Bosna i Hercegovina

Federacija Bosne i Hercegovine

TUZLANSKI KANTON
KANTONALNI SUD U TUZLI
Broj: 29 0 P 022973 21 Gž 2
Tuzla, 08.09. 2021. godine

Kantonalni sud u Tuzli, u vijeću sastavljenom od sudija Asje Razić, kao predsjednika
vijeća, Šejle Kamberović Hadžiefendić i Amele Delić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari
tužitelja Zaštitni fond u FBiH Sarajevo, Vilsonovo šetalište broj 10, zastupan po
punomoćnicima Mirzi Hrustiću i Ismetu Beganoviću, advokatima iz Tuzle, protiv tuženih
O.M., sin J. iz V..G.., zastupan po punomoćniku Ensaru Omeroviću, advokatu iz Kalesije i
Z.S. (žena H.) iz D..G.. , zastupana po punomoćnici Sedini Pilavdžić, advokatu iz Živinica,
radi naknade po osnovu regresa, v.sp. 30.800,00 KM, odlučujući o žalbi tužitelja,
izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Kalesiji broj 29 0 P 022973 19 P 2 od
22.03.2021. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 08.09.2021. godine, donio je sljedeću

PRESUDU

Žalba se djelimično uvažava i prvostepena presuda preinačava u odbijajućem dijelu

sadržanom u stavu drugom izreke, u odnosu na drugotuženu, te se obavezuje drugotužena
da tužitelju po osnovu regresnog duga isplati iznos od 3.990,00 KM (pored dosuđenog
iznosa od 448,80 KM stavom prvim izreke prvostepene presude), a u preostalom
odbijajućem dijelu stava drugog izreke u odnosu na drugotuženu i u odnosu na
prvotuženog, kao i u dosuđujućem dijelu sadržanom u stavu trećem i četvrtom izreke, žalba
se odbija i prvostepena presuda potvrđuje.

Obavezuje se drugotužena da tužitelju nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od

152,20 KM, dok u preostalom dijelu u odnosu na drugotuženu, kao i zahtjev tužitelja za
naknadu troškova žalbenog postupka u odnosu na prvotuženog se odbija.

Obrazloženje

Prvostepenom presudom, stavom prvim izreke djelimično je usvojen tužbeni zahtjev

tužitelja, te je obavezana tužena Z.S. da tužitelju po osnovu regresnog duga, isplati iznos od
448,80 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29.01.2015. godine, kao dana
podnošenja tužbe, pa do konačne isplate.

Stavom drugim izreke, zahtjev tužitelja za isplatu regresnog duga, a preko dosuđenog
iznosa, u odnosu na tuženu Z.S., je odbijen kao neosnovan, a kao neosnovan je odbijen
zahtjev za isplatu regresnog duga i u odnosu na tuženog O.M..

Stavom trećim izreke, obavezan je tužitelj da tuženom O.M.naknadi troškove u iznosu

4.202,00 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22.03.2021. godine, pa
 2

do isplate, u roku od 30 dana od dana donošenja presude, a zahtjev tuženog za naknadu

troškova, preko dosuđenog iznosa je odbijen kao neosnovan.

Stavom četvrtim izreke, obavezan je tužitelj da tuženoj Z.S. naknadi troškove u iznosu
2.466,33 KM, u roku od 30 dana od dana donošenja presude, a zahtjev tužene za naknadu
troškova, preko dosuđenog iznosa je odbijen kao neosnovan.

Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog povrede odredaba parničnog postupka,
pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava,
s prijedlogom kao u žalbi i zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka, za sastav
žalbe u ukupnom iznosu od 1.124,37 KM.

Odgovor na žalbu nije dostavljen.

Ispitujući prvostepenu presudu u dijelu u kojem se pobija žalbom i u smislu odredbe člana
221. Zakona o parničnom postupku („Službene novine F BiH“ broj 53/03, 73/05, 19/06 i
98/15 – u daljem tekstu: ZPP), ovaj sud nalazi da je žalba djelimično osnovana iz sljedećih
razloga:

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja da mu tuženi solidarno isplate
regresni dug u iznosu od 30.800,00 KM, sa kamatnim zahtjevom, kojeg je zasnivao na
činjeničnim tvrdnjama da se dana 06.07.2009. godine, u mjestu V..D.., na dijelu
regionalnog puta K.. – Ž.., dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je učestvovalo putničko
motorno vozilo „Ford Scorpio“, reg. oznaka .., vlasništvo O.M., kojim je upravljao R.S., sin
drugotužene, da je vozilo bilo neregistrovano i neosigurano, da je vozač vozila dolaskom u
neposrednu blizinu raskrsnice regionalnog puta sa lokalnim putem za PP Spreča, izgubio
kontrolu nad vozilom, uslijed čega je vozilo, zbog nekontrolisanog ulaska u prostor
benzinske pumpe „K..“, ostvarilo kontakt lijevom bočnom stranom sa betonskim stubom,
da je vozač vozila R.S. smrtno stradao, dok je saputnik u vozilu M.S., zbog zadobijenih
povreda, preminuo na putu do Doma zdravlja, da su se članovi uže obitelji preminulog
M.S., otac E. majka H. i brat S.S. obratili tužitelju zahtjevom za naknadu materijalne i
nematerijalne štete, da je tužitelj istima isplatio materijalnu štetu (troškovi sahrane) i
nematerijalnu štetu (smrt bliskog srodnika), u ukupnom iznosu od 30.800,00 KM, te smatra
da je isplatom naknade štete, stekao pravo da se regresira od prvotuženog, kao vlasnika
neosiguranog vozila, koji da odgovara po principu objektivne odgovornosti i od
drugotužene, kao majke i zakonske nasljednice R.S., koji je upravljao vozilom i koji je
smrtno stradao, a odgovara po principu subjektivne odgovornosti, budući da se drugotužena
nije odrekla nasljeđa, pa da odgovara za cjelokupan iznos duga njenog sina prema tužitelju.

Tuženi su osporavali zahtjev tužitelja ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, i to

prvotuženi jer da je predniku drugotužene, njenom sinu R.S., prodao vozilo i naplatio
kupoprodajnu cijenu i to četiri godine prije saobraćajne nezgode, zbog čega smatra da nema
njegove odgovornosti za štetu koja je predmet tužbenog zahtjeva, a drugotužena isticanjem
da na njoj ne leži obaveza za isplatu naknade štete, tj. regresa, jer isti ne potiče iz pravnog
odnosa između tužitelja i drugotužene, da ona štetu nije prouzrokovala, niti da je po ma
 3

kom osnovu odgovorna za štetu, te da bi eventualno mogla odgovarati za obaveze

ostavitelja do visine nasljednog dijela, i to novčanog iznosa od 448,80 KM.

Iz obrazloženja ožalbene presude slijedi:

- da je prvobitno bio razdvojen postupak u odnosu na prvotuženog i drugotuženu, jer
drugotužena nije dostavila odgovor na tužbu, pa je prvostepeni sud donio presudu zbog
propuštanja broj 29 0 P 022973 15 P od 18.03.2016. godine, a koja je rješenjem ovog suda
broj 29 0 P 022973 16 Gž od 14.10.2019. godine ukinuta i predmet je vraćen na ponovno
suđenje prvostepenom sudu, nakon čega je prvostepeni sud donio rješenja o spajanju ovih
postupaka, te je nakon prvođenja postupka donio ožalbenu presudu,
- da je, cijeneći provedene dokaze u smislu člana 8. ZPP, prvostepeni sud utvrdio da se
dana 06.07.2009. godine, u mjestu V..D.., na regionalnom putu K.. – Ž.., dogodila
saobraćajna nezgoda u kojoj je učestovalo putničko motorno vozilo marke „Ford Scorpio“
reg. broj .., registovano do 11.06.2006. godine, na kojem je u saobraćajnoj nezgodi
nastupila totalna šteta, da je vozilom upravljao R.S., sin H. iz D..D.., da je u vozilu kao
saputnik bio M.S., sin E. iz Ž.., da je navedene prilike vozilo zatečeno na prostoru ispred
benzinske pumpe „K..“ uz betonski nosivi stub nastrešice sa kojim je ostvario kontakt, da je
kod vozača utvrđeno prisustvo alkohola u krvi od 1,5 promila ili 32,56 mmol/litar, da su i
vozač vozila R.S. i saputnik u vozilu M.S. smrtno stradali, da na osnovu pismenog nalaza i
mišljenja vještaka saobraćajne struke Asmira Selimi, sud utvrđuje da je propust vozača,
koji se ogleda u prekoračenju brzine, jer je na mjestu nezgode brzina ograničena na 50
km/h, a brzina vozila bila 112,69 km/h, u uzročno posljedičnoj vezi sa saobraćajnom
nezgodom,
- da je između „Triglav BiH osiguranja“ d.d. Sarajevo i E.S. i H.S., roditelja smrtno
stradalog M.S., zaključena nagodba kojom se tužitelj obavezao da im zbog smrti M.S.,
isplati iznos od 26.600,00 KM, te da S.S. na ime naknade štete po zaključenoj nagodbi,
isplati iznos od 4.200,00 KM, da su navedeni novčani iznosi i isplaćeni, i to dana
12.02.2010. godine iznos od 26.600,00 KM i dana 24.02.2010. godine iznos od 4.200,00
KM,
- da je prvotuženi dana 12.07.2005 godine dao punomoć, ovjerena od strane Općine
Kalesija, Ov. broj 7539, R.S. iz D..D.., kojom ga je ovlastio da može da upravlja, registruje,
otuđi i proda putničko motorno vozilo marke „Ford Skorpio“ .., sa navedenim brojevima
šasije i motora, reg. broj .. i da može naplatiti sve moguće nastale štete, kako u zemlji, tako
i u inostranstvu, te da su saslušani svjedoci F.S., I.S. i E.B. pred sudom izjavili da su
poznavali smrtno stradalog R.S., da im je poznato da je vozio vozilo „Ford“, crvene boje,
da su od njega saznali da je isto kupio od prvotuženog, kojeg također poznaju, da nisu
viđali prvotuženog da isto vozi, te da je E.B., kao automehaničar, radio neke poslove na
vozilu, da mu je vozilo dovezao R.S. i da je to bilo najmanje dvije godine prije R.S. smrti,
- da je proveden ostavinski postupak iza umrlog R.S., sin H. i majke Z., da je za nasljednika
proglašen zakonski nasljednik II nasljednog reda - majka Z.S. i da zaostavštinu
predstavljaju novčana sredstva na računu UniCredit banke d.d. u iznosu od u iznosu od
448,80 KM,
- da su drugotužena, majka R.S. i njegova braća M.S.1, F.S.1, F.S.2 i Z.S.1 i sestre M.B., te
I.K., i M.S.2, dana 03.03.2010. godine, opunomoćili advokata Šabana Mujčinovića, kao
nasljednici umrlog R.S. da ih zastupa u postupku po presudi Općinskog suda u Živinicama
 4

broj P-636/05 od 12.06.2006. godine i rješenju o izvršenju broj 33-0-I-008215-08-I od

12.02.2009. godine, da zaključi sudsku ili van sudsku nagodbu sa izvršenikom „Az IM
Komerc“ d.o.o. Banovići, na iznos glavnog duga od 7.980,00 KM, na koji se odriču prava
na kamatu, te da je u punomoći navedeno da iznos glavnog duga od 7.980,00 KM,
izvršenik uplati u gotovini ili na račun majke tražioca izvršenja Z.S. ili gotovinom u
advokatskoj kancelariji, a troškove parničnog i izvršnog postupka da uplati na račun
advokatske kancelarije.

Na osnovu naprijed navedenog činjeničnog utvrđenja prvostepeni sud zaključuje da je u

vrijeme nezgode stvarni vlasnik vozila bio R.S., a ne prvotuženi, bez obzira na sadržinu
zapisnika o uviđaju u dijelu koji se odnosi na podatke o vozilima i učesnicima u
saobraćanoj nezgodi, a gdje je navedeno da je vozilo vlasništvo prvotuženog i da je bilo
registrovano do 11.06.2006. godine, što u konkretnom slučaju nije od utjecaja na utvrđenje
stvarnog vlasništva vozila koje je učestvovalo u saobraćajnoj nezgodi, zbog čega je odbijen
tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog, dok je drugotuženu, kao zakonsku nasljednicu
preminulog R.S., koji je odgovoran za saobraćajnu nezgodu i nastalu štetu, obavezao na
isplatu iznosa od 448,80 KM, koliki je njen nasljedni dio. Istovremeno prvostepeni sud
zaključuje da tužitelj nije dokazao da je drugotužena naslijedila i iznos od 7.980,00 KM, po
osnovu punomoći date advokatu Šabanu Mujčinoviću iz Tuzle od 03.03.2010. godine, a sve
s pozivom na odredbe člana 16. stav 4. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna
vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti („Službene novine F BiH“
broj 24/05), člana 939. stav 1. ZOO i člana 143. Zakona o nasljeđivanju („Službene list
RBiH“ broj 7/80 i 15/80).

Pravilnost i zakonitost prvostepene presude u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev u

odnosu na prvotuženog tužitelj nije osporio žalbenim navodima koji se svode na tvrdnje da
je predmetno vozilo „Ford Scorpio“, reg. broj .., na dan nezgode bilo vlasništvo
prvotuženog, što da potvrđuje zapisnik o uviđaju saobraćajne nezgode sačinjen od strane
MUP TK, PU Kalesija, kao jedinog ovlaštenog organa koji vodi evidencije o svim vozilima
i njihovim vlasnicima, koji predstavlja javnu isprava, jer da niko od stranaka nije doveo u
sumnju istinitost iste, niti da je bilo primjedbi na njen sadržaj, da se istinitost te javne
isprave mogla osporiti samo od strane policijskih službenika, ali da niko nije saslušao
ovlaštena službena lica na okolnosti njenog sačinjavanja, niti da su sadržaj iste mogli
dovesti u sumnju saslušani svjedoci koji nemaju neposredna saznanja o stvarnom vlasniku
vozila, zbog čega smatra da je prvostepeni sud trebao dati relevantan značaj zapisniku, kao
javnoj ispravi, te da je s tim u vezi proizvoljan zaključak da su policijski službenici
„pogriješili“ kada su kao vlasnika predmetnog vozila označili prvotuženog. Naime, tačno je
da registraciju motornih vozila obavljaju organi nadležni za unutrašnje poslove, prema
članu 216. Zakona o osnovima bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH ("Službeni
glasnik BIH", broj 6/06, 75/06, 44/07, 84/09, 48/10, 18/138/17, 89/17 i 9/18), te da isti
raspolažu i podacima o vlasnicima motornih vozila, dosljedno čemu je u zapisniku o
uviđaju predmete saobraćajne nezgode od 06.07.2009. godine evidentirano, između
ostaloga, da je vozilo bilo registrovano do 11.06.2006. godine, da je vlasništvo O. M., te da
je istim kritične prilike upravljao R.S., da je saputnik bio M.S., koji su smrtno stradali.
Također, na osnovu punomoći Ov. broj 7539 od 12.07.2005 godine slijedi da je prvotuženi
 5

ovlastio R.S. iz D..D.. da može da upravlja, registruje, otuđi i proda putničko motorno
vozilo marke „Ford Skorpio“ .., sa navedenim brojevima šasije i motora, reg. broj .., te da
može naplatiti sve moguće nastale štete, kako u zemlji, tako i u inostranstvu, a da je
prvotuženi predao predmetno vozilo R.S., da njime može upravljati slijedi i iz iskaza
saslušanih svjedoka F.S., I.S. i E.B., koji su pred sudom, između ostaloga, izjavili i da su od
R.S. saznali da je vozilo kupio od prvotuženog i da nisu viđali prvotuženog da isto vozi.

Članom 176. stav 1. ZOO propisano je da umjesto imaoca stvari, i isto kao on, odgovara
lice kome je imalac povjerio stvar da se njome služi ili lice koje je inače dužno da je
nadgleda, a nije kod njega na radu.

U ovakvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kada iz provedenih dokaza slijedi da je predmetno

vozilo prvotuženi predao R.S. da se njime služi na način da istim može da upravlja, da ga
registruje, otuđi i proda, te da može naplatiti sve moguće nastale štete, kako u zemlji, tako i
u inostranstvu i da je kritične prilike R.S. i upravljao vozilom i prouzrokovao nematerijalnu
štetu srodnicima smrtno stradalog saputnika M.S., koju tužitelj potražuje tužbenim
zahtjevom, to su, po ocjeni ovog suda, bili ispunjeni uvjeti iz člana 176. stav 1. ZOO za
oslobođenje prvotuženog od odgovornosti za nastalu štetu, jer je istu prouzrokovalo lice
kojem je prvotuženi u svakom slučaju povjerio stvar da se njome služi, bez obzira na
činjenicu što je posljednja registracija, koja je važila do 11.06.2006. godine, bila na ime
prvotuženog kao vlasnika vozila. Dakle, irelevantno je što je prema evidencijama
nadležnog organa za unutrašnje poslove evidentirana posljednja registracija predmetnog
vozila do 11.06.2006. godine, na ime prvotuženog, kao vlasnika vozila, jer je vozilo bilo
povjereno trećem licu, koje je imalo ovlaštenje da njime upravlja od 12.07.2005. godine i
koje je vozilom upravljalo i kritične prilike i prouzrokovalo predmetnu nesreću, zbog čega
to treće lice i snosi odgovornost za prouzrokovanu štetu, jer bi prvotuženi eventualno
snosio odgovornost samo zbog neke skrivene mane ili skrivenog svojstva stvari na koje mu
nije skrenuo pažnju, u smislu člana 176. stav 2. ZOO, ili ukoliko je opasnu stvar povjerio
licu koje nije osposobljeno ili nije ovlašteno da njome rukuje, u smislu člana 176. stav 4.
ZOO, a što u konkretnom nije slučaj.

Iz naprijed navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja u odnosu na odbijajući dio tužbenog
zahtjeva u odnosu na prvotuženog, sadržanog u stavu drugom izreke, odbiti i prvostepenu
presudu u ovom dijelu potvrditi, u smislu člana 226. ZPP, kao i u dosuđujućem dijelu
odluke o troškovima postupka sadržane u stavu trećem izreke prvostepene presude,
obzirom da se visina dosuđenih troškova ne osporava posebnim žalbenim razlozima, a u
smislu člana 235. stav 2. ZPP, dok je u odbijajućem dijelu stava trećeg izreke odluka ostala
neizmijenjena, u smislu člana 221. ZPP, jer u tom dijelu nije ni ožalbena.

Nije osnovan žalbeni prigovor da je drugotužena, kao majka i zakonska nasljednica R.S.,
koji je skrivio predmetnu saobraćajnu nezgodu, obavezna nadoknaditi tužitelju cjelokupni
potraživani iznos, bez obzira na vrijednost naslijeđene imovine. Naime, prema članu 143.
stav 1. Zakona o nasljeđivanju nasljednik odgovara za dugove ostaviteljeva do visine
vrijednosti naslijeđene imovine, pa je, suprotno žalbenom rezonovanju, ispravan stav
prvostepenog suda da drugotužena odgovara za ostaviteljeve dugove, samo do visine
 6

naslijeđene imovine, a u svakom slučaju do visine novčanih sredstava ostavitelja R.S. na

računu kod Unicredit bank d.d., po osnovu rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u
Živinicama broj 33 0 O 017840 10 O od 15.12.2010. godine, a u iznosu od 448,80 KM,
kako je odlučeno stavom prvim izreke prvostepene presude, što drugotužena nije ni sporila,
budući da je ovaj dio prvostepene presude neožalben.

Pored navedenog, nije osnovana ni žalbena tvrdnja da je među strankama u toku postupka
bilo nesporno da je drugotužena naslijedila i novčana sredstva u iznosu od 7.980,00 KM po
osnovu štete koju je pretrpio njen umrli sin na poslu. Naime, tačno je da činjenice koje je
stranka priznala pred sudom ne treba dokazivati u smislu člana 125. stav 1. ZPP, međutim
ne može se smatrati da to što je drugotužena u žalbi izjavljenoj na presudu zbog
propuštanja navela da je po navedenom osnovu naslijedila određena novčana sredstva,
iznos od 7.980,00 KM, da je ta sredstva uložila u sahranu sina i podizanje nadgrobnog
spomenika, te da je u toku postupka, pa i u završnom izlaganju, između ostalog isticala da
ostaje kod svih dotadašnjih navoda, da je drugotužena priznala tu činjenicu. Ovo iz razloga
što se drugotužena u žalbi izjavljenoj na presudu zbog propuštanja u ovom dijelu pozvala
na ovlaštenje-punomoć od 03.03.2010. godine, koje je i na prijedlog tužitelja provedeno
kao dokaz u toku postupka, a iz čije sadržine proizlazi da su svi nasljednici umrlog R.S. i to
drugotužena, majka, njegova braća M.S.1, F.S.1, F.S. i Z.S.1 i sestre M.B., I.K. i M.S.2,
opunomoćili advokata Šabana Mujčinovića iz Tuzle za zastupanje u postupku naplate
novčanog iznosa od 7.980,00 KM od „Az IM Komerc“ d.o.o. Banovići i da su dali
suglasnost da se navedeni novčani iznos uplati u gotovini ili na račun drugotužene ili
navedenog advokata, pa kako je priznanje drugotužene da je naslijedila navedeni novčani
iznos u koliziji sa navedenim ovlaštenjem, jer iz istog slijedi da se ostali nasljednici, braća i
sestre umrlog R.S. nisu odrekli svog nasljednog dijela na navedenoj imovini, odnosno
potraživanju njihovog brata, nego da su samo dali suglasnost da se njihovi nasljedni
dijelovi isplate njihovoj majci, ili advokatu, to se ovaj navod drugotužene iz žalbe ne može
smatrati priznatom činjenicom koju nije trebalo dokazivati u smislu člana 125. ZPP. Stoga,
to što je drugotužena na osnovu navedenog ovlaštenja samo naplatila cjelokupan novčani
iznos od 7.980,00 KM, istovremeno ne znači da joj isti novčani iznos u cijelosti i pripada,
jer se ostali zakonski nasljednici nisu odrekli svog nasljednog dijela u navedenoj imovini,
tako da ne postoji ujedno i njena odgovornost za ostaviteljeve dugove do ukupnog iznosa
od 7.980,00 KM. Prema članu 143. stav 3. Zakona o nasljeđivanju kada ima više
nasljednika oni odgovaraju solidarno za dugove ostaviteljeve i to svaki do visine svog
nasljednog dijela, bez obzira da li je izvršena dioba nasljedstva, pa bi u ovom dijelu žalba
tužitelja bila djelimično osnovana, jer bi drugotužena odgovarala do visine svog nasljednog
dijela, i to iznosa od 3.990,00 KM, koji čini ½ ukupnog novčanog iznosa od 7.980,00 KM,
a što je u skladu sa članom 12. stav 3. i članom 13. stav 1. Zakona o nasljeđivanju, u vezi sa
članom 939. stav 1. ZOO.

Iz naprijed navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja djelimično uvažiti i prvostepenu

presudu u odnosu na drugotuženu, u odbijajućem dijelu sadržanom u stavu drugom izreke,
preinačiti, kao u izreci ove presude, u skladu sa članom 229. tačka 4. ZPP, te obavezati
drugotuženu da tužitelju na ime regresnog duga isplati i iznos od 3.990,00 KM, pored
dosuđenog iznosa od 448,80 KM stavom prvim izreke prvostepene presude, koji je ostao
 7

neizmijenjen u smislu člana 221. ZPP, jer u tom dijelu nije ni ožalben, a preostalom
odbijajućem dijelu stava drugog izreke u odnosu na drugotuženu prvostepena presuda je
potvrđena, primjenom člana 226. ZPP.

Dosljedno naprijed navedenom, u smislu člana 397. stav 2., u vezi sa članom 386. stav 2. i
235. tačka 2. ZPP, valjalo je potvrditi odluku o troškovima postupka u odnosu na
drugotuženu, sadržanu u stavu četvrtom izreke prvostepene presude. Ovo iz razloga što
prema utvrđenju prvostepenog suda, tužitelju bi, da je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na
drugotuženu, pripadali troškovi postupka u ukupnom iznosu od 6.655,20 KM, dok bi
drugotuženoj, u istoj situaciji, pripadali troškovi u ukupnom iznosu od 3.435,99 KM, a koje
utvrđenje tužitelj ne osporava posebnim žalbenim razlozima. Kako je ovom odlukom
preinačena prvostepena presuda u odnosu na drugotuženu, koja je obavezana i na isplatu
regresnog duga u iznosu od 3.990,00 KM, pored dosuđenog iznosa od 448,80 KM, to dalje
slijedi da uspjeh tužitelja u sporu (obzirom na ukupno potraživani iznos duga od 30.800,00
KM i ukupno dosuđeni iznos od 4.438,80 KM) iznosi 14,41%, a uspjeh tužene 85,59%.
Međutim, kako je prvostepeni sud pogrešno odredio uspjeh stranaka u sporu (obzirom na
ukupno potraživani iznos duga od 30.800,00 KM i ukupno dosuđeni iznos od 448,80 KM) i
to uspjeh tužitelja od 14,57%, umjesto 1,45 %, a uspjeh drugotužene od 85,43%, umjesto
98,55%, i u skladu s tim dosudio troškove postupka, u odsustvu žalbe drugotužene valjalo
je potvrditi prvostepenu odluku u ovom dijelu, dok je odbijajući dio stava četvrtog, također
ostao neizmijenjen, u smislu člana 221. ZPP, jer u tom dijelu nije ni ožalben.

O troškovima žalbenog postupka sud je odlučio u smislu člana 397. stav 1. i 2. ZPP, te je
odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova za sastav žalbe u odnosu na prvotuženog, jer
tužitelj u ovom dijelu nije uspio sa žalbom, što je u skladu sa članom 386. stav 1. ZPP, a
kako je u odnosu na drugotuženu uspio djelimično (žalbom je pobijao odluku u
odbijajućem dijelu, u visini od 30.351,20 KM, a ovom odlukom mu je dosuđen iznos od
3.990,00 KM) to slijedi da je tužitelj uspio sa žalbom u odnosu na drugotuženu sa 13,14%,
pa mu na ime troškova žalbenog postupka pripada ukupan iznos od 152,20 KM, sa
uračunatim 17% PDV (prosječna plaća za april 2021. godine 990,00 KM, na ime 17% PDV
168,30 KM), a što je u skladu sa članom 386. stav 2. ZPP, članom 12. i 13. Tarife o
nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine F BiH“, broj 22/04 i
24/04) i članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi („Službene
novine F BiH“, broj 18/05).

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Asja Razić, s.r.