Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-1059/20,

rješavajući apelaciju Grada Banja Luke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine,
člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-
Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik
Mirsad Ćeman, potpredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Seada Palavrić, sutkinja
Zlatko M. Knežević, sudija

na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine donio je

Predmet broj: AP-1059/20 2 Odluka o dopustivosti i meritumu

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Grada Banja Luke

podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0
P 184615 19 Rev od 3. decembra 2019. godine

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Grad Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike
Srpske, Sjedište zamjenika u Banja Luci, podnio je 20. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom
sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda
Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 184615 19 Rev od 3. decembra
2019. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banja
Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni
sud) i tužiteljice Jelene Babić iz Banja Luke (u daljnjem tekstu: tužiteljica), zatraženo je 25. juna
2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 5. jula 2021. godine, Osnovni sud 8. jula
2021. godine, tužiteljica 9. jula 2021. godine, dok Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom

sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Tužiteljica je 20. januara 2014. godine podnijela tužbu protiv tuženih, apelanta kao
prvotuženog i „Vodovoda“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotuženi ili zajedno tuženi), radi
isplate naknade za oduzeto zemljište.

6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 184615 17 P 3 od 16. avgusta 2018. godine apelant je
obavezan da tužiteljici na ime isplate vrijednosti zemljišta, umjesto naknade za eksproprisano
Predmet broj: AP-1059/20 3 Odluka o dopustivosti i meritumu

zemljište pobliže označeno kao u izreci presude, površine 1316 m2, isplati iznos od 48.740,74 KM
sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od podnošenja tužbe tj. od 26. septembra 2017. godine
pa do isplate. Nadalje, stavom II izreke presude, je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev
tužiteljice da se drugotuženi obaveže da joj na ime isplate vrijednosti zemljišta, umjesto naknade za
eksproprisano zemljište pobliže označeno kao u izreci presude, površine 1316 m2 (u daljnjem
tekstu: predmetna parcela) isplati iznos od 48.740,74 KM. Istom presudom (stav III) apelant je
obavezan da tužiteljici na ime troškova postupka isplati iznos od 9.639,20 KM.

7. Osnovni sud je naveo da je cijeneći izvedene dokaze u smislu odredbe člana 8. Zakona o
parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), i to uvidom u Rješenje Komisije za izlaganje na javni
uvid podataka o nepokretnostima od 14. marta 2013. godine i uvidom u List nepokretnosti od 24.
aprila 2015. godine utvrđeno da je tužiteljica upisana sa pravom vlasništva na predmetnoj parceli.
Uvidom u Rješenje Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banja Luke od 21. aprila 2010. godine
proizilazi da je apelantu data urbanistička saglasnost za izgradnju vodovodne mreže sa pumpnom
stanicom (u daljnjem tekstu: sporni objekat) na predmetnoj parceli, u naselju Potkozarje Banja
Luka. Uvidom u nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke utvrđena je vrijednost predmetne
parcele te je konstatovano da nema ekonomske opravdanosti za korištenje preostalog dijela
navedene parcele u poljoprivredne svrhe. Iz nalaza vještaka geodetske struke proizilazi da je sporni
objekat izgrađen na središnjem dijelu predmetne parcele, te koji je ograđen željeznom ogradom, čija
površina iznosi 620 m2, dok je ukupna površina predmetne parcele 1316 m2.

8. U obrazloženju presude je navedeno da je među parničnim strankama sporno, da li tužiteljici

pripada pravo da se tuženi obavežu da joj na ime naknade za „faktički eksproprisanu nekretninu“
isplate odgovarajući iznos naknade. U vezi s tim je utvrđeno da je sporni objekat izgradio apelant,
što proizilazi iz Rješenja o urbanističkoj saglasnosti, kojim rješenjem mu je data saglasnost za
izgradnju navedenog objekta (pumpne stanice) koji predstavlja dio vodovodne mreže i kao takav
služi za snabdijevanje datog područja vodom. Dalje je utvrđeno da je apelant navedeni objekat
predao drugotuženom 25. oktobra 2010. godine na korištenje. S tim u vezi Osnovni sud je ukazao
na sadržaj člana 10. Zakona o vodama kojim je regulisano da javno vodno dobro čine svi segmenti
vodnog dobra, kao što su čestice, vodni objekti i sl., a stavom 2. navedenog člana propisano je, da je
javno dobro dobro od opšteg interesa i da je u vlasništvu RS-a, a da upravljanje istim vrši nadležni
organ uprave, ili neki drugi subjekat sa javnim ovlaštenjima. Obzirom na navedene odredbe
Osnovni sud je naveo da sporni objekat predstavlja jednu cjelinu, da je njegova izgradnja u opštem
interesu, tako da vlasnik zemljišta na kojem je takav objekat sagrađen ne može tražiti njegovo
uklanjanje. Iz izvedenih dokaza također proizilazi, da nije vođen postupak eksproprijacije
Predmet broj: AP-1059/20 4 Odluka o dopustivosti i meritumu

predmetne parcele, niti je shodno Zakonu o eksproprijaciji doneseno rješenje o eksproprijaciji, kako
je to predviđeno odredbom člana 6. citiranog zakona. U vezi s tim Osnovni sud je dalje ukazao, da
je članom 452. ZOO propisano da prenosom neke imovinske cjeline na neko lice, na to lice pored
dugovanja prenose se i potraživanja koja se tiču te stvari, a kako se u predmetnom slučaju radi o
faktičkoj eksproprijaciji, potraživanje naknade za eksproprisane nekretnine ne zastarijeva. Stoga je
Osnovni sud odbio kao neosnovan prigovor zastarjelosti predmetnog potraživanja. Osim toga,
Osnovni sud je utvrdio da je postupanjem apelanta na ovakav način tužiteljica onemogućena u
vršenju svojih vlasničkih prava, tj. da je tužiteljici prema odredbama Zakona o vodama i Zakona o
eksproprijaciji prestalo pravo svojine na predmetnoj parceli. Naime, članom 2. Zakona o
eksproprijaciji propisano je, da je eksproprijacija oduzimanje ili ograničenje prava vlasništva na
nepokretnosti uz pravičnu naknadu, dok je članom 3. propisano, da se nepokretnost između ostalog
može eksproprisati i za potrebe izgradnje vodoprivrednih objekata. Prema tome, Osnovni sud
smatra da tužiteljici pripada pravo na pravičnu naknadu za eksproprisane nepokretnosti, shodno
odredbi čl. 6. Zakona o eksproprijaciji a u vezi sa čl. 12. citiranog zakona, kojim je propisano da
vlasniku nepokretnosti pripada naknada u vidu druge nepokretnosti ili u novcu, s tim da naknadu za
eksproprisanu nepokretnost snosi korisnik eksproprijacije. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je
cijeneći nalaz vještaka ekonomske struke utvrdio da tržišna vrijednost predmetne parcele iznosi
48.740,00 KM, na temelju čega je tužbeni zahtjev tužiteljice usvojio, i apelanta kao korisnika
eksproprijacije obavezao da navedeni iznos isplati tužiteljici. Dakle kako je utvrđeno da je sporni
objekat na predmetnoj parceli tužiteljice izgradio apelant i da je isti predat drugotuženom na
upravljanje 25. oktobra 2010. godine, to je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na
drugotuženog. Osnovni sud je tužiteljici na dosuđeni iznos dosudio i zakonsku zateznu kamatu na
način kako je to propisano odredbom člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem
tekstu: ZOO) i to od dana podnošenja tužbe za isplatu naknade za eksproprisanu nekretninu, dok je
odluku o troškovima postupka dosudio primjenom odredbe člana 386. stav 1. ZPP.

9. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 184615 18 Gž 2 od 27. marta 2019. godine žalbu
apelanta djelimično uvažio i Presudu Osnovnog suda od 16. avgusta 2018. godine u pobijanom
dijelu odluke o zateznoj kamati preinačio, tako što je kamata dosuđena počev od 16. avgusta 2018.
godine [dakle dana donošenja prvostepene presude] umjesto 26. septembra 2017. godine, dok je u
preostalom dijelu žalba odbijena i pobijana presuda u usvajajućem dijelu odluke o glavnoj stvari i u
dijelu odluke o troškovima postupka potvrđena. Istom presudom je odbijen i zahtjev apelanta za
naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 750,00 KM.
Predmet broj: AP-1059/20 5 Odluka o dopustivosti i meritumu

10. Okružni sud je naveo da apelant izjavljenom žalbom osporava presudu prvostepenog suda
zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešne primjene odredaba parničnog
postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime apelant je u žalbi istakao da iz
obrazloženja pobijane presude proizilazi, da je zahtjev tužiteljice zasnovan na kupoprodajnom
ugovoru zaključenim između nje i ranijih vlasnika predmetne parcele, koji je zaključen nakon
izgradnje spornog objekta. U vezi s tim je ukazao, da potpuno ili djelimično oduzimanje prava
vlasništva radi izgradnje objekta od javnog interesa, mora biti zasnovano na zakonito provedenom
postupku eksproprijacije, tako da faktičko deposjediranje, bez provođenja postupka eksproprijacije
se ne može pravdati javnim interesom. Prema tome u slučajevima kada javna vlast vrši ili
dozvoljava izgradnju objekta od javnog interesa na zemljištu koje nije formalno eksproprisano,
ugrožavaju se i povrjeđuju subjektivna prava fizičkih ili pravnih lica na nekretninama.

11. Prema tome Okružni sud je ukazao da je pravo na mirno uživanje imovine, kao i zabrana
oduzimanja nekretnina izuzev u javnom interesu u skladu sa zakonom i načelima međunarodnog
prava zagarantovana članom 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i
osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dakle, u slučaju faktičke
eksproprijacije, fizička ili pravna lica su lišena prava vlasništva, pa je osnov tužbenog zahtjeva u
stvari zahtjev za povrat svojine. Međutim, budući da povrat i uspostava prijašnjeg stanja nije
moguća u slučaju faktičke eksproprijacije vlasniku pripada pravo da traži naknadu za oduzetu
nekretninu, primjenom odredbe člana 452. ZOO. Dakle u predmetnom slučaju tužiteljica je kao
vlasnica predmetne parcele na kojoj je izgrađen sporni objekat onemogućena u vršenju svojih
vlasničkih prava. Osim navedenog kako nije vođen postupak eksproprijacije, da ne postoji odluka o
oduzimanju, odnosno odluka o utvrđivanju javnog interesa i rješenje o eksproprijaciji, Okružni sud
smatra da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno zaključio da se radi o faktičkoj
eksproprijaciji, i da tužiteljici u smislu navedenih odredbi zakona pripada pravo na naknadu za
eksproprisanu nekretninu. Imajući u vidu zateznu kamatu Okružni sud također smatra da apelant
pravilno ukazuje da odluka o kamati nije pravilno dosuđena, jer je prvostepeni sud dosudio od dana
podnošenja tužbe, odnosno preinačenja tužbe 26. septembra 2017. godine, u kojem dijelu je žalba
apelanta uvažena i prvostepena presuda preinačena primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4.
ZPP, dok je u preostalom dijelu žalba apelanta odbijena o potvrđena presuda prvostepenog suda.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 184615 19 Rev od 3. decembra 2019. godine revizija
je odbijen.

13. Vrhovni sud je naveo da apelant revizijom osporava presudu drugostepenog suda zbog
pogrešne primjene materijalnog prava, koju reviziju je Vrhovni sud ocijenio da nije osnovana. S tim
Predmet broj: AP-1059/20 6 Odluka o dopustivosti i meritumu

u vezi je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda: da je apelant izvršio
faktičku eksproprijaciju parcele na kojoj je tužiteljica u javnim registrima upisana kao vlasnik; da
je na tim parcelama izgrađen objekat od općeg interesa; da je primjenom člana 2, 3. i 12. Zakona o
eksproprijaciji dosudio tužiteljici naknadu za faktičku eksproprijaciju pri čemu je ocijenio
neosnovanim prigovor apelant da tužena u vrijeme gradnje objekta nije bila nosilac prava svojine na
predmetnom zemljištu u vezi s čim je prvostepeni sud zaključio „da se analognom primjenom člana
452.[ ZOO] prenosom neke imovinske cjeline na neko lice, na to lice, pored dugovanja prenose i
potraživanja koja se tiču te stvari“ te je s obzirom da se radi o faktičkoj eksproprijaciji zaključeno
„da potraživanje naknade eksproprisane nekretnine ne zastarijeva.“. Dalje, Vrhovni sud je ukazao
da je drugostepeni sud prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda, osim u
dijelu odluke o kamatama nalazeći da kamata na dosuđene iznose teče od dana donošenja
prvostepene presude (a ne od dana podnošenja tužbe) te da na odlučenje ne utiče činjenica da
tužiteljica nije bila vlasnik navedene parcele u vrijeme gradnje objekta „s obzirom da su na nju kao
sukcesora, prešla sva prava i obaveze“. U vezi s tim Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbi čl. 2.
i 12.stav1. i člana 54. st. 1.i 2. Zakona o eksproprijaciji prema kojoj pravična naknadu ne može biti
niža od tržišne vrijednosti eksproprisane nepokretnosti. U konkretnom slučaju, radi utvrđivanja
tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina, proveden je dokaz čitanjem preciziranog ugovora i
vještačenjem po vještaku finansijske struke. Imajući u vidu navedeno kao i okolnost da apelant
tokom postupka, a ni u reviziji ne spori visinu obračunate naknade, Vrhovni sud smatra da ista
predstavlja tržišnu vrijednost i pravičnu naknadu za predmetnu parcelu. Osim navedenog Vrhovi
sud je naveo da u datim okolnostima povrat i uspostavljanje prijašnjeg stanja nije moguć zbog
privođenja namjeni ranije nepokretnosti, zbog čega tužiteljici kao nosiocu prava svojine na
predmetnoj parceli – u vrijeme presuđenja u ovom sporu, pripada pravo da traži naknadu za oduzetu
nepokretnost, kako su to pravilno po ocjeni Vrhovnog suda zaključili nižestepeni sudovi.

14. U vezi s tim Vrhovni sud također smatra da je neosnovan revizioni prigovor koji je apelant
isticao tokom trajanja postupka, da tužiteljici ne pripada pravo na spornu naknadu jer je pravo
svojine na predmetnoj parceli stekla nakon izgradnje spornog objekta i da nije ušla u posjed
predmetne parcele, o čemu je smatra drugostepeni sud dao razložno obrazloženje, koje kao pravilno
prihvata i Vrhovni sud. Također smatra da se ovaj prigovor tiče odnosa ranijih suvlasnika
predmetne parcele (koji su svoje dijelove prodali i ustupili tužiteljici) i tužiteljice, a ne odnosa
između apelanta i tužiteljice, zbog čega je zaključio da je i ovaj prigovor apelanta neosnovan.
Vrhovni sud je dalje ukazao da je tužiteljica pravo svojine na predmetnoj parceli stekla na temelju
ugovora o kupoprodaji od 24. avgusta 2011. godine i upisom tog prava u List nepokretnosti te da je
Predmet broj: AP-1059/20 7 Odluka o dopustivosti i meritumu

bila nosilac tog prava u vrijeme presuđenja u predmetnom sporu. Prema tome, suprotno navodima
revizije, Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili izvedene dokaze na način
propisan odredbom člana 8. ZPP, i na utvrđeno činjenično stanje su pravilno primijenili materijalno
pravo. Stoga Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP reviziju apelanta odbio.

IV. Apelacija

I. Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz

člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na
imovinu iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi
u pogrešnoj ocjeni dokaza, pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odredbe člana 452. ZOO Dalje
apelant je naveo da je tokom postupka u cijelosti osporavao osnovanost tužbenog zahtjeva
tužiteljice, jer smatra da tužiteljica nije bila vlasnik ni posjednik predmetne parcele u momentu
izgradnje spornog objekta, zbog čega tvrdi da nije bila niti aktivno legitimisana za vođenje
predmetnog spora. Također apelant ističe da se u momentu održavanja glavne rasprave u postupku
pred Osnovnim sudom vodio postupak koji je apelant pokrenuo protiv tužiteljice radi utvrđivanja
ništavosti upisa prava svojine tužiteljice na predmetnoj parceli, da je Osnovni sud donio
prvostepenu presudu u njegovu korist, dok je presudom Okružnog suda od 5. septembra 2019.
godine preinačena presuda prvostepenog suda i tužbeni zahtjev apelanta je odbijen, dok je rješenjem
Vrhovnog suda revizija apelanta odbačena. Dakle apelant smatra da je zahtjev tužiteljice zasnovan
na ugovoru o kupoprodaji koji je tužiteljica zaključila sa ranijim vlasnikom i to nakon izgradnje
spornog objekta, za koju izgradnju mu je data urbanistička saglasnost 21. aprila 2010. godine.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud, suprotno stanovištu apelanta smatra da presudom tog suda nije povrijeđeno
pravo apelanta na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni pravo na mirno
uživanje imovine iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Što se tiče navoda apelanta da
tužiteljica nije bila ni vlasnik ni posjednik predmetne parcele na kojoj je sagrađen sporni objekat,
Vrhovni sud ističe da iz činjeničnog stanja kao nesporno proizilazi da je tužiteljica u vrijeme
presuđenja u ovom sporu bila nosilac prava svojine i posjeda na predmetnoj parceli, pa navode
apelanta smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.

17. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenoj
presudi tog suda, pa smatra da nije bilo kršenja ustavnih prava na koja se apelant pozivao u
apelaciji.
Predmet broj: AP-1059/20 8 Odluka o dopustivosti i meritumu

18. Osnovni sud navode apelanta smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.

19. Tužiteljica je u odgovoru na apelaciju navela da su sudovi u predmetnom slučaju na pravilno

utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo, pa predlaže da se apelacija odbije
kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

20. Zakon o eksproprijaciji Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br.
112/06, 37/07, 66/08 – ispravka, 110/08, 121/10 – odluka US, 2/15 – odluka US i 79/15). Za
potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 2.

Eksproprijacija je oduzimanje ili ograničenje prava vlasništva na

nepokretnostima uz pravičnu naknadu koja ne može biti niža od tržišne
vrijednosti nepokretnosti.

Član 3.

(1) Nepokretnost se može eksproprisati radi izvođenja radova ili izgradnje

objekata u oblasti: zdravstva, obrazovanja, socijalne zaštite, kulture,
vodoprivrede, sporta, saobraćajne, energetske, telekomunikacijske i komunalne
infrastrukture, objekata za potrebe državnih organa i organa lokalne
samouprave, industrijskih objekata, obezbjeđenja zaštite životne sredine i zaštite
od elementarnih nepogoda, kao i za istraživanje i eksploataciju rudnog i drugih
prirodnih bogatstava.

(2) Nepokretnost se ne može eksproprisati u svrhu poljoprivredne obrade.

Član 6

(1) Eksproprijacija se može vršiti za potrebe Republike Srpske i jedinice lokalne

samouprave, ako zakonom nije drugačije određeno (korisnik eksproprijacije).
(2) Korisnik će eksproprisane nepokretnosti prenositi investitorima radi
izvođenja radova za izgradnju objekata za koje je utvrđen opšti interes, s tim što
će se ugovorom regulisati međusobna prava i obaveze ugovornih strana koje
nastaju eksproprijacijom nepokretnosti i izgradnjom objekata.
(3) Izuzetno, eksproprijacijom se može ustanoviti služnost u korist građana radi
postavljanja vodovodnih i kanalizacionih cijevi, električnih i telefonskih kablova,
gasovoda i u drugim slučajevima određenim zakonom.
Predmet broj: AP-1059/20 9 Odluka o dopustivosti i meritumu

Član 12.

1) Za eksproprisanu nepokretnost vlasniku pripada naknada u drugoj

nepokretnosti, a ako korisnik eksproprijacije ne može obezbijediti takvu
nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu, koja ne može biti niža od
tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše.

(2) Ranijem vlasniku koji stanuje u stambenoj zgradi koja je predmet

eksproprijacije ili u stanu, kao posebnom dijelu te zgrade, korisnik
eksproprijacije dužan je prije rušenja zgrade obezbijediti drugu odgovarajuću
stambenu zgradu ili stan u vlasništvo.

(3) Ranijem vlasniku eksproprisane poslovne prostorije korisnik eksproprijacije

dužan je prije rušenja poslovne prostorije obezbijediti drugu odgovarajuću
prostoriju u vlasništvo ili na privremeno korišćenje do pravosnažnog završetka
postupka određivanja naknade.

(4) U slučaju kad se razlikuje vrijednost eksproprisanog objekta i objekta koji se

daje na ime naknade u svojinu ili susvojinu, korisnik eksproprijacije, odnosno
raniji vlasnik dužan je da drugoj strani isplati razliku u cijeni.

(5) Naknadu za eksproprisanu nepokretnost snosi korisnik eksproprijacije.

21. Zakon o vodama („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 124/11 i 100/17) u relevantnom
dijelu glasi:

Vodno dobro

Član 9.

(1) Vodno dobro u smislu ovog zakona je vodno zemljište, vode i vodni objekti,
koji zbog svog naročitog zanačaja jesu dobra od opšteg interesa i pod posebnom
su zaštitom.

(2) Vodnim dobrom, kao dobrom od opšteg interesa, upravlja se na način kako je
propisano odredbama ovog zakona i na osnovu njega drugim podzakonskim
propisima ili odlukama nadležnih organa.

(3) Rješenjem Ministarstva utvrđuje se pripadnost vodnom dobru u skladu sa

ovim zakonom i navodi njegova vlasnička pripadnost.

Javno vodno dobro

Predmet broj: AP-1059/20 10 Odluka o dopustivosti i meritumu

Član 10.

(1) Javno vodno dobro čine svi segmenti vodnog dobra, kao što su: zemljišne
čestice, vodni ili hidritehički objekti, rijeke i potoci sa definisanim morfološkim,
geološkim i hidrološkim sadržajem, koji su do dana stupanja na snagu ovog
zakona bili upisani u zemljišnim knjigama, odnosno katastru nepokretnosti kao
javno vodno dobro od opšteg interesa ili su definisani u drugim dokumentima
javnog karaktera, odnosno koji su na osnovu zakona postali državno vlasništvo.

(2) Javno vodno dobro definisano u stavu 1. ovog člana jeste dobro od opšteg
interesa i u vlasništvu je Republike Srpske.

(3) Ovlašćenja upravljanja javnom vodnim dobrom u vlasništvu Republike

Srpske, vrši organ uprave, upravne organizacije ili nadležni subjekti sa javnim
ovlaštenjima, u onom obimu i na način kako im je to ovim ili drugim zakonom ili
drugim aktima nadležnog organa preneseno u nadležnost.

Vlasništvo nad objektima

Član 16. st. (1)i st. (2)

(1) Vodni objekti iz člana 15. ovog zakona su dobra od interesa za Republiku
Srpsku i detaljni podaci o njima, kao i radnje koje se sprovode, a odnose se na
njih, zbog značaja samih objekata, moraju biti propraćene posebnim mjerama
bezbjednosti u skladu sa ovim zakonom i na osnovu njega donesenim
podzakonskim propisima. Ovlašteni organi upravljanja i kontrolni organi, dužni
su se odnositi prema podacima kojima raspolažu o objektima, adekvatno
karakteru podataka.

(2) Zaštitni vodni objekti iz člana 15. stav 1. tačka a) ovog zakona su u vlasništvu
Republike Srpske, a ostali ukoliko se to posebnom odlukom Ministarstva utvrdi.

22. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i
«Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04).

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u
relevantnom djelu glasi:

Član 452.
Predmet broj: AP-1059/20 11 Odluka o dopustivosti i meritumu

(1) Lice na koje pređe na osnovu ugovora neka imovinska celina fizičkog ili
pravnog lica, ili jedan deo te celine, odgovara za dugove koji se odnose na tu
celinu, odnosno na njen deo, pored dotadašnjeg imaoca i solidarno s njim, ali
samo do vrednosti njene aktive.

(2) Nema pravnog dejstva prema poveriocima odredba ugovora kojom bi se

isključivala ili ograničavala odgovornost utvrđena u prethodnom stavu.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima
apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora
zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati
apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi
djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada
je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 71 0
P 184615 19 Rev od 3. decembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih
lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. januara 2020.
godine, a apelacija je podnesena 20. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano
članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3)
i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva,
niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4)
Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu
dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i
pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske
konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Predmet broj: AP-1059/20 12 Odluka o dopustivosti i meritumu

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava
2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava

u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe

protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku
pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj
stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske
konvencije, ali da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u
određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda kojom smatra da su povrijeđena njegova
ustavna prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i
meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i
Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tač.12 do
15). Imajući uvidu navedeno, Ustavni sud je nakon toga apelacije državnih organa odnosno nosilaca
javne vlasti ispitivao u pravilu u vezi sa navodima o kršenju prava na pravičan postupak i prava
na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, budući da su ostala prava iz kataloga
prava (član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine), prema svojoj suštini predstavljaju lična prava na
koje se u pravilu ne mogu pozivati organi javne vlasti. Stoga će u datim okolnostima apelantovog
slučaja Ustavni sud ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo pravo na pravično suđenje i
pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

31. U konkretnom slučaju Ustavni sud nadalje konstatuje da se radi o parničnom postupku koji
je tužiteljica pokrenula protiv apelanta i drugotuženog, radi isplate naknade za oduzetu predmetnu
parcelu naknade, tako da se radi o predmetu koji je građansko-pravne prirode, pa apelant u
predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i
Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4924/19 od 9. juna 2021.
godine, tačka 39, dostupna na www.ustavnisud.ba).

32. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da su redovni
sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema
praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud
prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15
Predmet broj: AP-1059/20 13 Odluka o dopustivosti i meritumu

od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih
sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina
protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime,
Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je,
općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj
19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili
zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na
djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili
diskriminatorna.

33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi
primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do
proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako
i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22.
aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više
svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može
voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006.
godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9.
aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s
obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj
primjeni procesnog prava.

34. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je Vrhovi sud u osporenoj presudi, kao
konačnoj odluci u konkretnoj pravnoj stvari u, reviziju apelanta odbio kao neosnovanu. Ustavni sud
zapaža da je Vrhovni sud razmotrio sva sporna pitanja i uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona
o eksproprijaciji dao iscrpna obrazloženja u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice.
Naime iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je apelant izvršio faktičku
eksproprijaciju predmetne parcele na kojoj je tužiteljica u javnim registrima upisana kao vlasnik, na
temelju ugovora o kupoprodaji navedene parcele zaključenog 24. avgusta 2011. godine te da je na
toj parceli izgrađena pumpna stanica. Osim toga Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasno i
argumentirano obrazloženje zašto je neosnovana revizija apelanta u tom dijelu odnosno zašto je
prihvatio razloge drugostepenog suda koji je primjenom relevantnih odredbi Zakona o
eksproprijaciji i shodnoj primjeni odredbe člana 452. ZOO, zaključio da je tužiteljica aktivno
legitimisana u konkretnoj pravnoj stvari s obzirom da su na nju (zaključivanjem ugovora o
Predmet broj: AP-1059/20 14 Odluka o dopustivosti i meritumu

kupoprodaji predmetnih nekretnina od 24. avgusta 2011. godine i upisom tog prava u List
nepokretnosti) kao sukcesora, prešla sva prava i obaveze u vezi s tim nekretninama. Naime,
Vrhovni sud je obrazložio da je tužiteljica pravo svojine na predmetnoj parceli stekla kupovinom ili
prenosom od ranijih suvlasnika, pa s obzirom da su u okolnostima predmetnog slučaja radi o
faktičkoj eksproprijaciji te da, kao i da nije moguć povrat i uspostava prijašnjeg stanja, njoj kao
vlasnici predmetne parcele– u vrijeme presuđenja predmetnog spora, pripada pravo na naknadu za
oduzetu nekretninu primjenom odredbe člana 12. Zakona o eksproprijaciji. Osim toga Ustavni sud
zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio da su neosnovani revizioni navodi apelanta da tužiteljici
ne pripada pravo na spornu naknadu, jer je pravo svojine na predmetnoj parceli stekla nakon
izgradnje spornog objekta i da nije ušla u posjed predmetne parcele, ocijenivši da se ovaj prigovor
tiče odnosa ranijih suvlasnika predmetne parcele (koji su svoje dijelove prodali i ustupili tužiteljici),
a ne odnosa između apelanta i tužiteljice.

35. Prema tome, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u datim
okolnostima konkretnog slučaja osporenom odlukom dao veoma detaljno i jasno obrazloženje koje
se, suprotno navodima apelanta, ne doima proizvoljno, zašto je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice.
Pri tome Ustavni sud dalje zapaža da odlučenje u konkretnom slučaju zapravo korespondira i
stavovima Panela za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti (30. januar 2014. godine)
vezanim za dosuđivanje naknade u vezi sa pitanjem faktičke eksproprijacije. S obzirom na
navedeno Ustavni sud u razlozima osporene presude Vrhovnog suda, suprotno apelacionim
navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava na
štetu apelanta, zbog čega nema osnova da Ustavni sud, u smislu naprijed navedenih stavova, svojim
tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda u osporenoj odluci..

36. Zbog navedenog, Ustavni sud navode apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana
II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine smatra neosnovanim.

Pravo na imovinu

37. Apelant također tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu.

Tvrdnje o povredi ovog prava apelant zasniva na identičnim navodima o proizvoljno utvrđenom
činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u
prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanta o
povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.

VIII. Zaključak
Predmet broj: AP-1059/20 15 Odluka o dopustivosti i meritumu

38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava
Bosne i Hercegovine kada je Vrhovni sud reviziju apelanta odbio, sa obrazloženjem koji ne ostavlja
dojam proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava odnosno kada je Vrhovni sud dao
detaljne razloge zašto su neosnovani navodi apelanta u dijelu da tužiteljica nije bila aktivno
legitimisana za vođenje predmetnog spora a dato obrazloženje ne ostavlja dojam proizvoljnosti.

39. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava
Bosne i Hercegovine kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljno utvrđeno činjenično
stanje, proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo
proizvoljnosti u tom pogledu.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u
dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i
obavezujuće