BOSNA I HERCEGOVINA

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

KANTON SARAJEVO
KANTONALNI SUD U SARAJEVU
Broj: 65 0 Rs 338834 15 Rsž
Sarajevo, 09.06.2020 godine

Kantonalni sud u Sarajevu, u vijeću sastavljenom od sudije Nermine Novalija kao

predsjednika vijeća, te sudija Dubravke Krajišnik i Amre Muhibić kao članova vijeća,
M. Č. iz S., ul. …, zastupana po punomoćniku A. N., advokatu iz S., protiv tuženog
„ENERGOPETROL“ D.D SARAJEVO, ul. …, zastupan po punomoćniku A. B.,
advokatu iz S., radi poništenja otkaza Ugovora o radu i isplate novčanih potraživanja iz
osnova Ugovora o radu, v.s.p. 10.001,00 KM, rješavajući o žalbi tuženog izjavljene na
presudu Općinskog suda u Sarajevu broj :65 0 Rs 338834 13 RS od 11.03.2015. godine,
u sjednici vijeća održanoj 09.06.2020. godine, donio je:

PRESUDU

Žalba tuženog se uvažava, preinačava se presuda Općinskog suda u Sarajevu broj broj 65
0 Rs 338834 13 RS od 11.03.2015., tako da se odbija tužbeni zahtjev tužiteljice kojim
traži da se poništi kao nezakonita Odluka o otkazu Ugovora o radu tuženog, broj E100-
01-203/13 od 15.01.2013. godine, te da se tuženi obaveže da tužiteljicu vrati na radno
mjesto u skladu sa Ugovorom o radu broj E-100-HR-798/11 od 01.12.2011. godine ili
druge odgovarajuće poslove, uz uspostavu radnopravnog statusa od dana otkaza Ugovora
o radu 15.02.2013. godine, u roku od 15 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja i da je
tuženi dužan isplatiti tužiteljici naknade plata za period od 15.02.2013. godine do
30.04.2014. godine u iznosu od 8.263,29 KM, sa zakonskim zateznim kamatama koje
teku od dana dospijeća svih potraživanja 01.06.2014. godine pa do isplate, kao i da za
tužiteljicu uplati razliku PIO doprinosa na utvrđene razlike plata za isti period, u iznosu
od 2.754,42 KM u roku od 15 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja i da je tuženi
dužan tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka, u iznosu od 3.098,40 KM, u roku
od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

Obavezuje se tužiteljica da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od

3.780,80 KM (trihiljadesedamstotinaosamdeset konvertibilnih maraka i osamdeset
feninga).

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj broj65 0 Rs 338834 13 RS od 11.03.2015..

godine odlučeno je:
„Poništava se kao nezakonita Odluka o otkazu Ugovora o radu tuženog, broj E100-01-
203/13 od 15.01.2013. godine, te se tuženi obavezuje da tužiteljicu vrati na radno mjesto
u skladu sa Ugovorom o radu broj E-100-HR-798/11 od 01.12.2011. godine ili druge
odgovarajuće poslove, uz uspostavu radnopravnog statusa od dana otkaza Ugovora o radu
15.02.2013. godine, u roku od 15 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

Tuženi je dužan isplatiti tužiteljici naknade plata za period od 15.02.2013. godine do

30.04.2014. godine u iznosu od 8.263,29 KM, sa zakonskim zateznim kamatama koje
teku od dana dospijeća svih potraživanja 01.06.2014. godine pa do isplate, kao i da za
tužiteljicu uplati razliku PIO doprinosa na utvrđene razlike plata za isti period, u iznosu
od 2.754,42 KM u roku od 15 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

Tuženi je dužan tužitelj unaknaditi troškove parničnog postupka, u iznosu od 3.098,40

KM, u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.“

Protiv navedene presude tuženi je blagovremeno izjavio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno
utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U obrazloženju
žalbe navodi da je otkaz ugovora o radu opravdan iz ekonomskih, organizacionih i
tehničkih razloga i da se od poslodavca ne može osnovano očekivati da zaposlenika
zaposli na drugim poslovima ili da ga obrazuje odnosno osposobi za rad na drugim
poslovima, a s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca s jedne
strane i mogućnosti zaposlenika sa druge strane. Nakon provedene reorganizacije i
sistematizacije je ukinuto radno mjesto tužitelja. Nije bilo opravdano očekivati da tužitelj
bude zaposlen na druge poslove ili osposobi za rad na drugim poslovima. Tuženi je
dokazao da su prednji uslovi ispunjeni kao i to da je poslodavac pribavio potrebnu
saglasnost od Vijeća zaposlenika. Prvostepeni sud pogrešno tumači odredbu člana 87.
stav 2. Zakona o radu. Tuženi je dokazao da s obzirom na ekonomsko stanje, kapacitet i
veličinu nije opravdano mogao zaposliti tužitelja na drugo radno mjesto osim ograničene
dokvalifikacije za rad na benzinskim stanicama. Jedina slobodna radna mjesta su bila na
benzinskim stanicama o čemu je tuženi uredno obavještavao tužitelja o takvim slobodnim
radnim mjestima. Tužitelju su nuđena takva radna mjesta prije otkazivanja ugovora o
radu. Tuženi je u suštini proveo ograničenu dokvalifikaciju za rad na benzinskim
stanicama kao jedinim raspoloživim radnim mjestima. Shodno navedenom, tuženi
predlaže da se žalba uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na
ponovni postupak ili preinači tako što će se tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti odbiti uz
naknadu troškova prvostepenog i drugostepenog postupka.

U odgovoru na žalbu tužiteljica navodi da tuženi nije dokazao da s obzirom na

ekonomsko stanje, kapacitet i veličinu nije mogao opravdano zaposliti zaposlenika na
drugo radno mjesto niti ga dokvalifikovati za rad na drugom radnom mjestu. Prije
donošenja odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju, tuženi je u radni odnos primio veći
broj novih radnika. Nije mogao vršiti prijem novih radnika bez prethodne konsultacije s
Vijećem zaposlenika. Tuženi je prekršio i odredbe članova 23. i 25. Zakona o vijeću
zaposlenika, vezane za dostavu namjeravane odluke o otkazu prije donošenja odluke o
otkazu. Predlaže da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostepena presuda.
Ispitujući pravilnost osporene presude, rješavajući o žalbi u granicama navoda iz žalbe i
po službenoj dužnosti, sve u smislu člana 221. Zakona o parničnom postupku Kantonalni
sud u Sarajevu je odlučio kao u izreci iz slijedećih razloga:

Žalba tuženog je osnovana.

Predmet spora između parničnih stranaka je zahtjev tužiteljice da se poništi kao

nezakonita odluka o otkazu ugovora o radu, da joj se uspostavi radno-pravni status od
dana otkaza ugovora o radu, da joj se isplati naknada plaće za period od 15.02.2013. do
30.04.2014. godine i uplate doprinosi za PIO za navedeni period.

Iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da je tužiteljica bila zaposlenik

tuženog po osnovu zaključenog ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 01.12.2011.
godine na radnom mjestu kafe kuharice, da je dana 07.11.2012. godine, tužena donijela
odluku o otkazu Ugovora o radu tužiteljici iz ekonomskih i organizacijskih razloga uz
otkazni rok od 30 dana, da je tužiteljici radni odnos kod tuženog prestao sa danom
07.12.2012. godine, da se u obrazloženju odluke o otkazu navodi da je kod tužene
usljed globalne krize i jačanja konkurencije na tržištu BiH smanjen obim poslova, što je
rezultiralo negativnim poslovanjem tuženog, da je dana 18.07.2012. godine tuženi sa
društvom Terminali zaključio sporazum o Terminalima kojim je izvršen prenos nad
imovinom Terminala. Sud dalje utvrđuje iz obrazloženja da tužena nije u mogućnosti
tužiteljicu zaposliti na druge poslove, niti je u mogućnosti obrazovati je, odnosno
osposobiti za rad na drugim poslovima. Utvrđeno je da je Sporazumom o Terminalima
između Vlade F BiH, Terminala Federacije d.o.o. i tuženog navedeno da su tuženi i
Terminali zaključili sporazum o poslovnoj saradnji kojim su između ostalog regulisali da
će Terminali preuzeti i zaposliti 100 zaposlenika Energopetrola koji će uživati isti
radnopravni status u Terminalima kao što su imali i kod tuženog. Nesporno je među
parničnim strankama bilo , a što je utvrdio i iz iskaza saslušanog svjedoka R. K., kao i
zakonskog zastupnika Terminali d.o.o. da su Terminali umjesto 100 zaposlenika tuženog,
a kako je bilo ugovoreno sporazumom prihvatili 74 zaposlenika, iako je navedeni svjedok
u svom iskazu naveo da je imao namjeru preuzeti samo 60 zaposlenika tuženog. Također
je nesporno bilo i da je tuženi u 2012. godini započeo proces reorganizacije i
optimizacije društva, da je izmjenio interne akte, koji se odnose na sistematizaciju radnih
mjesta shodno kojoj su određena radna mjesta ukinuta uključujući i tužiteljicino mjesto.
Dalje je utvrdio da je tuženi prije otkazivanja ugovora o radu tužiteljici, kao i drugim
zaposlenicima Vijeću zaposlenika 18.09.2012. godine uputio zahtjev za davanje
mišljenja, a u vezi namjeravanih otkaza ugovora o radu zaposlenicima tuženog, pa tako i
tužiteljici, te da je Vijeće zaposlenika dopisom od 01.10.2012. godine odbilo dati
saglasnost za namjeravane otkaze od strane tuženog iz razloga što tuženi nije prezentirao
mjere koje je preduzeo, da bi se navedenim zaposlenicima moglo obezbjediti drugo
zaposlenje. Sud je utvrdio da je Vijeće zaposlenika tuženog naknadno dalo saglasnost
upravi tuženog za otkaz ugovora o radu zaposlenika, obzirom da je tužena poduzela sve
predložene mjere tražene od Vijeća zaposlenika, odnosno da je obavila dodatne
razgovore sa zaposlenicima kojima ima namjeru otkazati ugovor o radu, da im je
ponudila druga slobodna radna mjesta i da im je ponudila sporazumni raskid ugovora o
radu. Iz iskaza svjedoka D. K. kome je sud poklonio vjeru u ovom dijelu iskaza, jer je isti
bio potpredsjednik Vijeća zaposlenika je utvrdio da je Vijeće zaposlenika po prvom
dopisu tuženog odbilo dati saglasnost za otkaze ugovora o radu određenom broju
zaposlenika, jer u aktima tuženog nije bilo infromacija o starosnoj dobi zaposlenika
kojima se treba otkazati ugovor o radu, a nakon dobijanja tih dodatnih informacija,
glasovima 3:2 Vijeće uposlenika je dalo saglasnost za otkaz. Sud je utvrdio da je tuženi
nakon otkaza ugovora o radu tužiteljici nudio poslove na otvorenim pozicijama kod
tuženog, a što je i nesporno među parničnim strankama, jer je tužiteljica navela u svom
iskazu da joj je tuženi dostavio na kućnu adresu pismene akte sa otvorenim pozicijama za
radna mjesta prodavača na benzinskim pumpama u gradovima Bosne i Herecegovine na
određeno vrijeme. U pobijanoj odluci se poziva na član 87. Zakona o radu. Iz iskaza
vještaka finansijske struke M. K. D. prvostepeni sud je utvrdio da je tužena u 2011. i
2012. godini poslovala sa milionskim gubicima, a iz izvedenih dokaza proizilazi da je
uprava tuženog u svrhu smanjenja gubitaka preuzela mjere na izmjeni sistematizacije
radnih mjesta, kao izmjenama Pravilnika o radu tuženog, što je imalo za posljedicu
reorganizaciju radnih mjesta unutar tuženog zbog koje je i tražila od Vijeća zaposlenika
saglasnost za otkaz ugovora o radu zaposlenika među kojima je i tužiteljica. Utvrđuje da
je tužena sa Terminalima d.o.o. zaključila Sporazum o preuzimanju od strane Terminala
d.o.o. određenog broja zaposlenika, a što je po ocjeni suda preduzimanje mjera u cilju
konsolidacije poslovanja tuženog. Navodi da je tužena dokazala da se nalazila u teškoj
materijalnoj situaciji, jer je poslovala sa gubitkom, da je poduzimala mjere radi
poboljšanja rada unutar tuženog. Sud smatra da tužena u toku postupka nije dokazala da
je prije davanja otkaza tužiteljici 07.11.2012. godine tužiteljici ponudila neko drugo
radno mjesto, niti joj je ponudila da je osposobi za rad na drugim poslovima. Dalje ističe
da nisu ispunjeni uslovi iz čl. 87. Zakona o radu, odnosno tuženi nije dokazao da s
obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomske stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika
nije mogao tužiteljicu zaposliti na drugim radnim mjestima unutar tuženog. Sud utvrđuje
da je tuženi izradio novu sistematizaciju radnih mjesta, da je donio novi Pravilnik o radu,
međutim smatra da nije dokazao da tužiteljicu nije mogao osposobiti za druge poslove ili
joj ponuditi drugo radno mjesto, što navedenu odluku po ocjeni suda čini nezakonitom.
Navodi da je tužena tužiteljici nudila nova zaposlenja nakon otkaza ugovora o radu.
Citira u pobijanoj odluci član 23. i 26. Zakona o vijeću zaposlenika. U obrazloženju
pobijane odluke navodi kako je u toku postupka utvrđeno da je tuženi dana 18.09.2012.
godine uputio zahtjev Vijeću zaposlenika za davanje saglasnosti radi otkaza ugovora o
radu tužiteljici a Vijeće uposlenika je Aktom od 01.10.2012. godine, dakle u roku
propisanom čl. 24. Zakona o vijeću zaposlenika odbilo dati saglasnost za namjeravani
otkaz. Smatra da je postupljeno je suprotno odredbi čl. 26. stav 3. Zakona o vijeću
zaposlenika, jer nakon odbijanja davanja saglasnosti Vijeća zaposlenika, rješenje nastalog
spora između uprave i Vijeća zaposlenika trebalo je biti povjereno arbitraži, a što nije
učinjeno. Sud je cijenio nezakonitom i suprotno navedenoj odredbi saglasnost Vijeća
uposlenika datu 04.01.2013. godine, kojom je data saglasnost za otkaz ugovora o radu
tužiteljici, upravo iz razloga što ista nije ni mogla dati saglasnost jer je rješenje spora
trebalo povjeriti arbitraži što nije učinjeno. Na osnovu član 101 st. 2 Zakona o penzijsko
invalidskom osiguranju prvostepeni sud je usvojio zahtjev tužitelja, te obavezao tuženu
da tužitelju izvrši uplatu doprinosa na plaću za utuženi period u visini utvrđenoj iz nalaza
vještaka finansijske struke i to 2.754,42 KM. Odluku o naknadi zakonske zatezne kamate
sud je donio primjenom odredbe člana 277. ZOO-a. Odluku o troškovima postupka sud je
donio u smislu odredbe člana 386. ZPP-a.

Ocjenom prihvaćenih dokaza koje su prihvaćeni prvostepeni sud je utvrdio da je

tužiteljica bila zaposlenik tuženog, da je po posljednjem zaključenom ugovoru o radu
tužiteljica bila raspoređena na poslove kafe kuharice, da je tuženi 15.01.2013. godine
donio odluku o otkazu ugovora o radu iz ekonomskih i organizacijskih razloga, da je
otkaz ugovora o radu bio ekonomski opravdan jer je tuženi u 2011. i 2012. godini
poslovao sa gubitkom, da je prije otkaza ugovora o radu tuženi pribavio suglasnost Vijeća
zaposlenika, da je radno mjesto tužiteljice ukinuto, da je tuženi prije otkaza ugovora o
radu tužiteljici ponudio raspored na radno mjesto prodavača na benzinskoj stanici i da je
tužiteljica odbila ponuđeno radno mjesto. Polazeći od ovakvog utvrđenog činjeničnog
stanja u pobijanoj presudi, prvostepeni sud je usvojio postavljeni zahtjev tužiteljice
pozivom na odredbu člana 87. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu 1 sa
obrazloženjem da tuženi nije dokazao da je iscrpio sve mogućnosti da zaposli tužiteljicu
na drugim poslovima ili da je obrazuje odnosno osposobi za rad na drugim poslovima.

Ovaj sud smatra da je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo usvojivši
tužbeni zahtjev tužiteljice jer nije sa dovoljno pažnje cijenio pravno-relevantnu
činjenicu da je tuženi prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu ponudio tužiteljici
radno mjesto prodavača na benzinskoj pumpi, što je tužiteljica odbila, tako da ne stoji
ocjena prvostepenog suda na kojoj je zasnovana izreku presude.

Osim toga, prvostepeni sud u obrazloženju presude nije se pozvao na odredbu člana
97. Zakona o radu koji reguliše situaciju kada poslodavac otkaže ugovor o radu i
istovremeno ponudi zaposleniku zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim
uslovima. Samo u slučaju da zaposlenik prihvati ponudu poslodavca, onda zadržava
pravo da pred nadležnim sudom osporava dopuštenost takve izmjene ugovora.

Kako je utvrđeno da je tužiteljica odbila ponudu tuženog, prvostepeni sud je pogrešno

primjenom materijalnog prava usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice pa je valjalo uvažiti
žalbu tuženog, prvostepenu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice.

Ovaj sud smatra da je tuženi, činjenicama o poslovnim rezultatima za 2010., 2011. i

2012. godinu, dokazao ekonomske razloge za otkazivanje ugovora, da je dokazao da je
postupao u skladu sa odredbama Zakona o radu i Zakona o vijeću zaposlenika, da je
ispoštovao formu kod namjere reorganizacije i otkazivanja ugovor ugovora o radu i da
je otkaz tužiteljci bio opravdan iz ekonomskih i organizacionih razloga.

Naime, tuženi je prije nego što je donio odluku kojom otkazuje ugovor o radu, kao
poslodavac ispoštovao odredbe člana 98. i 99. Zakona o radu, primjenjiv u vrijeme
donošenja presude i član 23. Zakona o vijeću zaposlenika, te se konsultovao sa vijećem
zaposlenika. Činjenica da tuženi, nakon odbijanja davanja saglasnosti vijeća zaposlenika,
nije započeo arbitražni postupak ne utječe na zakonitost spornih odluka, kako to i
zaključuje prvostepeni sud, obzirom da je arbitražni postupak vanredno pravno sredstvo i
1
„Službene novine F BiH“ broj 43/99, 32/00 i 29/03
nije obavezujući, a osigurana je zaštita u postupku koji je kod suda pokrenut tužbom.
Odbijanje davanja saglasnosti od strane Vijeća zaposlenika nije razlog nezakonitosti
spornih odluka, jer je Zakon o vijeću zaposlenika propisao obavezu konsultacije
poslodavca sa vijećem zaposlenika, a što je tuženi ispoštovao. Poslodavac je postupao u
skladu sa članom 99. Zakona o radu i odredbom člana 23. Zakona o vijeću zaposlenika
konsultirajući vijeće zaposlenika tuženika o namjeri donošenja Pravilnika o radu,
izmjenama i sistematizacije i reorganizacije. Kod utvrđene ekonomske opravdanosti
tuženi je ispoštovao i formu kod namjere reorganizacije i otkazivanja ugovora, imajući u
vidu da se radi o konsultaciji, a ne davanju saglasnosti.

Odluka o troškovima parničnog postupka je donesena na osnovu odredbi člana 386.,387.

i 397. Zakona o parničnom postupku, pa je tužiteljica dužan naknaditi tuženom troškove
spora u iznosu od 3.780,80 KM, koji se sastoje od troškova za sastav pismenog odgovora
na tužbu, zastupanje na pripremnom, glavnom i nastavku glavnog ročišta i troškovi
sastava žalbe uvećeni za troškove PDV-a u iznosu od 3.240,00 KM uvaćani za troškove
PDV od 17% ukupno iznose 3.780,80 KM.

Kako je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava i to navedenih odredbi Zakona o

radu i odredbi Zakona o Vijeću zaposlenika, ovaj sud je odlučio kao u izreci na osnovu
odredbe člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Nermina Novalija