Tema broja:

VRAĆANJE RADNIKA NA POSAO

TEMELJEM ODLUKE SUDA KAO
OVRŠNE ISPRAVE
MR. SC. IRIS GOVIĆ

SAŽETAK

U posljednjih nekoliko godina izmijenjeni su i dopunjeni najznačajniji zakoni uređuju

institut vraćanja na posao radnika temeljem odluke suda kao ovršne isprave s ciljem
povećanja efikasnosti vođenja radnih sporova i ovršnih postupaka temeljem odluka
donesenih unutar tih sporova. Tako je mijenjan Zakon o parničnom postupku, zatim,
raniji Zakon o radu je zamijenjen novim Zakonom o radu, a i raniji Ovršni zakon
zamijenjen je novim Ovršnim zakonom. U radu se obrađuje aktualno stanje u pogledu
vraćanja na posao radnika temeljem odluke suda kao ovršne isprave, uz usporedbu s
prethodnim uređenjem i uputu na relevantno razlikovanje.

Ključne riječi: ovrha, vraćanje radnika na posao, radnik, Ovršni zakon

Radno PRAVO 11/2011

Pretplata 

1. UVOD

U praksi se vrlo često događa da je radnik, nakon što je više godina vodio radni spor
radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, prisiljen voditi i dugogodišnji ovršni
postupak za koji čak nije izvjesno niti kada niti kako će biti okončan, a isto tako, ako
unutar spora kojim traži utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ta prava nije već
realizirao, još jedan novi parnični postupak unutar kojega će potraživati isplatu naknade
plaće i svih onih drugih materijalnih tražbina koje proizlaze iz nezakonito otkazanog
ugovora o radu te temeljem presude donesene u tom postupku još jedan novi ovršni
postupak.

Slični problemi pojavljuju se i tijekom ovrha privremenih mjera kojima se nalaže

poslodavcu da radnika privremeno, do pravomoćnog okončanja spora, vrati na posao.

Zbog toga, a u pravcu povećanja efikasnosti radnih sporova i ovršnih postupaka

temeljem odluka donesenih unutar tih sporova, posljednjih nekoliko godina izmijenjeni
su i dopunjeni najznačajniji zakoni koji ova pravna područja reguliraju. Mijenjan je Zakon
o parničnom postupku[1]; zatim, raniji Zakon o radu[1] je zamijenjen novim Zakonom o
radu[1]: i konačno, raniji Ovršni zakon[1] zamijenjen je novim Ovršnim zakonom[1].
O svim tim zakonima, odnosno njihovim odredbama koje reguliraju pitanje vraćanja
radnika na posao slijedi u nastavku. No, prije toga treba ukazati da je novi Ovršni zakon
stupio na snagu osmog dana od dana objave u Narodnim novinama, dakle, dana 18.
prosinca 2010. godine, s obzirom da je objavljen u Narodnim novinama dana 10.
prosinca 2010. godine, osim odredaba:

članka 1. do 64., članka 65. stavka 2. i 3., članka 66. do 90., članak 93. do 121., članka
123., članka 128. do 193., članka 194. stavka 1., 3. i 4., članka 195. do 196., članka
197. stavka 1., 2., 4., 5., 6., 7. i 8., članka 198. stavak 2. i 3., članka 199. do 204.,
članka 206. do 207., članka 209. do 211., članka 212. stavka 1. do 5., članka 213. do
324., članaka 334. do 335, i članka 338. stavka 3. do 5. novog Ovršnog zakona koji
stupaju na snagu 01. siječnja 2012. godine;članka 91. i 92., članka 122. stavka 1., 2., 3.
i 4., članka 124., 125. i 126. novog Ovršnog zakona koje su stupile na snagu dana 01.
siječnja 2011. godine; ičlanka 325. do 333. koji stupaju na snagu danom prijama
Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije.

Postupci koji su u tijeku, a pokrenuti su prije stupanja na snagu OZ/96, dakle prije dana
12. kolovoza 1996. godine, obustavljaju se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na
snagu OZ-a, dakle, od dana 19. ožujka 2011. godine ti se postupci obustavljaju, osim
ako ovrhovoditelj podnese osnovani prijedlog na temelju kojeg se postupak može
nastaviti. To bi značilo da ako podnese bilo kakav prijedlog koji ima utemeljenje u
zakonu koji se na taj postupak primjenjuje postupak treba nastaviti u povodu tog
prijedloga, a ako ne bude podnesen postupak treba obustaviti temeljem OZ-a. Postupci
koji su pokrenuti nakon stupanja na snagu OZ/96 dovršit će se odgovarajućom
primjenom odredbi OZ/96.

Ovršne predmete koji su sukladno odredbama novoga OZ u nadležnosti javnog

ovršitelja, a u kojima do dana 31. prosinca 2011. godine sud nije poduzeo nijednu
radnju, sud će dostaviti javnoovršiteljskoj komori koja će ovršne predmete dostaviti
javnim ovršiteljima sukladno odredbama novog OZ-a i Zakona o javnim ovršiteljima[1] o
službenom sjedištu javnog ovršitelja. Javnoovršiteljska komora će predmete rasporediti
javnim ovršiteljima ravnomjerno po abecednom redu prezimena javnog ovršitelja.

Stupanjem na snagu OZ prestaje važiti OZ/96, osim odredaba:

članka 1. do 143., članka 143.a stavka 1., 3. i 4., članaka 143.b do 143.c, članka 143.d
stavka 2., 3., 4., 5., 6., 7. i 8., članka 143.e stavka 2. i 3., članaka 143.f do m, članaka
144. do 147., članaka 150. do 252.k, članka 252.l stavka 2., 3. i 4., i članaka 253. do
311. koje prestaju važiti dana 31. prosinca 2011. godine; ičlanaka 148., 149., 178., 183.
i 183.a koje su prestale važiti dana 31. prosinca 2010. godine.

Kada se sve ove prethodno navedene odredbe članaka OZ detaljnije pogledaju i

usporede sa sadržajem odredaba OZ/96 može se zaključiti da će se na postupke ovrhe
vraćanjem na posao odnosno u službu primjenjivati raniji OZ/96, a od dana 01. siječnja
2012. godine primjenjivat će se OZ.
Posebno treba ukazati još i na to da je istog dana kada i OZ, Narodnim novinama
objavljen i Zakon o javnim ovršiteljima. No, njegove odredbe, kao i u slučaju novog OZ,
uglavnom će se primjenjivati od dana 01. siječnja 2012. godine, a do tada treba
pripremiti sve kako bi se javnoovšiteljska služba mogla nesmetano obavljati.

2. SUDSKO UTVRĐENJE NEDOPUŠTENOSTI ODLUKE O OTKAZU

Kada radnik, koji kao i poslodavac ugovor o radu može otkazati redovito i izvanredno,
otkazuje ugovor o radu, on samo mora poštivati otkazni rok. Ne poštuje li otkazni rok,
odnosno ako ugovor o radu otkazuje izvanredno, on mora imati opravdani razlog za
takav otkaz. Nepostojanje opravdanog razloga za izvanredni otkaz razlog je zbog
kojega poslodavac može sukladno ustavnom načelu slobode rada (prema kojemu se
nikoga ne može prisiliti na rad, odnosno rad se mora temeljiti na dobrovoljnosti) od
radnika samo potraživati naknadu štete pretrpljene zbog nezakonitog otkaza.

S druge strane, poslodavac uvijek mora imati zakonom propisani opravdani razlog za
otkaz ugovora o radu. Dakle, razlog mora imati za poslovno uvjetovani otkaz, za osobno
uvjetovani otkaz, za otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika, kao i za
izvanredni otkaz.

Ipak, u praksi se događa da poslodavci koji smatraju da radnik nije imao opravdani
razlog za izvanredni otkaz podnesu tužbu sudu kojom traže da sud utvrdi
nedopuštenost radnikovog izvanrednog otkaza i radniku naloži da se vrati na posao.
Međutim, takvi tužbeni zahtjevi su neosnovani. Navedeno, osim iz ustavnog načela
slobode rada, proizlazi i iz odredbe članka 116. stavka 1. ZR-a. Prema toj odredbi ako
sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten (dakle, samo nakon otkaza od strane
poslodavca) i da radni odnos nije prestao, naredit će vraćanje radnika na posao.

Zbog navedenoga, kada poslodavac smatra da je radnikov izvanredni otkaz ugovora o

radu bio nedopušten, odnosno da za takav otkaz nije postojao opravdani razlog,
poslodavac tužbeni zahtjev umjesto na utvrđenje nedopuštenosti otkaza i vraćanje
radnika na posao, treba usmjeriti na naknađivanje pretrpljene štete, one štete koja je
rezultat činjenice da radnik nije odradio otkazni rok, a prema ZR-u prilikom otkazivanja
morao je poštivati (zakonski ili ugovoreni) otkazni rok. Tada se samo kao prethodno
pitanje utvrđuje dopuštenost otkaza, pa ako sud ocijeni da je otkaz bio nedopušten, a
što on čini kroz obrazloženje presude, ocjenjuje osnovanost zahtjeva poslodavca za
naknadu štete. Prilikom te ocjene treba utvrditi sve one elemente koji se po općim
propisima obveznog prava traže za odgovornost za naknadu štete. Ocjenom da je otkaz
nedopušten već su utvrđeni štetnik i štetna radnja, a u nastavku treba još utvrditi štetu i
njenu visinu te uzročnu vezu između štetne radnje i štete. Nedostaje li neki od
navedenih elemenata nisu ispunjeni uvjeti na naknadu štete.

U praksi poslodavci ponekad s radnicima u ugovoru u radu ugovaraju ugovornu kaznu

za slučaj nepoštivanja otkaznog roka sukladno Zakonu o obveznim odnosima[1], i takvo
ugovaranje, s obzirom da je vezano uz neispunjenje nenovčane obveze, je valjano i
znatno pojednostavljuje procesni položaj poslodavca u kasnijem radnom sporu kada ne
treba utvrđivati da je zbog nezakonitog izvanrednog otkaza pretrpio štetu niti njenu
visinu.

Sukladno prethodno navedenom, za razliku od poslodavca koji ne može dokazivati da

otkaz (radnika) nije bio dopušten, radnik može osporavati dopuštenost i redovitog i
izvanrednog otkaza.

Uspije li radnik s tužbenim zahtjevom kojim traži utvrđenje nedopuštenosti otkaza,

poslodavac ga je na njegov zahtjev u pravilu dužan vratiti na posao i naknaditi mu plaću
koju nije primao za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog nedopuštenog otkaza.
Ako radnik unutar spora kojim traži utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o
radu tužbenim zahtjevom ne zatraži i isplatu naknade plaće, on taj zahtjev može
postaviti u samostalnoj parnici pazeći pri tom samo na tijek zastarnog roka. S druge
strane, ako radnik propusti zahtijevati vraćanje na posao, u odnosu na taj zahtjev zbog
prekluzije ne može pokretati novu parnicu.

Naime, prema dikciji odredbe članka 116. stavka 1. ZR-a predviđena je mogućnost
traženja vraćanja na posao samo istovremeno s utvrđenjem nedopuštenosti odluke o
otkazu i da radni odnos nije prestao. Nadalje, ako radnik tužbenim zahtjevom nije
obuhvatio i odluku o otkazu, tada ne može osnovano potraživati vraćanje na posao i
naknadu plaće jer se pitanje dopuštenosti odluke o otkazu može utvrđivati jedino kao
glavno, a ne prethodno pitanje.[1]

Prestane li ugovor o radu temeljem sudskog raskida, dio tužbenog zahtjeva za vraćanje
na posao treba odbiti.[1]

Kada radnik tužbenim zahtjevom traži da sud naloži tuženiku da mu naknadi plaću ili
isplati neki drugi novčani iznos po osnovi otkazanog ugovora o radu, sud to može učiniti
samo ako je ta činidba dospjela.

Dospijeće znači da je nastupio trenutak od kojega je vjerovnik ovlašten tražiti od

dužnika ispunjenje neke činidbe, odnosno tražbine.

Da bi sud mogao usvojiti tužbeni zahtjev tražbina u pravilu mora dospjeti do zaključenja
glavne rasprave, a ako ne dospije do tog trenutka tada tužbeni zahtjev treba odbiti.
Dospije li tražbina naknadno, tužitelj može ponovno podnijeti tužbu i s obzirom da sada
postoji drukčije činjenično stanje od onog koje je postojalo u trenutku zaključenja glavne
rasprave u prvom sporu ne radi se o res judicata.

Naprijed je rečeno da tražbina u pravilu mora dospjeti do zaključenja glavne rasprave

da bi sud tužbeni zahtjev mogao usvojiti. Upotrijebljen je izraz u pravilu iz razloga što je
izmjenama i dopunama ZPP-a iz 2003. godine uvedena mogućnost da sud usvoji i
tužbeni zahtjev kojim se potražuje nedospjela tražbina.[1] Naime, tužitelj koji učini
vjerojatnim da tuženik ozbiljno dovodi u pitanje postojanje njegove još uvijek nedospjele
tražbine, ili da će morati sudskim putem ostvarivati svoju tražbinu nakon što ona
dospije, ili da iz drugih važnih razloga ima za to pravni interes, može i prije dospjelosti
tražbine zatražiti od suda da tuženiku naloži da mu ispuni dužnu činidbu u vrijeme njene
dospjelosti. Vrijeme dospjelosti tražbine mora biti određeno naznačeno u tužbenom
zahtjevu, a sud je dužan odbaciti tužbu ako utvrdi da tužitelj nema pravnog interesa
tražiti donošenje takve presude prije dospjelosti tražbine, s tim da se ovrha presude
može tražiti tek nakon dospjelosti.

U praksi nije rijedak slučaj da radnik tijekom radnog spora ili nakon pravomoćnosti
presude kojom je utvrđeno da otkaz nije bio dopušten, premine.

Tada se pojavljuje pitanje mogu li nasljednici radnika preuzeti postupak i nastaviti

vođenje istog.

Nasljednici preminulog radnika mogu dovršiti započeti parnični postupak. U tom slučaju
nasljednici ne mogu i dalje tražiti vraćanje na posao jer to nije moguće, odnosno radni
odnos je prestao danom smrti radnika, ali mogu tražiti utvrđenje nedopuštenosti otkaza
kao i isplatu naknade plaće.

Dogodi li se da radnik u radnom sporu traži utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu,

bez da traži isplatu naknade plaće, a prije njegove smrti ne bude pokrenut novi radni
spor radi isplate naknade plaće ili neke druge novčane tražbine iz radnog odnosa,
nasljednici mogu samostalno podnijeti tužbu radi naplate dospjelih novčanih tražbina po
osnovi nezakonito otkazanog ugovora o radu[1].

Zastarni rok za podnošenje te tužbe isti je kao i za samog radnika, dakle tri godine od
pravomoćnosti presude.

Ovdje treba imati u vidu i činjenicu da kada poslodavac kao tuženik prizna tužbeni
zahtjev i istovremeno pozove radnika kao tužitelja da se vrati na posao ima značenje
jasnog i nedvojbenog izražavanja poslodavčeve volje da opozove radniku dani poslovno
uvjetovani otkaz ugovora o radu.[1] U praksi se događa i da poslodavac radniku da
usmeni otkaz ugovora o radu.

I u tom slučaju radnik je dužan pravovremeno na tu povredu prava iz radnog odnosa

reagirati podnošenjem zahtjeva za zaštitu prava te je dužan tužbenim zahtjevom pobijati
takav usmeni otkaz koji jest nezakonit s obzirom da nije dat u pisanoj formi propisanoj
odredbom članka 112. ZR-a.

Da bi radnik otklonio štetne posljedice (nezakonitog) usmenog otkaza dužan je pobijati

takav nezakoniti usmeni otkaz tužbenim zahtjevom jer tek pod pretpostavkom da se
usmeni otkaz utvrdi nezakonitim radnik može zahtijevati prava iz radnog odnosa, a to
znači pravo na vraćanje na rad kao i isplatu plaće. Naime, sud ne može o nezakonitosti
usmenog otkaza odlučivati kao o prethodnom pitanju s obzirom da je riječ o
konstitutivnoj sudskoj zaštiti, a ne, bez obzira što je riječ o nezakonitom otkazu, o
deklaratornoj sudskoj zaštiti.[1]
3. UTJECAJ ODREDBE ČLANKA 129. ZR-A NA DOPUŠTENOST TUŽBE S DIJELOM
TUŽBENOG ZAHTJEVA KOJIM SE TRAŽI VRAĆANJE NA POSAO

Posebna dilema koja se u praksi vezano uz traženje vraćanja na posao pojavljuje jest
može li radnik naknadno, tijekom radnog spora, a po isteku rokova iz odredbe članka
129. ZR-a, zahtijevati vraćanje na posao. Naime, događa se da radnici te zahtjeve
najčešće iz neznanja, a rjeđe zbog promjene stava prema poslodavcu, postave tijekom
postupka.

Prvo pitanje koje se vezano uz ovu problematiku postavlja jest mora li zaštitu u tom
pravcu tražiti već u zahtjevu za zaštitu prava, ili je može po prvi put zahtijevati tužbom.

S obzirom da ZR po tom pitanju ne postavlja nikakva ograničenja, dovoljno je da radnik

u zahtjevu za zaštitu prava izrazi nezadovoljstvo odlukom poslodavca, a tužbom može
precizirati kakvu pravnu zaštitu traži.

Drugo pitanje jest može li primjerice nakon godinu dana radnik tražiti vraćanje na
posao, iako to prvobitno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio, odnosno je li
nastupila prekluzija prava na vraćanje na posao. Često se događa i to da radnik u
jednom trenutku tijekom trajanja radnog spora ispustu iz tužbenog zahtjeva dio koji se
odnosi na traženje vraćanja na posao, a onda kasnije takav zahtjev opet postavi.

Pri odgovoru na ovo pitanje prvenstveno treba imati u vidu da prema stavu zauzetom u
sudskoj praksi sud vraćanje na posao naređuje samo na zahtjev radnika, a ne i po
službenoj dužnosti.[1]

Dalje, ZR ne predviđa do kojeg trenutka radnik vraćanje na posao može tražiti, a s

obzirom na dikciju ove zakonske odredbe (članka 116. ZR-a prema kojoj sud naređuje
vraćanje radnika na posao ako utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni
odnos nije prestao) moglo bi se zaključiti da to može učiniti sve do trenutka zaključenja
glavne rasprave.

Međutim, daljnja dilema koja se u takvim situacijama kada se to zahtijeva izvan rokova
iz odredbe članka 129. ZR-a pojavljuje jest je li riječ o preinaci tužbe sukladno
odredbama ZPP-a za koju se traži suglasnost tuženika (poslodavca) odnosno ocjena
suca da je preinaka svrsishodna za konačno rješavanje odnosa među strankama tj. da li
je nastupila prekluzija prava na vraćanje. Ako bi se na prvo pitanje odgovorilo pozitivno,
odnosno da je riječ o preinaci tužbe tada bi bila riječ o isticanju drugog zahtjeva uz
postojeći, ali bi se isto tako moglo smatrati da nije riječ o preinaci tužbe jer je tužitelj
promijenio, dopunio odnosno ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni
zahtjev nije promijenjen.

Naime, ovaj zahtjev radnik ne može postavljati samostalno bez postavljanja zahtjeva za
utvrđenjem nedopuštenosti otkaza ugovora o radu pa bi njegovu pravnu sudbinu trebalo
vezati uz sudbinu osnovnog zahtjeva. Ovakvo tumačenje u skladu je i s jednim od
najvažnijih načela radnog prava, načelom in favorem laboris. Drugačije tumačenje
značilo bi da se radnik nakon podnošenja zahtjeva za sudskim raskidom ugovora o radu
više ne bi mogao predomisliti i ponovno tražiti vraćanje na posao umjesto sudskog
raskida ugovora o radu, a sve to bi bilo suprotno svrsi zbog koje se konkretna zaštita
prava iz radnog odnosa osigurava.

Negativan odgovor na prvo pitanje rezultira time da je drugo pitanje suvišno. Naime,
ako nije riječ o preinaci tužbe tada ne može nastupiti prekluzija jer je prvobitno
postavljenim tužbenim zahtjevom konzumiran sveukupni zahtjev radnika.

Ako bi se na prvo pitanje odgovorilo pozitivno, odnosno da je riječ o preinaci tužbe, tada
bi se trebalo postupati kako se inače postupa kod preinake tužbe. Dalje, to bi otvorilo
mogućnost tumačenju da je riječ o novom zahtjevu u odnosu na koji, ako nije podnesen
sukladno rokovima iz odredbe članka 129. ZR-a, je najvjerojatnije nastupila prekluzija.
[1]

No, isto tako bi se moglo smatrati da i kad se zauzme stav da je riječ o preinaci tužbe,
da taj dio zahtjeva, s obzirom da ne može biti samostalan, odnosno da se prema dikciji
odredbe članka 116. ZR-a može postaviti samo zajedno sa zahtjevom za utvrđenje
nedopuštenosti otkaza, a o čemu je bilo govora na početku ovog poglavlja, ne treba
posebno stavljati pod režim odredbe članka 129. ZR-a. Pod taj režim potpada generalno
zahtjev za priznavanje povrijeđenog prava, pa zahtijevanje ostvarenja prava" iz odredbe
članka 129. stavka 1. ZR-a, s obzirom da podrazumijeva vraćanje radnika u pravni
položaj koji je imao prije nezakonitog otkaza, samo po sebi uključuje i vraćanje na
posao, odnosno na njegovo radno mjesto.

Vezano uz navedeno, treba istaknuti da postoje i sudske odluke iz kojih se mogu vidjeti
prevladavajući stavovi sudske prakse o ovim pitanjima, a koje zapravo razjašnjavaju
prethodno izložene dileme i potvrđuju da radnik može (neograničeno) do zaključenja
glavne rasprave tražiti vraćanje na posao neovisno o tome u kom trenutku i pod kojim
okolnostima je to zatražio.[1]

4. OVRHA OVRŠNIH ODLUKA SUDA

Prema OZ ovršne isprave jesu:

ovršna sudska odluka,ovršna odluka arbitražnog suda;ovršna odluka donesena u

upravnom postupku;ovršna javnoovršiteljska odluka;ovršna javnobilježnička odluka ili
isprava;ovršna nagodba; idruga isprava koja je tim ili posebnim zakonom određena kao
ovršna isprava.

Odluke suda koje radnici prisilno ovršavaju u pravilu su ili pravomoćne i ovršne presude
ili pravomoćna i ovršna rješenja kojima su određene privremene mjere vraćanja na
posao. Međutim, od dana 01. prosinca 2003. godine postoji mogućnost i prisilnog
ovršavanja nepravomoćne, ali ovršne presude. Riječ je ovrsi presude u odnosu na koju
je prvostupanjski sud odredio da žalba ne zadržava ovrhu. Naime, iako je osnovno
svojstvo redovitih pravnih lijekova da imaju odgodno odnosno suspenzivno djelovanje,
što znači da se odluke na koje se ti pravni lijekovi odnose ne mogu prisilno izvršiti,
(samo) prvostupanjski sud od dana 01. prosinca 2003. godine iz važnih razloga može
odlučiti da žalba u radnim sporovima ne zadržava ovrhu odluke (kako presude tako i
rješenja).

Prvostupanjski sud ovu mogućnost koja se odnosi na sve sporove u tijeku neovisno o
tome kada je tužba podnesena koristi kada procjeni da je to potrebno za zaštitu pravnog
položaja neke od stranaka. On to može učiniti i po službenoj dužnosti i u povodu
prijedloga stranke s obzirom da izričito nije određeno da takvom postupanju suda mora
prethoditi inicijativa stranke. O oduzimanju žalbi njenog svojstva suspenzivnosti sud bi
trebao odlučiti izrekom odluke te bi takvu odluku trebao obrazložiti.

Osim ovrhe nepravomoćne presude temeljem ZPP-a, od stupanja na snagu Zakona o

izmjenama i dopunama Ovršnog zakona[1], postojala je i mogućnost ovrhe takve
presude i temeljem OZ/96 i to bez da prvostupanjski sud o tome donosi ikakvu odluku.
Naime, prvostupanjska sudska odluka kojom se fizičkoj osobi koja nije obavljala
registriranu djelatnost nalagala isplata tražbine čija glavnica nije prelazila HRK
1.000,00, odnosno kojom se fizičkoj osobi koja nije obavljala registriranu djelatnosti u
pravnoj stvari u vezi s tom djelatnošću ili pravnoj osobi nalagala isplata tražbine čija
glavnica nije prelazila HRK 5.000,00 (ex lege) postajala je ovršna u roku od osam dana
od dana dostave osobi kojoj je naložena isplata. Žalba protiv takve odluke nije odgađala
ovrhu-[1] Isto tako, ako se u sudskoj odluci nekoj od naprijed navedenih osoba nalagalo
samo da naknadi troškove postupka u iznosu koji ne prelazi naprijed spomenute iznose,
žalba protiv takve odluke o naknadi troškova postupka također nije odgađala ovrhu.

Međutim, ovakvu odredbu OZ više ne sadrži.

5. ISPLATA NAKNADE PLAĆE DOSPJELE NAKON PRAVOMOĆNOSTI PRESUDE

DO POVRATKA NA POSAO

U prethodnom poglavlju, između ostaloga, bilo je govora o jednoj od odredaba OZ-a

koja je ranije postojala, a koja sada više ne postoji. Međutim, u nastavku će biti govora
o jednoj od onih odredaba koje su postojale i ranije, a koje u sličnom obliku postoje i
danas.

Riječ je o ranijoj odredbi članka 240. OZ/96, a sadašnjoj odredbi članka 249. OZ-a.

Odredba članka 240. OZ/96 glasila je:

"(1) Ovrhovoditelj koji je podnio prijedlog da bude vraćen na rad, odnosno u službu
može predložiti da sud donese rješenje kojim će odrediti da mu je ovršenik dužan
isplatiti na ime plaće mjesečne iznose[1] dospjele od pravomoćnosti odluke pa dok
ponovno ne bude vraćen na posao, te odrediti ovrhu radi naplate dosuđenih iznosa.

(2) Prijedlog za naknadu može se spojiti s prijedlogom za ovrhu radi vraćanja na rad ili
može biti podnesen naknadno do završetka ovršnoga postupka.
(3) Rješenjem kojim se prijedlog za naknadu prihvaća ima učinak rješenja kojim se
utvrđuje postojanje obveze ovršenika i učinak rješenja o ovrsi. To rješenje može biti
provedeno prije njegove pravomoćnosti.

(4) Ovršenik može predložiti da se rješenje iz stavka 3. ovoga članka stavi izvan snage,
ako su se nakon njegova donošenja izmijenile okolnosti na osnovi kojih je doneseno.

(5) Mjesečna naknada plaće određuje se u iznosu koji bi ovrhovoditelj ostvario da je bio
na radu. Mjesečna naknada obuhvaća i plaćanje poreza te drugih davanja po osnovi
plaće.

(6) Ovrhovoditelj može svoje pravo na naknadu ostvarivati i u posebnom postupku pred
nadležnim sudom.

(7) Ako je sud djelomice prihvatio zahtjev za isplatu naknade, uputit će ovrhovoditelja da
ostatak ostvaruje u postupku pred nadležnim sudom."

Odredba članka 249. OZ-a glasi:

"(1) Ovrhovoditelj koji je podnio prijedlog da bude vraćen na posao ili u službu može
predložiti da ovršno tijelo donese rješenje kojim će odrediti da mu je ovršenik dužan
isplatiti na ime plaće mjesečne iznose dospjele od pravomoćnosti odluke pa dok
ponovno ne bude vraćen na posao ili u službu, te provesti ovrhu radi naplate dosuđenih
iznosa.

(2) Prijedlog za naknadu može se spojiti s prijedlogom za provedbu ovrhe, odnosno

prijedlogom za ovrhu radi vraćanja na posao ili u službu, odnosno može biti podnesen
naknadno do završetka ovršnoga postupka.

(3) Rješenjem kojim se prijedlog za naknadu prihvaća ima učinak rješenja kojim se
utvrđuje postojanje obveze ovršenika i učinak ovršnog naloga, odnosno rješenja o ovrsi.
To rješenje može biti provedeno prije njegove pravomoćnosti.

(4) Ovršenik može predložiti da se rješenje iz stavka 3. ovoga članka stavi izvan snage,
ako su se nakon njegova donošenja izmijenile okolnosti na osnovi kojih je doneseno.

(5) Mjesečna naknada plaće određuje se u iznosu koji bi ovrhovoditelj ostvario da je bio
na radu. Mjesečna naknada obuhvaća i plaćanje poreza te drugih davanja po osnovi
plaće a provodi se sukladno odredbama članka 127. ovog Zakona.

(6) Ovrhovoditelj može svoje pravo na naknadu ostvarivati i u posebnom postupku pred
nadležnim sudom.

(7) Ako je ovršno tijelo djelomice prihvatio zahtjev za isplatu naknade, uputit će
ovrhovoditelja da ostatak ostvaruje u postupku pred nadležnim sudom."
Dakle, razlike između ranije i nove odredbe su te da se prijedlog za donošenje rješenja
kojim će se odrediti isplata naknade plaće od pravomoćnosti odluke pa do povratka na
posao ili u službu može staviti ovršnom tijelu, odnosno i sudu i javnom ovršitelju, a ne
samo sudu kao što je to bilo do sada, a umjesto da sud određuje ovrhu radi naplate tih
dosuđenih iznosa, sada je propisano da ovršno tijelo provodi ovrhu radi naplate
dosuđenih iznosa.

Naime, treba ukazati da se prema odredbi članka 33. OZ-a postupak radi provedbe
ovrhe pred javnim ovršiteljem pokreće prijedlogom za provedbu ovrhe, a postupak pred
javnim bilježnikom odnosno sudom pokreće se prijedlogom za ovrhu, ako tim ili drugim
zakonom nije drugačije određeno.

Imajući u vidu navedeno, logično je da se na opisani način izmijenio i sadržaj citirane

odredbe s obzirom da će se ovrha kada OZ bude u primjeni u pretežnom djelu odnosno
dijelu koji to područje uređuje, u pravilu provoditi putem javnih ovršitelja, a ne više suda.

Zatim, razlika je da se prijedlog može spojiti i s prijedlogom za provedbu ovrhe i s

prijedlogom za ovrhu radi vraćanja na posao ili u službu, a ne više samo s prijedlogom
za ovrhu. I ova izmjena je logična s obzirom da će radnik kao ovrhovoditelj moći tražiti
od javnog ovršitelja provedbu ovrhe, a ne samo ovrhu od suda koja će zapravo postati
iznimka.

Naime, prema odredbi članka 35. OZ-a prijedlog za provedbu ovrhe podnosi se javnom
ovršitelju u pisanom ili usmenom obliku, a prema odredbi članka 39. javni ovršitelj
odlučuje o prijedlogu za provedbu ovrhe i provodi ovrhu radi ostvarenja ovrhovoditeljeve
tražbine utemeljene na ovršnoj ispravi, osim ako zakonom nije izričito određeno da je za
određivanje, odnosno provedbu ovrhe nadležan sud. Za ovrhu vraćanjem na posao ili u
službu zakonom nije ništa posebno propisano pa će i provođenje ovrhe vraćanjem na
posao odnosno u službu biti u nadležnosti javnih ovršitelja.

Sljedeća razlika između odredbe članka 240. OZ/96 i odredbe članka 247. OZ-a je ta da
je do sada rješenje kojim se prijedlog za naknadu prihvaćao imao učinak rješenja kojim
se utvrđuje postojanje obveze ovršenika i rješenja o ovrsi, a ubuduće će imati i učinak
ovršnog naloga sukladno uvođenju prava i dužnosti javnih ovršitelja da izdaju ovršne
naloge temeljem ovršnih isprava u postupku provedbe ovrhe.

Dodatak u stavku 5. citiranih članaka jest da se isplata mjesečne naknade plaće provodi
sukladno odredbama članka 127. OZ-a. Ta odredba uređuje pitanje provedbe ovrhe radi
naplate novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koja je utvrđena u bruto iznosu i
koja dopunjuje i mijenja odredbu članka 433.a. ZPP-a. Odredba članka 127. OZ-a inače
je stupila na snagu dana 18. prosinca 2010. godine. Međutim, dok sama odredba
članka 247. OZ-a ne stupi na snagu, a to će biti dana 01. siječnja 2012. godine, do tada
se niti odredba članka 127. OZ-a neće primjenjivati u smislu odredbe članka 247.

Neovisno o tome treba ukazati da prema odredbi članka 247. OZ-a, koja je dakle već na
pravnoj snazi, kada predlaže provedbu ovrhe radi naplate novčane tražbine po osnovi
radnog odnosa koja je utvrđena u bruto iznosu, ovrhovoditelj je ovlašten na temelju
ovršne presude, odnosno na temelju izvješća obračuna dospjele, a neisplaćene plaće
kao ovršne isprave, tražiti ovrhu radi naplate ukupno dosuđenog, odnosno utvrđenog
iznosa. U tom slučaju, nakon što naplaćena sredstva u cijelosti ili djelomično budu
prenesena na poseban račun javnog ovršitelja, odnosno suda ovršno tijelo koje provodi
ovrhu će o tome obavijestiti nadležnu poreznu upravu i od nje zatražiti da obračuna
porez, prirez i doprinose, uključujući i doprinos za individualnu kapitaliziranu štednju iz
naplaćenog iznosa. Porezna uprava obavlja obračun u skladu s važećim propisima koji
uređuju obračunavanje i plaćanje doprinosa iz plaće i poreza na dohodak uz naznaku
propisanih računa na koje će se uplatiti doprinosi, uključujući i doprinos za individualnu
kapitaliziranu štednju, porez i prirez. Taj obračun nema značenje upravnog akta i protiv
njega nisu dopušteni pravni lijekovi, a na temelju njega, nakon što strankama omogući
da se o njemu izjasne, ovršno tijelo će bez odgode donijeti rješenje o namirenju u kojem
će odrediti dio naplaćenog iznosa koji će se isplatiti ovrhovoditelju, dio koji će se isplatiti
poreznoj upravi te dio koji će se uplatiti na račun na koji se uplaćuje doprinos za
individualnu kapitaliziranu štednju.

Konačno, razlika između uspoređivanih odredbi je i ta da ovršno tijelo, a ne samo sud,

upućuje ovrhovoditelja da ostatak ostvaruje i postupku pred nadležnim sudom ako je
samo djelomično prihvaćen zahtjev za isplatu naknade plaće za razdoblje od
pravomoćnosti odluke do vraćanja na posao odnosno u službu.

S obzirom na opisane razlike i dalje je aktualan stav zauzet u sudskoj praksi da

ovrhovoditelj zahtjev za naknadu plaće po odredbi članka 240. OZ/96 ( sada prema
odredbi članka 249. OZ-a) koji je podnio prijedlog da bude vraćen na posao ne mora
imati ovršnu ispravu za isplatu naknade plaće već ovrhovoditelj na temelju zakona
može predložiti da sud donese rješenje kojim će odrediti da mu je poslodavac dužan
isplatiti na ime plaće mjesečne iznose od pravomoćnosti odluke pa dok ponovno ne
bude vraćen na posao. Ta naknada u biti predstavlja akontaciju naknade plaće koju bi
ovrhovoditelj ostvario da je bio na radu čija se visina određuje na temelju prijedloga
ovrhovoditelja i podataka ovršenika.[1] Zatim, aktualan je i stav da "ovrhovoditelj ne gubi
pravo na isplatu plaće određene pravomoćnom presudom" i nije "otpala materijalno-
pravna pretpostavka za dosudu plaće", niti se radi o razlozima predviđenim odredbom
članka 46. stavka 2. OZ-a. Suprotno prigovoru to nije "nesamostalni i akcesorni dio
plaće" iz odredbe članka 240. ZR-a, već naknada plaće koju je ovrhovoditelj-radnik
ostvario zbog nezakonitog otkaza u smislu odredbe članka 102. stavka 3. ZR/95.

Međutim, osnovanost zahtjeva ovrhovoditelja za isplatu mjesečne plaće ovisi o

okolnosti je li s uspjehom pokušao nastaviti sa radom ili ne. Kako je ovrhovoditelj
propustio navedeni prekluzivni rok iz odredba članka 238. OZ-a, zbog čega je odbačen
prijedlog za vraćanje na rad, nema pravo na zatraženu naknadu plaće. Pritom nije
povrijeđen zakon na njegovu štetu kada je njegov prijedlog odbačen umjesto odbijen.[1]

6. NADLEŽNOST ZA OVRHU VRAĆANJEM NA POSAO TEMELJEM PRESUDE

Za određivanje ovrhe vraćanjem na posao do stupanja na snagu OZ-a koji ovo područje
uređuju stvarno su nadležni općinski sudovi, osim ako rješavanje tih predmeta nije
izrijekom povjereno drugom sudu, tijelu ili osobi.

Trgovački sudovi su stvarno nadležni:

određivati ovrhu na temelju odluka donesenih i nagodba sklopljenih u postupku u

kojemu su oni sudili u prvom stupnju;određivati ovrhu na temelju domaćih i stranih
arbitražnih pravorijeka donesenih u sporovima iz njihove stvarne nadležnosti u
parničnom postupku;određivati ovrhu na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi
kojim je ovrha određena na tražbini po računu kod banke ili na stalnom novčanom
primanju, odnosno općenito određena na imovini ovršenika, na predmetu ovrhe na
kojem se temeljem takvog rješenja ne može tražiti izvansudska ovrha, pod uvjetom da
je to spor iz njihove stvarne nadležnosti u parničnom postupku; i određivati ovrhu na
temelju zadužnica i bjanko zadužnica radi naplate tražbina u odnosima između
trgovaca.

Sudovi nadležni određivati ovrhu ovlašteni su postupati i u povodu pravnih lijekova

podnesenih protiv rješenja o ovrsi te drugih odluka koje su donijeli u povodu prijedloga
za ovrhu. Oni su ovlašteni odlučivati i o drugim pitanjima tijekom postupka prije nego što
je sud nadležan za provedbu ovrhe započeo s provedbom ovrhe.

Za provedbu ovrhe stvarno je nadležan sud iste vrste kao i sud koji je nadležan
odlučivati o ovršnom prijedlogu, ako zakonom nije drukčije određeno.

Za vraćanje na posao odnosno službu mjesno je nadležan sud na čijem području se

nalazi sjedište poslodavca.

Prema OZ-u općinski sudovi stvarno će biti nadležni određivati i provoditi ovrhu te
odlučivati o drugim pitanjima tijekom postupka sukladno tome Zakonu, osim ako
određivanje i provedba ovrhe te odlučivanje o drugim pitanjima tijekom postupka nije u
nadležnosti drugih sudova, odnosno ovršnih tijela.

S druge strane javni ovršitelj će odlučivati o prijedlogu za provedbu ovrhe i provoditi će

ovrhu radi ostvarenja ovrhovoditeljeve tražbine utemeljene na ovršnoj ispravi, osim ako
zakonom nije izričito određeno da je za određivanje, odnosno provedbu ovrhe nadležan
sud.

Za provedbu ovrhe mjesno će biti nadležan javni ovršitelj čije je sjedište u jedinici
područne (regionalne) samouprave prema općemjesnoj nadležnosti za ovršenika,
sukladno pravilima parničnog postupka o općemjesnoj nadležnosti, osim ako posebnim
zakonom nije drugačije određeno.

Ako jednim prijedlogom za provedbu ovrhe bude zatražena ovrha protiv više ovršenika,
a za njih ne bude postojala mjesna nadležnost istog javnog ovršitelja, nadležan će biti
javni ovršitelj koji je mjesno nadležan za jednog od ovršenika.
Prema izričitoj odredbi OZ-a, sudovi od dana 01. siječnja 2012. godine određuju i
provode ovrhu na temelju odluke stranoga suda, domaćeg ili stranog arbitražnog
pravorijeka ili kada je zakonom propisano da ovrhu određuje i provodi ili samo određuje
sud.

Dakle, provedba ovrhe vraćanjem na posao odnosno u službu prvenstveno je dana u

nadležnost javnih ovršitelja, osim ako je riječ o ovrsi na temelju:

odluke stranoga suda;odluke (domaćeg ili stranog arbitražnog) pravorijeka, kada je

nadležan sud; ikada je izričito zakonom propisano da ovrhu određuje i provodi ili samo
određuje sud.

I trgovački sudovi zadržat će stvarnu nadležnost u određenim postupcima. To su:

određivanje i provođenje ovrhe na temelju stranih sudskih odluka te domaćih i stranih

arbitražnih pravorijeka donesenih u sporovima iz njihove stvarne nadležnosti u
parničnom postupku; ipostupanje u povodu žalbe protiv ovršnog naloga donesenog na
temelju ovršnih isprava koje su donijeli te zadužnica i bjanko zadužnica u postupku
između stranaka za koje bi u slučaju spora bili stvarno nadležni u parničnom postupku.

Trgovački sudovi, jednako kao i općinski, nadležni određivati i provoditi ovrhu bit će
ovlašteni postupati i u povodu pravnih lijekova podnesenih protiv rješenja o ovrsi te
drugih odluka koje su donijeli u povodu prijedloga za ovrhu.

Nadležni će biti odlučivati i o pravnim lijekovima izjavljenim protiv odluka koje su donijeli
javni ovršitelji i javni bilježnici, kao i odlučivati o podnescima kojima stranke traže da se
otklone nepravilnost pri provedbi ovrhe, dok se na nadležnost drugostupanjskih sudova
na odgovarajući način primjenjuju pravila parničnog postupka.

U odnosu na mjesnu nadležnost treba istaknuti da ako OZ-om ili drugim zakonom ne
bude drugačije određeno, za određivanje ili provedbu ovrhe bit će nadležan sud koji je
općemjesno nadležan za ovršenika, sukladno pravilima parničnog postupka o
općemjesnoj nadležnosti.

Ako jednim prijedlogom za ovrhu bude zatražena ovrha protiv više ovršenika, a za njih
ne bude postojala mjesna nadležnost istog suda, nadležan će biti sud koji je mjesno
nadležan za jednog od ovršenika, dok za odlučivanje o drugim pitanjima tijekom
postupka mjesno će biti nadležan sud prema sjedištu javnog ovršitelja, odnosno javnog
bilježnika.

7. ROK ZA TRAŽENJE VRAĆANJA NA POSAO

Radnik može nakon pravomoćnog utvrđenja nedopuštenosti otkaza tražiti vraćanje na

posao (samo) u roku od trideset dana od dana kada je radnik kao ovrhovoditelj stekao
pravo tražiti vraćanje. Takvo uređenje je bilo ranije, a zadržano je i OZ-om.
To je dan kada je presuda kojom je naloženo vraćanje na posao postala ovršna.

Kada žalba protiv presude nije podnesena tada pravomoćnost i ovršnost nastupaju
istog dana, budući da istekom roka za žalbu presuda postaje pravomoćna, a s obzirom
na paricijski rok od osam dana za vraćanje radnika na posao i ovršnost nastupa tog
istog dana. Kada je protiv presude suda prvog stupnja podnesena žalba, tada
pravomoćnost nastupa onoga dana kada je o žalbi odlučio drugostupanjski sud, a
ovršnost nakon isteka paricijskog roka po dostavi drugostupanjske presude poslodavcu
kao tuženiku.[1] Ovi rokovi primjenjuju se na sve osobe koje su temeljem ovršne isprave
ovlaštene tražiti uspostavu njihovog radnog odnosa kakav je bio prije [1] Vidi: Odluka
VSRH broj Gzz-366/01 od dana 27. veljače 2003. godine.

[1] Vidi: Odluka ŽS u Zagrebu broj Gž-1798/99 od dana 18. siječnja 2000. godine. Vidi i:
Hrvatin, Branko. Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Godišnjak 9.
Zagreb: Organizator, 2002., str. 198.

[1] Vidi: Odluka ŽS u Koprivnici broj Gž-107/01 od dana 08. ožujka 2001. godine.

[1] U praksi se u pravilu visina naknade plaće za vrijeme nedopuštenog isključenja iz

procesa rada ne određuje ugovorom, pravilnikom o radu niti kolektivnim ugovorom.

[1] "Sredstva ovrhe" su ovršne radnje ili sustav takvih radnji kojima se po zakonu
tražbina prisilno ostvaruje.

[1] "Predmet ovrhe" su stvari i prava na kojima se može provesti ovrha ili osiguranje
osim onih koja su prema međunarodnom ili domaćem propisu izuzeti od ovrhe ili
osiguranja.

[1] O ovim situacijama govori se u sljedećim odlukama:

"Odbijanjem tužbenog zahtjeva za vraćanje tužitelja na rad kod tuženika materijalno

pravo je pogrešno primijenjeno.

Prema odredbi čl. 115. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95,
17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 – dalje u tekstu: ZR) ako sud utvrdi da
otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naredit će se vraćanje
radnika na posao.

U predmetnom slučaju pravomoćno je utvrđeno da izvanredni otkaz ugovora o radu

tužitelja nije dopušten, te tužitelju pripada pravo na povratak n rad kod tuženika, doduše
ne na poslove direktora investicija kako je tužitelj zahtijevao, jer stranke nisu sklopile
ugovor o radu za poslove direktora investicija, već tužitelju pripada pravo na vraćanje
na rad na oslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima u smislu čl.
18. sklopljenog ugovora o radu.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije došlo do bitne povrede odredaba
parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj
dužnosti (čl. 392. a. st. 1. ZPP).

Stoga je valjalo djelomičnim prihvaćanjem revizije preinačiti nižestupanjske presude i u

dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za vraćanje tužitelja na rad, na način da se
nalaže tuženiku vratiti tužitelja na posao u roku od 8 dana na poslove koji odgovaraju
njegovim stručnim i radnim sposobnostima (čl. 395. st. 1. ZPP).

U preostalom dijelu kojim se pobija odbijanje tužbenog zahtjeva za vraćanje na poslove

direktora investicija revizija nije osnovana, pa je taj dio revizije valjalo odbiti kao
neosnovan (čl. 393. ZPP)." Prema: Odluka VSRH broj Revr-1967/09 od dana 15.
travnja 2010. godine;

"...pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je tuženik prije otkazivanja trebao

tužiteljici ponuditi zaposlenje na drugom radnom mjestu ako je postojala objektivna
mogućnost njezinog zaposlenja. Takva obveza poslodavca proizlazi iz odredbe čl. 113.
st. 2. i 4. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 137/04 – pročišćeni tekst i 68/05 – dalje:
ZR). Tom je odredbom zakona propisano da je poslovno uvjetovani otkaz ugovora o
radu dopušten samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na drugim poslovima, te
ako ga ne može obrazovati ili osposobiti za rad na nekim drugim poslovima, odnosno
ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili
osposobi radnika za rad na nekim drugim poslovima.

Iz nižestupanjskog utvrđenja nedvojbeno proizlazi da je, nakon što je tuženik ukinuo

radno mjesto na kojem je radila tužiteljica, a prije njezinog otkazivanja, postojalo
slobodno radno mjesto spremačice, ali to radno mjesto tužiteljici nije ponudio u zamjenu
za ukinuto radno mjesto, već je sklopio novi ugovor o radu za rad na radnom mjestu
spremačice sa M. K.

Slijedom toga, poslovno uvjetovani otkaz tužiteljici dat po tuženiku nije dopušten, jer
tuženik nije poštovao zakonsku obvezu zaposlenja tužiteljice na drugim poslovima, a
što je njegova obveza prema čl. 113. st. 2. i 4. ZR.

Takva odluka suda revizijskim navodima ničim nije dovedena u sumnju.

Nije odlučno što, u vrijeme kada je tuženik zaposlio M. K. na radno mjesto spremačice,
tužiteljici još nije bio otkazan ugovor o radu, kada je izvjesno utvrđeno da je u to vrijeme
već bilo ukinuto radno mjesto na kojem je radila tužiteljica, pa je bilo za očekivati
pronalaženje za tužiteljicu drugog radnog mjesta prije nego što joj se otkaže ugovor o
radu.

Odredbom čl. 122. st. 1. ZR propisano je da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije
dopušten i da radni odnos nije prestao, da će narediti vraćanje radnika na posao.
To pretpostavlja obvezu poslodavca da radnika u takvoj situaciji, po sudskoj odluci,
rasporedi na posao na kojem je radio do otkaza ugovora o radu, a ukoliko to nije
moguće da ga rasporedi na drugo odgovarajuće radno mjesto. Utoliko, kada je
tužiteljica tužbenim zahtjevom zatražila vraćanje na radno mjesto kuhara, a sud
presudio da ju je tuženik dužan „vratiti na posao", time je u svemu ispoštovana prije
navedena zakonska odredba o obvezi vraćanja na rad radnika ukoliko sud utvrdi otkaz
ugovora o radu nedopuštenim.

Suprotno reviziji, tužiteljica nije bila aktivno legitimirana tražiti poništenje ugovora o radu
tuženika sa radnicom M. K., sukladno odredbi iz čl. 133. st. 1. ZR, pa je i taj revizijski
navod bez svake osnove." Prema: Odluka VSRH broj Revr-367/09 od dana 22. rujna
2009. godine; i

"Odredbom čl. 115. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95, 64/95, 17/01, 82/01,
114/03 i 30/04) je propisano da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da
radni odnos nije prestao da će narediti vraćanje radnika na posao.

Vraćanjem zaposlenika na posao znači vraćanje na radno mjesto na kojem je radio

prema ugovoru o radu, a ako takvog nema, onda na poslove koji su tome odgovarajući.

Pravomoćnom presudom OS u S, koja je u tom dijelu potvrđena presudom ŽS u S

naloženo je tuženiku da tužitelja vrati na rad. Takav zahtjev je određen, jer znači da je
poslodavac dužan vratiti radnika na radno mjesto na kojem je radio prema ugovoru o
radu.

Kada je OS u S ponovno naložio tuženiku vratiti tužitelja na radno mjesto referenta opće
službe ili odgovarajuće radno mjesto, odlučio je o zahtjevu o kojem je već pravomoćno
presuđeno, pa je pravilno drugostupanjski sud ukinuo u tom dijelu odluku i odbacio
tužbu." Prema: Odluka VSRH broj Revr-427/06 od dana 08. svibnja 2007. godine.

[1] Odluka VSRH broj Rev-2171/01 od dana 06. svibnja 2003. godine.

[1] Vidi: Knežević, Nikola. Vraćanje radnika na rad i novo zaposlenje, Pravo i porezi
2002., 5, str. 51.
Naziv suda:
Županijski sud u Rijeci
Broj presude:
Gž R 484/2017-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:

čl. 93.

Članak zakona (stari):

Tužitelj smatra da u situaciji kada je o pitanju nedopuštenosti tuženikove odluke o

otkazu ugovora o radu tužitelja pravomoćno odlučeno u postupku vođenim pred
prvostupanjskim sudom pod posl.br. P-629/00 na način da je tuženikova odluka o
otkazu ugovora o radu tužitelja od 20. listopada 1999. utvrđena nedopuštenom te je
naloženo tuženiku vratiti tužitelja na radno mjesto vozača, tim više kada je donesena i
odluka o podnesenoj reviziji tuženika u tom sporu, da prijedlog tuženika ne može
predstavljati razlog za prekid već da predstavlja zloporabu procesnih ovlaštenja koje
sud mora spriječiti.
Osnovano tužitelj navodi u žalbi da nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz čl.213.
st.1. ZPP-a da se prekine postupak u ovoj pravnoj stvari, te da značaj podnesenog
prijedloga za ponavljanje pravomoćno okončanog postupka koji se vodi pod poslovnim
borjem P-629/00 ne predstavlja razlog za prekid ovoga postupka.
Odredbom čl. 213. st. 1. ZPP-a propisano je da će sud prekinuti postupak ako je odlučio
da sam ne rješava o prethodnom pitanju. Prethodno pitanje sukladno čl. 12. ZPP-a je
utvrđenje postojanja nekog prava ili pravnog odnosa o kojemu nije donio odluku sud ili
drugo nadležno tijelo, a o toj odluci ovisi odluka suda.
Naime, u konkretnom slučaju postoji pravomoćna presuda kojom je utvrđeno da je
ništav otkaz Ugovora o radu od 20. listopada 1999. godine, te je naloženo vraćanje
tužitelja na rad presudom pod poslovnim brojem P-629. 00 od 11. ožujka 2003. te u
ovom postupku tužitelj traži isplatu plaće za razdoblje od otkaza ugovora o radu tj. od
prosinca 1999. godine do ponovnog povratka na posao.
O radnopravnom statusu tužitelja i o njegovom povratku na rad, kao i o nedopuštenosti
otkaza ugovora o radu od 20. listopada 1999. godine pravomoćno je odlučeno, slijedom
čega tužitelj ima pravo tražiti isplatu plaće od otkaza ugovora o radu do povratka na
posao.
Iz prijedloga za ponavljanje postupka proizlazi da je tuženik za činjenicu tužiteljeva
zaposlenja kod novog poslodavca, u Italiji, saznao nakon zaključenog raspravljanja u
tom postupku, u kojem se odlučivalo o nedopuštenosti odluke o otkazu i vraćanju na
rad. S tim u vezi ističe se da prema stajalištu ovoga suda, u slučaju kada se radnik za
vrijeme trajanja parničnog postupka radi utvrđenja nezakonitosti odluke o otkazu
ugovora o radu zaposli kod drugog poslodavca, ta činjenica ne isključuje njegovo pravo
da zahtijeva vraćanje na posao kod prvotnog poslodavca, a što proizlazi iz odredbe čl.
115. st. 1. Zakona o radu (NN 38 95. 54 95. 65 95 i 102/98, dalje ZR 95) pa postojanje
podnesenog prijedloga za ponavljanje postupka ne može biti razlog za prekidom ovoga
postupka radi isplate plaće zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu.
K tome se ističe i da je odredbom čl. 93. st. 1. i 3. ZR 95 propisano da za razdoblja u
kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom ili
kolektivnim ugovorom, radnik ima pravo na naknadu plaće te da radnik ima pravo na
naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed
drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran.
Zato odluka o prijedlogu tuženika za ponavljanje pravomoćno okončanog postupka
kojim je odlučeno o nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanju na rad; u
situaciji kada ugovor o radu na kojeg se tužitelj poziva zahtijevajući pravo na plaću
samo na temelju njegova sadržaja, egzistira i vezuje svojim sadržajem, jer nije raskinut,
utvrđen ništavim ili poništen - niti je na drugi način izgubio učinke, ne može biti od
prethodne važnosti za prekidom ovoga postupka budući da je otkaz toga ugovora
utvrđen nedopuštenim. Stoga tužitelju pripada zaštita u odnosu na činjenicu na koju se
poziva - što tuženik nije ispunjavao ugovorene obveze i plaćao sve što je ugovorio,
dakle i pravo tražiti ispunjenje ugovora i isplatu utužene plaće prema tome ugovoru, pa
nije bilo osnove primjenom odredbe čl. 213. st. 1. ZPP-a pobijanim rješenjem odrediti
prekid ovoga parničnog postupka do odluke suda o prijedlogu tuženika za ponavljanje
predmetnog pravomoćno okončanog postupka.
Iz tih je razloga valjalo uvaženjem žalbe tužitelja pobijano rješenje preinačiti i odlučiti
kao u toč. 1. izreke ovoga rješenja pozivom na odredbu iz čl. 380. toč. 3. ZPP-a.
Sukladno odredbi čl. 166. st.3. ZPP-a ostavljeno je o žalbenom trošku odlučiti u
konačnoj odluci.