SADRŽAJ

1. UVOD

2. INFORMACIJSKA TEHNOLOGIJA
2.1. Pojam informacijske tehnologije
2.2. osnovne značajke informacijske tehnologije
2.3. razvitak informacijske tehnologije

3. POVIJESNI RAZVOJ JAVNE UPRAVE U RH

3.1. Stadiji razvoja javne uprave

4. E-UPRAVA
4.1. Pojam e-uprave
4.2. zadani ciljevi e-uprave
4.3. različiti koncepti primjene

5. RAZVOJ E-UPRAVE
5.1. Strategije razvoja: Hrvatska u 21 stoljeću
5.2. Program e Hrvatska 2007
5.3. Strategija razvoja državne uprave za razdoblje od 2008. do 2011
5.4. strategija razvoja e-uprave od 2009 do 2012
5.5. strategija razvoja javne uprave za razdoblje od 2015 do 2020
5.6. strategija e Hrvatska 2020

6. COVID 19 I JAVNA UPRAVA

6.1. Izazovi u e-upravi
6.2. digitalne službe u RH

7. BUDUĆA ORIJENTACIJA E-UPRAVE

8. ZAKLJUČAK
 1. UVOD

Prošlo je oko 20 godina otkako je računalo uvedeno u obrazovni sustav. Ako se računalo u
početku smatralo radnim instrumentom u takozvanim informatičkim laboratorijima, gdje su učenici
učili kako s njima postupati, posljednjih godina u obrazovnom je sektoru generirana prava
konceptualna revolucija, računalo je postalo studijsko okruženje za gotovo sve discipline u školi.
Korak od korisnika - stručnjaka za informatiku - do korisnika, kako se danas shvaća taj pojam,
izveden je polako, bez najave. Nakon toga, ili možda u isto vrijeme, Internet je eksplodirao,
pretvarajući se u globalnu mrežu. Svi mediji, u kojima je čovjek prisutan, trebaju računalo. Počelo
je s trgovinom, obrazovanjem, društvenim mrežama da bi se proširilo i na javnu upravu.
E – uprava sama po sebi predstavlja vrlo važan segment u društvu koji je prvenstveno usmjeren ka
stvaranju učinkovitije i kvalitetnije javne uprave s ciljem efikasnijeg pružanja usluga te stvaranja
okvira koji će omogućiti veći gospodarski rast. Osim što je zadužena za pružanje raznih usluga
javne uprave i sektora, ista odgovara i na pitanja koja se odnose na javnu nabavu, zaštitu podataka,
pružanje informacija i slično.
Sa tehnološke strane, pojam e – uprave bi se odnosio na pitanje uporabe informacijske
tehnologije od strane javne uprave, a koje će se primjenjivati prilikom komunikacije s građanima,
raznim tvrtkama te drugim sektorima javne uprave.
Slijedom gore navedenog, donesene su razne strategije razvitka e - uprave koje sadrže odredbe
pažljivo donesene i napisane u skladu s razvitkom današnje informacijske tehnologije.
Valja napomenuti kako je ovaj rad načinjen po principu prikupljanja te analiziranja podataka
iz sekundarnih izvora. Dobar dio ovih izvora nalazi se diljem relevantne znanstvene i stručne
literature, dok se dio nalazi i na web stranicama vezanim za ovu materiju.
Strukturno i sadržajno rad je sačinjen od devet poglavlja.
Cilj i svrha rada, izvori i struktura prikazani su u prvome poglavlju.
Drugo poglavlje govori o Informacijskoj tehnologiji općenito, te o pojmu, osnovnim značajkama i
razvitku iste.
U trećemu poglavlju govori se o povijesnom razvoju javne uprave u RH te fazama istog.
Četvrto poglavlje govori o e-upravi: pojmu, zadacima i ciljevima te modelima implementacije iste.
S opsežnim petim poglavljem ulazimo u srž razvoja e-uprave.
U šestom poglavlju nalazi se osvrt na recentnu i aktualnu problematiku u kojoj se nalazi javna
uprava pred izazovima koje je postavila globalna pandemija COVID-a 19.
Sedmo se poglavlje bavi budućom orijentacijom e-uprave.
U zadnjem poglavlju ovog rada dan je vlastiti osvrt na cjelokupnu problematiku e- uprave u
Republici Hrvatskoj.
 2. INFORMACIJSKA TEHNOLOGIJA
2.1. Pojam informacijske tehnologije

S obzirom na svoje etimološko podrijetlo, riječ tehnologija znači "proučavanje tehnike".

Potječe od grčke τεχνολογία ( teknologija ), koju čine τέχνη (téjne) , što znači „tehnika, umjetnost,
zanat“ i λόγος (lógos ), „proučavanje, traktat“. S druge strane, tehnologija se odnosi i na znanstvenu
disciplinu usmjerenu na proučavanje, istraživanje, razvoj i inovacije tehnika i postupaka, uređaja i
instrumenata (alata) koji se koriste za pretvaranje sirovina u predmete ili korisna dobra.”

Primjenjena znanost koju danas poznajemo pod nazivom Informacijska i Komunikacijska

Tehnologija, skraćeno IKT (eng : Information and communications technology - ICT) je uže
specijalizirani dio generalne Informacijske Tehnologije (Information Technology – IT), znanosti
koja se napose bavi ulogom integriranja općenitih komunikacija1, telekomunikacija, osobnih
računala, baza podataka te audiovizualnog inputa i outputa koji omogućuju korisnicima pristup,
pohranu, slanje i manipulaciju informacije.2

Kao takva predstavlja djelatnost i opremu koja se sastoji od prikupljanja, pohranjivanja,

obrade, širenja te razmjene informacija različitih oblika (slika, teksta, zvuka itd.) Mnogi smatraju da
njeni počeci kreću izumom tiskarskog stroja, no to u principu nije u potpunosti točno. Sukladno
tome, može se reći da njeni počeci kreću otkrićima kao što su telegraf, telefon, film, radio i
televizija u prvoj polovici 20., stoljeća. Navedeni izumi iz korijena su promijenili način života ljudi,
poglavito komunikaciju između njih.

Pravodobna informacija i aplicirano znanje su dva neophodna elementa poslovnog uspjeha.

Kako bi se poslovne odluke donijele na ispravan način neophodno je baratanje informacijama o
poslovima i poslovnoj okolini subjekta (poduzeća). To implicira sve od procjene tržišnih potreba do
dobavljivosti radnika i opreme za poslovanje te potražnju za određenim proizvodom ili uslugom.
Informacija koja je dakle potrebita, mora biti prije svega potpuna i kvalitetna, te najzad pravodobno
dostupna. Čak niti najispravnija poslovna odluka neće polučiti rezultata ako je donesena u krivo
vrijeme.

1
Murray, James (2011-12-18). "Cloud network architecture and ICT - Modern Network Architecture". TechTarget =ITKnowledgeExchange. Arhivirano
iz izvornika na datum 2017-09-20. Preuzeto na dan 2013-08-18.

2
"Information and Communication Technology from". FOLDOC. 2008-09-19. Arhivirano iz izvornika na datum 2013-09-17. Preuzeto na dan
23.01.2021.
 Kvalitetno i potpuno iskorištena informacija zahtijeva određenu razinu znanja, te upoznatost
s različitim zakonitostima, pravilima i postupcima. Ovo je prvenstveno neophodno da bi se
omogućila racionalna korisnost informacije potrebna da se riješe pojedini poslovni zadaci.
Određena razina znanja će nam omogućiti donošenje ispravnih odluka na svakoj poslovnoj instanci,
od strategijske od operativne razine.

Međutim, informacija nije jedinstveni element potrebit da bi se donijela ispravna poslovna

odluka. Naime, kako bi se iznašlo odgovarajuće rješenje, od iznimne je važnosti biti upoznat s
optimalnim metodama pronalaska istog. To ponekad zahtijeva i simulaciju poslovnog procesa, ili
ekspertnih sustava.

Sinergija mikroelekroničkih, računalnih, telekomunikacijskih i softverskih tehnologija

karakterizira širi pojam Informacijske Tehnologije.
Terminom Informacijska Tehnologija obuhvaćena je dakle sva tehnologija koja služi za prikup,
obradu, zaštitu i pohranu informacija.
Tehnologije prijenosa informacija prisutne su u svakoj sferi modernih gospodarstava, te također u
raznim znanostima, a napose i u društvenom i privatnom životu, te su pritom donositeljice
radikalnih promjena. Termin koji se koristi u Europskoj Uniji „informacijska i komunikacijska
tehnologija” je proširen u odnosu na onaj koji se koristi u SAD-u a koji glasi jednostavno
„informacijska tehnologija”.
Računarstvo je znanost koja proučava prikaz kao i strukturu informacije, algoritma i procesa obrade
informacije, te očvrsjem (hardware) kao i programom (software). Često upotrebljavani izraz
sinoniman računarstvu (računarskoj znanosti) je informatika.
 2.2. osnovne značajke informacijske tehnologije

Tehnološka sofisticiranost i napredak već dugo vremena su prepoznati kao ključni elementi
društvenog i ekonomskog razvitka. Moć informacije i tehnologije se u svim postojećim
industrijama kroz sve sektore poslovanja može iskoristiti na razne načine: od primitka, pa
odašiljanja, te skladištenja, čak i manipulacije digitalnog zapisa, putem elektroničkog impulsa. Ovo
podrazumijeva korištenje dobro poznatih vrsta komunikacije poput email-a, video konferencija,
faksimila i telefonske konferencije te tehnoloških naprava poput osobnih računala, digitalne TV, te
industrijskih robota. Dovoljno je reći da ove tehnologije mijenjaju način života i rada ljudi, pritom
također mijenjajući samo poslovanje i unutarnje ustrojstvo modernih poduzeća. Stoga će svi koji se
nisu na vrijeme uspjeli prilagoditi ovim mijenama neminovno svoj poslovni uspjeh i isplativost
bivstvovanja na poslovnom planu učiniti upitnim pred novim tehnološkim paradigmama i u
suvremenim poslovnim okružjima. Omjer informacijskih tehnologija i iskoristivosti istih za potrebe
poslovanja razmjeran je prije svega usklađenosti i balansu potencijala koji pruža korištenje ovih
tehnologija na jednoj te povećanja poslovnih kapaciteta, funkcioniranja unutar poslovne zajednice i
procesuiranja pravodobne informacije na drugoj strani, pa je stoga nezamjenjiv uzrok napretka
modernih poduzeća.
Ljudski život 21. stoljeća velikim dijelom je obilježen promjenama uzrokovanih pojavom
raznih tehnologija. Tu se svakako ističe pojam informacijska tehnologija bez koje je nezamisliv
današnji život. No, koje su zapravo osnovne značajke ove tehnologije informacija i što ona sve
podrazumijeva?
Ukratko, Informacijska Tehnologija podrazumijeva korištenje hardvera, softvera, usluga i podrške
te infrastrukture za baratanje i dostavu informacije putem zvučnog i videozapisa te podataka.
Neki primjeri Informacijske Tehnologije:
- Telefonska i radio oprema te priključci koji se koriste za glasovnu komunikaciju
- Tradicionalne kompjutorske aplikacije koje uključuju baze podataka i programe za uvoz
(input), procesuiranje i izvoz (output) podataka
- Mreže za prijenos podataka, glasovnih i video sadržaja, te sva komunikacijska oprema i
softver povezana s njima
- Periferija direktno spojena na kompjuterske sustave za prihvat i odašiljanje audio, video i
grafičkih informacija, poput skenera i digitalizatora
- Sustavi za glasovni odaziv putem interakcije s kompjuterskim aplikacijama ili bazama
podataka
 - Državna radio komunikacijska mreža
- Kompjutori i mrežni sustavi koje koriste učitelji, treneri i studenti u edukacijske svrhe
2.3. razvitak informacijske tehnologije

„Složenost minimalnih troškova komponenata povećala se otprilike dva puta godišnje. Svakako se u
kratkom roku može očekivati da će se ova stopa nastaviti, ako ne i povećati.” - Mooreov zakon
(Gordon Moore, Electronics Magazine, 1965.)

Svoj uzlet, baš kao i oblik koji imaju danas, ova tehnologija je zabilježila koncem Drugog
svjetskog rata (1945.). Upravo tada su prezentirane strukture računalnih konfigurafija poput Enigme
koje su do tada bile čuvane pod velom vojne tajne3, što je u narednom desetljeću omogućilo
pojavnost prvih pravih računala na tržištu i početak dinamičnog razvoja računarstva. U to vrijeme je
također izumljen i tranzistor, te je budućim razvojem tehnologije poluvodiča nastala nova grana
tehnike; mikroelektronika. Paralelno su se razvijale uz mikroelektroniku i računalnu tehnologiju i
novo polje tehnike pod nazivom telekomunikacija.

U današnjem, konzumeristički orijentiranom društvu izloženi smo konstantnim inovacijama

na tržištu tehnologije. Uzmimo za primjer tržište pametnih telefona koje je danas jedno od najbrže
rastućih tržišta elektroničkih proizvoda na svijetu4 : gotovo svaki dan novi modeli pametnih
telefona bivaju predstavljeni na globalnom tržištu, a najveći proizvođači semestralno izbacuju nove
modele (primjerice Apple za svoj iPhone ima već ustaljenu tick tock paradigmu, odnosno trend da
svake dvije godine izbaci nazivno nove modele iPhonea poput inačice iPhone 11 iz 2019., dok
tijekom naredne godine izbacuje reviziju tog modela s poboljšanim performansama pod različitim
nazivnikom : npr iPhone 11Pro, iPhone 11 Pro Max...). Danas tako imamo cijeli dijapazon ponuda
svih većih proizvođača na tržištu od najskupljih tzv. flagship primjeraka čija je cijena u posljednje
vrijeme narasla i do preko tisuću US dolara, preko srednjeg segmenta čija se cijena kreće oko pola
te cifre prilikom izlaska (s tendencijom opadanja tokom godine), pa sve do onih najjeftinijih
economy class primjeraka čija je cijena često i deset puna manja u odnosu na flagship primjerke.

3 Enigma je bio stroj za šifriranje poruka koji je tijekom Drugog svjetskog rata nacistička njemačka ekstenzivno
upotrebljavala u velikom broju vojnih operacija. Sastojao se od elektromehaničkog motora koji je zapisivao 26
slova abecede te je za dešifriranje njezinih kodiranih poruka potreban ključ u obliku liste sa određenim postavkama
koje su se mijenjale na dnevnoj bazi te bile slane depešom unaprijed. Prvi koji su uspješno probili Enigminu
enkripciju bili su agenti Poljske tajne službe prije početka rata, čime su u daljnjem razvou događaja neizmjerno
doprinijeli britanskoj kontraobavještajnoj agenciji Ultri i savezničkim snagama općenito otkrivši veliki izvor
informacija koje su nijemci do tada smatrali posve tajnima. Ovo je znatno skratilo tijek ratovanja te kako neki tvrde,
moguće i promijenilo ishod samog rata.
4 Vrijednost industrije smarthpone-a bilo je procijenjeno na 714.96 milijardi US dolara u 2020. godini, te se predviđa
kako će doseći 1351.8 milijardi US dolara do 2026. -
https://www.mordorintelligence.com/industry-reports/smartphones-market na dan 11.04.2021.
Jedinstvena teorija prihvata i upotrebe tehnologije - (The unified theory of acceptance and use of
technology, skraćeno UTAUT) je koncept prihvaćenosti tehnologije čiji je cilj pojasniti uporabu
informacijskih sustava5 te naknadno ponašanje prilikom korištenja iste. Ova teorija dakle drži da
postoje barem četiri ključne konstrukcije: 1) očekivano trajanje učinka uporabe, 2) očekivani napori
uporabe, 3) društveni utjecaj uporabe i 4) olakšavanje uvjeta uporabe. Prva tri su direktne
determinante uporabnih namjera i ponašanja, dok je četvrta direktna determinanta korisnikova
ponašanja. Odrednice poput spola korisnika, njegove dobi, iskustva i dobrovoljnost uporabe su
postavljeni tako da bi ublažili utjecaj ova četiri konstrukta spram korisnikove namjere i njegova
ponašanja. Ova teorija razvijana je prilikom pregleda i integracije konstrukcija osam različitih
modela korištenih ranije prilikom istraživanja za prikaz korisnosti informacijskih sustava (teorija
obrazloženog djelovanja, model prihvaćenosti tehnologije, motivacijski model, teorija planiranog
ponašanja, kombinirana teorija planiranog ponašanja / model prihvaćenosti tehnologije, model
uporabe osobnog računala, teorija difuzije inovacija i socijalno-kognitivna teorija).

5 Informacijski sustav (IS) je formalni, sociotehnički, organizacijski sustav dizajniran da bi prikupio, procesuirao,
pohranio i distribuirao informacije. - https://www.prospectpressvt.com/textbooks/piccoli-information-systems-for-
managers-4-0 na dan 11.04.2021.
 3. POVIJESNI RAZVOJ JAVNE UPRAVE U RH

Da bi ispravno mogli razumjeti stanje javne uprave u Republici Hrvatskoj danas, potrebno
nam je poznavati i njezinu prošlost, od nastanka moderne uprave, zatim uvjeta u kojima se
mijenjala i srastala da bi konačno zadobila svoj današnji oblik.
Akademik Eugen Pusić je nesumnjivo bio jedan od najvećih autoriteta po pitanju Hrvatske Javne
uprave te znanosti o upravi općenito je razlikovao pet etapa u razvoju uprave na našim prostorima.

3.1. Stadiji razvoja javne uprave

U svojoj suštini je uprava tijekom svoga razvitka vezana za aktualni politički sustav te ona evoluira
paralelno razvoju države u političkom smislu, usporedo s ostalim društvenim transformacijama.
U prvi stadij dakle spada promjena iz feudalne u modernu upravu za doba apsolutizma.
Ovaj period započinje osnivanjem Kraljevskoga Vijeća od strane Marije Terezije godine 1767.
Kraljevina Hrvatska i Slavonija su na ovaj način dobili ujedno i nezavisnu vladu i vrhovni upravni
organ kojima je predsjedao Hrvatski ban. Pet je članova sjedilo u ovome vijeću kojemu je prvo
sjedište bio grad Varaždin a naknadno grad Zagreb. Vijeće je obavljalo poslove iz djelokruga
politike, ekonomije i vojnih stvari. To se dalje odnosilo i na carine, kolonizaciju, prosvjetu i
socijalnu politiku. Namjesništvo je ukinuto i uvedena je vojna obaveza. Također se pokušalo staviti
Crkvu pod državni nadzor, primjerice po pitanju školstva koje je bilo pod Crkvinom ingerencijom
uredbom iz godine 1774. sva djeca od 6. do 13. godine su se obavezno imala školovati o trošku
države. Također je godine 1769. donešena odluka o osnivanju Političko-Kameralnog studija te je
tako postavljen kamen temeljac za izobrazbu budućih upravnih kadrova na području kraljevina
Dalmatinskih, Hrvatskih i Slavonskih. Kraljevsko Vijeće je na sebe preuzelo čitav niz poslova
feudalnog sabora kao poslova Hrvatskog bana za koje je imao samostalnu ovlast. Županijama su
bili na čelu Veliki župani te kroz njih županijski magistrati koji su se sastojali od dvojice
podžupana, kao i suce plemićkog suda te njihove zamjenika, jednoganotara, te su brojali još i
ubirače poreza i pisara.

Iako se naizgled ova modernizacija činila radikalna, treba spomenuti kako je na razinama ispod
vlade odnosno vijeća ostao stari staleški feudalni upravni ustroj diljem županijske, gradske,
općinske i crkvene razine, kao i plemenitaški posebni sud. Hrvatski je Sabor pružao otpor kako i
samome osnivanju Vlade (Kraljevskog Vijeća) i smanjivanju ovlasti Hrvatskoga bana u nadležnosti
i odlučivanju koje je također bila jedna od ključnih reformi upravnog sustava. Naposljetku je godine
1779, Marija Terezija izdala reskript kojim je Kraljevsko Vijeće ukinuto te je ingerencija prenešena
na ugarsko namjesničko vijeće koje se nalazilo u Budimu.

Nakon Marije Terezije na austrougarsko prijestolje dolazi njezin sin Car Josip II.
Njegov Hrvatski urbar iz 1780. te naknadna odluka o potpunom ukidanju staleža, što je značilo
ukidanje osobne ovisnosti kmeta prema zemaljskoj gospodi godine 1787. bili su dočekani uz
odobravanje kmetova diljem Hrvatskih, Dalmatinskih i Slavonskih zemalja, i naravno uz
negodovanje viših staleža. To je de facto po prvi puta u novovjekoj povijesti značilo da se kmet
može odseliti sa zemlje vlastelina, što je prije bilo nemoguće jer se i zemlja i kmetstvo smatralo
nasljednima. Također su se mogli ženiti po vlastitome izboru, kao i obrazovati i izučavati razne
zanate, čak i sami izabirati zvanje te su imali svoju pokretnu imovinu na vlastito raspolaganje po
prvi puta. Onemogućeno je sada bilo potjerati kmetove sa svojih zemljišta ili ih prisiljavati na
rabotu - tlaku.6
Također su sudovi izdvojeni iz uprave, uveden je novi pojam – katastar, a sve u svrhu popisivanja
imovine poradi lakšeg ubiranja poreza koji je također uveden za sve građane neovisno o staleškoj
pripadnosti. Međutim radi germanizacijskih tendencija i uvođenja njemačkog kao službenog jezika
koji se izučavao i u školama imao je diljem Carstva pobune i nezadovoljstva. Kmetovi naposljetku
također nisu bili zadovoljni jer nisu dobili pravo na vlasništvo nad zemljom, Crkva je zbog
uvođenja vjerskih tolerancija i ravnopravnosti vjeroispovjesti, reformi institucije braka i etatizacije
kao i ukidanja velikog broja samostana bila protiv njega, a plemstvo zbog već navedenih razloga
ukidanja staleške države.
Uslijedio je poznati Bachov Apsolutizam u prvom desetljeću vladavine Cara Franje Josipa I.(1848.-
1916.) Ispočetka je Alexander Bach provodio strogu centralističku politiku, te je krenuo s novim
pokušajem germanizacije. Hrvatski Sabor je raspušten, županijska samoupravnost je dokinuta te se
čak zabranila i Hrvatska trobojnica. Pojavio se novi oblik apsolutizma, tzv neoapsolutizam gdje je
Car jedini suvereni monarh i njegov režim se provodio legitimnim monopolom sile koji je imala
policija u sklopu svojih ovlasti. Pretenzije Beča na sveopću germanizaciju nisu vodile računa o
partikularizaciji nacija u sklopu Carstva, iako su tada postavljeni temelji građanskog društva. Car je
pokušao opravdati svoju suverenost na temelju srednjovjekovne institucije legitimiteta putem Božje
milosti. Napokon je kmetstvo ukinuto u potpunosti, 1848., uvedenae je Banska vlada koji su bili
podređeni Ministarstvu unutarnjih poslova koje se nalazilo u Beču. Podređene toj Banskoj vladi bile
su šest županijskih uprava, podžupanije, kotarevi te gradovi. Te su službe bile ispunjene
profesionalnim službenicima. Reformiran je cijeli sektor pravosuđa, donešen je Ustav koje

6 Bila je to prisilna obaveza nesvojevoljnog i besplatnog rada regulirana urbarima. Svodila se na obradu zemljišta
vlastelina, ali i na vojnu službu u sukobima, kao i razne oblike brige o domaćim životinjama poput stočarstva itd. U
Hrvatskim i Slavonskim zemljama tlaka je potpuno ukinuta tek 1848. godine.
obilježava izdvajanje sudstva iz uprave te osnivanje prvostupanjskih kotarskih sudova, županijskih
drugostupanjskih sudova te Banskog suda i kao najviše instance Vrhovnoga suda sa sjedištem,
naravno u Beču. Osniva se Ministarstvo financija, porezne uprave, te se uvodi obaveza
evidentiranja imovine. Osniva se Generalna katastarska direkcija i uvode se zemljišne knjige.

U drugi stadij spada građansko razdoblje državne uprave nakon formiranja Dvojne
Monarhije austrougarskom nagodbom godine 1867. iza koje je naredne 1868. Hrvatima de facto
nametnuta Hrvatsko-ugarska nagodba čime je Hrvatska spala pod mađarske krunske zemlje (zemlje
krune Sv. Stjepana). Tripartitna kraljevina Hrvatska, Dalmacija i Slavonija zadržala je autonomiju
koja je zajamčena člankom 42. U tom se članku napominje kako se o njezinoj neovisnosti,
samostalnosti i teritoriju više ne može pregovarati. No ovom su nagodbom zapravo podijeljene
zemlje hrvatskoga jezika na carski i kraljevski dio. Dalmacijom i Istrom zavladala je carska
(austrijska) kruna a Slavonijom i Hrvatskom kraljevska (mađarska) kruna. Uvedene su županije
(njih osam) na čijem čelu su veliki župani koje pozicionira monarh po banskom prijedlogu. U
funkciji županijskih ispostava nalaze se manje jedinice, kotarevi. Na razinama ispod su grad i
općina. Gradska predstavnička tijela su gradska zastupstva, a općinski odbori su općinska
predstavnička tijela.

U treći stadij razvoja Hrvatske uprave spada razdoblje između prvog i drugog svjetskoga
rata. Na datum 29. listopada godine 1918. nakon proglasa Hrvatskog Sabora o odcjepljenju od
Austro-Ugarske, Hrvatska politička delegacija skupa s delegacijama Slovenaca i Srba osniva novu
državu. Bila je to Država Slovenaca, Hrvata i Srba7. Toj državi predsjedalo je Narodno Vijeće, a
kojemu je sjedište bilo u Zagrebu. Ovo Vijeće sačinjavalo je 95 članova s organizacijskim
Plenumom, Središnjim odborom i Predsjedništvom. Nedugo potim, prvog dana prosinca iste godine
Narodno Vijeće putem svojeg Središnjeg Odbora sastaje se u Beogradu sa regentom Kraljevine
Srbije i Crne Gore, Aleksandrom Karađorđevićem. Ishod toga sastanka bilo je donošenje akta o
ujedinjenju tih dviju državnih tvorevina u jedinstvenu Kraljevinu Srba, Hrvata, i Slovenaca čime je
prethodna kratkovjeka Država SHS prestala postojati.
Bitno je napomenuti kako su se tijekom Kraljevine SHS ukupno tri režima izmijenila. Prvi
je bio režim ustanovljen Vidovdanskim Ustavom8 na dan 28. lipnja godine 1921. Nakon njega
uslijedila je diktatura kralja Aleksandra koja je uvedena na dan 6. siječnja godine 1929. koja se
nastavila na režim kojeg je uspostavio Oktroirani Ustav donijet na dan 3. rujna godine 1931.
7 Na čelu se ove države nalazio predsjednik Anton Korošec, porijeklom slovenac, te Ante Pavelić (stariji) porijeklom
Hrvat i Svetozar Pribičević, porijeklom prečanski Srbin. Kako nisu uspjeli dobiti priznanje od sila Antante,
primorani su bili na ujedinjenje Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom, za koje je donešena odluka na dan 24.
studenoga godine 1918. iako Hrvatski sabor taj akti nikada nije usvojio.
8 Ovaj ustav stvoren je od strane srpske većine tijekom Ustavotvorne skupštine, a temeljio se na Ustavu Srbije iz
godine 1903. te ga je većina Hrvatskih i Slovenskih predstavnika tijekom skupštine bojkotiralo
Posljednji režim bila je Banovina Hrvatska utemeljena na dan 26. kolovoza godine 1939. a trajala je
do travnja godine 1941. Potrebno je dati korektan povijesni geopolitički kontekst kako bi se moglo
vidjeti pravi odnos u kojem su bile zemlje u Kraljevini SHS: podaci nam govore kako je nepismenih
građana u Srbiji i Makedoniji tada bilo preko 83%, dok je primjerice u u Sloveniji nepismenog
pučanstva bilo manje od 9%. Da bi se pak ova vlast održala, koristio se je represivni aparat, te se
vojska monopolizirala, a političara nesrpskog porijekla na bitnim pozicijama u državi gotovo da nije
niti bilo tijekom preko tri desetljeća njezinog trajanja. Dakako, javljaju se problemi korupcije i
nepotizma te preglomaznosti i prevelike skupoće vlastodržačkog aparata prepunog uhljebljenih
poltronskih aparatčika. Bila je to strogo centralistička država gdje je sva vlast koncentrirana dakako
u Beogradu. Vidovdanskim je ustavom dakle država podijeljena na 33 oblasti koje brojčano nisu
smjele prevaziči 800 000 stanovnika. Svakoj toj oblasti na čelu je bio veliki župan koji nije niti bio
politički dužnosnik već obični (ali visoko rangirani) činovnik kojega je kralj postavljao svojim
ukazom a po prijedlogu ministra unutarnjih poslova. U svakoj je oblasti bio veći dio okruga, kotara
i općina. Okruzima je predsjedao načelnik okruga, kotarima kotarski načelnik, a na toj razini
postojali su osim državnih organa vlasti također i organi samouprave poput skupštine i kotarskih
odbora. Općine su bile samoupravne jedinice. Treba napomenuti da se Istra u cijelo vrijeme
Kraljevine SHS nalazila pod talijanskom okupacijom, dok je Rijeka proživljavala burne trenutke
kratke samostalnosti, zatim okupacije od strane Ardita predvođenih d'Anunzijom, nakon koje ju je
okupirala Kraljevina Italija do svoje kapitulacije 1943. Okolnosti koje su dovele do diktature su
povijesno poznate: na Stjepana Radića koji je prethodno sa svojom Hrvatskom Seljačkom Strankom
stupio u koaliciju sa Samostalnom demokratskom strankom koju je predvodio Svetozar Pribičević
biva izvršen atentat dan 20. lipnja godine 1928. Radić od posljedica umire na dan 8. kolovoza te iste
godine, nakon čega je Kralj Aleksandar ovaj događaj iskoristio kao povod za diktaturu koju
proglašava na dan 6. siječnja godine 1929. Nakon proglašenja diktature oblasti su bile ukinute, a
uvela se podjela na devet banovina te Upravu grada Beograda. Službena je ideologija bila
nacionalni unitarizam i jugoslavenstvo te se zabranjivalo svako djelovanje kao i mišljenje protivno
toj ideologiji. Na čelu svake banovine, nalazio se dakle ban imenovan od kralja na temelju
prijedloga kojeg je dao Ministarski savjet putem svojeg predsjednika. I opet se banska funkcija
obnašala u smislu visokog činovnika a ne političkog dužnosnika. Ban ima svoju upravu, koja broji
više odjeljenja. Odjeli poput općega i upravnog zaduženi su za unutarnje i policijske poslove kao i
funkcioniranje same banske uprave, dok ostali resori obavljaju nazivne poslove. Svi su načelnici
odjela odgovarali banu hijerarhijski, prijašnji samoupravni poslovi također su prenijeti u bansku
nadležnost. Na nižim razinama ostala je kotarska podjela kao produžena ruka centralne države, te
gradovi i općine sa formalnom samoupravom.
 Nakon ubojstva Kralja Aleksandra u Marseilleu na dan 9. listopada godine 1934.9 knez
Pavle dolazi na vlast. Iduće u pokušaju narodnog pomirenja 1935. proglašeni su parlamentarni
izbori, međutim brutalne policijske metode su se nastavile te je režim opet skrojio izborni zakon, a
Skupština je na silu sastavljena bez ikakve suradnje od strane opozicije. Napokon su Dragiša
Cvetković, predsjednik vlade i Maček kao predstavnik Udružene opozicije potpisali na dan 26.
kolovoza godine 1938. sporazum o osnivanju Banovine Hrvatske (iz dvaju entiteta zvanih Savska i
Primorska banovina). Ovoj je Banovini na čelu ban koji je sada napokon bio politički dužnosnik a
ne samo visoki činovnik, te njega ukazom imenuje kralj, i on je odgovarao Saboru Banovine
Hrvatske i kralju. Iako se Sabor trebao izabrati, to se nije učinilo sve do samog raspada Kraljevine.
Ispod bana nalazio se podban, zatim kabinet bana te predsjednički ured kao koordinativni organi
vlasti te dalje u odjele (njih 11) i samostalni odsjek. Banovina je bila podijeljena na sveukupno 99
kotara i 9 ispostava te 25 gradova, te velik broj općina (693). Nakon proglašenja Banovine reagirali
su nezadovoljni velikosrpski krugovi potpomognuti britanskim tajnim agentima što je gurnulo
Kraljevinu Jugoslaviju u aktualna ratna zbivanja. Adolf Hitler je zbog prosvjeda diljem Jugoslavije
nakon njezinog pristupanja Trojnom Paktu u Beču na dan 25. ožujka godine 1941., promijenio
radikalno svoju politiku spram Jugoslavije te naredio napad na Beograd na dan 6. travnja iste
godine i uništenje postojeće Jugoslavenske države. Nedugo potom vojska Kraljevine Jugoslavije
potpisala je kapitulaciju u formi Ugovora o Primirju na dan 17. travnja iste godine. Odredbe ovog
Ugovora stupile su već idući dan na snagu.

U četvrti stadij razvoja Hrvatske uprave spada razdoblje tijekom Nezavisne Države
Hrvatske. Nakon organiziranog napada od strane Trećeg Reicha, na dan 10 travnja 1941.
proglašena je NDH10. Područje ove kvislinške državne tvorevine obuhvaćalo je Hrvatsku i
Slavoniju skupa s BiH, međutim bez Baranje koju je anektirala Mađarska zajedno s Međimurjem, te
bez Dalmacije i velikog dijela primorja koje je pripojila Kraljevina Italija.
Ante Pavelić je sebe proglasio Poglavnikom NDH kada je formalno i preuzeo vlast na dan 16.
travnja godine 1941. Njegov se režim ne može nazvati niti diktaturom nego tiranijom, jer za
diktaturu je potreban inicijalni koncenzus kao i masovna podrška većine građana koju Pavelić
nikada nije niti imao, već je od strane Mussolinija te uz suglasnost Adolfa Hitlera doveden u
okupirani Zagreb kako bi preuzeo vlast. Funkcije koje je obnašao bile su one Predsjednika Države,
kao i Ministra Vanjskih Poslova. Već naredni dan donosi se „Zakonska odredba za odbranu naroda

9 Ovaj atentat bio je izveden od strane udruženih ekstremista u emigraciji koja se sastojala od Ustaša i makedonske
VMRO. Glavni organizator bio je Ante Pavelić te je osuđen na smrt u Francuskoj zbog toga (u istom atentatu
također je ubijen i francuski ministar vanjskih poslova Jean-Louis Barthou). Atentator je bio makedonsko-bugarski
nacionalist Vlado Chernozemski (pravim imenom Veličko Georgiev Kerin) kojega su prisutni policajci ranili
sabljom, metkom iz pištolja te ga je naposljetku razularena gomila pretukla na smrt
10 NDH je putem radija na Uskrs 1941. proglasio Slavko Kvaternik, bivši austrougarski potpukovnik i jedan od
osnivača Ustaškog pokreta
i države”. U istom mahu osniva „(pokretne) prieke sudove” te „(velike) izvanredne narodne
sudove” koji izriču smrt strijeljanjem za „zločine veleizdaje” svakome „neprijatelju naroda
hrvata” bez opcije ikakvog pravnog lijeka.
Potrebno je naglasiti ovdje kako su ti sudovi svoje presude izricali u tisućama i to bez ikakve
procedure i postupka. Nakon mjesec dana Ante Pavelić u Rimu ustupa Italiji i ostatak primorja i
gorskoga kotara koji već nije bio pod njezinom okupacijom, te čak i nudi krunu hrvatskog
kraljevstva talijanskom princu Savojske dinastije Aimone di Savoia koji tada na sebe uzima ime
Tomislav II prilikom primanja Zvonimirove Krune.11
Tijekom Pavelićevog režima, cijelo područje NDH je bilo po stranom okupacijom, kako je
sjeverni dio okupirala njemačka vojska, tako je južni dio okupirala Italija. U sjevernim su
dijelovima sve trupe hrvatske vojske, i domobranstvo i ustaše bili pod direkcijom njemačkih vojnih
zapovjednika. Okupacijske snage su eksploatirale sve prirodne resurse neograničeno, pa su se čak i
sklapali sporazumi o izvozu radne snage, što je za posljedicu imalo da je iz NDH odvedeno preko
180 000 osoba na rad u njemačku. Ne treba posebno niti napominjati kako je u tom totalitarnom
režimu višestranačje bilo zabranjivano po uzoru na tadašnji fašistički režim u Italiji i onaj nacistički
u Njemačkoj. Jedina politička opcija dakle bila je Ustaški pokret, a on je odgovarao direktno
Poglavniku, koji je pokušavao stvoriti kult ličnosti12 i kult države. Donose se rasni zakoni,
ideologija krvi i tla je temelj Ustaškog režima.13 Svi koji su pripadali određenim etničkim
skupinama poput Roma, Srba i Židova bili su smatrani rasno nečistima te ih se sustavno
dehumaniziralo. Isto se postupalo i s onim Hrvatima koji nisu dijelili dominantnu državnu
ideologiju, dakle ljevičari i antifašisti. Tijekom Pavelićevog režima na području NDH postojalo je
preko pedeset sabirnih i koncentracijskih logora. U ovim su logorima Romi i Židovi s područja
NDH gotovo potpuno istrijebljeni.14 Potrebno je napomenuti kako su iznimka bili oni Židovi koji su
bili liječnici, jer su režimu NDH isti bili potrebni , te su proglašavani „počasnim arijevcima” i kao
takvi su bili izuzeti od iz antisemitskih mjera. Nezavisna Država Hrvatska bila je kvislinška,
marionetska tvorevina, koja ironično, nikada niti nije bila stvarno neovisna, te joj je falila
fundamentalna komponenta svakog vladajućega režima, a to je masovna podrška svojih građana.15

11 Treba primjetiti kako prilikom „krunidbe” nije zatražen pristanak Pape, što je inače tradicija kod proglašavanja
monarhom, nego je Pavelić u pratnji par delegata samoinicijativno zatražio od talijanskog regenta Viktora
Emanuela III. Da imenuje Aimona od Savoye hrvatskim kraljem. Aimone nikada nije niti ušao u Hrvatsku zbog
realnog straha za svoju osobnu sigurnost te bojkota Rimskih Ugovora oko krize „Pitanja Dalmacije”. Ubrzo nakon
kapitulacije Italije na dan 8. rujna iste godine. Abdicirao je Aimone od kraljevske funkcije na dan 12. listopada iste
godine.
12 Po uzoru na Hitlerov Führerprinzip (princip vođe)
13 Uzor je evidentno bila nacistička Blut und Boden ideologija što se oslikavalo i na bojama nacističke zastave –
crvena i crna
14 Vladimir Žerjavić spominje brojku od oko 85000 ubijenih ljudi samo u logoru Jasenovac, od toga broja preko
20000 djece do četrnaest godina. Treba napomenuti kako je to bio jedini logor smrti koji nisu vodili Nijemci u
čitavoj Europi
15 Njemačke su procjene stavljale podrušku Ustaškom režimu na svega 2% sveukupnog građanstva, a radilo se
uglavnom o dinarskim i ličkim gorštacima, te ljudima iz Dalmatinske Zagore kao i BiH
 Prema ustroju vlasti u NDH, na čelu države nalazi se poglavnik, a državna uprava sastojala
se od 12 ministarstava (najveće je bilo dakako Ministarstvo oružanih snaga) iz kojih se formirala
Vlada. Ova Vlada je doživjela rekonstrukciju krajem 1942. te je reduciran broj ministarstava na
osam.
Na području Nezavisne Države Hrvatske podjela je bila na velike župe kao jedinice državne uprave
sa velikim županom na čelu (imenuje ga naravno poglavnik) a bilo ih je 22, zatim na kotare koji su
se sastojali od više općina a na čelu mu je kotarski predstojnik (podređen velikom županu) a bilo ih
je 141 (a kotarskih ispostava još 19), gradove kojih je bilo 31, općine kao lokalne upravne
teritorijalne jedinice kojih je bilo 1005(!) i Zagreb kao glavni grad (kojem je gradonačelnika
postavljao poglavnik), te je isti bio izravno vođen centralnom državnom upravom. Treba
napomenuti da je Pavelić osnovao Hrvatski Državni Sabor koji je zasijedao svega tri puta, te je
ubrzo bio raspušten, pošto se radilo o nedemokratskoj tvorevini u kojoj je poglavnik imenovao
zastupnike pokušavajući tako dati režimu legitimitet. Na dan 6. svibnja godine 1945. dva dana prije
ulaska partizana u Zagreb, njega napušta ustaška vlada. Domobranske i ustaške snage te veliki broj
civila predaje se na dan 15. svibnja godine 1945. britanskoj vojsci u Austriji, no oni bivaju prisilno
vraćeni i prepušteni na milost partizanima. Kao odmazdu ustaškom režimu veliki broj kako vojnika
tako i civila postaju žrtve Bleiburga i Križnog puta16. Bio je to kraj Nezavisne Države Hrvatske.

U posljednji, peti stadij razvoja hrvatske uprave spada razdoblje nakon drugog svjetskog
rata, odnosno za Federativne Narodne Republike Jugoslavije17 i njezine sljednice Socijalističke
Federativne Republike Jugoslavije. Nakon konca drugog svjetskog rata u Jugoslaviji je formirana
varijanta režima po uzoru na staljinističku Rusiju, dakle bio je to totalitarni režim partije i države sa
svim odličjima diktature gdje je višestranačje zabranjeno, a nametnut od komunističkog vodstva
FNRJ. Na dan 18. siječnja godine 1947. federalna jedinica Hrvatska donijela je svoj vlastiti Ustav,
skoro cijelu godinu dana nakon donošenja Jugoslavenskog saveznog Ustava na dan 31. siječnja
godine 1946. Sa donošenjem tog ustava po Akademiku Eugenu Pusiću nastupaju tri konsekventne
faze poslijeratne etape razvoja hrvatske uprave. Akademik Pusić prvu fazu smješta između godine
1946. i godine 1960. te je pritom naziva faza koncentracije.
Ovu fazu režima karakterizira vrlo rigidna centralna vlast koncentrirana u tijelima vladajuće
Komunističke Partije. Netom nakon rata, prvih poratnih godina rukovodstvo javnih ustanova i
privrednih poduzeća bilo je u rukama državne uprave. Upravni aparat se zbog toga na svim
razinama širio, te se gradio administrativno-centralistički sustav upravljanja. Godine 1948. dolazi
do sukoba između partijskog vrha Jugoslavije sa Staljinom te za posljedicu Komunistička Partija

16 Prema najnovijim procjenama u periodu od svibnja do kolovoza 1945. broj stradalih Hrvata je oko 60000 dok je
stradalo i preko 20000 pripadnika drugih narodnosti: Slovenaca, Nijemaca kao i Srba
17 kolokvijalno zvana još i druga ili Titova Jugoslavija prvi naziv bio joj je Demokratska Federativna Jugoslavija
Jugoslavije biva isključena iz redova Informbiroa18. Kao daljnji rezultat ovog sukoba staljinisti
unutar KPJ dolaze u konflikt sa svojim neistomišljenicima, strasti eskaliraju i naposljetku se
otvaraju logori za preodgoj gdje se šalje ne samo Jugoslavenske staljiniste nego i sve druge
političke nepodobnike. Najpoznatiji takav logor bio je dakako, Goli otok ali i Sv. Grgur,
koncentracijski logor za žene19.
Nakon što su raskinuti odnosi sa Staljinom raste ugled Jugoslavije i njezinog predsjednika u
Zapadnom svijetu, uvećan naravno pobjedom partizana u drugom svjetskom ratu20.
Zbog ovih su faktora pedesete godine 20. stoljeća obilježene nezapamćenim privrednim rastom i
modernizacijom na ovim prostorima. Dovoljno je reći da je uz onaj Japana, rast BDP-a Jugoslavije
bio najveći na svijetu, prosječno 10% godišnje. Provodila se urbanizacija seljačke demografije kao i
modernizacija proizvodnih procesa diljem cijele zemlje. Osniva se Pokret Nesvrstanih u kojem je
Jugoslavija igrala ključnu ulogu.
Upravo se tada počinje mijenjati i shvaćanje koju ulogu bi državna uprava trebala obnašati u
sistemu. Osamostaljuju se privredna poduzeća, radničko se samoupravljanje zagovara. ovo je dalje
omogućilo dodatne kreativne inicijative diljem općina, gradova, kotara ali i poduzeća, koja su ovaj
put ostvarenim dohotkom raspolagala u velikoj mjeri samostalno. Također su imala ovlast
određivanja visinu iznosa osobnog dohotka za sve svoje radnike. Osnovao e veći broj komunalnih
banaka, razvijanih na temelju štednje i depozita, te plasiranju vlastitih kredita koji su se koristili za
privredni razvoj i osobne potrebe građana. Ovakav, novi koncept uprave režim je propagirao u
svrhu ograničavanja funkcija iste na tradicionalne resore. To je značilo da se njezina uloga njezinih
ovlasti u privredi, kao i u javnim službama svodila na regulativnu, koordinativnu i kontrolnu
funkciju, dok bi se iste isključivalo iz operativnih zadataka. Ovo je za posljedicu imalo smanjivanje
saveznog upravnog aparata, koji je prethodno narastao na glomazne razmjere. Sredinom pedesetih
godina se uvodi i komunalni sustav te kao rezultat važna upravna uloga spada i na lokalnu,
općinsku razinu21 na koju se poslovi prenose iz središnje razine, a povećana je i razina
samostalnosti kako kadrovska i organizacijska, tako i financijska. U to isto vrijeme donosi se i
ZOUP (zakon o općem upravnom postupku). Karakteristično je za ovu fazu da upravu u hrvatskoj
usmjerava i povezuje Vlada, koja ima i ovlast imenovanja Sabora, dok predsjedništvo Vlade s
njezinim glavnim tajnikom koordinira radom same Vlade. Također je za ovaj period karakterističan
i institut stupnjevanja; naime na prvoj upravnoj razini, odnosno primarnom sloju, organi uprave su u
direktnoj vezi s Vladom koja obavlja funkciju koordinacije nad njima. Na drugoj je razini
sekundarni sloj čiji organi uprave imaju direktan kontakt s prvim slojem, a ne s Vladom. Na toj
18 Informbiro - Informacijski Biro Komunističkih i Radničkih Partija
19 Prema procjenama uhićeno je oko 16500 osoba, od čega su tri četvrtine poslane na ova dva otoka. Od toga broja
oko 800 žena nalazilo se na Sv. Grguru
20 Jugoslavenski pokret otpora fašizmu i nacizmu bio je najveći takve vrste u Europi, zbog dobre organizacije ubrzo je
silovito narastao te prerastao u pravu vojsku
21 Općine bivaju ustrojene kao osnovne lokalne upravne jedinice 1955.
razini su u sastavu primarnih organa ili pod njegovim nadzorom. U tom su smislu organi višeg
stupnja mogli ukidati i čak poništavati akte podređenih im organa u nižem stupnju, a također i
profilirati konkretne zadaće kao i instrukcije kojih se podložni organ morao držati.

Slijedeći period Pusić naziva fazom dekoncentracije, smještajući ju pritom između godine
1960. i godine 1974. Ako se u prethodno fazi sustav upravljanja baziran na centralističko-
administrativnom modelu izgrađivao, u ovoj se fazi on preispitivao i modificirao. Koncepcija
konzistentne državne uprave se mijenja uvođenjem samoupravnih razina upravljanja. Naime, tada
se umjesto Sabora profilira Izvršno Vijeće kao skupštinski odbor posebne kategorije, naglašavajući
jaču ulogu Sabora u skupštinskome režimu. Kako su u prethodnoj fazi upravni organi prve razine
bila ministarstva, a druge razine komiteti; u ovoj fazi (dekoncentracije) su se na prvoj razini
profilirali državni sekretarijati (nastali iz donedavnih ministarstava), te sekretarijati koji pripadaju
Republičkom izvršnom vijeću, dok su na drugoj razini bila sve ostale upravne organizacije. Tu su
pripadali inspektorati, direkcije, komisije, upravne ustanove te uprave.
S donošenjem novog saveznog Ustava godine 1963. samoupravljanje je dobilo najzad svoju
zakonsku legitimaciju u formi najvišeg zakonskoga akta. Ovaj Ustav načinio je po koncepciji
integralnoga samoupravljanja Edvard Kardelj, bliski suradnik Josipa Broza Tita. Kardelj je
predvidio da bi nakon Tita moglo doći do jačanja centralizma te je u Ustav integrirana
decentralizacija i naglasak je na neprikosnovenosti samoupravljanja, te se čak i ime same državne
tvorevine mijenja iz Federativne Narodne Republike Jugoslavije u Socijalističku Federativnu
Republiku Jugoslaviju, pritom mijenjajući imena i samih republika iz narodnih u socijalističke. Iako
se država liberalizirala, do demokratizacije tada nije došlo. Dvije godine nakon usvajanja Ustava
nastala je masovna nezaposlenost kao posljedica privredne reforme. Kako bi se država nosila s
ovim problemom što lakše i bezbolnije išlo se na otvaranje granica, te je do početka idućeg
desetljeća preko 800 000 građana obavljalo privremeni rad u inozemstvu. Od toga broja skoro pola
svih tzv „gastarbajtera” bilo je iz Hrvatske. S novim se desetljećem javljaju i novi problemi za
državu, pogotovo nacionalni, te se u Hrvatskoj tada pojavljuje društveno-politički masovni pokret
koji je obilježio ovaj period odnosno vrijeme Hrvatskog proljeća. Radilo se o nacionalnom pokretu
nastalom kao izraz otpora unitarizmu uslijed potrebe za legitimacijom nacionalnog hrvatskog
identiteta, te težnjama ka gospodarskim, političkim i kulturnim reformama. Prepoznavajući vođe
toga pokreta u likovima Savke Dabčević-Kučar i Mika Tripala, vodećim članovima Saveza
Komunista Hrvatske, tražilo se prije svega da se „federira federacija” dalje, te pritom da se
Hrvatskoj omogući da raspolaže samostalno devizama na saveznoj razini. Daljna traženja
uključivala su zahtjev kako se profesionalni kadar JNA ravnopravnije rasporedi po nacionalnoj
pripadnosti, te najzad da se Hrvatsku primi u Ujedinjene Narode. Ovaj je pokret označen kao
kontrarevolucionarni zbog svojih nacionalno-demokratskih i liberizatorskih tendencija, pa se u
znaku političke i ideologijske represije obračunalo sa svim pripadnicima pokreta kojih se sustavno
stigmatizira i diskriminira kako u javnom, tako i u profesionalnom životu. Uslijedila su mnoga
hapšenja studenata, njihova zatvaranja, zabranjena je svaka djelatnost Matici Hrvatskoj osim
izdavačke, njeno vodstvo odstupa, a vođe Hrvatskog proljeća Mika i Savka daju ostavke na svoje
pozicije u SKH u prosincu 1971. Tada nastupa tzv period hrvatske šutnje koje traje sve do godine
1989.
Posljednji period Pusić naziva fazom decentralizacije, te je isti smjestio između 1974. i
1991. godine. Potrebno je naglasiti kako je, unatoč prijespomenutoj hrvatskoj šutnji, poveći dio
htijenja koja su izrazili vođe pokreta Hrvatskog proljeća uvršten u novi Ustav. Demokratizacija
aktualnog političkoga poretka Jugoslavije, se doduše nije ostvarila tada, ali se očitovalo djelovanje
decentralizacije. U smislu da su se ovlasti prenosila sa savezne razine na razine šest republika te
dvaju autonomnih pokrajina, i dalje sa ovih regionalnih na lokalne, općinske razine. Spomenuti
Ustav donešen je te 1974. godine, bio je tada sa svojih 406 članaka jedan od najopsežnijih na
svijetu. Kritičari tog Ustava prigovaraju mu i pretjeranu nerazumljivost, pošto su se u njemu
miješale utopijske ideologije, kao i konkretne zakonske norme. Potrebno je napomenuti kako se u
njemu de facto daje konfederacijsko elementarno pravo na odcjepljenje Republikama od krovnog
državnog entiteta, te se kao što je povijest pokazala upravo to i dogodilo krajem 1991. godine. U
pogledu ekonomskog sustava, iako je otprilike 80% proračunskih sredstava središnjica prepustila
saveznim jedinicama na regulativu uvode se takozvani samoupravni sporazumi kao i društveni
ugovori umjesto standardnih poslovnih ugovora čime se pokušavalo regulirati sve privredne odnose,
pa se taj period naziva još ponekad posprdno dogovornom ekonomijom.
Gledajući tadašnji sastav vodstva izvršnih vlasti te skupština u svim republikama vrlo je
jasno vidjeti kako se radi gotovo isključivo o članovima Saveza Komunista Jugoslavije što je dakle
bio otvoreni pokazatelj kako je za bilo koju vodeću upravnu funkciju preduvjet bila politička
podobnost.
Na samom koncu Jugoslavije čak su 99% posto oficira u JNA bili članovi Saveza
Komunista.
Hrvatski se Sabor sastojao od tri Vijeća. Bila su to: Vijeće udruženog rada sa 120 svojih
zastupnika, Vijeće općina sa 102 općinska zastupnika za isti broj općina te Društveno-političko
vijeće sa 80 svojih zastupnika. Sabor je utjecao na upravu putem ovlasti donošenja propisa,
odobravanja sredstava, izborima čelnih funkcionara, utvrđivanja organizacije i nadzorom.
Što se tiče lokalne uprave, ona je pokazala tendenciju smanjivanja, te se dvadeset godina nakon
drugog svjetskog rata broj Općina konsolidirao u Republici Hrvatskoj na nekih stotinjak, te je u isto
vrijeme, godine 1967. u Hrvatskoj ukinut kotar kao regionalna jedinica srednje veličine, te se po
prvi put formira i mikro lokalna politička razina zvana mjesna zajednica unutar općinske razine. U
mjesnim su se zajednicama organizirali stanovnici poradi raznolikih zajedničkih interesa, a tu su
spadali, stanovanje, odgoj i obrazovanje djece, uređenje naselja, komunalne službe itd, dok su se
birački popisi, kao i upisi matičnih knjiga vodili u mjesnim uredima koji su bili ispostave upravnih
jedinica. Desetljeće nakon ukidanja kotara uviđeno je da je ipak potrebna regionalna razina
samoupravljanja pa se onda tu po prvi puta pojavljuje pojam zajednice općina kojih je u Hrvatskoj
bilo osam, te je generalnom klauzulom22 bio definiran njihov djelokrug. One su bile zadužene za
poslove u koje spada državna sigurnost, prostorno planiranje, osnivanje organa skupa s drugim
razinama vlasti, te razvitak i privredu združenih općina. U općinama je postojalo predstavničko
tijelo zvano skupština koje se po uzoru na Sabor također sastojao od tri istoimena doma, dok je
funkciju izvršnog organa ove skupštine činilo izvršno vijeće.
Na dan 4. svibnja 1980. umire Josip Broz Tito, doživotni jugoslavenski predsjednik, koji je
smatran jednim od najznačajnijih državnika 20. stoljeća. Već nakon dva dana ekonomska kriza
započinje devalvacijom jugoslavenskog dinara za 30%. Kriza ubrzo prerasta svoj ekonomski značaj
te metastazira u političku a zadobiva i generalnu društvenu varijantu. Tijekom prethodnog
desetljeća Jugoslavija se zaduživala putem vanjskih kredita koji su često puta bili korišteni na
iracionalan način, te se kao posljedicu pojavljivala sveopća nestašica (raznih danas životno
neophodnih proizvoda) u trgovinama radi čega su građani bili prisiljeni na kupovinu u inozemstvu,
što je samo dodatno narušavalo naličje prosperiteta koji je Jugoslavenska vlast htjela projicirati.
Pojavljuju se političke struje koje zahtijevaju reformu tržišne privrede, ukazuju na potrebu za
demokratizacijom vladajućeg političkog sustava, dok se u Srbiji pojavljuje kao kontraefekt rigidno
centralistička, velikosrpska struja s hegemonijskim tendencijama. Nagoviješta se početak kraja
SFRJ kada na osmoj sjednici Saveza Komunista Srbije krajem rujna 1987. na vlast partijskim
pučem po prvi puta dolazi Slobodan Milošević. Huškačkim govorom mržnje prema svemu
nesrpskome, on poput brojnih diktatora prije njega verbalnom manipulacijom rasplamsava najniže
nacionalne strasti u Srbima, te se u nevjerovatno kratkome razdoblju pojavljuje cijeli pokret
velikosrba, a koji su do jučer bili odrastali na jugoslavenskim parolama bratstva i jedinstva, kao i
idealima sekularnosti države, dok su sada skoro plebiscitarno iskazivali podršku ovom suludom
demagogu i njegovom zločinačkom genocidalnom naumu. Milošević se na brutalno efikasan način
suočava s političkim protivnicima, dajući tajnim službama nalog da ih se likvidira.
Posljednji pokušaj da se reformira i demokratizira Jugoslavija tijekom 1989. od strane Ante
Markovića, tadašnjeg saveznog premijera propao je uslijed pritiska MMF-a, iako je životni standard
građana bio povećan uvođenjem konvertibilnog dinara koji je bio vezan uz vrijednost njemačke
marke u omjeru 7 dinara za jednu DM. Iako je premijer Marković bio donekle uspješan u svojim
22 opća ili generalna klauzula je sadržana u određenim direktivama s nedefiniranim pojmom polja široke primjene
koje se treba konkretizirati
naumima, poput privrednih reformi nastalih između ostalog i privatizacijom društvenog vlasništva,
gledajući pritom na korist radnika, novim političkim elitama poput Miloševića i Franje Tuđmana on
je stajao poput prepreke na putu realizacije njihovih političkih planova, stoga je Marković, uslijed
rata koji je već bio u tijeku koncem 1991. godine podnio svoju formalnu ostavku.

S ovime zaključujemo dio rada koji govori o povijesti Hrvatske Uprave, pošto je tada
nastupilo razdoblje samostalnosti Republike Hrvatske, te se i taj dio evolucije administrativnih
mehanizama više ne može promatrati kroz povijesnu prizmu već kao nešto aktualno što je još u
procesu razvitka.

4. E-UPRAVA
 4.1. Pojam e-uprave

Elektronička je uprava takav organizacijski vid države koji uz pomoć informacijsko –

komunikacijskih tehnologija implementira međuovisnost i tokove
unutar država, građana, tvrtki i javnih institucija.23

Od vremena nastanka kapitalizma pred više od dva stoljeća, prate ga konstantne promjene u
tehnologiji. Ovo se očituje na razne načine, a implikacije nisu uvijek pozitivne, jer se usvojena
znanja ponekad pokažu kao nedostatna za potrebe profesionalnog rada, te ljudi za posljedicu ostaju
bez posla. Također je moguće diljem europskih zemalja od toga vremena pratiti određene tendencije
odnosno pravilnosti kod samog društvenog razvoja istih.24 Naime, tendencija za razliku od
statističkih trendova ima mogućnost suprotnog smjera kretanja, odnosno unazad, dakle postoji
mogućnost za reverzibilni tok razvoja tendencije, te ona ne ostavlja takvu mogućnost da joj se točno
izračuna daljnji tijek. Ove se tendencije mogu očitovati kao porast broja stanovnika, odnosno
povećana društvena gustoća, također kao povećanje opće količine informacija, uvećanje
produktivnosti očitovane kroz ljudski rad, također se može očitovati sve većom i kompleksnijom
diobom rada, porastom ukupne količine u organizacijskom smislu, povećanjem kruga racionalnih
interesa. Teoretičari uprave općim koncenzusom raspoznaju pet različitih tendencija kojima se
uprava razvija. Posljednja od njih je tendencija ka informatizaciji uprave.25
Poznati sociolog Manuel Castells teoretizira o dva različita društvena tipa. Dok je prvo
industrijsko društvo, drugo je informacijsko društvo. U prvome faktori proizvodnje poput resursa,
kapitala i rada (te iskoristivosti novih energenata), prilikom svog kvantitativnog povećanja tvore
primarni izvor produktivnosti. U drugome se pak tipu društva proizvodni faktor spaja i iskorištava
prilikom kvalitativnog način upotrebe koji se bazira na znanju, umijeću i baratanjem informacijama
te pritom tvore primarne izvore produktivnosti. U posljednjoj četvrtini prošloga stoljeća prijelaz iz
industrijskog društva u informacijski (umreženi) društveni tip postao je evidentan, tim više jer se
paralelno tom procesu događala i revolucija informacijskih tehnologija. Ova revolucija
informacionalizma stubokom je izmijenila način kako se proizvodi, troši, obavlja trgovina,
komunicira, pa čak i razmišlja te naposljetku i kako se upravlja državom. Pojmovi poput
nacionalnih, državnih i klasnih odrednica najednom postaju trivijalne u informacijskome dobu, dok
se u prvi plan stavlja pojam mreže, odnosno umreženosti. Koncept umreženosti danas nalazimo
posvuda: bilo da se radi o transportu osoba ili stvari, prijenosu kapitala, novčanih i robnih sredstava,
23 V.Čerić i M. Varg, Informacijska tehnologija u poslovanju, Zagreb, Element, 2004, str. 66
24 Tendencija je tok pojavnih aspekata prilikom razvoja kojem su vremenski bliskiji aspekti više nalik trenutnoj pojavi
od vremenski odmaknutih aspekata. - Eugen Pusić
25 Koprić I. i dr., Upravna Znanost – Javna uprava u suvremenom europskom kontekstu, Zagreb 2014. stranica 36
elektronskom prijenosu informacija, kod industrija kako kulturnih (video i audio), tako i reklamnih
(digitalni marketing), pa tako ovaj pojam i kod javne uprave nalazi svoju primjenu.

Masivnom uporabom ovih tehnologija od strane uprave nastaje i dotada nepoznat termin: e-
uprava. Ona omogućava. ujedno učinkovitije i ekonomičnije obavljanje upravnih poslova i usluga.,
pritom također otvara upravu u smjeru transparentnosti što za posljedicu ima i odgovorniju
upravu.Ogromne količine obradivih podataka se digitaliziraju te kompjutorski obrađuju u puno
manje vremena nego li je to bilo moguće u vremenima prije dolaska računala. Sam način na koji
uprava podacima rukuje je ovime promijenjen, a dodatna stavka je i skraćeno vrijeme koje treba da
informacije kolaju. U konačnici računalo je dakle uzelo primat papiru, te postalo primarno sredstvo
komunikacije u upravi. Ovo naravno zauzvrat zahtijeva neka odgovarajuća znanja i vještine što
uvjetuje informatičku izobrazbu kod službenika u upravi. Međutim, kako bi se potencijal e-uprave
mogao u potpunosti dvosmjerno iskoristiti, također je potrebna određena razina informatičkih
znanja od strane korisnika (građana), kako bi se optimalno mogli služiti svim uslugama koje im e-
uprava nudi.

4.2. zadani ciljevi e-uprave

Iako se upravne hijerarhije već tradicionalno koordiniraju na okomit način, dolazak se

informatizacije očituje i stvaranjem koordinacije koja se putem radnih skupina umreženih u
organizacijskom smislu u vodoravnu liniju dodatno potiče. Nadalje, međusobno se povezuju
državne uprave različitih prekograničnih područja, a sve po organizacijski funkcionalnoj logici
djelatnosti.

Odnosi u kojima e-uprava djeluje su stoga odijeljeni na pet cjelina. Ove cjeline jesu:

a) tzv citizens to government (C2G) odnosno odnos građana prema upravi

a) tzv government to citizens (G2C) odnosno odnos uprave prema građanima
b) tzv government to businesses (G2B) odnosno odnos uprave prema privatnom sektoru
c) tzv government to (other) government agencies (G2G) odnosno odnos uprave prema drugim
upravnim tijelima (na lokalnoj, regionalnoj i institucionalnoj razini)
d) tzv government to employees (G2E) odnosno odnos uprave i njenih službenika

Općenito se ovaj termin koristi od početka novog tisućljeća, ali njegovi se korijeni
pojavljuju barem dva desetljeća prije26. Sinergija tri odvojena mehanizma dekonomsko-društvenih
razvoja za posljedicu ima i razvitak e-uprave. Na prvom mjestu je evolucija tehnologije. Ova
nastaje povećanjem upotrebe telekomunikacijskih uređaja te računala, te pritom uz to razvitak
interneta, e-maila te ostalih usluga komunikacija koje nudi World Wide Web. Na drugom je mjestu
dakle učinak evolucija samog menadžmenta na što su dakako utjecale ove komunikacijske
tehnologije. Riječ je o uvođenju komercijalnih poslovnih praksi koje su prethodno bile specifične
za privatni sektor, naglasak se stavlja na rezultate, te dolazi do stvaranja javno-privatnih partnerstva,
čime se dodatno proširuju usluge javnog sektora. I najzad, treće, nastupaju promjene u načinu na
koji uprava pristupa ovim novim tehnologijama vodeći računa o iskoristivosti, uštedi i povećanju
efikasnosti kao i većem približavanju građanima.

Mijenjaju se uloge kao i aktivnost uprave u mnogim stvarima upravo zahvaljujući razvoju e-
uprave. Orijentirajući se više prema inovativnim rješenjima i ekonomiji koja počiva na znanju,
ujedno se mijenja i odnos uprave spram samog društva i ekonomije, jer se informacija stvorena uz
pomoć tehnologije počinje smatrati jednim od najvažnijih resursa. Vizija legitimnosti te odnošenja s
građanima se mijenja putem e-uprave, pojavljuju ju se načela demokratskog odlučivanja za što su
zaslužni koncepti poput e-glasovanja i javnog online savjetovanja. Također su se unutar-
organizacijski odnosi u samoj upravi bitno promijenili stavljajući naglasak na korištenje novih
procedura rada koje naravno zahtijevaju nove vještine zaposlenih. Naposljetku, na međunarodnoj
razini su se također dogodile mnoge promjene budući da više nije potrebno korisnicima usluga
26 Brown, D. „Electronic government and public administration”, objavljeno u International Review of Administrative
Sciences, volume 71, broj 2, 2005., stranica 244.
fizički biti prisutan u javnopravnom tijelu, olakšavajući tako dostupnost svim građanima, kako
unutar, tako i izvan državnih granica.

Sve učestalijim korištenjem e-uprave i sve većem olakšavanju korištenja iste za

komuniciranje s krajnjim korisnikom naziru se promjene i u samome poimanju izraza javna uprava.
Doduše, ovo zahtijeva i angažiranost kako na razini korisnika tako i na razini države kako bi se
informacijsko-komunikacijske tehnologije najbezbolnije integrirale u sve vidove svakodnevnog
života.

Prioriteti kod kod javnih uprava različitih država nisu uvijek identični, pri čemu je na svakoj
državi ostavljeno da sama sebi postavi ciljane zadatke ka čemu bi pojedina e-uprava trebala
stremiti. Generalno govoreći, ovi zadaci doprinose slijedećem:
da kreiraju poslovna okruženja koja su učinkovita
da povećaju rast učinkovitosti kao i produktivnosti državnih organizacija
da povećaju protok informacija i brzinu komunikacije između korisnika i pružatelja usluga
da povećaju transparentnost
da povećaju opseg demokratskih procesa i demokratske interakcije s građanima
da potaknu rast društvenih, ekonomskih i političkih državnih sfera olakšavajući komunikaciju
između poslovnih subjekata s jedne i države s druge strane

Implementiranje novih tehnologija javnoj upravi omogućuje da ostvare napredak u raskidu s

tradicijama krutosti i birokratizacije te da približe korisniku javne usluge svoje poslovanje
otvarajući tako vrata prema budućnosti susretljivije i fleksibilnije uprave. Također se mijenja i sam
način na koji se donose odluke i kako se rukovodi upravom, način kako se daje pristup uslugama i
servisima, kako se komunicira, kako se prihvaćaju, dostavljaju i organiziraju informacije, te najzad i
kako se provode poslovne transakcije.

Pružajući uslugu od općeg javnog interesa, kako privatnom, tako i poslovnom korisniku,
povećava se i sam značaj e-uprave za širu zajednicu. Njezin korisnik ima uvijek otvoren pristup
uslugama e-uprave, pošto je radno vrijeme internet servisa ograničeno jedino priključkom na mrežu
i ničim drugim, odnosno ne postoji radno vrijeme u klasičnom smislu, pri čemu se stavlja naglasak
na pouzdanost i dostupnost u odnosu s korisnikom. Otvaraju se i dodatne zadaće poput one gdje se
upravlja i odnosom prema korisnicima, no, ovakve su usluge samo jedna stavka kojima e-uprava
stoji na raspolaganju svojim korisnicima. Pri tome treba ukazati kako je konačni cilj i zadaća e-
uprave da omogući čin jednostavniji pristup svojih usluga korisniku, a da bi se to riješilo potrebno
je komunikaciju učiniti čim učinkovitijom, bržom, jednostavnijom i razumljivijom svakome
korisniku njezinih usluga.

4.3. različiti koncepti primjene

Kada govorimo o konceptima odnosno modelima primjene i implementacije novih

tehnologija otkivaju nam se četiri različita stadija kroz koje prolaze informacijsko komunikacijske
tehnologije prilikom implementacije. Sami mediji kojima se korisnici pritom služe za uporabu
informacijske tehnologije nazivaju se hardverski i softverski alati.
Ovi stadiji jesu:
 Samo otkriće IK tehnologija i uporabnosti istih
Usavršavanje alata IKT a i učenje kako se isti koriste
Pravovremena i učinkovita upotreba tih alata
Uža ekspertiza u korištenju istih alata

Sve ovo podrazumijeva realno razumijevanje svih ponuđenih mogućnosti alata

informacijsko komunikacijske tehnologije.

U prvome stadiju se postojeće IK tehnologije otkrivaju, kao i načini na koji iste

funkcioniraju te se testira njihova uporabnost. Tu su bitne stavke temeljna informatička izobrazba,
kao i osnovne vještine uporabe iste.

Drugi stadij pretpostavlja period dodatnog izučavanja korištenja alata što je povezano sa
eksponencijalno dužom uporabom istog.

U trećem stadiju se aplicira usvojeno znanje kao i vještine u smislu prepoznavanja kao i
razumijevanja na koji se pravodoban i najučinkovitiji način isti koriste prilikom poslovanja. Kako bi
se ostvarili zadani poslovni ciljevi neophodno je znanje kad je IKT iskoristiva te koji se od raznih
IKT alata nameće kao najlogičniji izbor kod pojedinih zadataka, što naravno ne isključuje
mogućnost iskoristivosti različite kombinacije više IKT alata kod rješavanja određenog zadatka.
Primjer je korištenje različitih alata iz MS Office paketa.

U četvrtom stadiju se provodi dodatna izobrazba i obuka u korištenju specifičnih

instrumenata za specifične namjene. Primjer je sustav IBM Mainframe koji koristi HZMO već četiri
desetljeća te za isti godišnje obnavlja licencu.27

Upravo se od svih grana primjenjenih znanosti najviše ulaže u razvitak IK tehnologija.

Odnosno, IK tehnologije omogućuju i veći privredni rast, istovremeno pomažu zemljama u razvoju
ubrzavanje istog, te služe kao most preko dispariteta među zemljama koje su razvijene i onih koje to
još nisu. Uz njihovu pomoć zemlje u razvoju mogu preskočiti određene faze razvoja upravo

27 Preuzeto sa stranice https://www.mirovina.hr/novosti/softver-vrijedan-82-milijuna-kuna-godisnje-mirovinsko-

koristi-vec-40-godina/ na dan 29.04.2021.
usvajanjem novih informacijsko komunikacijskih tehnologija kao i učinkovitim i pravovremenim
primjenama istih.28
Imajući to na umu, ipak treba primijetiti kako je manje od 10% globalne populacije
umreženo, i od toga broja je većina dakako unutar zemalja prvog svijeta. U praksi se pokazalo kako
je potreban određen stupanj društvenog razvoja da bi se nove tehnologije na vrijeme prepoznale i
stavile u punu upotrebu. Iako u jednu ruku one omogućuju brži razvoj u drugoj se također povećava
konkurentnost na globalnom planu što čini utakmicu preteškom nekim siromašnijim zemljama u
svojem trenutnom kapacitetu. Dok se val tehnologizacije nezaustavljivo širi, određene zemlje u
razvoju bivaju zaklonjene od njega sa strane svojih bogatijih susjeda, marginalizirajući tako
napredak koji dolazi od iskorištavanja istih. Rezultat svega je povećani disparitet između bogatih i
nerazvijenih zemalja, nastanak digitalne podjele što posljedično uzrokuje veću nezaposlenost,
smanjenje progresivnih kvota te povećanje siromaštva. Takav se scenarij negativno odražava i na
međunarodne odnose pa dolazi do povećanih internacionalnih nestabilnosti i napetosti.
Iako je u teoriji potencijal ovih tehnologija za razvoj ogroman, u realnosti je evidentno kako se za
njihovo potpuno iskorištavanje u svrhu promicanja prosperiteta potrebna određena složena formula
za rješenje tog kompleksnog zadatka koje su malobrojne zemlje u razvoju imale sreću
pravovremeno savladati. Za početak, trošak umrežavanja u vidu uvođenja potrebnih infrastruktura
na nacionalnoj razini je nezanemariv, a zatim i logistika raspodjele kako niti jedan građanin ne bi
ostao zakinut ma gdje da se nalazi unutar granica države. Dok već čimbenik potkopava moguću
univerzalnu uporabu razvojnih digitalnih tehnologija u preskakanju tradicionalnih faza razvoja,
drugi ga čini gotovo nepremostivim. Naravno, ukoliko ne postoji pristup koji je koliko pristupačan
toliko i pravičan za sve zemlje neovisno o njihovom stadiju vlastitog društvenog razvoja. Dakako,
ovo je previše optimističan pogled na zadanu problematiku.
Postavlja se pitanje na koji se način ova situacija može ispraviti, kako bi se prebrodile brojne
prepreke na putu digitalnog razvoja. Ukoliko se kako institucionalni, tako i ljudski kapacitet za
usvajanje potrebnih vještina ne iskoristi, uporaba IKT će za zemlje u razvoju ostati tek pusta
tlapnja, i nemogući san. U tom smislu, neophodno je prihvatiti činjenicu da kako u jezičnom, tako i
u kulturalnom smislu digitalni sadržaj koji se nudi mora biti raznolik kako bi se mogao ispravno
shvatiti i pravilno apsorbirati. Jedan od negativnih trendova koji se pojavljuje je povećanje
zabrinutosti oko digitalne sigurnosti i privatnosti. Kako bi se omogućio rast informacijskih
tehnologija, potrebno je stare vertikalne modele pristupa i rukovanja informacijama, koji su
simbolični za zastarjele monopolne državne sustave emitiranja decentralizirati na razinu bližu
pojedinim korisnicima, daleko od centralne vlade i starog principa objavljivanja informacija. Tako
bi se otvorio put ka dinamičnom, horizontalnijem međusobnom komunikacijskom sustavu građana

28 Preuzeto sa stranice : http://www.moyak.com/papers/ngo-icts.html na dan 29.04.2021.

koji je ujedno manje kontroliran i ograničavan od strane političkih sustava. To bi potpomoglo rast
lokalnih i regionalnih demokracija, te njihov povećalo njihov značaj u izgradnji novih
međugrađanskih odnosa i saveza. Evidentno je da korisnici ovih tehnologija više dobivaju na
značaju putem veće prisutnosti dok se nekorisnici sve više marginaliziraju, kako u ekonomskom,
tako i u političkom smislu. Snižena cijena telekomunikacijskih usluga poput interneta značila bi za
određena ruralna područja mogućnost veće upošljivosti, bolju integraciju takvih predjela u
nacionalnu ekonomiju, mogla bi utjecati na poboljšanje životnog standarda, umanjiti osjećaje
odcijepljenosti i izolacije građana takvih predjela što bi u koncu mogla umanjiti konstantnu
migraciju ruralnog stanovništva u urbana područja.Također bi se na taj način mogao umanjiti
disparitet između socijalno najosjetljivijih stanovnika sa ostatkom društva.
Dakako, sve negativne društvene situacije i problemi neće se rješavati samo upotrebom ovih
tehnologija, ali je preduvjet za privredni i društveni razvitak povećanje njihova korištenja i njihova
povećana dostupnost. Upravo ovo potvrđuju ekonomske studije29, ukazujući pritom na korelaciju u
produktivnosti određenih zemalja, povećavajući tako njihovu konkurentnost na globalnom tržištu sa
uvođenjem informacijskih tehnologija. Ovo podrazumijeva društvenu reorganizaciju tako da se
uveća generalna sposobnost građana kod korištenja informacijskih tehnologija, zahtijevajući pritom
odgovarajuće organizacijsko okružje.

Na kraju dana, u današnje vrijeme IKT je nezamjenjiv instrument kako privrednog razvitka,
tako i društvenog blagostanja, proširujući pritom znanje, inovativnost te sposobnost svojih
korisnika. Iako je u ovom trenutku raspodjela ove tehnologije neujednačena kako unutar državnih
granica određen zemalja, tako i među državama samima. Kako bi se ostvario puni potencijal
informacijskih tehnologija potrebno je na organizacijskoj razini integrirati u jedan sistem sve
institucije koje se bave informiranjem. Naglasak je na povezanosti društveno-obrazovnog razvitka,
koji tada za posljedicu ima povećani privredni-ekonomski rast i opet se vrti u smjeru razvitka
društvenog i obrazovnog rast, tvoreći na taj način kružni oblik općeg društvenog prosperiteta.
Naravno, ta tendencija se može također izokrenuti, te u reverzibilnim smislu onda tvori silaznu
spiralu nefunkcionalnosti produbljujući još više time nestabilnost i negativno utječući na
razvijenost.
Iako IKT ne čini uvijek samu srž promjena u moderno doba, tu su dakako isprepleteni i društveni,
ekonomski i politički procesi koji traju, ne treba im oduzimati važnost u današnjim životima ljudi.
Pretprošlog desetljeća se uz pomoć telekomunikacijskih infrastruktura cijeli planet prekrojio te se
organizirao upravo oko informacijskih procesa. Utjecaj ovih tehnologija je poprimio neslućene
razmjere, pri čemu je dovoljno spomenuti napretke u genetičkom inženjeringu a koji se bavi između

29 preuzeto za stranice https://www.ejournalofbusiness.org/archive/vol4no2/vol4no2_6.pdf na dan 29.04.2021.

ostalog i tajnama manipulacije same prirode, kao i živom materijom a posljedice kojeg se još uvijek
ne daju u potpunosti ni naslutiti. Činjenica je to o kojoj nije bilo moguće niti sanjati prije tehnološke
revolucije posljednjih desetljeća.
Razvitak softverskih alata također ima golemi utjecaj na obrasce ponašanja svojih korisnika,
a ovo je najuočljivije upravo kod milijuna djece koja ukoliko im je inicijalno pruženo potrebno
obrazovanje za pravilnu uporabu istih. Njihovo se razumijevanje tehnologije iz generacije u
generaciju sve više ubrzava, kako u pogledu uživanja u video igrama, tako i kod komercijalnih,
poslovnih alata kojima se služe u svrhe zarade. Uzmimo samo world wide web kao pojam, kojega
danas koristi više od pola svjetskog stanovništva, ako tom broju dodamo logaritamski rast, ovo
sredstvo općeljudskog komuniciranja u kojem različite vrijednosti kao i raznoliki interesi egzistiraju
u posvemašnjoj sintezi kreativnosti i kaosa.