BOSNA I HERCEGOVINA

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

OPĆINSKI SUD U BUGOJNU
Broj: ___________________
Sarajevo, 26.08.2006. godine

Općinski sud u Bugojnu, sudija D.D., u pravnoj stvari tužiteljice T.S. kći R. iz
Donjeg Vakufa, koju zastupa punomoćnik E.E., advokat iz Bugojna, protiv tuženih: 1.)
D.E. i 2.) D.Š. iz Bojske, Općina Gornji Vakuf - Uskoplje, koje zastupa punomoćnik B.B,
advokat iz Bugojna, radi nakade štete v.s. 35.000,00 KM, nakon održane i zaključene
glavne javne rasprave 12.08.2006.godine u prisustvu parničnih stranaka i njihovih
punomoćnika, dana 26.08.2006.godine, donio je:

PRESUDU

Tuženima, D.E. i D.Š., se nalaže da na ime naknade nematerijalne štete tužiteljici

solidarno isplate ukupno iznos od 32.000,00 KM (trideset dvije hiljade konvertibilnih
maraka) i to:
- za pretrpljene fizičke bolove 8.500,00 KM (sedam hiljada petsto konvertibilnih
maraka),
- za pretrpljeni strah 5.000,00 KM(pet hiljada konvertibilnih maraka),
- za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti 12.500,00 KM (dvanaest
hiljada petsto konvertibilnih maraka),
- za duševne bolove zbog naruženosti 6.000,00 KM (šest hiljada konvertibilnih
maraka) ,

sa zakonskom zateznom kamatom počev od 26.08.2006. godine pa do isplate, kao i da

tužiteljici nadoknade troškove parničnog postupka od 2.470,00 KM (dvije hiljade četristo
sedamdeset konvertibilnih maraka), a sve u roku od 30 dana.

Odbija se ostali dio tužbenog zahtjeva za naknadu troškova liječenja u iznosu od

3.000,00 KM (tri hiljade konvertibilnih maraka).

Obrazloženje

Tužbom od 27.08.1997.godine tužiteljica navodi da je dana 07.06.1994. godine

malodobni D.N., sin tuženih, učenik VI razreda osnovne škole oko 11,00 sati u selu
Bojska, iz zaprežnih kola koja su bila u dvorištu tuženih, u prisustnosti majke, iz očeve
lovačke puške pucao i tužiteljicu kao prolaznika, kad se pozdravljala sa njegovom
majkom, pogodio u lijevu ruku i teško je povrijedio u šaku te ruke. Tužiteljica je
prevezena u ratnu bolnicu u Bugojno, zatim u Medicinski centar u Zenici, u kojem je
liječena oko 14 mjeseci, a bila je i na odjelu Plastične hirurgije u Kliničkom centaru
 2

univerziteta u Sarajevu radi operacije. Tužbenim zahtjevom traži da joj tuženi solidarno
naknade nematerijalu štete u ukupanom iznosu od 32.000,00 KM (za pretrpljene fizičke
bolove i strah, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti i
naruženost), te na ime materijalne štete iznos od 3.000,00 KM (troškove liječenja) sa
zateznim kamatama od presuđenja do isplate i troškove postupka.

U odgovoru na tužbu tuženi osporavaju tužbeni zahtjev ističući prigovor

nedostatka pasivne legitimacije navodeći da je njihov sin D.N.u međuvremenu postao
punoljetan i prigovor podijeljene odgovornosti. Osporili su i visinu tužbenog zahtjeva i
predložili da se isti odbije.

U dokaznom postupku provedeno je medicinsko vještačenje, sasušan svjedok

Z.M., te tužiteljica i tuženici kao parnične stranke.

Sud je ocjenjujući izvedene dokaze u smislu odredbi iz čl. 8. i 123. st. 2. Zakona
o parničnom postupku 1(dalje ZPP), odlučio kao u izreci presude iz slijedećih razloga:

Među parničnim strankama je nesporno da je u štetnom dogođaju od 07.06.1994.

godine tužiteljica teško povrijeđena od strane malodobnog sina tuženih D.N. iz vatrenog
oružja.

Sporna su pravna pitanja po prigovoru tuženih o nedostatku pasivne legitimacije i

podjeljene odgovornosti, te o visini zahtjevane naknade za nematerijalnu štetu i
osnovanost zahtjeva za materijalnu štetu.

Sud ocjenjuje da su parnične stranake u odnosu na nastanak štetnog dogođaja u

bitnim činjenicama dali saglasne iskaze osnovom kojih je utvrđeno da u vrijeme štetnog
dogođaja sin tuženih imao 13 godina, a sam događaj desio se u prisustvu majke djeteta,
kad je tužiteljica prolazila pored kuće tuženih putem idući po vodu i zastala da bi se
pozdravila sa tuženom, majkom mldb. D.N., koja je bila u dvorištu. U isto vrijeme bio je i
mldb. D.N. u zaprežnim kolima koja su se nalazila u dvorištu. Iz tih kola mldb. D.N. je
podigao očevu lovačku pušku upravio je prema tužiteljici i nakon uzvika da stane pucao
i metak je pogodio tužiteljicu u lijevu šaku. Svjedok Z.M ju je odvezao u Bugojno u ratnu
bolnicu iz koje je prebačena u bolnicu u Zenicu, a kasnije je imala operacije i na odijelu
plastične hirurgije u Sarajevu.

Prigovor tuženih o nedostatku pasivne legitimacije u okolnostima predmetnog

slučaja po ocjeni ovog suda nije osnovan. Naime, činjenica da je u vrijeme štetnog
dogođaja sin tuženih imao 13 godina, a sam događaj upotrebe puške od strane djeteta
desio se u prisustvu tužene (majke) ukazuje da se u konkretnoj situaciji štetni postupci
mldb.štetnika D.N. mogu pripisati u zanemarivanje dužnog nadzora i staranja roditelja o
djetetu. Na tuženim je bio teret dokazivanja da postupak njihovog mldb. djeteta nije
posljedica propusta u vaspitanju i nadzoru, a to nisu dokazali.

1
„Službene novine FBiH“ 53/03, 73/05 i 19/06
 3

Za štetu koju trećim licima nanesu djeca ispod 14 godina roditelji odgovaraju po
principu pretpostavljene krivnje u smislu čl. 165. st. 4. preuzetog Zakona o obligacionim
odnosima 2 (dalje ZOO).
Prema toj odredbi roditelji odgovaraju za štetu koju prouzrokuje drugom njihovo
malodobno dijete koje je navršilo 7 godina, osim ako dokažu da je šteta nastala bez
njihove krivice, a to u predmetu očito nije slučaj.

Pored toga valja ukazati na opće pravilo u građanskom pravu, da se pretpostavke

o odgovornosti za naknadu štete prosuđuju kad se desio štetni događaj, a ne u vrijeme
kada se provodi postupak obeštećenja povodom tog štetnog događaja, kako to
neosnovano smatraju tuženi. Stoga nemaju valjanog pravnog uporišta prigovori tuženih
kojim od sebe otklanjaju odgovornost za spornu štetu, kroz navoda da je njihov sin D.N.
postao punoljetan u vrijeme tužbe i stoga pasivno legitimisan za naknadu štete koju je
učinio kao maloljetnik.

Ni prigovor podijeljene odgovornosti nije osnovan jer u smislu čl. 192. ZOO-a
podijeljena odgovornost podrazumijeva da oštećeni svojim radnjama utječe na nastanak i
visinu štete. Iz provedenih dokaza ne proizilazi da je tužiteljica svojim radnjama
doprinijela da šteta nastane, pa je taj prigovor tuženih valjalo odbiti.

Iz navedenog slijedi da postoji osnov odgovornosti tuženih kao roditelja

malodobnog štetnika i da je ista solidarna (čl. 206. ZOO), pa je ovaj sud ocijenjujući
visinu tužbenog zahtjeva odlučio kao u izreci iz sljedećih razloga:

Medicinskim vještačenjem dr. S.A., kojem stranke nisu prigovorile, a sud

ocjenjuje nalaz i mišljenje vještaka nepristrasnim i stručnim, pa ga zato prihvaća,
utvrđeno je da je tužiteljica zadobila tešku tjelesnu povredu lijeve šake zbog kojih je
trpila bolove jakog intenziteta od momenta ranjavanja pa u prekidima iza pet operacija, a
samo liječenje je trajalo 14 mjeseci. U 11 mjeseci tog perioda smjenjivali su se bolovi
jakog i srednjeg intenziteta, a potom u 3 mjeseca imala je bolove lakog intenziteta.
Tužiteljica će bolove lakog intenziteta povremeno i dalje osjećati na promjenu vremena.
Strah je bio jakog intenziteta oko mjesec dana dok u bolnici nije tužiteljica saznala da
neće imati amputiranje, potom srednjeg intenziteta u periodu operacija te iza toga lakog
intenziteta do završetka liječenja. Po okončanju liječenja ostala je trajna posljedica
osjećaja žarenja i preosjetljivosti na hladnoću. Utvrđeno je umanjenje opšte životne
aktivnosti od 50% usljed ukočenosti lijeve šake sa atrofičnim promjenama a iz tih
razloga, kao i ožiljaka na ruci ustanovljena je i uočljiva naruženost.

Ovako utvrđene okolnosti slučaja daju osnova za dosuđenje pravične satisfakcije,

pa je stoga primjenom odredbe iz člana 200. ZOO sud u cijelosti usvojio zahtjev
tužiteljice i dosudio naknadu za pretrpljene fizičke bolove 8.500,00 KM, za pretrpljeni
strah 5.000,00 KM, za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti 12.000,00 KM
i za duševne bolove zbog naruženosti 6.000,00 KM. Utvrđeni iznosi, po shvatanju ovog
suda odgovaraju stepenu umanjenja životne aktivnosti i posljedicama povrjeđivanja, te
jačini bolova i straha i njihovom trajanju.Pri tome, sud je imao u vidu i činjenicu da je
2
„Službeni list SFRJ“ 29/78, „Službeni list RBiH“ 2/92, 13/94 i „Službene novine FBiH“ 29/03
 4

tužiteljica u vrijeme nesreće imala 22 godine, pa po prirodnom toku stvari za očekivati da

će ona boli zbog umanjenja životne aktivnosti osjećati još dugi niz godina svakodnevno u
okviru obavljanju poslova. Isto tako, zbog uočljivog ožiljka na ruci i ukočenosti lijeve
šake te atrofičnih promjena tužiteljica će osjećati neugodu pred drugim osobama, a time i
duševne boli.

Međutim, zahtjev, za naknadu materijalne štete sud je odbio, jer tužiteljica u

smislu člana 195.st.1.ZOO nije dokazala izdatke u vezi liječenja. Notorno je da je
liječenje u ratnim bolnicama bilo humanitarno, a tokom dokaznog postupka tužiteljica
nije predočila postojanje bilo kakvih izdataka u vezi troškova liječenja.

Odlučujući o kamati na nematerijalnu štetu sud je istu dosudio primjenom

čl.277.st.1.ZOO - od dana donošenja sudske odluke, što je u okviru i postavljenog
zahtjeva (čl.2.st.1.ZPP).

Sud je odlučio da tuženici nadoknadi sve troškove jer tužiteljica nije uspjela u
razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi
(čl.386.st.3.ZPP). Tužiteljici su priznati potrebni troškovi i to: za sastav tužbe, zastupanje
na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi za svaku radnju po 540,00 KM shodno čl.12,
13, i 33. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata FBiH3 koja je važila u
vrijeme izvršenja pojedinačnih radnji u vezi sa čl.1. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o
advokaturi FBiH4. Tužiteljici su priznati i troškovi za sudske takse na tužbu i presudu po
325,00 KM, te troškovi vještačenja po vještaku medicinske struke 200,00 KM. Ukupno
su dakle, troškovi tužiteljice utvrđeni u iznosu od 2.470,00 KM. Pri tome, sud je uzeo u
obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice (čl.387.ZPP).

S U D I J A,
D.D.

Pouka:
Protiv ove presude stranke mogu podnijeti
Žalbu Kantonalnom sudu u Novom Travniku roku
od 30 dana od dana donošenja presude u
tri primjerka putem ovog suda.

3
„Službene novine FBiH“ 67/02, 22/04
4
„Službene novine FBiH“ 18/05