Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu:, predsjednik Miodrag

Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije, Krstan Simić i Mirsad Ćeman na
sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 1031/07, rješavajući apelaciju
Vlade Aničića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59.
stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i
Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vlade

Aničića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda
Federacije Bosne i Hercegovine, broj
070-0-Rev-06-000246 od 25. januara 2007. godine, i
presude Županijskog/Kantonalnog suda Mostar, broj Gž
1322/05 od 1. decembra 2005. godine, zbog toga što je
očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vlado Aničić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 6. aprila 2007. godine,
apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude
Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj
070-0-Rev-06-000246 od 25. januara 2007. godine i Županijskog/Kantonalnog suda Mostar (u
daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj GŽ 1322/05 od 1. decembra 2005. godine.

2. Apelant je Općinskom sudu I Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud), 22. januara 1998
godine podnio tužbu protiv Hercegovačko- neretvanskog Kantona, Ministarstva unutrašnjih poslova
Hercegovačko- neretvanskog Kantona, Policijske Uprave Mostar-Jugozapad (u daljnjem tekstu:
tuženi), radi isplate.
 2

3. Rješenjem Općinskog suda broj, P:194/98 od 22. maja 2002. godine, tužba apelanta je
odbačena kao neblagovremena.

4. U obrazloženju rješenja Općinkog suda je navedeno, da je apelant zasnovao radni odnos kod
Ministarstva unutrašnjih poslova Hrvatske Republike Herceg Bosna (u daljnjem tekstu:
Ministarstva unutrašnjih poslova HR HB), po rješenju broj, 03-6/2-2037-45/94 od 29. septembra
1994. godine, i da je raspoređen na radno mjesto šefa restorana Policijske stanice Mostar-Odjel za
unutrašnje poslove, Sektor materijalno finansijskih poslova Ministarstva unutrašnjih poslova, sa 1.
martom 1994. godine. Ovo rješenje doneseno je na temelju člana 8. stav 1. Uredbe o unutrašnjim
poslovima za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti na teritoriji HR HB („Nar. list HZ
HB“, broj 2/92) i člana 243. stav 1., 2., i 3. Zakona o državnoj upravi na području HR HB za
vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti („Nar. list HZ HB“, broj 5/93). Shodno
navedenom Općinski sud je utvrdio, da je apelant zasnovao radni odnos za vrijeme ratnog stanja i
neposredne ratne opasnosti, da je nakon prestanka rata i neposredne ratne opasnosti nastavio sa
radom kod tuženog do 20. septembra 1997. godine, da mu je tuženi isplatio zadnju plaću za
decembar 1997. godine, dok je tužbu apelant ovom sudu je podnio 22. januara 1998. godine. Kod
činjenice da mu je plaća obustavljena od decembra 1997. godine, to je ovaj sud ocijenio da se može
smatrati da je sa tim datumom apelant saznao za povredu svojih prava, i da je stoga bio dužan u
skladu sa članom 80. tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa u roku od 15
dana, nadležnom organu u organizaciji da podnese zahtjev radi ostvarivanja svojih prava iz radnog
odnosa. Osim toga, apelant je imao pravo da, ukoliko je bio nezadovoljan odlukom nadležnog
organa u organizaciji ili u slučaju da taj organ nije donio odluku po njegovom zahtjevu, u roku od
30 dana od dana podnošenja zahtjeva, na temelju člana 83. navedenog zakona, u roku od 15 dana
tražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Takođe, Općinski sud je utvrdio da se u skladu sa
stavom Vrhovnog suda Rev broj, 321/01 od 6. juna 2002. godine na apelanta nije mogao primjeniti
ni duži rok iz člana 103. Zakona o radu, koji je stupio na snagu 7. septembra 2000. godine, jer mu je
protekao rok iz člana 83. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, budući da zakon ne
predviđa retroaktivno djelovanje. Općinski sud je na kraju zaključio, da apelant nije postupio u
skladu sa članom 81. i 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, jer nije podnosio zahtjev
za zaštitu svojih prava, pa je donio odluku kao u dispozitivu rješenja.

5. Kantonalni sud je rješenjem broj, GŽ:165/03 od 14. oktobra 2004. godine, žalbu apelanta
uvažio, pobijano rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak
 3

6. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno, da je ovaj sud na temelju

provedenih dokaza utvrdio da prvostepeni sud nije na jasan način utvrdio činjenice za pravilnu
primjenu materijalnog prava. Drugostepeni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da
je apelant zasnovao radni odnos u Ministarstvu unutrašnjih poslova HR HB po rješenju broj,
03-6/2-2037-45/94 od 29. septembra 1994. godine, i da je raspoređen na radno mjesto šefa restorana
Policijske stanice Mostar-Odjel za unutrašnje poslove, Sektor materijalno finansijskih poslova
Ministarstva unutrašnjih poslova, sa 1. martom 1994. godine, gdje je radio sve do 17. septembra
1997. godine, kada mu je rečeno da ne dolazi na posao. Međutim, drugostepeni sud je zaključio da
je u konkretnom slučaju upitna primjenu člana 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa,
na temelju koje je prvostepeni sud donio svoju odluku, jer pomenuta odredba po ocjeni suda
pretpostavlja, da je radnik dobio otkaz odnosno odluku o suspenziji, koja je u pismenom obliku sa
poukom o pravnom lijeku. Stoga, Kantonalni sud je naložio prvostepenom sudu da u ponovnom
postupku donese meritornu odluku u pogledu tužbenog zahtjeva apelanta, i da je pri tome dužan
voditi računa da je u vrijeme podnošenja tužbe apelanta, već bio na snazi Zakon o unutrašnjim
poslovima FBiH („Službene novine FBiH“, broj 1/96), prema kojem su prestali sa radom tadašnji
organi unutrašnjih poslova na području Federacije pod kontrolom Armije RBiH, kao i dotadašnji
organi unutrašnjih poslova na području Federacije pod kontrolom HVO-a, tako da su Federalno
ministarstvo unutrašnjih poslova i ministarstva unutrašnjih poslova kantona, bila obavezna da
preuzmu sve radnike koji su bili u radnom odnosu na dan stupanja na snagu Zakona, i izvrše
raspoređivanja istih u skladu sa pravilnicima o unutrašnjoj organizaciji.

7. Općinski sud je presudom broj, P-1875/04 od 1. jula 2005. godine, utvrdio da je tuženi
dužan apelanta rasporediti na radno mjesto u skladu sa njegovom stručnom spremom i
kvalifikacijama i na ime neisplaćenih plaća mu isplatiti iznos od 22.429,10 KM, i to po mjesecima i
u pojedinačnim iznosima pobliže označenim izrekom presude, sa zakonskom kamatom počev od
dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do konačne isplate, kao i da mu nadoknadi
troškove parničnog postupka. Stavom 2. izreke presude apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom,
da je tuženi dužan da ga vrati na radno mjesto šefa restorana Policijske Stanice Centar, Odjel
uslužnih djelatnosti.

8. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je taj sud postupajući u ponovnom

postupku, provodio dokaze samo na spornu visinu tužbenog zahtjeva apelanta, budući da je
drugostepni sud već zaključio da je tužba apelanta blagovremena. S tim u vezi Općinski sud je
 4

takođe utvrdio, da nije osnovan prigovor zastare na koju se pozvao tuženi, jer je drugostepni sud
utvrdio da je apelant povrat na posao postavio tužbenim zahtjevom iz 1998. godine, za koju tužbu je
taj sud rješenjem broj, GŽ:165/03 utvrdio da je blagovremena.

9. Kantonalni sud je presudom broj, GŽ 1322/05 od 1. decembra 2005. godine, žalbu apelanta
izjavljenu protiv presude Općinskog suda broj P 1875/04, odbio kao neosnovanu, a žalbu tuženog
uvažio i prvostepenu presudu je preinačio u stavu 1. izreke, na način da se apelant odbija sa
tužbenim zahtjevom da je tužena dužna da ga rasporedi na radno mjesto u skladu sa njegovom
stručnom spremom i da mu na ime neisplaćenih plaća isplati iznos od 22.429,10 KM, sa zakonskom
zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, uz naknadu troškova
parničnog postupka.

10. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno, da je po mišljenju ovog suda

prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu
apelanta. S tim u vezi Kantonalni sud je potsjetio da je Odlukom Ustavnog suda Republike Bosne i
Hercegovine, broj u 28/93 („Službeni list RBiH“, broj 6/94), poništena odluka o proglašenju HR
HB, što znači da pravni sistem tadašnje Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: RBiH)
nije priznao pravno postojanje HR HB. Nakon zaključenja generalnog okvira Mirovnog sporazuma
za BiH i donošenja Ustava BiH i Ustava FBiH, Fedaracija BiH je preuzela obaveze RBiH na svojoj
teritoriji. Ustavom FBiH i federalnim zakonima donesenim u skladu sa Ustavom, utvrđena su prava
i obaveze Kantona kao novih teritorijalnih jedinica. Dakle, Kantoni su predstavljali izvorne
tvorevine novog državno-pravnog sistema, i Ustavom FBiH kao i zakonima nije bila propisana
obaveza tuženog da u novo formirane organe preuzme radnike ukinutog MUP-a HR HB. Kantonalni
sud dalje navodi da takva obaveza nije propisana ni Zakonom o unutrašnjim poslovima HNŽ
(„Narodne novine HNŽ“, broj 2/97). Takođe, članom 81. Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH
(„Službene novine FBiH“, broj 1/96), propisano je da će Kantonalna ministarstva preuzeti sve
radnike organizacionih jedinica organa unutrašnjih poslova iz člana 77. ovog Zakona koji su
postojali na području ovog kantona, a koji su bili u radnom odnosu u tim organima na dan stupanja
na snagu ovog zakona. Međutim, Odlukom Ustavnog suda FBiH broj, U 13/97 od 25. marta 1998.
godine, utvrđeno je da nisu u skladu sa Ustavom FBiH, član 81., 82., i 83. Zakona o unutrašnjim
poslovima FBiH, jer se odredbama ovih članova Zakona Kantonalnim ministarstvima unutrašnjih
poslova nameću obaveze za izvršenje isključivih nadležnosti Federacije BiH. Osim toga, Kantonalni
sud je podsjetio, da se u organima uprave radni odnos zasniva na temelju rješenja o prijemu u radni
 5

odnos i rasporedu na određeno radno mjesto, a što je propisano Zakonom o radnim odnosima i
plaćama službenika tijela uprave u FBiH („Službene novine FBiH“, broj 13/98). Prema tome,
Kantonalni sud je utvrdio da tuženi nije nikad donio rješenje kojim je apelantu zasnovao radni
odnos, niti rješenje kojim ga raspoređuje na određene poslove, a ni rješenje kojim apelanta preuzima
iz ranijih organa MUP-a HR HB. Pošto se radni odnos u organima uprave zasniva i prestaje na
temelju rješenja kao pojedinačnog akta, Kantonalni sud je zaključio da bez postojanja takvog
rješenja kao konstitutivnog akta, nema osnova da se tuženom naloži da apelanta rasporedi na radno
mjesto u skladu sa njegovom stručnom spremom, ni da mu isplati plaće za utuženi iznos.

11. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-000246 od 25. januara 2007. godine,
odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda broj, GŽ 1322/05 od 1.
decembra 2005. godine, reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je u obrazloženju presude
naveo, da je apelant izjavio reviziju zbog nepravilne primjene materijalnog prava i bitnih odredaba
parničnog postupka. Po ocjeni Vrhovnog suda, presuda drugostepenog suda je pravilna i na zakonu
zasnovana. Vrhovni sud je podsjetio, da je članom 77. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije
BiH („Službene novine FBiH“, broj 1/96, stupio na snagu 1. februara 1996. godine) definisano da u
roku od 30 dana po stupanju na snagu ovog zakona, prestaju sa radom dotadašnji organi unutrašnjih
poslova na području Federacije pod kontrolom Armije RBiH, kao i dotadašnji organi unutrašnjih
poslova na području Federacije, pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane. Članom 78. istog Zakona,
utvrđena je obaveza Ministarstva za unutrašnje poslove Federacije da preuzme sve radnike organa
unutrašnjih poslova iz člana 77. ovog zakona, koji su bili u radnom odnosu na dan stupanja na
snagu ovog zakona, a koji su bili raspoređeni u organizacionim jedinicama u sjedištu tih organa,
odnosno središnjim službama tih organa, i rasporedi ih u skladu sa Pravilnikom o unutrašnjoj
organizaciji Ministarstva. Prema tome, Vrhovni sud je na temelju navedenih odredbi zakona
zaključio da je postojala obaveza Ministarstva za unutrašnje poslove Federacije da preuzme
apelanta, a ne obaveza kantonalnog ministarstva, koji zbog toga i nije pasivno legitimisan u ovom
postupku, te da je stoga neosnovan revizioni prigovor apelanta, da ga je kantonalno ministarstvo
trebalo primiti u radni odnos i isplatiti mu platu za utuženi period.

12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz

člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih
prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i pravo na imovinu iz člana
II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu
 6

ovog prava apelanti vide u činjenici da je presudom Vrhovnog suda koja je donesena na temelju
Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH, prevaljen neprimjeren teret državne reorganizacije na
pojedince, i da je Vrhovni sud nastupao u isključivom motivu zaštite proračuna budžeta FBiH, pa je
stoga upitna njegova neovisnost i nepristrasnost. Takođe smatra, da je Vrhovni sud koji je ocijenio
kao pravilnu i zakonitu odluku Kantonalnog suda pogrešno primjenio i Zakon o državnoj upravi,
kojim je definisano da se radno pravni status radnika mora rješavati u pismenoj formi, čime se po
njegovom mišljenju štiti jača strana u postupku, a pri tome se u cijelosti zanemaruje propis u
oblasti rada donesen za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti od HVO, koji nije u suprotnosti
sa Dejtonskim ustavom. Kako se na osnovu njegovih saznanja personalni dosijei i evidencije
radnika i dalje nalaze u Kantonalnom MUP-u i da nisu prenesena na federalni nivo, to tvrdi da je
tuženi dužan da riješi njegov radno pravni status. Posebno naglašava, da je tuženi bio dužan da
obavjesti svoje uposlene o tome kojem MUP-u pripadaju sa stupanjem na snagu novog zakona, te
da stoga mora snositi posljedice i riješiti radno-pravni status uposlenika, te im naknaditi štetu.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava
Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom
ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i
Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi
da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni
na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava
i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom
zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su
ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog
suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za
ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti
 7

Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno
neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je
navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke,
presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05
od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne
predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi
Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula
2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom
Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. Imajući u vidu navode apelacije, Ustavni sud je utvrdio da apelant, u suštini smatra, da nije
imao pravično suđenje zbog toga što je u postupku pred Vrhovnim i Kantonalnim sudom pogrešno
primjenjeno materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije
zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i
primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile
ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili
diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na,
pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje
na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna
2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u
procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze
koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja
2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini
bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke
redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005.
godine).

16. S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i
Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo
razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru
apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava
ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno zadatak Ustavnog
suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1.
 8

Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka
broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

17. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju
ukazivalo na povredu prava apelanta na pravično suđenje. Vrhovni sud je dao obrazloženje svoje
odluke navodeći da je apelantov tužbeni zahtjev bio usmjeren protiv Ministarstva unutrašnjih
poslova HNK Mostar, te da je pravilan stav drugostepenog suda u pogledu primjene odredbi Zakona
o državnoj upravi i Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH. Naime, Vrhovni sud je dao jasno i
nedvosmisleno obrazloženje, da je prema odredbama Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH,
utvrđena je obaveza Ministarstva unutrašnjih poslova Federacije za preuzimanje svih radnika
organa unutrašnjih poslova, koji su bili u radnom odnosu na dan stupanja na snagu zakona, a ne
obaveza kantonalnih ministarstva, zbog čega tuženi nije pasivno legitimiran u ovom postupku.
Pored toga, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi
sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, niti ima elemenata koji ukazuju
na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, apelant ne navodi
nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka
Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su
materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na njegovu štetu, niti ima
elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na
osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično
suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava
Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati (vidi Ustavni sud,
neobjavljena Odluka broj AP-157/06 od 19. aprila 2007. godine). Zbog toga, Ustavni sud smatra da
su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Dalje, apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana
II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant
međutim ne obrazlaže kršenje ovog prava, jer svoje navode zasniva na tvrdnjama o pogrešnoj
primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je međutim razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav
1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga,
Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan
 9

zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda,
prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji
opravdan zahtjev stranke u postupku, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i
obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

prof. dr. Miodrag Simović