiv Njemačke” iz 1982. godine).
Također, ponašanje branitelja se ne može pripisati okrivljeniku, te ukoliko je ponašanje branitelja
uzrok za odugovlačenje postupka, Sud u tom postupke neće utvrditi da je došlo do povrede čl. 6.,
Konvencije ( primjer predmet “Punzelt protiv Češke” iz 2000. godine).S obzirom na ponašanje
nadležnih vlasti Sud smatra državu odgovornom za sve odgode koje su prouzročile njene
upravne i sudske vlasti. Sud smatra da je država ta koja je zadužena za organizaciju svoga
pravnog sustava te da mora osigurati mogućnost oončanja postupaka unutar razumnog roka.
Država se “pokušala opravdati” za postupke odugovlačenja navodeći kao primjere političke
okolnosti, preopterećenost sudova i drugo.3

Razumni rok u građanskom postupku računa se od trenutka pokretanja postupka, a u kaznenom

od trenutka podizanja optužnice. U razumni rok u građanskom postupku računa se vrijeme
potrebno za donošenje pravomoćne presude I vrijeme koje je potrebno da se ista izvrši ( primjeri
predmeta “Di Pede , protiv Italije” iz 1996. godine te “Guillemin protiv Francuske” iz 1997.
godine). 4

Što se tiče kaznenih predmeta tu je zauzeo stajalište da rok teče od trenutka "kada je pojedinac
dobio službenu obavijest od nadležnih vlasti u kojoj se tvrdi da je počinio kazneno djelo".

3
Gomien, Donna, Kratak vodič kroz Europsku konvenciju o ljudskim pravima, Vijeće Europe, Organizator, Zagreb,
1996., str. 34.
4
Ibidem, str. 35

2
 Općenito, Sud primjenjuje blaže kriterije u odnosu na državu prigodom odlučivanja o duljini
trajanja građanskih postupaka od onih u kaznenim postupcima. Kao primjer možemo navesti
predmete u kojima se pobijala duljina postupaka za naknadu štete koje su pokrenule osobe
zaražene HIV virusom kroz transfuziju krvi od predmeta u kojima se radilo o skrbništvu nad
djecom i sličnim pitanjima.

Također, kada razmatra važnost predmeta spora za podnositelja zahtjeva u vezi s pritužbama na
duljinu trajanja postupka Europski sud za ljudska prava uzima u obzir i druga zaštićena prava na
koja duljina postupka može negativno utjecati. Kao primjere je naveo predmete u kojima se
raspravlja o tome s kojim će roditeljom dijete živjeti ili susreti i druženja djece s roditeljem, kao i
postupci za oduzimanje poslovne sposobnosti radi duševne bolesti pojedinca. Smatra da bi se
navedeni predmeti trebali provoditi žurno. Nadalje, Sud u postupcima uzima u obzir i situaciju
koja je bila u tom trenutku.

4.1. Primjena čl. 6., Europske konvencije na ovršne postupke

Ustavni sud Republike Hrvatske je sve do 2. veljače 2005. godine sve ustavne tužbe koje su
podnesene u ovršnim predmetima u kojima je rješenje o ovrsi doneseno, proglašavao
nedopuštenima.

U odluci broj U-IIIA-1128/20041039 od 2. veljače 2005. godine Ustavni sud je promijenio svoju
praksu uvažavajući ustavnu tužbu podnositelja te mu dodijelio naknadu štete i naredio
nadležnom sudu da dovrši ovršni postupak u roku od šest mjeseci od odluke.

U ovršnim postupcima, Europski sud već ima ustaljenu praksu prema kojoj se sve pravomoćne
ovršne odluke smatraju dijelom suđenja u svrhu čl. 6., Konvencije. 5

Nadalje, u nastavku će se kroz nekoliko primjera presuda Europskog suda za ljudska prava
prikazati stajalište istoga u pogledu ovršnih postupaka.

5
Grbić, Sanja, Pošteno suđenje u građanskim postupcima u Hrvatskoj u svjetlu članka 6., stavka 1. Europske
konvencije o ljudskim pravima (poštenost – razumna duljina trajanja postupaka - nezavisnost i nepristranost sudova
i sudaca - pristup sudu - jednakost oružja), Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2014., str. 307.

3
Kao prvi primjer imamo predmet “Pibernik protiv Hrvatske6” u kojem je podnositeljica zahtjeva
živjela u stanu sa svojim roditeljima, a koji je bio u vlasništvu Ministarstva obrane. Nositelj
stanarskog prava bio je njezin otac, no ubrzo su roditelji podnositeljice napustili Republiku
Hrvatsku, a u stanu je ostala ona i njezino troje djece.

Treća osoba provalila je nasilno u stan i stupila u njegov posjed u rujnu 1995. U postupku zbog
smetanja posjeda stana podnositeljica je dobila presudu u svoju korist i naloženo je iseljenje
tuženog. Podnositeljica je također podnijela sudu ovršni prijedlog, a rješenje o ovrsi doneseno je
u veljači 2000. Ministarstvo obrane kao zainteresirana strana u postupku žalilo se protiv takve
odluke, a ministarstvo branitelja zatražilo je odgodu iseljenja, budući da je zdravlje tuženika i
njegove supruge bilo teško. Nakon još nekoliko pokušaja za iseljenjem i zamolbi za produženjem
roka za iseljenje na koje je pristala podnositeljica, stan je konačno iseljen u ožujku 2003. U
postupku pred Europskim sudom podnositeljica je tvrdila kako je postupak za iseljenje iz
njezinog stana nerazumno dugo trajao. Europski sud ponavlja kako se ovrha pravomoćne odluke
koju je donio bilo koji sud mora smatrati sastavnim dijelom suđenja u svrhu članka 6. Sud je
također utvrdio da je postupak trajao sedam godina, te isti podsjeća

podsjeća da se razumnost duljine postupka ocjenjuje u svjetlu okolnosti predmeta i imajući na

umu kriterije utvrđene njegovom sudskom praksom, i to osobito, složenost predmeta, ponašanje
podnositelja i mjerodavnih vlasti, kao i važnost predmeta spora za podnositelja.

Glede složenosti postupka Europski sud je primijetio da je u razdoblju nakon ratifikacije

Europske konvencije postupak preispitao Županijski sud, a ostatak se odnosio na ovrhu.
Utvrđeno je da postupak nije bio složen i da nadležne vlasti nisu postupale u skladu sa zahtjevom
razumnog vođenja postupaka, a kako podnositeljica nije pridonijela duljini postupka došlo je do
povrede članka 6., stavka 1.7

Kao drugi primjer imamo predmet “Siničić protiv Hrvatske8” u kojem je podnositelj podnio
zahtjev u kojem prigovara da Ministarstvo nije ispunilo svoju obvezu navedenu u pravomoćnoj
presudi kojom se traži povrat vozila u ispravnom stanju. Vlada tvrdi da je sredstvo ovrhe u
ovome predmetu bio nalog za isplatu sudskih penala dok se zaplijenjeno vozilo ne dovede u

6
Pibernik protiv Hrvatske, presuda, 4. ožujka 2004., br. 75139/01
7
Grbić, Sanja, op.cit., str. 307.-308.
8
Siničić protiv Hrvatske, presuda, 8. Siječnja 2009., br. 25803/05

4
ispravno stanje. Vozilo je bilo dovedeno u ispravno stanje u rujnu 2006., ali ga je podnositelj
odbio preuzeti. Europski sud ponavlja da djelotvoran pristup sudu uključuje pravo ishoditi ovrhu
sudske odluke bez nepropisnih odugovlačenja, što je u ovom predmetu dovedeno u pitanje.
Europski sud je utvrdio da je postupak trajao punih šest godina. Također utvrđuje kako je
presudom od 2. listopada 1997., a potvrđenom 4. travnja 2000., izričito naloženo Ministarstvu da
podnositelju preda vozilo u ispravnom stanju. Iako je imenovani sudski vještak utvrdio da je
vozilo popravljeno 19. studenog 2004., taj nalaz je pobijen 23. svibnja 2006. kad je utvrđeno da
vozilo i dalje ima neke nedostatke. Nadalje, 14. rujna 2006. utvrđeno je da je vozilo pravilno
popravljeno i da je u ispravnome stanju. Europski sud smatra da se odbijanje podnositelja da
preuzme vozilo prije 14. rujna 2006. ne može uzeti protiv njega. Zaključuje da je država
nastavila držati vozilo podnositelja do toga datuma, i da je do razdoblja odugovlačenja od travnja
2000. do rujna 2006. došlo zbog propusta države da se pobrine da vozilo podnositelja zahtjeva
bude vraćeno podnositelju u ispravnom stanju. Navedena razmatranja dovela su Europski sud do
zaključka da potpuna ovrha presude donesene u korist podnositelja nije bila izvršena u
razumnome roku.9

Kao treći primjer imamo predmet “Kvartuč protiv Hrvatske10” u kojem je podnositelj zahtjeva
posudio 40.000,00 njemačkih maraka Z.G.-u i G.G.-u pod uvjetom da mu zajam bude vraćen u
roku od 15 dana od zahtjeva za isplatu. Z.G. i G.G. su umrli 25. kolovoza 1995. godine. Iza njih
je pokrenut ostavinski postupak, a podnositelj je pokrenuo građanski postupak pred Općinskim
sudom u Zadru protiv njihove djece, I.G.-a i M.G.-a tražeći povrat zajma. Sud je održao sedmo
ročište 6. veljače 2002. godine i istoga dana donio presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev
podnositelja. Ta je presuda postala pravomoćna jer nije bila uložena žalba. Podnositelj je dobio
rješenje o ovrsi presude 17. travnja 2002. godine, te je u trenutku podnošenja zahtjeva
podnositelja, ovršni postupak još uvijek bio u tijeku. U svom zahjtevu, podnositelj se žalio na
dulinu postupku koja nije bila u skladu sa zahtjevom razumnog roka iz čl. 6., Konvencije.
Nadalje, Europski sud primjećuje da je postupak započeo 4. listopada 1995. kad je podnositelj
podnio tužbu Općinskom sudu tražeći povrat zajma od I.G.-a i M.G.-a. Razdoblje koje spada u
nadležnost Europskog suda nije započelo tog datuma nego 5. studenoga 1997. nakon što je
Hrvatska ratificirala Europsku konvenciju. Iako je ovršni postupak još uvijek bio u tijeku,

9
Grbić, Sanja, op.cit., str. 317.
10
Kvartuč protiv Hrvatske, presuda, 18. Studeni 2004., br. 4899/02

5
možemo ga smatrati drugom fazom postupka premda je započeo 4. listopada 1995. Sud je
utvrdio da je postupak trajao više od devet godina, te . Europski sud dalje primjećuje kako u
procjeni razumnosti vremena treba voditi računa o fazi do koje je postupak došao do tog datuma.
Također ističe da da se razumnost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i
pozivom na kriterije utvrđene njegovom sudskom praksom, posebice: složenosti predmeta,
ponašanje podnositelja i mjerodavnih vlasti kao i važnost onoga što se za podnositelja dovodi u
pitanje u sporu.

“Što se tiče složenosti predmeta, Sud primjećuje da je predmet podnositelja bio prekinut do
okončanja ostavinskog postupka, no ipak isti nije završio do rujna 2001. godine što je gotovo
šest godina od početka postupka. Nadalje, glede ponašanja podnositelja, Europski sud prihvaća
da je podnositelju trebalo više od šest mjeseci da Općinskom sudu dostavi tražene informacije, te
ističe da to nije imalo nikakvog utjecaja na ukupnu duljinu postupka. S druge strane, glede
ponašanja domaćih vlasti, Europski sud ističe kako Općinski sud nije poduzeo nikakve korake u
ovrsi presude u korist podnositelja više od godinu dana i sedam mjeseci. Vlada nije pokušala
opravdati tako dugo razdoblje neaktivnosti u ovršnom postupku. U tim okolnostima Europski
sud zaključuje da je odgoda koja se odnosi na ovrhu, nakon dugog prekida kao što je bio ovaj,
dovoljna da bi mogao zaključiti da se u predmetu podnositelja nije postupilo u razumnom
roku.”11

11
Grbić, Sanja, op. cit., str. 318.-319.

6
 V. SUDSKA PRAKSA

U nastavku rada će biti obrađene tri presude Europskog suda za ljudska prava te njegove
odluke po pitanju duljine trajanja postupaka s osvrtom na čl. 6., Europske konvencije.

Predmeti koje ćemo koristiti u nastavku rada su sljedeći: Predmet Raguž protiv Hrvatske,
predmet Letica protiv Hrvatske i predmet Camasso protiv Hrvatske.

V.1. Predmet Raguž protiv Hrvatske

1. Stranke: podnositelj zahtjeva: gdin Vladimir Raguž

- država: Republika Hrvatska

2. Činjenice: Podnositelj zahtjeva, gdin. Vladimir Raguž rođen je 1930. godine i živi u Splitu.
Podnositelj zahtjeva je radio nekoliko godina u poduzeću K., te je temeljem odluke suda i
poduzeća dobio stan na korištenje u privatnom vlasništvu. Međutim, nije mogao useliti u stan do
1. rujna 1989. godine. Dana 15. prosinca 1989. godine podnositelj zahtjeva podnio je građansku
tužbu protiv poduzeća i protiv T.V.-a, kao vlasnika stana, tražeći naknadu štete zbog toga što nije
mogao useliti u stan do 1989. godine i zbog toga što ga je morao obnoviti. Vlasnik stana, T.V. je
podnio protutužbu kojom je zatražio iseljenje podnositelja, te plaćanje najamnine za vrijeme koje
je proveo u njemu. Općinski sud u Splitu je 13. prosinca 1995. godine odbacio tužbu podnositelja
zahtjeva kao i protutužbu vlasnika stana. Predmet je proslijeđen Županijskom sudu u Splitu koji
je 28. kolovoza 1998. godine ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovno
suđenje u dijelu koji se odnosio na plaćanje najamnine, a preostali dio presude prihvatio. Taj dio
presude postao je pravomoćan, a vlasnik stana T.V. je uložio reviziju protiv tog dijela odluke
Županijskoga suda. Dana 21. ožujka 2001. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske ovu je
reviziju proglasio nedopuštenom jer je vrijednost predmeta spora bila ispod praga propisanog
zakonom. U ponovljenom prvostupanjskom postupku podnositelj zahtjeva povukao je svoj
tužbeni zahtjev u odnosu na poduzeće, ali je ostao kod tužbe protiv T.V. – a. Tijekom postupka
T.V. je također u nekoliko navrata izmijenio svoj protutužbeni zahtjev. Nadalje, Općinski sud u

7
Splitu je 1. srpnja 2003. godine ponovno odbio tužbu podnositelja zahtjeva, a prihvatio
protutužbu vlasnika stana T.V.-a kojom je isti tražio isplatu najamnine. Podnositelj zahtjeva, 15.
svibnja 2003. godine podnosi žalbu protiv odluke, a 19. svibnja iste godine i ustavnu tužbu protiv
duljine trajanja postupka. Dana 23. listopada 2003. godine Ustavni sud Republike Hrvatske
odbio je ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva kao neosnovanu, budući da je utvrdio da je
postupak pred Županijskim sudom u Splitu trajao samo četiri dana te na osnovu toga nije došlo
do ispunjenja uvjeta propisanih u čl. 63., st. 1., Ustavnoga zakona. Dana 4. veljače 2005. godine
Županijski sud u Splitu odbio je žalbu podnositelja zahtjeva i potvrdio prvostupanjsku presudu u
dijelu kojim je naloženo plaćanje najamnine T.V.-u, a u međuvremenu je i drugostupanjski sud
vratio predmet na ponovno suđenje u dijelu koji se odnosi na točan iznos dužne najamnine.12

3. Dispozitiv – je li došlo do povrede čl. 6., st. 1., Konvencije?

4. Obrazloženje - Podnositelj zahtjeva je prigovorio da duljina postupka nije bila sukladna sa

zahtjevom „razumnoga roka“ iz članka 6., stavka 1. Konvencije koji glasi: “Radi utvrđivanja
svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom roku ispita
njegov slučaj.” Što se tiče razdoblja koje treba uzeti u obzir Sud zaključuje da je to razdoblje od
6. studenog 1997. godine, nakon što je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku, a ne
15. prosinac 1989. godine kada je podnositelj podnio građansku tužbu. Ipak radi utvrđenja
razumnosti duljine trajanja dotičnog vremena treba uzeti u obzir stanje predmeta na dan 5.
studenoga 1997. godine. Vlada je pozvala Sud da odbije prigovor podnositelja zahtjeva navodeći
da podnositelj zahtjeva nije iscrpio u potpunosti domaća pravna sredstva. Navodi kako je
podnositelj mogao podnijeti drugu ustavnu tužbu, nakon što mu je prva bila odbijena, te da bi
time ista bila djelotvorno pravno sredstvo za prigovor o duljini postupka podnositelja zahtjeva
temeljem čl. 63., Zakona o Ustavnom sudu. Također ističe da je Sud trebao navedeni prigovor
proglasiti nedopuštenim na što se podnositelj zahtjeva nije složio i osporio je djelotvornost
ustavne tužbe u odnosu na svoj prigovor glede duljine postupka. Nadalje, Sud ističe da se on
može baviti nekim predmetom tek kad su u potpuosti iscrpljena sva domaća pravna sredstva.
Razlog tome je da se stranci da prilika kako bi spriječila ili ispravila povrede navedene protiv
njih prije nego što te navodne povrede budu podnesene Sudu. Sud nadalje ponavlja kako se
pitanje jesu li domaća pravna sredstva iscrpljena obično rješava na način da se uzme u obzir

12
Raguž protiv Hrvatske, presuda, 10. studeni 2005., br. 43709/02

8
datum kad je zahtjev podnesen Sudu. Naravno, postoje izuzeci prema kojem ovo pravilo
podliježe ali sve to ovisi o posebnim okolnostima pojedinog predmeta. Nadalje, Sud primjećuje
da je podnositelj zahtjeva podnijevši ustavnu tužbu na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom
sudu na redovan način poslužio pravnim sredstvom koje je bilo utvrđeno djelotvornim glede
njegovog prigovora o duljini postupka. Dakle, podnositelj zahtjeva je domaćim vlastima ponudio
mogućnost da spriječe ili isprave navodne povrede. Što se tiče Vladinog zahtjeva smatra da
Vlada nije dokazala postojanje bilo kakvih posebnih okolnosti koje bi opravdale takvo
odstupanje. Nadalje, primjećuje da nije nedopušten niti po jednoj drugoj osnovi te ga na temelju
toga treba proglasiti dopuštenim. Sud ističe da se za ocijenu razumnosti duljine postupka trebaju
uzeti u obzir sljedeći kriteriji: složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva i mjerodavnih
vlasti kao i važnost onoga što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u spor. Također ističe
da je predmet donekle složen, te da izmijene zahtjeva nekoliko puta nisu pridonijele duljini
postupka u ovome predmetu. Glede ponašanja domaćih sudova, Sud ne smatra da su isti
postupali bez nerazumne odgode, budući da je ponovljeni prvostupanjski postupak trajao gotovo
pet godina. Što se tiče Vrhovnog suda, Sud ne može prihvatiti činjenicu da mu je trebalo gotovo
dvije i pol godine da proglasi reviziju nedopuštenom. Također, Sud ističe da je često utvrđivao
povrede čl. 6., st. 1. Konvencije u predmetima u kojima su se postavljala slična pitanja kao u
ovom, te ispitavši sav materijal smatra da je u ovom predmetu duljina postupka bila prekomjerna
i da nije zadovoljila uvjet „razumnog roka“. Stoga zaključuje da je došlo do povrede čl. 6., st. 1.
Konvencije.

5. Prikaz prava čija se povreda ispituje – Članak 6., stavak 1., Konvencije - Najveći broj
predmeta koje je rješavao Europski sud za ljudska prava odnosio se na navodnu povredu prava
na pošteno suđenje u razumnom roku. Tijela Konvencije utvrdila su čimbenike prema kojima se
ocjenjuje da li dani postupak zadovoljava kriterij "razumnog roka". Ti čimbenici su: složenost
danog predmeta, ponašanje nadležnih vlasti, ponašanje podnositelja zahtjeva, i važnost predmeta
spora za podnositelja zahtjeva kako smo naveli u dijelu obrazloženja Suda u presudi. Razumni
rok u građanskom postupku računa se od trenutka pokretanja postupka, a u kaznenom od
trenutka podizanja optužnice. U razumni rok u građanskom postupku računa se ne samo vrijeme
potrebno da se donese pravomoćna presuda u predmetu nego i vrijeme potrebno da se ona izvrši.
Razmatrano razdoblje završava kada odluka najviše domaće instance postane pravomoćna. Kada
razmatra važnost predmeta spora za podnositelja zahtjeva u vezi s pritužbama na duljinu trajanja

9
postupka Europski sud za ljudska prava uzima u obzir i druga zaštićena prava na koja duljina
postupka može negativno utjecati kao što je npr. duljina kriminalističke obrade. Također u
odlučivanju uzima u obzir situaciju kakva je bila u danom trenutku.13

V.2. Predmet Letica protiv Hrvatske

1. Stranke: podnositelji zahtjeva: gdin Jere Letica, gdin Branko Letica

država: Republika Hrvatska

2. Činjenice: podnositelji zahtjeva žive u Zagrebu i rođeni su 1930. i 1940. godine. Općinski sud
u Splitu je dana 29. siječnja 1974. godine zaprimio smrtni list za M.K., te je 28. veljače 1974.
godine tu oporuku proglasio. Među njenim nasljednicima su bili i podnositelji zahtjeva.
Međutim, jedna druga stranka tvrdila je da je M.K. sačinila jednu drugu oporuku kasnijega
datuma od datuma oporuke koja je bila proglašena. Do 5. Studenoga 1997. godine, održan je
jedan broj ročišta, a posljednje ročište održano je 3. listopada 1995. godine. Nakon studenoga
1997. godine, prvo ročište održano je 22. travnja 2003. godine, i onda ponovno 15. svibnja
2003. godine. Općinski sud u Splitu je dana 21. svibnja 2003. godine prekinuo ostavinski
postupak i uputio podnositelje zahtjeva i dvije druge osobe da pokrenu građanski postupak protiv
treće osobe u vezi sa sporom između njih koji je nastao u odnosu na ostavinski postupak. No,
iako je postupak prekinut, održano je još jedno ročište na kojem se odlučilo pozvati odvjetnicu
koja je navodno pomogla M.K. u sastavljanju oporuke, no budući da je ista imala prebivalište u
Zagrebu, nju je tamo saslušao Općinski sud u Zagrebu 11. svibnja 2004. godine. Budući da su se
podnositelji zahtjeva “izgleda” žalili na prekid postupka, spis predmeta je 13. srpnja 2004.
godine proslijeđen Županijskom sudu u Splitu kao žalbenom sudu. U međuvremenu su
podnositelji zahtjeva, 23. siječnja 2004. godine podnijeli ustavnu tužbu zbog duljine postupka
prema kojoj je na kraju Ustavni sud utvrdio povredu te dosudio svakom podnositelju 10.600
kuna naknade i nalog Županijskom sudu u Splitu da u najkraćem mogućem roku donese odluku.
13
Gomien, Donna, op.cit., str. 34-35.

10
Dana 8. travnja 2005. godine Županijski sud u Splitu potvrdio je prvostupanjsku odluku kojom je
prekinut ostavinski postupak. Nadalje, u građanskom postupku pokrenutom prema uputama
Općinskoga suda dana 9. svibnja 2005. godine, još je jedna stranka podnijela ustavnu tužbu zbog
duljine toga postupka te je 12. ožujka 2007. godine Ustavni sud naložio Općinskom sudu u
Splitu da donese svoju odluku u najkraćem mogućem roku, no postupak je još uvijek u tijeku.14

3. Dispozitiv - je li došlo do povrede čl. 6., st. 1., Konvencije?

4. Obrazloženje - Podnositelji zahtjeva prigovaraju da je duljina ostavinskog postupka nespojiva

sa zahtjevom „razumnoga roka” iz čl. 6., st. 1., Konvencije. Sud smatra da razdoblje koje treba
uzeti u obzir je ono od dana stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku, u ovom slučaju
06. studenog 1997. godine. No, pri ocjeni razumnosti vremena smatra da se treba voditi računa o
stanju postupka u to vrijeme, te isti zaključuje da je postupak započeo 29. siječnja 1974. godine,
te da je trajao prije ratifikacije oko dvadeset tri godine i devet mjeseci. Nadalje, postupak je još
uvijek bio u tijeku 14. veljače 2005. godine kad je Ustavni sud donio svoju odluku, pa zaključuje
da je postupak trajao dodatnih sedam godina i tri mjeseca. Također ističe da je postupak ukupno
nakon ratifikacije trajao devet godina i deset mjeseci, te da tokom tog razdoblja nije donesena
nikakva odluka a o osnovanosti i predmet je bio ispitivan na jednoj razini nadležnosti. Vlada
smatra da podnositelji zahtjeva više ne mogu tvrditi da su žrtve u smislu članka 34. Konvencije,
budući je Ustavni sud prihvatio ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva, utvrdio povredu njihovoga
ustavnoga prava na suđenje u razumnome roku i dosudio im naknadu. Podnositelji zahtjeva se s
tim nisu složili. Sud primjećuje da položaj žrtve podnositelja zahtjeva u ovome predmetu, u
smislu Konvencije, ovisi o tome je li dosuđena im zadovoljština na domaćoj razini bila
odgovarajuća i dostatna, s obzirom na članak 41. Konvencije. U vezi s tim, primjećuje je Ustavni
sud 14. veljače 2005. godine svakom podnositelju zahtjeva dosudio ekvivalent od oko 1.440 eura
(EUR) i naložio Županijskom sudu u Splitu da donese odluku o žalbi u roku od šest mjeseci. Sud
smatra da dosuđeni iznos ne odgovara težini povrede, imajući na umu okolnosti ovoga predmeta
i posebice ukupnu duljinu ostavinskog postupka, koja premašuje trideset jednu godinu u trenutku
kad je Ustavni sud donio svoju odluku. Ovaj čimbenik, zajedno s činjenicom da je postupak još
uvijek u tijeku, dovodi do rezultata da je zadovoljština koju su podnositelji zahtjeva pribavili na
domaćoj razini nerazumna s obzirom na sudsku praksu Suda i da je stoga nedovoljna. Stoga

14
Letica protiv Hrvatske, presuda, 18. listopad 2007., br. 27846/05

11
smatra da podnositelji zahtjeva još uvijek mogu tvrditi da su „žrtve“ povrede njihovoga prava na
suđenje u razumnome roku. Sud primjećuje da je postupak do sada trajao dodatne dvije godine i
sedam mjeseci nakon odluke Ustavnoga suda, te da podnositelji zahtjeva nisu podnijeli još jednu
ustavnu tužbu, no Sud smatra da ni nisu to trebali učiniti. Također, Sud ponavlja da se razumnost
duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i na temelju ispunjenih kriterija
(složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva i mjerodavnih vlasti, važnost onog što se u
sporu dovodi u pitanje). Razmotrivši sav materijal koji mu je podnesen Sud se slaže s Ustavnim
sudom da je u ovome predmetu duljina postupka bila prekomjerna i da nije zadovoljila zahtjev
„razumnoga roka“.U odnosu na razdoblje nakon donošenja odluke Ustavnoga suda, Sud
primjećuje da je, nakon vraćanja na ponovljeni postupak, postupak ponovno u tijeku pred prvim
stupnjem, te zaključuje da je nakon toga datuma došlo do daljnjih neopravdanih odugovlačenja.
Prema tome zaključuje da je došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije.

5. Prikaz prava čija se povreda ispituje – Članak 6., st. 1. Konvencije – Stranke se mogu zbog
povrede razumnog roka obratiti Europskom sudu za ljudska prava, bilo to tijekom trajanja
postupka ili nakon okončanja, pri čemu je važno da je to rok od šest mjeseci nakon donošenja
pravomoćne odluke. Najprije se razumni rok primjenjivao samo na rad redovitih sudova, no s
vremenom je proširen i na rad ustavnih sudova. Europski sud se suočavao s ogromnim brojem
predmeta vezanih za duljinu postupka, no Italija je bila jedna od zemalja gdje je godinama
dolazilo do povrede duljine trajanja postupka. Pa tako Europski sud ističe predmete poput:
“Ferrari protiv Italije”, “A.P. protiv Italije”, “Di Mauro protiv Italije” i “Bottazi protiv
Italije”. Do najvećega zaokreta glede problema razumnog roka došlo je 2000. godine presudom
“Kudla protiv Poljske”, u kojoj je Europski sud po prvi puta u predmetu povrede duljine trajanja
postupka razmatrao i povredu članka 13. Europske konvencije. Navedenom presudom Europski
sud je izmijenio svoju dotadašnju praksu te je obvezao države stranke Europske konvencije na
uvođenje domaćeg pravnog lijeka za povredu duljine postupka te da same daju naknade u onom
smislu i po onim kriterijima po kojima to čini Europski sud.

12
 V.3. Predmet Camasso protiv Hrvatske

1. Stranke: podnositelji zahtjeva: gdin Lorenzo Camasso

- država: Republika Hrvatska

2. Činjenice: podnositelj zahtjeva je rođen 1964. godine i živi u Bjelovaru. 6. studenoga 1994.
godine podnositelj zahtjeva je uhićen pod sumnjom da je počinio ubojstvo, te je isti dan zadržan
u Okružnom zatvoru u Bjelovaru. Dana 9. studenoga 1994. godine Županijski je sud u Bjelovaru
pokrenuo istragu protiv podnositelja zahtjeva, a 5. prosinca 1994. godine je optužen za ubojstvo.
Dana 21. prosinca 1994. godine održano je prvo ročište pred Županijskim sudom u Bjelovaru, a
26. travnja 1995. godine Županijski je sud podnositelja zahtjeva proglasio krivim za ubojstvo jer
je utvrdio da je podnositelj prekoračio nužnu obranu te ga osudio na deset mjeseci zatvora.
Nadalje, 15. svibnja 1995. godine podnositelj zahtjeva uložio je žalbu protiv prvostupanjske
presude, a te iste godine, 16. kolovoza Vrhovni je sud Republike Hrvatske ukinuo
prvostupanjsku presudu te postupak vratio na ponovni postupak. U pono vljenom postupku je
ponovno osuđen za ubojstvo na godinu dana zatvora. Podnositelj zahtjeva je istoga dana pušten
iz zatvora budući da mu je vrijeme koje je proveo u pritvoru uračunato u kaznu. 30. listopada
1995. godine podnositelj zahtjeva uložio je žalbu protiv prvostupanjske presude, kao i
Županijsko državno odvjetništvo. Dana 18. studenoga 1997. godine Vrhovni je sud ponovno
ukinuo prvostupanjsku presudu i vratio predmet na ponovni postupak navodeći da da je
prvostupanjski sud propustio navesti razloge za odbijanje tvrdnje podnositelja zahtjeva da je
postupao u nužnoj obrani. U ponovljenom je postupku Županijski sud održao ročišta 11. veljače
1998. godine i 3. travnja 1998. godine. 3. travnja 1998. Godine, podnositelj je iznova osuđen za
ubojstvo i kaznu zatvora od godinu dana. Dana 27. travnja 1998. godine podnositelj zahtjeva je
uložio žalbu protiv prvostupanjske presude, a 28. kolovoza 2001. godine Vrhovni je sud odbio
žalbe kao neosnovane i potvrdio prvostupanjsku presudu. Presuda Vrhovnog suda dostavljena je
branitelju podnositelja zahtjeva 8. listopada 2001. godine.15

3. Dispozitiv – je li došlo do povrede čl. 6., st. 1., Konvencije?

15
Camasso protiv Hrvatske, presuda, 13. siječnja 2005., br. 15733/02

13
4. Obrazloženje - Podnositelj zahtjeva je prigovorio da je duljina kaznenog postupka bila
nesukladna sa zahtjevom „razumnog roka“ iz članka 6., st. 1., Konvencije budući da ista glasi:
“Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u
razumnom roku ispita njegov slučaj.“ Vlada je tvrdila nom sudu zbog duljine postupka, na
temelju članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, a podnositelj zahtjeva je osporio
djelotvornost tog pravnog sredstva. Sud ističe da je već smatrao kako su pravna sredstva
dostupna parničnim strankama na domaćoj razini za podnošenje tužbe zbog duljine postupka
„djelotvorna“, u smislu članka 13. Konvencije ako ista “sprječavaju” navodnu povredu ili
“pružaju” određeno zadovoljstvo za svaku povredu koja se dogodila. Nadalje, Sud primjećuje da
Vlada nije uputila na neki domaći predmet u kojem je neki pojedinac podnio tužbu na temelju
članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu iz 1999. godine zbog duljine postupka a koja bi
dovela do sprečavanja prekomjernog odugovlačenja ili kumulacije odugovlačenja, ili do naknade
štete za odugovlačenje koje se već dogodilo. Također, Sud smatra da se ustavna tužba na temelju
članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu iz 1999. godine ne može smatrati djelotvornim
pravnim sredstvom u ovom predmetu. Stoga Vladin prigovor o neiscrpljenosti domaćih pravnih
sredstava treba odbiti. Također, podnositelj zahtjeva ističe da je kazneni postupak protiv njega
trajao nerazumno dugo, no Vlada je taj navod osporila ističući da je predmet činjenično i pravno
složen. Također, Vlada ističe da su domaće vlasti u predmetu podnositelja zahtjeva postupale s
dužnom revnošću, posebice dok je podnositelj zahtjeva bio u pritvoru, tijekom kojega razdoblja
su bile donesene dvije prvostupanjske i jedna drugostupanjska presuda. Nadalje, što se tiče
razdoblja koje treba uzeti u obzir, Sud ističe da bi se u svrhu razumnosti duljine postupka trebalo
uzeti u obzir stanje predmeta na dan 5. studenoga 1997. godine. Također, Sud primijećuje da je
postupak započeo 6. studenoga 1994. godine kad je podnositelj zahtjeva bio uhićen i zadržan u
pritvoru i da je stoga, u trenutku stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku, postupak
već trajao tri godine. Ističe da se za ocjenu razumnosti duljine postupka moraju u obzir uzeti
određeni kriteriji (složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva..) te okolnosti predmeta.
Sud prihvaća da se u ovom predmetu radilo o određenom stupnju složenosti u odnosu na pravna
pitanja, no ističe da se duljina postupka ne može opravdati samo tom činjenicom. Glede
ponašanja podnositelja zahtjeva, Sud primijećuje da Vlada nije tvrdila da bi podnositelj zahtjeva
doprinio duljini postupka. S druge strane, što se tiče ponašanja sudskih vlasti, Sud primijećuje,
posebice, da je Vrhovnome sudu trebalo tri godine i četiri mjeseca da donese odluku po žalbi

14
podnositelja zahtjeva. Sud smatra da je Vladino objašnjenje da je Vrhovni sud dao prvenstvo
spisima u kojima su okrivljenici bili u pritvoru, a što nije bio predmet podnositelja zahtjeva u
relevantno vrijeme, ne može opravdati produženi karakter žalbenog postupka. Stoga uzimajući
sve činjenicec u predmetu zaključuje da je došlo do povrede čl. 6., st. 1., Konvencije.

5. Prikaz prava čija se povreda ispituje – Članak 6., st. 1., Konvencije - Kao i kod pojma
"građanska prava i obveze" Europski sud za ljudska prava daje široko tumačenje pojma
"optužnica za kazneno djelo" iz članka 6. Konvencije, te sukladno tome primjenjuje sljedeća tri
kriterija u utvrđivanju: klasifikacija kaznenog djela prema nacionalnom pravu, vrsta kaznenog
djela, te vrsta i težina moguće kazne. Sud je zauzeo stav da država ne može izbjeći primjenu
članka 6. naprosto tvrdeći kako se za dano kazneno djelo "ne kažnjava". U predmetu u kojem su
bile nametnute velike porezne pristojbe nakon revizije, Sud je utvrdio da opća narav relevantnih
pravnih odredbi o poreznim pristojbama, svrha kazni da odvrate i kazne, kao i strogost
eventualne i stvarne kazne ulaze pod pojam "optužnica za kazneno djelo" iz članka 6.
Konvencije (primjer predmeta “Janosevic protiv Švedske” iz 2002. godine). “Sud je zauzeo stav
da je osoba "optužena" za kazneno djelo u smislu članka 6.1 onda kada država poduzme "mjere
koje podrazumijevaju … tvrdnju (da je ona počinila kazneno djelo), i koje isto tako bitno utječu
na položaj osumnjičenog.” Također, tijela Konvencije utvrdila su da kriterij "bitan utjecaj"
zadovoljavaju takve mjere kao što su objavljivanje tjeralice, ili pretraga stana ili osoba. Na
drugoj strani, nisu utvrdila da taj kriterij zadovoljava pokretanje policijske istrage, ispitivanje
svjedoka, ili druge mjere koje nemaju izravan utjecaj na pojedinca. Članak 6. odnosi se i na
izricanje kazne u kaznenim postupcima. Tako je Sud utvrdio povredu članka 6. u predmetu u
kojem je ministar unutarnjih poslova odredio duljinu trajanja kazne zatvoreniku, a ne sud
(primjer predmeta “Easterbrook protiv Ujedinjenog Kraljevstva” iz 2003. godine).”16

16
Gomien, Donna, op.cit., str. 30.

15
 VI. ZAKLJUČAK

U ovom radu obrađena je tema “Duljina trajanja ovršnih postupaka u skladu sa člankom
6. Europske konvencije o ljudskim pravima” s osvrtom na tri presude: Camasso, Letica i Raguž.
Iz obrađene teme vidljivo je da je pravo na pošteno suđenje i predmeti vezani za duljinu trajanja
postupka i “razumni rok” među najčešćim predmetima Europskog suda za ljudska prava.

Kada pogledamo ovršni postupak u Republici Hrvatskoj, zanimljivo je kako je Ustavni sud
Republike Hrvatske tek od 2. veljače 2005. godine ustavne tužbe podnesene u ovršnim
predmetima proglašavao dopuštenim.

Što se tiče ovršnog postupka i stajališta Europskog suda za ljudska prava, ono je ustaljeno te se
pravomoćne ovršne odluke smatraju dijelom suđenja prema čl. 6., Europske Konvencije.
Nadalje, kada se gleda duljina trajanja postupka što se tiče ovršnih postupaka, na njih se isto
primjenjuju kriteriji složenosti predmeta, ponašanja podnositelja zahtjeva, mjerodavnih domaćih
vlasti te važnost predmetnog spora.

Kada se promatraju pojedini stadiji postupka, za predmete koji su prošli nekoliko stupnjeva
suđenja indikativne granice bile bi od dvije do tri godine po stupnju odlučivanja, a što se tiče
opravdanja domaćih sudova poput preopterećenosti sudova, velikog broja predmeta ili
nedovoljnih sredstava, Sud ističe da to nisu valjani razlozi za odugovlačenje s postupkom.

Smatra da je država ta koja bi trebala svojim građanima osigurati adekvatnu pravnu zaštitu,
neovisno radilo se o upravnim, građanskim ili ovršnim postupcima.

16
VII.POPIS LITERATURE:

Knjige i članci:

1. Omejec, Jasna, Zabrana diskriminacije u praksi europskoga suda za ljudska prava,

Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu 2009(59)5.
2. Omejec, Jasna, Izvršenje presuda i odluka europskog suda za ljudska prava, Zbornik
Pravnog fakulteta u Zagrebu 2012(62)5-6.
3. Gomien, Donna, Kratak vodič kroz Europsku konvenciju o ljudskim pravima, Vijeće
Europe, Organizator, Zagreb, 1996.
4. Grbić, Sanja, Pošteno suđenje u građanskim postupcima u Hrvatskoj u svjetlu članka 6.,
stavka 1. Europske konvencije o ljudskim pravima (poštenost – razumna duljina trajanja
postupaka - nezavisnost i nepristranost sudova i sudaca - pristup sudu - jednakost oružja),
Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2014.

Presude:

1. Pibernik protiv Hrvatske, presuda, 4. ožujka 2004., br. 75139/01

2. Siničić protiv Hrvatske, presuda, 8. Siječnja 2009., br. 25803/05
3. Kvartuč protiv Hrvatske, presuda, 18. Studeni 2004., br. 4899/02
4. Raguž protiv Hrvatske, presuda, 10. studeni 2005., br. 43709/02
5. Letica protiv Hrvatske, presuda, 18. listopad 2007., br. 27846/05
6. Camasso protiv Hrvatske, presuda, 13. siječnja 2005., br. 15733/02
 VII. POPIS KRATICA:

Čl. – članak

St. – stavak

IV