SVEUČILIŠTE U MOSTARU

PRAVNI FAKULTET
KRIMINALISTIKA I SIGURNOSNI MENADŽMENT

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

Seminarski rad iz predmeta Ljudska prava i sigurnost

Mentor: dr.sc. Zlatko Brkić Student: Srećko Herceg

Mostar, 2020.
SADRŽAJ

1. UVOD.................................................................................................................................2

2. POJAM I NASTANAK EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA.....................3

3. POTPISIVANJE I RATIFIKACIJE...............................................................................4

4. ORGANIZACIJA SUDA..................................................................................................5

5. SASTAV SUDA I IZBOR SUDACA...............................................................................6

6. NADLEŽNOSTI SUDA....................................................................................................7

6.1. Protokol br. 11............................................................................................................7

7. PROTOKOL BR. 14..........................................................................................................8

8. ZAKLJUČAK..................................................................................................................11

9. LITERATURA.................................................................................................................12
 1. UVOD

Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu, je sudski organ ustanovljen Europskom

konvencijom o ljudskim pravima i slobodama, (potpisana u Rimu 4. studenoga 1950. godine,
a stupila na snagu 1953. godine).

Europski je sud ustanovljen 21. siječnja 1959.godine, čine ga ine 45 sudaca (sud ima
onoliko sudaca koliko je zemalja Članica Savjeta Europe). Sud djeluje nakon iscrpljenih
pravnih sredstava u državama članicama.

Bosna i Hercegovina ratificirala je Europsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i

osnovnih sloboda 12. srpnja 2002. godine. Ovim činom prihvatila je obaveznu nadležnost
Europskog suda za ljudska prava, ali i omogućila da se svim licima pod njenom nadležnošću
otvori put za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda pred Europskim sudom za ljudska
prava u Strasbourgu.

Također, nadležnost Suda i pravila o dopuštenosti zahtjeva za pokretanje postupka

predstavljaju jako važan dio sistema uspostavljenog Konvencijom, jer se tijekom proteklih
godina broj zahtjeva za pokretanje postupka povećao u tolikoj mjeri da Sud ima trenutno
otprilike 120 tisuća neriješenih slučajeva, od kojih će većina njih biti proglašena
nedopuštenim, zbog neispunjenosti uvjeta za dopuštenost.

2
 2. POJAM I NASTANAK EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA
PRAVA

Savjet Europe, koji je regionalna organizacija zemalja Zapadne Evrope, donio je i otvorio
za potpis Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Konvencija je
usvojena 4. studenoga 1950. godine u Rimu, a stupila je na snagu 3. rujna 1953. godine.

Popraćena je sa 15 protokola , od kojih Protokol 14 još uvijek nije stupio na snagu , ali o
tome detaljnije kasnije. Zemlje članice Savjeta Europe su imale u vidu potrebu da je
neophodno poštovanje osnovnih sloboda i ljudskih prava za postizanje većeg međusobnog
jedinstva i pravde i mira u svijetu, i ovom konvencijom je predviđen mehanizam za osiguranje
poštovanja obaveza država ugovornica, koje proizlaze iz Europske konvencije o ljudskim
pravima.

Europski sud za ljudska prava je ustanovljen 21. siječnja 1959. godine, nakon što je osam
zemalja ugovornica dostavilo deklaracije po kojima priznaju obaveznu nadležnost suda, kako
se po tadašnjoj verziji Konvencije tražilo. Nakon usvajanja i stupanja na snagu Protokola 11
od studenoga 1998. godine, članom 19 Konvencije, ukinuta je Europska komisija, a
nadležnost Europskog suda za ljudska prava, koja je do tada bila fakultativna, postaje
obavezna za sve države članice.

Time su ujedno i stvoreni uvjeti za direktno obraćanje sudu, pa je i to djelomično utjecalo

na porast broja zahtjeva za pokretanje postupka pred Sudom. Europski sud za ljudska prava je
potpuno nezavisan u svom radu i ne predstavlja neku višu instancu u odnosu na domaće
sudove, pa se od njega ne može tražiti da preinači, poništi ili ukine odluku domaćeg sudskog
ili upravnog organa, niti da svojom odlukom licu koje je podnijelo zahtjev za pokretanje
postupka dodijeli neko pravo koje mu je uskraćeno. Zadatak Suda jeste da utvrdi postojanje ili
nepostojanje povrede prava utvrđenih i zaštićenih Konvencijom i njenim protokolima.

3
 3. POTPISIVANJE I RATIFIKACIJE

Bosna i Hercegovina je ratificirala Konvenciju 12. srpnja 2002. godine. Potpisivanjem i

ratifikacijom Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, i njenih
pratećih protokola, države članice, među koje se ubraja i Bosna i Hercegovina, ovim činom
prihvaćaju obaveznu nadležnost Europskog suda za ljudska prava da odlučuje o zahtjevima
bilo koje fizičke osobe, nevladine organizacije, skupine pojedinaca, ili druge države članice
koji tvrde da su žrtve povrede prava utvrđenih Konvencijom od strane države potpisnice.

Pored toga, obvezuju se da će osigurati punu primjenu odredbi ovog međunarodnog

ugovora, odnosno da će uskladiti svoje zakonodavstvo sa standardima predviđenim
Konvencijom, da će njihovi organi u punoj mjeri poštovati međunarodne norme, i također, da
će se prihvatiti i izvršiti svaku konačnu presudu Europskog suda za ljudska prava u svakom
sporu u kojem sudjeluje kao stranka.

Presuda u kojoj Sud utvrdi da je došlo do povrede prava predstavlja uputu državi na koju
se odnosi, da osigura poduzimanje određenih korekcijskih mjera kako bi se utvrđena povreda
prava ispravila, oštećenom isplatila naknada i spriječilo ponavljanje istih ili sličnih povreda u
budućnosti. Komitet ministara Vijeća Europe nadležan je za nadgledanje izvršenja presuda
Suda na nacionalnom nivou. U strukturu Suda je ugrađen princip konzistencije, prema kome
Sud ostaje dosljedan tumačenjima Konvencije i protokola u ranijim presudama.1

1
Prof.dr R. Etinski, Međunarodno javno pravo, Novi Sad 2007., cit.str. 332

4
 4. ORGANIZACIJA SUDA

Europski sud za ljudska prava se nalazi u sjedištu Savjeta Evrope u Strazburu, u

Francuskoj. Međutim, ako to smatra potrebnim Sud može obavljati poslove i drugdje na
teritoriju država članica. Troškove Suda snosi Savjet Evrope. Sud bira svog predsjednika i dva
podpredsjednika na općoj sjednici na period od tri godine. Na općoj sjednici, po prijedlogu
predsjednika Suda, se biraju najmanje četiri odjeljenja koja trebaju biti po svom sastavu
spolno uravnotežena i geografski izbalansirana tako da oslikavaju različite pravne sisteme
država članica.2

Sud svoju funkciju vrši tako što je podijeljen u odbore, sastavljene od trojice sudaca,
sudska vijeća, sastavljena od sedam sudaca, i Velikog vijeća sastavljenog od sedamnaest
sudaca. Sudski odbori odlučuju o dopuštenosti zahtjeva za pokretanje postupka podnesenih od
strane pojedinaca, grupe pojedinaca ili nevladine organizacije, ali ne i o dopuštenosti zahtjeva
koji je podnijela država, jer je to u nadležnosti vijeća.

Jednoglasnom odlukom odbor može zahtjev proglasiti nedopuštenim ili ga skinuti sa liste
slučajeva. Ukoliko odluka o nedopuštenosti nije jednoglasna, o dopuštenosti zahtjeva će
odlučivati vijeće Suda. Vijeće sastavljeno od sedam sudaca odlučuje o dopuštenosti zahtjeva
za pokretanje postupka podnesenih od strane pojedinaca, grupe pojedinaca ili nevladinih
organizacija ukoliko odbor nije donio odluku o dopuštenosti, odlučuje o dopuštenosti zahtjeva
koji je podnijela država ugovornica, i odlučuju o meritumu, odnosno rješavaju stvar u prvom
stupnju.

Veliko vijeće odlučuje u predmetima koji su mu ustupljeni od strane sudskog vijeća, a do

ustupanja dolazi kada se u predmetima koje rješava sudsko vijeće nametne pitanje tumačenja
Konvencije ili njenih protokola, ako odluka koju bi vijeće donijelo bila nesuglasna sa
ustaljenom sudskom praksom, i Veliko Vijeće odlučuje o žalbama na presudu vijeća i o
zahtjevima za savjetodavna mišljenja. Sud ne sudi u pojedinačnom sastavu, ma da postoji
sudac izvjestilac koji ima zadatak da, ukoliko se radi o međudržavnom zahtjevu za pokretanje
postupka, da podnese izvještaj o prihvatljivosti zahtjeva, navodeći u njemu relevantne

2
Prof.dr R. Etinski, Međunarodno javno pravo, Novi Sad 2007.,str.338

5
činjenice, da ukažu na pravna pitanja vezana za Konvenciju ukoliko ih ima, i ako je potrebno i
mišljenje o suštini stvari koje je neobavezujuće.

Ukoliko se radi o pojedinačnom zahtjevu, prije donošenja odluke o dopuštenosti, suci

pojedinci će ispitati zahtjev i ako smatraju potrebnim, zahtijevati od stranaka da dostave
potrebne podatke, pismena i druge materijale koje smatraju važnim, i nakon toga sačiniti
izvještaj o dopuštenosti zahtjeva i predati ga odboru ili vijeću.3

5. SASTAV SUDA I IZBOR SUDACA

Sastav suda kao i rad suda su uređeni Konvencijom i Pravilnikom Suda. Pravilnik suda
donosi sam Sud. Europski Sud za ljudska prava ima 47 sudaca, taj broj zavisi od broja članica
Europskog Savjeta, kojih je trenutno 47, jer svaka država članica ima u sudu po jednog suca,
koji ne mora biti njen državljanin, pa čak ni državljanin bilo koje zemlje članice Savjeta
Europe.

Parlamentarna skupština Savjeta Europe, većinom glasova vrši izbor sudaca. Svaki član
Savjeta Europe predlaže po tri kandidata između kojih se vrši izbor. Sudski mandat traje 6
godina i sudac može biti ponovo biran na istu funkciju. Suci uživaju imunitet, u skladu sa
članom 40 Statuta Savjeta Europe, a u svom radu su nezavisni, ali za vrijeme svog sudskog
mandata se moraju uzdržavati od određenih aktivnosti koje se smatraju nespojivim sa
njihovom funkcijom.

3
Pravilnik Europskog suda za ljudska prava, Pravilo 48. stav 2

6
 6. NADLEŽNOSTI SUDA

Sud ima dvostruku nadležnost. Kao osnova, predviđena je nadležnost da odlučuje o

tumačenju ili principu Konvencije u svim slučajevima koje mu države ugovornice ili komisija
budu podnijele. Sud uzima slučaj u razmatranje tek kada Komisija potvrdi da nisu uspjeli
napori za prijateljsko poravnanje (rješenje) spora i to u roku od tri mjeseca od trenutka kada
mu ga Komisija podnese.
Također, njemu se mogu obratiti i država ugovornica čiji je državljanin navodno žrtva,
država ugovornica koja je pokrenula postupak pred Komisijom i država ugovornica protiv
koje je podnijeta žalba.4
Druga vrsta nadležnosti jest savjetodavna. Ona je naknadno predviđena Protokolom br. 2
uz Europsku konvenciju, koji je ovlastio Komitet ministara da zatraži savjetodavno mišljenje
Suda povodom pravnih pitanja koja se odnose na tumačenje Konvencije i protokola uz nju.
Sud na osnovu ove nadležnosti ne može apstraktno tumačiti sadržaj i obuhvatiti prava i
slobode koje Europska konvencija garantira.
Sud je također ovlašten da, kada je neka država ugovornica prekršila obveze po Europskoj
konvenciji i ako je njenim unutrašnjim pravom onemogućena odgovarajuća nadoknada za
prekršaj, povrijeđenoj strani odredi odgovarajuće pravno zadovoljstvo.
Nespojivost zahtjeva za pokretanje postupka sa odredbama Konvencije, odnosno
nadležnost Suda javlja se u četiri oblika:

 nadležnost ratione loci

 nadležnost ratione materiae
 nadležnost ratione temporis
 nadležnost ratione personae

6.1. Protokol br. 11

Savjet Europe je 1994. godine usvojio Protokol br. 11 uz Europsku Konvenciju. Ovim
instrumentom se u suštini mijenja važeći kontrolni mehanizam Europske konvencije u kojem
važnu funkciju obavlja Europska komisija kao „trijažni“ organ. Ovaj Protokol će stupiti na
snagu kada ga sve potpisane Europske konvencije ratificiraju.

Novim Protokolom predviđene su dvije bitne novine, prije svega uspostavlja se novi
Europski sud za ljudska prava, koji će sada postojati kao stalni organ i čija će nadležnost biti

4
Europska Konvencija čl. 48

7
obavezna za sve države ugovornice. Ukida se tzv. Fakultativna nadležnost Suda. Zatim, ukida
se Komisija za ljudska prava, te se sve žalbe zbog kršenja Europske konvencije (pojedinačne i
državne) neposredno upućuju Sudu. Ovim izmjenama pojedinac postaje parnična stranka u
postupku pred jednim međunarodnim sudom.5

7. PROTOKOL BR. 14

Stupanjem na snagu Protokola 1998. godine, članom 19 Konvencije, Europski sud za

ljudska prava je postao stalni organ i njegova nadležnost obavezna za sve države članice i
time su također stvoreni uvjeti za direktno obraćanje Sudu, pa je i to djelomično utjecalo na
ogromni porast broja zahtjeva za pokretanje postupka pred Sudom, sa kojim se Sud danas
susreće, jer se tokom proteklih godina broj zahtjeva za pokretanje postupka enormno povećao,
u tolikoj mjeri da Sud ima trenutno otprilike 120 tisuća neriješenih slučajeva, od kojih će
sudeći po dosadašnjoj praksi, većina njih biti proglašena nedopuštenim.

Potrebu za donošenjem Protokola 14 je 2004.godine istakao na sjednici Suda njegov

tadašnji predsjednik, ukazujući na probleme sa kojima se Sud susreće, tj. velikim brojem
slučajeva nepodobnim za meritorno odlučivanje i velikim brojem „kloniranih“ slučajeva,
slučajeva koji se ponavljaju u identičnim pravnim situacijama koji zbog sadašnje procedure
koja se zahtijeva jednostavno zagušuju Sud.

Protokol 14, usvojen je u Strazburu 13. svibnja 2004. godine i stupit će na snagu nakon što
ga ratificiraju sve članice Savjeta Europe.

Razlog i cilj njegovog donošenja jeste da se poboljša efikasnost Europskog suda za

ljudska prava time što će mu se omogućiti da brže i lakše vrši selekciju i odbacivanje
neprihvatljivih zahtjeva za pokretanje postupka i odlučuje o istim ili sličnim slučajevima koji
se ponavljaju, tzv. „kloniranim“ slučajevima. Tako da je njegov osnovni cilj pojednostaviti
procedure pred Europskim sudom zbog njegove preopterećenosti.

Da bi se to ostvarilo Protokol 14 sadrži veći broj odredbi koji se odnose na ustrojstvo,

organizaciju, nadležnost i postupak pred Europskim sudom. Rusija je jedina od 47 zemalja
članica koja nije ratificirala Protokol 14 i time blokirala provođenje reforme.

5
Sve ove izmjene izvršene su čl. 1. Protokola, kojim se potpuno mijenjaju dijelovi Konvencije od glave II do IV
(članovi 19 do 56) i uvodi prenumeracija ovih članova Konvencije novim od 19. do 51.

8
 Razlog blokiranja reforme jeste rusko neslaganje sa izmjenama vezanim za članove 26. i
27., odnosno uvođenje funkcije suca pojedinca. Ipak 15. siječnja 2010. godine ruska Duma,
donji dom ruskog parlamenta, je ratificirala Protokol 14 o reformi Europskog suda za ljudska
prava, koji je blokirala od 2004.godine, tako da će Protokol 14 stupiti na snagu 01. lipnja
2010. godine.

Odredbama u Protokolu 14 je:

 produžen mandat sudaca na devet godina bez mogućnosti reizbora;

 članom 26 i 27.uvedena je funkcija suca pojedinca i izvjestioca, tako što Sud može da
zasjeda i kao sudac pojedinac. Sudac pojedinac odlučuje o dopuštenosti zahtjeva za
pokretanje postupka, koji može proglasiti nedopuštenim ili brisati ga sa liste predmeta;
 članom 28 je izmijenjena nadležnost i sastav sudskih odbora i vijeća, tako što je
nadležnost tročlanog sudskog vijeća proširena i na slučajeve prihvaćanja zahtjeva za
pokretanje postupka kao dopuštenih i odlučivanje u meritumu tamo gdje već postoji
ustanovljena jurisprudencija Evropskog suda za ljudska prava;
 član 35, stav 3 donosi novi uvjet prihvatljivosti zahtjeva za pokretanje postupka kojim
je predviđeno da šteta nanijeta podnosiocu zahtjeva povredom prava mora biti
značajna,
 Komesaru za ljudska prava Savjeta Evrope dozvoljeno je da intervenira u postupku;
 Komitetu ministara dato je pravo da od Evropskog suda zatraži
tumačenje presude i mišljenje o njenom izvršenju od strane države;
 članom 59. je omogućeno je Evropskoj uniji da pristupi Konvenciji o ljudskim
pravima.

Prelaznim odredbama predviđeno je da će se njegove odredbe primijeniti na sve predmete

po kojima su u tijeku postupci pred Sudom i na sve presude čije izvršenje nadzire Komitet
ministara. Mandat sucima koji su prvi put izabrani u Europski sud bit će produžen na devet
godina, a ostalim sucima za dvije godine. Kad Sud zasjeda u pojedinačnom sastavu, sudac
pojedinac neće razmatrati dopuštenost zahtjeva protiv Visoke strane ugovornice u čije ime je
taj sudac imenovan.

Sudac pojedinac može zahtjev proglasiti nedopuštenim ili skinuti sa liste predmeta Suda,
zahtjev podnesen na osnovu člana 34, gdje se takva odluka može donijeti bez daljeg

9
ispitivanja. Ova odluka će biti konačna. Ako sudac pojedinac zahtjev ne proglasi zahtjev
nedopuštenim ili ga ne izbriše sa liste predmeta, u tom slučaju će zahtjev proslijediti odboru
ili vijeću na dalje razmatranje.

U pogledu na zahtjev podnijet na osnovu člana 34,odbor može jednoglasnom odlukom:

a) proglasiti ga nedopuštenim ili ga skinuti (izbrisati) sa liste slučajeva, i takva odluka

može donijeti bez daljeg razmatranja ili ispitivanja
b) proglasiti zahtjev dopuštenim i donijeti presudu o meritumu, čak i ako se u predmetu
javlja pitanje u pogledu tumačenja ili primjene Konvencije, ako za pitanje koje se
javlja u predmetu (slučaju) već postoji ustanovljena jurisprudencija Europskog suda
za ljudska prava.

10
 8. ZAKLJUČAK

Savjet Europe je donio i otvorio za potpis Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i
osnovnih sloboda. Konvencija je usvojena 4. studenoga 1950. godine u Rimu, a stupila je na
snagu 3. rujna 1953. godine.

Popraćena je sa 15 protokola. Europski sud za ljudska prava je ustanovljen 21. siječnja

1959. godine, a od studenoga 1998. godine, nadležnost Europskog suda za ljudska prava, koja
je do tada bila fakultativna, postaje obavezna za sve države članice.

Evropski sud za ljudska prava je potpuno nezavisan u svom radu i ne predstavlja neku
višu instancu u odnosu na domaće sudove, pa se od njega ne može tražiti da preinači, poništi
ili ukine odluku domaćeg sudskog ili upravnog organa, niti da svojom odlukom licu koje je
podnijelo zahtjev za pokretanje postupka dodijeli neko pravo koje mu je uskraćeno.

Zadatak Suda jeste da utvrdi postojanje ili nepostojanje povrede prava utvrđenih i
zaštićenih Konvencijom i njenim protokolima. Nadležnost Evropskog suda za ljudska prava
jeste obavezna za sve države koje su potpisale i ratificirale Europsku konvenciju za zaštitu
ljudskih prava i osnovnih sloboda, i njene protokole.

Nadležnost Suda može biti parnična i savjetodavna. Bosna i Hercegovina je ratificirala

Europsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda 12. srpnja 2002. godine. i
ovim činom prihvatila obaveznu nadležnost Europskog suda za ljudska prava, ali i omogućila
da se svim licima pod njenom nadležnošću otvori put za zaštitu ljudskih prava i osnovnih
sloboda pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu.

11
9. LITERATURA

1. Rodoljub Etinski, Međunarodno javni pravo, Novi sad 2007.g.

2. Europski sud za ljudske prava, Odabrane presude III, Beograd 2008.g.

12