Specijalistički diplomski stručni studij javne uprave

Europska konvencija o ljudskim pravima i javna uprava

PRESUDE EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA – izrada domaće zadaće

PREDMET HAJDUKOVIĆ PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br., 3803/02)

1. Stranke: - podnositelji zahtjeva: gđa Milka Hajduković

gdin Jovan Hajduković
- Država: Hrvatska
2. Činjenice (kratak opis činjenica):  Dana 1. ožujka 1992. godine kuću podnositelja
zahtjeva u Bjelovaru digli su u zrak nepoznati počinitelji, a podnositelji zahtjeva u istoj
so živjeli od 1932., godine. Nadalje, dana 1. ožujka 1994. godine podnositelji zahtjeva su
podnijeli građansku tužbu protiv države Općinskom sudu u Zagrebu, pozivajući se na čl.,
180. Zakona o obveznim odnosima i tražeći odštetu. No, dana 3. veljače 1996. godine
stupio je na snagu Zakon o izmjeni Zakona o obveznim odnosima koji je sadržavao
odredbu prema kojoj se se prekidaju svi postupci povodom tužbi za naknadu štete
uzrokovane terorističkim aktima ili aktima nasilja, do donošenja novog zakona o tom
pitanju. Iz navedenog razloga, 7. lipnja 1999. godine Općinski sud je prekinuo postupak
na temelju Izmjene iz 1996. godine. No, dana 31. srpnja 2003. stupio je na snagu Zakon o
odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija temeljem
kojeg je Općinski je sud nastavio postupak 14. siječnja 2004. godine.
U međuvremenu su 21. svibnja 2002. godine podnositelji zahtjeva podnijeli ustavnu
tužbu na temelju članka 63. Ustavnog zakona zbog duljine postupka te je dana 7. srpnja
2004. godine Ustavni sud je prihvatio ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva. Pozivajući se
na sudsku praksu Suda utvrdio je povrede njihovih ustavnih prava na suđenje u
razumnome roku i na pristup sudu. Naložio je Općinskom sudu u Zagrebu da donese
odluku u predmetu podnositelja zahtjeva u roku od godinu dana te im svakome dosudio
naknadu u iznosu od 4.400 hrvatskih kuna (HRK). Unatoč svemu, dana 11. ožujka 2004.

1
 godine Općinski sud u Zagrebu je proglasio tužbu podnositelja zahtjeva nedopuštenom
nalazeći da više nije nadležan za tu stvar. Podnositelji zahtjeva su se žalili Županijskom
sudu u Zagrebu te se predmet još uvijek vodi pred tim sudom.

3. Dispozitiv – pitanja koja Europski sud za ljudska prava postavlja : Je li došlo do

povrede čl., 6. Konvencije?

4. Obrazloženje (razlozi kojima Europski sud za ljudska prava podržava odgovore na

postavljena pitanja) U navedenom predmetu Sud ističe kako su podnositelji zahtjeva
prigovorili da je donošenje Izmjene iz 1996. godine u Saboru povrijedilo njihovo pravo
na pristup sudu iz članka 6, stavka 1 Konvencije, koji glasi kako slijedi:“Radi
utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u
razumnom roku ispita njegov slučaj.“
Nadalje, Vlada u svom obrazloženju tvrdi da podnositelji zahtjeva više ne mogu tvrditi
da su žrtve u smislu članka 34. Konvencije, budući je 31. srpnja 2003. godine stupio na
snagu Zakon o odgovornosti, koji je propisao da se nastavljaju postupci prekinuti na
temelju Izmjene iz 1996. godine. Također, ističe kako je Ustavni sud prihvatio ustavnu
tužbu podnositelja zahtjeva, utvrdio povredu njihovoga ustavnoga prava na pristup sudu
te im dosudio naknadu. Smatraju da je povreda kojoj je prigovoreno je dakle bila
ispravljena pred domaćim vlastima te je podnositelj zahtjeva izgubio položaj žrtve.
No, podnositelji zahtjeva tvrde da su oni još uvijek „žrtve“ u smislu članka 34.
Konvencije, usprkos odluke Ustavnoga suda od 7. srpnja 2004. godine. Tvrde da je iznos
naknade nedostatan i znatno niži od iznosa koje dosuđuje Sud u sličnim premetima.
Sud zauzima stajalište napominjući predmet Tomašić protiv Hrvatske i ističe kako je
iznos naknade nerazuman što primjećuje u navedenom predmetu te ističe da podnositelji
zahtjeva se i dalje mogu pozivati na to da su “žrtve” te da su im povrijeđena njihova
prava.nadalje, ističe kako Vlada nije iznijela niti jednu činjenicu ili argument koji bi ga
mogli navesti na donošenje drukčijeg zaključka u ovome predmetu. Stoga smatra da je
došlo do povrede čl., 6., st., 1., Konvencije

2
5. PRIKAZ PRAVA ČIJA SE POVREDA ISPITUJE (prema literaturi dostupnoj online)

Čl., 6., st., 1. EKLJP-a: Najveći broj predmeta koje Europski sud za ljudska prava zaprimi je
vezan za povredu prava na pošteno suđenje u razumnom roku.
Nadalje, tijela Konvencije su utvrdila čimbenike prema kojima ocjenjuju zdaovoljavali određeni
postupak kriterij “razumnog roka”. Ti čimbenici su: složenost danog predmeta, ponašanje
nadležnih vlasti, ponašanje podnositelja zahtjeva, i važnost predmeta spora za podnositelja
zahtjeva. Kada govorimo o složenosti predmeta, Sud ga ocjenjuje na temelju činjeničnih ili
pravnih pitanja o kojima je riječ, broju okrivljenika, stranaka ili svjedoka, tijeku usporednih ili
povezanih postupaka, kao i na temelju drugih međunarodnih čimbenika. Što se tiče ponašanja
podnositelja zahtjeva tu je zazuzeo stav da se od okrivljenika ne može tražiti da surađuje u
postupku kako bi se isti ubrzao (primjer predmeta “Eckle protiv Njemačke” iz 1982. godine).
Također, ponašanje branitelja se ne može pripisati okrivljeniku, te ukoliko je ponašanje branitelja
uzrok za odugovlačenje postupka, Sud u tom postupke neće utvrditi da je došlo do povrede čl. 6.,
Konvencije ( primjer predmet “Punzelt protiv Češke” iz 2000. godine).S obzirom na ponašanje
nadležnih vlasti Sud smatra državu odgovornom za sve odgode koje su prouzročile njene
upravne i sudske vlasti. Sud smatra da je država ta koja je zadužena za organizaciju svoga
pravnog sustava te da mora osigurati mogućnost oončanja postupaka unutar razumnog roka.
Država se “pokušala opravdati” za postupke odugovlačenja navodeći kao primjere političke
okolnosti, preopterećenost sudova i drugo.1 Kao primjer će se navesti “Siničić protiv Hrvatske2”
u kojem je podnositelj podnio zahtjev u kojem prigovara da Ministarstvo nije ispunilo svoju
obvezu navedenu u pravomoćnoj presudi kojom se traži povrat vozila u ispravnom stanju. Vlada
tvrdi da je sredstvo ovrhe u ovome predmetu bio nalog za isplatu sudskih penala dok se
zaplijenjeno vozilo ne dovede u ispravno stanje. Vozilo je bilo dovedeno u ispravno stanje u
rujnu 2006., ali ga je podnositelj odbio preuzeti. Europski sud ponavlja da djelotvoran pristup
sudu uključuje pravo ishoditi ovrhu sudske odluke bez nepropisnih odugovlačenja, što je u ovom
predmetu dovedeno u pitanje. Europski sud je utvrdio da je postupak trajao punih šest godina.
Također utvrđuje kako je presudom od 2. listopada 1997., a potvrđenom 4. travnja 2000., izričito
naloženo Ministarstvu da podnositelju preda vozilo u ispravnom stanju. Iako je imenovani sudski
vještak utvrdio da je vozilo popravljeno 19. studenog 2004., taj nalaz je pobijen 23. svibnja 2006.
1
Gomien, Donna, Kratak vodič kroz Europsku konvenciju o ljudskim pravima, Vijeće Europe, Organizator, Zagreb,
1996., str. 34.
2
Siničić protiv Hrvatske, presuda, 8. Siječnja 2009., br. 25803/05

3
kad je utvrđeno da vozilo i dalje ima neke nedostatke. Nadalje, 14. rujna 2006. utvrđeno je da je
vozilo pravilno popravljeno i da je u ispravnome stanju. Europski sud smatra da se odbijanje
podnositelja da preuzme vozilo prije 14. rujna 2006. ne može uzeti protiv njega. Zaključuje da je
država nastavila držati vozilo podnositelja do toga datuma, i da je do razdoblja odugovlačenja od
travnja 2000. do rujna 2006. došlo zbog propusta države da se pobrine da vozilo podnositelja
zahtjeva bude vraćeno podnositelju u ispravnom stanju. Navedena razmatranja dovela su
Europski sud do zaključka da potpuna ovrha presude donesene u korist podnositelja nije bila
izvršena u razumnome roku.

IZDVOJENA MIŠLJENJA – sukladna

- suprotna