BOSNA I HERCEGOVINA

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

VRHOVNI SUD
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Broj: 65 0 P 329284 22 Rev
Sarajevo, 05.07.2022. godine

Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću sastavljenom od

sudija Mirjane Dević, kao predsjednice vijeća, Gorana Nezirovića i Senada Mulabdića, kao
članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. H. iz C., Ulica …, koga zastupa punomoćnik
Damir Alagić, advokat iz Sarajeva, protiv tuženih: 1. Javno preduzeće Željeznice Federacije
Bosne i Hercegovine d.o.o. Sarajevo, Ulica Musala broj 2, koga zastupa punomoćnik Armin
Mušija, advokat iz Sarajeva, i 2. Federacije Bosne i Hercegovine, koju zastupa Federalno
pravobranilaštvo Sarajevo, radi naknade štete i istupanja iz društva, vrijednost spora
7.399.964,63 KM, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu
broj: 65 0 P 329284 21 Gž od 22.12.2021. godine, u sjednici vijeća održanoj dana
05.07.2022. godine, donio je slijedeću

PRESUDU

Revizija se odbija.

Odbijaju se zahtjevi tužitelja i prvotuženog za naknadu troškova nastalih u povodu

revizije.

Obrazloženje

Prvostepenom presudom Općinskog suda u Sarajevu broj: 65 0 P 329284 13 P od

06.05.2021. godine odlučeno je kako slijedi:
„I Tužitelj se odbija sa tužbenim zahtjevom u cijelosti, a koji glasi:
Utvrđuje se istupanje tužitelja iz Javnog preduzeća Željeznice Federacije BiH pa se obavezuje
tuženi da tužitelju isplati tržišnu odnosno nominalnu vrijednost dioničkog kapitala tužitelja u
Javnom preduzeću Željeznice Federacije BiH u iznosu od 11.437.111,04 KM zajedno sa
zakonskim zateznim kamatama počev od dana 01.01.2006. godine pa do isplate, te da mu na
ime naknade ostvarene, a neisplaćene dobiti isplati iznos od 1.000.000,00 KM zajedno sa
zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate kao i da mu
nadoknadi troškove postupka, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
II Tužitelj se odbija i sa alternativnim tužbenim zahtjevima u cijelosti, a koji glase:
Obavezuju se tuženi JP „Željeznice FBiH“ d.o.o. Sarajevo i Federacija Bosne i Hercegovine –
Vlada Federacije Bosne i Hercegovine Sarajevo da tužitelju H. S. iz C. solidarno na ime
naknade štete isplate iznos od 30.241.808,59 KM zajedno sa zakonskim zateznim kamatama
počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate kao i da mu nadoknadi troškove postupka, sve
u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
Obavezuju se tuženi JP „Željeznice FBiH“ d.o.o. Sarajevo i Federacija Bosne i Hercegovine –
Vlada Federacije Bosne i Hercegovine Sarajevo da tužitelju H. S. iz C. solidarno na ime
naknade štete isplate iznos od 20.973.257,31 KM zajedno sa zakonskim zateznim kamatama
počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate kao i da mu nadoknadi troškove postupka, sve
u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
Obavezuju se tuženi JP „Željeznice FBiH“ d.o.o. Sarajevo i Federacija Bosne i Hercegovine –
Vlada Federacije Bosne i Hercegovine Sarajevo da tužitelju H. S. iz C. solidarno na ime
 2
naknade štete isplate iznos od 18.214.476,91 KM zajedno sa zakonskim zateznim kamatama
počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate kao i da mu nadoknadi troškove postupka, sve
u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
III Tužitelj je dužan nadoknaditi troškove parničnog postupka prvotuženom u iznosu od
9.237,15 KM, a drugotuženoj u iznosu od 7.280,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana
pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.“

Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj: 65 0 P 329284 21 Gž od

22.12.2021. godine žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda
potvrđena.

Protiv drugostepene presude reviziju je blagovremeno izjavio tužitelj i to zbog

povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom
da se pobijana presuda preinači tako da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti, uz obavezivanje
tuženih na naknadu troškova cjelokupnog postupka, ili pobijana presuda ukine i predmet vrati
drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

U podnesenom odgovoru na reviziju prvotuženi je osporio osnovanost revizijskih

prigovora i predložio da se revizija odbije kao neosnovana, uz obavezivanje tužitelja na
naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

Drugotužena nije podnijela odgovor na reviziju.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u reviziji i po službenoj

dužnosti u smislu odredbe člana 241. stav 1. Zakona o parničnom postupku1 (u daljem tekstu;
ZPP), ovaj sud je odlučio kao u izreci iz sljedećih razloga:

Revizija nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev za istupanje tužitelja, kao člana, iz društva sa ograničenom

odgovornošću i isplatu tržišne vrijednosti njegovog udjela, te zahtjev za naknadu materijalne
štete zbog izgubljene koristi.

Zahtjev za istupanje iz prvotuženog JP Željeznice Federacije BiH d.o.o. Sarajevo

tužitelj je, u bitnom, zasnovao na tvrdnjama da je prema sadržaju javnog poziva za upis
dionica prvotuženi trebao biti registrovan kao dioničko a ne kao društvo sa ograničenom
odgovornošću; da je drugotužena Federacija BiH ovakvim oblikom organizovanja
prvotuženog dobila monopolski položaj u odnosu na druge ulagače, a time ograničila i
slobodan promet udjela na tržištu kapitala; da se tužitelj na Skupštini društva, a i pismenim
putem obraćao tuženom sa zahtjevom za otkup udjela, ali da mu je tužena svojim dopisima
odgovarala da nije zainteresovana za otkup dionica; te da prvotuženi od registracije ostvaruje
gubitke koje su posljedica lošeg upravljanja, nestručnog rukovođenja te prevelikog zaduženja
i potrošnje, što je dovelo do smanjenja osnovnog kapitala ulagača.

Zahtjev za naknadu materijalne štete tužitelj je zasnovao na tvrdnji da je zbog

organizovanja prvotuženog kao društva sa ograničenom odgovornošću onemogućen da
prodajom dionica po tržišnoj vrijednosti na berzi, u periodu oktobar 2006. godine-juli 2007.
godine, ostvaruje dobit.

1 Službene novine F BiH br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15

 3
U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je slijedeće pravno relevantno
činjenično stanje:
-da je Odlukom Agencije za privatizaciju Federacije BiH od 04.04.2001. godine objavljen
Javni poziv za upis dionica u Federaciji BiH;
- da je H. Z., majka tužitelja, izvršila upis dionica u „Željeznice BiH“ Sarajevo, pod rednim
brojem 19 iz javnog poziva (Prevoz putnika i robe-tereta) u visini od 11.437.111,04 KM, što
predstavlja 0,782383% od ukupnog iznosa privatizovanog kapitala;
- da je rješenje od 05.06.2002. godine u sudski registar Kantonalnog suda u Sarajevu upisan
subjekt upisa Željeznice Federacije BiH sa sjedištem u Sarajevu;
- da je Agencija za privatizaciju F BiH, rješenjem od 14.03.2005. godine, odobrila upis u
sudski registar izvršene privatizacije državnog kapitala u vrijednosti od 85.237.139,50 KM,
koji čini 5,83085% ukupnog temeljenog kapitala preduzeća Željeznice Federacije BiH;
- da je Upravni odbor JP Željeznice Federacije BiH 23.06.2005. godine donio Odluku o
usklađivanju oblika organizovanja, naziva firme, osnovnog kapitala i djelatnosti JP Željeznice
F BiH sa odredbama Zakona o javnim preduzećima, kojom se Javno preduzeće Željeznice F
BiH Sarajevo organizuju kao JP „Željeznice F BiH“ d.o.o. Sarajevo, koja je usvojena i na
Skupštini JP „Željeznice F BiH“ i na koju je suglasnost dala i Vlada Federacije BiH;
- da je Općinski sud u Sarajevu rješenjem od 28.12.2006. godine izvršio registraciju
preduzeća prema kojoj se preduzeće Željeznice Federacije BiH Sarajevo organizuje kao JP
„Željeznice Federacije BiH“ d.o.o. Sarajevo, čiji je kapital podijeljen na udjele;
- da je odlukom prvotuženog broj S-2523-9.1./09 odobren prijenos udjela u društvu sa umrle
H. Z. na tužitelja;
- da se tužitelj na Skupštini društva, ali i pismenim putem obraćao sa zahtjevom za otkup
njegovog udjela, ali da mu je prvotuženi odgovarao da nije zainteresovan za otkup dionica;
- da je H. Z. u sudskom registru još uvijek upisana kao jedan od osnivača prvotužitelja;
- da je prvotuženi u periodu od 2009. do 2012. godine odlukama Skupštine vršio smanjenje
osnovnog kapitala ulagača radi pokrića akumuliranih gubitnika.

Odluku o odbijanju zahtjeva za istupanje tužitelja iz društva sa ograničenom

odgovornošću i isplatu tržišne vrijednosti udjela, prvostepeni sud je donio na osnovu dva
pravna zaključka i to prvog, da tužitelj nije aktivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari jer nije u
sudskom registru upisan kao udjeličar i član društva (prvotuženog), i drugog, da tužitelj nije
dokazao postojanje opravdanih razloga za istupanje iz društva (član 126. ZPP u vezi sa
članom 340. Zakona o privrednim društvima).

Odluku o odbijanju „alternativnih“ zahtjeva za naknadu materijalne štete prvostepeni

sud je donio na osnovu zaključka da tužitelj nije dokazao postojanje skrivljene, protivpravne
radnje tuženih koja bi bila u adekvatnoj uzročnoj vezi sa štetom koju potražuje.

Drugostepeni sud je prihvatio kao pravilne i potpune činjenične i pravne zaključke

prvostepenog suda.

Tužitelj revizijom pobija drugostepenu presudu i iz razloga povrede odredaba

parničnog postupka, ali u reviziji nije konkretno naveo koju odredbu procesnog zakona sud
nije primijenio ili ju je nepravilno primijenio (član 209. stav 1. ZPP), niti bi se to moglo
zaključiti iz sadržaja revizije.
U reviziji tužitelj iscrpno izlaže sadržaj izvedenih dokaza, kako ih je interpretirao i
prvostepeni sud, ali im daje drugačiji pravni značaj. Međutim, ocjena pravnih učinaka
utvrđenog činjeničnog stanja, za koje je revizijski sud vezan u skladu sa članom 240. stav 2.
ZPP, ne spada u sferu procesnog već u sferu materijalnog prava.
 4
Stoga nije ostvaren revizijski razlog povrede odredaba parničnog postupka.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava (član 241. stav
1. ZPP), ovaj sud ocjenjuje nepravilnim pravni zaključak sudova nižeg stepena o nedostatku
aktivne legitimacije tužitelja u ovoj pravnoj stvari.
Prijenos udjela vrši se i nasljeđivanjem (član 328. stav 2. Zakona o privrednim društvima F
BiH2) i nasljeđivanje udjela se ne može ograničiti (član 333. Zakona o privrednim društvima
F BiH).
Dakle, u slučaju smrti člana društva sa ograničenom odgovornošću udio kao skup članskih
prava i obaveza prelazi na njegove nasljednike, pri čemu, shodno odredbi člana 133. Zakona o
nasljeđivanju3, zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u
trenutku njegove smrti. Nije sporno da je majka tužitelja H. Z. bila član društva i da je ista
umrla 22.11.2003. godine, kao i da je na njenoj zaostavštini, koju između ostalog predstavlja i
udio kod prvotuženog, za njenog jedinog nasljednika proglašen tužitelj.
Stoga, u odnosu na nasljednike ne vrijede pravila iz članova 326. i 327. Zakona o privrednim
društvima F BiH prema kome je član društva samo onaj koji je upisan u knjizi udjela i čije je
članstvo upisano u registar suda.
Neovisno o navedenom, prema odredbi člana 343. stav 1. Zakona o privrednim društvima
društvo ima skupštinu, koju čine svi članovi društva. Iz rezultata dokaznog postupka
proizilazi da je tužitelj učestvovao u radu skupštine prvotuženog, na osnovu čega se može
zaključiti da je od strane prvotuženog tretiran kao član društva.

Međutim, ovaj sud prihvata kao pravilan stav sudova nižeg stepena da tužitelj nije
dokazao postojanje opravdanih razloga za istupanje iz društva.

Istupanje iz društva član društva ostvaruje tužbom iz člana 340. stav 2. Zakona o
privrednim društvima, ako su mu ostali članovi ili organi društva prouzrokovali štetu ili je
spriječen da ispunjava svoje obaveze, ili mu društvo nameće nesrazmjerne obaveze.

Tužba za istupanje iz društva je krajnje sredstvo, u slučaju kada, zbog prirode i težine
povrede prava člana društva, druga pravna sredstva ne mogu dati rezultate.
Teret dokazivanja postojanja nekog od opravdanih razloga za istupanje iz društva je na
tužitelju.

Činjenice na kojima je tužitelj zasnovao svoj zahtjev za istupanje iz društva ne

predstavljaju opravdane razloge u smislu člana 240. stav 2. Zakona o privrednim društvima F
BiH, kako je to pravilno zaključio u razlozima svoje odluke i drugostepeni sud.

Tužitelj nije pobijao Odluku o usklađivanju oblika organizovanja preduzeća na način i

u rokovima propisanim Zakonom o privrednim društvima F BiH, niti je u skladu sa Zakonom
o postupku za upis pravnih osoba u sudski registar4 izjavio žalbu protiv rješenja o registraciji
prvotuženog od 28.12.2006. godine, pa je neprihvatljiv revizijski prigovor da su
organizovanjem prvotuženog kao društva sa ograničenom odgovornošću povrijeđene odredbe
članova 12., 13., 14., 16., 17., 18., 142. i 143. ZOO, kao ni odredba člana 309. Zakona o
privrednim društvima F BiH.

2
„Službene novine F BiH“ broj: 23/99 do 75/13
3
„Službeni list SR BiH“ broj: 7/80 i 15/80
4
„Službene novine F BiH“ broj: 4/2000
 5
Organizovanje prvotuženog kao društva sa ograničenom odgovornošću nije suprotno niti
odredbi člana 3. Zakona o javnim preduzećima5, kojom je propisano da se javna preduzeća
mogu organizovati u obliku dioničkog društva ili društva sa ograničenom odgovornošću.

Tužitelj tokom postupka nije dokazao ni da su mu ostali članovi ili organi društva
prouzrokovali štetu onemogućavanjem prodaje njegovog udjela. Članovi društva nisu dužni
prihvatiti ponudu za kupnju udjela koju je preko Uprave društva stavio član društva, u kom
slučaju članu društva, pa dakle i tužitelju, stoji na raspolaganju mogućnost da svoj udio proda
trećim licima (član 329. stav 3. Zakona o privrednim društvima F BiH).

U toku postupka tužitelj nije dokazao ni da je prvotuženi prilikom smanjenja osnovnog

kapitala postupao suprotno odredbama članova 357.-360. Zakona o privrednim društvima F
BiH, niti je odluke o smanjenju osnovnog kapitala pobijao u skladu sa odredbom člana 346.
istog zakona.

Tužitelju su stajala na raspolaganju i pravna sredstva za zaštitu prava manjine i

reviziju (član 350. Zakona o privrednim društvima F BiH), odnosno u pogledu pobijanja
odluka Skupštine prvotuženog, ali ih tužitelj nije koristio.

Kako nije dokazao postojanje opravdanih razloga za istupanje iz društva, to tužitelju

ne pripada ni pravo na naknadu tržišne vrijednosti udjela na dan prestanka članstva (član 342.
stav 2. Zakona o privrednim društvima), pa su nižestepeni sudovi pravilno primijenili
materijalno pravo iz člana 240. stav 2. u vezi sa članom 242. stav 2. Zakona o privrednim
društvima kada su tužbeni zahtjev za istupanje iz društva i naknadu tržišne vrijednosti udjela
odbili kao neosnovan.

Da bi štetna radnja jednog lica kojom je prouzrokovana šteta drugom licu imala za
posljedicu naknadu štete, moraju biti ispunjeni određeni uslovi, odnosno opšti uslovi
odgovornosti za štetu, u koje, između ostalih, spada i uslov da je eventualna šteta nastala
protivpravnom, skrivljenom radnjom štetnika.
Pravilno su sudovi nižeg stepena zaključili da tužitelj tokom postupka nije dokazao postojanje
navedenog opšteg elementa odštetne odgovornosti, pa je odluka o odbijanju zahtjeva za
naknadu materijalne štete zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava.

Na osnovu izloženog valjalo je primjenom odredbe člana 248. ZPP reviziju odbiti.

U skladu sa odredbom člana 397. stav 1. u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP odbijen je
zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava revizije jer isti nije postigao uspjeh u
revizijskom postupku, dok je primjenom odredbe člana 397. stav 1. u vezi sa članom 387. stav
1. ZPP odbijen zahtjev prvotuženog za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

Predsjednica vijeća
Mirjana Dević, s.r.

5
„Službene novine F BiH“ broj: 8/05