Bilten 2 2019 PDF

VRHOVNI SUD CRNE GORE
THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO

________________________________________
BILTEN/BULLETIN
2/2019
BILTEN 2 / 2019 1
CRNA GORA / MONTENEGRO
VRHOVNI SUD CRNE GORE / THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO
BILTEN / BULLETIN
2/2019 GODINA / YEAR
Za izdavača / For publisher

Vesna Medenica, Predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore
President of the Supreme Court of Montenegro
REDAKCIJA BILTENA / REDACTION OF THE BULLETIN
Glavna i odgovorna urednica / Editor in chief

Dušanka Radović, sudija Vrhovnog suda Crne Gore
Judge of the Supreme Court of Montenegro
Radule Kojović, zamjenik glavnog i odgovornog urednika

Stanka Vučinić
Vesna Begović
Miraš Radović
Urednica u redakciji / Desk Editor

Dubravka Božović, savjetnica u Vrhovnom sudu Crne Gore
Saradnica u redakciji / assistant
Ljiljana Milić, savjetnica u Vrhovnom sudu Crne Gore
Sekretarka redakcije / Secretary desk

Ksenija Jovićević, sekretarka Vrhovnog suda Crne Gore
ISNN 1800-5810
2 VRHOVNI SUD CRNE GORE

CRNA GORA
VRHOVNI SUD
CRNA GORA
VRHOVNI SUD
BILTEN
1/2016
B I L T E N
2/2019
Podgorica, april 2020. godine

PRAVNI STAVOVI
BILTEN 2 / 2019 5
PRAVNI STAV
Privremene mjere u parničnom postupku
I Pravna priroda tužbe nije od značaja za odluku suda povodom podnijetog

predloga za izdavanje privremene mjere.
II U načelu, privremena mjera u parničnom postupku se ne može dozvoliti

tako da je po svom dejstvu i pravnim posledicama istovjetna sa tužbenim
zahtjevom, osim ako je to zakonom dozvoljeno.
O b r a z l o ž e nj e
Gradjanskom odjeljenju Vrhovnog suda Crne Gore obratio se Osnovni sud u

Podgorici radi zauzimanja pravnog stava povodom spornih pitanja:
"Da li ima uslova za odredjivanje privremenih mjera radi obezbjedjenja novčanog

ili nenovčanog potraživanja:
- u postupcima u kojima je podnijeta utvrdjujuća tužba,
-u postupcima u kojima su predložene privremene mjere identične sa
postavljenim tužbenim zahtjevom."
U obrazloženju prvog pitanja ukazano je na odredbu čl. 287 Zakona o izvršenju i

obezbjedjenju ("Sl. list CG", br. 36/2011, 28/2014, 20/2015, 22/2017, 76/2017 - odluka
US i 25/2019) kojom su propisani uslovi za izdavanje privremene mjere radi
obezbjedjenja novčanog potraživanja i čl. 289 istog Zakona koja predvidja uslove za
izdavanje mjere obezbjedjenja radi zaštite nenovčanog potraživanaja.
U obrazloženju istog pitanja se dalje ukazuje da je u praksi Osnovnog suda u
Podgorici prisutno rezonovanje da odredjivanje privremene mjere pretpostavlja
postojanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva, dok se u postupcima u kojima je
postavljen utvrdjujući tužbeni zahtjev predlozi za odredjivanje privremene mjere odbijaju,
kao neosnovani. U prilog takvog rezonovanja je to što u slučajevima kod pozitivnog
ishoda utvrdjujućih tužbi nema potraživanja za realizaciju, pa u tom smislu nema ni
prinudne realizacije pravosnažne sudske odluke.
Vezano za drugo sporno pitanje ukazano je da se u praksi predlozi za
odredjivanje privremene mjere identični sa tužbenim zahtjevom odbacuju, kao
nedozvoljeni, s obrazloženjem da bi se usvajanjem takvih predloga prejudicirao ishod
parničnog postupka, odnosno iscrpio sam tužbeni zahtjev.
***
Zakon o izvršenju i obezbjedjenju ("Sl. list CG", br. 36/2011, 28/2014, 20/2015,
22/2017, 76/2017 - odluka US i 25/2019) odredbama koje se odnose na privremene
mjere za obezbjedjenje novčanog potraživanja predvidja posebne uslove za
odredjivanje privremene mjere za obezbjedjenje novčanog potraživanja (član 287) i
BILTEN 2 / 2019 7
uslove za odredjivanje privremene mjere za obezbjedjenje nenovčanog potraživanja
(član 289).
Uslovi pod kojima se može odrediti privremena mjera za obezbjedjenje novčanog
potraživanja u smislu člana 287 stav 1 ZIO su ako je predlagač obezbjedjenja učinio
vjerovatnim postojanje potraživanja i opasnost da će bez takve mjere protivnik
obezbjedjenja osujetiti ili znatno otežati naplatu potraživanja, time što će svoju imovinu
odnosno svoja sredstva otudjiti, prikriti ili na drugi način njima raspolagati. Prema stavu
2 iste odredbe, predlagač obezbjedjenja nije dužan da dokazuje opasnost ako učini
vjerovatnim da bi predloženom mjerom protivnik predlagača pretrpio samo neznatnu
štetu. Kada bi trebalo da se potraživanje ostvari u inostranstvu prema stavu 3 navedene
odredbe polazi se od pretpostavke da opasnost postoji.
Odredbom člana 289 stav 1 ZIO predvidjeni su uslovi za odredjivanje privremene
mjere radi obezbjedjenja nenovčanog potraživanja, tako da se ova privremena mjera
može odrediti ako je predlagač obezbjedjenja učinio vjerovatnim postojanje potraživanja
i opasnost da će se ostvarenje potraživanja osujetiti ili znatno otežati. Prema stavu 2 ove
odredbe privremena mjera se može odrediti i kad predlagač obezbjedjenja učini
vjerovatnim da je ta mjera potrebna da bi se spriječila upotreba sile ili nastanak
nenadoknadive štete, pri čemu se na osnovu stava 3 ove odredbe na privremene mjere
obezbjedjenja nenovčanog potraživanja primjenjuje član 287 ovog zakona.
Smisao člana 289 ZIO je obezbjedjenje privremenom mjerom svih nenovčanih
zahtjeva, bez obzira što u naslovu stoji "privremene mjere za obezbjedjenje nenovčanih
potraživanja", jer bi restriktivno tumačenje ove odredbe sužavalo obim zaštite odnosno
obezbjedjenja nenovčanih zahtjeva samo na potraživanja koja nemaju svoj novčani
(nominalni) izraz, što nije cilj zaštitnih odredaba Zakona o izvršenju i obezbjedjenju.
Iz sadržine prethodno navedenih odredaba Zakona o izvršenju i obezbjedjenju
proizilazi da ovaj zakon pravi razliku kod uslova za obezbjedjenje novčanih i nenovčanih
potraživanja (zahtjeva) na način što kod nenovčanih zahtjeva ostavlja mogućnost
odredjivanja privremene mjere i u situaciji kada predlagač obezbjedjenja učini
vjerovatnim samo da je mjera potrebna da bi se spriječila upotreba sile ili nastanak
nenadoknadive štete, te se po tome ove mjere razlikuju od mjera za obezbjedjenje
novčanih zahtjeva.
Polazeći od prethodno navedenog, zauzet je pravni stav kao u stavu prvom
izreke.
***
Činjenica je da se privremene mjere kao sredstvo obezbjedjenja odredjuju po

odredbama izvršnog postupka, a suština ovih mjera zavisi od prirode zahtjeva kojeg
treba obezbijediti. Prema tome, kao što je to i prethodno navedeno privremene mjere se
odredjuju zavisno od uslova utvrdjenih odredbama člana 287 i 289 Zakona o izvršenju i
obezbjedjenju.
Kao sredstvo obezbjedjenja privremene mjere mogu biti predložene u svim
fazama parničnog postupka, kao i prije pokretanja parnice, ali i u izvršnom postupku.
Medjutim, polazeći od pravne prirode mjere obezbjedjenja, rješenje o usvajanju
privremene mjere po svom dejstvu mora se razlikovati od tužbenog zahtjeva, jer kada bi
bila privremena mjera po dejstvu i pravnim posljedicama identična sa tužbenim
zahtjevom tada bi se prejudicirala odluka o tužbenom zahtjevu i sprovodjenje ovakve

privremene mjere imalo bi za posljedicu izvršenje meritorne sudske odluke po
postavljenom tužbenom zahtjevu.
Medjutim, u pojedinim slučajevima napravljeni su izuzeci kada sud može izreći
privremenu mjeru za obezbjedjenje nenovčanog potraživanja s obzirom na pravnu
prirodu spora, a to je kada se tužbeni zahtjev odnosi na zaštitu državine, na stanarsko
pravo ili nenovčano izdržavanje.
Vezano za radne sporove - kada se traži poništaj odluke o prestanku radnog
odnosa i vraćanje na rad tužbom u parnici, a zaposleni kome je izrečen otkaz
istovremeno podnese i predlog za izdavanje privremene mjere - da se do pravosnažnog
okončanja postupka po tužbi vrati na posao koji je radio u vrijeme otkaza, pa sud
donese rješenje o usvajanju tražene privremene mjere, ovdje se ne može govoriti o
istom pravnom dejstvu i posljedicama odredjene privremene mjere (mjere
obezbjedjenja) i odluke po tužbenom zahtjevu. Ovo iz razloga što reintegracioni zahtjev
iz tužbe (zahtjev za vraćanje na posao) podrazumijeva vraćanje zaposlenog u radni
odnos, na odgovarajuće poslove i radne zadatke (u okviru stručne spreme i znanja i
sposobnosti) a ne i vraćanje na radno mjesto na kojem mu je utvrdjen prestanak radnog
odnosa ili izrečen otkaz ugovora o radu.
Iz iznijetih razloga zauzet je pravni stav kao u stavu drugom izreke.
(Pravni stav Gradjanskog odjeljenja Vrhovnog suda Crne Gore

usvojen na sjednici od 16.10.2019. godine)
BILTEN 2 / 2019 9
PRAVNI STAV
Dozvoljenost direktne tužbe za naknadu štete državnih službenika i namještenika
U sporovima državnih službenika i namještenika tužba neposredno predata

sudu radi naknade štete iz rada i u vezi sa radom se ne odbacuje.
Takva tužba smatra se predlogom za mirno rješavanje radnog spora i sud je

prosledjuje Agenciji za mirno rješavanje radnih sporova na dalje postupanje po
pravilima Zakona o mirnom rješavanju radnih sporova.
O ishodu postupka Agencija obavještava sud, a ukoliko Agencija

obavještenje sudu ne dostavi u primjerenom roku, sud odlučuje o podnijetoj tužbi
u skladu sa Zakonom o parničnom postupku.

"Da li je državnom službeniku ili namješteniku dozvoljena tužba radi naknade

štete kao posledice povrede na radu ili po osnovu rada u slučaju kada prije pokretanja
sudskog postupka nije podnosio predlog za mirno rješavanje sporova nadležnom
organu."
***
Zakon o državnim službenicima i namještenicima ("Sl. list CG", br. 2/18 i 34/19)
odredbom člana 140 stav 1 odredjuje da državni službnik odnosno namještenik koji
smatra da mu je prouzrokovana šteta povredom prava iz rada i po osnovu rada prije
pokretanja spora pred nadležnim sudom dužan je da podnese predlog za mirno
rješavanje radnog spora pred nadležnim organom. Prema stavu 2 navedene odredbe, u
slučaju iz stava 1 ovog člana, državni organ je dužan da prihvati postupak mirnog
rješavanja radnog spora, a ukoliko se radni spor ne riješi na način iz stava 1 ovog člana
državni službenik odnosno namještenik, može tužbom pokrenuti spor pred nadležnim
sudom.
Zakon o mirnom rješavanju radnih sporova ("Sl. list CG", br. 16/2007, 53/2011,
11/2015, 42/2015 i 55/2016) svojim odredbama, izmedju ostalog, definiše individualni
radni spor podrazumijevajući pod ovim spor koji je nastao u osvarivanju prava
zaposlenog iz rada i po osnovu rada utvrdjenih zakonom, kolektivnim ugovorom, aktom
poslodavca i ugovorom o radu, a strane u individualnom sporu su zaposleni i
poslodavac (član 4). Isti zakon u članu 6 odredjuje da strane u individualnom sporu
dobrovoljno odlučuju o pristupanju mirnom rješavanju radnog spora, ako ovim zakonom
nije drukčije odredjeno.

Iz citiranih odredaba navedenih zakonskih propisa proizilazi da Zakon o državnim
službenicima i namještenicima utvrdjuje kao prethodnu obavezu zaposlenog, koji
smatra da mu je od strane državnog organa usljed povrede prava iz rada i po osnovu
rada prouzrokovana šteta, da se prethodno obrati Agenciji za mirno rješavanje radnih
sporova. Kod ovakvog odredjenja, postavlja se pitanje da li je ovo obraćanje karaktera
uslova za zaštitu prava na naknadu štete državnog službenika odnosno namještenika
putem suda?
S druge strane Zakon o mirnom rješavanju radnih sporova utemeljen je na
principu dobrovoljnosti jer strane u individualnom sporu svojom voljom odlučuju da li će
se opredijeliti za mirno rješavanje spora. Dakle, princip dobrovoljnosti je okosnica ovog
zakona i niko ne može biti primoran na rješavanje spora na ovaj način, ukoliko to ne želi.
Činjenica je da je Ustavom Crne Gore garantovani i standardni način rješavanja
svih sporova o pravima kojima stranke mogu raspolagati sudski postupak, ali i da je
društveno poželjno pravo i u sve većoj mjeri dužnost stranaka da pri rješavanju sporova
iscrpe sve druge mogućnosti prije nego se obrate pravosudnim organima. Osim toga,
evedentna je i preopterećenost sudova u Crnoj Gori, da je opterećujući broj zaostalih
predmeta, da sudski postupak dosta dugo traje, da je to skup postupak, pa da su po
osnovu sudskih postupaka i dosta visoki troškovi državnog budžeta i društva u cjelini.
Prethodno navedeno, uz uključenje medjunarodnih standarda u pravni poredak Crne
Gore, je dosta uticalo na pojačanu intenciju društva da se u većoj mjeri aktiviraju
raspoložive mogućnosti rješenja sporova vansudskim putem.
Medjutim kod svega prethodno iznijetog, a dovodjenjem u medjusobnu vezu
zaštitnih odredaba prava državnih službenika i namještenika iz Zakona o državnim
službenicima i namještenicima i odredaba Zakona o mirnom rješavanju radnih sporova,
cijeneći pri tom posebno da je garantovano pravo državnih službenika i namještenika na
zaštitu u slučaju prouzrokovane naknade štete zbog povrede prava na radu ili u vezi sa
radom putem suda, neophodnu racionalnost i efikasnost postupka ostvarenja te zaštite,
kao i dobrovoljnost i saglasnost volja kao osnovnu karakteristiku postupka kod Agencije
za mirno rješavanje radnog spora, zauzet je pravni stav kao u izreci.

BILTEN 2 / 2019 11
PRAVNI STAV
Proporcionalnost kod izvršenja
Prilikom sprovodjenja izvršenja prodajom nepokretnosti po odredbama

Zakona o izvršenju i obezbjedjenju ("Sl. list CG", br. 36/2011, 28/2014, 20/2015,
22/2017, 76/2017 - odluka US i 25/2019) nadležni organ je dužan da vodi računa o
pravilnoj primjeni načela proporcionalnosti uspostavljanjem balansa izmedju cilja
kojem se teži i sredstva izvršenja kojim se potraživanje prinudno ostvaruje, te da
o svojoj odluci navede, jasne, pravilne i dovoljne razloge.

"Da li su sudovi dužni da se prilikom promjene sredstava izvršenja i odredjivanja

prodaje nepokretnosti pridržavaju načela proporcionalnosti i da li su dužni to da
obrazlažu u svojim odlukama, kao i da li ocjenu testa proporcionalnosti sudovi vrše po
službneoj dužnosti ili isključivo ukoliko stranka to sama direktno ili indirektno ukazuje."
Zakon o izvršenju i obezbjedjenju u svojim odredbama utvrdjuje da se izvršenje

odredjuje na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave ako zakonom nije drugačije
odredjeno, a bliže odredjuje šta podrazumijevaju izvršne isprave a šta vjerodostojne
isprave. Takodje, ovaj zakon odredjuje i sredstva izvršenja (izvršne radnje) kojima se po
zakonu potraživanje prinudno ostvaruje, podrazumijevajući pod sredstvima radi
ostvarenja novčanog potraživanja, izmedju ostalih, prodaju pokretnih stvari i prodaju
nepokretnosti. Isti zakon definiše i predmete izvršenja kao stvari i pravo na kojima se po
zakonu može sprovesti izvršenje radi ostvarivanja potraživanja. Prilikom ocjene da li
neka stvar ili pravo može biti predmet izvršenja ili izvršenje na nekoj stvari ili pravo može
biti ograničeno, uzimaju se u obzir okolnosti u vrijeme podnošenja predloga za izvršenje,
ako ovim zakonom nije drukčije odredjeno.
Prema Zakonu o izvršenju i obezbjedjenju u pogledu obima izvršenja, izvršenje
se sprovodi na sredstvima i predmetima koji su navedeni u predlogu za izvršenje, a
ukoliko u predlogu nijesu navedeni javni izvršitelj sprovodi izvršenje na predmetima za
koje smatra da su najcjelishodniji i da će time obezbijediti najpovoljnije namirenje
izvršnog povjerioca, s tim što izvršni povjerilac od javnog izvršitelja može zahtijevati da
bez ograničenja preduzima sve radnje u postupku izvršenja ili da prije preduzimanja
radnji je uslov davanje njegove saglasnosti (član 27). Pravo je izbora obaveze izvršnog
dužnika kada je izvršnom ispravom alternativno odredjeno više predmeta obaveze, a
dužnost izvršnog povjerioca da u predlogu navede predmet kojim obaveza treba da
bude ispunjena.
Pravo izbora izvršnog dužnika traje sve dok izvršni povjerilac ne primi potpuno ili
djelimično predmet koji je u predlogu zahtijevao.

Alternativno ovlašćenje izvršnog dužnika, prema kome je izvršnom ispravom
izrečena nenovčana obaveza uz pravo da se od ispunjenja te obaveze može osloboditi
plaćanjem novčanog iznosa odredjenog u izvršnoj ispravi da može taj iznos da plati,
traje sve dok izvršni povjerilac nije ni djelimično primio ispunjenje obaveze (član 31).
Kada je u pitanju izvršenje na novčanom potraživanju izvršnog dužnika, Zakon o
izvršenju i obezbjedjenju predvidja ograničenja, odnosno izuzimanje od izvršenja (član
102). Tako od izvršenja na novčanom potraživanju izvršnog dužnika taksativno su
nabrojana primanja, naknade i druga potraživanja koja su u potpunosti izuzeta.
Odredbom člana 103 predvidjena su primanja na kojima postoje ograničenja od
izvršenja. U tom smislu ova odredba odredjuje da izvršenje na zaradi i penziji, kao i
naknadi umjesto zarade može se odrediti i sprovesti do iznosa od 1/2 tih primanja. Na
minimalnoj zaradi koju izvršni dužnik prima u skladu sa zakonom moguće ograničenje je
pri sprovodjenju izvršenja do iznosa od 1/3 te zarade. Do istog nivoa ograničenja kao što
je ograničenje na zaradi, penziji i naknadi umjesto zarade odredjeno je ograničenje
izvršenja i na drugim posebnim primanjima bliže navedenim u stavu 3 navedene
odredbe, a do najvišeg iznosa primanja stalne socijalne pomoći ograničenje izvršenja na
primanjima bliže navedenim u stavu 4 navedene odredbe.
Vezano za obim izvršenja ovaj zakon, u članu 105, odredjuje mogućnost
odredjivanja prenosa novčanog potraživanja samo u iznosu koji je potreban za izmirenje
potraživanja izvršnog povjerioca, osim ako je u pitanju nedjeljivo potraživanje, a ako više
izvršnih povjerilaca traži izvršenje na istom potraživanju koje je djeljivo, zabrana i prenos
potraživanja odredjuju se u odgovarajućim iznosima, posebno u korist svakog izvršnog
povjerioca.
Kada zamjenom predmeta izvršenja u toku sprovodjenja izvršenja sud odredi
sprovodjenje izvršenja prodajom nepokretnosti, dužnost je suda da vodi računa o cilju
kojem se teži i težini konkretno preduzete mjere na imovini dužnika, kako bi bila
uspostavljena pravična ravnoteža izmedju suprotstavljenih interesa povjerioca i dužnika.
U navedenom pravcu izjasnio se i Evropski sud za ljudska prava u svojoj praksi
karakterišući preduzimanje neproporcionalnih mjera u postupku izvršenja minimalnog
duga po pravosnažnoj presudi kao miješanje u imovinska prava i pružajući zaštitu
oštećenoj stranci po članu 1 Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih
prava i osnovnih sloboda i čl. 13 ove konvencije (Vaskrsić protiv Slovenije - br.
31371/12, presuda od 25.04.2017. godine). U navedenom predmetu Evropski sud je
primijetio da je dug kojeg je povjerilac naplatio prodajom kuće podnosioca predstavke
(dužnika u nacionalnom postupku) nizak - oko 500 € kada su uzeti u obzir troškovi,
kamate i troškovi izvršenja. Kuća je prodata za polovinu tržišne vrijednosti, pri čemu
domaći sud nije razmatrao bili kakve alternativne mjere. Evropski sud je ovdje naglasio
veliki značaj izvršnih postupaka za povjerioce, u ovom slučaju nije pokazano da je bila
neophodna sudska prodaja kuće podnosioca predstavke. Polazeći posebno od niske
vrijednosti duga, nedostatka razmatranja drugih odgovarajućih i manje teških mjera od
strane domaćih vlasti sud je našao da ovdje tužena država nije uspjela da uspostavi
pravilan balans izmedju cilja kojem se teži i mjera korišćenim u izvršnom postupku protiv
podnosioca predstavke.
Kako je Konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (koja
podrazumijeva i praksu Evropskog suda za ljudska prava) sastavni dio pravnog poretka
Crne Gore (član 9 Ustava Crne Gore), to je jasno da zahtjevi efikasnosti, pravičnosti i
dosljednosti izvršnog postupka, u skladu sa evropskim standardima nalažu da nadležni
BILTEN 2 / 2019 13
organ u izvršnom postupku u toku sprovodjenja postupka izvršenja mora pravilno
sprovesti balans izmedju cilja kojem se teži prilikom ostvarenja potraživanja povjerioca i
sredstva izvršenja kojim se potraživanje od izvršnog dužnika prinudno ostvaruje.
Iz iznijetih razloga zauzet je pravni stav kao u izreci.


SUDSKA PRAKSA
BILTEN 2 / 2019 17
KRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO
BILTEN 2 / 2019 19
NUŽNA ODBRANA
(Član 10 KZ)
Napadnuti ima pravo da se brani od protivpravnog napada čak i ako je takav

napad skrivio što se ne odnosi na onog počinioca koji svjesno izaziva napad kako
bi ga iskoristio da u njegovom odbijanju počini krivično djelo koje je prethodno
odlučio učiniti.
***
Radnja ispaljenja projektila u pravcu donjih ekstremiteta jednog od trojice
napadača, kojim projektilom je nanijeta teška tjelesna povreda jednom, a laka
tjelesna povreda drugom napadaču, a koji napadači su imali sredstva da tijelo
teško povrijede, bila je neophodno potrebna da okrivljeni od sebe i svoje porodice
odbije istovremeni napad, te takva radnja ne predstavlja krivično djelo.
Iz obrazloženja:
"Neosnovano se žalbom Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju osporava

oslobađajući dio drugostepene presude u kom dijelu je okrivljeni R. F. zbog postupanja u
nužnoj odbrani oslobođen od optužbe da je izvršio krivična djela teška tjelesna povreda
iz čl.151 st.1 KZ CG i laka tjelesna povreda iz čl.152 st.2 KZ CG. Naime, pravilno je
drugostepeni sud odlučio kada je na osnovu čl.373 st.1 ZKP u vezi čl.10 KZ CG
oslobodio od optužbe ovog okrivljenog nalazeći da djelo koje mu se stavlja na teret nije
krivično djelo. U oslobađajućem dijelu drugostepene presude i datih razloga za takvu
odluku drugostepeni sud nije počinio bitne povrede krivičnog postupka iz čl.386 st.1
tač.8 i 9 ZKP-u, osnovom kojih se žalbom državnog tužilaštva u ovom dijelu pobija
drugostepena presuda. Naime, niti je izreka drugostepene presude u oslobađajućem
dijelu nerazumljiva, niti je protivrječna sama sebi, niti razlozima presude, kako se bez
ikakve argumentacije žalbom tvrdi i pri tom ne konkretizuje u čemu se ta navodna
nerazumljivost i protivrječnost stastoji. Uz to, osim tvrdnje da presuda u oslobađajućem
dijelu nema razloga o odlučnim činjenicama i da su dati razlozi nejasni i u suprotnosti sa
utvrđenim činjeničnim stanjem, dakle osim puke konstatacije i inetrpretacije zakonske
odredbe, državni tužilac nije ma čime argumentovao niti ukazao u čemu su dati razlozi
nejasni, u kom dijelu su u suprotnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjem i eventualno sa
izrekom. Dakle, kod paušalnih navoda državnog tužilaštva da je drugostepeni sud u
oslobađajućem dijelu presude počino ove dvije povrede postupka, Vrhovni sud je po
službenoj dužnosti, u smislu čl.413 st.2 u vezi čl.398 st.1 tač.1 ZKP-u, ispitao
drugostepenu presudu po osnovu eventualne zahvaćenosti, kako ovim bitnim
povredama odredaba krivičnog postupka tako i ostalim iz čl.386 st.1 ZKP-u, pa je utvrdio
da drugostepena presuda u oslobađajućem dijelu nije zahvaćena ni jednom od ovih
bitnih povreda.
Takođe je drugostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje koje je bilo osnov
oslobađajućeg dijela drugostepene presude, pa se neosnovano žalbom državnog
tužilaštva tvrdi da je u ovom dijelu drugostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje.
Državni tužilac u predmetnoj žalbi insistira da se događaj ispred kuće I. M. i događaj
BILTEN 2 / 2019 21
ispred kuće okrivljenog R. i J. F. posmatra kao jedna cjelina, iako je odlukom Vrhovnog
suda Kzz.br.11/18 od 09.10.2018.godine, između ostalog ukazano da se ta dva
događaja sa pravnog stanovišta moraju cijeniti posebno. Državno tužilaštvo pogrešno
smatra da to što je, po njegovoj ocjeni, okrivljeni R. F. prouzrokovao prvi sukob sa
okrivljenim I. M. time skrivio drugi događaj koji se odvijao ispred kuće F. i da zato nema
pravo na nužnu odbranu. Ovakvi navodi tužilaštva su bez ikakvog uporišta u zakonu i
teoriji prava.
Naime, napadnuti ima pravo da se brani od protivpravnog napada čak i ako je
takav napad skrivio budući odredba čl.10 KZ CG, ni u jednom svom stavu, ne
ograničava primjenu instituta nužne odbrane u slučaju da je napadnuti skrivio napad
(nasuprot odredbi čl.11 KZ CG koja propisuje postupanje u krajnjoj nuždi za koju se
zahtjeva da počinilac nije skrivio opasnost u čijem otklanjanju ostvaruje obilježje bića
nekog krivičnog djela). Svakako da se prednje ne odnosi na onog počinioca koji svjesno
izaziva napad kako bi ga iskoristio da u njegovom odbijanju počini krivično djelo koje je
prethodno odlučio učiniti. Takav počinilac se ne bi mogao pozivati na nužnu odbranu. U
konkretnom slučaju okrivljeni R. F. i okrivljeni J. F., ispred kuće M., upustili su se u fizički
obračun sa I. M. zbog nesporazuma oko asfaltiranja puta. Međutim, ni jedan dokaz ili
podatak ne upućuje na to da je okrivljeni R. F., u ovom prvom događaju učestvovao sa
naumom da izazove okrivljenog I. M., njegovog sina F. i brata H. da napadnu njegovu
majku i njega ispred kuće F., kako bi taj napad iskoristio da teško i lako tjelesno povrijedi
F. i H. M. Dakle, ne postoji ni udaljena sumnja da je prethodni sukob, tj. fizički obračun
isped kuće M. okrivljeni R. F. izazvao kako bi se u budućem događaju, koji pri tom nije
mogao ni pretpostaviti, koristio pogodnostima nužne odbrane. Ovo tim prije što su
odnosi ove dvije porodice prije incidentnog događaja oko asfaltiranja bile u dobrim
komšijskim odnosima, što potvrđuju obje sukobljene strane.
Takođe se neosnovano žalbom državnog tužilaštva tvrdi da okriviljeni R. F. nije
bio ugrožen radnjama F. i H. M. kojima je jednim ispaljenim projektilom nanio tešku
odnosno laku tjelesnu povredu. Državno tužilaštvo previđa da su F. M. i H. M. sa I. M.
jedinstveno djelovali u istom i očiglednom naumu da predmetima kao što su lopata i
motke napadnu okrivljenog R. F. i njegovog brata i da je prije nego što su iz kuće izašli
okrivljeni F., I. M. lopatom udario sa leđa u glavu majku okrivljenih F., nakon čega iz
kuće izlaze braća F. koje su prije toga M. pozivali da izađu sa očiglednom namjerom da
motkama i lopatom napadnu na njihov život i tijelo i taj napad već otpočeli udaranjem
majke okrivljenih F. U tom naumu okrivljeni M. nijesu se zaustavili ni onda kada su jasno
vidjeli da okrivljeni R. F. izlazi iz kuće sa pištoljem (nakon što mu je majka udarena i
oborena na zemlju) i ničim nijesu pokazali da odustaju od namjere da napad nastave
(npr. udaljavanjem, okretanjem leđa) prema onima zbog kojih su i došli. Naime, iz
dokaza nesumnjivo proizilazi da se i u trenutku približavanja okrivljenog R. F. sa
pištoljem, prema njemu trzao F. M., a ostali se, sa motkama i lopatama, nijesu
udaljavali, što jasno pokazuje da je okrivljeni R. F. ispalio jedan projektil da bi zaustavio
u daljem napadu I., F. i H. M. Način na koji je ispalio projektil, držeći pištolj usmjeren
prema donjim djelovima tijela napadača jasno upućuje da je okrivljeni R. F. to
odbrambeno sredstvo koristio srazmjerno napadu i u onoj mjeri koja je dovoljna da
napad zaustavi jer je F. M. pogodio neposredno iznad skočnog zgloba lijeve potkoljenice
nanoseći mu tešku tjelesnu povredu i istim projektilom H. M. laku tjelesnu povredu u
predjelu lijeve potkoljenice. Činjenica da osim jednog ispaljenog projektila okrivljeni R. F.
nije više ispaljivao projektile, iako je to mogao učiniti, nesumnjivo pokazuje da se

okrivljeni R. F. nakon što je ispalio projektil u cilju zaustavljanja napada, kada je napad i
prestao i on prestao sa daljim radnjama u pravcu napadača.
Dakle, pravilno je drugostepeni sud ovakve činjenice podveo pod odredbu čl.10
KZ CG i našao da radnje koje je preduzeo okrivljeni R. F. ne predstavljaju krivično djelo
jer su preduzete u nužnoj odbrani koja je u konkretnim okolnostima, protiv trojice
napadača koja su imala sredstva da tijelo teško povrijede, bila neophodno potrebna da
bi od sebe i svoje porodice odbio istovremen napad I., F. i H. M. i pravilno na osnovu
čl.373 st.1 ZKP-u ocijenio da ovakvo djelo okrivljenog R. F. nije krivično djelo.
Tvrdnje državnog tužioca da se postupanje F. i H. M. ne može smatrati kao
napad na optuženog R. F., već kao odbrana I. M., nije potrebno posebno komentarisati.
Ovo stoga što bi ovakva tvrdnja mogla predstavljati podsticaj građanima da uzimaju
pravdu u svoje ruke, budući očigledno proizilazi da su F. i H. M., sin i brat okrivljenog I.
M., opremljeni sa motkama imali namjeru da se zbog tuče koja se prethodno desila
između braće F. i I. M. i koja je bila završena odlaskom braće F. svojoj kući, obračunaju
sa F., što praktično znači da su htjeli da se osvete za prethodnu tuču sa njihovim članom
porodice, i tako uzmu pravdu u svoje ruke."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. I br. 19/2019 od 13.11.2019. godine)
BILTEN 2 / 2019 23
USLOVI ZA BRISANJE OSUDE
(Član 121 KZ i čl. 104 stav 3 Zakona o postupanju prema
maloljetnicima u krivičnom postupku)
Kada je u pitanju brisanje osude osudjivanost jednog istog lica mora se

cijeniti u kontinuitetu u rokovima zakonom propisanim.
***
Sudska rehabilitacija licu koje je više puta osudjivano može se dati samo
ako su ispunjeni uslovi u pogledu svakog djela za koje je osudjen.
Iz obrazloženja:
"Odredbom člana 104 st. 3 Zakona o postupanju prema maloljetnicima u

krivičnom postupku je propisano da se osuda na kaznu maljoljeničkog zatvora briše iz
evidencije krivičnih sankcija nakon proteka tri godine od izdržane, zastarjele ili oproštene
kazne ako za to vrijeme osudjeni maloljetnik ne učini novo krivično djelo.
U postupku donošenja osporenih rješenja utvrdjeno je da je podnosilac zahtjeva
presudom Višeg suda u Podgorici Km. br. 2/04 od 06. 05. 2004. godine, kao maloljetnik,
osudjen na kaznu maloljeničkog zatvora u trajanju od jedne godine, te da je ta presuda
preinačena presudom Apelacionog suda Crne Gore Kž. br. 5/05 od 04. 10. 2006. godine
samo u dijelu odluke o izrečenoj kazni tako što je isti osudjen na kaznu maloljetničkog
zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci.
Naprijed izrečenu kaznu maloljetničkog zatvora podnosilac zahtjeva je izdržao sa
istekom 21. 05. 2008. godine.
Dana 06. 08. 2008. godine podnosilac zahtjeva je izvršio nova krivična djela -
teška tjelesna povreda iz člana 151 st. 1 KZ CG i nedozvoljeno držanje oružja i
ekslozivnih materija iz člana 403 st. 1 KZ CG, kako je to utvrdjeno pravosnažnom
presudom Višeg suda u Podgorici K. br. 326/08 od 26. 06. 2009. godine kojom je zbog
istih osudjen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci.
Iz naprijed navedenog osnovano nižestepeni sudovi utvrdjuju da je podnosilac
zahtjeva prije isteka roka iz člana 104 st. 3 Zakona o postupanju prema maloljetnicima u
krivičnom postupku učnio novo krivično djelo, te da nijesu ispunjeni uslovi za brisanje
osude izrečene presudom Višeg suda u Podgorici Km. br. 2/04 od 06. 05. 2004. godine.
Podignutim zahtjevom se tvrdi da je na naprijed navedeni način na štetu
podnosioca zahtjeva počinjena povreda člana 104 st. 3 Zakona o postupanju prema
maloljetnicima, jer podnosilac zahtjeva krivična djela izvršena u roku tamo propisanom
nije izvršio kao maloljetnik, već punoljetno lice, pa izvršenje tih krivičnih djela ne može
biti razlog da se osuda izrečena presudom Km. br. 2/04 od 06. 05. 2004. godine ne
briše. Po ocjeni tužioca "jezičkim i logičkim tumačenjem odredbe člana 104 st. 3 Zakona
o postupanju prema maloljetnicima u krivičnom postupku jasno je da se ta odredba
odnosi na nemogućnost brisanja osude maloljetničkog zatvora samo ako je isto to lice,
kao maloljetnik, u propisanom roku, učinio novo krivično djelo".
Neprihvatljiv je gornji stav državnog tužioca. Kada je u pitanju brisanje osude
osudjivanost jednog istog lica mora se cijeniti u kontinuitetu u rokovima zakonom

propisanim, kako to nalaze i nižestepeni sudovi. Činjenica je da u odredbi člana 104 st.
3 Zakona o postupanju prema maloljetnicima u krivičnom postupku stoji "ako za to
vrijeme osudjeni maloljetnik ne učini novo krivično djelo". Medjutim, iz takvog zakonskog
odredjenja ne može se izvesti zaključak koji izvodi državni tužilac, jer u konkretnom
slučaju riječi "osudjeni maloljetnik" samo označavaju izvršioca tog novog krivičnog djela,
a pri tom nije bitno da li je osudjeni maloljetnik u vrijeme izvršenja tog novog krivičnog
djela maloljetno ili punoljetno lice.
Neosnovano se, zato, podignutim zahtjevom tvrdi da je u konkretnom slučaju
počinjena povreda člana 104 st. 3 Zakona o postupanju prema maloljetnicima u
krivičnom postupku.
Drugačiji stav od gornjeg, nasuprot navodima podignutog zahtjeva, ne može se
izvesti ni iz odredbe člana 104 st. 5 Zakona o postupanju prema maloljetnicima u
krivičnom postupku. Ovo sa razloga što se ta odredba odnosi na izrečene kazne, dakle,
postojanje pravosnažnih presuda, a odredba stava 3 istog člana na vrijeme izvršenja
krivičnog djela, a što znači da su u pitanju različiti razlozi zbog kojih se osuda ne može
brisati. Kad tumači navedenu zakonsku odredbu tužilac ne navodi kome treba da je
izrečena ta kazna. Ta kazna treba da bude izrečena upravo ranije osudjenom
maloljetniku, a što potvrdjuje gornji stav ovog suda da riječi "osudjeni maloljetnik" iz
stava 3 člana 104 Zakona o postupanju prema maloljetnicima u krivičnom postupku
samo označavaju izvršioca novog krivičnog djela, ali ne i njegov uzrast u vrijeme
izvršenja tog novog krivičnog djela.
Odredbom člana 104 stav 5 Zakona o postupanju prema maloljetnicima u
krivičnom postupku je propisano "Ako je u toku roka iz stava 3 ovog člana izrečena
kazna maloljetničkog zatvora ili zatvora u trajanju preko pet godina, ne briše se ni ranija
ni kasnija osuda", a rok iz stava 3 navedenog člana je - tri godine od dana izdržane,
zastarjele ili oproštene kazne.
Kod gornje zakonske odredbe u slučaju iz člana 104 stav 5 Zakona o postupanju
prema maloljetnicima u krivičnom postupku ne može se primjenjivati član 50 Krivičnog
zakonika Crne Gore. Članom 50 stav 1 Krivičnog zakonika Crne Gore je propisano:
"Ako se osudjenom licu sudi za krivično djelo učinjeno prije nego što je započelo
izdžavanje kazne po ranijoj osudi ili za krivično djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja
kazne zatvora ili maloljetničkog zatvora sud će izreći jedinstvenu kaznu za sva krivična
djela primjenom odredaba člana 48 ovog Zakonika..." Dakle, član 50 Krivičnog zakonika
Crne Gore se primjenjuje samo ako ranije izrečena kazna zatvora ili maloljetničkog
zatvora nije u cjelosti izdržana, a za primjenu člana 104 stav 5 je bitno da je osudjenom
maloljetniku u roku od tri godine od dana izdržane, zastarjele ili oproštene kazne
izrečena kazna maloljetničkog zatvora, pa se nakon izdržane, zastarjele ili oproštene
kazne ne može primjenjivati član 50 Krivičnog zakonika Crne Gore.
Saglasno članu 121 KZ CG sudska rehabilitacija licu koje je više puta osudjivano
može se dati samo ako su ispunjeni uslovi u pogledu svakog djela za koje je osudjen. U
postupku donošenja rješenja Kv. broj 995/17 od 26. 12. 2017. godine utvrdjeno je da
nijesu ispunjeni uslovi za brisanje osude iz predmeta Km. br. 2/04, pa osnovano
nižestepeni sudovi zaključuju da nijesu ispunjeni uslovi ni za brisanje osude izrečene
presudom Višeg suda u Podgorici K. br. 326/08 od 26. 06. 2009. godine.
Kako ne postoje razlozi za brisanje osude izrečene presudom Km br. 2/04 od 06.
05. 2004. godine onda ne postoje ni zakonski uslovi za brisanje osude izrečene
BILTEN 2 / 2019 25
presudom Višeg suda u Podgorici K. br. 325/08 od 26. 05. 2009. godine, jer nijesu
ispunjeni uslovi iz člana 121 KZ CG kako to osnovano nalaze nižestepeni sudovi."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Už - Kzz. br. 1/19 od 24.09.2019. godine)

KRIVIČNO DJELO UBISTVO U POKUŠAJU
(Član 143 u vezi čl. 20 KZ)
U radnjama okrivljenog stekla su se sva bitna obilježja bića krivičnog djela

iz člana 143 u vezi čl. 20 KZ ako je okrivljeni sredstvom podobnim da tijelo teško
povrijedi oštećenom nanio tešku tjelesnu povredu opasnu po život i pri tome bio
svjestan da takvom radnjom može oštećenog lišiti života, pa je na to i pristao.
Iz obrazloženja:
"Ocjenom navoda odbrane svih okrivljenih i svih provedenih dokaza, kako

pojedinačno tako i u njihovoj medjusobnoj vezi nižestepeni sudovi su van svake
razumne sumnje utvrdili da je okrivljeni A. A. izvršio radnje iz izreke prvostepene
presude, a u vrijeme, na mjestu i na način tamo opisan, da je pri tom bio svjestan da na
taj način oštećenog može lišiti života i na to pristao. Na tako utvrdjeno činjenično stanje
pravilno je primijenjen krivični zakon, jer se u radnjama okrivljenog stiču sva bitna
obilježja bića krivičnog djela iz člana 143 u vezi člana 20 Krivičnog zakonika Crne Gore
za koje je okrivljeni i oglašen krivim.
Cijenili su nižestepeni sudovi navode odbrane okrivljenog da je postupao u
nužnoj odbrani i pri tom osnovano zaključili da su takvi navodi neprihvatljivi, jer je
utvrdjeno da je on taj koji je započeo tuču kada je došao na lice mjesta i u toj tuči
potegao polomljenu pivsku flašu dok su ostali učesnici bili goloruki, a zatim istom ubo
optuženog A. Š., dok su obojica stajali i bili okrenuti licem u lice jedan prema drugom.
Neosnovano se podnijetom žalbom tvrdi da je po pravilnoj primjeni zakona radnje
okrivljenog trebalo kvalifikovati kao krivično djelo teška tjelesna povreda. Ovo sa razloga
što je utvrdjeno da je okrivljeni sredstvom podobnim da tijelo teško povrijedi oštećenom
nanio tešku tjelesnu povredu opasnu po život i da je pri tom bio svjestan da takvom
radnjom može oštećenog lišiti života, pa je na to i pristao."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. II br. 24/19 od 24.09.2019. godine)
BILTEN 2 / 2019 27
KRIVIČNO DJELO TEŠKO UBISTVO
(Član 144 KZ)
Za postojanja krivičnog djela teško ubistvo dovoljna je jedna od

kvalifikatornih okolnosti iz člana 144 KZ Crne Gore, pa kada postoji više
kvalifikatornih okolnosti, ta činjenica predstavlja otežavajuću okolnost.
NEPOSTOJANJE BITNE POVREDE ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA

IZ ČLANA 386 STAV 1 TAČKA 9 ZKP.
Činjenica da u izreci presude nije navedeno koji od okrivljenih i na koji

način je kritičnom prilikom upotrijebio silu prema oštećenom, jer te činjenice nije
bilo moguće precizirati u izreci iz razloga što okrivljeni nijesu htjeli da odgovaraju
na pitanja tužioca i suda radi utvdjenja koje od navedenih sredstva je koristio koji
od okrivljenih, izreku presude ne čini nerazumljivom.
Iz obrazloženja:
"U obrazloženju pobijane presude dati su jasni, odredjeni i dosledni razlozi zašto
drugostepeni sud nalazi da su izjavljene žalbe neosnovane, pa ne stoje navodi žalbe
okrivljenog da ta presuda nema razloga, niti navodi žalbe branioca okrivljenog da su
razlozi drugostepene presude u suprotnosti sa izrekom iste.
Činjenica je da u izreci prvostepene presude nije navedeno koji od okrivljenih i na
koji način je kritičnom prilikom upotrijebio silu prema sad pok. B. Medjutim, ta činjenica,
a kako se to osnovano navodi i u razlozima pobijane presude prvostepenu presudu ne
čini nezakonitom. Ovo sa razloga što je kod činjenice da su kritičnom prilikom
upotrijebljena tri sredstva (nož, polomljena flaša i pesnica), da su na pok. B. ta sredstva
djelovala najmanje 81 put (nož 70 puta, staklena flaša četiri puta, a pesnica najmanje
osam puta) osnovan zaključak nižestepenih sudova da su svi okrivljeni napali oštećenog
udarajući ga navedenim sredstvima, da su pri tom bili svjesni zajedničkog djelovanja, da
su njihove radnje predstavljale jednu cjelinu i bile usmjerene na lišenje života oštećenog,
pa je osnovan zaključak da su djelovali kao saizvršioci. Kod takvog stanja stvari i
činjenice da okrivljeni nijesu htjeli da odgovaraju na pitanja tužioca i suda radi utvdjenja
koje od navedenih sredstva je koristio koji od okrivljenih nije bilo moguće te činjenice
precizirati u izreci prvostepene presude. No, to izreku prvostepene presude ne čini
nerazumljivom, niti je pravo okrivljenog da ne odgovara na pitanja suda i tužioca
cijenjeno na štetu istog.
U navodima svoje odbrane okrivljeni V. je iznio da je nekoliko puta uboo
okrivljenog B., kako se to navodi i žalbi branioca okrivljenog, ali i tvrdio da je to učinio u
nužnoj odbrani. Kod takvog stanja stvari neosnovano se žalbom branioca okrivljenog
tvrdi da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka

navodjenjem da okrivljeni V. ne priznaje izvršenje krivičnog djela, a zatim navodi što
priznaje (da su okrivljeni vozilom "Smart " došli iz Podgorice, da je nekoliko puta ubo sad
pok. B. ...). Ovo sa razloga što okrivljeni koji tvrdi da je nekoga lišio života u nužnoj
odbrani ne priznaje izvršenje krivično djela ubistvo jer je članom 10 stav 1 KZ Crne Gore
propisano da nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u nužnoj odbrani. No, i kada
okrivljeni ne priznaje izvršenje krivičnog djela stavljenog mu na teret može se
kvalifikovati kao priznanje odredjenih činjenica ono iz navoda odbrane okrivljenog što je
potvrdjeno provedenim dokazima, kao u konkretnom slučaju - da su okrivljeni vozilom
"Smart" došli iz Podgorice ...
Cijenili su nižestepeni sudovi i navode odbrane okrivljenog V., koji se ponavljaju
izjavljenim žalbama, da je kritičnom prilikom postupao u nužnoj odbrani i pri tom
osnovano zaključili da su isti neprihvatljivi. Ovo sa razloga što na licu mjesta nije
pronadjen nikakav pištolj, a isti su i u suprotnosti sa navodima odbrane okrivljene K.
koja u navodima svoje odbrane ne navodi da je bila napadnuta, a što bi svakako istakla
da se to desilo.
S prednjim u vezi cijenili su nižestepeni sudovi i navode odbrane okrivljenog V. da
je pištolj, koji je navodno kritičnom prilikom upotrijebio oštećeni B., okrivljena K. bacila u
Skadarsko jezero i pri tom osnovano zaključili da su takvi navodi neosnovani. Ovo sa
razloga što je životno neprihvatljivo da okrivljeni, koji bi nadjenim pištoljem potkrijepili
svoju odbranu da su postupali u nužnoj odbrani, taj krucijalni dokaz uklonile sa lica
mjesta i bace. Uz to, takvi navodi odbrane okrivljenog V. u suprotnosti su sa navodima
odbrane okrivljene K., koja iznosi da je u jezero bacila samo nož, ali ne i pištolj.
iz nalaza i mišljenja Komisije vještaka u sastavu neuropsihijatar prof. dr S. M.,
psihijatar Ž. G. i psiholog B. S., te izjašnjenja istih na glavnom pretresu prvostepeni sud
je na nesumnjiv način utvrdio da je okrivljeni u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog
djela, a u okolnostima isključenja postojanja nužne odbrane, bio u stanju afekta
razdraženosti na nivou blagog do srednjeg intenziteta, a sposobnost shvatanja značaja
djela i mogućnost upravljanja postupcima su u vrijeme izvršenja istog bili smanjeni ali
ne bitno. Neosnovano se, zato, izjavljenim žalbama tvrdi da je okrivljeni V. u vrijeme
izvršenja predmetnog krivičnog djela bio u stanju bitno smanjene uračunljivosti.
Cijenili su nižestepeni sudovi i navode odbrane okrivljenog V., koji se ponavljaju
izjavljenim žalbama da predmetno krivično djelo nije izvršeno iz koristoljublja i pri tom
osnovano zaključili da su takvi navodi neprihvatljivi, jer je nesumnjivo utvrdjeno da
oružje, koje je pok. B. držao u kući, nije pronadjeno prilikom uvidjaja, ali su konstatovani
vidljivi tragovi premetačine, da je novčanik sad pok. B. nakon kritičnog dogadjaja nadjen
u S., da je jedna od pušaka pronadjena kod Lj. A., koji je posvjedočio da je istu u drugoj
polovini marta dobio od okrivljenog V., a što znači nakon kritičnog dogadjaja.
Kod svega naprijed navedenog nesumnjivo proizilazi da su nižestepeni sudovi
cijenili sve navode odbrane okrivljenog i sve provedene dokaze, kako one koje mu idu u
prilog tako i one koji su u suprotnosti sa navodima njegove odbrane, pa ne stoje s tim u
vezi drugačiji navodi izjavljenih žalbi.
Pravo okrivljenog je da predlaže dokaze, ali sud nije dužan da provede sve
predložene dokaze. O svim predloženim dokazima prvostepeni sud je odlučio i za svoju
odluku da ne provodi neke od predloženih dokaza dao jasne, odredjene i dosledne
razloge koje i ovaj sud prihvata, pa time nije povrijedjeno pravo na pravično sudjenje
okrivljenog, kako se to neosnovano ističe izjavljenom žalbom.
BILTEN 2 / 2019 29
Ocjenom navoda odbrane okrivljenih i svih provedenih dokaza, kako pojedinačno
tako i u njihovoj medjusobnoj vezi nižestepeni sudovi su van svake razumne sumnje
utvrdili da je okrivljeni djelujući zajedno sa osudjenim A. K. i R. B., u vrijeme, na mjestu i
na način opisan izrekom prvostepene presude izrvršio krivično djelo iz člana 144 stav 1
tač. 1 i 4 u vezi člana 23 KZ CG, pa se neosnovano izjavljenim žalbama navedena
presuda pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i povrede
Krivičnog zakonika.
Neosnovano se žalbom branioca okrivljenog navedena presuda pobija zbog
odluke o kazni. Ovo sa razloga što je izrečena kazna srazmjerna težini izvršenog
krivičnog djela i stepenu krivične odgovornosti okrivljenog, te neophodna radi
ostvarivanja svrhe kažnjavanja iz člana 32 KZ CG, a u okviru opšte svrhe krivičnih
sankcija iz člana 4 st. 2 istog Zakonika.
U postupku donošenja nižestepenih presuda utvrdjeno je da su okrivljeni, pa i
okrivljeni V. zloupotrijebili gostoprimstvo sad pok. B., a što i po ocjeni ovog suda jeste
otežavajuća okolnost, jer to nije element djela za koje je oglašen krivim, pa su
neprihvatljivi s tim u vezi drugačiji navodi žalbe branioca istog.
Za postojanja krivičnog djela teško ubistvo dovoljna je jedna od kvalifikatornih
okolnosti iz člana 144 KZ Crne Gore, pa kada postoji više kvalifikatornih okolnosti ta
činjenica predstavlja otežavajuću okolnost. Neprihvatljivi su, zato, s tim u vezi drugačiji
navodi žalbe branioca okrivljenog."

KRIVIČNO DJELO NASILJE U PORODICI
ILI PORODIČNOJ ZAJEDNICI
(Član 220 stav 1 KZ)
Radnja izvršenja krivičnog djela nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici je

primjena grubog nasilja, koje podrazumijeva primjenu sile ili prijetnje, dok se
posljedica krivičnog djela sastoji u narušavanju tjelesnog ili duševnog integriteta.
***
Da bi se radilo o krivičnom djelu nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici,
odnosno da bi se upotrijebljeno nasilje kvalifikovalo kao grubo, radnja izvršenja u
najmanjem treba da bude takva da kod žrtve izaziva osjećaj straha ili inferiornosti,
tj. da prevazilazi upotrebu sile koja predstavlja obilježje prekršaja iz člana 36 stav
1 tačka 1 Zakona o zaštiti od nasilja u porodici.
***
U radnjama okrivljene, koja je nakon kraće prepirke ogrebala noktima u
predjelu vrata svog supruga i nanijela mu laku tjelesnu povredu u vidu
ogrebotine, nijesu ostvarena obilježja krivičnog djela nasilje u porodici ili
porodičnoj zajednici iz člana 220 stav 1 Krivičnog zakonika Crne Gore, čiji zaštitni
objekat čini porodica ili porodična zajednica.
Iz obrazloženja:
"Drugostepeni sud je pravilno utvrdio da je okrivljena M. P., dana 25.05.2017.

godine, u naselju Z., O. H. N., u zajedničkom stanu, nakon kraće prepirke, ogrebala u
predjelu vrata svog supruga D. P., dok je u naručju držao njihovog zajedničkog
mldb.sina M. i nanijela mu laku tjelesnu povredu u vidu ogrebotine u predjelu desne
strane vrata.
Međutim, Viši sud u Podgorici je, po ocjeni ovog suda, povrijedio Krivični zakonik,
kada je zaključio da su u navedenim radnjama ostvarena obilježja krivičnog djela nasilje
u porodici ili porodičnoj zajednici iz čl.220 st.1 Krivičnog zakonika Crne Gore.
Naime, osnovni oblik krivičnog djela nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici iz
pomenute zakonske odredbe postoji onda kada se primjenom grubog nasilja naruši
tjelesni ili duševni integritet člana svoje porodice ili porodične zajednice. Dakle, radnja
izvršenja ovog krivičnog djela je primjena grubog nasilja, koje podrazumijeva primjenu
sile ili prijetnje, dok se posljedica krivičnog djela sastoji u narušavanju tjelesnog ili
duševnog integriteta. Kod ovog krivičnog djela u većini slučajeva radi se o kontinuiranom
preduzimanju radnje izvršenja koju izvršilac preduzima prema članu svoje porodice,
mada je u nekim slučajevima dovoljno da je radnja jedanput preduzeta i da je objektivno
dovela do narušavanja tjelesnog ili duševnog integriteta člana porodice.
No, kako se radnja krivičnog djela nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici ogleda
u primjeni grubog nasilja, to je shvatanje pojma grubo nasilje od značaja za
razgraničenje između krivičnog djela i prekršaja iz čl.36 st.1 Zakona o zaštiti od nasilja u
porodici („Sl.list Crne Gore“, br.46/2010 i 40/2011). Ovo zbog toga što nasiljem u
porodici mogu biti ostvarena kako obilježja prekršaja, tako i krivičnog djela i po pravilu
BILTEN 2 / 2019 31
ono što predstavlja radnju prekršaja ne može biti radnja izvršenja krivičnog djela nasilje
u porodici ili u porodičnoj zajednici, osim ako se prekršajne radnje preduzimaju
kontinuirano i sistematski i ako su za posledicu imale narušavanje tjelesnog i duševnog
integriteta.
Jedan od oblika nasilja u porodici je činjenje kojim se ugrožava fizički integritet
pasivnog subjekta, a odredbom čl.36 st.1 tač.1 Zakona o zaštiti od nasilja u porodici
propisan je prekršaj čiji izvršilac je član porodice koji upotrijebi fizičku silu, bez obzira da
li je nastala tjelesna povreda kod drugog člana porodice. Kada upotreba fizičke sile
dostigne nivo grubog nasilja neće se raditi o prekršaju, već o krivičnom djelu nasilje u
porodici. Prema tome, odgovor na pitanje da li je upotrijebljeno grubo nasilje prema
članu porodice je odlučujući faktor za razlikovanje odnosnog prekršaja i navedenog
krivičnog djela.
Po shvatanju ovog suda grubo nasilje, u smislu krivičnog djela nasilje u porodici ili
porodičnoj zajednici, podrazumijeva svjesnu radnju preduzetu bezobzirno i
bezosjećajno, usmjerenu prema drugom licu kojom mu nanosi fizički ili psihički bol, a sa
ciljem sticanja moći nad njim. Riječ je o ekstremnijem obliku ponašanja u odnosu na
radnje prekršaja iz čl.36 Zakona o prekršajima. Nadalje, da bi se radilo o krivičnom djelu
nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici, odnosno da bi se upotrijebljeno nasilje
kvalifikovalo kao grubo, radnja izvršenja u najmanjem treba da bude takva da kod žrtve
izaziva osjećaj straha ili inferiornosti, tj.da prevazilazi samo upotrebu sile koja
predstavlja obilježje prekršaja iz čl.36 st.1 tač.1 Zakona o zaštiti od nasilja u porodici.
Da li se radi o radnji prekršaja iz pomenute zakonske odredbe ili pak o grubom
nasilju kao radnji krivičnog djela nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici zavisi od
okolnosti samog životnog događaja.
Polazeći od gore navedenog shvatanja pojma grubog nasilja u kontekstu
zakonskog opisa radnje krivičnog djela nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici, ovaj sud
je zaključio da u radnjama okrivljene, koja je nakon kraće prepirke ogrebala noktima u
predjelu vrata svog supruga i nanijela mu laku tjelesnu povredu u vidu ogrebotine, nijesu
ostvarena obilježja krivičnog djela nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici iz čl.220 st.1
Krivičnog zakonika Crne Gore, čiji zaštitni objekat čini porodica ili porodična zajednica.
Navedeni zaključak je utemeljen na činjenicama iz kojih proizilazi da opisanom
radnjom nije dostignut prag bezobzirnosti i bezosjećajnosti, koji je potreban da bi se
moglo zagovarati postojanje grubog nasilja u konkretnom slučaju. Takođe, oštećenom
očigledno nije nanijet fizički ili psihički bol, u vidu izazvanog traumatskog iskustva, s
obzirom na vrstu i težinu povrede – ogrebotinu zadnjeg dijela vrata, koja je lake prirode,
niti je radnja okrivljene po objektivnom shvatanju mogla kod oštećenog izazvati osjećaj
straha ili manje vrijednosti. Prema tome, ne radi se o ekstremnijem ponašanju koje
prevazilazi upotrebu sile prema članu porodice, mimo one koja predstavlja obilježje
prekršaja iz čl.36 st.1 tač.1 Zakona o zaštiti od nasilja u porodici.
Ocjenjujući da krivično djelo za koje je okrivljena M. P. optužena nije krivično
djelo, ovaj sud je zaključio da se pobijano rješenje kojim je okrivljena smatrana
izvršiocem krivičnog djela nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici iz čl.220 st.1
Krivičnog zakonika Crne Gore i za koje joj je izrečena sudska opomena, zasniva na
povredi Kriivčnog zakonika iz čl.387 tač.1 Zakonika o krivičnom postupku, zbog čega su
se stekli uslovi da se pobijano rješenje preinači na način što će se odbiti žalba
Osnovnog državnog tužioca u Herceg Novom izjavljena protiv prvostepene presude

kojom je okrivljena bila oslobođena od optužbe uz ocjenu prvostepenog suda da
učinjeno djelo nije krivično djelo i ta presuda potvrdi."
BILTEN 2 / 2019 33
KRIVIČNO DJELO NEDAVANJE IZDRŽAVANJA
Krivično djelo nedavanje izdržavanja čini lice koje ne postupa po

pravosnažnoj sudskoj odluci, u vremenu i na način kako je to utvrđeno tom
odlukom, bez obzira što u toj odluci nije naveden žiro račun zakonskog
zastupnika djeteta.
Iz obrazloženja:
"Drugostepeni sud u razlozima svoje presude na str.5 treći pasus, navodi “da u
postupku nije na nesumnjiv način utvrđeno da je okrivljeni K. S. počinio krivično djelo
stavljeno mu na teret i da se radi o njegovom svjesnom izbjegavanju obaveze
izdržavanja prema svom djetetu K. V., a preko zakonske zastupnice djeteta, njegove
majke a bivše supruge okrivljenog K. S., K. Lj., jer ovaj sud prihvata odbranu okrivljenog
iz postupka pred prvostepenim i ovim sudom da žiro račun svoje supruge nije znao, da
nije znao čak ni kod koje banke se taj žiro račun vodi, a da mu je bivša supruga to mogla
saopštiti da je htjela, jer je bio u komunikaciji sa njom i sa njihovim sinom, u izostanku te
komunikacije je otvorio posebni žiro račun na ime njihovog zajedinčkog sina V. i na taj
način mu uplaćivao novac što se može utvrditi iz izvoda za taj žiro račun.” U nastavku
obrazloženja navedne drugostepene presude na istoj strani u četvrtom pasusu, sud
zaključuje da “iskaz zakonske zastupnice maloljetnog K. V., njegove majke K. Lj., nije
dovoljan da bi sud izveo zaključak o postojanju krivice na strani okrivljenog K. S., jer
njegova obaveza nije da se raspituje o njenom žiro računu i kod koje banke se taj žiro
račun vodi. Njena obaveza je da ga o tome obavijesti preko tih istih zajedničkih prijatelja,
ili preko djeteta ili pak da to traži u zakonom propisanoj formi, odnosno traženjem
izmjene parnične odluke kojom je ta obaveza ustanovljena jer se pravosnažna i izvršna
sudska odluka može i smije mijenjati jedino u sudskom postupku u kom postupku je i
donešena.”
Ovakvo zaključivanje drugostepenog suda je nejasno iz razloga što krivično djelo
nedavnje izdržavanja čini lice koje ne postupa po pravosnažnoj sudskoj odluci, u
vremenu i na način kako je to utvrđeno tom odlukom. Dakle, za pravilno presuđenje ove
krivično-pravne stvari od odlučnog značaja je upravo činjenica da je obaveza davanja
izdražavanja okrivljenom određena pravosnažnom presudom Osnovnog suda u
Podgorici P.br.3954/16 od 21.04.2017.godine, kojom mu je utvđena obaveza da
svakomjesečno do 5. u mjesecu za tekući mjesec, doprinosi izdržavanju oštećenog u
iznosu od 200,00 € mjesečno, na žiro račun majke maloljetnog K. V., K. Lj. Takođe, od
odlučnog značaja su i navodi odbrane okrivljenog da je znao da mora uplaćivati novac
na ime izdržavnja svog sina, kao i činjenica da je bio u mogućnosti da navedni iznos
novca isplaćuje u mjesečnim iznosima. Stoji činjenica da u parničnoj presudi nije
naveden broj žiro račun majke djeteta na koji je trebalo vršiti uplate. Međutim, kako se
radi o krivičnom djelu kojim se štite prava i interesi djeteta, to je, po ocjeni ovog suda,
otac, kome je i određena obaveza da doprinosi izdržavanju, dužan da plaća

alimentaciju, a ne da kao izvinjavajuću okolnost navodi da mu nije poznat žiro račun
majke djeteta i da zbog toga ne daje izdržavanje.
Kod prednjeg nejasno je kako je drugostepeni sud našao da u postupku nije na
nesumnjiv način utvrđeno da je okrivljeni S. K. počinio krivično djelo stavljeno mu na
teret i da se radi o njegovom svjesnom izbjegavanju obaveze izdržavanja prema svom
djetetu V. K., te da je obaveza majke bila da okrivljenog informiše o broju svog žiro
računa. Za ukazati je da je okrivljenom (ne majci djeteta) pravosnažnom presudom
određena obaveza da doprinosi izdržavanju zajedničkog djeteta, pa je nerazumljivo kako
drugostepeni sud zaključuje da je obaveza zakonske zastupnice mldb. oštećenog V. K.
bila da informiše okrivljenog o broju svog žiro računu. Dakle, kad je već došlo do
propusta građanskog suda da navede broj žiro računa majke djeteta u presudi, upravo
je onaj kome je određeno da daje alimentaciju, odnosno u konkretnom slučaju okrivljeni,
bio u obavezi da sazna broj žiro računa, do kog broja je na više načina mogao doći
(susrijetao se sa bivšom suprugom pred sudom zbog građanskih postupaka u pogledu
njihove zajedničke imovine, pa joj je mogao tražiti broj računa, a posebno preko
zajedničkog djeteta koje ima 17 godina). Ovo zbog toga što su interesi djeteta na prvom
mjestu i oni moraju imati prednost u odnosu na sve druge obaveze, tako da je otac-
davalac alimentacije trebao uložiti dodatni napor da sazna broj žiro računa majke djeta,
ali je on očigledno svjesno izbjegao da dođe do istog, a formalni razlozi, na koje se
okrivljeni poziva, ne mogu nikako biti opravdanje za nedavanje izdržavanja svom
maloljetnom djetetu u kojem dijelu je činjenično stanje ostalo pogrešno utvrđeno, kako
se to osnovano ukazuje žalbama državnog tužioca i punomoćnika zakonske zastupnice
maloljetnika."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. I br. 16/19 od 24.09.2019. godine)
BILTEN 2 / 2019 35
KRIVIČNO DJELO KRIJUMČARENJE
Jedna od radnji krivičnog djela krijumčarenje iz člana 265 stav 3 KZ Crne

Gore je bavljenje prodajom neocarinjene robe.
Iz obrazloženja:
"Ocjenom navoda odbrane okrivljenog i svih provedenih dokaza, kako

pojedinačno tako i u njihovoj medjusobnoj vezi van svake razumne sumnje je utvrdjeno
da se okrivljeni bavio prodajom neocarinjene robe, da je dana 24. 01. 2009. godine u B.
preuzeo 21 mobilni telefon, koji su prenijeti preko granične linije, a da nijesu ocarinjeni,
te da je iste prodao licima navedenim u izreci pobijane presude, da je pri tom bio
svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje iako je znao da je isto zabranjeno.
Gornja utvrdjenja nesumnjivo proizilaze iz samih navoda odbrane okrivljenog.
Okrivljeni je, naime, u tri navrata (zapisnik Uprave policije od 25. 01. 2009. godine, te
zapisnici sačinjeni od strane istražnog sudije Kri broj 25/09 i Ki. broj 247/09) iznio da je
nabavio neocarinjenu robu - 21 mobilni telefon, da su u pitanju bili novi telefoni
upakovani skupa sa opremom, te da je iste prodao.
Navodi odbrane okrivljenog da se bavio prodajom neocarinjene robe - telefona
potvrdjeni su iskazom svjedoka D. M. i S. E., koji su posvjedočili da su od okrivljenog
kupili telefone.
Navodi izjavljene žalbe o stepenu amortizacije predmetnih telefona su bez
značaja za donošenje odluke u ovom predmetu. Ovo sa razloga što je za postojanje
predmetnog krivičnog djela potrebno da se učinilac bavi prodajom neocarinjene robe, a
okrivljeni priznaje da je prodao telefone koje mu je iz Italije poslalo lice pod imenom "Dj."
i da isti nijesu bili ocarinjeni. Samo to su odlučne činjenice za postojanje predmetnog
krivičnog djela.
S prednjim u vezi valja dodati da su okvakve žalbene tvrdnje u suprotnosti sa
nalazom vještaka informaciono-tehničke struke koji je jasno, odredjeno i dosledno našao
da su u pitanju novi telefoni tj. telefoni koji nijesu korišćeni.
Bez značaja su i navodi izjavljene žalbe o oznaci crnogorskog operatora T-com,
jer se iz nalaza i mišljenja vještaka utvrdjuje da dva telefona imaju oznaku "T-mobile", ali
da isti nijesu kodirani za odredjenu mobilnu mrežu.
Na utvrdjeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo, jer se u
radnjama okrivljenog L. stiču svi elementi bića krivičnog djela krijumčarenje iz člana 265
st. 3 u vezi st. 1 KZ Crne Gore.
Navodi izjavljene žalbe da sud ne obrazlaže utvrdjenja koja se odnose na radnje
ostalih okrivljenih prema kojima je optužba odbijena su bez značaja za utvrdjenje
krivičnog djela i krivice okrivljenog L., a kod nesumnjivog utvrdjenja da je isti nabavio
neocarinjenu robu i istu prodao."

NEDOZVOLJENO DRŽANJE ORUŽJA I EKSPLOZIVNIH MATERIJA
(Član 403 st. 1 KZ)
U radnjama okrivljenog koji je neovlašćeno držao oružje u periodu od preko

četiri mjeseca ostvareni su svi objektivni i subjektivni elementi krivičnog djela
nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija iz člana 403 stav 1 KZ, bez
obzira na okolnosti što je okrivljeni dan prije nego što mu je oružje oduzeto,
podnio zahtjev Ministarstvu ekonomije za dozvolu uvoza lovačke puške i dobio
traženu dozvolu, kao i zahtjev Ministarstvu unutrašnjih poslova za izdavanje
odobrenja za nabavku oružja.
Iz obrazloženja:
"Branilac okrivljenog je u žalbi naveo da se bitna povreda postupka ogleda u

tome što je u presudi drugostepenog suda navedeno da je „...okrivljeni podnio zahtjev
nakon oduzimanja, što je suprotno sa dokazima koji su izvedeni tokom postupka.“, jer iz
dokaza proizilazi da je okrivljeni zahtjev za dobijanje dozvole predao 25.07.2017.godine
Ministarstvu ekonomije, dakle dan prije nego što mu je oružje oduzeto, a ne nakon što
mu je oduzeto kako to pogrešno zaključuje drugostepeni sud. U žalbi se nadalje navodi
da je o zahtjevu okrivljenog odlučeno 04.09.2017.godine kada je dobio rješenje za uvoz
robe od Ministarstva ekonomije, nakon čega je odmah pokrenuo postupak carinjenja
tako da je dana 15.09.2017.godine dobio akt kojim mu je dozvoljeno carinjenje, pa je
dana 20.09.2017. godine predao zahtjev za dobijanje oružnog lista. U žalbi se ističe da
je okrivljeni preduzeo sve radnje koje zakon predviđa da bi dobio oružni list i postupao je
blagovremeno, a postupak za legalizaciju je pokrenuo prije nego što mu je oružje
oduzeto. Takođe, u žalbi je navedeno da je za izvršenje ovog krivičnog djela bitan
element vinost, a imajući u vidu sve naprijed navedeno u radnjama okrivljenog nema
vinosti, jer je sve uradio kako bi oružje legalizovao, tako da mu nije bila namjera da
neovlašćeno oružje drži.
Ovakvi žalbeni navodi branioca okrivljenog su neosnovani. Ovo zbog toga što je
provedenim dokazima nesumnjivo utvrđeno da je okrivljeni u svojoj kući u Ulcinju,
suprotno čl.5 st.2 Zakona o oružju neovlašćeno držao oružje-lovačku pušku i to u
periodu od 17.03.2017.godine do 26.07.2017.godine, to jest od dana kada je predmetnu
pušku unio u Crnu Goru na osnovu odobrenja koje je od Uprave policije dobio na
graničnom prelazu Debeli Brijeg, pa do dana kada mu je ista oduzeta od strane
službenika policije. Okolnosti da je okrivljeni dan prije nego što mu je oružje
oduzeto,odnosno 25.07.2017.godine podnio zahtjev Ministarstvu ekonomije za dozvolu
uvoza lovačke puške, da je 04.08.2017.godine dobio traženu dozvolu od Ministarstva
ekonomije, te da je 20.09.2017.godine podnio Ministarstvu unutrašnjih poslova zahtjev
za izdavanje odobrenja za nabavku oružja, su bez značaja za ocjenu postojanja ovog
krivičnog djela. Ovo iz razloga jer ovo krivično djelo čini ono lice koje neovlašćeno drži
oružje, a što je u konkretnom slučaju budući da je okrivljeni neovlašćeno držao oružje u
periodu od preko četiri mjeseca. Takođe, to što neko pokrene proceduru za dobijanje
oružnog lista ne mora nužno da znači da će isti dobiti, kao što je u konkretnom bio
BILTEN 2 / 2019 37
slučaj, jer Ministarstvo unutrašnjih poslova nije okrivljenom izdalo oružni list za
predmetnu pušku, kako to proizilazi iz dopisa MUP-Filijala za građanska stanja i lične
isprave Ulcinj od 16.11.2018.godine. U prilog prednjem zaključku ide i činjenica da je
okrivljeni registrovani lovac i da je lice koje posjeduje, osim predmetne puške, još više
komada lovačkog oružja i jedan pištolj, za koje posjeduje uredno izdate oružne listove,
pa je zasigurno morao znati koja je procedura za dobijanje oružnog lista i da mora imati
odobrenje za držanje istog, odnosno da oružje ne smije neovlašćeno držati. Uz to,
okrivljeni nije ponudio ni jedan objektivni razlog zbog čega nije ranije započeo proceduru
legalizacije predmetne puške, pa se kod prednjih činjenica ne može govoriti o
nepostojanju umišljaja kod okrivljenog za izvršenje predmetnog krivičnog djela."

KRIVIČNO DJELO FALSIFIKOVANJE ISPRAVE
(Član 412 stav 2 u vezi st. 1 KZ)
Učinilac krivičnog djela koji registarske tablice izdate za drugo vozilo stavi
na neregistrovano vozilo za koje nijesu izdate registarske tablice i koje su kao
takve za to vozilo lažne i vožnjom tog neregistrovanog vozila sa lažnim tablicama
ostvaruje obilježja krivičnog djela falsifikovanja isprave iz člana 412 stav 2 u vezi
stava 1 Krivičnog zakonika Crne Gore.
"Sud je u prvostepenom postupku nesumnjivo utvrdio da je okrivljeni N. G.

kritičnom prilikom upravljao neregistrovanim vozilom, a ne registrovanim kako propisuje
čl.279 Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima, na koji se drugostepeni sud
poziva prilikom donošenja odluke.
Pod registrovanim vozilom u skladu sa čl.7 st.1 tač.84 Zakona o bezbjednosti
saobraćaja na putevima podrazumijeva se vozilo koje je upisano u evidenciju vozila i za
koje je izdata saobraćajna dozvola, registracione tablice i registraciona naljepnica, dok
je u čl.7 st.1 tač.131 istog zakona na putevima propisano da je saobraćajna dozvola
javna isprava koja daje pravo na korišćenje vozila za vrijeme njenog važenja što ukazuje
da vozilo kojim je upravljao okrivljeni kritičnog dana u skladu sa tim zakonom nije
registrovano vozilo.
Iz činjenica koje su utvrđene u prvostepenom postupku nesumnjivo se izvodi
jedini mogući zaključak da putničko vozilo "Opel corsa" kojim je okrivljeni N. G. upravljao
kritične večeri nije bilo registrovano, da su registarske oznake koje su se odnosile na
navedeno vozilo bile oduzete od okrivljenog nedelju dana prije kritičnog događaja, što
ukazuje da je okrivljeni to znao prije nego što je vozilo stavio u pogon kritične večeri.
Dovodeći u vezu ove dvije činjenice sa činjenicom da su na vozilu kojim je upravljao
okrivljeni prilikom kontrole od strane policijskih službenika zatečene registarske oznake
koje se odnose na vozilo iste marke i tipa u radnjama okivljenog stekla su se sva
subijektivna i objektivna obilježja krivičnog djela falsifikovanje isprave iz čl.412 st.2 u
vezi st.1 Krivičnog zakonika Crne Gore. Optužbom državnog tužioca okrivljenom na
teret je stavljeno upotreba lažne javne isprave - registarske oznake koja je izdata od
strane nadležnog državnog organa za drugo vozilo, pa samim stavljanjem na
neregistrovano vozilo, odnosno za koje nije izdata ta registarska oznaka, a potom
vožnjom tog vozila sa tim tablicama postaje lažna ili neistinita, što je u konkretnoj
situaciji prvostepeni sud pravilno utvrdio.
Kod navedenin razloga podnosilac zahtjeva za zaštitu zakonitosti tvrdi da je Viši
sud u Podgorici povrijedio Krivični zakonik u korist okrivljenog - čl.387 tač.1 ZKP.
Vrhovni sud je razmotrio spise predmeta i ocijenio navode iznijete u zahtjevu za
zaštitu zakonitosti, pa je našao da je zahtjev osnovan.
Iz spisa predmeta proizilazi da putničko vozilo marke "Opel corsa" kojim je dana
03.04.2018.godine upravljao okrivljeni N. G. nije bilo registrovano i da su registarske
tablice koje su se odnosile na to vozilo bile oduzete od okrivljenog nedelju dana prije
BILTEN 2 / 2019 39
kritičnog događaja, što je okrivljeni znao. Na tom vozilu kojim je kritične prilike upravljao
okrivljeni prilikom kontrole od strane policijskih službenika Odjeljenja bezbjednosti u
Kotoru zatečene su registarske tablice koje su se odnosile na drugo vozilo iste marke i
tipa.
Učinilac krivičnog djela koji registarske tablice izdate za drugo vozilo stavi na
neregistrovano vozilo za koje nijesu izdate te registarske tablice i koje su kao takve za to
vozilo lažne i vožnjom tog neregistrovanog vozila sa takvim lažnim tablicama, kao kada
je riječ u konkretnom slučaju, ostvaruje obilježja krivičnog djela falsifikovanja isprave iz
čl.412 st.2 u vezi st.1 Krivičnog zakonika Crne Gore, kako je to pravilno zaključio
prvostepeni sud u svojoj odluci.
Nasuprot navedenom, drugostepeni sud prilikom zaključivanja da se u radnjama
okrivljenog ne stiču elementi krivičnog djela, već da se radi o prekršaju, ispušta iz vida
da se materijalno pravna norma iz čl.279 Zakona o bezbjednosti saobraćaja na
putevima ("Službeni list CG", br.33/2012, 58/2014 i 14/2017 - odluka Ustavnog suda
Crne Gore br.66/2019) isključivo odnosi na registrovano vozilo koje mora u saobraćaju
na putu da nosi registarske tablice koje su izdate za to vozilo i čija je registarska oznaka
upisana u saobraćajnu dozvolu. Kršenjem ove odredbe kada vozač tog registrovanog
vozila postavi tablice koje nijesu izdate za to vozilo ostvaruje obilježje prekršaja.
Kod takvog stanja stvari, zahtjevom za zaštitu zakonitosti osnovano se ukazuje
da se drugostepena presuda zasniva na povredi Krivičnog zakonika iz čl.387 tač.1 ZKP,
jer je sud pogrešno zaključio da radnje okrivljenog, bliže opisane u izreci prvostepene
presude ne sadrže elemente bića krivičnog djela falsifikovanje isprave iz čl.412 st.2 u
vezi st.1 Krivičnog zakonika Crne Gore, već da se radi o prekršaju iz čl.323 st.1 tač.34 u
vezi čl.279 Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 16/19 od 11.12.2019. godine)

KRIVIČNO PROCESNO PRAVO
BILTEN 2 / 2019 43
PRAVILNOST OCJENE DOKAZA
(Član 16 ZKP)
Prilikom ocjene iskaza svjedoka vrednosni sud se ne bi trebao davati na

način što se odredjeni iskaz ne prihvata zato što nije u skladu sa iskazom drugog
svjedoka koji se nasuprot tome prihvata, jer se ni jedan iskaz svjedoka a priori ne
može prihvatati i služiti kao mjerilo za ocjenu iskaza drugih svjedoka.
***
Uvidjaj, odnosno zapisnik koji se povodom njega sačinjava, samo je jedan
od dokaza koji se koristi u krivičnom postupku radi utvrdjivanja odlučnih
činjenica i sam po sebi nije dovoljan da bi se pouzdano utvrdila dinamika
saobraćajne nezgode koja je predmet krivično-pravne procedure.
***
Nije dužnost suda da prilikom ocjene dokaza uporedjuje svaku nijansu
razlike u kazivanju svjedoka koji je više puta saslušavan, već samo ukoliko se radi
o odstupanjima od ranijeg iskaza u pogledu navoda iz kojih bi se mogle utvrdjivati
odlučne činjenice.
OCJENA ZASTARJELOSTI KRIVIČNOG GONJENJA

(Član 124 stav 1 tačka 5 u vezi čl. 125 st. 1 tač. 7 KZ)
Nakon pravosnažnosti presude rok koji je zakonom propisan za

zastarijevanje krivičnog gonjenja prestaje da teče, a počinje da teče rok
zastarijevanja izvršenja kazne i mjere bezbjednosti, ako su izrečene
pravosnažnom odlukom.
***
Kada je odlukom Ustavnog suda usvojena ustavna žalba i ukinuta
pravosnažna presuda, čime se krivični postupak vraća u fazu redovnog postupka,
pitanje zastare krivičnog gonjenja se ponovo aktueliziralo i to od dana kada je
počelo pravno dejstvo odluke Ustavnog suda.
***
U slučaja ukidanja pravosnažne presude od strane Ustavnog suda po
ustavnoj žalbi ili Vrhovog suda po zahtjevu za zaštitu zakonitosti u zakonom
propisani rok apsolutne zastare krivičnog gonjenja ne računa se period u kom je
konkretna krivična stvar bila pravosnažno riješena.
Iz obrazloženja:
"Nasuprot žalbenim navodima, sud trećeg stepena je utvrdio da je drugostepeni

sud o svim odlučnim činjenicama dao dovoljne i jasne razloge koji nijesu međusobno
protivrječni. Nije nelogično i protivrječno to što se potencira žalbom, a naime da
BILTEN 2 / 2019 45
drugostepeni sud prilikom ocjene dokaza nije prihvatio iskaz svjedoka D. V., već
saglasne iskaze oštećene i svjedoka V. V. Stoji činjenica da se prilikom ocjene dokaza,
konkretno iskaza svjedoka, vrednosni sud ne bi trebao davati na način što se određeni
iskaz ne prihvata zato što nije u skladu sa iskazom drugog svjedoka koji se nasuprot
tome prihvata. Ovo stoga što se ni jedan iskaz svjedoka apriori ne može prihvatati i
služiti kao mjerilo za ocjenu iskaza drugih svjedoka, već se svi iskazi svjedoka
pojedinačno i u vezi sa drugim iskazima svjedoka, kao i drugim dokazima ocjenjuju. U
konkretnom slučaju očigledno se radi o nespretnoj formulaciji drugostepenog suda, koja
nema uticaja na zakonitost presuđenja. Naime, iz razloga drugostepene presude
nesumnjivo proizilazi da su iskazi svjedoka oštećene i svjedoka V. V. međusobno
saglasni u pogledu opredijeljenog mjesta kontakta, pa je drugostepeni sud iz tih razloga
poklonio vjeru ovim svjedocima, jer se međusobno potvrđuju, a uz to je ukazao da im se
može vjerovati i zato što prilikom davanja iskaza nijesu znali da li će saopšteno biti u
korist ili na štetu okrivljenog, tj. u korist ili na štetu oštećene. Nasuprot tome iskaz
svjedoka D. V. nije potvrđen ni jednim dokazom pa se očigledno zato drugostepeni sud
opredijelio da mu ne pokloni vjeru, nespretno navodeći da je to zato što nije u skladu sa
prihvaćenim dokazima, umjesto da navede da nije potvrđen ni jednim dokazom. No nije
bez značaja ukazati ni to da iskaz svjedoka D. V., u dijelu opredijeljenja mjesta kontakta
motora okrivljenog i oštećene, ne konvenira navodima odbrane, i to u izražajnijem obimu
nego prihvaćeni iskazi svjedoka oštećene i svjedoka V. V. Naime, iz iskaza ovog
svjedoka bi proizilazilo da je pješakinja-oštećena ušla dublje u kolovoznu tj. saobraćajnu
traku kojom se kretao okrivljeni, a što znači da je prošla duži put i provela duže vrijeme
na toj kolovoznoj traci, što bi, da se prihvatilo, bilo na štetu okrivljenog, jer bi on imao
više vremenske i prostorne mogućnosti da zaustavi motor prije kontakta. Upravo i zbog
ovih razloga nije razumljivo što branilac potencira ovaj dokaz iz kog bi se utvrdile
činjenice na štetu okrivljenog.
Neosnovano se žalbom branioca tvrdi da je drugostepeni sud počinio bitnu
povredu odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.2 ZKP-a time što na glavnom pretresu
u dokaznom postupku nije pročitao medicinsku dokumentaciju na ime oštećene. Naime,
iz razloga prvostepene presude proizilazi da je taj sud odlučnu činjenicu koja se tiče
težine povreda koje je zadobila oštećena u saobraćajnom udesu za čiji uzrok se tereti
okrivljeni, utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, koji je na
procesno dopušten način pročitan u prvostepenom postupku, a ne na osnovu
medicinske dokumentacije na ime oštećene. Dakle, kako je prvostepeni sud ovu odlučnu
činjenicu utvrdio na osnovu dokaza koji je proveden na glavnom pretresu, a ta činjenica
se nije osporavala žalbom, niti je drugostepeni sud našao da su u tom dijelu činjeničnog
utvrđenja nerazumljivi razlozi prvostepene presude, drugostepeni sud, ne samo da nije
imao potrebu da ponovo provodi dokaze iz kojih je utvrđena neosporavana činjenica,
već nije imao ni obavezu da provodi druge dokaze koji nijesu provedeni pred
prvostepenim sudom, a koji bi se jedino odnosili na tu nesumnjivo utvrđenu činjenicu.
Dakle, drugostepeni sud nije povrijedio odredbu čl.370 i 379 ZKP-u kako se
žalbom tvrdi, jer je savjesnom ocijenom dokaza koje je izveo na pretresu i u vezi sa
dokazima koji su izvedeni u prvostepenom postupku, a čija ocjena nije žalbom
dovođenja u pitanje, pravilno izveo zaključke o činjenicama koje je utvrdio i potpuno se
jasno odredio o tome koje činjenice iz kojih dokaza i iz kojih razloga smatra dokazanim
tj. nedokazanim. Na drugačiji zaključak nema uticaja prethodna konstatacija Vrhovnog

suda da je drugostepeni sud u odnosu na vrednovanje iskaza svjedoka D. V. upotrijebio
neadekvatnu formulaciju u presudi.
U predmetnoj žalbi, kao i u žalbi o kojoj je Vrhovni sud već odlučivao i dao
odgovor na isti prigovor (Kž. I br.7/14 od 15.09.2014.godine), branilac okrivljenog
potencira da je drugostepeni sud odluku zasnovao na nedozvoljenom dokazu -
zapisniku o uviđaju. Još jednom se braniocu ponavlja, da su neosnovani žalbeni navodi
da je drugostepeni sud presudu zasnovao na dokazu na kom se ne može zasnivati zato
što je presudu zasnovano na zapisniku o uviđaju, u kom su, shodno žalbenim navodima
branioca, konstatovani informativni razgovori sa učesnicima nezgode. Iz razloga
prvostepene i drugostepene presude proizilazi da nižestepeni sudovi nijesu iz zapisnika
o uviđaju koristili bilo koji podatak koji je eventualno proizilazio iz informativnih razgovora
sa građanima (oštećenom i njenim ocem). Stoga ni jedna nižestepena presuda nije
zasnovana, u ovom smislu, na dokazu na kojem se ne može zasnivati, kako se
neosnovano žalbom tvrdi, pa drugostepenom presudom nije počinjena bitna povreda
odredaba iz čl. 386 st.1 tač.7 ZKP-u.
Branilac okrivljenog tvrdi da drugostepeni sud nije odgovorio na sve žalbene
navode (str.5 žalbe, četvrti pasus odozgo). Međutim, pri tom ne ukazuje na koji žalbeni
navod drugostepeni sud nije odgovorio, pa njegova tvrdnja da je drugostepeni sud
izbjegao da odgovori na sve razloge žalbe nije ničim potvrđena i kao takvu Vrhovni sud
je ocjenjuje neosnovanom.
Nije dužnost suda da prilikom ocjene dokaza upoređuje svaku nijansu razlike u
kazivanju jednog svjedoka koji je više puta saslušavan, već samo ukoliko se radi o
odstupanjima od ranijeg iskaza u pogledu navoda iz kojih bi se mogle utvrditi odlučne
činjenice. Stoga su bez ikakvog uticaja, na pravilno i zakonito presuđenje
drugostepenog suda, navodi žalbe da drugostepeni sud nije ocjenjivao iskaz svjedoka
V. V. u smislu njegove dosljednosti u kazivanju, a u pogledu navoda koji nijesu od
relevantnog značaja za utvrđivanje činjenica, što potencira branilac na str.5 u drugom i
trećem pasusu žalbe.
Sud trećeg stepena je ispitao drugostepenu presudu i postupak koji joj je
prethodio u pogledu eventualne zahvaćenosti nekom od ostalih bitnih povreda odredaba
krivičnog postupka na koje ovaj sud shodno čl.413 st.2 ZKP-u u vezi čl.398 st.1 tač.1
ZKP-u, pazi po službenoj dužnosti, pa je utvrdio da takve povrede nijesu počinjene.
Nasuprot žalbenim navodima Vrhovni sud utvrđuje da je drugostepeni sud
pravilno utvrdio one odlučne činjenice koje je različito utvrdio, odnosno nijesu utvrđene
od strane prvostepenog suda, kao što je mjesto kontakta, te u vezi sa tom utvrđenom
činjenicom, pravilno utvrdio dinamiku saobraćajne nezgode, te opravdano našao da su
ostale odlučne činjenice, prije svega subjektivne, koje se odnose na vinost okrivljenog,
pravilno utvrđene od strane prvostepenog suda, zbog čega je činjenično stanje u ovom
predmetu u svojoj ukupnosti pravilno i potpuno utvrđeno.
Žalbom se osporava utvrđeno činjenično stanje, na način što se tvrdi da ni jedan
sud sa sigurnošću ne može utvrditi činjenično stanje, pa nije mogao ni drugostepeni,
zato što nije vršen uviđaj odmah nakon saobraćajne nezgode, već nakon skoro mjesec
dana. Ovakvi navodi branioca su bez ikakvog osnova. Stoji činjenica da uviđaj kao
procesna radnja nije izvršena odmah nakon nezgode i da je to svakako otežalo
postupak dokazivanja činjenica i okolnosti pod kojima se desila predmetna nezgoda.
Međutim, uviđaj, odnosno zapisnik koji se povodom njega sačinjava, samo je jedan od
dokaza koji se koristi u krivičnom postupku radi utvrđivanja odlučnih činjenica i sam po
BILTEN 2 / 2019 47
sebi sigurno nije dovoljan da bi se pouzdano utvrdila dinamika saobraćajne nezgode
koja je predmet krivično-pravne procedure. Dakle, brojni su dokazi koje je prvostepeni i
drugostepeni sud proveo i koji su i pored nevršenja uviđaja (odmah nakon nezgode)
omogućili sudu da pouzdano utvrdi sve odlučne činjenice.
Drugostepeni sud je postupajući po ukidnim nalozima presude Vrhovnog suda Už
Kž I br.1/17 od 24.04.2017.godine iz spisa predmeta izdvojio kao nedozvoljen dokaz
nalaz i mišljenje Centra za saobraćajno mašinska vještačenja Mašinskog fakulteta i sva
izjašnjenja članova komisije na pretresu, pa je naložio novo vještačenje Centru za
vještačenje D.O.O Novi Sad i saslušao predstavnika komisije vještaka na pretresu, tako
da su okrivljeni i branilac imali mogućnost da ga osporavaju pitanjima i prigovorima u
kontradiktornoj raspravi. Pravilnom ocjenom dokaza ovog Centra drugostepeni sud je
izveo zaključke o odlučnim činjenicama, povezujući taj nalaz sa drugim dokazima u
pogledu mjesta kontakta i prihvatajući onu varijantu dinamike nezgode koju je Centar
opredijelio polazeći od iskaza svjedoka oštećene i svjedoka V. V., o čijoj pravilnoj ocjeni
drugostepeni sud je dao razloge koje je ovaj sud podržao i na njih se osvrnuo u
prethodnom dijelu navoda ove presude. Dakle, pravilnom ocjenom navoda i mišljenja
Centra i iskaza svjedoka-oštećene i svjedoka V. V., drugostepeni sud je utvrdio da je
okrivljeni kao vozač motocikla imao tehničkih mogućnosti da zaustavi svoje vozilo do
mjesta kontakta da je reagovao u trenutku stvaranja opasne saobraćajne situacije.
Međutim, okrivljeni to nije učinio jer nije sa dužnom pažnjom pratio saobraćajnu
situaciju, pa nije obratio pažnju na pješakinju - oštećenu koja je prelazila sa lijeve na
desnu stranu kolovoza i koja je prije kontakta sa motociklom ne samo prešla cijelokupnu
lijevu kolovoznu traku (koja se sastojala iz dvije saobraćajne trake), već i lijevu
saobraćanu traku desne kolovozne trake gledano iz smjera okrivljenog i zašla u prostor
desne saobraćajne trake desne kolovozne trake kojom se kretao motociklom okrivljeni.
Za pravilno i potpuno činjenično utvrđenje drugostepeni sud je dao jasne razloge
koji međusobno nijesu protivrječni i iz kojih nesumnjivo proizilazi pravilan činjenični
zaključak drugostepenog suda da je uzrok predmetne nezgode na strani nepropisnog
kretanja okrivljenog, dok se na strani oštećene i njenog nepropisnog ponašanja u
saobraćaju nalazi doprinos predmetnoj nezgodi, zbog čega se radi izbjegavanja
ponavljanja i nepotrebnog opterećivanja ove presude, branilac upućuje na razloge
drugostepene presude na strani 7, 8, 9 i 10 (kako su označene na orginalu
drugostepene presude povezane u drugostepenim spisima). Ovo tim prije što shodno
praksi Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu (u daljem Evropski sud), a u
pogledu dovoljnih razloga koje instancioni sud u svojoj odluci treba da navede, da bi se
ispoštovalo pravo na pravično suđenje iz čl.6 Konvencije, proizilazi da viši sud može
podržati razloge nižestepene odluke ukoliko su dovoljni, jasni i nijesu protivrječni, a u
konkretnom su upravo takvi o čemu je u prethodnom dijelu detaljno elaborirano. Naime,
Evropski sud, u presudi Helle protiv Finske -1997 u paragrafu 59-60, i u brojnim drugim
nakon toga, ukazao je da sud apelacije može u principu jednostavno podržati razloge
nižestepene presude. Do odstupanja od ovog standarda dolazi kada se odluka
osporavana žalbom zasniva na protivrječnim razlozima, pa to nameće obavezu
instanciono višem sudu, da, u svojoj odluci ispravi takve nedostatke obrazloženja i dâ
sopstvene razloge (Hirvisaari protiv Finske -2001, br. zahtjeva 49684/99), a što u
konkretnom nije slučaj.
To što drugostepeni sud, kako se tvrdi žalbom, nije smatrao značajnim prigovor
okrivljenog da je oštećena nosila naočare za vid, bez ikakvog su uticaja na pravilno

presuđenje i takva činjenica ukoliko bi se eventualno smatrala utvrđenom ne bi bila u
korist odbrane.
Sve činjenične primjedbe branioca istaknute u žalbi u suštini se svode na njegovo
uvjerenje da je oštećena uzrokovala predmetnu nezgodu, a da je okrivljeni nije mogao
izbjeći i da stoga ne postoji njegova krivica za predmetnu saobraćajnu nezgodu.
Međutim, ovakve primjedbe po ocjeni Vrhovnog suda su bez ikakog utemeljenja u
provedenim dokazima koje je pravilno cijenio drugostepeni sud i pravilno iz njih izveo
činjenične zaključke o toku i dinamici predmetne nezgode u dijelu obrazloženja svoje
odluke na koju je prethodno ukazano.
Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je drugostepeni sud
primjenio Krivični zakon kada je našao da se na skup činjenica koje su opredjeljenje u
činjenčnom opisu izreke drugostepene presude ostvaruju svi elementi bića krivičnog
djela teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz čl.348 st.3 u vezi čl.339 st.3 u
vezi st.1 Krivičnog zakonika (KZ-a), pa nije povrijeđen Krivični zakonik na štetu
okrivljenog, kako se neosnovano žalbom tvrdi.
O prigovoru branioca okrivljenog da je nastupila apsolutna zastara krivičnog
gonjenja okrivljenog za predmetno krivično djelo, drugostepeni sud se odredio u
osporavanoj presudi, budući je branilac taj prigovor isticao tokom postupka. Razlozima
drugostepene presude koji se odnose na ovo pravno pitanje, a koji su dati na kraju 11 i
početku 12 strane pobijane presude, u svemu je podržan stav Vrhovnog suda iz presude
Už Kž I br.1/2017 od 24.04.2017.godine, pa je potenciranje branioca u razmatranoj žalbi
ovog pitanja nerazumljivo, jer je već dobio odgovor u istom predmetu od najviše sudske
instance. Dakle, u konkretnom predmetu ranija presuda Višeg suda u Podgorici
Kž.br.527/13 od 06.03.2014.godine, postala je pravosnažna kada je presudom
Vrhovnog suda Crne Gore Kž I br.7/14 od 15.09.2014.godine potvrđena. Do dana
pravosnažnosti proteklo je 7 godina i 3 dana računato od 12.09.2007.godine (dana
izvršenja predmetnog krivičnog djela). Nakon pravosnažnosti presude rok koji je
zakonom propisan za zastarijevanje krivičnog gonjenja prestaje da teče, a počinje da
teče rok zastarijevanja izvršenja kazne i mjere bezbjednosti (ako su izrečene
pravosnažnom odlukom).
Kako je odlukom Ustavnog suda Už III 684/14 od 27.04.2017.godine usvojena
ustavna žalba i ukinuta presuda Vrhovnog suda Kž I br.7/14 od 15.09.2014.godine, čime
je krivični postupak okrivljenog vraćen u fazu redovnog postupka, pitanje zastare
krivičnog gonjenja se ponovo aktueliziralo i to od dana kada je počelo pravno dejstvo
odluke Ustavnog suda (čl.78 Zakona o Ustavnom sudu).
Proizilazi da u periodu od 15.09.2014.godine (dana nastupanja pravosnažnosti
presude Višeg suda u Podgorici Kž.br.527/2013) do 28.07.2017.godine kada je počelo
dejstvo odluke Ustavnog suda (datum je vezan za dan dostavljanja Vrhovnom sudu
odluke Ustavnog suda, jer se na nesumnjiv način nije moglo utvrditi kada je ta odluka
dostavljena okrivljenom), rok zastare krivičnog gonjenja nije tekao. Računato od
28.07.2017.godine, zastarijevanje krivičnog gonjenja za predmetno krivično djelo
nastavlja da teče. Uzimajući u obzir period koji je protekao do pravosnažnosti presude,
proizilazi da bi u predmetnom slučaju apsolutna zastarijelost krivičnog gonjenja nastupila
25.07.2020.godine. Naime, apsolutna zastarjelost gonjenja nastupa kada protekne
dvostruko vrijeme koje je zakonom propisano za zastarjelost krivičnog gonjenja, a to je u
konkretnom slučaju 10 godina (čl.124 st.1 tač.5 u vezi čl.125 st.1 tač.7 KZ-a, sve u vezi
propisane kazne u čl.348 st.3 KZ-a). Ovo dalje znači da je do apsolutne zastare
BILTEN 2 / 2019 49
krivičnog gonjenja, za krivično djelo koje se stavlja na teret okrivljenom, bilo potrebno da
protekne još 2 godine 11 mjeseci i 27 dana nakon početka pravnog dejstva odluke
Ustavnog suda. Dakle, u vrijeme donošenja drugostepene presude kao i predmetne
trećestepene presude, apsolutna zastarijelost krivičnog gonjenja nije nastupila, jer 10
godina, koliki je rok apsolutne zastarijelosti, ne može obuhvatati period u kom je bilo
pravosnažno presuđena ova krivična stvar.
Vrhovni sud je ispitao po službenoj dužnosti odluku o krivičnoj sankciji pa je
našao da je drugostepeni sud kao i prvostepeni sud pravilno cijenio sve olakšavajuće
okolnosti na strani okrivljenog i pravilno se opredijelio da mu izrekne mjeru upozoranja,
uslovnu osudu kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i opredijelio rok
provjeravanja na jednu godinu, a koja sankcija će kao takva uticati na okrivljenog da u
buduće ne vrši krivična djela, i koja je dovoljna da utiče na druge da se uzdrže od
sličnog postupanja. Na taj način ova sankcija ostvariće svrhu specijalne i generalne
prevencije."

PRAVNA VALJANOST CD SNIMKA
To što na CD snimku nema datuma i vremena snimanja po automatizmu ne

znači da snimak nije autentičan i da se ne odnosi na datim i vrijeme odvijanja
inkriminisanog dogadjaja, jer se autentičnost nekog snimka u nedostatku
navedenih parametara može utvrdjivati drugim sredstvima.
Iz obrazloženja:
"U osporavanom rješenju, kao i u pravosnažnim presudama protiv kojih se

predlaže podizanje zahtjeva, ukazano je da kamera video nadzora na benzinskoj pumpi,
nije pokrivala lokaciju gdje se inkriminisani događaj odvijao, koju činjenicu niko nije
osporavao tokom redovnog postupka. Dakle, iz video zapisa, čak i da je blagovremeno
izuzet, ne bi se moglo utvrditi ko je prvi započeo sukob tj. bio napadač, pa je prvostepeni
sud tu činjenicu pravilno utvrdio iz drugih dokaza, prije svega iskaza svjedoka oštećenog
i svjedoka koji su prisustvovali događaju i pravilno nije prihvatio odbranu okrivljenog, koji
je tvdio da je on napadnut od strane oštećenog, jer je i po ocjeni Vrhovnog suda njegova
odbrana bila neuvjerljiva, a to imajući u vidu prethodno ponašanje okrivljenog koji je
pozivao oštećenog na sukob i zakazivao mjesto obračuna, a takođe i zbog toga što
njegova odbrana nije bila potvrđena bilo kojim dokazom.
Uostalom, neblagovremeno izuzimanje potenciranog video zapisa sanirano je
time što je prvostepeni sud prihvatio da u postupku provede dokaz koji je odbrana
pribavila i koji je u potpunosti zamijenio sadržaj neizuzetog video zapisa. Time je princip
"jednakosti oružja" u potpunosti ispoštovan, a ne povrijeđen kako neosnovano tvrdi
branilac. Naime, prvostepeni sud je proveo dokaz emitovanjem sadržine video materjala
sa CD-a koji je dostavio branilac okrivljenog, a koji je snimio menadžer benzinske
pumpe telefonom svjedoka N. N. Na CD-u je bio snimljen sadržaj video zapisa sa
monitora kompjutera koji je zabilježila kamera sa benzinske pumpe "E. p." u R., a koji se
odnosio na dan 15.05.2017.godine. Prvostepeni sud je dao razloge zašto taj snimak
prihvata kao autentičan. Međutim, ocjenom ovog dokaza prvostepeni sud nije utvrdio
odlučne činjenice, jer kamera sa benzinske pumpe nije pokrivala mjesto inkriminisanog
događaja.
Zapaziti je da je okrivljeni od prvog saslušanja dana 15.05.2017.godine, kada se i
desio inkriminisani događaja, imao stručnu pomoć branoca, ali odbrana 20 dana nakon
događaja (kolika je memorija kamere na benzinskoj pumpi-Sl.zabilješka UP CB B. P.
br.74-03 240/17-4890 od 09.06.2017.godine) nije predlagala državnom tužilaštvu da
pokrene proceduru oduzimanja orginalnog zapisa sa kamere benzinske pumpe.
Nerazumljivo je stoga, da odbrana zbog svoje inertnosti smatra da okrivljeni u postupku
nije imao jednak tretman kao suprotna strana, jer je prevashodno zadatak branioca da
štiti interese okrivljenog, a ne da se oslanja na pribavljanje dokaza od strane tužioca.
Dakle, kao što je ukazano u pobijanom rješenju i pravosnažnim presudama,
kamera na benzinskoj pumpi nije pokrivala mjesto na kome se desio događaj pa nije bilo
objektivnih mogućnosti da se on zabilježi na video zapisu nadzorne kamere, a pri tom
imajujći u vidu da je prvostepeni sud prihvatio dokaz odbrane koji je u potpunosti
BILTEN 2 / 2019 51
zamijenio neblagovremeno izuzeti video zapis, Vrhovni sud konstatuje da nije
povrijeđeno pravo na odbranu okrivljenog u onom smislu u kome se to predlogom
branioca tvrdi. To što branilac smatra da su se iz CD snimka, koji je pribavila, mogle
utvrditi odlučne činjenice, a što prvostepeni sud nije tako cijenio, stvar je ocjene dokaza i
utvrđenog činjeničnog stanja koje se zahtjevom za zaštitu zakonitosti (pa ni predlogom
odbrane) ne može osporavati. Pri tom Vrhovni sud je imao u vidu da nije bilo ma kakve,
a kamo li znatne sumnje, u istinitost odlučnih činjenica utvrđenih odlukama protiv kojih
se predlaže podizanje zahtjeva, a što bi eventualno onemogućilo odlučivanje o zahtjevu
za zaštitu zakonitosti, koji bi se eventualno podigao da je predlog bio osnovan. Dakle,
nije bilo mjesta primjeni odredbe čl.444 ZKP-u.
Vrhovni sud ocjenjuje potrebnim da se, kao najveća sudska instanca koja je
odgovorna za unifikaciju sudske prakse, kod oprečnog stava prvostepenog i
drugostepenog suda (što nije imalo uticaja na zakonitost pravosnažnog presuđenja),
izjasni o pravnoj valjanost CD snimka koji je pribavljen na način što je mobilnim
telefonom snimljen monitor kompjutera na kome je emitovan sadržaj snimka koji je
kamera na benzinskoj pumpi, u vrijeme predmetnog događaja, zabilježila. Naime,
prvostepeni sud je ovaj dokaz prihvatio kao pravno valjan, a njegovu autentičnost
utvrđivao je na osnovu iskaza svjedoka G. P., menadžera na pumpi "E. p.", koji je izjavio
da je on, sjutradan u odnosu na predmetni događaj sačinio snimak telefonom svjedoka
N. N. (snimak je potom narezan na CD-primjedba Vrhovnog suda), tako što je snimao
monitor kompijutera na kome se emitovao sadržaj zabilježen nadzornom kamerom na
dan inkriminisanog događaja. Njegov iskaza potvrdio je svjedok N. N.
Ovakav stav prvostepenog suda Vrhovni sud u potpunosti podržava i smatra da
je emitovani snimak sa CD, koji je pribavila odbrana, pravno valjan dokaz. Nasuprot
tome, stav drugostepenog suda, koji je ovaj dokaz smatrao pravno nevaljanim, a koji
stav nije uticao na zakonitost presuđenja, ali može imati uticaja na sudsku praksu, nije
prihvatljiv.
Naime, drugostepeni sud dovodi u sumnju autentičnost pomenutog CD snimka,
jer se na snimku ne vidu datum i vrijeme na koji se snimak odnosi, a što je bilo moguće
utvrditi, po mišljenju drugostpenog suda, jedino da je snimak sa resivera direktno
narezan na CD ili prebačen na fleš memoriju (čime se drugostepeni sud upustio u oblast
koja pripada stručnom znanju vještaka informacione tehnologije, a ne sudu). Međutim,
drugostepeni sud, kod ovakvog stava, gubi iz vida da to što na snimku nema datuma i
vremena snimanja, po automatizmu ne znači da snimak nije autentičan i da se ne
odnosi na datim i vrijeme odvijanja inkriminisanog događaja, jer se autentičnost nekog
snimka u nedostatku navedenih parametara, može utvrđivati i drugim sredstvima, što je
učinio prvostepeni sud, poklanjajući vjeru iskazima svjedoka N. N. i G. P., iz čijih iskaza
proizilazi da je snimak sačinjen tako što je mobilnim telefonom sniman sadržaj, emitovan
na monitoru kompjutera, koji je zabelježila nadzorna kamera u vrijeme predmetnog
događaja."

DOKAZI NA KOJIMA SE NE MOŽE ZASNIVATI SUDSKA ODLUKA
(Član 17 ZKP)
Iskaz svjedoka - policijskog inspektora, u dijelu u kojem iznosi sadržinu

obavještenja gradjana ne može se koristiti kao dokaz u krivičnom postupku, kao
ni iskaz svjedoka koji je državni tužilac pribavio u izviđaju povredom odredaba
krivičnog postupka iz člana 262 stava 1 ZKP u vezi čl.17 st. 2 ZKP.
Iz obrazloženja:
"Nakon ocjene navoda zahtjeva za zaštitu zakonitosti i uvida u sadržinu svih

spisa ovog predmeta Vrhovni sud je ocijenio da postoji znatna sumnja u istinitost
odlučnih činjenica utvrđenih presudama protiv kojih je podignut zahtjev za zaštitu
zakonitosti zbog čega nije moguće odlučiti o zahtjevu (čl.444 ZKP-u).
Naime, prvostepeni sud je utvrdio odlučne činjenice ocjenjujući "....iskaz svjedoka
mldb. A. S. dat na zapisniku o saslušanju svjedoka kod VDT B. P. dana 12.12.2018.
godine u predmetu Kt.br.59/18, kao i iskaz svjedoka R. E. kao jasne, ubjedljive, logične i
uvjerljive..." (str.11 poslednji pasus prvostepene presude). Ovakvu ocjenu dokaza
prihvatio je i Apelacioni sud Crne Gore.
Uvidom u spise predmeta Kt.br.59/18 Vrhovni sud je utvrdio da je iskaz svjedoka
mldb. S. A. na kojem prvostepeni sud zasniva zaključak o odlučnim činjenicama,
pribavljen u izviđaju. Naime, u predmetnom slučaju istraga nije sprovođena (nije
donošena naredba o njenom sprovođenju), već je podignuta neposredna optužnica.
Odredbom čl.262 ZKP-u propisano je pod kojim uslovima, u redovnom krivičnom
postupku, državni tužilac u fazi izviđaja može saslušati svjedoka u skladu sa odredbom
čl.113 ZKP-u.
Naime, u stavu 1 čl.262 ZKP-u propisano je da će se neko lice saslušati u
svojstvu svjedoka u toku izviđaja onda kada državni tužilac ocijeni da mu je to potrebno
radi donošenja naredbe za sprovođenje istrage, dok je u st.2 istog člana propisano da
će se osumnjičenom i njegovom braniocu omogućiti da prisustvuju saslušanju, osim u
slučaju opasnosti od odlaganja ili kad to nije moguće iz drugih važnih razloga.
Državni tužilac u predmetnom slučaju nije donosio naredbu o sprovođenju istrage
u ovom predmetu, a što znači da mu i nije bilo potrebno da u izviđaju saslušava
svjedoka mldb. S. A. Dakle, za saslušanje mldb. S. A. u izviđaju nije bio ispunjen uslov
koji je propisan u čl.262 st.1 ZKP-u, a što je bilo nužno (svakako i uz ispunje uslova iz
čl.262 st.2 ZKP-a koji je u konkretnom ispunjen) da bi se ovaj dokaz shodno čl.262 st.3
ZKP-u koristio kao dokaz u krivičnom postupku. Ako se pri tom ima u vidu da je
odredbom čl.17 st. 2 ZKP-u, između ostalog, propisano da se na dokazima koje su
pribavljeni povredama odredaba krivičnog postupka ne može zasnivati sudska odluka, a
dovedeno sve u vezu sa činjenicom da je svjedok mldb. S. A. na pretresu tvrdio da mu
okrivljeni nije prodao marihuanu, tvrdeći da ga je inspektor E. R. nagovorio da ukaže na
okrivljenog kao izvršioca predmetnog krivičnog djela, pojavila se znatna sumnja o
istinitosti odlučnih činjenica koje su utvrđene osporavanim presudama.
BILTEN 2 / 2019 53
Kada je u pitanju iskaz svjedoka E. R. Vrhovni sud konstatuje da je prvostepeni
sud utvrdio odlučne činjenice i na iskazu ovog svjedoka i to na dijelu njegovog iskaza u
kome je ovaj svjedok, inače policijski inspektor, interpretirao sadržinu obavještenja koje
mu je mldb. S. A. saopštio prilikom prijave krivičnog djela u pitanju.
S tim u vezi Vrhovni sud ukazuje da se obavješenja koja su građani dali
državnom tužiocu ili policiji, ne mogu koristiti kao dokaz i da se izdvajaju iz spisa
predmeta u svakoj fazi postupka, ukoliko je to propušteno da se učini nakon okončanja
istrage ili odmah po predaji neposredne optužnice (čl.211 st.3 ZKP-u u vezi čl.259 i
čl.271 st.3 ZKP-u). Ovo se svakako odnosi na obavještenja građana koja su zapisnički ili
u vidu službenih zabilješki konstatovali ovlašćeni policijski službenici ili državni tužilac u
fazi izviđaja. Međutim, na isiti način se mora cijeniti i iskaz policijskih službenika koji se
saslušavaju u svojstvu svjedoka na okolnost obavještenja koja su im građani dali u fazi
prikupljanja podataka i obavještenja u pretkrivičnom postupku (shodno ovlašćenjima
policije iz čl.259 i 271 st.3 ZKP-u). Ovo iz razloga što, ukoliko bi se iskaz policijskog
službenika kojim se interpretira sadržina obavještenja koja su garađani u izviđaju dali
policiji koristila u krivičnom postupku kao dokaz to bi predstavljalo na mala vrata
uvođenje u krivičnu proceduru nedozvoljenog dokaza koji se po izričitoj zakonskoj
odredbi mora kao takav izdvojiti iz spisa nakon okončanja istrage tj.predaje neposredne
optužnice (čl. 211 st.3 ZKP-u), ali i u daljim fazama postupka o čemu sud vodi računa i
po službenoj dužnosti.
Rezimirajući, Vrhovni sud ukazuje da se iskaz svjedoka E. R., policijskog
inspektora, u dijelu u kome iznosi sadržinu obavještenja koje mu je usmeno saopštio
mldb. S. A. nije mogao kao dokaz koristiti u krivičnom postupku, kao ni iskaz svjedoka
mldb. S. A. koji je državni tužilac pribavio u izviđaju povredom odredaba krivičnog
postuka (čl.262 st.1 ZKP-u u vezi čl.17 st2.ZKP-u), a uvažavajući činjenicu da se upravo
na ovim dokazima oslanja utvrđenje odlučnih činjenica u osporavanim presudama, javlja
se znatna sumnja u istinitost utvrđenih odlučnih činjenica zbog čega i nije bilo moguće
odlučiti o zahtjevu za zaštitu zakonitosti. Imajući to u vidu Vrhovni sud je ukinuo
prvostepenu i drugostepenu presudu, budući u drugostepenom postupku nijesu ovi
nedostaci ispravljeni.
U ponovnom postupku prvostepeni sud će imati prethodno u vidu i iz spisa
predmeta izdvojiti dokaze na kojima se ne može zasnivati sudska odluka, a takođe će
saslušati svjedokinju R. A., majku mldb. S. A., na okolnost činjenice i podataka koje joj je
mldb. S. A. saopštio u vezi opojne droge marihuane koju je kupio dana 11.12.2018.
godine, nakon čega će pravilnom ocjenom dokaza koji se mogu koristi u postupku,
pravilno utvrditi činjenično stanje i na njemu zasnovati svoju odluku."

POVREDA PRAVA NA ODBRANU
Povrijedjeno je pravo na odbranu ako su izostali valjani razlozi za odbijanje

predloga za provodjenje dokaza i dovedeni u sumnju dokazi na kojima se presuda
zasniva.
Iz obrazloženja:
"Rješenjem Vrhovnog državnog tužilaštva Ktz. broj 38/19 od 16. 09. 2019. godine
odbijen je predlog branioca okrivljenog za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti sa
obrazloženjem da nema osnova za izdvajanje zapisnika o saslušanju okrivljenog od
strane ovlašćenog tužioca jer je isti sačinjen u skladu sa članom 210 st. 1 ZKP, da
odbijanjem predloga za provodjenje predloženog dokaza - antropološko vještačenje nije
povrijedjeno pravo na odbranu okrivljenog jer je sud naveo razloge za takvu odluku, da
se tim navodima pobijaju činjenična utvrdjenja, a što ne može biti osnov za podizanje
zahtjeva za zaštitu zakonitosti, te da su drugostepenom presudom ocijenjeni svi žalbeni
navodi.
Rješenjem Vrhovnog suda Crne Gore Kž. II broj 28/19 od 22. 10. 2019. godine
uvažena je žalba branioca okrivljenog podnijeta protiv naprijed navedenog rješenja
Vrhovnog državnog tužilaštva i odlučeno da se ima postupiti kao da je podnijet zahtjev
za zaštitu zakonitosti - član 438 stav 8 ZKP.
U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, ispitane pobijane
presude u granicama propisanim članom 441 st. 1 ZKP i ocjenjeni navodi podnijetog
zahtjeva, pa je vijeće našlo da je:
- zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan.
Saglasno članu 340 ZKP presuda se može zasnivati samo na priznanju
okrivljenog ako je isto u skladu sa dokazima.
U konkretnom slučaju okrivljeni jeste pred nadležnim državnim tužiocem priznao
izvršenje krivičnog djela iz tač. 1 prvostepene presude, ali ne i na glavnom pretresu. Ta
izmjena navoda odbrane ne bi bila od značaja da se nije pojavila sumnja da to priznanje
nije u skladu sa dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Ta sumnja nesumnjivo
proizilazi iz izjašnjenja zastupnika optužnice koji je nakon provodjenja dokaza - gledanja
snimka sa nadzornih kamera iz ugostiteljskog objekta "H." i stavljenog predlog za
antropološko vještačenje izjavio: "Funkcija državnog tužioca je da se stara da se na
pravilan i potpun način utvrde odlučne činjenice a sve u skladu sa načelom istine i
pravičnosti i obzirom da gledanje snimka nije stvorilo apsolutno ubjedjenje ni kod
državnog tužioca da je optuženi zaista na snimku, bez obzira što je priznao djelo u
prethodnom postupku ne protivim se predlogu branioca okrivljenog" - zapisnik glavnog
pretresa od 22. 03. 2019 .godine.
Kod svega naprijed navedenog pojavila se sumnja o istinitosti odlučnih činjenica
u presudama protiv kojih je podignut zahtjev za zaštitu zakonitosti - član 444 ZKP.
Osnovano se podnijetim zahtjevom ističe da drugostepenom pesudom nijesu
ocijenjeni svi navodi izjavljene žalbe. Zasnivanje osudjujuće presude na snimku sa video
kamera, a bez provodjenja antropološkog vještačenja žalbom je prvostepena presuda
BILTEN 2 / 2019 55
pobijana sa razloga što na osnovu istog ni državni tužilac nije bio ubijedjen da je na
snimku optužen okrivljeni. Te navode žalbe drugostepeni sud nije cijenio čime je
počinjena povreda odredaba krivičnog postupka u žalbenom postupku - član 410 st. 1
ZKP.
Sud nije dužan provesti sve dokaze predložene od strane odbrane i odbijanje
dokaznih predloga samo po sebi ne predstavlja povredu prava na odbranu pod uslovom
da su za takvu odluku dati ubjedljivi razlozi. U konkretnom slučaju takvih ubjedljivih
razloga nema, jer se nigdje ne navodi sa kojih razloga je sud nesumnjivo utvrdio da se
na video snimku nalazi okrivljeni kada takvog ubjedjenja nije ni državni tužilac. Kako su
izostali valjani razlozi za odbijanje predloga za provodjenje dokaza, a dovedeni su u
sumnju dokazi na kojima se presuda zasniva, to se osnovano podnijetim zahtjevom
navedene presude pobijaju zbog povrede prava na odbranu."

NEOSNOVANOST PREDLOGA ZA PRODUŽENJE PRITVORA
(Član 177 stav 3 ZKP)
U situaciji kada se dokazi i podaci koje treba pribaviti ne odnose na krivično

djelo za koje je propisana kazna zatvora preko pet godina, nema osnova da se u
fazi istrage okrivljenom produži pritvor na osnovu člana 177 stav 3 ZKP.
Iz obrazloženja:
"Državno tužilaštvo predlaže produženje pritovra iz razloga što istraga nije

završena budući nije pribavljen nalaz i mišljenje o DNK vještačenju. Iz sadržine spisa
predmeta proizilazi, a shodno naredbi kojom je odrđena ova vrsta vještačenja, da se
utvrđivanje eventualnog postojanja biološkog materijala okrivljenog traži radi
rasvjetljenja činjenice i okolnosti vezano za krivično djelo falsifikovanje isprave iz čl.412
st.2 u vezi st.1 KZ CG za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca do
pet godina. Odredbom čl.177 st.3 ZKP-u, propisano je da Vrhovni sud može na
obrazložen predlog državnog tužioca produžiti pritvor najduže za još tri mjeseca (nakon
isteka trajanja pritvora od tri mjeseca) samo u slučaju da se postupak vodi za krivična
djela za koja je propisana kazna zatvora preko pet godina. Kod takvog stanja stvari po
zakonu nije bilo moguće da se za krivično djelo falsifikovanje isprave iz čl.412 st.2 u vezi
st.1 KZ CG, za koje istraga još uvijek nije okončana, produži pritvor od strane Vrhovnog
suda.
To što je okrivljenom istovremeno stavljeno na teret krivično djelo iz čl.300 st.1
KZ CG, za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od dvije do deset godina nije imalo
uticaja na drugačiju odluku ovog suda. Ovo iz razloga što je istraga u odnosu na ovo
krivično djelo okončana budući je okrivljeni priznao da je prevozio od jedne do druge
destinacije opojnu drogu marihuanu, a njegovo priznanje potvrđeno je nalazom i
mišljenjem vještaka hemijske struke, fotoelaboratom, potvrdom o privremenom
oduzimanju predmeta, izvještajem o kriminalističko tehničkom pregledu lica mjesta.
Konačno ni predlogom državnog tužilaštva ne ukazuje se da je potrebno pribavljati bilo
koji dokaz iz koga bi se eventualno utvrđivale okolnosti za krivično djelo iz čl.300 st.1 KZ
CG. Dakle, nema osnova da se u fazi istrage okrivljenom produži pritvor na osnovu
čl.177 st.3 ZKP-u, u situaciji kada se dokazi i podaci koje treba pribaviti ne odnose na
krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora preko pet godina.
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kr. br. 46/19 od 24.10.2019. godine)
BILTEN 2 / 2019 57
IZMJENA OPTUŽNICE NA PRETRESU PRED DRUGOSTEPENIM SUDOM
-PREKORAČENJE OPTUŽBE-
(Član 386 stav 1 tačka 5 u vezi čl. 396 st. 5 ZKP)
Državni tužilac nema ovlašćenje da na pretresu pred drugostepenim sudom

mijenja optužnicu ako to nije u korist okrivljenog.
***
Ukoliko drugostepeni sud prihvati izmjenu optužnice koja nije u korist
okrivljenog i odluči na osnovu tako izmjenjene optužnice počiniće bitnu povredu
odredaba krivičnog postupka iz člana 386 stav 1 tačka 5 u vezi čl. 396 st. 5 ZKP.
Iz obrazloženja:
"Nije osnovana žalba Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju izjavljena zbog
odluke o kazni tj.krivičnoj sankciji koja je drugostepenom presudom izrečena okrivljenom
I. M. za krivično djelo laka tjelesna povreda iz čl.152 st.1 KZ CG. Vrhovni sud je
povodom tog dijela žalbe po službenoj dužnosti u smislu čl.413 st. 2 u vezi čl.398 st.1
tač.1 ZKP-u utvrdio da je drugostepeni sud odlukom pod st.I tač.2 izreke koja se odnosi
na okrivljenog I. M. prekoračio optužbu i time počinio bitnu povredu odredaba krivičnog
postupka iz čl.386 st.5 ZKP-u. Ovo stoga što se drugostepena presuda u odnosu na
ovog okrivljenog mogla odnositi samo na podignutu optužbu kod koje je državni tužilac
ostao do kraja ponovnog prvostepenog postupka, a ne na optužbu koju je državni tužilac
mimo ovlašćenja iz čl.396 st.5 ZKP-u izmijenio na pretresu pred drugostepenim sudom,
budući ta izmijena nije bila u korist okrivljenog I. M., što je uslov da bi ovlašćeni tužilac
na pretresu pred drugostepenim sudom izmijenio optužbu.
Naime, državni tužilac u Vrhovnom državnom tužilaštvu na pretresu pred
drugostepenim sudom izmijenio je optužbu u odnosu na okrivljenog I. M. i J. F., na način
što im je umjesto krivičnog djela učestvovanje u tuči iz čl.153 KZ CG (za koje su bili
osuđeni ukinutom pravosnažnom presudom Višeg suda u Bijelom Polju K.br.51/17 od
11.12.2017.godine, a koje djelo im je u ponovnom prvostepenom postupku državni
tužilac i dalje stavljao na teret) stavio na teret krivično djelo laka tjelesna povreda iz
čl.152 st.2 u vezi st.1 KZ CG (I. M.), odnosno čl.152 st.1 KZ CG (J. F.), a prethodno
izmijenio činjenični opis optužnice u pogledu radnje izvršenja (jer je radnja izvršenja
krivičnog djela iz čl.153 KZ CG učestvovanje u tuči, a radnja krivičnog djela iz čl.152
KZCG nanošenje drugom lake tjelesne povrede, a laka tjelesna povreda uz to nije bitan
element bića krivičnog djela iz čl.153 KZ CG) i dopunio opisom svojstva sredstva kojim
je nanijeta laka tjelesna povreda V. F.
Dakle, na navedeni način državni tužilac je prvobitnu pisanu optužnicu protivno
odredbi čl.396 st.5 ZKP-u izmijenio na pretresu pred drugostepenim sudom. Ova
izmjena je u konkretnom slučaju samo prividno lakša za okrivljenog I. M. i to u pogledu
pravne kvalifikacije, a zbog donjeg minimuma propisane kazne za krivična djela u
pitanju. Međutim, ta izmjena time nije bila u korist ovog okrivljenog, pa je državni tužilac
nije mogao u drugostepenom postupku ni učiniti, niti sud prihvatiti tj.odlučivati o njoj.
Ovo stoga što je prvostepeni sud pravilno u ponovnom postupku utvrdio da nije
dokazan objektivni uslov inkriminacije za krivično djelo učestvovanje u tuči iz čl.153 KZ
CG koje je državni tužilac stavljao na teret okrivljenima J. F. i I. M., budući nije bilo

dokazano da je u tuči u kojoj su njih dvojica učestvovali kao i okrivljeni R. F., teško
tjelesno povrijeđen F. M. i pravilno u nedostatku dokaza oslobodio od optužbe ove
okrivljene. U tom pravcu bili su i navodi presude Vrhovnog suda Kzz.br.11/18 od
09.10.2018.godine, kojom je ukinuta pravosnažna presuda Višeg suda u Bijelom Polju
K.br.51/17 od 11.12.2017.godine kojom su okrivljeni I. M. i J. F. bili osuđeni na kaznu
zatvora 3 (tri) odnosno 2 (dva) mjeseca za krivično djelo učestvovanje u tuči iz čl.153 KZ
CG.
Dakle, mijenjajući činjenični opis krivičnog djela u pogledu radnje izvršenja i
unoseći nove elemente u opis krivičnog djela (i to u vezi sredstva koje se koristilo u
drugom događaju, a ne u onom u kome se desila tuča), a koji elementi se tiču svojstva
sredstva koje je koristio okrivljeni I. M., državni tužilac je izmijenio optužnicu na štetu
okrivljenih, budući osuda za blaže krivično djelo nije korisnija za okrivljene od odluke
kojom su pravilno prvostepenom presudom bili oslobođeni od optužbe za teže krivično
djelo. Dakle, Vrhovni sud je ocijenio da je Apelacioni sud prekoračio optužbu jer je
odlučivao o optužnici koja je na pretresu izmijenjena iako to nije bilo u korist okrivljenih
(čl.396 st.5 ZKP-u) i tako zanemario da o žalbi državnog tužilaštva izjavljenoj na
prvostepenu presudu odluči uzimajući u obzir krivično djelo koje je podignutom
optužnicom bilo stavljeno na teret, a ne krivično djelo, protivno zakonu, izmijenjenom
optužnicom.
Imajući navedeno u vidu Vrhovni sud je, po službenoj dužnosti u smislu čl.413
st.2 u vezi čl.398 st.1 tač.1 ZKP u vezi čl.386 st.1 tač.5 ZKP i u vezi čl.409 ZKP-u,
preinačio presudu Apelacionog suda pod stavom I tač.2 i odlučio kao u stavu II izreke u
drugoj alineji, kako je trebala da glasi drugostepena presuda kojom se odlučivalo o žalbi
državnog tužilaštva izjavljenoj protiv prvostepene presude u odnosu na okrivljenog I. M.
Ovo stoga što je po ocjeni Vrhovnog suda prvostepeni sud pravilno utvrdio da nije
dokazano da u tuči koja se desila između okrivljenog I. M. i okrivljenih J. i R. F. nije
teško tjelesno povrijeđen F. M. (koji je inače povrijeđen u drugom događaju), zbog čega
se žalba državnog tužilaštva na taj dio drugostepene presude pravilnom primjenom
zakona imala odbiti kao neosnovana i potvrditi prvostepena presuda.
Vrhovni sud je ostavio neizmijenjen dio presude Apelacionog suda pod stavom III
u kom dijelu je u odnosu na optuženog J. F. odbijena optužba za krivično djelo laka
tjelesna povreda iz čl.152 st.1 KZ CG. Ovo i pored činjenice što je državni tužilac i u
odnosu na ovog okrivljenog izmijenio optužnicu na pretresu pred drugostepenim sudom
protivno čl.396 st.5 ZKP-u, o čemu je prethodno bilo riječi u dijelu ocijene žalbe tužioca
na odluku o krivičnoj sankciji izrečenoj okrivljenom I. M. Međutim, kako je državni tužilac
u Vrhovnom državnom tužilaštvu u završnoj riječi odustao od optužbe koju je izmijenio
na pretresu pred drugostepenim sudom u odnosu na ovog okrivljenog, jer mu je stavljao
na teret krivično djelo koje se goni po privatnoj tužbi, Vrhovni sud je ocijenio da nema
mjesta primijeni principa beneficium cohaesionis, u odnosu na ovog okrivljenog a u
dijelu odluke pod stavom III izreke drugostepene presude, jer je za okrivljenog J. F.
povoljnija odluka kojom se optužba odbija zbog odustanka državnog tužioca od gonjenja
za lakše krivično djelo, od odluke kojom je bio oslobođen od optužbe u nedostatku
dokaza za teže krivično djelo."
BILTEN 2 / 2019 59
PROTIVRJEČNOST IZREKE SA DATIM RAZLOZIMA
(Član 386 stav 1 tačka 8 ZKP)
Ako je izreka presude protivrječna sa razlozima presude i razlozi presude u

pogledu odluke o kazni optuženog nejasni i protivrječni, učinjena je bitna povreda
odredaba krivičnog postupka iz člana 386 stav 1 tačka 8 Zakonika o krivičnom
postupku.
Iz obrazloženja:
"Po razmatranju pobijane presude, žalbi, odgovora na žalbu i svih spisa ovog
predmeta, pazeći po službenoj dužnosti na odredbe čl.398 Zakonika o krivičnom
postupku, Vrhovni sud je, uvažavajući žalbe Višeg državnog tužilaštva, branilaca
optuženih i po službenoj dužnosti, ukinuo drugostepenu presudu i predmet vratio
drugostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.
Naime, izreka drugostepene presude protivrječna je razlozima presude.
U izreci drugostepene presude (strana 6) drugostepeni sud je optužene A. M., E.
M. i J. M. osudio na kaznu zatvora u trajanju od po jednu godinu i 8 mjeseci, u koje
kazne im je uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 15.08.2014. godne do
08.04.2016. godine, optuženog M. M. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i 8
mjeseci, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 17.10.2014.
godine do 08.04.2016. godine i optuženog E. M. na kaznu zatvora u trajanju od 5
mjeseci u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 14.08.2015.
godine do 27.10.2015. godine, od 02.04.2015. godine do 11.05.2015.godine i od
01.07.2015. godine do 15.08.2015.godine.
Prilikom obrazlaganja odluke o izrečenim kaznama (strana 28 pasus IV),
drugostepeni sud navodi "sud je optužene A. M., E. M., J. M., M. M. i E. M. za krivično
djelo učestvovanje u tuči iz čl.153 KZ CG, za koje su oglašeni krivim, primjenom čl.42
KZ CG osudio na kaznu zatvora u trajanju od po jedne godine, a optuženog E. M. na
kaznu zatvora u trajanju od 5 mjeseci."
Dakle, očigledno je da je izreka drugostepene presude protivječna razlozima iste
u pogledu odluke o izrečenim kaznama optuženim, jer se u izreci presude navodi da su
optuženi A. M., E. M., J. M. i M. M., zbog krivičnog djela učestvovanje u tuči iz čl.153
Krivičnog zakonika Crne Gore, osudjeni na kaznu zatvora u trajanju od po jedne godine i
8 mjeseci, u koje kazne im je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, a u razlozima
presude se navodi da su optuženi za isto krivično djelo osudjeni na kaznu zatvora u
trajanju od po jedne godine.
Osim toga, protivrječni su i razlozi drugostepene presude u pogledu odluke o
kazni optuženog E. M.
Na strani 28 pasus IV drugostepeni sud navodi da je optuženog E. M. osudio na
kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a odmah zatim da je optuženog E. M. osudio
na kaznu zatvora u trajanju od 5 mjeseci. Imajući prednje u vidu, ne može se sa
sigurnošću utvrditi na koju kaznu je optuženi E. M. osudjen, da li na kaznu zatvora u
trajanju od jedne godine ili pak na kaznu zatvora u trajanju od 5 mjeseci.

Kako je izreka drugostepene presude protivrječna sa razlozima presude i da su
razlozi presude u pogledu odluke o kazni optuženog E. M. nejasni i protivrječni, to je
učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.8 Zakonika o
krivičnom postupku.
Nadalje, drugostepena presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a dati
razlozi su nejasni.
Na strani 23 i 25 presude drugostepeni sud nalazi da je izvedenim dokazima
utvrdjeno da su se optuženi dogovorili da se fizički obračunaju sa oštećenima Š. T., A.
K., E. J. i K. N. zbog prethodnog dogadjaja koji se desio ispred njihovog marketa u ulici
30.septembar u R., te da su na mjesto dogadjaja došli sa dva vozila i to A. M. sa vozilom
"Pasat" a optuženi A. M., E. M., J. M., M. M. i E. M. sa vozilom "Golf", kojom prilikom su
optuženi J. M. i M. M. sa sobom ponijeli po jedan predmet, a optuženi A. M. automatsku
pušku, što je ostalim optuženima bilo poznato. Iz pobijane presude se ne vidi na osnovu
kojih dokaza je sud utvrdio prednje činjenice, a pogotovu da su ostali optuženi znali da
je optuženi A. M. sa sobom ponio automatsku pušku. Utvrdjenje prednjih činjenica je od
odlučnog značaja za pravnu ocjenu djela u pitanju. Kako drugostepena presuda nema
razloga o tim činjenicama, a dati razlozi su potpuno nejasni, zbog čega se pobijana
presuda sa sigurnošću ne može ispitati, to je učinjena povreda odredaba krivičnog
postupka iz čl.386 st.1 tač.9 Zakonika o krivičnom postupku.
Učinjene povrede odredaba krivičnog postupka, drugostepenu presudu čine
nezakonitom i predstavljaju osnov za njeno ukidanje."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. I br. 22/19 od 12.11.2019. godine)
BILTEN 2 / 2019 61
POVREDA KRIVIČNOG ZAKONIKA NA ŠTETU OKRIVLJENOG
IZ ČLANA 387 TAČKA 4 U VEZI ČLANA 400 ZKP
I POVREDA KRIVIČNOG ZAKONIKA
IZ ČLANA 387 TAČKA 2 U VEZI ČLANA 6 STAV 1 ZKP
U odsustvu žalbe državnog tužilaštva na odluku o krivičnoj sankciji

preinačenjem prvostepene presude u dijelu odluke o kazni na način što je umjesto
kazne zatvora od 45 dana koja se izvršava u prostorijama za stanovanje,
okrivljenog osudio na kaznu zatvora na 45 dana, drugostepeni sud je prekoračio
ovlašćenje koje ima po zakonu, čime je povrijedio Krivični zakonik na štetu
okrivljenog.
***
Ponovnim odlučivanjem o krivičnoj stvari koja je pravosnažno presudjena
drugostepeni sud je učinio povredu Krivičnog zakonika iz člana 387 stav 2 u vezi
čl. 6 st. 1 ZKP.
USVAJANJE ZAHTJEVA ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI

I UKIDANJE DRUGOSTEPENIH PRESUDA
Pri odlučivanju o zahtjevu za zaštitu zakonitosti povreda Krivičnog zakonika

po pravilu je razlog za preinačenje presude, ali u slučaju kada egzistiraju dvije
drugostepene presude, prva kojom je povrijedjena zabrana preinačenja presude
na štetu okrivljenog i druga kojom je povrijedjena zabrana ponovnog sudjenja,
priroda učinjenih povreda nalaže da se ukinu drugostepene presude i predmet
vrati drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
Iz obrazloženja:
"Iz navedenih spisa predmeta Osnovnog suda u Bijelom Polju i Višeg suda u
Bijelom Polju utvrđuje se da je presudom od 18.04.2019. godine okrivljeni M. M. oglašen
krivim zbog krivičnog djela laka tjelesna povreda iz čl.152 st.1 Krivičnog zakonika Crne
Gore i osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 45 dana, te je istovremeno određeno da
će kaznu izdržavati u prostorijama u kojima stanuje, bez napuštanja prostorija i uz
primjenu elektronskog nadzora. Tom presudom okrivljeni je obavezan da plati troškove
krivičnog postupka, a oštećena je radi ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva upućena
na parnicu. Protiv ove presude žalbe su blagovremeno izjavili Osnovno državno
tužilaštvo u Bijelom Polju, zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i povrede
krivičnog zakonika, te branilac okrivljenog adv. D. M. iz B. P., zbog svih zakonskih
razloga. Viši sud u Bijelom Polju je po navedenim žalbama odlučivao u sjednici vijeća od
21.06.2019.godine, u predmetu tog suda Kž.br.154/2019. Nadalje, iz spisa predmeta
Osnovnog suda u Bijelom Polju je evidentno da su u postupku odlučivanja po žalbi
izrađene dvije odluke istog broja i od istog datuma i to: prva, koja je dostavljena
prvostepenom sudu dana 25.06.2019. godine, kojom je žalba branioca odbijena kao

neosnovana a uvažena žalba Osnovnog državnog tužilaštva u Bijelom Polju i
preinačena prvostepena presuda u pogledu odluke o krivičnoj sankciji tako što je
okrivljeni M. M. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 45 dana i druga presuda, koja je
prvostepenom sudu dostavljena 01.07.2019. godine, kojom se žalbe odbijaju kao
neosnovane i potvrđuje prvostepena presuda.
Kod navedenog stanja stvari osnovano se zahtjevom za zaštitu zakonitosti
ukazuje da su u postupku donošenja drugostepene presude učinjene povreda Krivičnog
zakonika na štetu okrivljenog iz čl.387 tač.4 u vezi čl.400 ZKP i povreda Krivičnog
zakonika iz čl.387 tač.2 u vezi čl.6 st.1 ZKP.
Naime, prvom od navedene dvije presude prvostepeni sud je uvažavajući žalbu
Osnovnog državnog tužilaštva u Bijelom Polju preinačio prvostepenu presudu zbog
odluke o krivičnoj sankciji tako što je okrivljenog osudio na kaznu zatvora od 45 dana, a
prvostepenom presudom okrivljeni je bio osuđen na kaznu zatvora od 45 dana koja se
izvršava u prostorijama za stanovanje, dakle na kaznu koja je blaža u odnosu na kaznu
izrečenu drugostepenom presudom.
Odlučujući na navedeni način drugostepeni sud je očigledno izgubio iz vida da je
Osnovno državno tužilaštvo u Bijelom Polju žalbom pobijalo prvostepenu presudu zbog
bitne povrede odredaba krivičnog postupka i povrede Krivičnog zakonika, a ne i zbog
odluke o krivičnoj sankciji i da nije bilo mjesta primjeni instituta proširenog dejstva žalbe
iz čl.401 ZKP, s obzirom da samo žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog
činjeničnog stanja i zbog povrede Krivičnog zakonika, koja je izjavljena u korist
okrivljenog, može u sebi obuhvatiti žalbu zbog odluke o krivičnoj sankciji.
S druge strane, odredbom čl.400 ZKP propipisana je zabrana preinačenja
presude na štetu okrivljenog, prema kojoj se presuda u postupku po pravnim ljekovima
ne smije izmijeniti na njegovu štetu ako je žalba izjavljena samo u njegovu korist.
Dakle, drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu u odsustvu žalbe
državnog tužilaštva zbog odluke o krivičnoj sankciji i osudio okrivljenog na strožiju kaznu
i time prekoračio ovlašćenje koje ima po zakonu kod odluke o krivičnoj sankciji na štetu
okrivljenog, čime je učinio povredu Krivičnog zakonika iz čl.387 tač.4 u vezi čl.400 ZKP.
Nadalje, drugostepeni sud je nakon što je prvostepenom sudu dostavio prvu
presudu, dana 27.06.2019. godine, zatražio od prvostepenog suda da mu se dostave
spisi predmeta i nakon toga je izradio drugu presudu koju je dostavio prvostepenom
sudu 01.07.2019. godine. Sa dostavljanjem prve presude pravna stvar je već bila
pravosnažno presuđena i nije bilo mjesta izradi druge presude sa sasvim drugačijom
izrekom kojom se žalbe odbijaju kao neosnovane i potvrđuje prvostepena presuda.
Odlučujući po drugi put drugostepeni sud je učinio povredu Krivičnog zakonika iz čl.387
tač.2 u vezi čl.6 st.1 ZKP.
Pri odlučivanju o zahtjevu za zaštitu zakonitosti, povreda Krivičnog zakonika po
pravilu je razlog za preinačenje presude, koja se pobija ovim pravnim sredstvom.
Međutim, u konkretnom slučaju egzistiraju dvije drugostepene presude, prva kojom je
povrijeđena zabrana preinačenja presude na štetu okrivljenog i druga kojom je
povrijeđena zabrana ponovnog suđenja. Kod takvog stanja stvari priroda učinjenih
povreda nalaže da se ukinu navedene drugostepene presude i da se predmet vrati
drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje."
BILTEN 2 / 2019 63
POVREDA KRIVIČNOG ZAKONIKA NA ŠTETU OSUDJENOG
(Član 387 tačka 4 ZKP)
Kada je prilikom utvrdjivanja jedinstvene kazne sud pogrešno uzeo za

utvrdjenu kaznu zatvora, koja je u dijelu odluke o kazni preinačena, jedinstvena
kazna nije utvrdjena u skladu sa članom 48 stav 2 tačka 2 Krivičnog zakonika Crne
Gore, jer jedinstvena kazna prelazi zbir utvrdjenih kazni, čime je sud učinio
povredu Krivičnog zakonika na štetu osudjenog iz člana 387 tačka 4 ZKP.
Iz obrazloženja:
"Posebnim rješenjem Kžs.br.13/2014 od 19.11.2014. godine Apelacioni sud Crne

Gore je izvršio ispravku pisano izrađene presude tog suda Ksž.br.13/2014 od
10.10.2014. godine, tako što u pisanim otpravcima u izreci presude u dijelu u kojem su
preinačene kazne optuženom D. G. i ostalim optuženima, za optuženog D. G., umjesto
osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od "2 (dvije) godine i 10 (deset)
mjeseci", treba da stoji na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od "2 (dvije) godine i 8
(osam) mjeseci".
Nižestepeni sudovi prilikom donošenja pobijanih presuda očigledno su ispustili iz
vida navedenu ispravku pisano izrađene presude Apelacionog suda Crne Gore
Ksž.br.13/2014 od 10.10.2014. godine, time što su uzeli kao prethodno utvrđenu
jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 10 (deset) mjeseci, umjesto
jedinstveno utvrđene kazne zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 8 (osam) mjeseci.
Postupajući na prednje opisani način Viši sud u Podgorici je odlučujući po
zahtjevu za nepravo ponavljanje krivičnog postupka branioca osuđenog D. G.,
presudom Kvs.br.69/17 od 10.06.2019.godine, utvrđujući jedinstvenu kaznu zatvora u
trajanju od 4 (četiri) godine i 3 (tri) mjeseca, učinio povredu Krivičnog zakonika na štetu
osuđenog iz čl.387 teč.4 ZKP, jer je prekoračio ovlašćenje koje ima po zakonu.
Naime, prilikom utvrđivanja jedinstvene kazne u smislu čl.48 Krivičnog zakonika
Crne Gore, Viši sud u Podgorici je pogrešno uzeo za utvrđenu kaznu zatvora osuđenom
D. G. po pravosnažnoj presudi tog suda Ks.br.18/12 od 29.01.2014.godine, koja u dijelu
odluke o kazni preinačena presudom Apelacionog suda Crne Gore Ksž.br.13/14 od
10.10.2014. godine, od 2 (dvije) godine i 10 (deset) mjeseci, umjesto 2 (dvije) godine i 8
(osam) mjeseci, zbog čega jedinstvena kazna nije utvrđena u skladu sa čl.48 st.2 tač.2
Krivičnog zakonika Crne Gore, obzirom da jedinstvena kazna od 4 (četiri) godine i 3 (tri)
mjeseca, prelazi zbir utvrđenih kazni (2 godine i 8 mjeseci i 1 godina i 6 mjeseci), a
odredbama navedenog člana je propisano da jedinstvena kazna zatvora ne smije dostići
zbir utvrđenih kazni, niti preći dvadeset godina zatvora.
Navedenu povredu Krivičnog zakonika nije otklonio ni drugostepeni sud u
postupku odlučivanja po žalbi branioca osuđenog, koji je u žalbi na presudu
prvostepenog suda ukazao da je prvostepeni sud pogrešno uzeo kao utvrđenu
jedinstvenu kaznu zatvora po presudi Apelacionog suda Crne Gore Ksž.br.13/14 od
10.10.2014. godine, kojom je preinačena presuda Višeg suda u Podgorici Ks.br.18/12
od 29.01.2014. godine u dijelu odluke o kazni. U zahtjevu za nepravo ponavljanje

krivičnog postupka, branilac osuđenog je naveo da je tom presudom D. G. osuđen na
jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 8 (osam) mjeseci, kako to
proizilazi iz posebnog rješenja Apelacionog suda Crne Gore Ksž.br.13/2014 od
19.11.2014. godine o ispravci pisano izrađene presude.
Kod takvog stanja stvari priroda učinjene povrede nalaže da se ukinu presude
nižestepenih sudova i predmet vrati prvostepenom sudu na pononvo odlučivanje."
BILTEN 2 / 2019 65
OSNOVANOST ZAHTJEVA ZA VANREDNO UBLAŽAVANJE KAZNE
(Čl. 433 i 435 stav 6 ZKP)
Okolnost teškog zdravstvenog stanja okrivljenog, koja je postojala u

vrijeme izricanja pravosnažnih presuda i za nju nižestepeni sudovi nijesu znali i
olakšavajuće okolnosti koje su utvrdili nižestepeni sudovi, u svojoj ukupnosti
predstavljaju naročito olašavajuće okolnosti osnovom kojih se može ublažiti
propisana kazna.
Iz obrazloženja:
"Okrivljeni je 01.10.2019. godine, Osnovnom sudu u Bijelom Polju za Vrhovni

sudu Crne Gore predao zahtjev za vanredno ublažavanje kazne izrečene navedenom
presudom Višeg suda u Bijelom Polju. U zahtjevu je naveo da prilikom donošenja
pravosnažne odluke sudovi nijesu znali za okolnost da je zbog karcinoma želuca
operisan 2014. godine kada mu je odstranjen želudac, trbušna maramica, slezina i limfni
svod i određen poseban režim ishrane. Takođe je naveo da je početkom septembra
2019.godine po isteku perioda visokog rizika, urađen presijek bolesti kojom prilikom su
ljekari konstatovali parametre vrijednosti koje upućuju na aktivaciju karcinoma zbog
čega je upućen na dijagnostiku i pregled onkologa.
Smatra da bi okolnost njegove bolesti dovela do blaže osude da su nižestepeni
sudovi za nju znali. Takođe tvrdi da je nakon pravosnažnosti presude nastupilo
pogoršanje osnovne bolesti njenom aktivacijom, što predstavlja novu okolnost koja nije
mogla biti isticana u redovnom postupku. Predložio je da mu se, zbog ispunjenja
zakonskih uslova za vanredno ublažavanje, kazna zatvora uslovi ili odredi da kaznu
zatvora izdržava u prostorijama za stanovanje.
Nakon prethodnog ispitivanja okolnosti na kojima se zasniva zahtjev, Osnovni
sud u Bijelom Polju je, podneskom Kv.br.199/19 od 06.12.2019.godine, predložio da se
zahtjev za vanredno ublažavanje kazne usvoji.
Shodno čl.435 st.5 ZKP-u zahtjev za vanredno ublažavanje kazne sa spisima
predmeta, dostavljen je Vrhovnom državnom tužilaštvu Crne Gore.
Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore, podneskom Ktr.br.179/19 od 20.12.2019.
godine, predložilo je da se zahtjev za vanredno ublažavanje kazne odbije kao
neosnovan.
Nakon ocjene navoda zahtjeva za vanredno ublažavanje kazne, sadržine svih
spisa ovog predmeta, pribavljenog mišljenja državnog tužilaštva i predloga Osnovnog
suda u Bijelom Polju, Vrhovni sud Crne Gore je utvrdio:
-zahtjev je osnovan.
Odredbom člana 433 ZKP-u propisano je da je ublažavanje pravosnažno
izrečene kazne koja nije izvršena, odnosno izdržana, dozvoljeno kad se po
pravosnažnosti presude pojave okolnosti kojih nije bilo kad se izricala presuda ili sud za
njih nije znao iako su postojale, a one bi očigledno dovele do blaže osude.
Prilikom izricanja prvostepene presude kao i drugostepene, sudovi nijesu znali da
je okrivljeni 2014. godine operisan od karcinoma želuca, a što proizilazi iz sadržine

presude Osnovnog suda u Bijelom Polju K.br.12/19 od 19.02.2019. godine i Višeg suda
u Bijelom Polju Kž.br.107/19 od 14.05.2019. godine. Naime, prilikom odmjeravanja
kazne okrivljenom sudovi su cijenili olakšavajuće okolnosti da je okrivljeni izrazio kajanje
zbog učinjenog djela, da se predstavnici oštećenih porodica nijesu pridružili krivičnom
gonjenju i da okrivljeni nije bio osuđivan, dok nijesu našli otežavajuće okolnosti.
Iz medicinske dokumentacije koju je dostavio okrivljeni i nalaza i mišljenja
vještaka medicinske struke proizilazi da je okrivljeni 2014. godine operisan na Klinici za
onkologiju i radioterapiju, nakon čega je duže vrijeme liječen uz primjenu radioterapije.
Dakle, okolnost teške bolesti okrivljenog postojala je u vrijeme izricanja pravosnažnih
presuda i za nju nižestepeni sudovi nijesu znali. Po ocjeni Vrhovnog suda ta okolnost je
takve prirode da bi u sklopu već utvrđenih olakšavajućih okolnosti uticala na blažu osudu
okrivljenog da su sudovi u redovnom postupku za nju znali. Naime, okolnost teškog
zdravstvenog stanja okrivljenog i olakšavajuće okolnosti koje su utvrdili nižestepeni
sudovi, u svojoj ukupnosti predstavljaju naročito olašavajuće okolnosti osnovom kojih se
može ublažiti propisana kazna. Imajući to u vidu Vrhovni sud je primjenom čl.45 st.3 i
čl.46 st.1 tač.4 KZ CG okrivljenom ublažio kaznu koja je izrečena pravosnažnom
presudom i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci koja kazna je
adekvatna konkretnoj težini predmetnog krivičnog djela i opasnosti okrivljenog kao
izvršioca i tom kaznom će se ostvariti svrha kažnjavanja, kako u pogledu specijalne tako
i generalne prevencije.
Vrhovni sud nije prihvatio da je kod okrivljenog došlo do pogoršanja bolesti nakon
izricanja pravosnažnih presuda, jer takav zaključak nije proizilazio iz nalaza i mišljenja
vještaka koji je cijenio medicinsku dokumentaciju izdatu od strane Doma zdravlja M.
avgusta i septembra 2019. godine. Takođe Vrhovni sud smatra neprihvatljivim mišljenje
vještaka u dijelu u kom viještak sugeriše vanredno ublažavanje zatvorske kazne jer
smatra da bi okrivljeni boravkom u zatvoru bio onemogućen da obavlja predloženu
dijagnostiku i kontrolne preglede, jer je van domena vještaka medicinske struke. Takođe
nije prihvaćeno mišljenje vještaka da bi u slučaju da se okrivljeni uputi na izdržavanje
kazne zatvora došlo do mogućeg pogoršanja zdravstvenog stanja okrivljenog, kao i da
bi postojala mogućnost aktivacije osnovne bolesti. Ovo iz razloga što je takvo mišljenje
dato proizvoljno i predstavlja nagađanje bez ikakve valjane argumentacije. Dakle,
Vrhovni sud nije utvrdio novu okolnost koja bi uticala na odmjeravanje kazne, a naime
da je zdravstveno stanje okrivljenog pogoršano nakon izricanja pravosnažnih presuda."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzu. br. 33/19 od 24.12.2019. godine)
BILTEN 2 / 2019 67
NEOSTVARENOST ZAKONSKIH USLOVA
ZA VANREDNO UBLAŽAVANJE KAZNE
(Čl. 433 i 435 stav 6 ZKP)
Motiv izvršenja krivičnog djela teška kradja, nedostatak sredstava za

izdržavanje porodice, kod činjenice da je na strani okrivljenog kao olakšavajuća
okolnost cijenjena nezaposlenost, nema karakter olakšavajuće okolnosti, pa ne
može biti osnov za vanredno ublažavanje kazne.
Iz obrazloženja:
"Saglasno članu 433 ZKP ublažavanje pravosnažno izrečene kazne je dozvoljeno

kad se po pravosnažnosti presude pojave okolnosti kojih nije bilo kad se izricala presuda
ili sud za njih nije znao iako su postojale, a one bi očigledno dovele do blaže osude.
Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je sudovima u vrijeme izricanja navedene kazne
bilo poznato da je okrivljeni oženjen, a kako je to i navedeno u prvostepenoj presudi.
Činjenica da je okrivljeni dobio dijete bila je poznata drugostepenom sudu prilikom
donošenja naprijed navedene presude, jer je ta činjenica navedena u žalbi protiv
prvostepene presude.
Kod gornjeg činjeničnog stanja i odredbe člana 433 ZKP navedene činjenice ne
mogu biti osnov za vanredno ublažavanje kazne.
Motiv izvršenja predmetnog krivičnog djela, kod činjenice da je na strani
okrivljenog kao olakšavajuća okolnost cijenjena nezaposlenost, nema karakter
olakšavajuće okolnosti, pa ne može biti osnov za vanredno ublažavanje kazne.
Sa iznijetih razloga, ovaj sud nalazi da je zahtjev za vanredno ublažavanje kazne
neosnovan, pa je s pozivom na član 435 st. 6 ZKP, odlučeno kao u izreci ovog rješenja."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kzu. br. 32/19 od 26.12.2019. godine)

NEPOSTOJANJE OSNOVA ZA VANREDNO UBLAŽAVANJE KAZNE
(Čl. 433 i 435 stav 6 ZKP)
Okolnost da bi odlaskom osudjenog na izdržavanje zatvorske kazne došlo

do otežanog davanja izdržavanja i prestanka radnog odnosa, nije nova okolnost u
smislu člana 433 ZKP, jer je to okolnost koja se mogla predvidjeti kao redovna
posljedica odlaska osuđenog na izdržavanje kazne.
Iz obrazloženja:
"Branilac osuđenog, advokat I. Š. iz N., podnio je ovom sudu zahtjev za vanredno

ublažavanje kazne u kome navodi da su se na strani osuđenog pojavile nove okolnosti
koje nijesu postojale i bile poznate sudu u vrijeme donošenja presude, pa stoga nijesu
cijenjene kao olakšavjuće okolnosti koje bi mogle dovesti do blaže osude. Naime,
osuđeni je tri puta u toku jedne godine osuđen za isto krivično djelo - nedavanje
izdržavanja iz čl.221 st.1 Krivičnog zakonika Crne Gore, koja je zaista počinio, ali u
produženom trajanju od godinu dana. Uz to, osuđeni obavezne iznose na ime
izdržavanja malodobnog sina nije bio u mogućnosti obezbijediti jer je bio bolestan, pa je
u toku trajanja postupka odjednom na žiro račun zakonskog zastupnika oštećenog
uplatio iznos od 1.000,00 €, koje obaveze i dalje redovno izmiruje, iako mu pravosnažna
presuda nije uručena. Ukazuje da bi odlaskom osuđenog na izdržavanje kazne izgubio
posao u SR Nj. gdje radi, što svakao ne bi išlo u prilog pravičnosti niti interesima mldb.
djeteta.
Predložio je da ovaj sud zahtjev usvoji i osuđenom umjesto kazne zatvora izrekne
uslovu osudu s najdužim rokom provjeravanja.
Nakon razmatranja zahtjeva, predloga Osnovnog suda u Baru i Vrhovnog
državnog tužilaštva Crne Gore, te svih spisa ovog predmeta, Vrhovni sud Crne Gore je
našao:
Zahtjev nije osnovan.
Prema odredbi čl.433 ZKP, ublažavanje pravosnažno izrečene kazne koja nije
izvršena, odnosno izdržana, dozvoljeno je kad se po pravosnažnosti presude pojave
okolnosti kojih nije bilo kad se izricala presuda ili sud za njih nije znao iako su postojale,
a one bi očigledno dovele do blaže osude.
Okolnosti koje se navode u zahtjevu za vanredno ublažavanje kazne da je
nemogućnost davanja izdržavanja nastala usled bolesti i da je na ime izdržavanja mldb.
sina, zakonskoj zastupnici Š. M. na žiro račun odjednom uplatio iznos od 1.000,00€,
nijesu takvog značaja da bi očigledno dovele do blaže osude imajući u vidu težinu
učinjenog krivičnog djela, stepen krivice osuđenog i njegovu raniju osuđivanost zbog
istovrsnog krivičnog djela.
Takođe, okolnost da bi odlaskom osuđenog na izdržavanje zatvorske kazne došlo
do otežanog davanja izdržavanja i prestanka radnog odnosa, nije nova okolnost u
smislu čl.433 ZKP, jer je to okolnost koja se mogla predvidjeti kao redovna posledica
odlaska osuđenog na izdržavanje kazne.
BILTEN 2 / 2019 69
Navodi iz zahtjeva za vanredno ublažavanje kazne branioca osuđenog koji se
odnose da je okrivljeni tri puta u toku jedne godine osuđen za krivično djelo nedavanje
izdržavanja iz čl.221 st.1 Krivičnog zakonika Crne Gore, te da se radi o krivičnom djelu u
produženom trajanju i da mu pravosnažna presuda nije uručena, ne mogu biti osnov za
vanredno ublažavanje kazne iz čl.433 ZKP. Ovo iz razloga što sud u postupku
vanrednog ublažavanja kazne ne ispituje zakonitost ranijih osuda već se cijeni da li
postoje okolnosti koje bi očigledno dovele do blaže osude."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kzu. br. 24/19 od 25.10.2019. godine)

NEOSNOVANOST ŽALBE NA RJEŠENJE VRHOVNOG DRŽAVNOG TUŽILAŠTVA
KOJIM JE ODBIJEN PREDLOG BRANIOCA OKRIVLJENOG
ZA PODIZANJE ZAHTJEVA ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI
Kada je u pitanju rješenje Vrhovnog državnog tužilaštva kojim je odbijen

predlog za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, u postupku donošenja
rješenja i u samom rješenju, mogu se eventualno počiniti jedino bitne povrede
odredaba krivičnog postupka iz člana 386 stav 1 tač. 4, 8 i 9 ZKP, te ako se
predlogom branioca okrivljenog isključivo pobija činjenično stanje utvrdjeno
pravosnažnim presudama, koje ne može biti predmet preispitivanja po zahtjevu za
zaštitu zakonitosti, predlog je neosnovan, a samim tim i žalba na rješenje o
odbijanju predloga.
SAIZVRŠILAŠTVO
(Član 23 KZ)
Pod saizvršilaštvom se ne podrazumijeva samo umišljajno ili nehatno

učešće više lica u radnji izvršenje krivičnog djela, već i preduzimanje svake druge
radnje kojom se u bitnom doprinosi izvršenju krivičnog djela i kojom se ostvaruje
zajednička odluka da se krivično djelo izvrši.
Iz obrazloženja:
"Branilac, u ovdje razmatranoj žalbi, ne opredjeljuje osnov zbog kog pobija

rješenje Vrhovnog državnog tužilaštva, već prepisuje osnove po kojima je predlagao
podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, kojima je osporavao pravosnažne presude
Osnovnog suda u Kotoru K.br.134/2018 i Višeg suda u Podgorici Kž.br.924/2018.
Međutim, ni jedan od tih osnova (povreda Krivičnog zakonika na štetu okrivljenog,
povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.7 ZKP-u, povreda odredba
krivičnog postupka u žalbenom postupku), ne može se počiniti niti u proceduri
odlučivanja o predlogu odbrane da se podigne zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv
pravosnažnih presuda, niti u rješenju Vrhovnog državnog tužilaštva kojim je odlučeno o
tom predlogu. Naime, tužilaštvo donoseći odluku o predlogu ne provodi dokaze, pa ne
može u postupku odlučivanja niti u rješenju počiniti bitnu povredu odredaba krivičnog
postupka iz čl.386 st.1 tač.7 ZKP-u. Takođe, državno tužilaštvo, kada odlučuje o
predlogu za podizanje zahtjeva, donosi prvostepenu odluku, pa se u postupku pred njim
ne može počiniti povreda odredaba krivičnog postupka u žalbenom postupku, kao što se
ne može povrijediti Krivični zakonik na štetu okrivljenog, jer je predmetna odluka donijeta
isključivo na osnovu odredbi procesnog zakona. Državno tužilaštvo je uzelo u
razmatranje predlog branioca kojim je tražio podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti,
čim su se za to stvorili uslovi, a naime nakon što je branilac dostavio punomoćje koje je
BILTEN 2 / 2019 71
propustio da priloži uz predlog za podizanje zahtjeva. Takođe državno tužilaštvo je u
svojoj odluci dalo valjane razloge zašto je odbilo predlog branioca, pa nije povrijeđen ni
jedan segment prava okrivljenog na odbranu do kog je eventualno moglo doći u
proceduri odlučivanja o predlogu za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.
Branilac, u obrazloženju žalbe, takođe ne ukazuje na eventualne nedostatke
osporavanog rješenja Vrhovnog državnog tužilaštva, već se samo bavi nedostacima
koje po njegovom mišljenju imaju pravosnažne presude protiv kojih je predlagao
podizanje zahtjeva. Jedino gdje se branilac bavio osporavanim rješenjem jeste peti
pasus odozgo na 8. strani žalbe, u kom navodi da je Vrhovno državno tužilaštvo
donoseći "ožalbeno rješenje" ostavilo utisak da se "nad okrivljenim istrajava sa torturom,
provođenjem nezakonitosti, svih Ustavom i zakonom zagarantovanih prava", pa nadalje
ukazuje da će tražiti pravdu "pred ESLJP u Strazburu". S tim u vezi ukazati je braniocu
da pravni rezon prvostepenog i drugostepenog suda, ocjena dokaza i činjenični
zaključci, koji ne konverniraju odbrani (a čime se branilac u dijelu žalbe koji prethodi
ovakvoj tvrdnji bavi), ne mogu se smatrati torturom, kako to očigledno branilac žalbom
insinuira.
Dakle, kako branilac okrivljenog u žalbi ne opredjeljuje osnove po kojima pobija
rješenje Vrhovnog državnog tužilaštva (već samo navodi osnove, kojima je tražeći
podizanje zahtjeva osporavao pravosnažne presude), a pri tom ni u obrazloženju žalbe
ne ukazuje na eventualne nedostatke osporavanog rješenje, Vrhovni sud je pobijano
rješenje ispitao po službenoj dužnosti u pogledu eventualne zahvaćenosti nekom od
bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 ZKP-u, na koje, u smislu
čl.417 st.4 ZKP-u, pazi po službenoj dužnosti i utvrdio da takve povrede nijesu
počinjene.
Naime, kada je u pitanju rješenje Vrhovnog državnog tužilaštva kojim je odbijen
predlog za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, po prirodi stvari, u postupku
donošenja rješenja i u samom rješenju, mogu se eventualno počiniti jedino bitne
povrede odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.4, 8 i 9 ZKP-u. S tim u vezi
Vrhovni sud je ocijenio da nije počinjena bitna povreda postupka iz čl.386 st.1 tač.4
ZKP-u, jer je Vrhovno državno tužilaštvo shodno čl.438 st.1 i st.3 ZKP-u stvarno
nadležno da odlučuje o predlogu okrivljenog i njegovog branioca kojim traže podizanje
zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Pobijanim rješenjem takođe nije počinjena ni bitna
povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.8 ZKP-u, jer je dispozitiv
pobijanog rješenja razumljiv, nije protivrječan sam sebi niti razlozima rješenja. Takođe
nije počinjena ni bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.9 ZKP-u,
jer je državno tužilaštvo u pobijanom rješenju jasno obrazložilo zašto nema razloga da u
konkretnom slučaju protiv osporavanih presuda podigne zahtjev za zaštitu zakonitosti.
Vrhovni sud podržava ocjenu Vrhovnog državnog tužilaštva da se predlogom branioca
okrivljenog isključivo pobija činjenično stanje utvrđeno pravosnažnim presudama, koje
ne može biti predmet preispitivanja po zahtjevu za zaštitu zakonitosti, pa time ni
predlagati podizanje zahtjeva po tom osnovu.
Tvrdnje branioca, koje je istakao u predlogu i ovdje razmatranoj žalbi, a naime, da
radnje koje je preduzeo okrivljeni B., a koje su opisane u izreci prvostepene presude, ne
mogu predstavljati radnju saizvršilaštva, već eventualno pomaganja u izvršenju krivičnog
djela, bez ikakvog su osnova.
Vrhovni sud s tim u vezi ukazuje da se pod saizvršilaštvom ne podrazumijeva
samo umišljajno ili nehatno učešće više lica u radnji izvršenje krivičnog djela, već i

preduzimanje svake druge radnje kojom se u bitnom doprinosi izvršenju krivičnog djela i
kojom se ostvaruje zajednička odluka da se krivično djelo izvrši. Okrivljeni B. je sa
ostalim okrivljenima realizovao prethodni dogovor da pribave protivpravnu imovinsku
korist obijanjem tačno određenog stana, koji je označio upravo okrivljeni B., na osnovu
saznanja da njegovi vlasnici i stanari imaju novac u stanu. Zatim je okrivljeni B. u
realizaciji tog dogovora pokazao ostalim okrivljenima gdje se stan nalazi, odabrao dan
kada je najpogodnije da izvrše krivično djelo, kritičnog dana dovezao ostale okrivljene do
zgrade u kojoj je stan, a potom, nakon što su ostali okrivljeni obili stan i iznijeli stvari iz
njega, uključujući neotvoreni sef, odvezao ih do udaljene lokacije, gdje je zajedno sa
njima obio sef, u kome je bio novac, čime je okrivljeni B. u dijelu obijanja zatvorene kase
(sefa) direktno preduzeo radnju izvršenja predmetnog djela. Dakle, nesumnjivo je, da je
učešće okrivljenog B. u izvršenju predmetnog krivičnog djela, koje se praktično odvijalo
u dvije faze, pravilno pravno cijenjeno kao saizvršilaštvo, jer je ovaj okrivljeni u prvoj fazi
izvršenja predmetnog krivičnog djela u bitnom doprinio radnji izvršenja koja se sastojala
u obijanju stana i iznošenja stvari iz njega, a nakon toga je učestvovao u obijanju sefa,
čime su konačno svi okrivljeni obezbjedili priteženje nad novcem i drugim stvarima iz
sefa i tako pribavili protivpravnu imovinsku korist, pa je okrivljeni B., u ovom drugom
dijelu izvršenja krivičnog djela, radnjom obijanja sefa, koja predstavlja radnju obijanja
zatvorenih kasa, koja je kao takva opredjeljena u čl.240 st.1 tač.1 Krivičnog zakonika
Crne Gore, direktno učestvovao u radnji izvršenja."
BILTEN 2 / 2019 73
NEOSNOVANOST ŽALBE NA ODLUKU
DISCIPLINSKOG VIJEĆA SUDSKOG SAVJETA
(Član 406 ZKP u vezi čl. 108 st. 3 tačka 3, čl. 118 st. 2
i čl. 125 Zakona o Sudskom savjetu i sudijama i čl. 340 st. 3 ZPP)
Prekoračenjem trostrukog zakonom propisanog roka za izradu odluke u pet

sudskih predmeta stekli su se svi bitni elementi disciplinskog prekršaja iz člana
108 stav 3 tač. 3 Zakona o Sudskom savjetu i sudijama.
Iz obrazloženja:
"Donoseći pobijanu odluku, Disciplinsko vijeće Sudskog savjeta je utvrdilo da je

podnosilac žalbe, kao sudija Osnovnog suda u Baru, u vremenu od septembra 2018 do
januara 2019.godine prekoračio zakonski rok za izradu sudske odluke u pet predmeta i
to: P.mal.br.95/18, P.mal.br.99/18, P.mal.br.92/18, P.br.350/17 i P.br.343/18 – 15. U
ovim predmetima vrijeme za izradu odluke trajalo je od 105 do 142 dana, nasuprot
odredbi čl.340 st.2 Zakona o parničnom postupku, koja obavezuje sud da odluku
donese u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave.
Navedene činjenične zaključke Disciplinsko vijeće Sudskog savjeta je opravdano
utemeljilo na podacima iz pomenutih spisa predmeta i na navodima sudije L., koji je u
završnoj riječi disciplinske rasprave naveo: „Priznajem propust u svom radu i ostavljam
Disciplinskom vijeću da donese odluku u skladu sa zakonom“. Nasuprot takvom
izjašnjenju, u predmetnoj žalbi se neosnovano nastoje dovesti u pitanje činjenični
zaključci Disciplinskog vijeća Sudskog savjeta, kojima se u bitnom teži osporavanju
ocjene da je rok za izradu odluka prekoračen bez opravdanih razloga.
Naime, na sudiji je teret dokazivanja postojanja opravdanih razloga kod
prekoračenja zakonskog roka za izradu odluke, što bi isključivalo postojanje
disciplinskog prekršaja, jer to proizilazi iz odredbe čl.340 st.3 Zakona o parničnom
postupku, koja obavezuje sudiju da u pisanoj formi izvjesti predsjednika suda o
razlozima prekoračenja zakonskog roka za izradu presude i to važi za svaki konkretni
slučaj. Dakle, na sudiji je da u toku usmene rasprave pred Disciplinskim vijećem
Sudskog savjeta ponudi dokaze za činjenice iz kojih bi se mogao izvesti zaključak da je
on bio spriječen da se pridržava zakonskog roka za izradu odluka, a evidentno je da
podnosilac žalbe u toku usmene rasprave nije ponudio takve dokaze i u konačnom je
naveo da priznaje propuste u svom radu.
Prema tome, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno i nije od bilo kakvog
odlučnog značaja to što u toku prvostepene rasprave nije izveden dokaz uvida u
Izvještaj o pojedinačnom radu sudija u Osnovnom sudu u Baru za 2018. godinu, od čijeg
izvođenja je Disciplinski tužilac odustao, nakon što je podnosilac žalbe izjavio da nije
upoznat sa tim izvještajem.
Na utvrđeno činjenično stanje, i po ocjeni ovog suda, pravilno je primijenjeno
materijalno pravo, jer se u radnjama žalioca stiču svi bitni elementi disciplinskog
prekršaja iz člana 108 stav 3 tač. 3 Zakona o Sudskom savjetu i sudijama, čiji zakonski
opis radnje se sastoji u tome da sudija bez opravdanog razloga prekorači trostruki

zakonom propisani rok za izradu odluke u najmanje tri predmeta, a u konkretnom
slučaju to se dogodilo u pet sudskih predmeta. Stoga se predmetna odluka neosnovano
pobija i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
Saglasno članu 125 Zakona o Sudskom savjetu i sudijama, a u vezi člana 401
ZKP-a ispitana je pobijana odluka i u dijelu odluke o izrečenoj disciplinskoj sankciji, koja
je izrečena u visini zakonskog minimuma za odnosni disciplinski prekršaj, pa je vijeće
našlo da je ista srazmjerna težini izvršenog disciplinskog prekršaja.
Sa iznijetih razloga, a s pozivom na član 118 stav 2 i član 125 Zakona o Sudskom
savjetu i sudijama i član 406 Zakonika o krivičnom postupku odlučeno je kao u izreci."
(Odluka Vrhovnog suda Crne Gore, Dž. br. 2/19 od 30.09.2019. godine)
BILTEN 2 / 2019 75
NEDOZVOLJENOST ŽALBE NA OBAVJEŠTENJE
VRHOVNOG DRŽAVNOG TUŽILAŠTVA O OCJENI NAVODA IZ INICIJATIVE
ZA PODIZANJE ZAHTJEVA ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI
(Član 224e Zakona o prekršajima u vezi sa čl. 417 i 438 ZKP)
Okrivljeni u prekršajnom postupku nije ovlašćen na stavljanje predloga za

podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, već samo na podnošenje inicijative za
podizanje tog pravnog lijeka.
Iz obrazloženja:
"Po razmatranju pisanog obavještenja Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore,

navoda žalbe i svih spisa ovog predmeta, Vrhovni sud je našao da je žalba
nedozvoljena.
Zakonom o prekršajima (“Sl.list CG” broj 1/2011, 6/2011, 39/2011 i 32/2014)
propisani su vanredni pravni ljekovi koji se mogu podići u prekršajnom postupku, a kao
vanredne pravne ljekove taj zakon predvidja zahtjev za ponavljanje prekršajnog
postupka i zahtjev za zaštitu zakonitosti.
Odredbom čl.224 st.1 Zakona o prekršajima, propisano je da Vrhovno državno
tužilaštvo može podići zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv pravosnažnih sudskih odluka i
protiv sudskog postupka koji je prethodio tim pravosnažnim odlukama, ako je povrijedjen
zakon ili drugi propis, a u postupku odlučivanja o zahtjevu za zaštitu zakonitosti shodno
se primjenjuju odredbe Zakonika o krivičnom postupku u smislu čl.224e istog zakona.
Saglasno članu 438 st. 4 Zakonika o krivičnom postupku žalba Vrhovnom sudu je
dozvoljena protiv rješenja Vrhovnog državnog tužilaštva kojim je odbačen predlog za
podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, a taj predlog se može podnijeti samo protiv
presude kojom je okrivljeni u krivičnom postupku osudjen na bezuslovnu kaznu zatvora
od jedne godine ili težu kaznu ili kaznu maloljetničkog zatvora (član 438 st. 1 ZKP).
U konkretnom slučaju branilac okrivljenog je Vrhovnom državnom tužilaštvu Crne
Gore, dana 09.09.2019. godine, dostavio podnesak koji je nazvao predlogom za
podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti i u njemu predložio da se podigne taj pravni
lijek protiv rješenja Višeg suda za prekršaje Crne Gore PŽP br.752/19 - 7 od
21.06.2019.godine, kojim je odbačena kao neblagovremena žalba izjavljena protiv
rješenja Suda za prekršaje u Budvi PP.br.2137/18 od 25.03.2019.godine.
Saglasno članu 438 Zakonika o krivičnom postupku okrivljeni u prekršajnom
postupku nije bio ovlašćen na stavljanje predloga za podnošenje zahtjeva za zaštitu
zakonitosti, već samo na podnošenje inicijative za podizanje tog pravnog lijeka. O
podnijetoj inicijativi državni tužilac ne donosi rješenje, već samo obavještava podnosioca
iste o svojoj ocjeni navoda iz inicijative, a kako je to u konkretnom slučaju i učinjeno
aktom Utp.br.25/19 od 16.10.2019.godine. Protiv pisanog obavještenja Vrhovnog
državnog tužilaštva Crne Gore, po zakonu, žalba nije dozvoljena."

GRADJANSKO PROCESNO PRAVO
BILTEN 2 / 2019 79
APSOLUTNA NENADLEŽNOST REDOVNOG SUDA
(Član 19 ZPP)
Redovni sud nije nadležan da odlučuje o tužbi kojom se traži poništaj

rješenja o prestanku radnog odnosa državnog službenika.
Iz obrazloženja:
"Predmet spora je zahtjev za poništaj rješenja Ministarstva pravde Crne Gore,

br.01-111-5846/17-3, od 11.07.2017. godine, kojim je tužiocu izrečena disciplinska
mjera prestanak radnog odnosa i obavezivanje tužene da tužioca vrati na poslove koje
je obavljao prije donošenja tog rješenja ili na drugi posao koji odgovara njegovoj stručnoj
spremi, znanju i iskustvu.
Prema utvrdjenom činjeničnom stanju, tužilac je bio državni službenik,
rasporedjen na radno mjesto stariji zatvorski policajac prve klase u Zatvoru za kratke
kazne u sektoru obezbjedjenja - odsjek unutrašnjeg obezbjedjenja u Zavodu za
izvršenje krivičnih sankcije. Disciplinski postupak koji je vodjen protiv tužioca okončan je
rješenjem br. 01-111-5846/17-3 od 11.07.2017. godine. Tim rješenjem tužilac je oglašen
odgovornim za težu povredu službene dužnosti - samovoljno napuštanje radnog mjesta
iz čl.187 st.1 tač.5 Zakona o izvršenju kazni zatvora, novčane kazne i mjera
bezbjednosti i težu povredu službene dužnosti, zloupotreba položaja ili prekoračenja
ovlašćenja u službi iz čl.83 st.1 tač.4 Zakona o družavnim službenicima i
namještenicima. Tužiocu je navedenim rješenjem izrečena disciplinska mjera prestanak
radnog odnosa, na osnovu čl.89 st.1 navedenog zakona. Dalje je utvrdjeno da tužilac
protiv navedenog rješenja nije podnio žalbu Komisiji za žalbe, niti je tužbom pokrenuo
upravni spor.
Polazeći od naprijed navedenog utvrdjenja, prvostepeni sud se oglasio
nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i tužbu odbacio. Drugostepeni sud je
prihvatio izloženi pravni stav prvostepenog suda, odbio žalbu tužioca kao neosnovanu i
potvrdio prvostepeno rješenje kojim je tužba odbačena.
I po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima revizije, nižestepeni sudovi su
pravilno odlučili na izloženi način i odluku utemeljili na odredbama čl.135, 136, 137 i 139
Zakona o državnim službenicima i namještenicima ("Sl.list CG", br.39/11, 50/11, 66/12 i
34/14). Naime, odredbom čl.135 navedenog zakona je propisano da se protiv rješenja
kojim je odlučeno o pravima i obavezama državnog službenika, odnosno namještenika,
može podnijeti žalba, o kojoj odlučuje Komisija za žalbe - čl.136 u roku od 30 dana od
dana prijema žalbe, odnosno izuzetno, o žalbi na rješenje o privremenom ograničenju
dužnosti u roku od 5 dana - čl.137. Protiv odluke Komisije za žalbe može, se tužbom
pokrenuti upravni spor, u roku od 30 dana od dana prijema odluke.
Kako sud u toku cijelog postupka, po službenoj dužnosti, u skladu sa odredbom
čl.19 Zakona o parničnom postupku, pazi da li rješavanje spora spada u sudsku
nadležnost i kada utvrdi da je za rješavanje spora nadležan neki drugi organ, oglasiće
se nenadležnim, ukinuće sprovedene radnje i odbaciće tužbu. Dakle, kod naprijed
BILTEN 2 / 2019 81
iznijetog i pojašnjenog pravilno je tužba u konkretnoj pravnoj stvari odbačena, jer
redovni sud nije nadležan da odlučuje o predmetnoj tužbi.
Tužilac u revizijskim razlozima osporava izraženi pravni stav prvostepenog i
drugostepenog suda o valjanosti dostave disciplinskih akata i odluke o izrečenoj
disciplinskoj mjeri, čime smatra da su mu povrijedjena ljudska prava, garantovana
Ustavom, Evropskom konvencijom za zaštitui ljudskih prava i osnovnih sloboda i
zakonom.
Medjutim, za ocjenu pravne valjanosti odluke nižestepenih sudova o apsolutnoj
nenadleženosti redovnog suda za postupanje po podnijetoj - predemtnoj tužbi, navedeni
revizijski razlozi nijesu relevantni.
Kako izloženim, a ni ostalim navodima revizije nije dovedena u pitanje pravilnost
rješenja nižestepenih sudova o oglašavanju suda nenadležnim za postupanje po
predmetnoj tužbi i odbacivanju iste, to je reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 938/19 od 22.10.2019. godine)

NADLEŽNOST SUDA U SPORU SA MEDJUNARODNIM ELEMENTOM
(Član 29 ZPP u vezi sa čl. 132 Zakona o medjunarodnom privatnom)
Za odlučivanje o čuvanju, podizanju i vaspitanju djece koja su pod

roditeljskim staranjem nadležnost suda ili drugog organa Crne Gore postoji ako
dijete ima uobičajeno boravište u Crnoj Gori, bez obzira što je državljanin druge
države.
Iz obrazloženja:
"Tokom trajanja prvostepenog postupka tuženi je istrajavao kod prigovora

medjunarodne litispedencije, a ovo u smislu čl.114 Zakona o medjunarodnom privatnom
pravu, s obzirom na to da je tuženi sedam dana prije nego što je tužilja podnijela tužbu,
tužbu podnio I Osnovnim sudom u Beogradu. Stoji činjenica da je odredbom čl.114
Zakona o medjunarodnom privatnom pravu („Sl.list CG“ br.1/14, 6/14, 11/14, 14/14 i
47/15) odredjeno da će sud Crne Gore prekinuti postupak na zahtjev stranke, ako je u
toku spor pred stranim sudom u istoj pravnoj stvari, izmedju istih stranaka, i to ako: 1. je
prvo pred stranim sudom pokrenut postupak po tom sporu. 2. je u pitanju spor za čije
sudjenje ne postoji isključivo nadležnost suda Crne Gore i 3. se može opravdano
očekivati da će ta sudska odluka biti podobna za priznanje i izvršenje u Crnoj Gori.
Rješenjem Višeg suda u Bijelom Polju Gž.br.2672/16 od 28.11.2016. godine,
odbijena je žalba tuženog i potvrdjeno rješenje Osnovnog suda u Kolašinu P.br.77/16 od
15.07.2016. godine, a kojim je odbijen prigovor medjunarodne litispedencije i predlog
tuženog za prekid postupka u ovoj pravnoj stvari. Odlučujući po reviziji tuženog, na
navedeno rješenje Vrhovni sud Crne Gore rješenjem Rev.br.321/17 od 10.05.2017.
godine, odbacio je reviziju tuženog kao nedozvoljenu.
Neosnovano se revizijom tuženog, ističe prigovor medjunarodne litispedencije.
Naime, odredbom čl.132 Zakona o medjunarodnom privatnom pravu („Sl.list CG“
br.1/14, 6/14, 11/14, 14/14 i 47/15) propisano je da je za odlučivanje o čuvanju,
podizanju i vaspitanje djece koja su pod roditeljskim staranjem, nadležnost suda ili
drugog organa Crne Gore postoji ako je dijete crnogorski državljanin ili ima uobičajeno
boravište u Crnoj Gori. Kako je uobičajeno boravište malodobne T. P., na teritoriji Crne
Gore, bez obzira što ista ima srpsko državljanstvo, to je shodno citiranoj odredbi zakona,
a u vezi sa čl.29 ZPP-a, nadležan bio Osnovni sud u Kolašinu da odlučuje u ovoj pravnoj
stvari. Naime, odredbom čl.12 st.1 Zakona o medjunarodnom privatnom pravu uveden je
institut uobičajenog boravišta, a to je mjesto u kome fizičko lice pretežno boravi,
nezavisno od upisa u evidenciji nadležnog organa ili odobrenja boravka ili nastanjenja i
bez obzira na to da li je boravak vremenski unaprijed ograničen.
Kako je u postupku utvrdjeno da malodobna T. od maja 2015. godine, živi u K.,
sada u P., to je njeno uobičajeno boravište u Crnoj Gori. Na osnovu opšte definicije,
uobičajenim boravištem smatra se mjesto u kojem fizičko lice pretežno boravi,
nezavisno od upisa u evidenciju nadležnog organa ili odobrenja boravka i bez obzira na
to da li je boravak vremenski unaprijed ograničen. Zakon o medjunarodnom privatnom
pravu precizira da prilikom odredjivanja uobičajenog boravišta treba voditi računa o
BILTEN 2 / 2019 83
okolnostima lične ili poslovne prirode koje ukazuju na trajnije veze sa tim mjestom ili na
namjeru da se takve veze zasnuju (čl.12). U konkretnom slučaju saglasno citiranoj
odredbi nižestepeni sudovi su vodeći računa o okolnostima lične prirode, da se radi o
mldb.djetetu koje u vrijeme pokretanja spora imao oko godinu ipo dana i koje od petog
mjeseca života živi sa tužiljom u Crnoj Gori, gdje je uspostavilo životne navike i lične
veze sa porodicom porijekla majke, našli da je uobičajeno boravište mldb. T. u Crnoj
Gori, što čini neosnovanim navode revizije tuženog."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 676/19 od 24.09.2019. godine)

VREMENSKO VAŽENJE ZAKONA
To što se raniji zakoni ne primjenjuju od dana stupanja na snagu novih iz te

oblasti ne znači da se ne mogu primijeniti za raspravljanje stvarno-pravnih
odnosa koji su nastali za vrijeme njihove primjene.
Iz obrazloženja:
"Ne stoje navodi revizije da se na konkretan slučaj ne mogu primijeniti ranije

važeći zakoni tj. čl. 11 Zakona o prometu nepokretnosti i čl. 455 Zakona o obligacionim
odnosima jer nemaju povratno dejstvo, uz tvrdnju da je kupoprodaja izvršena 1972-1973
godine. U postupku nije utvrdjen datum usmene prodaje, već je navedeno da je
kupoprodaja izvršena nakon diobnog ugovora iz 1972 godine. To što se navedeni
zakoni ne primjenjuju od dana stupanja na snagu novih iz te oblasti ne znači da se ne
mogu primijeniti za raspravljanje stvarno-pravnih odnosa koji su nastali za vrijeme
njihove primjene (vremensko važenje zakona).
BILTEN 2 / 2019 85
PREKLUZIJA U POGLEDU UTVRDJIVANJA
VRIJEDNOSTI PREDMETA SPORA
(Član 37 ZPP)
U slučaju kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčano potraživanje, a sud

nije provjerio vrijednost predmeta spora naznačenog u tužbi i tužena tako
naznačenoj vrijednosti spora nije prigovorila, to sa uspjehom ne može u reviziji
isticati, jer je u smislu odredbe člana 37 ZPP, u pogledu utvrdjivanja vrijednosti
spora nastupila prekluzija.
Iz obrazloženja:
"U konkretnom slučaju tužba je podnijeta prvostepenom sudu 08.02.2016.godine.

U tužbi tužioci su označili vrijednost spora na iznos od 1.000,00 €.
U skladu sa odredbom čl.36 st.2 ZPP, u slučaju kada se tužbeni zahtjev ne
odnosi na novčani iznos, kao što je ovdje slučaj, mjerodavna je vrijednost predmeta
spora koji su tužioci naznačili u tužbi, a ta vrijednost se u toku postupka nije mijenjala,
niti je drugotužena prigovorila vrijednosti predmeta spora.
Ovaj sud je cijenio navode drugotužene da prvosepeni sud nije na valjan način
utvrdio vrijednost predmeta spora. Naime, u slučaju kada sud u smislu prethodno
navedenog nije provjerio vrijednost predmeta spora naznačenog u tužbi, a tužena takvoj
naznačenoj vrijednosti spora nije prigovorila, to sa uspjehom ne može u reviziji isticati,
jer je u smislu odredbe čl.37 ZPP, u pogledu utvrdjivanja vrijednosti spora nastupila
prekluzija.

POSLJEDICA NEPOSTUPANJA PREDLAGAČA PO NALOGU SUDA
(Član 106 stav 3 ZPP u vezi čl. 174 st. 1 ZVP)
Nepostupanjem predlagača po nalogu suda da dopuni predlog za fizičku

diobu u pogledu oznake nepokretnosti čija se dioba traži stekli su se uslovi za
donošenje rješenja kojim se smatra da je predlog povučen.
Iz obrazloženja:
"Pred Osnovnim sudom u Ulcinju je, pod brojem Rs.29/18, tekao postupak fizičke
diobe predlagača P. Lj. iz U. protiv protivnika predlagača V. Lj. iz U., nepokretnosti iz
ln.br.245 KO Gornji Štoj i 703 KO Donji Štoj. Na ročištu od 12.02.2012. godine, protivnik
predlagača je stavio predlog za fizičku diobu nepokretnosti KO Sauč br.45 i 270 KO
Pistula. Predlagač u predmetu Rs 29/18, P. Lj., se usprotivio za diobu pomenutih
nekretnina iz razloga što su, pored predlagača i protivnika predlagača, na datim
nepokretnostima, kao suvlasnici upisana i treća lica. Rješenjem prvostepenog suda od
istog datuma, dostavljen je predlog protivnika predlagača V. Lj. vanparničnoj pisarnici
toga suda, kako bi se formirao predmet pod novim poslovnim brojem gdje će kao
predlagač biti označen V. Lj., a kao protivnik predlagača P. Lj. radi diobe nepokretnosti
označenih KO Sauč br.45 i 270 KO Pistula. Istim rješenjem naloženo je predlagaču da
uredi predlog na način što će označiti nepokretnosti čiju diobu traži, navesti udjele
zajedničara i uz predlog dostaviti pismene dokaze – listove nepokretnosti, kao dokaz
prava svojine na navedenim nepokretnostima, kako bi se dioba mogla sprovesti, uz
upozorenje na posledice nepostupanja po nalogu suda. Kako predlagač Lj. V. nije
posutpio po rješenju i dostavio listove nepokretnosti, niti označio stranke koji su nosioci
prava svojine na tim nepokretnostima, sud je donio rješenje kojim se predlog smatra
povučenim s pozivom na odredbu čl.106 ZPP u vezi sa čl.174 ZVP.
Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrđenja i dovodeći ga u vezu sa pomenutim
odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o vanparničnom postupku pravilno
su, i po nalaženju ovog suda, a nasuprot tvrdnji revidenta, zaključili nižestepeni sudovi
da su se stekli razlozi za donošenje pobijanog rješenja.
Odredbom čl.174 st.1 ZVP propisano je da postupak diobe zajedničke stvari ili
imovine može pokrenuti svaki zajedničar, a predlog mora obuhvatiti sve zajedničare.
Stavom 2 pomenutog člana predviđeno je da predlog mora da sadrži podatke o
predmetu i udjelima zajedničara, o zajedničarima, kao i o drugim licima koja na
predmetu diobe imaju neko stvarno pravo. Za nepokretnosti moraju se navesti
katastarski podaci i priložiti odgovarajući pisani dokazi o pravu svojine i drugim stvarnim
pravima.
Predlog ovdje predlagača nije sadržao oznaku nepokretnosti čija se dioba traži,
udjele zajedničara, niti pisane dokaze s tim u vezi pa je pravilno postupio prvostepeni
sud kad je, u skladu sa odredbom čl.106 u vezi čl.2 ZVP, budući se radilo o predlogu koji
nije sadržao sve što je potrebno da sud po njemu postupa, uputio predlagača da dopuni
predlog, uz ukazivanje na posledice nepostupanja po nalogu suda.
BILTEN 2 / 2019 87
Nepostupanjem predlagača po nalogu suda stekli su se uslovi propisani u odredbi
čl.106 st.3 ZPP za donošenje rješenja kojim se smatra da je predlog povučen.
Navodi revizije predlagača da je među istim licima tekao postupak fizičke diobe
nekretnina iz ln.br.245 KO Gornji Štoj i 730 KO Donji Štoj, kao i tvrdnja da nije bilo
mjesta razdvajanju postupka fizičke diobe predmetnih nekretnina u odnosu na
nekretnine iz ln.br.245 KO Gornji Štoj i 730 KO Donji Štoj bili su i žalbeni navodi koje je
pravilno cijenio drugostepeni sud i s tim u vezi dao valjane razloge prihvatljive i za ovaj
revizijski sud, pa se na njih revident upućuje.

NUŽNOST USKLADJIVANJA ČINJENIČNOG SA PRAVNIM OSNOVOM
TUŽBENOG ZAHTJEVA
Zbog suprotnosti činjenica na kojima se tužbeni zahtjev zasniva i sadržine

tužbenog zahtjeva nužno je uskladiti činjenični sa pravnim osnovom tužbenog
zahtjeva.
Iz obrazloženja:
"Pravni osnov tužbenog zahtjeva opredjeljuje materijalno pravo i zato mora biti
identifikovano prije utvrdjivanja činjenica od kojih zavisi osnovanost zahtjeva.
Tužioci su predmetnom tužbom (od 20.06.2013.godine) tražili naknadu štete od
tužene zbog neosnovanog korišćenja zemljišta, tvrdeći da su njihovi pravni prethodnici
po osnovu ugovora o zakupu ovo zemljište ustupili navedenom preduzeću i da su ti
ugovori istekli još 1984.godine. Ukazali su i da su vodili postupak radi naknade štete
zbog neosnovanog korišćenja ovog zemljišta za protekli period i naknadu ostvarili
zaključno sa 05.04.2011.godine (presuda P.br. 864/10). Podneskom od 25.02.2015.
godine tužioci su postavili zahtjev za naknadu zbog neosnovanog korišćenja zemljišta,
pozivajući se na vezu izmedju ranije navedenih ugovora o zakupu sa sadašnjim
tužiocima, odnosno da je osnovan zahtjev u smislu odredbi čl. 624 i 627 ZOO ("Sl.list
CG", br. 47/08) jer je tužena kao zakupac produžila da upotrebljava predmetno
zemljište.
Iz izloženog se može zaključiti, da suprotnost izmedju činjenica navedenih u tužbi
ne može proizvesti pravnu posljedicu koja čini osnovanim tužbeni zahtjev. Zbog
suprotnosti činjenica na kojima se tužbeni zahtjev zasniva i sadržine tužbenog zahtjeva
bilo je nužno uskladiti činjenični sa pravnim osnovom tužbenog zahtjeva, tj. u ovom
slučaju bilo je neophodno odredjivanje tužbenog zahtjeva u skladu sa razjašnjenim
činjenicama na koje se temelji, pošto bez toga sud nije u stanju da utvrdi činjenice od
kojih zavisi osnovanost zahtjeva. Za to se na nesumnjiv način mora razjasniti što se
tužbom traži, ako je u pitanju zakupnina s tvrdnjom da su ugovori prećutno produženi,
treba imati u vidu da se u tom slučaju isti produžavaju pod istim uslovima, da li su i u
kom obimu tužioci vlasnici odnosno korisnici spornog zemljišta, a kod činjenice da je
upisano na tuženu sa teretom morskog dobra, u okviru koga morska obala predstavlja
javno dobro na kojem nije mogla postojati bilo koje stvarno pravo pa ni pravo korišćenja,
od čega zavisi pravo na naknadu. U zavisnosti od opredijeljenog tužbenog zahtjeva, na
osnovu predloženih dokaza, potrebno je usmjeriti dokazni postupak na utvrdjivanje
činjenica od kojih zavisi njegova osnovanost.
Stoga je obje nižestepene presude valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom
sudu na ponovno sudjenje, kako bi otklonio ukazane nedostatke i postupio po datim
primjedbama. Na novoj glavnoj raspravi prvostepeni sud će ponovo cijeniti od kakvog
značaja su za razrješenje ove pravne stvari istaknuti prigovori tužene o zastarjelosti
potraživanja i nedostatka stvarne legitimacije stranaka. Tokom postupka tužioci su
dostavili obavještenje Ministarstva odbrane CG od 30.06.2006.godine, kojim je tužiljama
N. Dj. i J. S. dat otkaz ugovora o zakupu predmetnih nepokretnosti, jer nema potrebe za
BILTEN 2 / 2019 89
daljim korišćenjem zakupljenog zemljišta, što će takodje imati u vidu prilikom
razjašnjenja da li se radi o ugovornom odnosu stranaka."

NEDOZVOLJENOST TUŽBE ZA UTVRDJENJE ČINJENICA
(Član 188 stav 1 ZPP)
Dozvoljenost tužbe se cijeni u zavisnosti od postavljenog tužbenog

zahtjeva, pa ukoliko se traži utvrđenje činjenice da ne postoji dug tužilaca prema
tuženom, tužba je nedozvoljena.
Iz obrazloženja:
"Nasuprot zaključku nižestepenih sudova zahtjev za utvrđenje da ne postoji dug

tužilaca prema tuženom po osnovu utroška električne energije za naznačeni period i u
naznačenom iznosu, predstavlja utvrđenje činjenica i kao takav nije dozvoljen, u smislu
odredbe čl. 188 st. 1 ZPP. Naime, utvrđenje da ne postoji dug tužilaca, a što je tužena
dužna priznati i trpjeti, te da se isti izbriše iz poslovnih knjiga predstavlja činjenicu, a ne
pravni odnos, kako to pogrešno zaključuju nižestepeni sudovi.
Dozvoljenost tužbe se cijeni u zavisnosti od postavljenog tužbenog zahtjeva, pa
ukoliko se traži utvrđenje činjenice da ne postoji dug tužilaca prema tuženom, kao što je
u konkretnom slučaj, tužba je nedozvoljena. Nasuprot tome, ukoliko bi se tražilo
utvrđenje postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa, tužba bi bila dozvoljena.
Dakle, tužbom za utvrđenje se ne može zahtijevati utvrđenje da je nastupila takva
pravna činjenica u pravnom odnosu među strankama (nepostojanje duga), tim prije što
su pravne činjenice elementi pravnog odnosa ili određenog prava, i o istim se može
odlučivati tek u parnici koju bi, eventualno, pokrenuo tuženi protiv tužilaca radi naplate
potraživanja, a po izjavljenom prigovoru zastarjelosti."
BILTEN 2 / 2019 91
OBJEKTIVNA KUMULACIJA TUŽBENIH ZAHTJEVA
Radi se o objektivnoj kumulaciji tužbenih zahtjeva ako je tužilac postavio

dva zahtjeva iz istog osnova, tj. za naknadu materijalne i nematerijalne štete.
MEDJUPRESUDA
(Član 336 ZPP)
Medjupresudom sud ne odlučuje o samom tužbenom zahtjevu ili njegovom

dijelu, nego samo o osnovu tužbenog zahtjeva, a ako nadje da ne postoji osnov,
onda se o tome ne odlučuje medjupresudom već se presudom odbija u cjelosti
tužbeni zahtjev.
Iz obrazloženja:
"Prema sadržini spisa predmetnom tužbom je postavljen zahtjev da se utvrdi

obaveza tužene da zbog odgovornosti za rad svojih organa (sudova) tužiocu naknadi
ukupnu štetu koju je pretrpio u postupku poslovne oznake P. br. 89/15-13 i to
nematerijalnu zbog protivpravnih činjenja i nečinjenja, čime je povrijedjeno njegovo
ustavno pravo na pravično sudjenje, u iznosu od 4.500 € imaterijalnu štetu koju nije
opredijelio. Tužbom je bio postavljen i zahtjev da tužena u cilju otklanjanja materijalne
štete, kao posljedice protivpravnih činjenja i nečinjenja sudova u navedenom predmetu
naloži svojim organima iniciranje ponavljanja postupka, ali je u ovom dijelu povukao
tužbu. Podneskom od 15.06.2018. godine tužilac je opredijelio tužbeni zahtjev kao u
izreci prvostepene presude, pri kojem je i konačno ostao.
Radi se o objektivnoj kumulaciji tužbenih zahtjeva, u smislu čl. 189 st. 1 ZPP, jer
je tužilac postavio dva zahtjeva iz istog osnova tj. za naknadu materijalne i nematerijalne
štete. S tim u vezi, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da nije bilo mjesta donošenju
djelimične ili medjupresude po zahtjevu za utvrdjenje, na što se pozivao tužilac a i sada
potencira revizijom, zbog čega je pravilno u ovom dijelu tužba odbačena. Naime,
djelimičnom presudom se u skladu sa odredbom čl. 335 ZPP odlučuje kada su samo
neki ili dio tužbenog zahtjeva sazreli za presudjenje, kada se ima u vidu sadržina takvog
zahtjeva. Medjutim, ovaj zahtjev u suštini bi predstavljao zahtjev za donošenje
medjupresude u smislu odredbe čl. 336 ZPP, ali medjupresudom sud ne odlučuje o
samom tužbenom zahtjevu ili njegovom dijelu, nego samo o osnovu tužbenog zahtjeva,
a ako nadje da ne postoji osnov, što je konkretno slučaj, onda se o tome ne odlučuje
medjupresudom već se presudom odbija u cjelosti tužbeni zahtjev. Stoga su i za ovj sud
prihvatljivi dati razlozi nižestepenih sudova u pogledu odbačaja tužbe zbog nedostatka
pravnog interesa u dijelu kojim je traženo da se utvrdi obaveza tuženog da tužiocu
naknadi štetu usljed nepravilnog i nezakonitog postupanja sudova u vršenju funkcije
vlasti u predmetu P. br. 89/15-14."

EVENTUALNO SPAJANJE TUŽBENIH ZAHTJEVA
Kada tužioci istaknu dva zahtjeva sa predlogom da sud ukoliko nadje da

prvi nije osnovan usvoji sljedeći radi se o uslovljenoj litispedenciji po
eventualnom zahtjevu, pa ako sud usvoji prvi, izrekom presude ne odlučuje o
drugom, a ako se glavni zahtjev pokaže neosnovanim, sud istom presudom
odlučuje i o eventualnom zahtjevu.
Iz obrazloženja:
"U ovoj pravnoj stvari tužioci su istakli dva zahtjeva, saglasno čl.189 st. 2 ZPP
predlažući da sud ukoliko nadje da prvi zahtjev nije osnovan, usvoji sledeći. Nakon
donošenja prvostepene presude, tužioci su na ročištu glavne rasprave održane pred
drugostepenim sudom 15.11.2018.godine, pozivajući se na raniji i sadašnji pravni stav
Vrhovnog suda Crne Gore, istakli da im je bilo iznudjeno da postave primarni i
eventualni zahtjev, a smatraju da je osnovan primarni zahtjev budući da nikada nije
donijeto rješenje o izuzimanju zemljišta, te da ne treba odlučivati o eventualnom
zahtjevu. Prema tome, ovdje se radi o eventualnom spajanju tužbenih zahtjeva kada
tužioci predlažu da se usvoji samo jedan od zahtjeva pri čemu odredjuju redosljed kojeg
se sudovi moraju držati prilikom meritornog odlučivanja, odnosno radi se o uslovljenoj
litispedenciji po eventualnom zahtjevu, pa ako sud usvoji prvi, izrekom presude ne
odlučuje o drugom, a ako se glavni zahtjev pokaže neosnovanim, sud istom presudom
odlučuje i o eventualnom zahtjevu. Iz izloženog se da zaključiti da tužioci imaju primarni
interes da uspiju u sporu sa svojim glavnim zahtjevom koji su postavili kao primarni."
BILTEN 2 / 2019 93
PREINAČENJE TUŽBE
(Član 191 ZPP)
Došlo je do promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva kada je traženo da

umjesto utvrdjenja prava službenosti sud to pravo konstituiše.
Iz obrazloženja:
"Revizijom se istrajava u tvrdnji da su tužioci precizirali tužbeni zahtjev na način

što su umjesto utvrđenja prava službenosti tražili konstituisanje prava službenosti i da su
sudovi pogriješili kada su odlučivali o zahtjevu za utvrđenje prava službenosti. Zahtjev
da umjesto utvrđenja prava službenosti sud to pravo konstituiše jeste prinačenje tužbe,
jer je došlo do promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva. Kako je tužba preinačena
nakon održanog pripremnog ročišta, a tuženi nijesu pristali na preinačenje, pravilno je
prvostepeni sud odlučio kada nije dopustio preinačenje tužbe, zbog čega su neosnovani
navodi revizije u tom pravcu.

NEOSNOVANOST TUŽBE
RADI PROGLAŠENJA IZVRŠENJA NEDOPUŠTENIM
Činjenice na osnovu kojih je izvršni dužnik mogao prigovorom osporiti

zakonitost rješenja o izvršenju ne mogu biti osnov za tužbu radi proglašenja
izvršenja nedopuštenim.
Iz obrazloženja:
"Predmet spora je zahtjev tužioca da se utvrdi da je nedopušteno izvršenje koje

se sprovodi od strane javnog izvršitelja M. P. Iv.br.316/14, i da se ukinu sprovedene
radnje.
Prema odredbi čl.66 st.1 Zakona o izvršenju i obezbjeđenju ("Sl.list CG",
br.36/11), koji je bio u primjeni u vrijeme pokretanja izvršnog postupka, izvršni dužnik
ima pravo da radi utvrđenja neke činjenice koja se odnosi na samo potraživanje, a među
strankama je sporna sve do okončanja postupka izvršenja, pokrene parnicu ili drugi
postupak radi proglašenja da je izvršenje nedopušteno. U zakonu se konkretno ne
navodi o kojim se to činjenicama radi ali imajući u vidu prirodu postupka izvršenja, to ne
mogu biti činjenice, odnosno razlozi sa kojih je izvršni dužnik mogao pobijati rješenje o
izvršenju shodno čl. 58 st.1 Zakona o izvršenju i obezbjedjenju - da se ne radi o
vjerodostojnoj ispravi, da je u vjerodostojnoj ispravi unijet neistinit sadržaj, da
potraživanje iz vjerodostojne isprave nije nastalo, da obaveza iz vjerodostojne isprave
nije dospjela, da je obaveza izvršena ili na drugi način prestala. Odredbom čl. 58 st.2
istog zakona, propisano je da je izvršni dužnik dužan da u prigovoru navede sve razloge
pobijanja i priloži sve dokaze na kojima se prigovor zasniva, a u slučaju da to ne učini
gubi pravo da naknadno iznosi činjenice i predlaže dokaze.
Iz citirane zakonske odredbe jasno proizilazi da izvršni dužnik iz razloga sa kojih
je mogao izjaviti prigovor protiv rješenja o izvršenju donijetog na osnovu vjerodostojne
isprave, ne može zahtijevati da se izvršenje proglasi nedopuštenim. U predmetnom
sporu to tužilac upravo čini. Tužbom zahtijeva da se izvršenje proglasi nedopuštenim iz
razloga iz kojih je rješenje o izvršenju mogo pobijati prigovorom - da faktura sadrži
neistinit sadržaj, da potraživanje iz fakture nije nastalo, da je potraživanje zastarelo.
Stoga su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili tužbeni zahtjev. Za svoje
odluke dali su jasne i pravilne razloge koje u svemu prihvata i ovaj sud.
U reviziji se ponavljaju navodi na kojima je tužilac temeljio tužbeni zahtjev i
navodi isticani u žalbi - da se naloži tuženom da dostavi dokumentaciju koja se odnosi
na dug po fakturi, da dug ne postoji, da je izmišljen, da je potraživanje zastarjelo, koje
navode su nižestepeni sudovi cijenili. Očigledno je da revident prenebregava prirodu
izvršnog postupka i značaj pravosnažnosti rješenja o izvršenju, te prirodu tužbe za
utvrđenje nedopuštenosti izvršenja. Ponoviti je da činjenice na osnovu kojih je izvršni
dužnik mogao prigovorom osporiti zakonitost rješenja o izvršenju, ne mogu biti osnov za
tužbu radi proglašenja izvršenja nedopuštenim. To mogu biti samo činjenice koje izvršni
dužnik nije mogao istaći u prigovoru na rješenje o izvršenju."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 173/19 od 05.11.2019. godine)
BILTEN 2 / 2019 95
ZNAČAJ STVARNE LEGITIMACIJE ZA MOMENAT OTPOČINJANJA PARNICE
(Član 195 stav 1 i čl. 196 st. 1 ZPP)
Stvarna legitimacija je značajna za momenat otpočinjanja parnice izmedju

stranaka i dovoljna je da se izmedju parničnih stranaka raspravlja i onda kad neka
od njih otuđi stvar ili pravo oko koga se spore.
Iz obrazloženja:
"Tuženi je tokom postupka insistirao na prigovoru nedostatka aktivne legitimacije

na strani tužioca zbog činjenice da je predmetno potraživanje tužilac, u međuvremenu,
prenio na umješača u ovom sporu radi čega ne može tražiti njegovu naplatu.
Odlučujući o ovom prigovoru pravilno su, i po nalaženju ovog suda, odlučili
nižestepeni sudovi kad su utvrdili da postoji aktivna legitimacija u predmetnom sporu na
strani ovdje tužioca, kao davaoca kredita, kao i osnov za isplatu duga prema ovdje
tuženom, pa se drugačije rezonovanje revidenta s tim u vezi ne može prihvatiti.
U skladu sa odredbom čl.196 st.1 ZPP, (Sl.list RCG,br.22/04) ako koja od
stranaka otuđi stvar ili pravo o kome teče parnica, to ne sprječava da se parnica među
istim strankama dovrši.
Naime, ako je stvar ili pravo oko koga je nastao sporni odnos, u momentu
postojanja parnice (dostave tužbe tuženom) pripadao tužiocu ili tuženom, otuđenje stvari
ili prava nakon otpočinjanja parnice, ne dovodi do toga da se zahtjev tužioca odnosno
obaveza tuženog preispituje sa stanovišta postojanja stvarne legitimacije. Ova
legitimacija, (aktivna ili pasivna) značajna je za momenat otpočinjanja parnice između
stranaka (čl.195 st.1 ZPP) i dovoljna je da se između parničnih stranaka raspravlja i
onda, kad neka od njih otuđi stvar ili pravo oko koga se spore. Parnica će se dovršiti kao
da do te promjene nije došlo.
Nasuprot tome, ako je u momentu kada je parnica počela teći, stvar ili pravo već
bilo otuđeno, bilo od koje stranke, onda je sud u prilici da, po prvi put, ispituje stvarnu
legitimaciju i posledice koje ona povlači. U tom slučaju, sud će tužbeni zahtjev odbiti,
ako ne postoji stvarna legitimacija, bilo na čijoj strani.
Kod utvrđenja u postupku da je predlog odnosno rješenje o izvršenju koji se
nakon prigovora izvršnog dužnika ima smatrati tužbom dostavljeno izvršnom dužniku,
sada tuženom, 11.10.2010.godine, a predmetno potraživanje ustupljeno umješaču na
strani ovdje tužioca, 29.10.2010.godine to je pravilan zaključak nižestepenih sudova da
ne postoji prepreka da se parnica između tužioca i tuženog okonča, jer je do prenosa
potraživanja došlo nakon što je parnica počela da teče."

DEJSTVO PRESUDE U ODNOSU NA LICE KOJE JE STVAR
O KOJOJ TEČE PARNICA STEKLO U TOKU PARNICE
Presuda kojom je usvojen zahtjev u odnosu na tuženog koji je nepokretnost

o kojoj se vodi parnica prodao trećem licu u toku parnice dejstvuje protiv tog
sticaoca nepokretnosti.
Iz obrazloženja:
"Nižestepene presude u dijelu kojim je odbačen zahtjev tužioca da presuda

dejstvuje protiv sticaoca V. F. donijete su uz bitnu povredu odredaba parničnog
postupka iz člana 367 stav 2 tačka 15 ZPP, jer im nedostaju razlozi o odlučnim
činjenicama. Isto tako, drugostepeni sud je propustio da, u skladu sa odredbom čl. 389
st. 1 ZPP, ocijeni žalbene navode od odlučnog značaja u odnosu na ovaj dio, čime je taj
sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 367 st. 1 u vezi čl. 400 st.
1 tač. 2 ZPP. Nižestepeni sudovi su nijesu imali u vidu odredbu čl. 196 st. 3 u vezi st. 1
ZPP kojom je propisano da presuda dejstvuje u korist ili protiv sticaoca u slučaju kad
koja od stranaka otudji stvar ili pravo o kome teče parnica. Ovo imajući u vidu da je
tuženi koji je u vrijeme pokretanja predmetne parnice bio vlasnik spornog stambenog
prostora i u odnosu na koga je tužba pravilno usmjerena (čl. 290 st. 2 navedenog ZOO)
u toku predmetne parnice prodao predmetnu nepokretnost V. F."
BILTEN 2 / 2019 97
POVREDA ODREDBE ČLANA 256 ZPP
Ne može se izvršiti usaglašavanje nalaza i mišljenje vještaka ako se podaci

u njihovom nalazu bitno razilaze, te se na tako "usaglašenom" nalazu vještaka ne
može zasnivati sudska odluka.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta proizilazi, da je drugostepeni sud zbog različitih nalaza i

mišljenja vještaka geodetske struke Dj. i V., shodno čl. 256 ZPP izvršio usaglašavanje
njihovih nalaza i mišljenja. Pri tome, drugostepeni sud konstatuje, da se vještak
geodetske struke D. Dj. izjasno, da je saglasan u svemu sa nalazom vještaka L. V. uz
zaključak, da se na osnovu same izjave nije bilo moguće indentifikovati sporno zemljište,
da isto nije nikada bilo uknjiženo na tužioce, pa ni 1954 godine, kako je to ranije tvrdio
vještak D. Dj. Sledstveno tome, drugostepeni sud konstatuje, da se nijesu ispunili uslovi
za sticanje svojine tužilaca na spornom zemljištu ni putem održaja, radi čega su zahtjev
tužilaca u većem dijelu odbili kao neosnovan, osim u dijelu koji se odnosi na kat.parc.br.
2093/8 po kulturi ruševina pov. 12m2 iz l.n.br. 93 KO Seoce, obzirom da je ova
nepokretnost mogla biti indentifikovana po osnovu oba nalaza i mišljenja.
Medjutim, po nalaženju ovog suda takvo rezonovanje drugostepenog suda za
sada se ne bi moglo prihvatiti.
Prije svega, pravilno se revizijom tužilaca ukazuje da je drugostepena presuda
zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 367 st.2 tač. 15 ZPP,
jer pobijana odluka nije jasna i ne sadrži razloge o činjenicama odlučnim za pravilno
presudjenje ove pravne stvari. Naime, iz spisa predmeta drugostepenog suda proizilazi,
da u cilju usaglašavanja nalaza vještaka geodetske struke D. Dj. i L. V., vještak Dj. je
podneskom od 17.04.2019.godine dao izjašnjenje, kojim navodi da ostaje pri
dosadašnjem nalazu i dopunama nalaza (a bilo ih je 9 i više izjašnjenja na raspravama).
Tvrdi, da sporno zemljište nije upisano kao svojina tužene 1954. godine i da ne postoje
dokazi, koji ukazuju da je po bilo kom osnovu zemljište prešlo u društvenu svojinu.
Nadalje, vještak navodi, da se u svemu slaže sa nalazom vještaka V. od 25.01.2019.
godine. Dodaje da iz l.n.br. 293 KO Seoca proizilazi da je kat.parc.br. 2093/3 po kulturi
ruševina pov. 62m2, a da je kat.parcela 209/9 takodje ruševina i da je zemljište bilo
upisano kao bratstvenički komun.
Naime, na ovako datom nalazu i mišljenju vještaka Dj. i V., drugostepeni sud nije
mogao zasnovati svoju odluku, jer se podaci vještaka o njihovom nalazu bitno razlikuju,
tako da konstatacija vještaka Dj. na ročištu održanom dana 18.04.2019.godine "da je u
svemu saglasan sa nalazom vještaka V." ne može se smatrati da je pravilno izvršeno
usaglašavanje njihovih nalaza i mišljenja i da je takav "usaglašen" nalaz mogla biti
valjana podloga za donošenje pobijane odluke. Jer, shodno čl.256 ZPP propisano je, da
ukoliko je odredjeno više vještaka, oni mogu podnijeti zajednički nalaz i mišljenje, tako
da je sud postupio protivno naprijed citiranoj odredbi. Jer, ako se podaci u nalazima
vještaka bitno razlikuju, sud je bio dužan da tu razliku otkloni ponovnim i detaljnim
saslušanjem, a ako ne uspije, kao što je u konkretnom slučaju, zatraži mišljenje drugih

vještaka, kako to propisuje čl. 256 st.2 i 3 ZPP. Jer, tako dat nalaz i mišljenje i na takav
način obavljeno usaglašavanje nalaza, upućuje na osnovanu sumnju u pravilnost datog
mišljenja na kojem je drugostepeni sud zasnovao svoju odluku."
BILTEN 2 / 2019 99
NEOSNOVANOST PRIGOVORA PRESUDJENE STVARI
(Član 352 st. 1 i 2 ZPP)
Nije u pitanju presudjena stvar ako nema identiteta činjeničnog osnova.
Iz obrazloženja:
"Postavljeni tužbeni zahtjev tužilac je zasnovao na činjenicama da je presudom

prvostepenog suda P.br. 192/06 od 20.11.2007. godine (pravosnažna 03.07.2009.
godine), utvrdjeno u odnosu na tuženog njegovo isključivo pravo vlasnitšva na objektu
br.1 na kat.parc.br. 333 iz l.n.br. 338 KO Bogišić - po osnovu gradjenja, ali da nije uspio
da ishoduje upis utvrdjenog prava jer je navedena parcela u medjuvremenu podijeljena
na dvije posebne parcele - kat. parc. br. 333/1 i 333/2, tj. parcelisana je nakon
donošenja prvostepene presude.
Tuženi u odgovoru na tužbu nije sporio njene činjenične navode već je istakao
prigovor presudjene stvari, jer prethodna tužba u navedenom presudjenom predmetu
sublimira sve ono što se traži i predmetnom tužbom, s tim da nije mjerodavna pravna
kvalifikacija činjenica, već njihova faktička istovjetnost.
Na osnovu uvidjaja lica mjesta i nalaza vještaka geodetske struke M. Č.,
zaključuje se da predmetna nepokretnost čini jedinstven objekat - identifikovan kao
prizemni objekat 1. pod pločom, na novonastaloj parceli br. 333/1 bruto površine 51m2,
a sastoji se od P (prizemlja), odnosno korisne površine 43m2 kao posebni dio objekta 1
(PD1) u prizemlju i nije u funkciji stanovanja.
Da je u pitanju isti objekat kao u navedenoj parnici (P.br. 192/06), samo sa
drugačijim oznakama usljed parcelacije potvrdio je u svjedočkom iskazu P. Nj., koji je
vještačio u ranijoj parnici. U odnosu na kat. evidenciju naveo je da je porodična
stambena zgrada evidentirana u gabaritima od 51m2, posebni dio 1, kao stambeni
prostor u prizemlju pov. 43m2, što u katastarskom smislu ne znači da se radi o različitim
nepokretnostima, ali pravo na istima može da bude različito.
U postupku koji je pravosnažno okončan presudom P.br. 192/06 od 20.11.2007.
godine usvojen je zahtjev tužioca u odnosu na tuženog i utvrdjeno da je jedini i isključivi
vlasnik porodično stambene zgrade označene kao objekat I na kat.parc.br. 333 upisane
u l.n.br. 338 KO Bogešići, na kojem su upisani kao suvlasnici po 1/2. U tom postupku,
tuženi nije sporio da je tužilac izgradio predmetni objekat, da bi nakon donošenja
prvostepene presude, a prije njene pravosnažnosti, rješenjem Uprave za nekretnine PJ
Tivat od 22.01.2008. godine, na zahtjev tužioca bila izvršena parcelacija kat.parc. 333
na k.p. 333/1, koja predstavlja zemljište sa porodičnom stambenom zgradom br.1 pov.
51m2 i na kat.parc. 333/2 zemljište odredjene kulture. Rješenjem istog organa od
23.10.2009. godine odbijen je zahtjev tužioca za provodjenje navedene presude sa
razloga što u katastru nije evidentirana kat.parc.333, već je ista parcelisana rješenjem
od 22.01.2008. godine, te nije tretiran stambeni objekat PD1 u navedenom objektu.
Imajući u vidu prethodno iznijeto činjenično utvrdjenje i ovaj su nalazi da se ne
radi o pravosnažno presudjenoj stvari, jer i pored toga što se radi o istom - jedinstvenom
objektu u gradjevinskom smislu, u ranijoj presudi je izostalo označenje stambenog

prostora PD1 koji katastarski predstavlja posebni dio porodične stambene zgrade -
objekat 1, te da ranije kat.parc. 333 više ne postoji, zbog čega je nadležni organ uprave
odbio zahtjev tužioca za uknjižbu prava svojine - jer podaci iz presude moraju odgovarati
podacima u katastru nepokretnosti da bi se izvršio upis. Stoga nema identiteta
činjeničnog osnova s obzirom na to da se u konkretnom slučaju traži utvrdjenje prava
svojine na objektu koji se sastoji od dva dijela označenog kao porodična stambena
zgrada površine 51m2, spratnosti P (prizemlje) kao i posebnom dijelu objekta br.1 (PD1)
označen kao stambeni prostor 43m2 u prizemlju (P) na kat.parc. 333/1 i da je sud o tim
različitim činjenicama raspravljao, pa nije u pitanju presudjena stvar (čl. 352 st.1 i 2
ZPP)."
BILTEN 2 / 2019 101

BITNA POVREDA ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA
(Član 367 st 2 tač 12 ZPP)
Drugostepeni sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz

člana 367 stav 2 tačka 12 ZPP ako je donio odluku u odnosu na stranku koja je
preminula nakon zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom.
Iz obrazloženja:
"Prema stanju u spisima glavna rasprava pred prvostepenim sudom zaključena je

dana 14.05.2018.godine, a prvostepena presuda donijeta je dana 11.06.2018.godine.
Odlučujući o žalbi tužene drugostepeni sud je dana 20.02.2019.godine donio presudu
Gž.br. 2210/18.
Nakon donošenja drugostepene presude tužilja je prvostepenom sudu dostavila
podnesak – Zahtjev za izdavanje klauzule pravosnažnosti dana 04.04.2019. godine,
kojim je ukazala da je tužena preminula dana 10.06.2018. godine. U prilogu podneska
dostavljeno je rješenje o nasleđivanju notara A. K. K. UPR 99/2018 On.br. 298/2018 od
20.09.2018.godine, kojim su na zaostavštini pok. R. N. oglašeni njeni sinovi M. N. i Č. N.
Saglasno čl. 401 st.1 ZPP revizijski sud po službenoj dužnosti pazi na bitnu
povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 367 st. 2 tač. 12 ZPP, koja postoji između
ostalog ako je u postupku kao tužilac ili tuženi učestvovalo lice koje ne može biti stranka
u postupku.
Imajući u vidu da je tužena R. N. preminula dana 10.06.2018.godine, to je
drugostepeni sud dana 20.02.2019.godine, donio odluku u odnosu na lice koje ne može
biti stranka u postupku, čime je počinio citiranu bitnu povredu odredaba parničnog
postupka.
Odredbom čl. 211 stav 1 tač. 1 do 6 ZPP taksativno su nabrojani slučajevi u
kojima će sud obavezno prekinuti parnični postupak, a među kojima je (pod tačkom 1)
predviđena smrt stranke.
Dakle, u slučaju smrti stranke, kao zakonskog razloga za prekid postupka, sud
obavezno prekida postupak jer je prekid nastupio po sili zakona danom smrti stranke. U
ovakvom slučaju sud donosi rješenje kojim se određuje prekid.
Inače, prekid postupka po sili zakona može nastati u svim stadijumima postupka
do njegovog pravosnažnog okončanja. To podrazumijeva da razlozi za prekid postupka
mogu nastati i u postupku pred drugostepenim sudom.
Kako je tužena R. N. preminula dana 10.06.2018.godine, a drugostepena
presuda donijeta nakon toga, to je valjalo pobijanu presudu valjalo ukinuti i predmet
vratiti drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje, radi donošenja rješenja o prekidu
postupka u skladu sa zakonom.
Za ukazati je da je ovaj sud je imao u vidu da je prvostepena presuda donijeta
11.06.2018.godine, dakle dan nakon smrti tužene. Međutim kako je tužena preminula
nakon zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom, to je prvostepeni shodno
odredbi čl. 213 st. 2 ZPP, mogao donijeti odluku."

BITNA POVREDA ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA
(Član 367 stav 2 tačka 15 u vezi čl. 8 ZPP)
Ako iz navedenih razloga prvostepene presude nije jasno na koji način je

sud došao do činjeničnih zaključaka koji predstavljaju osnov presude i formirao
svoje uvjerenje počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana
367 stav 2 tačka 15 ZPP.
***
Obaveza je suda da prema prirodi konkretnog slučaja cijeni izvedene
dokaze i slobodno formira svoje uvjerenje o dokazanim odnosno nedokazanim
činjenicama u skladu sa istaknutim načelom na koji način sud dolazi do zaključka
koji opravdava osnov presude, pri čemu je vezan postavljenim tužbenim
zahtjevom.
Iz obrazloženja:
"Po ocjeni ovog suda, osnovano se revizijom ukazuje da su nižestepene presude

zahvaćene bitnom povredom postupka iz čl. 367 st.2 tač.15 ZPP. Ova povreda se
sastoji u tome što presude sadže nedostatke zbog kojih se sa sigurnošću ne mogu
ispitati jer izreka, kako prvostepene, tako i drugostepene presude protivurječi datim
razlozima, koji su i medjusobno protivrječni a protivrječe i sadržini spisa. Naime, izrekom
prvostepene presude koja je potvrdjena drugostepenom presudom obavezuje se tuženi
da tužiocu na ime naknade za korišćenje predmetnog stana u spornom periodu isplati
iznos od 24.775,89€ sa zakonskom kamatom. Iz razloga prvostepene presude koji su
istaknuti nije jasno na koji način je sud došao do činjeničnih zaključaka koji predstavljaju
osnov presude i formirao svoje uvjerenje. Ovo kada se imaju u vidu načelo parničnog
postupka odredjeno odredbom čl.8, te odredba čl. 187 st.2 ZPP kao i da u parničnom
postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku - čl. 2 st.1 ZPP,
a postavljen je tužbeni zahtjev za naknadu štete pri kojem je tužilac konačno ostao.
Prema tome, prvostepeni sud nije razjasnio pravni osnov tuženog zahtjeva upodobivši
ga sa činjeničnim, a obaveza je suda da prema prirodi konkretnog slučaja cijeni
izvedene dokaze i slobodno formira svoje uvjerenje o dokazanim odnosno nedokazanim
činjenicama u skladu sa istaknutim načelom (čl.8) na koji način sud dolazi do zaključka
koji opravdava osnov presude, pri čemu je vezan postavljenim tužbenim zahtjevom (čl. 2
st.1 ZPP).
U postupku po žalbi drugostepeni sud nije postupio na način predvidjen
odredbom čl. 375 st.1 ZPP, da u obrazloženju svoje odluke ocijeni navode žalbe i nije
otklonio navedene nedostatke, pa nije mogao odbiti žalbu kao neosnovanu. pri čemu je
u pogledu odlučnih činjenica koje se odnose na pravni osnov tužbenog zahtjeva dao
protivrječne razloge koji dijelom protivrječe izreci presude.
Inače sud nije ovlašćen samoinicijativno da mijenja zahtjev, zbog čega je bio
dužan da pozove tužioca da zahtjev precizno odredi, pa ako ostane kod zahtjeva za
štetu navede u čemu se ona sastoji i u skladu sa tim pravnim institutom ocijeni prigovor
tuženog o zastarjelosti potraživanja. Sljedstveno iznijetom, prvostepeni sud je morao u
BILTEN 2 / 2019 103

granicama raspravnog načela, u skladu sa svojim ovlašćenjima imati aktivniju ulogu u
vezi sa utvrdjenjem činjenica i dokaza od kojih zavisi odluka o tužbenom zahtjevu."

POSLJEDICE IZOSTANKA PODNOSIOCA ŽALBE
NA RASPRAVI PRED DRUGOSTEPENIM SUDOM
U odsustvu podnosioca žalbe na raspravi pred drugostepenim sudom

drugostepeni sud ne cijeni njegove žalbene navode koji se odnose na pogrešno ili
nepotpuno utvrdjeno činjenično stanje.
Iz obrazloženja:
"Drugostepeni sud je, s pozivom na odredbu čl. 375 st.2 ZPP, o žalbi tuženog
odlučio na osnovu održane rasprave, medjutim, imajući u vidu da tuženi nije pristupio na
raspravu pred drugostepenim sudom, taj sud je ocijenio navode žalbe sa aspekta
počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene
materijalnog prava, a nije cijenio navode žalbe o pogrešno utvrdjenom činjeničnom
stanju, pozivajući se na odredbu čl.376 st.3 ZPP. S tim u vezi neosnovano se revizijom
ukazuje da tuženi nije u pozivu od 29.01.2019.godine upozoren na posljedice nedolaska
na raspravu pred drugostepenim sudom na način da "navode žalbe o pogrešno ili
nepotpuno utvrdjenom činjeničnom stanju, sud neće cijeniti", pa da nije bilo osnova da u
pogledu navoda žalbe o nepotpuno i pogrešno utvrdjenom činjeničnom stanju odluči na
način kako je to uradio. Ovo zbog toga što je u pozivu punomoćniku tuženog N. K.,
advokatu iz Tivta, naznačeno upozorenje o posljedicama izostanka sa ročišta za glavnu
raspravu od 29.01.2019.godine u 8,30 h, s pozivom na odredbe čl. 376 st.2 i 3 ZPP
("Sl.list RCG", br. 22/04, 38/05 i 76/06 i "Sl.list CG", 73/10, 47/15 i 48/15), koji se
primjenjuje u smislu čl. 509 st.3 ZPP istog zakona. Stoga, a u odsustvu tuženog
drugostepeni sud s pravom nije cijenio njegove žalbene navode koji se odnose na
pogrešno ili nepotpuno utvrdjeno činjenično stanje, jer kvalifikovanom punomoćniku
tuženog mora biti poznato koji ZPP je u primjeni."
BILTEN 2 / 2019 105

POVREDA NAČELA NEPOSREDNOSTI
OD STRANE DRUGOSTEPENOG SUDA
(Član 387 u vezi čl. 5 ZPP)
Drugačijom ocjenom dokaza neposredno izvedenih pred prvostepenim

sudom, bez otvaranja rasprave, drugostepeni sud je povrijedio načelo
neposrednosti i postupio suprotno odredbi člana 387 ZPP kada je prvostepenu
presudu preinačio.
Iz obrazloženja:
"Suprotno činjeničnom utvrdjenju prvostepenog suda, da su se stekli uslovi za

otkaz ugovora o radu tužioca, drugostepeni sud je našao da se nijesu stekli uslovi za
donošenje rješenja o otkazu ugovora o radu. Pri tome, smatra da je neprihvatljiv
navedeni zaključak prvostepenog suda, već zaključuje da je tužilac dolazio na posao,
iako ne uvijek na radno mjesto iz ugovora o radu koje je navedeno u čl.4 tog ugovora.
Naime, drugostepeni sud zaključuje, da je tužilac po potrebi obavljao poslove i na
drugim mjestima po odluci direktora, kao i prihvatajući njegov navode, da je prva tri dana
i 01.06.2017.godine tužilac bio na radu u magacinu, a u sporno vrijeme se javljao na rad
kada nije bio u magacinu, ali jeste u prodavnici u Ulcinju. Pored toga, sud zaključuje, da
je u izreci pobijanog rješenja navedeno, da radni odnos prestaje 03.06.2017.godine
zbog neopravdanog izostanka sa posla tog dana, a potom 5,6 i 7 06.2017.godine do
donošenja predmetnog rješenja 15.06.2017.godine, a iz iznijetog ne proizilazi, da se
tužilac nije javljao na rad kod tuženog, pa je radni odnos po navedenom osnovu mogao
eventualno prestati zadnjeg dana, a ne prvog dana, jer tada uslovi nijesu bili ispunjeni.
Postupajući na ovaj način, drugostepeni sud je postupio suprotno odredbama čl.
387, kojim su propisani uslovi za preinačenje prvostepene presude i time povrijedio
načelo neposrednosti iz čl.5 ZPP, jer bez otvaranja glavne rasprave drugostepeni sud
ne može drugačije cijeniti dokaze koji su neposredno izvedeni pred prvostepenim
sudom.
Naime, sporno rješenje kojim je otkazan ugovor o radu tužioca, tuženi je donio na
osnovu čl. 143 st.1 tač.2 Zakona o radu, čl. 143 b i čl. 143 c. Takodje, tuženi se u tom
rješenju pozvao na čl. 51 st.1 tač.3 OKU (u kojem je navedeno da poslodavac može
otkazati ugovor o radu izmedju ostalog i zbog neopravdanog odsustva sa posla više od
2 dana uzastopno, odnosno 5 radnih dana sa prekidima u toku kalendarske godine). U
ugovoru o radu od 01.01.2013.godine u čl.7 su navedene lakše i teže povrede radnih
obaveza, a izmedju ostalog navedeno je i neopravdano odsustvo sa posla.
Ocjenjujući zakonitost pobijanog rješenja, drugostepeni sud polazi od odredbe čl.
143 a) st.2 Zakona o radu, prema kojoj je teret dokazivanja opravdanost i zakonitost
razloga za otkaz na poslodavcu, zaključujući da isti nije dokazao zakonitost rješenja,
odnosno da se nijesu stekli uslovi za otkaz ugovora o radu po navedenim osnovima,
imajući u vidu ponašanje tužioca. Zaključak o osnovanosti zahtjeva tužioca drugostepeni
sud izmedju ostalog temelji na iskazu tužioca datog u prethodnom postupku na
zapisniku od 07.02.2018.godine, kao i na iskazu saslušane svjedokinje R. D. datom na

raspravnom zapisniku od 20.11.2017.godine, kao i ostalih dokaza provedenih pred
prvostepenim sudom. Medjutim, drugostepeni sud preocjenom dokaza bez otvaranja
rasprave, nije mogao utvrditi potpuno drugačije činjenično stanje od onoga koje je
utvrdio prvostepeni sud neposrednim izvodjenjem dokaza te preinačiti prvostepenu
presudu, a kojoj nedostaju potrebni i pravilni razlozi o odlučnim činjenicama, radi čega je
pobijanu presudu je valjalo ukinuti i predmet vratiti drugostepenom sudu na ponovno
sudjenje."
BILTEN 2 / 2019 107

NEDOZVOLJENOST PREDLOGA ZA DOZVOLU REVIZIJE
(Član 397b st. 3 i 4 i čl. 397c st. 2 ZPP)
Nedozvoljen je predlog za dozvolu revizije koji ne sadrži podatke i odluke u

skladu sa odredbom člana 397b st.3 i 4 ZPP.
Iz obrazloženja:
"Predlog je podnijet s pozivom na odredbu čl.397b Zakona o parničnom

postupku. Ukoliko bi dozvolio da se izjavi revizija u predmetnoj pravnoj stvari Vrhovni
sud bi, po mišljenju predlagača, imao mogućnost da razmotri pravno pitanje koje je od
značaja za obezbjeđenje pravne sigurnosti i jedinstvene primjene prava, jer postoji
različitost u stavovima drugostepenog suda iznijetim u predmetnoj odluci u odnosu na
stavove iznijete u odlukama Višeg suda u Podgorici Gž.br.2031/13 od 24.06.2013.
godine i Gž.br.2795/12 – 11 od 18.12.2012.godine, a ista je u suprotnosti i sa stavom
Vrhovnog suda Crne Gore u pogledu ocjene žalbenih navoda i dokaza provedenih u
postupku koji su iznijeti u odlukama Vrhovnog suda, objavljenih u Biltenima toga suda.
Predlog nije dozvoljen.
Odredbom čl.397a st.1 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom
postupku (Sl.list CG,br.48/15), koji je u primjeni od 29.11.2015.godine, propisano je da
se revizija može dozvoliti protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu koja
ne bi mogla da se pobija revizijom u skladu sa čl.397 ovog zakona, ako je potrebno da
se razmotri pravno pitanje koje je od značaja za obezbjeđenje pravne sigurnosti ili
jedinstvene primjene prava.
U smislu odredbe čl.397 b st.3 ZPP, stranka mora u predlogu naznačiti pravno
pitanje zbog kojeg je podnijela predlog uz navođenje propisa i drugih važećih izvora
prava iz čl.397a st.1 ovog zakona koji se odnose na to pitanje, kao i razloge zbog kojih
smatra da je odlučivanje o tom pravnom pitanju od značaja za obezbjeđenje pravne
sigurnosti ili jedinstvene primjene prava. Ako se u predlogu poziva na sudsku praksu
viših sudova, stranka je, shodno odrdebi čl.397b st.3 ZPP, dužna da dostavi kopije
sudskih odluka drugostepenih sudova, a u slučaju da se poziva na sudsku praksu
Vrhovnog suda Crne Gore, dužna je da navede poslovne brojeve predmeta u kojima je
Vrhovni sud Crne Gore zauzeo stav iz čl.397a ovog zakona.
Međutim, tužena u predlogu nije naznačila sporno pravno pitanje zbog kojeg je
podnijela predlog, niti je dostavila odluke drugostepenih sudova na koje se u predlogu
pozvala u prilog navodima iz predloga o postojanju različite prakse drugostepenih
sudova u parnicama kao što je predmetna. Isto tako, propustila je da u predlogu navede
poslovne brojeve predmeta u kojima je Vrhovni sud Crne Gore zauzeo stav iz 397a
ZPP, a što je bila njena obaveza u smislu odredbe čl.397 b st.3 i 4 ZPP. Uz predlog je
dostavljena samo odluka drugostepenog suda u odnosu na koju se traži dozvola da se
izjavi revizija.
Kako predmetni predlog ne sadrži podatke i odluke u skladu sa odredbom čl.397b
st. 3 i 4 ZPP, takav predlog je valjalo odbaciti."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, P-Rev. br. 70/19 od 08.10.2019. godine)

NEBLAGOVREMENA REVIZIJA
(Član 407 ZPP)
Rok za izjavljivanje revizije je prekluzivan rok koji se ne može produžavati i

mijenjati odlukom suda, pa naknadno dostavljanje presude tužiocu ili njegovom
punomoćniku ne može produžiti rok za izjavljivanje revizije.
Iz obrazloženja:
"Žalbu protiv prvostepene presude za tužioca izjavio je punomoćnik M. R.

Drugostepeni sud je pobijanu presudu uručio punomoćniku M. R. dana 25.07.2018.
godine. Međutim, u spisima predmeta postoji dokaz o uručenju drugostepene presude i
lično tužiocu dana 22.01.2019. godine.
Reviziju protiv pravosnažne presude podnio je advokat H. G. 18.02.2019. godine,
predajom neposredno sudu, što se zaključuje iz sadržine prijemnog štambilja. Uz reviziju
dostavljeno je i punomoćje od 15.02.2019. godine kojim je ovaj punomoćnik ovlašćen za
zastupanje tužioca.
Odredbom čl.397 st.1 ZPP, predviđeno je da protiv pravosnažne presude
donesene u drugom stepenu stranke mogu izjaviti reviziju u roku od 30 dana od dana
dostavljanja prepisa presude.
Drugostepena presuda koja se pobija revizijom uručena je punomoćniku tužioca
advokatu M. R. 25.07.2018. godine, kako se to zaključuje iz dokaza-dostavnice
sadržane u spisima, pa proizilazi da je revizija podnijeta po proteku roka od 30 dana
predviđenog odredbom čl.397 st.1 ZPP, zbog čega je istu valjalo odbaciti kao
neblagovremenu.
Po nalaženju ovog suda, nije od značaja činjenica da je drugostepena presuda,
nakon što je dostavljena punomoćniku tužioca advokatu M. R., uručena lično i tužiocu
od strane prvostepenog suda 22.01.2019. godine. Jer, radi se o prekluzivnom roku koji
se ne može produžavati i mijenjati odlukom suda, pa naknadno dostavljanja presude
tužiocu ne može produžiti rok za izjavljivanje revizije."
BILTEN 2 / 2019 109

REVIZIJA TUŽIOCA KOJI SE NIJE KORISTIO PRAVOM ŽALBE
U ODNOSU NA ODBIJAJUĆI DIO PRVOSTEPENE PRESUDE
(Član 407 ZPP)
Revizija se ne može izjaviti protiv pravosnažne sudske odluke

prvostepenog suda protiv koje su se stranke odrekle prava na žalbu, odustale od
već izjavljene žalbe ili nijesu koristile pravo na žalbu, čime je izričito zastupljeno
pravilo zabrane preskakanja instanci.
Iz obrazloženja:
"Punomoćnik tužioca je pred drugostepenim sudom navodio da je izjavio žalbu na

odbijajući dio prvostepene presude, ali na poziv suda o tome nije pružio dokaz.
Istovremeno je drugostepeni sud uvidom u spise predmeta Osnovnog suda u Podgorici
P.br.2891/15 ustanovio da se u istima ne nalazi žalba tužioca, niti je to konstatovano u
propratnom aktu pomenutog suda uz koji su spisi dostavljeni drugostepenom sudu radi
odlučivanja po žalbi tuženog.
Revizija je vanredni, po pravilu devolutivni i nesuspenzivni pravni lijek, koji se
može izjaviti samo protiv pravosnažnih odluka donesenih u drugom stepenu. Ona se ne
može izjaviti protiv pravosnažne sudske odluke prvostepenog suda, protiv koje su se
stranke odrekle prava na žalbu, odustale od već izjavljene žalbe ili nijesu koristile pravo
na žalbu čime je izričito zastupljeno pravilo zabrane preskakanja instanci.
Kako se tužilac nije koristio pravom na žalbu u odnosu na odbijajući dio
prvostepene presude, a što je utvrđeno iz stanja u spisima predmeta prvostepenog i
drugostepenog suda, to se nesumnjivo radi o nedozvoljenoj reviziji."

NEDOSTATAK PRAVNOG INTERESA ZA IZJAVLJIVANJE REVIZIJE
(Član 407 ZPP)
Tužilac nema pravni interes za pobijanje usvajajućeg dijela nižestepenih

presuda, pa je njegova revizija u odnosu na taj dio nedozvoljena.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta proizilazi, da tužilac revizijom pobija drugostepenu presudu

Gž.br.1402/1-15 od 21.06.2016. godine, kojom je potvrđena prvostepena presuda
Osnovnog suda u Kotoru P.br.785/18/15 od 26.12.2018. godine, a kojom je djelimično
usvojen tužbeni zahtjev tužilaca. Kod takvog stanja stvari, reviziju tužioca je valjalo
odbaciti kao nedozvoljenu, jer tužilac nema pravni interes za pobijanje tog dijela
zahtjeva u kojem je uspio.
U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, Osnovni sud u Kotoru je donio
dopunsku presudu P.br.785/18-15 od 20.04.2019. godine. Međutim, ista nije pobijana
žalbom (što drugostepeni sud i konstatuje u svojoj odluci), pa se sada ne može pobijati
revizijom."
BILTEN 2 / 2019 111

PREINAČENJE TUŽBE I OCJENA DOZVOLJENOSTI REVIZIJE
(Član 407 u vezi čl. 414 stav 5 ZPP)
Dozvoljenost revizije cijeni se prema Zakonu o parničnom postupku koji je

bio na snazi u vrijeme kada je tužba preinačena.
Iz obrazloženja:
"Članom 414 st.2 ZPP propisano je da revizija protiv rješenja nije dozvoljena u
sporovima u kojima ne bi bila dozvoljena revizija protiv pravosnažne presude.
Pobijanom i prvostepenom presudom, u dijelu rješenja kojim je odbačena tužba kojom je
tužilac tražio da se utvrdi njegovo potraživanje na ime izgubljene dobiti u vidu izostale
mjesečne zakupnine od po 100.00 € za period od 10.04.2011. godine do presuđenja -
28.12.2018. godine (7 godina i 9 mjeseci - ukupno 9.300 €). Kako je tužba u ovom dijelu
preinačena podneskom od 11.04.2018. godine, to se dozvoljenost revizije cijeni prema
Zakonu o parničnom postupku koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužba preinačena, a
odredbom čl.397 st.2 istog zakona ("Sl.list RCG", br.22/04 i 76/06 i "Sl.list CG", br.73/10,
47/15 i 48/15) propisano je da revizija nije dozvoljena u imovinsko pravnim sporovima u
kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje
neke druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravosnažne
presude ne prelazi 20.000,00 €.
Kako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude (stav III) iznosi 9.300 €, to
proizilazi da se radi o iznosu koji ne prelazi mjerodavnu vrijednost predmeta spora za
dozvoljenost revizije (20.000 €), pa revizija ni u ovom dijelu nije dozvoljena."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 168/19 od 05.11.2019. godine)

OCJENA DOZVOLJENOSTI REVIZIJE
U IMOVINSKOPRAVNOM SPORU
RADI ISPLATE NOVČANOG POTRAŽIVANJA
(Član 407 ZPP)
Dozvoljenost revizije u imovinskopravnom sporu radi isplate novčanog

potraživanja cijeni se prema pravilima parničnog postupka važećim u to vrijeme.
Iz obrazloženja:
"Sada tužioci, a prvobitno predlagači, su predlogom radi utvrđivanja naknade za

eksproprisane nepokretnosti (podnijetim 07.06.2004. godine) tražili da se sada
prvotužena, država, a tada protivnik predlagača, obaveže da im po tom osnovu isplati
naknadu s tim što visina naknade nije opredijeljena u predlogu. Predmetni vanparnični
postupak, (koji je u međuvremenu proširen i na O. N., sada drugotuženu), je nakon
ukidnog rješenja Višeg suda u Podgorici, obustavljen i postupak sprovden po pravilima
parničnog postupka. Podneskom od 21.01.2018.godine tužioci su opredijelili traženu
naknadu na iznos od 13.744,80 €.
Kako su u toku imovinskopravnog spora za novčano potraživanje, kao što je
predmetno, tužioci svoj zahtjev opredijelili po prvi put podneskom od 21.01.2018.
godine, dozvoljenost revizije se cijeni prema pravilima parničnog postupka važećim u to
vrijeme.
U vrijeme označavanja visine potraživanja, na snazi je izmijenjeni Zakon o
parničnom postupku (Sl.list CG, br.48/15) koji je u primjeni od 29.11.2015.godine.
Izmijenjeni Zakon u odredbi čl.397 st.2 propisuje da revizija nije dozvoljena u
imovinskopravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u
novcu, predaju stvari ili izvršenje neke druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora
pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 20.000,00€.
Kako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi
mjerodavnu vrijednost za dozvoljenost revizije, reviziju tužilaca je valjalo odbaciti."
BILTEN 2 / 2019 113

REVIZIJA PROTIV RJEŠENJA O IZVRŠENJU
(Član 407 u vezi čl. 414 stav 5 ZPP i čl. 36 Zakona o izvršenju i obezbjedjenju)
Protiv pravosnažnog rješenja u postupku izvršenja i obezbjedjenja nije

dozvoljena revizija.
Iz obrazloženja:
"Rješenjem Apelacionog suda Crne Gore, Pž.br.470/19 od 24.09.2019.godine,

odbačena je kao nedozvoljena žalba izvršnog dužnika izjavljena protiv rješenja
Privrednog suda Crne Gore IP.br.183/19 od 25.03.2019.godine, kojim je odlučeno:
"ODBACUJE SE prigovor izvršnog dužnika, izjavljen na rješenje o izvršenju ovog
suda, I.br.4838/04 od 02.12.2004.godine, kao nedozvoljen."
Protiv drugostepenog rješenja (pogrešno naznačeno presuda) tužilac je izjavio
reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene
materijalnog prava. Predloženo je da se pobijano rješenje (takodje pogrešno naznačeno
presuda) preinači, ukinu sve provedene radnje i obustavi izvršenje.
Odgovor na reviziju nije podnijet.
Revizija nije dozvoljena.
Prema odredbi čl.36 Zakona o izvršenju i obezbjeđenju ("Sl.list CG", br.36/2011,
28/2014 i 20/2015), protiv pravosnažnog rješenja u postupku izvršenja i obezbjeđenja
nijesu dozvoljeni revizija ni ponavljanje postupka."

REVIZIJA PROTIV RJEŠENJA
POVODOM ZAHTJEVA ZA OBEZBJEDJENJE PARNIČNIH TROŠKOVA
(Član 407 ZPP)
Rješenjem prvostepenog suda kojim je odbijen zahtjev za obezbjedjenje

parničnih troškova - aktorske kaucije postupak se pravosnažno ne završava, već
se radi o odluci procesno pravne prirode protiv koje revizija nije dozvoljena.
Iz obrazloženja:
"Rješenjem Višeg suda u Podgorici Gž.br.2975/19 od 14.06.2019.godine,

odbijena je kao neosnovana žalba tuženog i potvrdjeno rješenje Osnovnog suda u
Kotoru P.br. 1567/18 od 03.04.2019.godine, kojim je odbijen zahtjev tuženog za
obezbjedjenje parničnih troškova - aktorske kaucije u ovoj pravnoj stvari kao neosnovan.
Protiv drugostepenog rješenja tuženi je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitne
povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.
Predložio je da ovaj sud usvoji reviziju i preinači nižestepeno rješenje, ili da isto ukine i
predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.
Odgovor na reviziju nije podnijet.
Po razmotrenju spisa predmeta, ovaj sud je našao da je revizija nedozvoljena.
Odredbom čl.414.st.1. ZPP propisano je da se revizija može izjaviti i protiv
rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravosnažno završen.
Imajući u vidu da je osporenim rješenjem potvrdjeno rješenje prvostepenog suda
kojim je odbijen zahtjev za obezbjedjenje parničnih troškova - aktorske kaucije i istim se
postupak pravosnažno ne završava već se radi o odluci procesno pravne prirode,
revizija nije dozvoljena."
BILTEN 2 / 2019 115

ODLUKA USTAVNOG SUDA KAO RAZLOG ZA PONAVLJANJE POSTUPKA
(Član 421 tačka 10 ZPP)
Nijesu se stekli zakonom propisani uslovi da se postupak ponovi iz razloga

predvidjenih odredbom člana 421 tačka 10 ZPP ako se odluka Ustavnog suda
Crne Gore kojom je utvrdjena povreda ljudskih prava i osnovnih sloboda ne
odnosi na parnični postupak u odnosu na koji se traži ponavljanje postupka, jer
povreda ljudskih prava mora biti konstatovana u parničnom postupku čije se
ponavljanje traži.
Iz obrazloženja:
"Tužilja je dana 16.02.2018.godine podnijela predlog za ponavljanje postupka

pravosnažno okončanog presudom P.br.6724/15 od 13.01.2017.godine iz razloga
propisanih u odredbi čl.421 tač.10 ZPP, navodeći kao osnov za ponavljanje postupka
Odluku Ustavnog suda Crne Gore U III br.827/16 od 15.11.2017.godine. Ovom odlukom
ukinuta je presuda Višeg suda u Podgorici, Gž.br.3789/16 od 06.10.2016.godine i
predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak iz razloga što podnosilac ustavne žalbe
(tužilja u tom sporu), V. K., ne treba da trpi štetne posledice zbog propusta poslodavca,
ovdje tuženog, da odluči o njenom zahtjevu čime je podnosiocu ustavne žalbe
povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajemčeno odredbom čl.32 Ustava Crne Gore i
čl. st.1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odlučujući o tako postavljenom predlogu, nižestepeni sudovi su predlog odbili
kao neosnovan, nalazeći da se nijesu stekli zakonom propisani uslovi da se predmetni
postupak ponovi iz razloga propisanih u odredbi čl.421 tač.10 ZPP sa kojih razloga je
tužilja tražila ponavljanje.
Pravilno su postupili nižestepeni sudovi kad su odlučili na izloženi način.
Shodno odredbi čl.421 tač.10 ZPP, postupak koji je odlukom suda pravosnažno
završen može se po predlogu stranke ponoviti, ako je odlukom Ustavnog suda Crne
Gore utvrđeno da su u toku parničnog postupka povrijeđena ljudska prava i osnovne
slobode i da je presuda zasnovana na takvoj povredi, a da je ponavljanjem postupka
moguće ispraviti učinjenu povredu.
U konkretnom slučaju, i po nalaženju ovog suda razlog koji tužilja navodi ne može
biti osnov za ponavljanje predmetnog pravosnažno okončanog postupka.
Kod utvrđenja u postupku da tužilja nije podnosila ustavnu žalbu u vezi sa
predmetnom parnicom to odluka Ustavnog suda Crne Gore kojom je utvrđeno da je u
drugom, a ne predmetnom postupku, povrijeđeno pravo drugog podnosioca, a ne tužilje,
na pravično suđenje nije zakonski razlog iz čl.421 tač.10 ZPP da se ponovi postupak u
ovoj pravnoj stvari koji je okončan pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Podgorici
P.br.6724/15 od 13.01.2017.godine.
Ovo iz razloga što iz odredbe čl.421 tač.10 ZPP proizilazi da se odluka Ustavnog
suda Crne Gore kojom je utvrđeno povreda ljudskih prava i osnovnih sloboda mora
odnositi isključivo na parnični postupak u odnosu na koji se traži ponavljanje postupka,

jer povreda ljudskih prava mora biti konstatovana u parničnom postupku čije se
ponavljanje traži."
BILTEN 2 / 2019 117

NEOSNOVANOST PREDLOGA ZA PONAVLJANJE POSTUPKA
IZ RAZLOGA PREDVIDJENOG ČLANOM 421 STAV 1 TAČKA 7 ZPP
Zbog okolnosti navedenih u članu 421 tačka 7 ZPP ponavljanje postuka se

može dozvoliti samo ako stranka bez svoje krivice nije mogla te okolnosti da
iznese prije nego je raniji postupak završen pravosnažnom odlukom, te je
neosnovan predlog stranke za ponavljanje postupka, koja je morala biti upoznata
sa odlukama na koje se poziva i koja nije pružila valjane dokaze za tvrdnju da nije
znala za te odluke.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta se utvrđuje da je tužilac podnio predlog za ponavljanje

postupka koji je pravosnažno okončan presudom Osnovnog suda u Kotoru P.br.1585/14
od 02.12.2015. godine. Ponavljanje postupka traži iz razloga predviđenih u čl. 421 st. 1
tač. 7 ZPP, navodeći da je saznao i stekao mogućnost da upotrijebi pravosnažne odluke
suda koje su ranije donijete o identičnom zahtjevu.
Prema odredbi čl. 421 st. 1 tač. 7 Zakona o parničnom postupku, postupak koji je
pravosnažno završen može se po predlogu stranke ponoviti ako stranka stekne
mogućnost da upotrijebi pravosnažnu odluku koja je ranije među istim strankama
donijeta o istom zahtjevu. Zbog okolnosti navedenih u čl. 421 tač. 7 ZPP, ponavljanje
postupka se može dozvoliti samo ako stranka bez svoje krivice nije mogla te okolnosti
da iznese prije nego što je raniji postupak završen pravosnažnom sudskom odlukom (čl.
422 ZPP). Predlog za ponavljanje postupka iz navedenog razloga podnosi se u roku od
30 dana od dana kada je stranka mogla upotrijebiti pravosnažnu odluku koja je razlog za
ponavljanje postupka.
Pravosnažne presude na koje se poziva tužilac (P.br.1332/11 od 19.12.2012.
godine, koja je potvrđena presudom Višeg suda od 20.09.2013. godine, te presuda
P.br.1431/11 od 20.12.2013. godine koja je potvrđena presudom Višeg suda dana
07.03.2014. godine), donijete su prije presuđenja u ovoj pravnoj stvari, u kome je takođe
imao svojstvo tužioca, pa je morao biti upoznat sa istima, a sudu nije pružio valjane
dokaze za tvrdnju da nije znao za te odluke. Osim toga, uz žalbu na prvostepenu
presudu, protiv koje je podnio predlog za ponavljanje postupka dostavio je presude na
koje se poziva u predlogu i iste su ocijenjene u postupku po žalbi od strane
drugostepenog suda.
S obzirom na sve navedeno, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da nema
uslova za ponavljanje postupka u smislu čl. 421 st. 1 tač. 7 ZPP, zbog čega je podnijeti
predlog pravilno odbijen kao neosnovan."

NEPOSTOJANJE ZAKONSKIH USLOVA
ZA PONAVLJANJE PARNIČNOG POSTUPKA
(Član 421 stav 1 tač. 1 i 9 ZPP)
Ne može se smatrati da je stranki uskraćena mogućnost da raspravlja u

postupku pred sudom time što je sud nije, kao ni njenog punomoćnika, koji nije
pravnik, upoznao i upozorio koje parnične radnje može preduzeti, a nije postojala
odredjena procesna situacija obaveznog upozorenja, kao što je korišćenje
odredjenih rokova, te ne stoji razlog za ponavljanje postupka iz člana 421 stav 1
tačka 1 ZPP.
***
Zapisnik o uvidjaju u odnosu na koji se tuženi izjasnio u postupku čije se
ponavljanje traži ne može predstavljati novi dokaz.
Iz obrazloženja:
"Predlogom od 13.08.2018.godine tuženi - predlagač traži ponavljanje postupka

okončanog pravosnažnom presudom prvostepenog suda P.br. 977/12 od 25.03.2016.
godine, zbog razloga iz čl. 421 st.1 tač.1 i 9 ZPP. U postupku čije ponavljanje se traži,
usvojen je zahtjev tužioca i obavezan tuženi da mu po osnovu regresnog duga isplati
iznos od 1.969,40€, sa pripadajućom zateznom kamatom počev od 06.04.2009.godine.
Predlogom se tvrdi da je u tom predmetu prvostepeni sud nezakonito postupio jer
tuženom nije pružio mogućnost da raspravlja budući da ga nije, kao ni njegovog
punomoćnika koji nije advokat, upoznao i upozorio sa pravnim radnjama koje može
preduzeti u smislu čl. 12 ZPP, čime je ostvaren razlog iz tačke 1 navedene zakonske
odredbe. Osim toga, predlagač kao novi dokaz predlaže zapisnik o uvidjaju Osnovnog
suda u Baru Kri.br. 19/19 od 17.01.2009.godine, iz čije sadržine proizilazi da kritičnom
prilikom nije udario vozilo A. G., marke Audi A8 reg.oznake __ __ ___, niti je objektivno
mogao prouzrokovati tu nezgodu po osnovu koje je obavezan na isplatu regresnog duga
obzirom da je u to vrijeme bio u Kliničkom centru Crne Gore povodom zadobijenih
povreda u drugom udesu, a kojom prilikom je oštećeno vozilo marke Ford reg.oznake
BR 217-04.
Odlučujući o podnijetom predlogu prvostepeni sud je isti odbio, nalazeći da nijesu
ispunjeni uslovi iz čl.421 st.1 tač.1 ZPP za ponavljanje postupka, jer je tuženi u postupku
zastupan od strane punomoćnika B. M. (oca), kome je dao ovlašćenje, a taj
punomoćnik je aktivno učestvovao iznoseći činjenice i predlažući dokaze kojima se one
utvrdjuju. Stoga, smatra da nije u pitanju stranka koja se iz neznanja ne koristi pravima
koja joj pripadaju, što je drugi kumulativno postavljeni uslov iz čl.12 ZPP (pored
nekvalifikovanog punomoćnika koji uslov je ispunjen). Takodje, smatra da zapisnik
prvostepenog suda o uvidjaju Kri br. 19/09 od 17.01.2009.godine ne predstavlja novi
dokaz, budući se nakon uvida u spise iste poslovne oznake u odnosu na taj dokaz
punomoćnik tuženog izjašnjavao i sud cijenio njegove navode da se spisi ne odnose na
saobraćajnu nezgodu koja je predmet spora (od 17.01.2009 u 9,30 h), već na
saobraćajnu nezgodu koja se dogodila u mjestu Ž.
BILTEN 2 / 2019 119

Rješavajući o žalbi predlagača - tuženog, drugostepeni sud je žalbu odbio
prihvatajući date razloge prvostepenog suda, s tim što smatra da predlog nije
blagovremeno podnijet u dijelu zahtjeva za ponavljanje postupka zbog mogućnosti
upotrebe novog dokaza. Ovo saglasno čl. 423 st.1 tač. 5 ZPP, jer je dokaz na koji se
tuženi poziva podnijet po isteku roka od 30 dana od dana saznanja. Naime, smatra da je
tuženi saznao za zapisnik o uvidjaju Kri. br. 19/09 od 17.01.2009. godine dana
23.02.2016. godine, kada je izvršen uvid u te spise, ali je zbog istih pravnih posljedica
odlučivanja u odnosu na tuženog uvažio razloge prvostepenog suda za odbijanje
predloga. Po nalaženju drugostepenog suda, činjenica da punomoćnik tuženog nije
advokat, ne predstavlja smetnju za preduzimanje radnji koje je ovaj preduzeo, saglasno
čl. 94 st. 1 u vezi čl. 92 ZPP, imajući u vidu da je tuženi za svo vrijeme trajanja parnice
bio obaviješten o svim parničnim radnjama, dostavljanjem pismena njegovom
punomoćniku, u smislu odredbe čl. 88 ZPP. Mišljenja je da ne postoji zakonska obaveza
suda da podučava punomoćnika tuženog u pogledu radnji koje može preduzeti, dok je u
dispoziciji stranke da li će za potrebe postupka angažovati kvalifikovanog punomoćnika,
odnosno da li će svoje interese zastupati sama ili preko punomoćnika koji zadovoljava
uslove normirane odredbom čl. 89 istog zakona (potpuno poslovno sposobno lice).
I po ocjeni ovog suda, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da se u
konkretnom slučaju nijesu stekli zakonski uslovi iz odredbi čl. 421 st. 1 tač. 1 i 9 ZPP,
osnovom kojih bi se moglo dozvoliti ponavljanje pravosnažno okončanog postupka
presudom Osnovnog suda u Podgorici P. br. 977/12 od 25.03.2016. godine.
Ne može se smatrati da je tuženom uskraćena mogućnost da raspravlja u
postupku pred nižestepenim sudovima time što ga sud nije, kao ni njegovog
punomoćnika koji nije pravnik, upoznao i upozorio koje parnične radnje može preduzeti,
obzirom na to da je ocijenio da angažovani punomoćnik kao potpuno poslovno
sposobno lice posjeduje znanje procesnih pravila i nije bilo nepravilnog zastupanja, a
nijesu postojale odredjene procesne situacije obaveznog upozorenja, kao što je
korišćenje odredjenih rokova i sl. Zbog toga ne stoji ni jedan od razloga za ponavljanje
postupka iz čl. 421 st. 1 tač. 1 ZPP, koji se odnose na manjkavost postupka.
Imajući u vidu da se punomoćnik tuženog prilikom izvodjenja dokaza uvidom u
istražne spise Kri. br. 19/09 izjašnjavao u pogledu zapisnika o uvidjaju od 17.01.2009.
godine, kada je u odnosu na činjenicu nastanka predmetne nezgode priznao učešće u
istoj, pri čemu je postupak u svemu izveden u skladu sa odredbama ZPP, te se izvedeni
zaključak nižestepenih sudova da nije u pitanju novi dokaz ne može dovesti u pitanje.
Okolnost da se tužilac poziva na sadržinu navedenog zapisnika o uvidjaju u
pogledu objektivne nemogućnosti učešća u predmetnoj nezgodi koja se dogodila
17.01.2009.godine u 9,30 h jer je bio u Kliničkom centru Crne Gore zbog zadobijenih
povreda u drugoj saobraćajnoj nezgodi koju je imao u ranim jutarnjim časovima tog
dana, kako je navedeno u zapisniku, raspravljena je i ukazano da se vrijeme nastanka
predmetne nezgode i vrijeme kada je vlasnik oštećenog vozila A. G. uočio štetu - oko
9,30h, ne može poistovjetiti. Pri tom, tuženi je u svojstvu gradjanina pred ovlašćenim
licem Uprave policije PJ Bar dana 19.03.2009. godine priznao da je na parkingu ostvario
kontakt sa vozilom oštećenog A. G. (kome je protivnik predlagača - tužilac isplatio štetu).
Prema tome, dokaz odnosno činjenice koje kao nove predlaže tuženi, u odnosu
na pravosnažnu odluku kojom je usvojen tužbeni zahtjev i tuženi obavezan da tužiocu, iz
osnova regresnog duga, isplati navedeni iznos, ne predstavlja nove činjenice niti novi

dokaz, na osnovu kojeg bi da je upotrijebljen u ranijem postupku za tuženog mogla biti
donijeta povoljnija odluka."
BILTEN 2 / 2019 121

ODBACIVANJE PREDLOGA ZA PONAVLJANJE POSTUPKA
(Član 425 u vezi čl. 421 stav 1 ZPP)
Predlog tužioca za ponavljanje postupka je nedozvoljen ako se radi o

postupku koji nije pravosnažno završen.
Iz obrazloženja:
"Rješenjem ovog suda Rev. br. 208/18 od 13.12.2018. godine, ukinuta je presuda
Apelacionog suda Crne Gore Pž.br.161/18 od 27.09.2018.godine i presuda Privrednog
suda Crne Gore P.br. 507/17-15 od 12.12.2017.godine i predmet vraćen prvostepenom
sudu na ponovno suđenje.
Tužilac je blagovremeno podnio predlog za ponavljanje postupka pred ovim
sudom, zbog razloga iz člana 421 st.1 tač.1 ZPP. U predlogu je naveo da je u postupku
po reviziji, ovaj sud svoju odluku zasnovao isključivo na navodima revizije tuženog, dok
nije cijenio navode iz odgovora na reviziju tužioca.
Odlučujući o predlogu tužioca za ponavljanje postupka, ovaj sud je našao da je
isti nedozvoljen.
Naime, prema odredbi čl. 421 st.1 ZPP, postupak koji je odlukom suda
pravosnažno završen može se po predlogu stranke ponoviti. Dakle, iz citirane zakonske
odredbe jasno proizilazi da se predlog za ponavljanje postupka može podnijeti samo
protiv odluka suda kojim se postupak pravosnažno završava.
Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju ne radi o postupku koji je pravosnažno
završen, već da se radi o postupku u kojem su rješenjem ovog suda, ukinute odluke
nižestepenih sudova i predmet vraćen na ponovno suđenje, to je u smislu citirane
zakonske odredbe, predlog tužioca za ponavljanje postupka nedozvoljen."

PREDLOG ZA PONAVLJANJE POSTUPKA
ZBOG UTVRDJENJA POVREDE PRAVA
OD STRANE EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA
-NEBLAGOVREMENOST PREDLOGA-
(Član 428a ZPP)
Predlog za ponavljanje postupka podnijet nakon isteka roka od tri mjeseca

od konačne presude Evropskog suda za ljudska prava, kojom je utvrdjeno da je
došlo do povrede prava, je neblagovremen.
Iz obrazloženja:
"Predlagateljica je preko pošte - preporučenom pošiljkom dana 07.05.2018.

godine podnijela predlog za preispitivanje pravosnažnih sudskih odluka, koji se u smislu
čl. 428 a ZPP smatra predlogom za ponavljanje postupka. Ponavljanje postupka
pravosnažno okončanog rješenjem Višeg suda u Podgorici Gž.br. 4129/12-10 od
19.02.2013. godine (revizija predlagateljice na to rješenje odbijena kao neosnovana
rješenjem ovog - Vrhovnog suda Rev.br. 574/13 od 12.06.2013. godine) traži sa razloga
što je Evropski sud za ljudska prava u Strazburu odlukom od 22.11.2016. godine utvrdio
da je došlo do povrede prava tužilje iz čl. 6 st.1 i 13 Evropske konvencije za zaštitu
ljudskih prava i osnovnih sloboda prilikom neizvršavanja konačnih odluka donijetih u
njenu korist i dosudio nematerijalnu štetu. Smatra da je navedena odluka Evropskog
suda za ljudska prava od uticaja na povredu prava na otkup stana u Podgorici, koja
odluka se oslanja na Zakon o stambenim odnosima iz 1990.godine koji nije bio važeći u
relevantnom vremenskom periodu, pa po pravnom stanovištu Evropskog suda postupak
nije ispunio uslov pravičnosti, pozivajući se na odluku V.Barać i dr. protiv Crne Gore br.
47974/10 st.3, 30, 31-35 od 13.12.2011. godine.
Kod činjenice da je presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu od
22.11.2016. godine, kojom je prihvaćena predstavka predlagateljice br. 33657/10
povodom njene tužbe protiv Crne Gore od 07.06.2010. godine (u sporu radi predaje
stana a ne u predmetnom sporu), iz koje presude proizilazi da je ova predstavka brisana
sa sudske liste predmeta u skladu čl. 28 st.1 Konvencije i čl. 53 st.2 Poslovnika
Evropskog suda za ljudska prava bez razmatranja, pa je postala konačna shodno st.2 čl.
28 Konvencije i dostavljena predlagateljici u pismenoj formi 15.12.2016.godine, a njena
sadržina objavljena na zvaničnom internet sajtu suda HUDOC, na koji način je
predlagateljica upoznata sa odlukom, a predlog za ponavaljanje postupka je podnijela
07.05.2018.godine, tj. nakon isteka roka od tri mjeseca iz čl. 428 a ZPP, predlog je
neblagovremen."
BILTEN 2 / 2019 123

OBLIGACIONO PRAVO
BILTEN 2 / 2019 125

PRIVIDNI UGOVOR
-OCJENA VALJANOSTI UGOVORA O POKLONU-
(Član 59 ZOO)
Ako su ugovorne strane željele da zaključe ugovor o kupoprodaji, a ne

ugovor o poklonu, ugovor o poklonu je simulovani pravni posao, te treba
razjasniti da li su ispunjeni uslovi za valjanost ugovora o prodaji kao
disimulovanog pravnog posla.
Iz obrazloženja:
"Zahtjev da se utvrdi da je ništav Ugovor o poklonu zaključen pred notarom Uzz.

br. 42/2013 od 12.06.2013. godine, te da se utvrdi da je vlasnik nepokretnosti koje su
predmet tog ugovora i tuženi obaveže da mu iste preda u posjed, tužilac zasniva na
tome da se radi o prividnom ugovoru, kojim je prikriven ugovor o kupoprodaji.
Odlučujući o ovako postavljenom tužbenom zahtjevu prvostepeni sud je isti u
cjelosti usvojio uz zaključak da predmetni ugovor o poklonu ne proizvodi pravno dejstvo
jer se radi o prividnom ugovoru kojim je prikriven ugovor o kupoprodaji, nalazeći da je
izmedju stranaka u predmetnom sporu zaključen ugovor o kupoprodaji, a ne ugovor o
poklonu. Polazeći od utvrdjenja da tuženi tužiocu nije isplatio kupoprodajnu cijenu, a da
je predmetni stan zadržao u posjedu i upisao se kao vlasnik istog kod nadležnog
organa, prvostepeni sud zaključuje da je pravni posao koji su stranke zaključile suprotan
sadržini i cilju koje su stranke htjele postići. Kako se ništavošću ugovora stvara pravo na
restituciju usvojen je zahtjev tužioca za utvrdjenje prava svojine i predaju nepokretnosti
koja je bila predmet ugovora.
Drugostepeni sud je prihvatio činjenično utvrdjenje i zaključak prvostepenog suda
o ništavosti ugovora o poklonu kao prividnog ugovora. Pri tome navodi da je namjera
ugovarača bila da zaključe ugovor o kupoprodaji, da je nesporan predmet ugovora i da
je utvrdjena kupoprodajna cijena, te da su se stekli uslovi za konverziju.
Medjutim, razlozi nižestepenih sudova u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva
su nejasni, nepotpuni i protivurječni, zbog čega se nižestepene presude ne mogu
valjano ispitati od strane revizijskog suda. Osim toga, manjkavi razlozi nižestepenih
presuda posljedica su i pogrešnog pravnog pristupa u rješavanju predmetne pravne
stvari zbog čega su ostale neispitane relevantne činjenice za ocjenu razloga ništavosti
pravnog posla zaključenog izmedju stranaka.
Zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostepeni sud temelji na tome da je
predmetni ugovor o poklonu prividni ugovor, da su stranke zaključile ugovor o
kupoprodaji, a ne ugovor o poklonu, te da je taj pravni posao ništav, jer je suprotan cilju
koji su stranke htjele postići iz razloga što tuženi nije isplatio kupoprodajnu cijenu
tužiocu. Navedeno rezonovanje prvostepenog suda je neprihvatljivo. Činjenica da tuženi
nije tužiocu isplatio kupoprodajnu cijenu, odnosno izvršio svoju obavezu iz ugovora ne
može voditi zaključku da je predmetni pravni posao ništav, jer neizvršenje ugovorne
obaveze ne može biti razlog ništavosti ugovora, već je to isključivo razlog za raskid
ugovora - član 119 Zakona o obligacionim odnosima ("Sl. list RCG", br. 47/08).
BILTEN 2 / 2019 127

Drugostepeni sud prihvata pravno stanovište prvostepenog suda o ništavosti
predmetnog ugovora o poklonu zaključenog izmedju stranaka, a potom navodi da su se
stekli uslovi za konverziju, što razloge drugostepenog suda čini protivurječnim i
nejasnim. Konverzija i prividni ugovor su dva različita pravna instituta. Konverzija
podrazumjeva pretvaranje nekog nepunovažnog pravnog posla višeg ranga u punovažni
posao nižeg ranga, pri čemu se zadržava isti ili sličan ekonomski efekat kakav se
namjeravao postići, a što u konkretnom nije slučaj, jer je ugovor o poklonu nižeg ranga u
odnosu na ugovor o kupoprodaji. Pod pojmom prividni ugovor obuhvaćena su dva
ugovora - fiktivni i simulovani ugovor. Fiktivni pravni posao postoji kada ugovorne strane
samo prividno zaključuju pravni posao bez namjere da izazove pravna dejstva, što znači
da kod njih postoji svjestan i sporazuman nesklad izmedju volje i njenog izjavljivanja.
Kod simulovanog pravnog posla strane su zaključile jedan ugovor koji ne žele sa
namjerom da zaključe ugovor sa drugačijim dejstvom, koga prikriva ovaj prvi prividni
ugovor. Simulovani pravni posao je apsolutno ništav, dok disimulovani može biti
punovažan pod uslovom da ima sve pretpostavke za to. Disimulovani pravni posao
odgovara pravoj volji strana ugovornica. Iz utvrdjenog činjeničnog stanja proizilazi da su
ugovorne strane željele da zaključe ugovor o kupoprodaji, što upućuje na to da je
ugovor o poklonu simulovani pravni posao, zbog čega je trebalo razjasniti da li su
ispunjeni uslovi za valjanost ugovora o prodaji kao disimulovanog pravnog posla i o
tome dati valjane razloge."

PRAVILO TUMAČENJA UGOVORA
(Član 95 ZOO)
Predmet tumačenja kod ugovora su izjave volje ugovornih strana, a ne

volje koje stoje iza izjava, a koje su pravne posljedice učesnici ugovora htjeli da
proizvedu može da bude predmet dokazivanja, ali ne i predmet tumačenja.
Iz obrazloženja:
"U predmetnoj pravnoj stvari tužilac i tuženi se spore o činjenici da li je

isplaćena kupoprodajna cijena ili ne, iako je kupoprodajnim ugovorom konstatovano da
je ista isplaćena.
Predmet tumačenja kod ugovora su izjave volje stranaka, a ne volje koje stoje
iza izjava. Koje su pravne posledice učesnici ugovora htjeli da proizvedu može da bude
predmet dokazivanja, ali ne i predmet tumačenja.
Odredba čl.96 Zakona o obligacionim odnosima (Sl.list CG,br.47/08) u sebi
sadrži generalno pravilo kako treba vršiti tumačenje ugovora. Najprije je utvrđeno da se
odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase (st.1 čl.96) tj. ako je jasan, nesumnjiv
smisao onoga što je u ugovoru rečeno nema potrebe za tumačenjem. Ako bi se vršilo
tumačenje jasnih ugovornih odredbi bio bi povrijeđen osnovni pravni princip ugovornog
prava - o autonomiji volje pa bi se strankama tumačenjem moglo nametnuti nešto što
stranke nijesu željele.
Odredba čl.3 ugovora, u kojem je jasno navedeno da prodavac - ovdje tužilac i
kupac - ovdje prvotuženi saglasno kostatuju i čine nespornim da je kupac ovdje
prvotuženi isplatio prodavcu - ovdje tužiocu u cjelosti kupoprodajnu cijenu i da ugovorne
strane jedna prema drugoj nemaju više nikakvih međusobnih novčanih potraživanja niti
obaveza, je odredba ugovora koja sadrži jasno i nedvosisleno izjavljenu volju strana
ugovornica s tim u vezi, u smislu st.1 pomenutog člana Zakona o obligacionim
odnosima, te nema mjesta da se, kod takve sadržine ugovorne odredbe, istražuje na
drugi način zajednička namjera ugovornih strana, u smislu stava 2 člana 96 pomenutog
zakona.
Kako je tužilac učinio spornim činjenicu da li je isplaćena kupoprodajna cijena ili
ne i pored navedene konstatacije s tim u vezi u ugovoru (koja tu činjenicu ne dovodi u
sumnju), pravilno nalaze nižestepeni sudovi da je teret dokazivanja suprotnog odnosno
da kupoprodajna cijena nije isplaćena bio na tužiocu, shodno odredbama čl.217 i 219
ZPP.
Prema činjenicama utvrđenim u postupku, tužilac tu svoju tvrdnju nije dokazao.
Naime, tužilac je preko punomoćnika, trećetuženog, zaključio kupoprodajni ugovor sa
prvotuženim i potpisi ugovarača su ovjereni pred sudom kad su ugovorne strane
potpisima potvrdile tačnost sadržine istog, pa i u dijelu da je kupoprodajna cijena
isplaćena. Činjenicu da je kupoprodajna cijena isplaćena na način što je kompenzovana
sa uslugama koje su prvotuženi (kupac) i drugotuženi pružali tužiocu u svom
porodičnom ugostiteljskom objektu što je u skladu sa dogovorom postignutim prije
zaključenja ugovora potvrdili su u svojim iskazima i prvo i tećetuženi, ugovorne strane.
BILTEN 2 / 2019 129

Kod prednjeg utvrđenja pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je
kupoprodajni ugovor u cjelosti realizovan, što je konstatovano i u samom ugovoru."

TUMAČENJE UGOVORA
(Čl. 96 i 907 u vezi sa čl. 462 ZOO)
Prilikom tumačenja ugovora sud se mora rukovoditi namjerama ugovornih

strana.
***
Odredbom člana 462 ZOO nije regulisana mogućnost trećeg lica da
potražuje od dužnika onaj iznos koji je za njega uplatio, ali tom odredbom ta
mogućnost nije ni isključena.
Iz obrazloženja:
"Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca da se utvrdi da je

osnovano njegovo potraživanje prema tuženom, u ukupnom iznosu od 1.024.177,00€,
po osnovu ugovora o ispunjenju potraživanja, zaključenog između tužioca i tuženog.
Kod naprijed utvrđenog činjeničnog stanja i po nalaženju ovog suda, a nasuprot
navodima revizije, nižestepeni sudovi su pravilno primjenili materijalno pravo kada su
usvojili zahtjev tužioca i utvrdili da je osnovano njegovo potraživanje prema tuženom, o
čemu su dali jasne i iscrpne razloge, koje u svemu prihvata i ovaj sud i na koje upućuje
podnosioca revizije.
Naime, odredbom čl.462 Zakona o obligacionim odnosima odnosima ("Sl.list CG",
br. 47/08, 4/11) je propisano, da se preuzimanje ispunjenja vrši ugovorom između
dužnika i nekog trećeg, kojim se treći obavezuje prema dužniku da ispuni njegovu
obavezu prema njegovom povjeriocu (st.1), da treći odgovara dužniku ako
blagovremeno ne ispuni obavezu povjeriocu, a povjerilac zatraži ispunjenje od dužnika
(st.2), te da treći ne preuzima dug, niti pristupa dugu i povjerilac nema nikakvo pravo
prema njemu (st.3).
Analizom citiranog zakonskog određenja proizilazi, da tim odredbama nije
regulisana mogućnost trećeg lica (ovdje tužioca), da potražuje od dužnika (ovdje
tuženog), onaj iznos koji je za njega uplatio, ali sa druge strane takođe proizilazi da tim
odredbama ta mogućnost nije ni isključena.
Imajući u vidu da parnične stranke spornim ugovorima nisu decidno odredile
obavezu tuženog da uplaćeni iznos vrati tužiocu, to su prilikom tumačenja tih ugovora
pravilno nižestepeni sudovi pošli od odredbi čl. 96 i 97 ZOO, kojima je propisano da se
sud prilikom tumačenja ugovora mora rukovoditi namjerama ugovornih strana i
okolnostima u kojima je ugovor zaključen.
Slijedom toga, a pri činjenici da je saslušani svjedok N. V. (koja je sporne ugovore
o preuzimanju ispunjenja potpisala u ime tužioca), u svom iskazu u bitnom navela, da se
prilikom zaključenja ugovora podrazumjevalo vraćanje sredstava od strane tuženog, da
je vraćanje sredstava bila namjera stranaka, kao i da je tužilac i ranije davao sredstva
tuženom, a tuženi ta sredstva vraćao, to je i ovaj sud izveo zaključak, da namjera
ugovornih strana (tužioca i tuženog) nije bila isključivo otplata duga tuženog (koji je imao
prema banci) od strane tužioca, već svakako i vraćanje iznosa tih novčanih sredstava
tužiocu od strane tuženog.
BILTEN 2 / 2019 131

Ovakav zaključak suda, dodatno je osnažen i činjenicom da se u konkretnom radi
o pravnim licima, koja obavljaju privrednu djelatnost u cilju sticanja profita, pa samim tim
neodrživo je rezonovanje da bilo koje privredno društvo (pa ni tužilac), koje se bavi
profitabilnom djelatnošću, isplaćuje dug drugog privrednog društva, bez namjere da mu
ta sredstva budu vraćena."

NEMOGUĆNOST RASKIDA UGOVORA O NAKNADI
UREDJENJA GRADJEVINSKOG ZEMLJIŠTA
(Član 119 ZOO u vezi sa čl. 9, 12 i 13 Zakona o gradjevinskom zemljištu)
Ugovor o naknadi za uredjenje gradjevinskog zemljišta je specifičan

ugovor, te investitor koji je izgradio objekat, izvršio etažnu razradu i upisao se kao
vlasnik objekta ne može tražiti raskid tog ugovora i povraćaj uplaćene naknade
zbog neispunjenja obaveze uredjenja zemljišta, jer se samim zaključenjem
ugovora automatski ne stvara obaveza opštine da pristupi radovima na uredjenju
gradjevinskog zemljišta, već se ti radovi izvode u skladu sa dinamikom
utvrdjenom srednjoročnim i godišnjim programima uredjivanja gradjevinskog
zemljišta.
***
Ukoliko druga ugovorna strana ne postupi po ugovoru o naknadi za
uredjenje gradjevinskog zemljišta i ne izvrši opremanje gradjevinskog zemljišta,
investitoru ostaje mogućnost da tužbom zahtijeva izvršenje ugovora i eventualno
naknadu štete.
Iz obrazloženja:
"U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrdjeno je, da su

parnične stranke dana 18.08.2008. godine zaključile Ugovor o naknadi za uredjivanje
gradjevinskog zemljišta br.001-2456/1, kojim se tužilac, kao korisnik obavezao da na
ime početnih troškova za uredjivanje gradjevinskog zemljišta, radi izgradnje stambenog
objekta u IV zoni (bruto gradjevinske površine 3.036 m2), na katastarskoj parceli br.318
upisane u listu nepokretnosti br.323 KO Prijevor I tuženoj plati iznos od 291.793,00 eura
(čl.1). Članom 3 ugovora, ugovorne strane su se saglasile da se iznos iz čl.1 ovog
ugovora smatra izmirenim shodno Ugovoru o izmirivanju medjusobnih obaveza putem
kompenzacije br.001-2457/1 od 18.08.2008. godine. Navedenu obavezu tužilac je
izvršio izjavom o prebijanju (kompenzaciji) od 20.08.2008. godine. Pored navedenog, u
postupku je utvrdjeno da je tužilac izgradio stambeni objekat, sa pet etaža, u osnovi
površine 59 m2 u svrhu stanovanja, da je stambeni objekat uknjižen u katastru
nepokretnosti na ime tužioca i etažno razradjen, a da tužena nije izvršila komunalno
opremanje gradjevinskog zemljišta na kojem je stambeni objekat izgradjen, niti je
donijela plansku dokumentaciju za tu lokaciju.
Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca da se utvrdi da je raskinut
Ugovor o naknadi za uredjivanje gradjevinskog zemljišta, koji su stranke zaključile dana
18.08.2008. godine pod br.001-2456/1 i da se obaveže tužena da tužiocu na osnovu
neosnovanog obogaćenja vrati iznos od 291.793,00 eura.
Kod naprijed navedenog činjeničnog utvrdjenja, prvostepeni sud je zahtjev
tužioca usvojio s pozivom na čl.119 ZOO ("Sl. list CG", br.47/08), nalazeći da je tužilac
podnošenjem tužbe izjavio volju da predmetni ugovor raskine, zbog neispunjenja
obaveze od strane tužene, te obavezao tuženu da tužiocu vrati iznos od 291.793,00
eura, po osnovu pravila o sticanju bez osnova propisanih čl.217 navedenog zakona.
BILTEN 2 / 2019 133

Nasuprot stanovištu prvostepenog suda, drugostepeni sud je bio mišljenja da je
tužbeni zahtjev neosnovan, imajući u vidu specifičnu pravnu prirodu ugovora o
uredjivanju gradjevinskog zemljišta, s pozivom na odredbe Zakona o izgradnji objekata
("Sl. list SRCG", br.44/00), koji je bio u primjeni u vrijeme zaključenja Ugovora o naknadi
za uredjivanje gradjevinskog zemljišta br.001-2456/1 od 18.08.2008. godine, i kod
utvrdjenja da je tužilac već izgradio objekat, uknjižio se kao vlasnik u katastru
nepokretnosti i izvršio etažnu razradu izgradjenog stambenog objekta. Sledstveno tome,
drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu, tako što je odbio zahtjev tužioca.
I po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima revizije drugostepeni sud je
pravilno postupio kada je odlučio na izloženi način.
Odredbom čl.34 st.1 tač.5 Zakona o izgradnji objekata ("Sl. list SRCG", br.55/00),
koji je bio u primjeni u vrijeme zaključenja spornog ugovora propisano je da se
gradjevinska dozvola izdaje na osnovu dokumentacije, izmedju ostalog i dokaza o
uredjenju medjusobnih odnosa sa nadležnim organom u pogledu plaćanja naknade za
uredjenje gradjevinskog zemljišta, a prema čl.13. Zakona o gradjevinskom zemljištu
("SL.list RCG", br.55/2000), koji je bio u primjeni to vrijeme i kojim se regulišu pitanja
uredjenja gradjevinskog zemljišta, uredjenje gradjevinskog zemljišta obuhvatalo je: 1.
pripremu gradjevinskog zemljišta za izgradnju i rekonstrukciju objekata i 2. izgradnju i
rekonstrukciju objekata i uređenje komunalne infrastrukture. Članom 15 istog zakona
propisano je da priprema gradskog građevinskog zemljišta za izgradnju i rekonstrukciju
objekata obuhvata naročito: 1) izradu dokumentacije i preduzimanje mjera zaštite
spomenika kulture i zaštite objekata prirode, koji bi mogli biti ugroženi radovima na
pripremi zemljišta, 2) sanacione radove na zemljištu i 3) rušenje postojećih objekata i
uređaja i uklanjanje materijala, kao i premještanje postojećih nadzemnih i postojećih
instalacija, a čl.18 da jedinica lokalne samouprave, odnosno preduzeće ili druga
organizacija iz čl.12 st.1 ovog zakona i investitor izgradnje objekta ugovorom uredjuju
medjusobne odnose u pogledu uredjivanja gradjevinskog zemljišta i plaćanje naknade
za uredjivanje gradjevinskog zemljišta.
Dakle, saglasno citiranim zakonskim odredbama tužilac je u svojstvu investitora
sa tuženom zaključio Ugovor o naknadi za uredjivanje gradjevinskog zemljišta br.001-
2456/1 od 18.08.2008. godine, radi izgradnje stambenog objekta, u IV zoni, koja
(naknada) je obračunata saglasno Odluci o utvrdjivanju naknade za uredjivanje
gradjevinskog zemljišta ("Službeni list Crne Gore" - Opštinski propisi br.14/06) u iznosu
od 291.793,00 eura, koju je tužilac i platio putem kompenzacije.
Članom 5 ugovora tužena se obavezala da će u pogledu uredjivanja
gradjevinskog zemljišta, gdje nije izgradjena kompletna infrastruktura postupati saglasno
svojim mogućnostima i programima uredjivanja zemljišta u naselju u kojem korisnik
gradi objekat, a u vrijeme realizacije tih programa.
Kod naprijed navedenog, i utvrdjenja da je tužilac stambeni objekat na kat. par.
br.318 KO Prijevor izgradio, upisao se u katastru nepokretnosti i izvršio etažnu razradu
izgradjenog stambenog objekta, to je pravilno stanovište drugostepenog suda da tužilac,
kao investitor (u ugovoru označen kao "korisnik") ne može tražiti raskid tog ugovora i
povraćaj uplaćene naknade, po osnovu pravila o sticanju bez osnova. Jer, radi se o
specifičnom ugovoru, koji se zaključuje u skladu sa prethodno citiranim zakonskim
odredbama i Odlukom o utvrdjivanju naknade za uredjivanje gradjevinskog zemljišta, a
ta naknada se saglasno čl.9 st.2 Zakona o gradjevinskom zemljištu koristi za uredjivanje
gradjevinskog zemljišta, izgradnju i održavanje infrastrukture i izradu prostorno-planske

dokumentacije. Uredjivanje gradjevinskog zemljišta se ne vrši pojedinčano, već za širi
prostor, u tačno predvidjenom obimu i opslužuje prostorne cjeline različite namjene. To
znači, da ukoliko druga ugovorna strana ne postupi po ugovoru o naknadi za uredjenje
gradjevinskog zemljišta i ne izvrši opremanje gradjevinskog zemljišta, investitoru ostaje
mogućnost da tužbom zahtjeva izvršenje ugovora i eventualno naknadu štete.
Osim toga, samim zaključenjem ugovora automatski se ne stvara obaveza tužene
da pristupi radovima na opremanju gradjevinksog zemljišta. Ovo iz razloga, što se ti
radovi izvode u skladu sa dinamikom utvrdjenom srednjoročnim i godišnjim programima
uredjivanja gradjevinskog zemljišta, koje saglasno čl.12 st.2 i 14 st.1. Zakona o
gradjevinskom zemljištu priprema i donosi jedinica lokalne samouprave. Uostalom,
tužilac se čl.5 ugovora i saglasio da se uredjivanje gradjevinskog zemljišta vrši prema
mogućnostima tužene i u skladu sa Programima uredjivanja zemljišta."
BILTEN 2 / 2019 135

NAKNADA ŠTETE ZBOG NEMOGUĆNOSTI KORIŠĆENJA PARCELE
KAO POSLJEDICE IZGRADNJE PUTA
(Član 148 i čl. 192 stav 1 ZOO)
Vlasnicima parcele kojima je izgradnjom puta onemogućen pristup parceli

ne može pripadati potpuna naknada štete u visini tržišne vrijednosti te parcele,
već naknada štete zbog nemogućnosti korišćenja parcele dok ta nemogućnost
postoji.
Iz obrazloženja:
"Tužioci su suvlasnici predmetne nepokretnosti u obimu prava od po 1/2 dijela.

Zbog rekonstrukcije - izgradnje treće trake magistralnog puta Nikšić - Vilusi od strane
tužene, tužioci nemaju pristup svojoj parceli. Parcela se nalazi sa sjeverne strane
pomenutog magistralnog puta i na istu su tužioci, nakon izgradnje druge trake ovog
magistralnog puta, mogli pristupiti makadamskim putem. Kako su tužioci izgradnjom
treće trake onemogućeni da pristupe svojoj nepokretnosti, a uspostavljanje ranijeg
stanja nije moguće, (jer pristup navedenoj parcele zbog stanja na terenu nije moguć),
nižestepeni sudovi su zaključili da je tužena dužna naknaditi tužiocima potpunu štetu
zbog nemogućnosti korišćenja predmetne parcele u protivvrijednosti iste od 42.000,00€,
koja je utvrđena putem vještaka građevinske struke. Stoga su, s pozivom na odredbe
čl.148 i čl. 197 Zakona o obligacionim odnosima, te čl.2 st.3 Zakona o putevima usvojili
tužbeni zahtjev u cjelosti.
I po nalaženju ovog suda, osnovano se revizijom tužene ukazuje da nižestepeni
sudovi nijesu u svemu pravilno primijenili materijalno pravo - odgovarajuće odredbe
Zakona o obligacionim odnosima (Sl.listCG, br. 47/08), kada su odlučili na izrečeni
način.
Shodno odredbi čl.148 Zakona o obligacionim odnosima, onaj ko drugom
prouzrokuje štetu dužan je i da je nadoknadi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastupila
bez njegove krivice.
Odredbom čl. 192 u stavu 1 istog Zakona, propisana je obaveza za odgovorno
lice da uspostavi stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala. Ukoliko
uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće ili kad sud smatra da nije nužno da to učini
odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati odgovarajuću svotu novca na ime naknade
štete (st.3).
Prema stanju u spisima, prilikom izgradnje treće trake magistralnog puta Nikšić -
Vilusi od strane tužene, tužiocima nije ostavljen pristupni put, jer je njihova nepokretnost
zasječena (odsijecanjem brda) čime su tužioci onemogućeni da pristupe svojoj
nepokretnosti i istu koriste, a uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće.
Kod činjenice da je predmetna nepokretnost i dalje u svojini tužilaca, pravni
pristup nižestepenih sudova da tužioci imaju pravo na potpunu naknadu ne može se
prihvatiti.

Naime, potpuna naknada se može odrediti za nepokretnosti koje su
eksproprisane u postupku za to propisanom u Zakonu o eksproprijaciji ili, eventualno,
faktički izuzete i privedene namjeni, a o čemu ovdje nije riječ.
Tužioci su, kako proizilazi iz stanja u spisima, nakon izgradnje druge trake ovog
magistralnog puta, mogli pristupiti predmetnoj parceli makadamskim putem. Nakon
izgradnje treće trake, što je utvrđeno iz nalaza vještaka građevinske struke, pristup
nekadašnjem makadamskom putu onemogućen je u potpunosti zbog izvedenog stanja
na terenu.
Stoga u tužbi i tvrde da zbog nemogućnosti pristupa parceli istu ne mogu da
koriste.
Dovodeći u vezu činjenice utvrđene u postupku sa citiranim zakonskim
odredbama zaključuje se da tužioci imaju pravo na naknadu štete koju trpe izgradnjom
treće trake magistralnog puta Nikšić - Vilusi jer su, nakon završetka treće trake, ostali
bez ranije postojećeg pristupnog makadamskog puta svojoj parceli.
Naime, kod činjenice da je ranije postojao pristupni zemljani put, tužena je bila u
obavezi, shodno obavezi iz čl.60 Zakona o putevima (Sl. list RCG, br. 42/04 i Sl. list
CG, br.21/09, 54/09, 40/10, 36/11, 40/11) zemljani put priključiti na javni i obezbijediti
tužiocima pristup parceli u čemu se i ogleda njena odgovornost u konkretnoj situaciji.
Slijedom navedenog, bila bi u obavezi i naknaditi štetu tužiocima zbog nemogućnosti
korišćenja parcele dok ta nemogućnost postoji, ali ne i potpunu štetu, kako su dosudili
nižestepeni sudovi."
BILTEN 2 / 2019 137

PRAVO UGOVARAČA NA NAKNADU ŠTETE
KAO POSLJEDICE NEISPUNJENJA PREDAJE PREDMETA UGOVORA
(Član 133 stav 3 ZOO)
Ako su se ugovorne strane saglasile da se dogovorena cijena zemljišta

isplati predajom stambenog prostora, prodavcu zemljišta zbog neispunjenja te
obaveze ne može pripadati naknada štete u visini kupoprodajne cijene zemljišta,
već u visini tržišne vrijednosti stambenog prostora koji je predmet ugovora.
Iz obrazloženja:
"Nižestepeni sudovi su imali pogrešan pravni pristup prilikom odlučivanja o

tužbenom zahtjevu kojim je tražena naknada štete zbog neispunjenja predmetnog
ugovora o kupoprodaji, a što se osnovano ukazuje revizijama tuženih. Nižestepeni
sudovi su usvojili tužbeni zahtjev i obavezali tužene da tužiocima na ime naknade štete
zbog neispunjenja predmetnog ugovora solidarno isplate iznos u visini ugovorene
kupoprodajne cijene od 468.900 €. Medjutim, tužiljama kao ugovornoj strani koja je
ispunila svoju ugovornu obavezu ne može pripadati naknada štete u visini ugovorene
kupoprodajne cijene, niti je obaveza tuženih bila isplata kupoprodajne cijene, već
obezbjedjenje tri stambene jedinice ukupne površine od 235 m 2, koje stambene jedinice
su trebale precizno da se definišu zaključenjem novog ugovora. Predmetni ugovor je na
snazi, te ako je nastala nemogućnost ispunjenja ugovora zbog dogadjaja za koji je
odgovorna strana koja treba da ispuni ugovor, u konkretnom tuženi, druga strana, u
konkretnom tužilje, može po svom izboru da zahtijeva naknadu štete zbog neispunjenja
ili da odustane od ugovora i zahtijeva naknadu štete - član 133 stav 3 navedenog ZOO.
Dakle, pravilna primjena materijalnog prava nalagala je da se razjasni da li je nastala
nemogućnost ispunjenja ugovora zbog dogadjaja za koji su odgovorni tuženi, te ukoliko
nije moguće ispunjenje obaveze tuženih utvrditi pripadajuću naknadu štete u visini da se
imovina tužilja kao oštećenih vrati u stanje u kojem bi se nalazila da šteta nije
prouzrokovana, odnosno da su im od strane tuženih obezbijedjene tri stambene jedinice,
površine 235 m2."

ISPLATA NA IME NEOVLAŠĆENE POTROŠNJE ELEKTRIČNE ENERGIJE
(Čl. 148, 149 i 152 ZOO)
Lice koje neovlašćeno troši električnu energiju u obavezi je da potrošnju

plati od dana kada je objekat u kojem je vršen neovlašćeni utrošak električne
energije stavljen u funkciju.
***
Sud nije vezan visinom štete utvrdjene u krivičnom postupku, osim što ne
može utvrdjivati iznos štete ispod vrijednosti koja čini kvalifikatorni elemenat
krivičnog djela.
Iz obrazloženja:
"Iz činjenica utvrdjenih u postupku pred prvostepenim sudom prozilazi da je dana

02.09.2008. godine, izvršena kontrola mjernog mjesta u Č., br. 2 S., u restoranu
tuženog. Tom prilikiom je sačinjen zapisnik o kontroli mjernog mjesta i na osnovu istog
sačinjen obračun tužioca o neovlašćeno preuzetoj električnoj energiji, u iznosu koji
potražuje tužbom. Pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Baru K.br.1/11 od
09.07.2012. godine, tuženi je oglašen krivim da je u vremenu izmedju 02. juna 2008.
godine i 02. septembra 2008. godine, u svom poslovnom objektu - restoranu u Č., O. B.,
oduzimao električnu energiju vlasništvo tužioca u ukupnoj vrijednosti od 226,54€, čime
je učinio krivično djelo kradja iz čl.239 st.1 Krivičnog zakonika CG, zbog čega je osudjen
na novčanu kaznu u iznosu 1.200,00€, i obavezan da na ime naknade štete isplati
tužiocu iznos od 226,54€, dok je za višak imovinsko - pravnog zahtjeva preko
dosudjenog tužilac upućen na parnicu. U prvostepenom postupku sprovedeno je
vještačenje po vještaku elektro struke u dvije varijante, shodno Pravilima o
snabdijevanju električnom energijom ("Sl.list RCG", br.13/05 od 09.03.2005.godine).
Prva varijanta obračuna odnosi se za period od 12 mjeseci od 02.09.2007. do
02.09.2008. godine, po cijenama koje su važile na dan 02.09.2008. godine u iznosu od
18.433,18€. Dati obračun odnosi se na situaciju kada brojilo ne registruje utrošak
električne energije i kada se ne može utvrditi početak utroška električne energije, iz kog
razloga je vještak za obračunski period uzeo godinu dana, odnosno 12 mjeseci unazad
od dana izvršene kontrole, a shodno čl.26 st.4 navedenih pravila. Druga varijanta
obračuna vrijednosti neovlašćene preuzete električne energije za peirod od 02.06.2008.
do 02.09.2008. godine iznosi 3.483,80€. Zaključak je prvostepenog suda da je osnovan
zahtjev tužioca za isplatu utvrdjenog iznosa od 3.483,80€, za period koji je utvrdjen kao
period neovlašćenog utroška električne energije krivičnom presudom K.br.1/11 od
02.07.2019. godine i odlučeno je na izloženi način.
Rješavajući po izjavljenim žalbama, drugostepeni sud je nakon održane rasprave,
ukinuo prvostepenu presudu i djelimično usvojio tužbeni zahtjev za iznos od 4.461,32€,
dok je odbijen zahtjev za iznos od 34.592,79€. Naime, u postupku pred drugostepenim
sudom na održanoj raspravi, na saglasan predlog stranaka, sud je pročitao sve
raspravne zapisnike, i izveo dokaz dopunskim vještačenjem od strane vještaka elektro
struke. Stoga, taj sud na osnovu rezultata dokaznog postupka zaključuje, suprotno stavu
BILTEN 2 / 2019 139

prvostepenog suda, da je tuženi neovlašćenu potrošnju električne energije započeo
06.05.2008. godine, kada je objekat u kojem je vršen neovlašćeni utrošak električne
energije, stavljen u funkciju. Objekat je stavljen u funkciju 06.05.2008. godine, a kontrola
je vršena 02.09.2008. godine, pa je na osnovu sprovedenog vještačenja utvrdjeno da
vrijednost neovlašeno preuzete električne energije obračunate za navedeni period od
06.05.2008. do 02.09.2008. godine, iznosi 4.461,32€, za koji iznos usvaja zahtjev, a u
preostalom dijelu od 34.592,79€, odbija zahtjev tužioca.
Sa izloženim stanovištem drugostepenog suda saglasan je i ovaj sud. Naime, na
osnovu svih provedenih dokaza i rezultata cjelokupnog dokaznog postupka,
drugostepeni sud je pravilno zaključio da stoji osnov odgovornosti, shodno odredbama
čl.148, 149 i 152 Zakona o obligacionim odnosima ("Sl.list CG, br.47/08). Visina je
pravilno utvrdjena i utemeljena na nalazu i mišljenju vještaka, shodno čl.26 st.4
Pravilnika o snabdijevanju električnom energijom ("Sl.list RCG, br.13/05 od 09.03.2005.
godine). Prednje kod utvrdjene činjenice koja se tiče početka neovlašćenog utroška
električne energije od 06.05.2008. godine, kada je objekat u kojem je vršen neovlašćeni
utrošak električne energije stavljen u funkciju do dana izvršene kontrole
02.09.2008.godine.
Nasuprot navodima iz revizije tužioca, u konkretnoj pravnoj stvari, drugostepeni
sud je utvrdio kada je brojilo onesposobljeno da pravilno registruje električnu energiju,
pa stoga nije bilo mjesta primjeni čl.26 st.3 Pravilnika o snadbijevanju električnom
energijom.
Takodje, ukazivanje tužioca na utrošak električne energije koju je predmetno
brojilo prikazalo na svom displeju na dan izvršene konrole brojila, pri naprijed iznijetom i
pojašnjenom ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke.
Revizija tuženog se iscrpljuje u isticanju da je iznos na koji je obavezan tuženi
pogrešno obračunat, obzirom i na uplaćeni iznos od 226,54€, pa se ukazuje da je i u
ovom dijelu odluka pravilno donijeta i utemeljena na nalazu i mišljenju angažovanog
vještaka. Činjenica uplaćenog iznosa ne znači da tužilac nije mogao u ovom postupku
dokazati duže trajanje neovlašene potrošnje električne energije, jer sud nije vezan
visinom štete utvrdjenom u krivičnom postupku, osim što ne može utvrdjivati iznos štete
ispod vrijednosti koju čini kvalifikatorni elemenat krivičnog djela, a u kom slučaju bi
derogirao pravosnažnu presudu krivičnog suda, a kako to pravilno nalazi drugostepeni
sud. Sem toga, osporavanje nalaza i mišljenja vještaka revident osporava pravilnost
utvrdjenog činjeničnog stanja, iz kojih razloga se revizija ne može izjaviti, shodno čl.400
st.3 ZPP."

NAKNADA ŠTETE ZA UMANJENJE TRŽIŠNE VRIJEDNOSTI
BESPRAVNO IZGRADJENIH OBJEKATA
Činjenica da li je predvidjena legalizacija bespravno sagradjenih objekata

od odlučnog je značaja za ocjenu prava na naknadu štete za umanjenje tržišne
vrijednosti tih objekata.
***
Naknada štete zbog umanjenja tržišne vrijednosti objekata i naknada
vrijednosti radova koje je nužno izvesti kako bi se riješilo pitanje odvoda
atmosferskih voda predstavljaju dva vida štete koji se medjusobno ne isključuju.
Iz obrazloženja:
"Osnovano se ukazuje revizijom tužene da su nižestepene presude u dijelu kojim

je usvojen tužbeni zahtjev za naknadu štete na ime umanjenja tržišne vrijednosti
predmetnih objekata tužioca donijete uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka i
pogrešnu primjenu materijalnog prava. U nižestepenim presudama nedostaju razlozi o
odlučnim činjenicama od kojih zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva u ovom dijelu, a
koje činjenice zbog pogrešnog pravnog pristupa nijesu raspravljene.
Iz nalaza i mišljenja vještaka gradjevinske struke B. M., koji je prihvaćen od
strane suda, jasno proizilazi da su predmetni objekti za koje se traži naknada štete zbog
umanjenja njihove tržišne vrijednosti izgradjeni bespravno, tj. bez gradjevinske dozvole,
što nižestepeni sudovi nijesu imali u vidu. Graditelj gradjevinskog objekta izgradjenog
bez odobrena za gradnju do legalizacije ili rušenja tog objekta na osnovu odluke
nadležnog organa, uživa pravo sudske zaštite koje pripada vlasniku stvari, uključujući i
pravo da potražuje naknadu štete. Dakle, pravilna primjena materijalnog prava nalagala
je da se razjasni da li je predvidjena legalizacija bespravno sagradjenih objekata tužioca,
a koja činjenica je od odlučnog značaja za ocjenu prava tužioca na traženu naknadu
štete za umanjenje tržišne vrijednosti bespravno izgradjenih objekata. Jer, shodno
odredbi člana 148 stav 1 navedenog ZOO, predvidjeno je ko drugome prouzrokuje štetu
dužan je da je nadoknadi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Isto tako, visina štete na ime umanjenja tržišne vrijednosti objekata nije pravilno
utvrdjena. Nalaz vještaka gradjevinske struke, na kojem nalazu sud temelji odluku u
pogledu visine štete, je nejasan i nepotpun, te isti nije mogao predstavljati pouzdan
oslonac za obim, odnosno visinu predmetne štete. Naime, vještak utvrdjuje tržišnu
vrijedost objekata tužioca u iznosu od 399.423,19 €, a potom navodi da je ista umanjena
7% zbog rekonstrukcije puta, što iznosi 27.959,62 € (399.423,19€ x 7%), te da taj iznos
predstavlja vrijednost radova koje je neophodno izvesti da bi se otklonila nastala šteta i
omogućio kvalitetan odvod atmosferskih voda i pristup objektima. Ovakav nalaz vještaka
je neprihvatljiv jer je nejasan, proizvoljan i nepotpun i na osnovu istog se nije mogla
utvrditi visina tražene štete na ime umanjenja tržišne vrijednosti predmetnih objekata,
što se osnovano ukazuje revizijom tužene, a kojem nalazu je tužena prigovarala i tokom
predmetnog postupka. Prije svega, za ukazati je da naknada štete zbog umanjenja
BILTEN 2 / 2019 141

tržišne vrijednosti objekata i naknada vrijednosti radova koje je nužno izvesti kako bi se
riješilo pitanje odvoda atmosferskih voda predstavljaju dva vida štete koja se
medjusobno ne isključuju. Vještak navodi da je umanjenje tržišne vrijednosti objekata
7% i da je to vrijednost radova koje je potrebno izvesti kako bi se otklonila nastala šteta,
odnosno omogućilo kvalitetno odvodjenje atmosferskih voda, te je nejasno o kojem vidu
štete se radi. Bez izvršene procjene i predračuna radova vještak nije mogao utvrditi
vrijednost radova koje je neophodno izvesti da bi se nastala šteta otklonila, te je njegov
nalaz proizvoljan. Umanjenje tržišne vrijednosti objekata takodje se ne utvrdjuje na način
kako je to vještak utvrdio, već je bilo neophodno utvrditi vrijednost predmetnih objekata
tužioca prije izvršenih radova na rekonstrukciji magistralnog puta, a potom vrijednost tih
objekata nakon izvršene rekonstrukcije puta i na taj način razjasniti da li je i koliko
umanjena tržišna vrijednost objekata."

ISKLJUČENJE PRAVA VLASNIKA NA NAKNADU
TRŽIŠNE VRIJEDNOSTI NEPOKRETNOSTI
(Član 148 ZOO u vezi sa čl. 66 Zakona o zaštiti prirode)
Vlasnik nepokretnosti zbog ograničenja vlasništva stavljanjem pod zaštitu

posebnog rezervata prirode, ukoliko pruži dokaze, može tražiti naknadu štete
srazmjerno umanjenju prihoda ostvarenih u momentu proglašenja zaštićenog
područja, a ne pravo na naknadu štete u visini tržišne vrijednosti nepokretnosti,
jer nije lišen prava svojine na toj nepokretnosti.
Iz obrazloženja:
"Tužilac je u ovom sporu postavio zahtjev za isplatu naknade u skladu sa

odredbama čl.9 st.3 i čl. 10 st.2 Zakona o svojinsko pravnim odnosima, u vezi čl. 35
Zakona o ekrsproprijaciji, tvrdeći da je kao vlasnik predmetne nepokretnosti ograničen u
vršenju prava svojine budući je isto 2008 godine stavljeno pod zaštitu Tivatskih solila
kao posebni rezervat prirode i kao takav upisan u Centralni registar zaštičenih objekata
prirode za Crnu Goru, te dozvoljen upis tereta u listu nepokretnosti.
Drugostepeni sud je, po održanoj glavnoj raspravi, utvrdio da je tužilac vlasnik
zemljišta bliže označenog u izreci, koje je rješenjem Republičkog zavoda za zaštitu
prirode 01-12 od 21.08.2008.godine stavljeno pod zaštitu Tivatskih solila kao posebni
rezervat prirode i rješenjem istog organa 01.12/2 od 04.11.2008. godine taj lokalitet
upisan u Centralni registar zaštićenih objekata prirode za CG, te je dozvoljen upis tereta
- poseban (specijalni) rezervat prirode na ovim nepokretnostima.
Imajući u vidu činjenice na kojima je zasnovan tužbeni zahtjev, i po mišljenju ovog
suda, drugostepeni sud je, za razliku od prvostepenog suda, pravilno primijenio
materijalno pravo kada je odbio postavljeni tužbeni zahtjev.
Sud je, u skladu sa čl. 8 ZPP, ovlašćen i dužan da utvrdjuje dokazima koje su
stranke predložile postojanje samo onih pravno relevantnih činjenica koje su stranke u
toku postupka iznijele (izuzetak je kad iz rezultata dokazivanja proizilazi da stranke idu
za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati, što ovdje nije slučaj). Kada
je u pitanju pravni osnov tužbenog zahtjeva, sud je dužan da sam utvrdi pravni osnov i
materijalno pravo na osnovu kojeg treba donijeti odluku, pri čemu je vezan za činjenične
navode i odlučuje u granicama zahtjeva (čl. 187 st.2 i čl. 2 st.1 ZPP), pa je bez uticaja
da li je i kako tužilac pravno kvalifikovao spor.
Slijedom iznijetog, drugostepeni sud pravilno nalazi da se u konkretnom slučaju
ne može primijeniti odredba čl. 10 st. 2 Zakona o svojinsko pravnim odnosima ("Sl.list
CG", br. 19/09), jer tužilac nije lišen prava svojine da bi mu pripala naknada koja ne
može biti niža od pravične tj. naknada u visini tržišne vrijednosti zemljišta.
U konkretnom slučaju nije došlo do prestanka prava svojine tužioca
nedozvoljenim aktom tužene, pa makar i da je ona maksimalno ograničena. Naprotiv,
tužilac je ostao uknjiženi vlasnik a ograničenje je zasnovano na zakonu - odredbama čl.
38 st. 2, 3 i 4 u vezi čl. 1 Zakona o zaštiti prirode ("Sl.list CG", br. 51/08) koji je bio na
snazi, a zaštićeni lokalitet se shodno čl. 67 može koristiti u skladu sa posebnim planom.
BILTEN 2 / 2019 143

Prema odredbama čl. 23 u vezi čl. 1 sada važećeg Zakona o zaštiti prirode ("Sl.list CG",
br. 54/16) u posebnom rezervoatu prirode dopušteno je vršenje radnje, djelatnosti i
aktivnosti na osnovu dozvole u skladu sa planom upravljanja, mogu se vršiti posjete radi
praćenja stanja prirode, obrazovanja i turizma na osnovu odobrenja i pod uslovima da
se ne uznemiravaju populacije divljih vrsta životinja i ne narušavaju staništa divljih vrsta
biljaka, životinja i gljiva - čl. 4 i 5.
Kod utvrdjenja da se predmetno zemljište može valorizovati u turističke svrhe, a
od tužioca se u odnosu na druge vlasnike zemljišta iz rezervata ne zahtijeva teža žrtva i
ima mogućnost prodaje ovog zemljišta, nema mjesta ni primjeni odredbe čl.9 st. 3
Zakona o svojinsko pravnim odnosima za naknadu kao za eksproprijaciju.
Naime, na tom području mogu se vršiti poslovi iz privredne grane turizma što daje
mogućnost da tužilac pod odredjenim uslovima ostvaruje odredjene prihode, jer mu
prostorni urbanistički plan omogućava gradnju staza za pješake i bicikliste, kao i
osmatračnice za ptice, tako da tužilac nije lišen prava svojine, niti je podvrgnut takvom
ograničenju koja od njega, ali ni i od ostalih vlasnika rezervata zahtijeva težu žrtvu, da bi
mu pripadalo pravo na naknadu kao za eksproprijaciju.
Prema tome, na osnovu činjenica na kojima je tužbeni zahtjev zasnovan tužilac
ne može tražiti da mu tužena isplati naknadu u visini tržišne vrijednosti zemljišta.
Nasuprot tome, i po ocjeni ovog suda, tužilac u skladu sa odredbom čl. 66 sada važećeg
Zakona o zaštiti prirode, zbog ograničenja vlasništva stavljanjem pod zaštitu posebnog
rezervata prirode, ukoliko pruži dokaze, može tražiti naknadu štete srazmjerno
umanjenju prihoda ostvarenih u momentu proglašenja zaštićenog područja, što nije
predmet ovog spora, pa je drugostepeni sud odlučio u okviru postavljenog tužbenog
zahtjeva u skladu sa čl. 2 st.1 ZPP, odbijanjem tužbenog zahtjeva."

NAKNADA ŠTETE ZBOG NEZAKONITOG RADA DRŽAVNOG ORGANA
(Član 166 ZOO)
Postupanje Komisije za povraćaj i obeštećenje koja je utvrdila vrijednost

nepokretnosti preko vještaka gradjevinske struke, u smislu izmijenjenog člana 23
Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenja nije bilo protivno
zakonu, drugom propisu ili opštem aktu, niti je komisija nečinjenjem, odnosno
propuštanjem da zakon, drugi propis ili opšti akt primijeni prouzrokovala štetu
tužiocima, radi čega nije ostvaren zakonski osnov za naknadu tražene štete zbog
nezakonitog rada državnog organa.
Iz obrazloženja:
"Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u sporu tužilje su tražile naknadu

štete zbog nezakonitog rada državnih organa.
Prvostepeni sud svojom presudom odbio je tužbeni zahtjev zaključujući da je u
odnosu na prvotuženu zahtjev neosnovan jer tužilje nijesu dokazale postojanje
nezakonitog ili nepravilnog rada državnih organa prvotužene, dok drugotužena nije
pasivno legitimisana za naknadu tražene štete, a takav zaključak zasniva na činjenici da
je nepokretnost upisana kao svojina prvotužene sa pravom raspolaganja JPU Dječiji
vrtić "B. B." R., pa na drugotuženoj ne leži obaveza koja odgovara pravu tužilja.
Drugostepeni sud je odbio žalbu prvotužilje kao neosnovanu i potvrdio
prvostepenu presudu, prihvatajući zaključak i pravne razloge prvostepenog suda o
neosnovanosti tužbenog zahtjeva prema obje tužene u sporu, jer, nasuprot zaključku
prvostepenog suda, nalazi da prigovor nedostatka pasivne legitimacije drugotužene nije
osnovan.
Prema stanju u spisima, pravosnažnim rješenjem Komisije za povraćaj i
obeštećenje Bijelo Polje br.3-3801-9 od 15.09.2015. godine, usvojen je zahtjev
podnosioca S. R. podnijet Opštinskoj komisiji za povraćaj i obeštećenje u Rožajama
dana 14.12.2005. godine, radi obeštećenja za nacionalizovanu imovinu pravnog
prethodnika. Naime, rješenjem Odjeljenja za finansije NO opštine Rožaje br.03 -5573/59
od 11.08.1959. godine nacionalizovana je imovina bivšeg vlasnika S. A. u površini od
1243 m2, a rješenjem Odjeljenja za privredu NO opštine Rožaje br.03-3313/2-62 od
15.09.1962. godine izuzeta radi izgradnje ambulante i stacionara u Rožajama.
Neimenovanim naslednicima bivšeg vlasnika opredijeljeno je obeštećenje u iznosu od
30.026,15 €, jer su nacionalizovane nepokretnosti privedene namjeni i ne mogu biti
predmet povraćaja.
Tužilje su zakonske naslednice bivšeg vlasnika S. (A.) A.
Rješenje Komisije za povraćaj i obeštećenje Bijelo Polje od 15.09.2015.godine,
prvotužilja S. R. osporavala je u upravnom postupku kod Komisije za žalbe i rješenjem
Komisije za žalbe br.08-121/1-2015 od 26.11.2015.godine žalba je odbijena. Nakon toga
vođen je upravni spor i presudom Upravnog suda Crne Gore U.br.77/2016 od
08.07.2016. godine, odbijena tužba tužilje S. R. izjavljena protiv rješenja Komisije za
žalbe.
BILTEN 2 / 2019 145

Po oceni ovog suda drugostepena presuda zasnovana je na pravilnoj primjeni
materijalnog prava koje se ne dovodi u pitanje revizijskim navodima.
Odredbom čl.166 ZOO, propisano je da pravno lice odgovara za štetu koju njegov
organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Dakle, da
bi postojala odgovornost pravnog lica za štetu potrebno je da postoji štetna radnja koju
je prouzrokovao njegov organ, da postoji šteta, kao i uzročno posledična veza između
štetne radnje i nastale štete.
Saglasno navedenoj odredbi zakona, za odgovornost pravnog lica zbog
nezakonitog ili nepravilnog rada svog organa potrebno je da je u pitanju postupanje
organa koje je protivno zakonu, drugom propisu ili opštem aktu, ili propuštanje da se
zakon, drugi propis ili opšti akt primijeni, kao i da je tim radnjama ili propuštanjem
prouzrokovana šteta trećem licu.
I ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju nije postojao nezakonit ili nepravilan
rad Komisije za povraćaj i obeštećenje Bijelo Polje.
Prema odredbi čl.23 st.1 Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i
obeštećenju („Sl.list RCG“, br.21/2004, 49/2007 i 60/2007), izmenjenoj članom 10
Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i
obeštećenja („Sl.list CG“, br.49/2007), vrijednost oduzetih stvari ili prava utvrđuje se
prema stanju imovine u momentu oduzimanja, a saglasno Uredbi o procjeni vrijednosti i
utvrđivanju naknade za oduzetu imovinu. Ranijom odredbom člana 23 Zakona o
povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju („Sl.list RCG“, br.21/04), prije
izvršene izmjene, bilo je propisano da se vrijednost oduzetih stvari ili prava utvrđuje
prema cijenama u vrijeme donošenja odluke o obeštećenju, a prema stanju stvari ili
prava u momentu oduzimanja.
Komisija za povraćaj i obeštećenje utvrdila je vrijednost predmetne nepokretnosti
preko vještaka građevinske struke, u smislu izmijenjenog čl.23 Zakona o povraćaju
oduzetih imovinskih prava i obeštećenju, a vještak je, primjenom kriterijuma iz Uredbe o
procjeni vrijednosti i utvrđivanju naknade za oduzetu imovinu, utvrdio vrijednost
nacionalizovane imovine pravnog prethodnika tužilja u iznosu od 30.697,13 €. Iznos
utvrđene naknade umanjen je za revalorizovani iznos ranije isplaćene naknade od
670,98 €, pa utvrđeno obeštećenje iznosi 30.026,15 €.
Slijedom izloženog, i ovaj sud smatra da postupanje Komisije nije bilo protivno
zakonu, drugom propisu ili opštem aktu, niti je Komisija nečinjenjem, odnosno
propuštanjem da zakon, drugi propis ili opšti akt primijeni prouzrokovala štetu tužiljama,
zbog čega nije ostvaren zakonski osnov za naknadu tražene štete.
Bez osnova se ukazuje u reviziji da je vrijednost nacionalizovane imovine trebalo
utvrditi prema cijenama u vrijeme donošenja odluke o obeštećenju, budući je u vrijeme
donošenja odluke o obeštećenju izmijenjen zakonski propis - čl.23 ranije važećeg
Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju, koji je propisivao da se
vrijednost oduzetih stvari ili prava utvrđuje prema cijenama u vrijeme donošenja odluke
o obeštećenju, a prema stanju stvari ili prava u momentu oduzimanja."

NEDOKAZANA DISKRIMINACIJA
(Član 2 Zakona o zabrani diskriminacije)
Postupanje državnog organa u skladu sa zakonom koji je u međuvremenu

izmijenjen, ne predstavlja akte diskriminacije.
Iz obrazloženja:
"Nemaju osnova navodi revizije da je utvrđivanjem vrijednosti oduzete imovine na

način kako je to učinjeno od strane Komisije za povraćaj i obeštećenje počinjena
diskriminacija.
Zakon o zabrani diskriminacije ("Sl.list CG", br. 46/10, 40/11, 18/14), u članu 2,
propisuje da je diskriminacija svako neopravdano, pravno ili faktičko, neposredno ili
posredno pravljenje razlike ili nejednako postupanje, odnosno propuštanje postupanja
prema jednom licu, odnosno grupi lica u odnosu na druga lica, kao i isključivanje,
ograničavanje ili davanje prvenstva nekom licu u odnosu na druga lica, koje se zasniva
na rasi, boji kože, nacionalnoj pripadnosti, društvenom ili etničkom porijeklu, vezi sa
nekim manjinskim narodom ili manjinskom nacionalnom zajednicom, jeziku, vjeri ili
uvjerenju, političkom ili drugom mišljenju, polu, rodnom identitetu, seksualnoj orijentaciji,
zdravstvenom stanju, invaliditetu, starosnoj dobi, imovnom stanju, bračnom ili
porodičnom stanju, pripadnosti grupi ili pretpostavci o pripadnosti grupi, političkoj partiji
ili drugoj organizaciji, kao i drugim ličnim svojstvima.
Cijeneći citirane odredbe Zakona o zabrani diskriminacije, određeno je glavno
obeležje diskriminacije, a to je neopravdano pravljenje razlike ili nejednako postupanje,
odnosno propuštanje u odnosu na lica koja su bliže određena članom 2 Zakona.
U konkretnom slučaju, prvotužilja je, nezadovoljma postupanjem Komisije za
povraćaj i obeštećenje i odlučivanjem o zahtjevu za obeštećenje, vodila upravni
postupak i upravni spor, u kojim postupcima je rješenje Komisije ispitivano. U situaciji
kada je stranka nezadovoljna postupanjem nadležnog organa, kao i ishodom postupka,
te smatra da je postupanje i odlučivanje organa u vezi sa ličnim svojstvima stranke, nije
diskriminacija. Stoga, odluka Komisije, kao ni nalaz i mišljenje vještaka u tom postupku,
ne mogu da budu akti diskriminacije u smislu citiranih odredbi Zakona o zabrani
diskriminacije. Takođe, postupanje državnog organa u skladu sa zakonom koji je u
međuvremenu izmijenjen, ne predstavlja akte diskriminacije. S tim u vezi, nije od
značaja ukazivanje u reviziji na postupanje suda, kao i odluku u drugom sudskom
postupku, kao i na vrijednost imovine utvrđena u tom postupku, jer to može da bude
predmet ocjene samo u postupku po pravnim ljekovima koji su propisani zakonom, čime
je stranci dato ovlašćenje da pokrene postupak kontrole zakonitosti pred nadležnim
sudovima."
BILTEN 2 / 2019 147

ISKLJUČENJE ODGOVORNOSTI DRŽAVE I OPŠTINE ZA ŠTETU
ZBOG NESTABILNOSTI TERENA I DEVASTIRANJA PARCELE
(Član 166 ZOO)
Ne postoji odgovornost države i opštine za štetu zbog obrušavanja

zemljišta i obezvredjivanja parcele tužioca, kojem je prilikom kupovine te parcele
mogla biti poznata činjenica da se ona nalazi na terenu koje je klizište i koji nije
preduzeo bilo koju radnju radi obezbjedjenja parcele od klizišta, jer nema uzročno
posljedične veze izmedju nastale štete i radnji države i opštine.
Iz obrazloženja:
"U konkretnom postupku sporno je postojanje odgovornosti tuženih zbog

nastanka štete na tužiočevoj imovini.
Odredbom čl.166 ZOO propisano je da pravno lice odgovara za štetu koju njegov
organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Dakle, da
bi postojala odgovornost pravnog lica za štetu potrebno je da postoji štetna radnja koju
je prouzrokovao njegov organ, da postoji šteta, kao i uzročno posledična veza između
štetne radnje i nastale štete.
Međutim, ne dovodi svako nepravilno postupanje državnog organa u okviru
zakonskih ovlašćenja, do prava trećeg lica na naknadu štete. Odgovornost pravnog lica
postoji ako je šteta nastala kao posledica takvog rada njenog organa koji se može
smatrati prekoračenjem, zloupotrebom ili pogrešnom primjenom datih ovlašćenja. Organ
koji postupa u okviru zakonskog ovlašćenja nije odgovoran za eventualno pogrešno
tumačenje zakonskih normi. Za odgovornost pravnog lica zbog nezakonitog rada svog
organa, potrebno je da je u pitanju postupanje organa koje je protivno zakonu, drugom
propisu ili opštem aktu ili propuštanje da se zakon, drugi propis ili opšti akt primijeni, kao
i da je tim radnjama ili propuštanjem prouzrokovana šteta trećem licu.
Šta se sve smatra obavljanjem funkcija organa ili koje su radnje u vezi sa
obavljanjem funkcije faktičko je pitanje koje se mora utvrđivati u svakom konkretnom
slučaju, ali istovremeno se mora voditi računa šta je zakonom ili opštim aktom pravnog
lica propisano u pogledu funkcije navedenih organa. Odgovornost pravnog lica za štetu
koju pričini njegov organ je objektivna, a pravno lice od odgovornosti može se osloboditi
jedino dokazivanjem nepostojanja uzročne veze između radnji koje predstavljaju
obavljanje funkcije i nastale štete, odnosno dokazivanjem da je uzročna veza prekinuta
u potpunosti ili djelimično nepredvidivom ili neotklonjivom radnjom oštećenog ili trećeg
lica.
U konkretnom sporu tužilac je zahtjev da mu tužene naknade nastalu štetu na
njegovoj imovini temeljio na tvrdnji da nadležni organi tuženih nijesu spriječili ilegalanu
gradnju objekata na spornom lokalitetu, a upravo zbog takve gradnje došlo je do
nestabilnosti terena i devastiranja njegove parcele.
Nižestepeni sudovi su izveli pravilan zaključak da nije bilo nepravilnog i
nezakonitog rada organa tuženih koji bi bili u uzročno posledičnoj vezi sa nastalom
štetom zbog obrušavanja zemljišta i obezvređivanja vrijednosti parcele tužioca.

U postupku je utvrđeno da su za potrebe izrade Generalnog urbanističkog plana
područja Bara, u periodu od 1968-1979 godine, rađena namjenska inženjersko geološka
istraživanja, tzv. mikroseizmička rejoniozacija, kojima su predmetni tereni i šire područje
označeni kao klizište. Za navedeno područje nije donijet detaljni urbanistički plan kojim
se određuju pravila uređenja i građenja i predstavlja osnov za dobijanje dozvole za
izgradnju objekata. S tim u vezi proizilazi da su objekti koje su treća lica izgradila u
blizinu parcele tužioca građeni bez izdate građevinske dozvole za građenje objekata
prema propisima važećim u vrijeme gradnje, a sada čl.91 Zakona o planiranju prostora i
izgradnji objekata ("Sl.list CG", br.64/17, 44/18, 63/18). Izgradnja objekata na
neadekvatnim mjestima bez ikakve zaštite od pojave klizišta, uzrokovala je
preusmjeravanje podzemnih vodotokova i dovela do koncetracije prevelike količine
vode u tlu, kao i do debalansa stijenskih masa, zbog čega je prostor na kojem se nalazi
parcela tuženog izveden iz prirodne ravnoteže i dolazi do obrušavanja i pojava klizišta,
kako su to utvrdili vještaci geološke, hidrološke i hidrogeološke struke u usaglašenim
nalazima.
Ovaj sud ocjenjuje neosnovanim revizijske navode tužioca kojima dokazuje
krivicu tuženih što nijesu preduzeli mjere u skladu sa zakonskim propisima da
postupanjem građevinske inspekcije spriječe nelegalnu gradnju objekata na području na
kojem se nalazi imovina tužioca. U tom pravcu smatra pravilnim stanovište nižestepenih
sudova da je tužiocu prilikom kupovine predmetne parcele mogla biti poznata činjenica
da se predmetna parcela nalazi na terenu koje je klizište, jer, prema iskazima tužioca i
svjedoka Š. Ž. - prodavca, predmetni plac je prodat tužiocu krajem 1980. godine
(uknjižba izvršena kasnije) a inženjersko geološka istraživanja, kojima su predmetni
tereni i šire područje označeni kao klizište vršena su ranije. Osim toga, tužilac nije
preduzeo bilo koju radnju radi obezbjeđenja parcele od klizišta.
Imajući u vidu navedeno pravilan je zaključak nižestepenih sudova da u
konkretnom slučaju ne postoji osnov odgovornosti tuženih za nastalu štetu, jer nema
posledično uzročne veze između radnji organa tuženih i nastale štete, iz kojih razloga je
pobijanom presudom pravilno odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu u cjelosti,
a u odnosu na drugotuženu mimo dosuđenog iznosa."
BILTEN 2 / 2019 149

NAKNADA ŠTETE ZBOG NEZAKONITOG RADA DRŽAVNOG ORGANA
(Član 172 ZOO)
Uprava za nekretnine je nezakonito postupala kršeći odredbe čl.9, 69, 78 i

89 Zakona o državnom premjeru, katastru i upisima prava na nepokretnostima
kada je bez osnova izvršila brisanje ranijeg vlasnika i upisala treće lice koje je tu
nepokretnost prodalo tužiocu, te je država zbog nezakonitog rada ovog organa
odgovorna za štetu koju je pretrpio tužilac u visini plaćene kupoprodajne cijene i
troškova koje je imao vodjenjem parnice.
Iz obrazloženja:
"Odredbom čl.172 st.1 ranije važećeg ZOO ("Sl.list SFRJ" br.29/78, 39/85 i 57/89
i "Sl.list SRJ" br.31/93) koji se saglasno čl.1202 st.1 sada važećeg ZOO ("Sl.list CG"
br.47/08) ima primjeniti na sporni odnos propisano je, da pravno lice odgovara za štetu
koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija,
a čl.7 Zakona o državnoj upravi ("Sl.list RCG" br.38/03) propisano je da Crna Gora
odgovara za štetu koju državni organ uprave učini svojim nezakonitim i nepravilnim
radom.
Uredbom o organizaciji i načinu rada državne uprave, Uprava za nekretnine Crne
Gore definisana je kao organ državne uprave.
Saglasno citiranoj zakonskoj odredbi, za postojanje odgovornosti tužene,
potrebno je kumulativno ispunjenje uslova i to: da je nezakonitim ili nepravilnim radom
lica ili organa koji vrši službu, odnosno djelatnost pričinjena šteta, da je šteta pričinjena u
vezi sa vršenjem službe ili drugom djelatnošću organa - da postoji uzročno-posledična
veza. Za ukazati je, da se nezakonitim radom u smislu citirane zakonske odredbe
smatra svako postupanje protivno zakonu, drugom propisu ili opštem aktu ili pak,
propuštanje da se zakon, drugi propis ili opšti akt primjeni ili kao radnja protivna
običajima i pravilima norme. Pod nepravilnim radom se podrazumijevaju one radnje koje
nijesu u skladu sa opštim normama u vršenju službe, odnosno djelatnosti, a kojima je
trećem licu pričinjena šteta.
Kod utvrdjenja da je Uprava za nekretnine PJ Budva, odnosno zaposleno lice
nezakonito i nepravilno postupila, tako što je bez osnova - na osnovu ostavinskog
rješenja donesenog iza smrti pravnog prethodnika M. D. kojim nije bila obuhvaćena
sporna kat. parcela brisala ranijeg vlasnika M. D. i upisala M. D., kao nosioca prava
svojine na kat. parceli br.2868/6 KO Maine, koja je potom istu prodala trećim licima, a
oni 2006. godine tužiocu, koji se i upisao u katastru nepokretnosti, a potom isti izbrisan
iz katastra (nakon donošenja pravosnažne presude Osnovnog suda u Kotoru
P.br.491/06), to je pravilan zaključak nižestepenih sudova o postojanju odgovornosti
tužene, zbog nezakonitog i nepravilnog rada državnog organa - Uprave za nekretnine
PJ Budva.
Naime, naprijed navedenim postupanjem Uprave za nekretnine PJ Budva, ista je
nezakonito i nepravilno postupala, kršeći odredbe čl.9, 69, 78 i 89 Zakona o državnom
premjeru, katastru i upisima prava na nepokretnostima ("Sl.list RCG",br.55/00), koji je

važio u vrijeme nastanka spornog odnosa, čime je pričinjena šteta trećem licu - tužiocu,
koja se ogleda u plaćenoj kupoprodajnoj cijeni po ugovoru o prodaji od 15.000,00 eura i
u visini troškova, koje je tužilac imao vodjenjem parnice pred Osnovnim sudom u Kotoru
P.br.496/06, u iznosu od 1.500,00 eura, o čemu su nižestepeni sudovi dali jasne i
dovoljne razloge, koji su prihvatljivi i za ovaj sud.
Neosnovano se revizijom ukazuje, da sud na pouzdan način nije utvrdio štetu
odnosno da li je tužilac isplatio kupoprodajnu cijenu. Članom 6 Ugovora o kupoprodaji
nepokretnosti Ov.I br.3334/06 od 26.05.2006. godine ugovorne strane su definisale da
prodavci ovlašćuju kupca, da se nakon isplate cjelokupne cijene, o čemu će mu izdati
priznanicu ovjerenu od strane advokata, može upisati kod Uprave za nekretnine Budva.
Ako se dovede u vezu čl.6 ugovora sa utvrdjenjem da je tužilac rješenjem Uprave
za nekretnine - PJ Budva br.954-104-U-1849/06-1 od 25.07.2006. godine uknjižen kao
vlasnik na spornoj kat. par. br.2868/6, površine 418, u listu nepokretnosti br.77 KO
Maine, to je jasno da je tužilac nasuprot navodima izmirio kupoprodajnu cijenu od
15.000,00 eura, jer se u protivnom isti ne bi mogao ni uknjižiti.
Konačno, neosnovani su i navodi revizije, kojima se ukazivalo na primjenu
odredaba koji se tiču "evikcije ili "odgovornosti za pravne nedostatke" kupljene stvari.
Jer, revident gubi iz vida da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev tužioca, kao
trećeg lica, prema državi za naknadu štete zbog nezakonitog i nepravilnog rada državnih
organa saglasno čl.172 t. 1 ranijeg ZOO, te da stoga, nema mjesta primjeni odredbi
ZOO - Odsjek 3 "Odgovornost za pravne nedostatke - zaštita od evikcije".
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Už - Rev. br. 9/19 od 18.12.2019. godine)
BILTEN 2 / 2019 151

ODGOVORNOST DRŽAVE ZA ŠTETU OD OPASNE STVARI
(Čl. 167, 168, 172 i 207 ZOO u vezi sa čl. 4 Zakona o putevima)
Magistralni put na kojem se dogodila nezgoda u datoj situaciji predstavlja

opasnu stvar, te je država, kao vlasnik tog puta, koja nije dokazala da šteta potiče
od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvidjeti,
izbjeći ili otkloniti, odgovorna za štetu koju tužioci trpe po osnovu duševnih
bolova zbog smrti bliskog lica.
Iz obrazloženja:
"Odgovornost tuženih u konkretnom slučaju cijeni se prema odredbama čl.167 i

čl.168 ZOO ("Sl.list CG", br.47/08), koje regulušu odgovornost za štetu od opasne stvari
ili opasne djelatnosti. Nižestepeni sudovi su, i po mišljenju ovog suda, pravilno zaključili
da na strani prvotuženog nema odgovornosti, jer ne postoji uzročno posljedična veza
radnji prvotuženog sa nastalom štetom, budući je u postupku utvrđeno da u radnjama
prvotuženog nije bilo propusta koji su uzrokovali obrušavanje stijene, tj. ne postoji
uzročno posledična veza između postupanja prvotuženog i štete koja je nastala
pogibijom prethodnika tužilaca.
S druge strane, i ovaj sud smatra da se odgovornost drugotužene temelji na
odredbama zakona koje regulišu odgovornost za štetu od opasne stvari. Nižestepeni
sudovi su pravilnom primjenom odredbe čl.172 ZOO zaključili da se drugotužena ne
može osloboditi odgovornosti za naknadu tražene štete. Naime, saglasno čl.10 st.1
tač.10 Zakona o državnoj imovini ("Sl.list CG", br.21/09) dobra u opštoj upotrebi su
dobra koja su dostupna svima pod jednakim uslovima i njihova upotreba se vrši bez
posebnih dozvola ili odobrenja nadležnih organa (putevi, trgovi, vodotoci, luke,
aerodromi, gradski parkovi i drugo).
Prema odredbi čl.4 Zakona o putevima ("Sl.list RCG", br.42/04 i "Sl.list CG",
br.21/09, 54/09, 40/10, 36/11 i 40/11), državni put je javni put, namijenjen saobraćajnom
povezivanju regija i značajnih naselja u državi kao i van nje (sa putevima susjednih
država). Državni putevi su autoputevi, brze saobraćajnice, magistralni i regionalni putevi,
a magistralni put je državni put koji povezuje gradove ili važnija privredna područja Crne
Gore. Sastavni djelovi magistralnog puta su i izgrađeni priključci izvedeni u širini putnog
pojasa, dok je kosina prirodna ili vještačka kosa površina zemljišta uz put. Saglasno
čl.38 tač.5 navedenog zakona, radovi na redovnom održavanju državnih puteva
obuhvataju uređivanje i očuvanje kosina, nasipa, usjeka i zasjeka, a prema odredbi čl.50
istog zakona, izvođač je dužan da održava puteve tako da se na njima može vršiti
bezbijedan saobraćaj za koji su namijenjeni, kao i da odgovara za štetu koja nastane
korisnicima puta zbog propuštanja blagovremenog izvršenja potrebnih radova i
preduzimanja odgovarajućih mjera na održavanju javnih puteva.
Magistralni put na kome se dogodila nezgoda u datoj situaciji je opasna stvar.
Odgovornost drugotužene zasniva se na odredbi čl.169 ZOO kao vlasnika opasne
stvari, a drugotužena nije tokom spora dokazala da šteta potiče od nekog uzroka koji se
nalazio van stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti, u kom

dijelu nižestepeni sudovi nijesu prihvatili mišljenje vještaka geologa Vasilija Radulovića
da se radi o višoj sili.
Ovaj sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilno odmjerili visinu naknade
nematerijalne štete koja pripada supruzi, malb. djeci i majci zbog smrti srodnika i
pravilno odmjerili naknadu za majku poginulog u iznosu od 17.500,00 €, dok je naknada
nematerijalne štete koja pripada supruzi i djeci poginulog pravilno odmjerena u iznosu
od po 12.500,00 €. U tom dijelu nižestepene presude su zasnovane na pravilnoj primjeni
materijalnog prava, koja se bez osnova dovodi u sumnju izjavljenim revizijama.
Nasuprot izloženom, nižestepeni sudovi su pogrešno odmjerili visinu naknade za
navedeni vid nematerijalne štete tužiocima Š. Z. i Š. G., dosuđujući iznose kako to
proizilazi iz izreke prvostepene presude. Po nalaženju ovog suda, nižestepeni sudovi
nijesu pravilno cijenili sve subjektivne i objektivne okolnosti iz čl.207 ZOO od kojih zavisi
visina dosuđene naknade i nijesu vodili računa da dosuđeni iznosi predstavljaju pravičnu
naknadu za pretrpljene duševne bolove zbog smrti bliskog lica, te da naknada bude u
skladu sa svrhom koja se ostvaruje njenim dosuđenjem. Stoga su osnovani navodi
revizije drugotužene kojima se za ove tužioce pobija visina dosuđene naknade
nematerijalne štete.
Iz navedenih razloga ovaj sud je preinačio nižestepene presude i odbio zahtjev
tužilaca Š. Z. i Š. G. za iznos naknade od još po 2.500,00 € na ime pretrpljenih i budućih
bolova zbog smrti brata, kako to proizilazi iz izreke ove presude. Ovaj sud smatra da
iznosi od po 10.000,00 € zbog pretrpljenih i budućih duševnih bolova zbog smrti bliskog
lica, koji je dosuđen nižestepenim presudama, koji je po nalaženju ovog suda adekvatno
odmjeren stepenu tih bolova, predstavlja adekvatnu naknadu nematerijalne štete imajući
u vidu sve okolnosti slučaja i da će se istom ostvariti svrha koja se ostvaruje
dosuđivanjem novčane naknade."
BILTEN 2 / 2019 153

NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA NAKNADU ŠTETE NA IME IZGUBLJENE DOBITI
ZBOG OTUDJENJA PREDMETA ZAKUPA OD STRANE ZAKUPCA
NAKON ISTEKA ZAKUPA
(Član 196 st. 3 ZOO)
Zakupodavcu koji nije dokazao da je zbog nezakonitog postupanja

zakupoprimca, koji je nakon isteka zakupa otudjio predmet zakupa - kransku
dizalicu, spriječen da ostvari dobit, koja se osnovano mogla očekivati, jer je
posjedovao drugu dizalicu kojom je mogao obavljati gradjevinske radove, ne
pripada naknada štete na ime izgubljene dobiti.
Iz obrazloženja:
"Na osnovu izvedenih dokaza, koji su pravilno cijenjeni u smislu čl.9 ZPP, je
utvrdjeno da su tužilac kao zakupodavac i prvotuženi kao zakupac zaključili Ugovor o
zakupu kranske dizalice br.268-11/2011 dana 17.11.2011. godine. Članom 12 st.1
Ugovora predvidjeno je da je zakupac dužan da po isteku zakupa ili prestanku ugovora,
pod uslovima utvrdjenim ugovorom, vrati zakupodavcu predmetnu dizalicu. Ugovoreno
je i to da zakupac o svom trošku organizuje i izvrši demontažu, transport i istovar
dizalice od mjesta korišćenja do sjedišta zakupodavca. Provtuženi je dana 01.12.2011.
godine, primio od tužioca kransku dizalicu i istu nakon isteka roka trajanja zakupa nije
vratio. Prvotuženi je, bez odobrenja tužioca, angažovao tuženog drugog i trećeg reda da
izvrše demontažu dizalice, transportuju je i predaju tužiocu. Medjutim, dizalicu nijesu
vratili, već su istu prodali kao staro gvoždje i ostvarili korist za sebe. Stoga je tužilac
tražio da mu navedeni novčani iznos isplate, jer bi isti ostvario izdavanjem u zakup
predmetne kranske dizalice, za period od 01.02.2013. godine (kao dana otudjenja
dizalice), pa do 01.05.2016. godine, kao dana izrade nalaza i mišljenja vještaka
finansijske struke. U nastavku postupka (obzirom da je dio zahtjeva parvosnažan),
prvostepeni sud je u dokaznom postupku sproveo i cijenio dostavljene dokaze u smislu
zaključenih ugovora od strane tužioca sa trećim licima. Utvrdjeno je i to da je tužilac
registrovan za djelatnost 4120 izgradnja stambenih i nestambenih zgrada (pretežna
djelatnost) i da posjeduje još jednu kransku dizalicu koja predstavlja njegovo osnovno
sredstvo. Cijeneći dostavljene i provedene dokaze (ugovore na koje se pozvao tužilac),
prvostepeni sud nalazi da se ugovori o gradjenju, osim ugovora koji je zaključio sa
društvom DOO "AG G." B., br.83/05/14 od 16.05.2014. godine, ne odnose na izvodjenje
gradjevinskih radova visokogradnje. Predmet ovih ugovora su radovi izgradnje
saobraćajnice sa parkingom, adaptacija poslovnog prostora, izgradnja prilaznog puta,
radovi na izradi energetskog priključka i arhitektonski gradjevinski radovi, koji prethode
montaži antenskog stuba, radovi na izradi sistema uzemljenja i gromobranske zaštite i
arhitektonski radovi koji prethode montaži antenskog stuba. Dakle, radi se o radovima
za koje izvodjenje nije bila neophodna kranska dizalica, dok u odnosu na ugovor od
16.05.2014.godine, zaključuje da je tužilac posjedovao drugu kransku dizalicu, kojom je
mogao obavljati gradjevinske radove. U odnosu na ugovor o zakupu kojeg je tužilac
zaključio 31.01.2009.godine, sa društvom DOO "Z. G.", nalazi da se ovaj ugovor odnosi

na period prije zaključenja predmetnog ugovora o zakupu. Stoga, prvostepeni sud, i kod
činjenice da tužilac nije sudu pružio dokaze da su navedeni ugovori o gradjenju
realizovani, odbija zahtjev tužioca jer u konkretnoj pravnoj stvari nijesu ispunjeni
kumulativno propisani uslovi iz čl.196 st.1 i 3 Zakona o obligacionim odnosima.
Činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda u svemu je prihvatio i
drugostepeni sud.
Polazeći od prednjeg utvrdjenja, pravilno su i po nalaženju ovog suda,
nižestepeni sudovi odlučili na izloženi način, temeljeći pobijanu odluku na odredbama
čl.196 st.3 Zakona o obligacionim odnosima ("Sl.list CG", br.47/08), kojim je definisan
institut izmakle dobiti. U ovoj konkretnoj pravnoj stvari tužilac nije dokazao da je zbog
nezakonitog postupanja drugotuženog i trećetuženog koji su otudjili predmetnu dizalicu
u svojini tužioca, došlo do sprječavanja da ostvari dobitak koji bi se mogao u redovnom
toku stvari očekivati. Prednje, imajući u vidu da se taksativno navedeni i cijenjeni ugovori
o gradjenju ne odnose na izvodjenje radova visokogradnje, da za izvodjenje istih nije
bila potrebna kranska dizalica, da je tužilac u spornom vremenskom periodu
(01.02.2013. do 01.05.2016. godine) posjedovao drugu kransku dizalicu, kojom bi
mogao obavljati te gradjevinske radove, a što ukazuje da nije trpio štetu u navedenom
priodu zbog nezakonitog postupanja tuženih drugog i trećeg reda.
Ukazivanje u reviziji da je u postupku utvrdjeno da su tuženi razmontirali, uništili i
otudjili kransku dizalicu, a pri tome su mogli znati da je ista vlasništvo tužioca, što ih čini
odgovornim jer tužilac u budućnosti nije mogao da predmetnu kransku dizalicu izdaje u
zakup, kao takvi ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke. Revident
gubi iz vida da je pravosnažnom presudom izmedju ostalog tužiocu dosudjena naknada
štete u iznosu od 19.029,79€, na ime uništenog krana, na koju su obavezani i
drugotuženi i trećetuženi, a što sada nije predmet ovog postupka. Ovo iz razloga jer
tužilac nije dokazao ispunjenost kumulativno propisanih uslova iz navedene zakonske
odredbe, kako to pravilno nalaze nižestepeni sudovi."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 128/19 /19 od 22.10.2019. godine)
BILTEN 2 / 2019 155

NAKNADA MATERIJALNE ŠTETE U VIDU IZMAKLE KORISTI
ZBOG NEUČESTVOVANJA TUŽIOCA NA OBUCI I MIROVNOJ MISIJI
Tužiocu koji je izabran na upućivanje za obuku na koju nije upućen zbog

povredjivanja pripada pravo na izgubljenu dobit koju je osnovano mogao
očekivati po osnovu učešća na obuci.
***
Učešće u obuci nije značilo po automatizmu i da bi tužilac bio upućen u
mirovnu misiju, pa isti, prema redovnom toku stvari nije mogao osnovano
očekivati dobitak na ime učešća u toj misiji, te mu po osnovu neučestvovanja u
misiji ne pripada naknada štete na ime izgubljene dobiti.
Iz obrazloženja:
"Predmet tužbe u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za naknadu materijalne štete u

vidu izmakle koristi zbog neučestvovanja tužioca na obuci u Republici Hrvatskoj za
period od 09.06.2013. godine do 09.07.2013. godine, i zbog neučestvovanja u mirovnoj
misiji UN ISAF u Avganistanu u periodu od 29.08.2013. godine do 18.03.2014. godine, u
iznosima bliže navedenim izrekom prvostepene presude. Svoj zahtjev temelji na
činjenici da je kao profesionalno vojno lice - stariji vodnik zaposlen kod tuženog,
učestvovao u vježbi "Postupak za mirne demonstracije" u sklopu izvođenja vježbovnih
aktivnosti kandidata za VIII kontigent Vojske Crne Gore u misiji ISAF u Avganistanu,
kojom prilikom je zadobio teške tjelesne povrede zbog čega je došlo do umanjenja
njegove životne sposobnosti u procentima od 35%. U pravosnažno okončanoj parnici
P.br.3893/13 od 25.11.2016. godine tužiocu je djelimično dosuđena naknada
nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, na ime
pretrpljenih fizičkih bolova, na ime pretrpljenog straha i na ime naruženosti u ukupnom
iznosu od 13.125,00 €, budući je tužilac doprinio nastanku predmetne štete u procentu
od 40%.
Odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu prvostepeni sud je isti djelimično
usvojio za naknadu materijalne štete u vidu izmakle koristi zbog neučestvovanja na
obuci u Republici Hrvatskoj za period od 09.06. do 09.07.2013. godine, dok je odbio kao
neosnovan zahtjev za naknadu materijalne štete zbog neučestvovanja u mirovnoj misiji
u UN ISAF u Avganistanu u periodu od 29.08.2013. do 18.03.2014. godine, na način
bliže preciziran izrekom prvostepene presude.
Prihvatajući činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda Viši sud je pobijanom
presudom odbio kao neosnovane žalbe tužioca i tužene i potvrdio prvostepenu presudu.
I po ocjeni ovog suda, pravilno su postupili nižestepeni sudovi kada su djelimično
usvojili tužbeni zahtjev i odlučili na navedeni način.
Naime, kako to proizilazi iz činjeničnog utvrđenja sadržanog u spisima predmeta
tužilac bi učestvovao na obuci u Republici Hrvatskoj u navedenom periodu da nije došlo
do njegovog povređivanja dana 30.05.2013. godine, budući je isti odlukom Ministarstva
odbrane broj 80501-861/13-26 od 17.04.2013. godine bio izabran za upućivanje na tu

obuku. Dakle, prema redovnom toku stvari tužilac je mogao osnovano očekivati dobitak
po osnovu učešća na toj obuci, a koje neostvarivanje dobitka je djelimično skrivila
tužena, kako je to utvrđeno u pravosnažno okončanom postupku. Visinu štete sud je
utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke u iznosu od 189,00 €, a
koji iznos je umanjen za 40%, koliko iznosi doprinos tužioca nastanku štete pa mu je
dosuđen iznos od 113,40 €, sa zakonskom zateznom kamatom od 09.10.2017. godine,
kako to stoji u stavu prvom izreke prvostepene presude, a koji dio nije pobijan revizijom.
Nasuprot navodima revizije, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da je
neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužilac tražio naknadu materijalne štete na
ime izmakle dobiti zbog neučestvovanja u UN ISAF u Avganistanu za period od
29.08.2013. godine do 18.03.2014. godine. Naime, u postupku koji je prethodio
donošenju pobijane odluke nesumnjivo je utvrđeno da tužena nije donijela odluku kojom
legitimiše tužioca kao učesnika navedene misije u Avganistanu.
Odredbom čl. 9 Pravilnika o bližim uslovima, načinu i postupku izbora, pripreme
obuke, upućivanja pripadnika Vojske Crne Gore i zaposlenih u Ministarstvu odbrane u
međunarodne snage, mirovne misije i druge aktivnosti u inostranstvu (Sl. list CG br.
78/09), na obuku se upućuje do 30% pripadnika Vojske više od broja potrebnog za
svako učešće u međunarodnim snagama, misijama i drugim aktivnostima u inostranstvu.
U roku od 7 dana od dana završetka obuke, ministru se dostavlja lista za izbor kandidata
sa mišljenjem načelnika Generalštaba, nakon čega ministar vrši raspoređivanje
pripadnika Vojske. Imajući u vidu citiranu odredbu Pravilnika te činjenicu da se na listi
za izbor kandidata nalazi 30% više pripadnika koji su završili obuku od broja potrebnog
za slanje u mirovne misije, pravilno rezonuju nižestepeni sudovi da nije sigurno da bi
tužilac bio izabran, čak i da je završio obuku u Republici Hrvatskoj. Jer, nakon završteka
obuke za vršenje dužnosti u međunarodnim snagama i mirovnim misijama u Republici
Hrvatskoj, stvara se samo mogućnost da lice koje je završilo istu bude upućeno u
mirovnu misiju, a nakon okončanja obuke i dobijanja sertifikata.
Iz svega naprijed iznijetog i izloženog proizilazi da je pravilno odbijen tužbeni
zahtjev u ovom dijelu, budući da, kako je to nesumnjivo utvrđeno, učešće u obuci u
Republici Hrvatskoj nije značilo po automatizmu i da bi tužilac bio upućen u mirovnu
misiju u Avganistan, pa isti, prema redovnom toku stvari nije mogao osnovano očekivati
dobitak na ime učešća u toj misiji, u smislu odredbe čl. 196 st. 3 ZOO, o čemu
nižestepene presude sadrže dovoljne i jasne razloge koje u potpunosti prihvata i ovaj
sud i na iste upućuje revidenta."
BILTEN 2 / 2019 157

IZMJENA RENTE DOSUDJENE PRAVOSNAŽNOM ODLUKOM
(Čl. 202 i 203 ZOO)
Ispunjeni su uslovi za izmjenu ranije dosudjene naknade na ime rente ako je

došlo do promjene u visini minimalne cijene rada u odnosu na cijenu rada koja je
važila u vrijeme donošenja odluke o visini rente čija izmjena se traži.
Iz obrazloženja:
"Prilikom utvrđivanja visine dosuđene rente prvostepeni sud je pošao od činjenice

da je tužilac lice sa završenom srednjom stručnom spremom, da prije povređivanja nije
radio, da navedenom stepenu spreme pripada koeficijent 2,50, pa imajući u vidu
minimalnu cijenu rada u visini od 50,00 €, koja je važila u to vrijeme, utvrdio naknadu na
ime rente u visini od 125,56 €.
Shodno odredbi čl. 202 st. 2 Zakona o obligacionim odnosima ("Sl. list RCG", br.
47/08), propisano je da ako povrijeđeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad
gubi zaradu, odgovorno lice je dužno plaćati određenu novčanu rentu kao naknadu za tu
štetu. Jednom dosuđena renta može se povećati na zahtjev oštećenog ako se znatnije
promijene okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja ranije odluke (čl. 203
pom. zakona).
U postupku pred nižestepenim sudovima nesumnjivo je utvrđeno da je došlo do
promjene u visini minimalne cijene rada i da sada ista iznosi 193,00 € u odnosu na
cijenu rada koja je važila u vrijeme donošenja ranije odluke čija se izmjena traži.
Visinu rente nižestepeni sudovi su utvrdili pravilno cijeneći nalaz angažovanog
vještaka finansijske struke, koji je kod utvrđivanja visine tražene rente koristio
parametre, koji su korišćeni prilikom utvrđivanja rente u presudi čija se izmjena traži u
ovom postupku. Naime, cijenjeno je da je tužilac lice sa završenom srednjom stručnom
spremom, te visina koeficijenta na osnovu kojeg se vrši obračun zarade za navedeni
stepen spreme, kao i minimalna cijena rada u vrijeme donošenja odluke.
Stoga su pravilno odlučili nižestepeni sudovi kada su dosudili rentu u visini
zarade koju bi tužilac ostvarivao da nije došlo do gubitka radne sposobnosti, te pravilno
nalazeći da su ispunjeni uslovi za izmjenu ranije dosuđene naknade na ime rente te tako
i izmjene presude Osnovnog suda u Baru P.br.216/08 od 19.10.2009. godine.
Nasuprot navodima revizije, naknada štete u vidu novčane rente sastoji se u
izgubljenoj zaradi koja postoji u momentu donošenja odluke i razlog za povećanje
tražene rente ogleda se u povećanom iznosu gubitka u zaradi, a što je u postupku na
nesumnjiv način utvrđeno. Pri utvrđenju postojanja gubitka u zaradi korišćen je metod
kako je to utvrđivano i u odluci čija se izmjena traži. Zato su pravilno našli nižestepeni
sudovi da su se znatnije promijenile okolnosti od vremena donošenja ranije odluke o
renti, te pravilno zaključio da su ispunjeni uslovi za izmjenu ranije dosuđene naknade."

ISPUNJENJE OBAVEZE
(Član 262 stav 1 u vezi sa čl. 17 ZOO)
Neugovoreni rok za izvršenje obaveze ne znači da tužilac ne može

postavljati zahtjev za ispunjenje ugovorom preuzete obaveze prema tuženoj ako je
nesumnjivo protekao razumni rok za ispunjenje.
Iz obrazloženja:
"Nižestepeni sudovi zaključuju da stoji obaveza tužene da izvrši ugovornu

obavezu i riješi stambeni status lica koja koriste objekte na parceli tužioca i iseli ih iz
istih. Međutim, mišljenja su da, s obzirom na to da nije propisan rok u kojem se to mora
učiniti, da se na to ne mogu obavezati presudom te da, iako nema vremenskog
ograničenja za izvršenje ove obaveze, tužilac nije dokazao da tužena ne želi odnosno
neće da izvrši svoju obavezu.
Odredbom čl.262 st.1 istog Zakona o obligacionim odnosima, propisano je da je
povjerilac u obaveznom odnosu ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a
dužnik je dužan ispuniti je u svemu kako ona glasi. Radi se o osnovnom pravnom načelu
prema kojem dužnik mora ispuniti obavezu koju je preuzeo zaključenjem ugovora, što je
propisno i u odredbi čl.17 istog Zakona.
Prema stanju u spisima, predmetnim ugovorom o razmjeni strane ugovornice su
predvidjele da stanovanje lica u objektima tužioca traje dok ne riješe stambeno pitanje
preko nadleženog organa tužene. Od zaključenja ugovora i preuzimanja obaveze od
strane tužene da riješi stambeno pitanje ovih lica do dana podnošenja predmetne tužbe
proteklo je više od 13 godina, a tužilac je, na šta se osnovano revizijom ukazuje, u tom
vremenskom periodu onemogućen u vršenju svojinskih ovlašćenja u punom obimu na
nepokretnostima koje su mu pripale razmjenom što nižestepeni sudovi nijesu imali u
vidu prilikom odlučivanja u ovom dijelu pa presudi s tim u vezi nedostaju razlozi o
odlučnim činjenicama od značaja za pravilno presuđenje. Pri tom, a nasuprot stavu
nižestepenih sudova, to što nije ugovoren rok u kojem će tužena izvršiti pomenutu
obavezu ne znači da tužilac ne može postavljati zahtjev za ispunjenje ugovorom
preuzete obaveze prema tuženoj kod činjenice da je nesumnjivo protekao razumni rok
za ispunjenje iste."
BILTEN 2 / 2019 159

UGOVORNA KAZNA
(Član 277 stav 1 u vezi čl. 280 st. 5 ZOO)
Kada je dužnik zadocnio sa ispunjenjem obaveze, povjeriocu koji je primio

ispunjenje, a nije saopštio dužniku da zadržava pravo na ugovornu kaznu, ne
pripada isplata ugovorne kazne.
Iz obrazloženja:
"Osnovano se revizijom ukazuje da u konkretnom slučaju nijesu ispunjeni uslovi

za isplatu ugovorne kazne, a kod revizijom ukazane činjenice da je pogrešan zaključak
nižestepenih sudova - da je tužilac zadržao pravo na ugovornu kaznu.
Naime, čl.277 st.1 ZOO propisano je, da povjerilac i dužnik mogu ugovoriti da će
dužnik platiti povjeriocu odredjeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korsit
ako ne ispuni svoju obavezu ili ako zadocni sa njenim ispunjenjem (ugovorna kazna), a
odredbom čl.280 st.5 istog zakona da povjerilac ne može zatijevati ugovornu kaznu
zbog zadocnjenja ako je primio ispunjenje obaveze, a nije bez odlaganja saopštio
dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu.
Dakle, saglasno citiranim zakonskim odredbama plaćanje ugovorne kazne se
može predvidjeti u dva slučaja i to: ako dužnik ne ispuni svoju obavezu ili ako je dužnik
zadocnio sa njenim ispunjenjem. Pod pojmom zadocnjenje o čemu se u konkretnom
slučaju radi podrazumijeva se samo propuštanje roka u kome se obaveza ima izvršiti.
Tuženi je zadocnio sa izvršenjem - predajom kupljenih stanova. Stanovi su predati
14.04.2015. godine, kako to proizilazi iz sadržine zapisnika, koji je potpisan od strane
ovlašćenih predstavnika ugovornih strana i ovjereni njihovim pečatima, a radi se o
primopredaji upravo četiri stana (PD 392, PD 405, PD 504 i PD 505) koji su bili predmet
Ugovora o kupoprodaji nepokretnosti Uzz.br.1035/2012 od 11.10.2012. godine.
Medjutim, iz sadržine zapisnika se da zaključiti da tužilac prilikom primopredaje -
14.04.2015. godine nije saopštio tuženom da zadržava pravo na ugovornu kaznu, a
saglasno čl.280 st.5 ZOO.
Po nalaženju ovog suda neprihvatljiv je zaključak nižestepenih sudova da je
tužilac saglasno čl.280 st.5 ZOO saopštio tuženom da zadržava pravo na ugovornu
kaznu, s pozivom na račune br.2/13 od 02.10.2013. godine, br.4/13 od 31.12.2013,
br.1/15 od 31.05.2015. i 6/165 od 15.07.2015. godine u kojima je tužilac fakturisao
tuženom ugovornu kaznu, te opomene pred utuženje br.177/015 od 17.08.2015. godine.
Ovo sa razloga, što se radi o dokazima, koji potiču prije odnosno poslije primopredaje,
pa ako se prednje dovede u vezu da je primopredaja obavljena dana 14.04.2015.
godine, u prisustvu ovlašćenih predstavnika ugovornih strana, po ocjeni ovog suda, nije
bilo apsolutno nikakvog razloga da tužilac tada, bez odlaganja saopšti tuženom, kao
dužniku da zadržava pravo na ugovornu kaznu. Sledstveno tome, zbog pogrešnog
pravnog pristupa, presude nižestepenih sudova je valjalo preinačiti i zahtjev tužioca
odbiti."

USLOVI ZA POBIJANJE DUŽNIKOVIH PRAVNIH RADNJI
(Član 287 stav 2 i čl. 288 st. 2 ZOO)
Za uspješno okončanje parnice u kojoj tužilac kao povjerilac pobija pravnu

radnju svog dužnika dovoljno je da tužilac dokaže da postoji vjerovatna
insolventnost dužnika u odnosu na mogućnost namirenja potraživanja tužioca.
***
Činjenica da izvršni postupak nije okončan ne znači da nije dokazana
tvrdnja tužioca o insolventnosti dužnika.
Iz obrazloženja:
"Presudom Osnovnog suda u Kotoru, P.br.474/15/09 od 01.08.2015. godine koja

je potvrđena presudom Višeg suda u Podgorici, Gž.br.5014/15 od 21.09.2016. godine u
dijelu odluke o glavnoj stvari, a preinačeno rješenje o troškovima postupka, obavezan je
tuženi S. D., otac ovdje tuženih, da ovdje tužiocu isplati iznos od 59.000,00€ sa
pripadajućom kamatom od utuženja do isplate i na ime troškova postupka iznos od
3.600,00€. Tuženi iz pomenute parnice poklonio je ovdje tuženima, (sinu i ćerki), ali uz
zadržavanje prava doživotnog plodouživanja, nepokretnosti bliže opisane izrekom
prvostepene presude koje su bile uknjižene na njega sa pravom sukorišćenja na 1/3
dijela kat.parcele 598 KO Donja Lastva i pravom svojine na objektu br.2 koji čine dva
stambena prostora označena kao PD2 i PD3 i jedan poslovni prostor označen kao PD1.
Tuženi su se uknjižili kao nosioci prava sukorišćenja na parceli i kao vlasnici na
prostorima koji čine objekat 2. Na predmetnim nepokretnostima postoje tereti zabrane
otuđenja i raspolaganja i upis hipoteke u korist banke u iznosu od 125.800,00€, kao i
drugih lica u iznosima od 703,98€ i 1.249,58€. Iz spisa proizilazi i da je ovdje tužilac, u
svojstvu izvršnog povjerioca, pokrenuo izvršni postupak koji se vodi pod posl.br. I
788/17 protiv S. D., izvršnog dužnika, u kojem postupku je određeno izvršenje na
porodičnoj stambenoj zgradi br.2, spratnosti P, površine 184m2 na kat.parceli 598 KO
Donja Lastva, koji postupak je u fazi odlučivanja po prigovoru dužnika. Iz iskaza dužnika
S. D., datog u svojstvu svjedoka u predmetnoj parnici, utvrđeno je da isti druge
nepokretne imovine osim one kojom je raspolagao u korist tuženih nema, kao i da nema
pokretne imovine, niti novčanih sredstava.
Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno su nižestepeni sudovi primijenili
materijalno pravo kad su zahtjev tužioca za pobijanje pravnih radnji dužnika, preduzetih
na štetu povjerioca, ovdje tužioca, usvojili.
Prema čl.287 st.2 Zakona o obligacionim odnosima (Sl.list CG, br.47/08) smatra
se da je pravna radnja preduzeta na štetu povjerioca ako usljed njenog izvršenja dužnik
nema dovoljno sredstava za ispunjenje povjeriočevog potraživanja. Odredbom čl. 288
st.3 istog zakona propisano je da kod besplatnih raspolaganja i sa njima izjednačenih
pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu
povjeriocima i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećem licu to bilo poznato ili
moglo biti poznato.
BILTEN 2 / 2019 161

Iz uvtrđenog činjeničnog stanja i citiranih zakonskih normi proizilazi da je zahtjev
tužioca osnovan, s obzirom na to da dužnik ne posjeduje drugu imovinu čijom bi
prodajom tužilac mogao da namiri svoje dospjelo potraživanje, a što je posledica
preduzetih pravnih radnji koje su ovoj parnici pobijaju - ugovora o poklonu i njihovih
aneksa koje je zaključio dužnik, kao poklonodavac sa svojim srodnicima (sinom i
ćerkom), kao poklonoprimcima, u obimu potrebnom za namirenje potraživanja tužioca
na osnovu predmetne izbvršne isprave, čime su ispunjeni uslovi iz čl. 287 i čl.288 st 2 i
Zakona o obligacionim odnosima za pobijanje pravnih radnji dužnika preduzetih na štetu
tužioca kao povjerioca.
Neosnovano se revizijom ukazuje da je uslov za uspješno pobijanje dužnikovih
pravnih radnji okolnost da se povjerilac nije mogao namiriti iz imovine dužnika ni u
izvršnom postupku. Činjenica da izvršni pstupak nije okončan ne znači da nije dokazana
tvrdnja tužioca o insolventnosti dužnika. Uostalom, u postupku pred prvstepenim sudom
je utvrđeno da je predmetno izvršenje određeno na nepokretnosti dužnika – porodičnoj
stambenoj zgradi br.2, spratnosti P, površine 184m2, ali da upis zgrade predstavlja upis
gabaritne bruto površine objekta od 184m2 koji je etažno razrađen na jedan poslovni
prostor P1 i dva stambena prostora PD2 i PD3, svi površine od po 115m2, koji su po
osnovu raspolaganja dužnika upisani kao svojina tuženih u cjelosti.
Shodno odredbi č.287 st.1 Zakona o obligacionim odnosima, pravo na pobijanje
dužnikovih pravnih radnji ima povjerilac čije je potraživanje dospjelo na naplatu. Za
uspješno okončanje parnice dovoljno je da tužilac dokaže da postoji vjerovatna
insolventnost dužnika u odnosu na mogućnost namirenja potraživanja tužioca, što je
tužilac učinio. Imajući u vidu da su dužnik iz osnovnog pravnog posla (ugovora o zajmu),
kao poklonodavac i poklonoprimci, srodnici u smislu odredbe čl.288 st.2 Zakona o
obligacionim odnosima, pretpostavlja se da je trećim licima bilo poznato da da dužnik
preduzetim raspolaganjima nanosi štetu povjeriocu, što znači da se ovdje tuženi kao
poklonoprimci smatraju nesavjesnim, zbog čega nije potrebno, nasuprot tvrdnji
revidenata, dokazivati njihovu nesavjesnost, a samim tim i da nijesu ispunjeni uslovi za
pobijanje dužnikovih pravnih radnji."

POSTUPAK ODREDJIVANJA PRAVIČNE NAKNADE
ZA EKSPROPRISANE NEPOKRETNOSTI
I ISKLJUČENJE USLOVA ZA ZAKONSKU KOMPENZACIJU
(Član 336 ZOO)
To što je u postupku izvršenja djelimično isplaćena pripadajuća naknada ne

znači da se korisnik eksproprijacije nalazi u ulozi povjerioca prema vlasniku
eksproprisane nepokretnosti, odnosno vlasnik u ulozi dužnika, te da postoji
potraživanje korisnika eksproprijacije prema pravnom sljedbeniku vlasnika
eksproprisane nepokretnosti, a za iznos kamate obračunate na isplatu iznosa
djelimične naknade, te nijesu ostvareni uslovi za zakonsku kompenzaciju.
Iz obrazloženja:
"I po nalaženju ovog suda, osnovano se revizijom tužilje ukazuje da je odluka o

kompenzacionom prigovoru tuženog utemeljena na pogrešnom pravnom pristupu
drugostepenog suda – da je iznos koji je tužilac naplatio u postupku izvršenja na osnovu
vanparnične odluke suda o naknadi za eksproprisano građevinsko zemljište, tuženom
oduzet u izvršenju te odluke radi čega ima mjesta prebijanju međusobnih potraživanja
tužilje i tuženog, a za iznos od isplaćenih 89.000,00€.
Odredbom čl.336 Zakona o obligacionim odnosima (Sl.list SFRJ, br.29/78,39/85 i
57/89 i Sl.list SRJ,br.39/93), propisano je da dužnik može prebiti potraživanje koje ima
prema povjeriocu sa onim što ovaj potražuje od njega, ako oba potraživanja glase na
novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće iako su oba dospjela.
U konkretnom slučaju radi se o postupku utvrđivanja pravične naknade za
eksproprisane nepokretnosti koje su bile u vlasništvu pravnog prethodnika tužilje pa se
na strani povjerioca nalazi vlasnik eksproprisane nepokretnosti, a dužnik je korisnik
eksproprijacije koji je, po samom zakonu, obavezan na isplatu te naknade. To što je u
postupku izvršenja djelimično isplaćena pripadajuće naknada ne znači, kako pogrešno
zaključuje drugostepeni sud, da se sada korisnik eksproprijacije, nalazi u ulozi
povjerioca prema vlasniku eksproprisane nepokretnosti odnosno vlasnik u ulozi dužnika,
te da postoji potraživanje korisnika eksproprijacije, ovdje tuženog prema tužilji, kao
pravnom sledbeniku vlasnika eksproprisane nepokretnosti, a za iznos kamate
obračunate na isplatu iznosa djelimične naknade. Ovo iz razloga što u postupku
određivanja pravične naknade ne postoji međusobni obligacioni odnosi između korisnika
eksproprijacije i vlasnika eksproprisane nepokretnosti pa se u nekim od tih odnosa
tužilja odnosno tuženi pojavljuje kao povjerilac, a u nekima kao dužnik što je uslov za
zakonsku kompenzaciju na koju se pogrešno pozvao drugostepeni sud već se radi o
obavezi korisnika eksproprijacije – dužnika da izvrši isplatu pravične naknade vlasniku
eksproprisane nepokretnosti, koja obaveza je zakonom zasnovana.
Sa tih razloga pobijana odluka je preinačena u dijelu koji se tiče istaknutog
kompenzacionog prigovora i utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženog prema tužilji u
traženom iznosu od 80.575,33€, a radi prebijanja sa potraživanjem tužilje."
BILTEN 2 / 2019 163

NEOSNOVANOST PRIGOVORA KOMPENZACIJE
(Član 344 ZOO)
Nijesu ispunjeni zakonom propisani uslovi da tuženi s uspjehom može

isticati kompenzacioni prigovor prema tužiocu kada nije utvrdjena uzajamnost
potraživanja izmedju tih lica.
Iz obrazloženja:
"U postupku je nesumnjivo utvrđeno da je tužilac pozajmio tuženom novčani

iznos od 50.000,00€, radi regulisanja dijela komunalija za objekat na kat. parceli 2661
KO Budva, vlasništvo Đ. K. Nesporno je da je rok za vraćanje zajma protekao, a da
tuženi zajam nije vratio iako se na to ugovorom o zajmu obavezao. Stoga je pravilan
zaključak nižestepenih sudova da je tuženi u obavezi da mu pozajmljeni novac vrati.
Tuženi je istakao prigovor kompenzacije opredjeljujući svoje potraživanje prema
tužiocu na iznos od 51.701,37€, od čega iznos od 26.000,00 € na ime izmakle dobiti
zbog nemogućnosti izdavanja u zakup stana br.10, a iznos od 14. 650,00 €, na ime
izmakle dobiti zbog nemogućnosti izdavanja u zakup stana br. 11, oba u objektu na kat.
parceli 2661 KO Budva, u periodu bliže navedenom izrekom prvostepene presude, te
iznos od 443,37€ na ime naknade štete za neizmirenu potrošnju vode u stanovima sa
troškovima priključenja na distrubitivnu mrežu u objektu na kat. parceli 2661 KO Budva,
a iznos od 3.608,79€ na ime naknade štete za neizmirenu potrošnju struje u pomenutim
stanovima.
Prema stanju u spisima, ovdje tuženi je u predmetu istog suda, poslovne oznake
P.br.16/16 tužio ovdje tužioca, njegovog brata M. N. i Đ. K. radi naknade materijalne
štete u vidu izmakle dobiti po različitim osnovima. Ovdje tuženi, a tamo tužilac, u tom
predmetu traži da se tužena Đ. K. obaveže da mu isplati 50.000,00€, što je uplatio za
nju kao dio naknade na ime komunalnog opremanja građevinskog zemljišta, dok od
tuženog M. N. i ovdje tužioca traži da mu naknadi štetu zbog nemogućnosti izadavanja u
zakup stanova, duga za struju i vodu, te otplate dijela kredita M., kao i povraćaj
pokretnih stvari.
Kompenzacija je gašenje dospjelih uzajamnih i istovrsnih potraživanja između
istih lica, usled prebijanja tražbina. Za punovažnost kompenzacije potrebno je da su
ispunjeni uslovi iz čl.344 Zakona o obligacionim odnosima, odnosno da oba potraživanja
glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda ili i iste kakvoće, i da su oba
potraživanja dospjela.
Tužilac potražuje spornih 50.000,00€ po osnovu ugovora o zajmu zaključenog sa
tuženim dok je u ovom postupku utvrđeno da je tuženi u pogledu potraživanja koja su
predmet prigovora prebijanja u materijalno pravnom odnosu sa Đ. K. i M. N., dakle,
trećim licima, a ne ovdje tužiocem. Uostalom, protiv tih lica, (kao i ovdje tužioca) vodi
posebnu parnicu po tužbi koja sadrži isti zahtjev koji je predmet prigovora prebijanja
istaknutog u ovoj parnici.
Kako u postupku nije utvrđena uzajamnost potraživanja između istih lica, tužioca i
tuženog, to, i po nalaženju ovog suda, a kako su to pravilno zaključili i nižestepeni

sudovi, nijesu ispunjeni zakonom propisani uslovi da tuženi s uspjehom može isticati
kompenzacioni prigovor radi čega je isti valjalo odbiti."
BILTEN 2 / 2019 165

UTICAJ PRIGOVORA PREBIJANJA NA RJEŠENJE SPORNOG ODNOSA
(Čl. 344 i 345 ZOO)
Kada postoji prigovor koji je podnijet u cilju prebijanja potraživanja u

smislu člana 344 ZOO, ne može se odlučiti o tužbenom zahtjevu sve dok se ne
odluči o osnovanosti prigovora iz razloga što prigovor ne predstavlja zahtjev za
isplatu, već predstavlja način prestanka obaveze prebijanjem medjusobnih
potraživanja.
Iz obrazloženja:
"Tužena je u odgovoru na tužbu istakla kompenzacioni prigovor, predlažući da

ulaganje tužioca koje je uvećalo vrijednost poslovnog prostora, a koje bi tužena
eventualno priznala kao osnov za naplatu, bude kompenzovano sa iznosima neplaćenih
zakupnina od strane tužioca. Međutim, tužena je u podnesku od 29.01.2015. godine
navela da je kod prvostepenog suda podnijela tužbu protiv tužioca iz ovog spora radi
isplate duga po osnovu neplaćenih zakupnina, koji postupak je zaveden pod poslovnim
brojem P.66/15 i predložila spajanje parnica radi jedinstvenog raspravljanja, a
prvostepeni sud je rješenjem sa ročišta od 10.03.2015. godine odbio predlog za
spajanje parnica. Nakon toga tužena je ostala pri kompenzacionom prigovoru da se
utvrdi da postoji potraživanje tužene prema tužiocu u iznosu od 107.136,00 € po osnovu
neplaćene zakupnine za vrijeme ugovorenog trajanja zakupnog odnosa i za vrijeme za
koje je tužilac nastavio da koristi poslovni prostor nakon isteka ugovora, za koji period
nižestepeni sudovi pravilno nalaze da je ugovor o zakupu produžen shodno čl.596 ZOO,
o čemu se Vrhovni sud izjasnio u svom ranijem ukidnom rješenju Rev.br.284/17 od
27.09.2017. godine.
Drugostepeni sud smatra pravilnim zaključak prvostepenog suda da tužena nije
postavila kompezacioni prigovor u skladu sa zakonom, kako joj je to sud naložio na
ročištu od 09.02.2015.godine. Naime, drugostepeni sud zaključuje da kompenzacioni
prigovor, da bi se o njemu odlučivalo, mora da ispunjava sve zahtjeve koje u
procesnopravnom smislu mora da ispunjava tužba, tj. da mora sadržati sve činjenice i
dokaze iz kojih proističe osnovanost potraživanja radi prebijanja. U odnosu na period od
01.10.2008. - 30.09.2011. godine nalazi da je pravilna ocjena prvostepenog suda da u
ugovoru o zakupu nije navedeno postojanje dogovora o prebijanju zakupnine sa
troškovima adaptacije, već čl.4 st 2 ugovora o zakupu je eksplicitan i sadrži oslobađanje
obaveze zakupca plaćanja zakupnine, bez mogućnosti prebijanja, kao i da to što tom
odredbom ugovora nije navedeno za koji period je predviđena ta obaveza nije bitno,
budući da upravo tužena svojim postavljenim kompenzacionim prigovorom potvrđuje da
se to odnosilo za period ugovorenog zakupa. Dalje, a u odnosu na dio kompezacionog
prigovora za zakupninu od 01.10.2011. do 29.09.2014. godine, drugostepeni sud nalazi
da nema uslova za utvrđivanje postojanja tog dijela prigovora.
Prebijanje (kompenzacija) je po svojoj pravnoj prirodi materijalnopravni prigovor,
koji reguliše odredba čl.344 ZOO, kojom je propisano da dužnik može prebiti
potraživanje koje ima prema povjeriocu sa onim što ovaj potražuje od njega, ako oba

potraživanja glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su
oba dospjela. Prebijanje ne nastaje čim se steknu uslovi za to, nego je potrebno da
jedna strana izjavi drugoj da vrši prebijanje, a poslije izjave o prebijanju smatra se da je
prebijanje nastalo onog časa kad su se stekli uslovi za to - čl.345 ZOO.
Istaknuti prigovor radi prebijanja ima uticaja na rješenje spornog odnosa, jer
ukoliko se on pokaže osnovanim, tužbeni zahtjev će biti umanjen ili odbijen u zavisnosti
od toga za koji iznos je prigovor osnovan. Stoga, kada postoji prigovor koji je podnijet u
cilju prebijanja potraživanja u smislu čl.344 ZOO, ne može se odlučiti o tužbenom
zahtjevu sve dok se ne odluči o osnovanosti prigovora, iz razloga što prigovor ne
predstavlja zahtjev za isplatu, već predstavlja način prestanka obaveze prebijanjem
međusobnih potraživanja.
Druga situacija je kada je podnijeta kompenzaciona protivtužba koja predstavlja
odvojeni zahtjev tuženog. U konkretnom slučaju tužena je podnijela tužbu u posebnoj
parnici i predlagala spajanje parnica radi jedinstvenog raspravljanja, a u slučaju da je
sud odlučio da se parnice spoje, takva tužba imala bi dejstvo kompenzacione
protivtužbe koju predviđa čl.190 ZPP. Imajući u vidu da je prvostepeni sud procesnim
rješenjem odbio predlog za spajanje parnica u ovom sporu nižestepeni sudovi su samo
odlučivali o prigovoru radi prebijanja.
Po mišljenju ovog suda, griješi drugostepeni sud kada smatra da kompenzacioni
prigovor nije pravilno postavljen, prihvatajući zaključak prvostepenog suda o tome da
kompenzacioni prigovor ne sadrži sve činjenice i dokaze iz kojih proističe osnovanost
potraživanja radi prebijanja. Ovaj sud smatra da je tužena istaknutim prigovorom
pravilno zahtijevala da ulaganje tužioca koje je uvećalo vrijednost poslovnog prostora, a
koje bi sud ocijenio osnovanim, bude kompenzovano sa iznosima neplaćenih zakupnina
od strane tužioca, opredjeljujući iznose istih i periode za koje se traže."
BILTEN 2 / 2019 167

OPŠTI ROK ZASTARJELOSTI
(Član 380 ZOO)
Kada se radi o potraživanjima koja su proistekla iz poslovnog odnosa

tužioca kao privrednog društva i opštine koja nema status pravnog lica koje
obavlja privrednu djelatnost, to se u odnosu na potraživanja koja su nastala,
nakon stupanja na snagu novog ZOO, ne može primijeniti rok zastarjelosti od tri
godine, već opšti rok zastarjelosti od 10 godina, propisan odredbom člana 380
sada važećeg ZOO.
Iz obrazloženja:
"Protokolom o regulisanju međusobnih prava i obaveza od 21.09.2012. godine,

parnične stranke su se saglasile da se sravni, odnosno iskaže pravi dug koji O. B. ima
prema društvu "G. C.", po osnovu izvršenih, a nenaplaćenih radova na dan potpisivanja
protokola, uz obavezu ugovornih strana da knjigovodstveno sravne potraživanja u roku
od tri dana od dana potpisivanja protokola (član 2 st.1). Dalje su se saglasile da O. B.
potpiše ugovor o cesiji, te da se na ime naručenih i izvedenih radova na lokalitetu "V.
g.", isplati tužiocu iznos od 1.205.000,00€, na način kako je to bliže navedeno u članu 2
st.2 protokola, kao i da tuženi prizna tužiocu potraživanje u visini od 400.000,00€, koji
iznos je tada preuzeo u ime O. B., radi podizanja kredita kod CKB, te iznos od
390.000,00€, na ime izvedenih, a nenaplaćenih radova (navedeni u dopisu od
29.05.2012. godine pod tačkom 3) - član 2 st.3 protokola. Potpisnici predmetnog
protkola, kako je to navedeno u članu 3 istog, saglasili su se da se nakon ispunjenja
obaveza iz člana 2 protokola, tužilac odriče svih dosadašnjih potraživanja u odnosu na
O. B., koja na dan potpisivanja protokola iznose 1.041.538,00€, a odnose se na radove
koji su tačno specificirani u dopisu od 29.05.2012. godine.
Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke S. R. od 05.04.2016.
godine, (sačinjenog nakon pregleda svih lokacija na kojima su izvedeni radovi, izvršenih
mjerenja, raspoložive dokumentacije, nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, M. Č.
od 04.03.2016. godine, kao i dopunskih nalaza tog vještaka, te cijena radne snage i
građevinskog materijala dobijenih analizom tržišta građevinske radne snage, materijala i
opreme) utvrđeno je da vrijednost radova, čiju naknadu tužilac potražuje, iznosi
878.061,70€, bez obračunatog PDV.
Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužioca, da se obaveže tužena da mu
isplati iznos od 878.004,70€ po osnovu izvedenih radova, sa pripadajućom kamatom,
kao i da mu isplati vrijednost PDV po stopi od 17%, na navedeni iznos.
Polazeći od predmetnog činjeničnog utvrđenja, a cijeneći istaknuti prigovor
zastarjelosti potraživanja, prvostepeni sud je djelimično usvojio tužbeni zahtjev i
obavezao tuženu da plati tužiocu na ime duga za izvedene radove iznos od 61.152,05€,
sa pripadajućom kamatom, nalazeći da je neosnovan istaknuti prigovor zastarjelosti
potraživanja u navedenom dijelu, dok je u preostalom dijelu, kojim je traženo da se
obaveže tuženi na isplatu iznosa od još 812.691,45€, zahtjev tužioca odbio, nalazeći da
je potraživanje tužioca u tom dijelu zastarjelo. Isto tako, prvostepeni sud je odbio zahtjev

tužioca, kojim je traženo da mu tu tuženi isplati vrijednost PDV-a (po stopi od 17%) a na
iznos koji je potraživao - 878.004,79€
Odlučujući o žalbama tužioca i tuženog, drugostepeni sud je povtrdio
prvostepenu presudu u stavu prvom i dijelu stava drugog, dok je istu preinačio u dijelu
stava drugog za iznos od 448.632,07€.
Kod naprijed utvrđenog činjeničnog stanja, i po nalaženju ovog suda, a nasuprot
navodima revizija, drugostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je
odlučio na izloženi način, o čemu je dao jasne i iscrpne razloge, koje u svemu prihvata i
ovaj sud i na koje upućuje podnosioce revizija.
Prije svega, pravilno su nižestepeni sudovi utvrdili da je tužilac izvršio predmetne
radove, te da je iste izveo po nalogu tuženog. Ovakav zaključak suda, proizilazi iz
sadržine provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja (iz iskaza saslušanih
svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka, te drugih provedenih dokaza pred nižestepenim
sudovima).
Pravilan je pristup drugostepenog suda u odnosu na istaknuti prigovor
zastarjelosti potraživanja. Naime, prema odredbi čl.374 ranije važečeg ZOO ("Sl.list
SFRJ" br.29/78, 39/85, 57/89 i "Sl.list SRJ" br.31/93) međusobna potraživanja pravnih
lica iz ugovora u prometu robe i usluga kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u
vezi s tim ugovorima, zastarjevaju za tri godine.
Nadalje, prema odredbi čl.383 sada važećeg ZOO ("Sl.list CG" br.47/08),
međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora u privredi, kao i potraživanja naknade
za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine.
Analizom citiranih zakonskih odredbi, izvodi se zaključak da se rok zastarjelosti
od tri godine, koji je propisan i jednim i drugim zakonom, ne odnosi na iste pravne
poslove, već naprotiv na različite pravne poslove, zbog čega u konretnom nije moguće
primjeniti rok zastare od tri godine, (propisan novim ZOO-a), na one pravne poslove koji
su nastali između parničnih stranaka, nakon stupanja na snagu novog zakona. Naime,
prema ranije važećem Zakonu o obligacionim odnosima, ovaj rok se može primjeniti na
sve pravne poslove, odnosno ugovore o prometu roba i usluga pravnih lica, bez obzira
da li su takve pravne poslove zaključila pravna lica koja obavljaju privrednu djelatnost ili
ne. Sa druge strane, prema novom zakonu, ovaj rok se ima primjeniti samo u odnosu na
međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora o privredi, odnosno na potraživanja
pravnih lica koja obavljaju privrednu djelatnost.
Imajući u vidu da se u konkretnom radi o potraživanjima koja su proistekla iz
poslovnog odnosa tužioca kao privrednog društva i O. B., koja nema status pravnog lica
koje obavlja privrednu djelatnost, to se u odnosu na potraživanja koja su nastala, nakon
stupanja na snagu novog ZOO-a, nije mogao primjeniti rok zastarjelosti od tri godine,
već opšti rok zastarjelosti od 10 godina, propisan odredbom čl.380 sada važećeg ZOO.
Kod ovakvog stanja stvari, pravilno je postupio drugostepeni sud, kada je usvojio
tuženi zahtjev i za iznos od 448.632,07€, (nalazeći da potraživanje tužioca u tom dijelu
nije zastarjelo, budući da se radilo o potraživanjima proisteklim iz pravnih poslova
nastalih za vrijeme važenja novog ZOO-a) a odbio zahtjev tužioca, za ona potraživanja
(iznos od 367.220,58€) koja su nastala za vrijeme važenja ranijeg ZOO, nalazeći da su
ista shodno tom zakonu zastarjela.
Sledstveno izloženom, suprotna revizijska isticanja tužene pokazuju se
neosnovanim.
BILTEN 2 / 2019 169

Neosnovani su i navodi revizije tužioca, kojima se ukazuje da je tužena
potpisivanjem Protokola od 21.09.2012. godine, priznala predmetni dug, te da je zbog
toga došlo do prekida zastarjelosti. Ovo pri činjenici što iz sadržine tog protokola
proizilazi da su se parnične stranke istim obavezale da iskažu stvarni dug koji tužena
ima prema tužiocu i da u roku od tri dana od dana potpisivanja tog protokola sravne
međusobna potraživanja. Kako nakon toga nije došlo do sravnjivanja međusobnih
potraživanja između stranka, već naprotiv do raskida protokola od strane tužioca, to se
ne može smatrati da protokol koji su stranke potpisale, predstavlja priznanje duga od
strane tužene i da se tužena na osnovu tog protokola odrekla zastarjelosti. Osim toga,
priznanje duga mora biti učinjeno u takvoj formi da se njime jasno očekuje i manifestuje
volja dužnika da dug prizna, a što u konkretnom svakako nije slučaj, već se radilo o
protokolu putem kojeg su stranke trebale da sravne međusobna potraživanja."

ZASTARJELOST PRAVA NA ISPUNJENJE OBAVEZE
(Čl. 360, 362 i 371 ZOO)
Ukoliko nije ugovoren rok u kojem je tužena bila dužna da ispuni ugovorenu
obavezu potraživanje zastarijeva u opštem roku od 10 godina od zaključenja
ugovora, te ukoliko je taj rok protekao zastarjelo je i pravo na ispunjenje obaveze.
***
Podnošenjem zahtjeva nadležnim organima za priključenje na kanalizacionu
mrežu nije nastupio prekid zastarjelosti, u smislu odredbe člana 388 ZOO.
Iz obrazloženja:
"Nižestepeni sudovi su, po nalaženju ovog suda, izveli pravilan zaključak da je

nastupila zastarjelost prava kojim tužilja može zahtijevati ispunjenje obaveze tužene da
izvrši priključak na kanalizacionu mrežu za parcelu tužilje.
Zastarjelost je pravni institut koji predstavlja protek vremena u kojem imalac
nekog prava nije vršio svoje pravo u okviru zakonom predviđenog vremena, usled čega
gubi mogućnost da svoje pravo ostvari prinudnim putem. Dakle, zastarjelost označava
prestanak prava povjerioca da, po proteku zakonom predviđenog roka, prinudnim putem
zahtijeva da dužnik izvrši svoju obavezu, kako to propisuje odredba čl.360 ZOO ("Sl.list
SFRJ", br.29/78, 39/85 i 57/89 i "Sl.list SRJ", br.31/93), po kom mjerodavnom pravu se u
ovom sporu ima cijeniti prigovor zastarjelosti. Isto određenje sadržano je i u odredbi
čl.369 ZOO ("Sl.list CG", br.47/08).
Zastarjelost nastupa istekom poslednjeg dana vremena u kojem je povjerilac
mogao tražiti od dužnika ispunjenje obaveze, kako to proizilazi iz odredbe čl.362
navedenog Zakona. Početak roka zastarjelosti se, kada se obaveza sastoji u činjenju,
vezuje za prvi dan nakon dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje
obaveze, odnosno, ukoliko se obaveza dužnika sastoji u nečinjenju, trpljenju ili
propuštanju, prvog dana nakon što je dužnik postupio suprotno svojoj obavezi - čl.361
ZOO. Vrijeme proteklo u korist dužnikovih prethodnika se takođe računa u vrijeme
zastarjelosti - čl.363 Zakona.
Imajući u vidu da ugovorom iz 1981. godine nije ugovoren rok u kojem je tužena -
odnosno Zajednica za finansiranje komunalnih djelatnosti tužene, dužna da obezbijedi
priključak na kanalizacionu mrežu do ivice placa tužilje, odnosno njenog pravnog
prethodnika, odnosno do najbliže primarne mreže navedenih objekata infrastrukture,
ovaj sud nalazi da se radi o opštem roku zastarjelosti koji prema odredbi čl.371
navedenog ZOO iznosi 10 godina, a isti rok propisuje i odredba čl.380 važećeg ZOO,
koji je mjerodavno pravo u vrijeme podnošenja tužbe.
Pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je rok zastarjelosti nastupio
protekom 10 godina od zaključenja ugovora i ugovaranja obaveze tužene na činidbu
koja se tužbom zahtijeva (13.04.1981. godine), kao i da se početak roka vezuje za dan
zaključenja ugovora kao momenat kada je dužnik - organ tužene mogao početi sa
ispunjenjem svoje obaveze. Kako je nesumnjivo da je od tog momenta protekao rok od
10 godina to je zastarjelo pravo da tužilja traži izvršenje obaveze tužene priključenjem
BILTEN 2 / 2019 171

na kanalizacionu mrežu. Prethodnik tužilje kao novi korisnik imao je obavezu izgradnje
kuće u roku od tri godine, ali se obaveza zajednice za priključenje na vodovodnu,
kanalizacionu i elektro mrežu sastojala u obezbjeđenju novom korisniku priključaka do
ivice placa, odnosno najbliže primarne mreže navedenih objekata infrastrukture, zbog
čega, za ocjenu kada je počeo teći rok za izvršenje ove obaveze a time i početak roka
zastarjelosti prava povjerioca da traži izvršenje, nije od značaja da li je kuća izgrađena u
ugovorenom roku.
Nižestepeni sudovi su pravilno našli da podnošenjem zahtjeva prethodnika tužilje
nadležnim organima tužene za priključenje na kanalizacionu mrežu nije nastupio prekid
zastarjelosti, u smislu odredbe čl.388 navedenog Zakona. Povjeriočeve radnje koje
prekidaju zastarijevanje su podnošenje tužbe, odnosno preduzimanje bilo koje druge
radnje pred sudom ili nadležnim organom u cilju utvrđivanja, ostvarenja ili obezbjeđenja
potraživanja, a za prekid zastarijevanja nije dovoljno da povjerilac samo pozove dužnika
pismeno ili usmeno da obavezu ispuni. Pri tome, sve i da se prihvati da je podnošenjem
ovog zahtjeva prethodnik tužilje preduzeo radnju kojom je došlo do prekida
zastarijevanja, ovaj sud nalazi da je rok u kojem je pravo zastarjelo istekao prije
podnošenja zahtjeva."

ZASTARJELOST POTRAŽIVANJA NAKNADE ZA IZUZETO ZEMLJIŠTE
(Član 380 ZOO)
Okolnost da je sporazumom odredjena naknada obezvrijedjena usljed

inflacije ne može biti pravni osnov da se ta naknada ponovno određuje, ali je
mogla biti pravni osnov da se zahtijeva naknada inflatorne štete.
***
Sporazum o naknadi predstavlja izvršnu ispravu, pa nema zakonskih uslova
da se ponovo odredjuje ta naknada.
***
Prigovor zastarjelosti potraživanja nije procesno pravne, već materijalno
pravne prirode i shodno odredbi člana 365 stav 2 ZPP ne može se iznositi u žalbi,
ali, nakon ukidanja prvostepene presude može se iznositi sve do zaključenja
glavne rasprave pred prvostepenim sudom.
Iz obrazloženja:
"Kao što je naprijed rečeno, sporazumom o naknadi zaključenim 09.08.1991.

godine tužena je obavezana da tužiocu Z. J. plati naknadu za izuzeto zemljište (539.169
din.) u roku od 15 dana. Ukoliko tužena nije izvršila ovu obavezu, tužilac je mogao da
zahtijeva prinudnu naplatu kod Osnovnog suda, kako je to jasno definisano samim
sporazumom. Naime, zaključeni sporazum o naknadi predstavlja izvršnu ispravu,
shodno odredbi čl.16 st.2 tač.2 Zakona o izvršnom postupku ("Sl.list SFRJ", br.20/78,
6/82, 74/87, 57/89, 20/90 i 35/91), koji je bio u primjeni u vrijeme kada je sporazum
zaključen, i tužilac je mogao ugovorenu naknadu da naplati u izvršnom postupku.
Stoga, nije imalo zakonskih uslova da se u ponovnom postupku (parničnom,
vanparničnom, ni upravnom) ponovo određuje ta naknada.
Takođe, okolnost da je sporazumom određena naknada obezvrijeđena usled
inflacije, ne može biti pravni osnov da se ta naknada ponovno određuje, ali je mogla biti
pravni osnov da se zahtijeva naknada inflatorne štete. Tužilac se decidno izjasnio da ne
zahtijeva inflatornu štetu, niti takav zahtjev proizilazi iz činjenica na kojima je zasnovan,
a u reviziji je ponovio da u predmetnom sporu ne traži niti izvršenje sporazuma, niti
inflatornu štetu.
U reviziji je tužilac naveo da mu je tek 2004. godine bilo jasno da je neosnovan
njegov zahtjev za utvrđenje prava svojine na predmetnom zemljištu, kada je navodno
definitivno saznao da mu je tužena napravila neprocjenjivu štetu, te da se, prema tome,
ne radi o zastarjelom potraživanju, jer potraživanje štete zastarijeva u roku od tri godine
od kada je oštećenik saznao za štetu.
Predmetno zemljište, kao gradsko građevinsko zemljište, bilo je u društvenoj
svojini, dok je tužilac bio nosilac prava korišćenja. Rješenjam tužene br.01-469/1 od
19.02.1990. godine izvršeno je izuzimanje ovog zemljišta, kada je tužiocu prestalo pravo
korišćenja na istom. To što je tužiocu Z. J. tek 2004. godine bilo "jasno" da više nije
vlasnik predmetnog zemljišta nije od značaja kod odlučivanja osnovanosti tužbenog
zahtjeva (i ocjeni prigovora zastarjelosti potraživanja).
BILTEN 2 / 2019 173

Prigovor zastarjelosti potraživanja nije procesno pravne, već materijalno pravne
prirode i shodno odredbi čl.365 st.2 ZPP ne može se iznositi u žalbi, međutim, nakon
ukidanja prvostepene presude, može se iznositi sve do zaključenja glavne rasprave pred
prvostepenim sudom, sa kog razloga se pokazuju neosnovanim navodi revizije u tom
pravcu."

PRIMJENA PRIVILEGOVANOG ROKA ZASTARJELOSTI
(Član 386 ZOO)
Privilegovani rok zastarjelosti može se primijeniti samo u odnosu na

odgovorno lice.
***
Kada tuženi nijesu jedinstveni suparničari isticanje prigovora zastarjelosti
od strane jednog tuženog ne proteže se na ostale tužene.
Iz obrazloženja:
"Prvostepeni sud je po prigovoru zastarjelosti koji je istakao prvotuženi, odbio kao

neosnovan tužbeni zahtjev, nalazeći da je predmetno potraživanje zastarjelo i pozivajući
se na odredbu čl.386 st.1 ZOO-a, obzirom da je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a
kako se radi o jedinstvenim suparničarama, to se prigovor zastarjelosti potraživanja
prvotuženog proteže i na drugotuženog. Drugostepeni sud je odbio žalbu tužilaca i
prihvatio stanovište prvostepenog suda da je nastupila zastarjelost potraživanja, s tim
što je privilegovani rok zastarjelosti iz čl.386 st.1 ZOO-a primijenio na drugotuženog kao
štetnika, dok je našao da je u odnosu na prvotuženog kao pravno lice nastupila
zastarjelost primjenom odredbi čl.385 st.1 istog zakona.
Medjutim, ovakav zaključak nižestepenih sudova je neprihvatljiv,a pred
prvostepenim sudom zbog pogrešne primjene materijalnog prava nijesu u potpunosti i
pravilno utvrdjene sve činjenice koje su relevantne za odlučivanje u ovom sporu, pa je
prvostepena presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz
čl.367 st.2 tač.15 ZPP-a. Navedena bitna povreda ogleda se u tome što je izreka
presude nejasno i nerazumljiva, u suprotnosti je sa stanjem u spisima i sadržinom
izvedenih dokaza u postupku, zbog čega se ista ne može ispitati, a drugostepeni sud u
postupku odlučivanja o žalbi tužilaca nije sankcionisao navedenu bitnu povredu koju je
počinio prvostepeni sud, pa je i sam počinio bitnu povredu iz čl.367 st.1 u vezi sa čl.379
st.1 ZPP-a.
Prije svega, griješi prvostepeni sud kada nalazi da su tuženi jedinstveni
suparničari i da se istaknuti prigovor zastarjelosti prvotuženog proteže i na
drugotuženog. Jer, kako tuženi nijesu jedinstveni nužni suparničari, to odluka u odnosu
na njih može biti različita. Naime, odredbom čl.369 tač.3 ZOO-a propisano je da se sud
ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.Takodje, prvostepeni
sud u odnosu na istaknuti prigovor zastarjelosti od strane prvotuženog Nacionalni biro
osiguravača CG-Garantni fond Podgorica primjenjuje rok zastarjelosti iz čl.386 st.1
ZOO-a, kojim je propisano da kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za
krivično gonjenje je predvidjen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema
odgovornom listu zastarijeva kada istakne vrijeme odredjeno za zastarjelost krivičnog
gonjenja. Prema tome, privilegovani rok zastarjelosti iz čl.386 ZOO-a, može se
primijeniti samo u odnosu na odgovorno lice i produženi rokovi zastarjelosti u
konkretnom slučaju samo se mogu primijeniti na štetnika, dok se na prvotuženog koji je
istakao prigovor zastarjelosti primjenjuje rok zastarjelosti iz čl.385 st.1 ZOO-a, kako je to
BILTEN 2 / 2019 175

našao drugostepeni sud, koji se u obrazloženju presude ne bavi početkom roka
zastarjelosti i datumom podnošenja tužbe."

DUG IZ UGOVORA O GRADJENJU
-ODNOS SUINVESTITORA PREMA NARUČIOCU-
(Član 423 ZOO)
Naručioci - suinvestitori, solidarno odgovaraju prema izvodjaču za sve

obaveze koje su nastale vezano za zaključeni ugovor o gradjenju.
***
Priroda solidarne obaveze (pasivna solidarnost) je takva da povjerilac te
obaveze može zahtijevati njeno ispunjenje od svih ili bilo kojeg dužnika solidarne
obaveze, a pravo je onog dužnika solidarne obaveze, koji je obavezu ispunio, da
zahtijeva od svog sadužnika da mu naknadi dio obaveze koji pada na njega.
Iz obrazloženja:
"Tužbom, odnosno predlogom za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave -

računa br.023-A/2011 od 01.07.2010. godine podnijetim 29.08.2012. godine, DOO "G."
je tražio da se obavežu "P." i M. D., kao naručioci, da mu plate iznos naveden u računu -
54.043,35 €. Potraživanje po ovom računu odnosi se na vrijednost neugrađenog
materijala (40.003,35 €), koji je zadržan na gradilištu, i naknadu za radove koje je tužilac
izveo na stanu u B., vlasništvo "P." (14.040 €), u kojem dijelu je tužbeni zahtjev
pravosnažno odbijen i u tom dijelu revizija nije izjavljena.
U postupku je utvrđeno da je "P." sa M. i M. D. 19.07.2010. godine zaključila
ugovor kojim je članu 2 tačka 1 konstatovano da "P." istupa iz Ugovora o zajedničkoj
gradnji poslovno-stambenog objekta na UP 4 i UP 5 DUP Zabjelo i da nema neizmirenih
obaveza između ovih lica na dan zaključenja ugovora.
Iz računa br.023-A/2011 od 01.07.2010. godine, vidi se da je isti potpisan od
strane M. D., kao naručioca, a isto lice je 01.07.2010. godine potpisalo i izjavu kojom ne
spori predmetno potraživanje tužioca. U toku postupka M. D. je umro tako da je
postupak nastavljen samo u odnosu na tuženog "P.".
Imajući u vidu navedene činjenice, pravilno su nižestepeni sudovi odlučili kada su
obavezali tuženog da tužiocu na ime vrijednosti zadržanog materijala plate iznos od
40.003,35 € sa pripadajućom kamatom. Za svoje odluke nižestepeni sudovi su dali jasne
i pravilne razloge koje prihvata i ovaj sud.
Osnovanost tužbenog zahtjeva tuženi je osporio navodima da mu račun br.023-
A/2011 od 01.07.2010. godine nikada nije dostavljen, da je isti račun potpisao M. D., koji
na to nije bio ovlašćen od tuženog, da je sa M. i M. D. 19.07.2010. godine zaključio
ugovor kojim se u članu 2 tačka 1 konstatovali da nemaju neizmirenih obaveza na dan
zaključenja tog ugovora. Sve ove navode tuženi ponavlja i u reviziji. Revident očigledno
prenebregava prirodu ugovora o građenju, koji su zaključili tuženi, M. i M. D., kao
naručioci - suinvestitori i tužilac, kao izvođač. Za sve obaveze koje su nastale po osnovu
tog ugovora naručioci su u odnosu na tuženog, kao izvođača, solidarno odgovorni. To
što je predmetni račun i izjavu o postojanju duga prema tužiocu - izvođaču potpisao
jedan od naručilaca ne oslobađa obaveze druge naručioce da dug plate. Jer, kao što je
naprijed rečeno, naručioci - suinvestitori, solidarno odgovaraju prema izvođaču za sve
BILTEN 2 / 2019 177

obaveze koje su nastale vezano za zaključeni ugovor o građenju. Činjenica da je tuženi
sa M. i M. D. 19.07.2010. godine zaključio ugovor u kojem je konstatovano da između
ovih lica (naručilaca), nema neizmirenih obaveza, imao je dejstvo samo između ovih
lica, ne i prema trećim licima, odnosno u konkretnom slučaju prema tužiocu. Priroda
solidarne obaveze (pasivna solidarnost), shodno odredbi čl.423 Zakona o obligacionim
odnosima ("Sl.list CG", br.47/08), je takva da povjerilac te obaveze može zahtijevati
njeno ispunjenje od svih ili bilo kojeg dužnika solidarne obaveze, a pravo je onog
dužnika solidarne obaveze, koji je obavezu ispunio, da zahtijeva od svog sadužnika da
mu naknadi dio obaveze koji pada na njega (čl.432 st.1 ZOO), a ako se radi o solidarnoj
obavezi nastaloj u isključivom interesu jednog solidarnog dužnika, on je dužan da
naknadi cio iznos obaveze sadužnika koji je namirio povjeriocu, shodno odredbi čl.433
st.2 ZOO."

UGOVOR O ASIGNACIJI I SOLIDARNOST DUŽNIKA
(Član 1128 stav 2, čl. 1129 u vezi sa čl. 423 st. 1 ZOO)
Kad je povjerilac pristao na uput učinjen od njegovog dužnika u cilju

ispunjenja obaveze, ta obaveza ne prestaje ako nije drugačije ugovoreno, ni
njegovim pristankom na uput, ni prihvatanjem od strane upućenika, nego tek
ispunjenjem od strane upućenika, pa ako upućenik nije ispunio obavezu, obaveza
i dalje stoji na svim solidarnim dužnicima.
Iz obrazloženja:
"Prema činjenicama utvrđenim u postupku, sve fakture su izdate na ime tuženih u

sporu i trećeg lica, V. R., pa se radi o solidarnim dužnicima za utuženi iznos. Iz ugovora
o asignaciji, zaključenog između V. R. i O. B., proizilazi da izvršenjem uplate od strane
O. B. kao upućenika (asignata), V. R. kao uputulac (asignant) izmiruje svoje obaveze
prema ovdje tužiocu kao primaocu uputa (asignataru) u iznosu od 10.299,32€. U
postupku je utvrđeno da O. B. nije uplatila predmetni dug na račun tužioca, kao ni V. R.,
te da je ugovor o asignaciji raskinut.
Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrđenja, pravilno su odlučili nižestepeni
sudovi kad su predmetni tužbeni zahtjev usvojili i obavezali tužene na isplatu
dugovanog.
Odredbom čl.423 st.1 Zakona o obligacionim odnosima ( Sl.list CG, br.47/08)
propisano je da svaki dužnik solidarne obaveze odgovara povjeriocu za cijelu obavezu i
povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno
ispunjena. To je imperativna zakonska odredba kojom se nesumnjivo ustanovljava pravo
povjerioca da zahtijeva potpuno izmirenje obaveze od svih ili samo nekih solidarnih
dužnika.
Stoga se povjerilac, u konkretnom slučaju ovdje tužilac, ne može lišiti prava da
zahtijeva ispunjenje obaveze od ovdje tuženih kao solidarnih dužnika kod činjenice da
drugi solidarni dužnik, V. R., ni O. B., kao upućeno lice da za njega izvrši uplatu, nijesu
izmirili predmetni dug.
Zbog toga je neprihvatljiv navod revizije tuženih da je samim zaključenjem
ugovora o upućivanju (asignaciji) sa drugim solidarnim dužnikom i O. B. tužilac, koji je
pristao na uput odnosno da mu dug uplati O. B., izgubio pravo da dugovani iznos
potražuje od tuženih, kao solidarnih dužnika.
Shodno odredbi čl.1128 st.2 Zakona o obligacionim odnosima, kad je povjerilac
pristao na uput učinjen od njegovog dužnika u cilju ispunjenja obaveze, ta obaveza ne
prestaje ako nije drugačije ugovoreno, ni njegovim pristankom na uput, ni prihvatanjem
od strane upućenika, kako to tvrde revidenti, nego tek ispunjenjem od strane upućenika,
a što ovaj nije učinio pa, stoga, i dalje obaveza stoji na svim solidarnim dužnicima iz
spornog materijalno-pravnog odnosa, pa i na tuženima."
BILTEN 2 / 2019 179

NIŠTAVOST IZJAVE O JEMSTVU
-PRAVNI INTERES ZA PODNOŠENJE TUŽBE-
(Član 997 ZOO u vezi čl. 188 ZPP)
Ništavost ugovora o zajmu povlači za sobom i ništavost izjave o jemstvu

žiranta.
***
Kada je nesumnjivo utvrdjeno da nije bilo pristanka tužilje da bude žirant po
ugovoru o kreditu, a kako se na osnovu izjave o jemstvu eventualno može tražiti
ispunjenje obaveze od tužilje, kao žiranta, to ona ima pravni interes da traži zaštitu
od suda jer je učinila vjerovatnim da njeno pravo može biti povrijedjeno ili
ugroženo.
Iz obrazloženja:
"Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužilje za utvrdjenje ništavosti

ugovora o jemstvu - izjave žiranta br.09-37-2/08 od 20.05.2008. godine i administrativne
zabrane po ugovoru o zajmu LD 0814400017 od 12.05.2008. godine, zaključenog
izmedju prvotuženog, kao zajmodavca i drugotužene, kao zajmoprimca i da iste ne
proizvode pravno dejstvo.
Kod naprijed navedenog činjeničnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje prihvata
i drugostepeni sud, nižestepeni sudovi su tužbeni zahtjev usvojili, s pozivom na odredbu
čl.997 ZOO ("Sl.list SFRJ" br.29/78, 39/85 i 57/89 i "Sl.list SRJ" br.31/93), nalazeći da su
i izjava žiranta i administrativna zabrana ništave i ne proizvode pravno dejstvo, budući
da ništavost ugovora o zajmu koja je utvrdjena pravosnažnom presudom Osnovnog
suda u Bijelom Polju, povlači za sobom i ništavost istih, pri tom nalazeći da je
neosnovan istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije prvotuženog i da tužilja
ima pravni interes za podnošenje ove tužbe.
I po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima revidenta, nižestepeni sudovi su
pravilno primjenili materijalno pravo kada su odlučili na izloženi način i za svoju odluku
su dali jasne i dovoljne razloge, koji su prihvatljivi i za ovaj sud.
Neosnovano se revizijom ukazuje na nedostatak pasivne legitimacije na strani
prvotuženog, i s tim u vezi isticanje da prvotuženi nije učestvovao u izdavanju izjave
žiranta - ugovora o jemstvu (i administrativne zabrane) od 20.05.2008. godine.
I po nalaženju ovog suda prvotuženi, kao zajmodavac se nalazi u materijalno
pravnom odnosu u odnosu na predmet spora, što ga čini stvarno odnosno pasivno
legitimisanim u ovom sporu. Jer, isti gubi iz vida da je ugovor o jemstvu - izjava žiranta
data saglasno čl.11 Ugovora o zajmu zaključenog izmedju pravnog prethodnika
prvotuženog - "A." VFI DOO B. P., kao zajmodavca i Lj. V., kao zajmoprimca LD
0814400017 od 12.05.2008. godine, kojim je tužilja, u svojstvu žiranta neopozivo
ovlastila prvotuženog da bjanko mjenicu može ispuniti, učiniti dospjelom i utužiti ako
korisnik kredita (drugotužena) ne ispuni preuzete obaveze i automatski stavi
administrativnu zabranu, koja je i stavljena istog dana 20.05.2008. godine.

Nasuprot navodima revidenta, tužilja ima pravni interes kao uslov za podnošenje
tužbe za utvrdjenje ništavosti ugovora - izjave o jemstvu žiranta, bez obzira na
postojanje obavještenja prvotuženog od 24.11.2016. godine i izvještaja Kreditnog
registra Centralne banke Crne Gore - Sektora za kontrolu banaka br.03-2110-2/2018 od
21.02.2018. godine.
Naime, ukazano je ukidnim rješenjem ovog suda Rev.br.1416/17 od 05.12.2017.
godine da je saglasno čl.188 st.2 ZPP svrha tužbe za utvrdjenje je da se izdejstvuje
presuda, kojom će se zaštiti prava ili pravni interes tužioca, a da je postojanje pravnog
interesa kod utvrdjujuće tužbe obavezani uslov, koji mora biti kumulativno ispunjen sa
drugim uslovima, na čije postojanje sud pazi po službenoj dužnosti i da pravni interes
predstavlja pravnu i konkretnu korist koju subjekt koji traži pravnu zaštitu očekuje od
angažovanja suda.
Kod postojanja pravosnažne presude Osnovnog suda u Bijelom Polju P.br.924/15
od 20.03.2016. godine, nesumnjivo je utvrdjeno da tužilja nije pristala da bude žirant po
navedenom ugovoru o kreditu, a kako se na osnovu predmetne izjave o jemstvu
eventualno može tražiti ispunjenje obaveze od tužilje, kao žiranta, to je i po nalaženju
ovog suda pravilan zaključak nižestepenih sudova da ona ima pravni interes da traži
zaštitu od suda i da je učinila vjerovatnim da njeno pravo može biti povrijedjeno ili
ugroženo, zbog čega na strani tužilje postoji nesumnjivi pravni intres za podnošenje
predmetne tužbe za utvrdjenje ništavosti ugovora - izjave o jemstvu žiranta. Pošto su
nižestepeni sudovi pravilno našli da je ništav ugovor - izjava o jemstvu, to ni
administrativna zabrana kao tehničko sredstvo nema dejstva.
Bez osnova je i pozivanje revidenta na izvještaj Centralne banke Crne Gore -
Sektora za kontrolu banaka iz kojeg proizilazi da prvotuženi od 31.12.2014. godine ne
izvještava Centralnu banku o tužilji, kao žirantu po prijavljenom kreditu od 12.05.2008.
godine.
Ovo sa razloga što je prvotuženi, kao obveznik dostavljanja podataka za potrebe
vadjenja Kreditnog registra (čl.3 Odluke o kreditnom registru) saglasno čl.5 navedene
Odluke dužan da dostavlja podatke Centralnoj banci do prestanka potraživanja po
prijavljenom zaduženju. Kako prvotuženi nije dostavio banci - dokaz da je prestalo
potraživanje po tom kreditu, to je bez osnova pozivanje revidenta na navedeni izvještaj."
BILTEN 2 / 2019 181

OBAVEZA MJENIČNOG DUŽNIKA NA ISPLATU DUGA
I OCJENA ZASTARJELOSTI MJENIČNOG POTRAŽIVANJA
(Član 80 stav 1 i čl. 111 Zakona o mjenici)
To što je u mjenici kao datum dospjelosti naznačen kasniji datum u odnosu

na datum kada su ugovori raskinuti ne može osloboditi izdavaoca mjenice i
mjeničnog dužnika od obaveze da plati dug koji je potpisivanjem blanko mjenice
garantovao.
***
Zastarjelost mjeničnog potraživanja iz blanko mjenice cijeni se prema
naznačenoj dospjelosti u mjeničnom pismu, a ne prema datumu izdavanja.
Iz obrazloženja:
"Polazeći od činjeničnog utvrdjenja prvostepenog suda, kojeg s pravom prihvata

drugostepeni sud, pravilno je drugostepeni sud odlučio kao u izreci te odluke. Jer,
polazeći od toga, da je tuženi kao sredstvo obezbjedjenja obaveze dao mjenicu
serijskog broja AA0225172 sa mjeničnim ovlašćenjem za dug "M." DOO N. iz navedenih
ugovora o lizingu, a pri činjenici da korisnik lizinga "M." DOO N. nije ispunjavao svoje
ugovorne obaveze na način kako je to bliže navedeno Ugovorima o lizingu koje je
zaključio sa tužiocem, to osnovano tužilac potražuje od tuženog, kao mjeničnog dužnika,
ukupan dug, a koji je nastao iz navedenih ugovora o finansijskom lizingu br. PG00523,
br. PG00524,br. PG00525 od 12.04.2007.godine i PG00526 od 13.04.2007.godine.
Odgovornost tuženog proizilazi iz odredbi čl. 1100 i 1107 Zakona o obligacionim
odnosima.
Obzirom, da tuženi nije izvršavao svoje obaveze, to mu je tužilac poslao
obavještenje dana 10.12.2015.godine. Nasuprot tvrdnjama u reviziji, predmetno
potraživanje nije zastarjelo, kako to pravilno zaključuju nižestepeni sudovi. Jer,
zastarjelost mjeničnog potraživanja iz blanko mjenice cijeni se prema naznačenoj
dospjelosti u mjeničnom pismu, a ne prema datumu izdavanja. Shodno čl. 80 st.1
Zakona o mjenici ("Sl.list RCG", br. 45/05) mjenično-pravni zahtjevi zastarijevaju za 3
godine protiv akcepttanta, a izdavalac blanko mjenice shodno čl. 111 istog zakona,
odgovara onako kako odgovara akceptant trasirane mjenice. Obzirom da je dospjelost
mjenice utvrdjena na dan 21.12.2015.godine, a predlog za izvršenje podnijet je sudu
dana 30.12.2015.godine, to nesumnjivo upućuje na zaključak, da nije protekao rok
zastarjelosti potraživanja.
Tužilac svoj zahtjev zasniva na vjerodostojnoj ispravi tj. mjenici AA0225171, a
koja je izdata od tuženog na iznos od 118.765,96 €. Iz potvrde o stanju duga od
21.12.2015.godine dug iznosi 118.765,96 €, čija visina ničim nije dovedena u sumnju, to
obzirom da tuženi nije predlagao vještačenje po vještaku ekonomsko-finansijske struke,
pa je pravilno drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu i obavezao tuženog, da
po osnovu duga iz Ugovora o jemstvu, a u vezi sa ugovorima o finansijskom lizingu,
naknadi iznos od 118.765,96 €, sa pripadajućom zakonskom kamatom počev od
21.12.2015. godine, pa do konačne isplate, dok je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev

u preostalom dijelu za izinos od još 205,00 € sa kamatom (a koji dio drugostepene
presude tužilac i ne pobija revizijom). Na dosuđeni iznos tužiocu pripada zakonska
kamata počev od dana 21.12.2015. godine, pa do konačne isplate, shodno čl. 284
Zakona o obligacionim odnosima (Sl. list RCG br. 47/08).
Bez osnova su navodi revizije, što je u mjenici kao datum dospjelosti naznačen
kasniji datum u odnosu na datum kada su ugovori raskinuti, jer to ne može da oslobodi
tuženog kao njenog izdavaoca i mjeničnog dužnika od obaveze da plati navedeni dug, a
koji je potpisivanjem blanko mjenice garantovao. Ovo posebno, što tuženi ničim nije
dokazao, da su tim na bilo koji način oštećeni njegovi interesi.
BILTEN 2 / 2019 183

BLANKO SOPSTVENA MJENICA
(Čl. 108 i 111 Zakona o mjenici)
Sopstvena mjenica nije naredba plaćanja već izdavaočevo obećanje

plaćanja, te je izdavalac sopstvene mjenice, kod koga su objedinjene uloge
trasanta i trasata, istovremeno i glavni mjenični dužnik.
***
U situaciji kad je mjenica bila izdata kao blanko mjenica relevantno je da li
je mjenica popunjena saglasno uslovima i rokovima iz osnovnog posla - ugovora
o kreditu.
Iz obrazloženja:
"Pravilan je zaključak nižestepenih sudova da se tuženi, kao mjenični dužnik,

obavezao da isplati dug iz mjenice serije AA 0701538, koja mjenica je izdata kao
sredstvo obezbjeđenja vraćanja kredita koji je tužilja, po zaključenom Ugovoru o kreditu
br.101-5073/2 od 04.03.2010. godine, isplatila kreditnom dužniku M.-VIP-R. E. DOO B., i
to u iznosu koji je naznačen u mjenici.
U konkretnom radi o sopstvenoj mjenici tuženog koja sadrži sve bitne mjenične
elemente predviđene u čl.108 Zakona o mjenici. Sopstvena ili vlastita mjenica je hartija
od vrijednosti sastavljena u zakonom propisanoj formi kojom njen izdavalac izjavljuje i
obavezuje se da će je isplatiti. Prema tome, ova mjenica nije naredba plaćanja već
izdavaočevo obećanje plaćanja. Zato je izdavalac sopstvene mjenice, kod koga su
objedinjene uloge trasanta i trasata, istovremeno i glavni mjenični dužnik. Izdavalac
sopstvene mjenice odgovara onako kako odgovara akceptant trasirane mjenice,
saglasno čl.111 Zakona o mjenici.
Prema odredbi čl.241 st.1 ZOO (“Sl.list CG”, br.47/08), hartija od vrijednosti je
pismena isprava kojom se njen izdavalac obavezuje da ispuni obavezu upisanu na toj
ispravi njenom zakonitom imaocu. Sama hartija od vrijednosti kao stvar i pravo iz hartije
od vrijednosti čine jednu cjelinu. Zato je pravilo da onaj ko ima hartiju od vrijednosti,
njemu pripada pravo koje je sadržano u toj hartiji od vrijednosti.
Mjenica predstavlja tipičnu apstraktnu hartiju od vrijednosti i iz same nje ne može
se vidjeti osnovni posao iz kojeg je nastala. Međutim, ako mjenični tekst nije ispunjen i
kao takav ne uživa mjenična preimućstva, ako je snabdjeven potpisom izdavaoca ili
akceptanta, a predat je povjeriocu pušta se u promet i kada se mjenični blanket popuni
naknadno po ovlašćenju stranaka–sporazumu stranaka ili ako ga nema u skladu sa
uslovima i rokovima otplate iz osnovnog ugovora čijem obezbjeđenju služi, postaje
mjenica. Sadržaj mjenice se, dakle, ocjenjuje prema sadržaju kada blanko mjenica bude
konačno ispunjena.
Predmetna mjenica je bila izdata kao blanko mjenica. U toj situaciji relevantno je
da li je mjenica popunjena saglasno uslovima i rokovima iz osnovnog posla - ugovora o
kreditu. Provedenim dokazima je utvrđeno da je tužilja predmetnu blanko sopstvenu
mjenicu serije AA 0701538 popunila u svemu saglasno osnovnom poslu, pri čemu visina
duga naznačenog u mjenici nije bila sporna.

Kod prednje iznijetog, a nasuprot revizijskim navodima, ne radi se o jemstvu kao
institutu obligacionog prava koje prati pravnu sudbinu glavnog dužnika, jer u konkretnom
slučaju nije zaključen ugovor o jemstvu u smislu čl.1100 ZOO, već je u pitanju mjenično
jemstvo, pa nijesu od značaja revizijski navodi kojima se ukazuje da je tužilja bila u
obavezi da naplatu potraživanja prvo zahtijeva od korisnika kredita, a s tim u vezi da je
tužba protiv tuženog u ovom sporu preuranjena i da je morala biti odbačena."
BILTEN 2 / 2019 185

LEGITIMACIJA ZA ISPLATU REGRESNOG DUGA
(Član 3 i čl. 46 stav 3 Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju)
Vlasnik, odnosno korisnik vozila, koji nije zaključio ugovor o obaveznom

osiguranju u obavezi je da osiguravajućem društvu naknadi regresno
potraživanje.
Iz obrazloženja:
"Dana 06.11.2011. godine došlo je do saobraćajne nezgode u kojoj je učestvovao

tuženi, koji je kritičnom prilikom upravljao vozilom marke Audi, koje je bilo
neregistrovano, i P. S., koji je kritičnom prilikom upravljao motociklom marke Peugeot.
Povodom predmetnog događaja presudom Osnovnog suda u Podgorici P.br.457/12 od
08.07.2013. godine koja je potvrđena presudom Višeg suda u Podgorici Gž.br.4186/13
od 17.07.2014. godine obavezan je tužilac iz ovog spora da na ime naknade
nematerijalne štete proizašle iz predmetnog događaja, isplati oštećenom P. S. iznos od
23.036,61 €. Ovo zato što vozilo kojim je tuženi (iz ovog spora) upravljao kritičnom
prilikom nije imalo zaključen Ugovor o obaveznom osiguranju u saobraćaju. Navedeni
iznos tužilac, iz ovog spora, je isplatio P. S. dana 09.09.2014. godine, koji iznos
potražuje od tuženog, kao lica koje je odgovorno za nastalu štetu.
Prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtjev i obavezao tuženog da na ime
regresnog duga isplati navedeni iznos, a ovo zato što je isti skrivio predmetnu
saobraćajnu nezgodu iz koje je proizašla tražena šteta. Dalje u razlozima ovaj sud se
pozvao na odredbu čl. 58 st. 1 Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju ("Sl. list
RCG", br. 44/12 od 09.08.2012. godine), kojom odredbom je predviđeno da nakon
isplaćene štete Garantni fond ima pravo regresa prema licu odgovornom za štetu za
iznos isplaćene štete, kamate i druge troškove vezane za predmetnu štetu.
Drugostepeni sud je odbio žalbu kao neosnovanu i u svemu prihvatio razloge
prvostepenog suda, zaključujući da kako je tužilac štetu nastalu u predmetnoj
saobraćajnoj nezgodi naknadio oštećenom licu, to je osnovano traženje u odnosu na
tuženog kao lica odgovornog za nastalu štetu, pa je na istog pravilno usmjeren regresni
zathjev.
Po ocjeni ovog suda, navedeni pravni pristup nižestepenih sudova za sada je
neprihvatljiv.
Po mišljenju ovog suda kod ocjene osnovanosti predmetnog traženja moralo se
poći od Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju važećeg u vrijeme nastanka
predmenog štetnog događaja, objavljenog u "Sl. listu RCG", br. 46/07. Kako je u
predmetnoj nezgodi učestvovalo vozilo koje nije imalo zaključen ugovor o obaveznom
osiguranju, a zahtjev za naknadu štete bio je usmjeren prema Nacionalnom birou
osiguravača (tužiocu iz ovog spora), koji je isplatio štetu, to isti ima pravo na regresni
zahtjev prema vlasniku, odnosno korisniku prevoznog sredstva kojim je prouzrokovana
šteta shodno odredbi čl. 46 st. 3 Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju.
Zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestepenih sudova na pouzdan način nije
razjašnjeno ko je vlasnik, odnosno korisnik vozila marke Audi. Ova činjenica je odlučna

u predmetnom sporu, jer jedino vlasnik, odnosno korisnik, koji nije zaključio ugovor o
obaveznom osiguranju, shodno čl. 3 Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju ("Sl.
list RCG", br. 46/07), je u obavezi da tužiocu naknadi regresno potraživanje.
Sa aspekta odštetnog prava on je primarno odgovorna osoba za sve štete koje
nastupe od motornog vozila i pravo na regres zasniva se na zakonu ili na uslovima
osiguranja, koja čine sastavni dio ugovora o osiguranju.
Dakle, regresni dužnik je vlasnik, odnosno korisnik motornog vozila. Ovo i zato
što je vlasnik odnosno korisnik, bio dužan da zaključi ugovor o obaveznom osiguranju
imovine i lica, pa Nacionalni biro osiguravača (tužilac) koji je isplatio štetu oštećenom,
stupa u prava tog oštećenog lica prema vlasniku odnosno korisniku motornog vozila koji
nije zaključio ugovor o obaveznom osiguranju i to za iznos isplaćene štete, kamate i
troškova. Time se ne dira u odnos između vlasnika, odnosno korisnika motornog vozila, i
vozača koji je kriv za saobraćajnu nezgodu. Ovo zato što prema navedenoj odredbi
zakona nije predviđeno pravo regresa prema vozaču neosiguranog vozila, već prema
vlasniku, odnosno korisniku vozila kojim je prouzrokovana šteta.
S obzirom na navedeno, pogrešnom primjenom materijalnog prava drugostepeni
sud je obavezao tuženog kao lica odgovornog za nastali događaj, predmetnu
saobraćajnu nezgodu, iz koje je proizašla tražena šteta, da naknadi tužiocu regresno
potraživanje, iako ta obaveza stoji na vlasnika, odnosno korisnika vozila.
Zato su nižestepene presude morale biti ukinute i predmet vraćen prvostepenom
sudu na ponovno suđenje.
U ponovnom postupku prvostepeni sud će imati u vidu iznijete primjedbe, te na
pouzdan način razjasniti svojstvo, odnosno pravni odnos tuženog prema vozilu marke
Audi, kojim je kritičnom prilikom upravljao tj. da li je isti vlasnik (vozilo je pokretna stvar i
pravo svojine na istom stiče se predajom vozila), odnosno korisnik, jer samo vlasnik,
odnosno korisnik vozila bio bi u obavezi da tužiocu naknadi regresno potraživanje,
shodno odredbi čl. 46 st. 3 Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju."
BILTEN 2 / 2019 187

POLISA OSIGURANJA KAO INSTRUMENT
OSIGURANJA NAPLATE KREDITA
(Član 10 Uslova za rizik od osiguranja života)
Vinkulacija polise osiguranja u korist banke znači da će osiguravajuće

društvo kad nastupi osigurani slučaj svotu osiguranja isplatiti banci.
Iz obrazloženja:
"Tuženi su braća pok. B. D., koji je bio korisnik kredita, zaključenog sa tužiocem, i
da je po istom ostao neisplaćen dug u visini od 6.209,95 €. Naime, pok. B. Dragić, kao
korisnik kredita, zaključio je ugovor sa tužiocem kao davaocem kredita, dana
23.01.2013. godine. U pitanju je bio gotovinski kredit za penzionere, sa polisom životnog
osiguranja, a prema čl. 8 tač. 3 tog ugovora kao sredstvo obezbjeđenja istog ugovorena
je polisa životnog osiguranja korisnika, kod "M. o." AD P. Polisa nosi broj 6644 i na istoj
piše da je početak ugovora 01.02.2013. godine, a kraj ugovora 31.01.2023. godine.
Takođe na istoj piše da je korisnik u slučaju smrti "E. b." AD, a da je osigurana suma
4.650,00 €. Dalje je utvrđeno da je pok. B. D. izvršio refinansiranje navedenog kredita
dana 19.12.2014. godine na način što je između istih ugovarača zaključen novi kredit
broj 5103506832, po osnovu kojeg ugovora je davalac kredita odobrio korisniku kredita
potrošački kredit u iznosu od 4.750,00 €, sa rokom plaćanja u 90 mjesečnih anuiteta.
Nesporno je među strankama da je pok. B. sve do momenta smrti plaćao mjesečnu ratu
premije 5,50 € po osnovu polise osiguranja.
Na dan smrti korisnika kredita ukupan iznos neotplaćenog navedenog kredita
iznosio je 6.209,95 €, a koji iznos tužilac potražuje od tuženih kao naslednika, po
osnovu obaveze istih da odgovaraju za dugove ostavioca. U postupku je nesumnjivo
utvrđeno da je rješenjem Osnovnog suda u Bijelom Polju O.br.201/15 raspravljena
zaostavština iza smrti pok. B. D. i za naslednike na njegovoj cjelokupnoj imovini oglašeni
tuženi iz ovog spora, kao zakonski nasljednici drugog nasljednog reda.
Imajući u vidu naprijed navedeno i po ocjeni ovog suda, pravilan je zaključak
nižestepenih sudova da je tužbeni zahtjev neosnovan. Naime, pravilno zaključuju
nižestepeni sudovi da se polisa osiguranja broj 6644 odnosi i na ugovor od 19.12.2014.
godine. Ovim ugovorom su refinansirane obaveze korisnika iz prethodnog ugovora, pa
je tako polisa osiguranja, kao instrument osiguranja naplate kredita, ostala ista kao po
prethodnom ugovoru, jer je pok. B. D. nastavio da plaća iznos premije, koji je "E. b."
odbijala od njegovih mjesečnih primanja i prenosila na račun "M. o.". Navedenu polisu
sada pok. B. D. vinkulirao je u korist "E. b.", a na ime da sva prava iz ugovora prelaze na
korisnika osiguranja. Vinkulacija polise osiguranja je ustupanje prava na isplatu svote
osiguranja na banku u slučaju nastanka štete, odnosno osiguranog slučaja. To znači da
će osiguravajuće društvo, kad nastupi osigurani slučaj, svotu osiguranja isplatiti banci. U
konkretnom slučaju je naznačeno da je "E. b." korisnik u slučaju smrti, pa kako je nastao
osigurani slučaj (smrt korisnika kredita) to je na strani osiguravača "M. o." AD P.
obaveza da plati dug po kreditu u smislu čl. 10 Uslova za riziko osiguranje života, zbog

čega je neosnovano traženje da navedeni dug plate tuženi, nasljednici korisnika kredita,
pa su navodi revizije neprihvatljivi."
BILTEN 2 / 2019 189

STVARNO PRAVO
BILTEN 2 / 2019 191

PORAVNANJE ZAKLJUČENO PRED NADLEŽNIM ORGANOM
KAO OSNOV STICANJA PRAVA SVOJINE
(Član 20 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)
Poravnanje, zaključeno pred nadležnim organom u postupku povraćaja

poljoprivrednog zemljišta iz društvene svojine predstavlja valjan pravni osnov za
sticanje prava svojine.
Iz obrazloženja:
"Pravnom prethodniku tužilaca su u postupku povraćaja poljoprivrednog zemljišta

iz društvene svojine, shodno odredbama Zakona o vraćanju ranijim vlasnicima
poljoprivrednog zemljišta iz društvene svojine, na osnovu poravnanja zaključenog sa
predstavnikom O. B. kao vlasnikom i predstavnikom korisnika zemljišta PD „B.“ pred
Republičkim zavodom za geodetske i imovinsko-pravne poslove PJ Kotor od
23.11.1992. godine prenijete u svojinu čestice zemlje bliže označene navedenim
poravnanjem, koje po novom katastru odgovaraju djelovima kat. parcela bliže označenih
izrekom prvostepene presude. Iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke K. B.
proizilazi da nekadašnje čestice zemljišta koje su bliže navedene u poravnanju od
23.11.1992. godine predstavljaju djelove kat. parcela u koordinatama graničnih tačaka
kako je to bliže navedeno izrekom prvostepene presude i rješenjem o njenoj ispravci,
čemu tužena nije prigovarala.
Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrđenja, nižestepeni sudovi su pravilno
primijenili materijalno pravo kad su usvojili predmetni tužbeni zahtjev.
Shodno odredbi čl.20 st.2 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa (Sl.list
SFRJ, br.6/80 i 36/90 i Sl.list SRJ, br.29/96), koji je bio u primjeni u vrijeme zaključenja
poravnanja, pravo svojine sticalo se odlukom državnog organa, na način i pod uslovima
određenim zakonom.
Poravnanje, zaključeno pred nadležnim organom u postupku povraćaja
poljoprivrednog zemljišta iz društvene svojine u skladu sa Zakonom o vraćanju ranijim
vlasnicima poljoprivrednog zemljišta iz društvene svojine (Sl.list RCG, br.14/92), i po
nalaženju ovog suda, predstavlja valjan pravni osnov za sticanje svojine saglasno
odredbi čl. 20 st. 2 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa.
Tužioci su, nasuprot navodima revizije s tim u vezi, aktivno legitimisani za
vođenje ove parnice, jer su dokazali da su pravni sledbenici ranijeg vlasnika koji je i
zaključio predmetno poravnanje u upravnom postupku pa je nesumnjiv i njihov pravni
interes za postavljanje svojinskog zahtjeva.
Prema stanju u spisima zakonitost zaključenog poravnanja nije bila predmet
ispitivanja u upravnom niti bilo kom drugom postupku, pa tužena s uspjehom ne može
revizijom ukazivati da poravnanje ne može biti valjan osnov za sticanje prava svojine u
smislu navedene zakonske odredbe kod činjenice da je isto na snazi.
Kod sticanja prava svojine na osnovu odluke državnog organa upis navedenog
prava u zemljišne knjige nije konstitutivni elemenat sticanja prava svojine, kako je to
BILTEN 2 / 2019 193

pravilno našao i drugostepeni sud, pa su bez osnova navodi revizije kojima se s tim u
vezi suprotno tvrdi.
Sa druge strane, tužena je bez pravnog osnova upisana kao vlasnik spornih
nekretnina, jer u vrijeme stupanja na snagu Zakona o državnoj imovini (Sl.list CG, br.
21/09) O. B. nije bila njihov vlasnik budući je svojinu na ovim nekretninama poravnanjem
prenijela na pravnog prethodnika tužilaca."

OCJENA SAVJESNOSTI DRŽAVINE
KAO USLOVA STICANJA PRAVA SVOJINE ODRŽAJEM
(Član 28 stav 2 u vezi čl. 77 st. 2 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)
Od momenta saznanja da je upis stana na treće lice izvršen na osnovu

sudske odluke kojom je upisanom vlasniku utvrdjeno to pravo isključeno je
postojanje savjesne državine, kao uslova za sticanje svojine održajem.
Iz obrazloženja:
"U predmetnoj pravnoj stvari nije sporno: da je tužilac bio u zakonitoj i savjesnoj
državini predmetnog stana sve dok nije primio rješenje Uprave za nekretnine - PJ B.
br.954-104-U-4117/07 od 09.09.2008. godine, kojim je odbijen njegov zahtjev za
uknjižbu predmetnog stana sa razloga što je stan upisan kao susvojina DOO GP "O." iz
P. u obimu od 67/216. Dok prvostepeni sud nalazi da je od tog momenta državina stana
od strane tužioca postala nesavjesna i da je time došlo do prekida toka roka zastarjelosti
od 10 godina, drugostepeni sud pak nalazi da navedena činjenica nije od uticaja na
savjesnost državine tužioca, odnosno da isti nije učestvovao u parnici u kojoj je donijeta
presuda na osnovu koje je izvršen upis DOO GP "O." na 67/216 dijela spornog stana, da
tuženi nije preuzeo ni jednu radnju u odnosu na tužioca u cilju traženja da mu se preda
suvlasnički dio i da je tužilac preduzeo pravne radnje radi dokazivanja svog prava.
Po ocjeni ovog - revizijskog suda, pravilno je stanovište prvostepenog suda da je
tužbeni zahtjev neosnovan.
Prema odredbi čl.77 st.2 Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa, koji je
bio u primjeni u vrijeme donošenja navedenog rješenja Uprave za nekretnine PJ B.,
državina je savjesna ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova.
Savjesnost mora postojati za svo vrijeme roka potrebnog za održaj. Važi pravilo mala
fides superveniens nocet (kasnije nastala nesavjesnost škodi). Za ocjenu savjesnosti,
odnosno nesavjesnosti nije od uticaja uvjerenje držaoca da je njegova državina
savjesna. Relevantne su objektivne okolnosti. Momentom saznanja tužioca da je na
predmetnom stanu tuženi upisan kao suvlasnik u dijelu od 67/216 i da je taj upis izvršen
na osnovu pravosnažne sudske odluke (presude Osnovnog suda u Kotoru P.br.941/03
od 10.06.2005. godine), kojom je ovdje tuženom, a tužiocu u tom predmetu, protiv
upisanog vlasnika priznato pravo svojine na predmetnom stanu u navedenom obimu
(67/216), ne može se više govoriti o savjesnosti državine tužioca. To što tužilac nije bio
obaviješten o vođenju parnice P.br.941/03, da tuženi nije tražio predaju suvlasničkog
dijela i da je tužilac podnio tužbu radi utvrđenja da je vlasnik spornog stana i u
preostalom dijelu od 67/216, nije od uticaja kod ocjene njegove savjesnosti. Naime,
samo zaznanje da je tuženi na zakonit način stekao pravo svojine na stanu u
navedenom obimu i da je isti, kao takav, upisan u katastar nepokretnosti, dalju državinu
tužioca na stanu, u odnosu na sporni dio, čini nesavjesnom.
Ovaj sud je saglasan sa stanovištem drugostepenog suda da savjesnost držaoca
može postojati iako je nekretnina upisana u zemljišnim knjigama na drugo lice, međutim,
BILTEN 2 / 2019 195

saznanjem da je taj upis izvršen na osnovu sudske odluke, kojom je upisanom vlasniku
utvrđeno to pravo, od tog momenta isključuje postojanje savjesne državine.
U konkretnom slučaju nema osnova pozivanje drugostepenog suda na član 1
Protokola 1 uz Konvenciju i čl.58 Ustava Crne Gore, i da bi odbijanjem tužbenog
zahtjeva bilo povrijeđeno pravo tužioca na imovinu. Drugostepeni sud očigledno
prenebregava i pravo tuženog na imovinu (u obimu od 67/216 spornog stana) koju je on
takođe stekao na zakonit način. Osim toga, za ukazati je da se član 1 Protokola 1 ne
odnosi na regulisanje građanskih prava između strana u privatnom pravu (presuda
Garzičić protiv Crne Gore, br.17931/07, 21.09.2010. godine, stav 37)."

STVARANJE NOVE STVARI
Pravila o sticanju svojine stvaranjem nove stvari podrazumijevaju da nova

stvar mora biti različita od stvari koja je postojala prije, a ne radi se o novoj stvari
ako se ranije postojeća stvar samo popravlja, renovira, adaptira i slično.
Iz obrazloženja:
"U postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno je da se sporni objekat -

vikendica nalazi na parceli br.825/206 KO Šušanj, upisan u ln.br.1183. Tuženi su na
osnovu ugovora o kupoprodaji Ov.I.br.2574/94 od 29.06.1994. godine stekli pravo
susvojine na po ½ kat. parcele, na kojoj je bila sagrađena vikendica u grubim
građevinskim radovima sa krovnom pločom površine 23 m2.
Dalje je utvrđeno da je prvotužilac bio upisan kao vlasnik na kat. parceli
br.825/206 i vikendici sa te parcele površine 23 m2, na osnovu kupoprodajnog ugovora
Ov.br.5001/02 od 22.05.2002. godine, koji je zaključio sa prodavcem P. M. U vrijeme
zaključenja ovog ugovora P. M. bila je upisana kao vlasnik u katastru nepokretnosti na
osnovu kupoprodajnog ugovora od 30.08.2001. godine, kojeg je, u ime tuženih iz ove
panice kao mldb. prodavaca, potpisala M. M. na osnovu falsifikovanog punomoćja.
Navedeni ugovor od 30.08.2001. godine poništen je pravosnažnom presudom
Osnovnog suda u Baru P.br.543/08 od 26.08.2009. godine i naložen upis tuženih kao
pređašnih vlasnika na po ½ nepokretnosti.
Nadalje, utvrđeno je da su tužioci nakon kupovine predmetnih nepokretnosti
(2001. godine), započeli radove u cilju rekonstrukcije, adaptacije i nadogradnje zgrade, a
tužbeni zahtjev za utvrđenje vlasništva na prizemlju, u kom dijelu je pravosnažno
odlučeno pobianom presudom, zasnivaju na tvrdnji da su bili savjesni graditelji, gradili
na svome i da su sagradili novu stvar.
Vještačenjem vješaka građevinske struke prvostepeni sud je utvrdio da je
prizemlje objekta bilo završeno u grubim radovima sa krovnom pločom i ugrađenom
spoljnom stolarijom, da su građevinski radovi koji su izvodili tužioci izvedeni do
novembra iste godine, da tužioci nijesu proširili prizemlje objekta, već je prizemlje i
poslije izvođenja građevinskih radova ostalo u istim gabaritima.
Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su, po
mišljenju ovog suda, pravilno zaključili da tužioci nijesu stvorili novu stvar koja bi vodila
sticanju prava svojine na toj stvari. Naprotiv, utvrđene činjenice u postupku upućuju na
pravilnost zaključka da su tužioci adaptirali postojeće prizemlje zgrade - vikendice, zbog
čega nijesu ispunjeni uslovi za sticanje svojine stvaranjem nove svari, primjenom čl.22
Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa ("Sl.list SFRJ", br.61/08, 36/90 i "Sl.list
SRJ", br.29/96), koji je bio u primjeni u vrijeme kada su radovi izvođeni.
Navedena pravila o sticanju svojine stvaranjem nove stvari podrazumijevaju da
nova stvar mora biti različita od stvari koja je postojala prije, a ne radi se o novoj stvari
ako se ranije postojeća stvar samo popravlja, renovira, adaptira i slično.
BILTEN 2 / 2019 197

S tim u vezi, nižestepeni sudovi su imali u vidu i da je adaptacija prizemlja od
strane tužilaca izvršena suprotno izričitoj zabrani tuženih - vlasnika, pri čemu nije od
značaja činjenica da tuženi nijesu pokretali postupke u cilju izvršenja zabrane, kako se
to bez osnova ukazuje u reviziji."

DOGRADNJA TUDJEG OBJEKTA
Dogradnjom tudjeg objekta ne stiče se pravo vlasništva, odnosno

suvlasništva, ako zakonom ili ugovorom nije drugačije odredjeno.
Iz obrazloženja:
"Nije sporno medju strankama da je tužilac upisani zemljišno-knjižni vlasnik kat.

parc. br. 414/1 KO Budva, upisanu u LN 1402 KO Budva, koju svojinu je stekao
ugovorom o kupoprodaji kada je kupljen objekat u izgradnji na navedenoj parceli u
povšrini od oko 51 m2.. Objekat je u vrijeme kupovine izgradjen u grubim gradjevinskim
radovima, kao što je konstatovano ugovorom o kupoprodaji. Vještačenjem od strane
vještaka geodetske struke K. B. izvršena je identifikacija nepokretnosti, pa se iz nalaza
imenovanog vještaka utvrdjuje da je u LN br. 1402 KO Budva, upisana kat. parc. 414 na
kojoj se nalazi porodični stambeni objekat koji se sastoji od prizemlja površine 69 m 2, i
prvog sprata pov. 85 m2, (kako i navedeno u LN). Vještak gradjevinske struke P. H.
identifikovao je predmetni objekat kao porodičnu stambenu zgradu spratnosti P+P1
(prizemlje + sprat) shodno datom nalazu objekat predstavlja 2 nezavisne i funkcionalne
cjelina sa zasebnim ulazima. Spratni dio objekta, koji je predmet spora, površine je 85
m2, a vrijednost iznosi 27.000,00 €. Takodje je utvrdjeno, da su tužena i M. T., zaključili
brak 2007. godine, a prethodno su živjeli u vanbračnoj zajednici kao podstanari, te da su
se nakon zaključenja braka preselili na sprat kuće u kojoj je u prizemnom dijelu živio
tužilac sa suprugom.Pred prvostepenim i drugostepenim sudom saslušani su svjedoci i
parnične stranke, pa su nižestepeni sudovi zaključili da je sporni sprat podigao tužilac, a
da tužena-protivtužilja nije dokazala da je zajedno sa suprugom zidala sporni sprat kuće
i da je osnovom gradjenja postala vlasnik istog.
Polazeći od prednjeg utvrdjenja, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili
materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev i utvrdili da predmetna nepokretnost
predstavlja svojinu tužioca, a stoga i odbili protivtužbeni zahtjev pozivajući se na
odredbe čl.24 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa (Sl. list SFRJ br.6/80 i Sl.
list SRJ br.36/90 i 29/96) nalazeći, da se dogradnjom tudjeg objekta ne stiče pravo
vlasništva, odnosno suvlasništva, te da je u smislu čl.37 navedenog zakona, tužena
dužna predati tužiocu u državinu sprat kuće bliže označen izrekom presude.
I po nalaženju ovog suda, pravilno su postupili nižestepeni sudovi, kada su
odlučili na navedeni način, jer, kako to pravilno nalazi drugostepeni sud dogradnjom
tudjeg objekta ne stiče se pravo vlasništva, odnosno suvlasništva ako zakonom ili
ugovorom nije drugačije odredjeno. Naime, tužena je mogla na dogradjenom dijelu kuće
tužioca – svekra steći pravo susvojine sa suprugom – tuženim M. T., samo ako je o
tome postojao izričit, ili prećutan dogovor izmedju nje i supruga s jedne strane i svekra s
druge strane. Ovo stoga, što je po režimu tada važećeg Zakona o osnovama svojinsko
pravnih odnosa mjerodavno samo ono što je odredio tužilac kao vlasnik nekretnine-
objekta na kojem je vršena nadogradnja u smislu da li je tuženoj dopustio predmetnu
nadogradnju, da bi se nakon dovršetka nadogradnje na već izgradjenom, kao posebnom
BILTEN 2 / 2019 199

dijelu nekretnine steklo vlasništvo. U tom pravcu drugostepeni sud je prihvatio iskaze
tužioca i tuženog M. T. kao logične i saglasne sadržini ostalih izvedenih dokaza i iskaza
saslušanih svjedoka, zaključujući, da izmedju tužioca i tužene nije postojao sporazum da
na dogradjeni sprat predstavlja isključivu svojinu tužene i njenog supruga, njihovu
bračnu tekovinu, već naprotiv da predstavlja isključivu svojinu tužioca.
Revizijskim navodima ne dovodi se u sumnju ovakav zaključak nižestepenih
sudova, a isticanje da je tužena-protivtužilja ulagala sa svojim vanbračnim, odnosno
bračnim suprugom M. u predmetni objekat nije mogao dovesti do sticanja prava svojine.
Drugostepeni sud upravo zaključuje da u tom pravcu tužena ima pravo na obligaciono
pravni zahtjev-traženje uloženog u poboljšanje stambenih prilika, ali na takav način se
ne može steći svojina, odnosno nema pravo na stvarno pravni zahtjev kakav je postavila
u parnici."

BESPRAVNA GRADNJA NA ZEMLJIŠTU
U DRŽAVNOJ, RANIJE DRUŠTVENOJ, SVOJINI
(Čl. 22, 24-26 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)
Na objektima koji su bez dozvole izgradjeni na zemjištu u državnoj (ranije

društvenoj) svojini nijesu se mogla sticati stvarna prava po osnovu gradnje na
tudjem zemljištu.
***
Na bespravno sagradjenom objektu dok se ne legalizuje ne može se steći
pravo svojine osnovom stvaranja nove stvari.
Iz obrazloženja:
"Prema stanju u spisima, tužilac je bespravno sagradio predmetni objekat na

građevinskom zemljištu u državnoj (ranije društvenoj) svojini. Na objektima koji su bez
dozvole izgradjeni na zemjištu u državnoj (ranije društvenoj) svojini nijesu se mogli
sticati stvarna prava po osnovu gradnje na tuđem zemljištu na osnovu odredaba čl.24 do
26 Zakona o svojinsko pravnih odnosa (Sl.list SFRJ,br.6/1980 i 36/1990 i Sl.list SRJ,
br.29/1996) koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužilac, po sopstvenom kazivanju,
sagradio predmetni objekat – 2000.godine. Ovo iz razloga što je na zemljištu na kojem
se gradilo moralo postojati pravo vlasništva, dakle, moralo je biti u građanskom
vlasništvu i odredbe sticanja prava vlasništva na tuđem zemljištu (čl.24 – 26) nijesu se
mogle primijeniti na slučaj kada subjekt prava vlasništva gradi na zemljištu društvenog
vlasništva, ako je do takve gradnje došlo nakon stupanja na snagu Zakona o osnovama
svojinsko pravnih odnosa (01. septembar 1980. godine). Stoga tužilac i nije mogao steći
pravo svojine na objektu po osnovu građenja na društvenom sada državnom zemljištu
koje mu nije dato na korišćenje.
Ovaj sud je imao u vidu da je tužilac predmetni stambeni objekat sagradio
svojim materijalom i radom, ali je našao da osnov sticanja svojine ne može biti stvaranje
nove stvari u smislu odredbe čl. 22 tada važećeg Zakona o osnovama svojinsko pravnih
odnosa, odnosno čl.30 Zakona o svojinsko pravnim odnosima Crne Gore, koji je sada
na snazi, a na koji se pogrešno pozvao drugostepeni sud.
U skladu sa odredbom čl.1 pomenutog Zakona, fizičko i pravno lice može imati
pravo svojine na pokretnim i nepokretnim stvarima.
Zakon o osnovama svojinsko pravnih odnosa, (koji je bio na snazi u vrijeme
gradnje predmetnog objekta), nije odredio pojam stvari, dok pravna nauka određuje
sadržinu ovog pojma na način što smatra da je stvar materijalni dio prirode koji je u
ljudskoj vlasti, na kome može postojati pravo svojine ili neko drugo stvarno pravo. Kako
se, shodno propisima u oblastu gradnje, na bespravno sagrađenom objektu, dok se ne
legalizuje, ne može steći pravo svojine to takav objekat i ne predstavlja stvar na kome
može postojati pravo svojine pa se samim tim na istom svojina i ne može steći osnovom
stvaranja nove stvari, na koji osnov sticanja se pogrešno pozvao drugostepeni sud.
Kao je tužilac sagradio objekat od čvrstog materijala na gradskom
građevinskom zemljištu u društvenoj, sada državnoj svojini, za koji nije izdata dozvola za
BILTEN 2 / 2019 201

gradnju to nije mogao steći svojinu na zemljištu ispod objekta i onom koje je potrebno za
njegovu redovnu upotrebu. Ovo iz razloga što se zemljište koristi na osnovu svojine na
objektu, a tužilac nije dokazao da je po nekom od osnova na koji se pozvao stekao
svojinu na predmetnom objektu."

IZGRADNJA ZIDA NA TUDJEM ZEMLJIŠTU
-ISKLJUČENJE PRAVA SVOJINE I PRAVA NA NAKNADU-
Zid ne predstavlja gradjevinski objekat koji bi kao takav povlačio za sobom

pravo svojine na zemljištu na kojem se nalazi, kao ni na zemljištu koje bi bilo
potrebno za njegovu redovnu upotrebu, te zauzeće zemljišta zidom ne predstavlja
zakonski osnov za isplatu naknade, već bi vlasniku zemljišta pripadala zaštita
tužbom zbog uznemiravanja prava svojine.
Iz obrazloženja:
"Tužbeni zahtjev za isplatu predmetne naknade tužilac je zasnovao na tvrdnji da

su tuženi izgradnjom ograde i staze prekoračili granice svoje kat. parcele i zauzeli dio
kat. parcele tužioca br. 728 iz l. n. br. 176 KO Petrovaca u površini od 30 m 2, pozivaju se
na odrredbe Zakona o obligacionim odnosima kojima je regulisano pravo na naknadu
štete (čl. 148 st. 1 i čl. 152 st. 1 ZOO) i odredbe istog zakona koje regulišu sticanje bez
osnova (čl. 217 st. 1 ZOO). Podneskom od 25.01.2018. godine tužilac je u činjeničnom
smislu precizirao zahtjev ističući da traži naknadu tržišne vrijednosti za svoje
protivpravno zauzeto zemljište u povšrini od 30 m 2 izvodjenjem gradjevinskih radova
tuženih na svojoj susjednoj kat. parceli br. 730 KO Petrovac, pri kojem je i konačno
ostao.
Tuženi su sporili tužbeni zahtjev prvenstveno ističući prigovor aktivne legitimacije,
s pozivom na odredbu čl. 171 Zakona o svojinsko pravnim odnosima koja je osnov za
sticanje nedjeljive zajedničke svojine jer je konkretno u pitanju urbanistička parcela br. 4
na kojoj je izgradjena stambena zgrada sa više etažnih vlasnika.
Polazeći od odlučnih činjenica, utvrdjenih iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske
i gradjevinske struke, da se na kat. parceli br. 728, upisnoj na tužioca sa pravom
korišćenja, na spornoj površini od 30 m2 nalaze pješačka staza (trotoar) i kameni zid,
kao i ograda na travnjaku, koji nijesu potrebni za redovnu upotrebu objekta na kat.
parcelu br. 730 upisanoj kao suvlasništvo od po 1/3 na tužene, nižestepeni sudovi su
odbili tužbeni zahtjev. Ovo zaključujući da predmetna staza i kameni zid, koje su izgradili
tuženi ne predstavljaju gradjevinski objekat u smislu relevantnih odredbi materijalnog
prava, kao objekat koji predvidja prostornu, funkcionalnu, konstruktivnu, arhitektonsku,
estetsku ili biotehničku cjelinu sa svim instalacijama, postrojenjima i opremom, odnosno
samo instalacije postrojenja i oprema koja se ugradjuje u objekat ili samostalno izvode i
koji bi, kao takav, povlačio za sobom pravo svojine na zemljištu na kome se nalaze, kao
ni na zemljištu koje bi bilo potrebno za njihovu redovnu upotrebu, nema mjesta primjeni
pravila o gradjenju na tudjem zemljištu - čl. 41 - 44 u vezi čl. 19 st. 3 i 24 Zakona o
osnovama svojineko-pravnih odnosa ("Sl. list CG", br. 19/09). Stoga opisana predmetna
zauzeća ne predstavljaju zakonski osnov za isplatu naknade za protivpravno zauzimanje
zemljišta.
I po nalaženju ovog suda, ne stoji obaveza plaćanja tužbom tražene naknade na
strani tuženih, jer u smislu odredbi o gradjenju opisanim gradjevinskim pripadcima
predmetno zemljište nije prestalo biti tužiočevo da bi mu pripadala naknada u visini
BILTEN 2 / 2019 203

njegove protivvrijednosti. Tužiocu za preduzete radnje izgradnje predmetnih
gradjevinskih pripadnosti pripada zaštita tužbom zbog uznemiravanja prava svojine
(actio negatoria), što ni tuženi nijesu sporili. Medjutim, kako takvu zaštitu nije tražio, a
sud je u skladu sa čl. 187 st. 2 u vezi čl. 8 i čl. 2 st. 1 ZPP, vezan tužbenim zahtjevom
odlučeno je u skladu sa postavljenim zahtjevom."

PROMJENA NAMJENE SUVLASNIČKE PARCELE
OD STRANE JEDNOG SUVLASNIKA BEZ SAGLASNOSTI OSTALIH SUVLASNIKA
(Član 138 u vezi čl. 42 stav 5 i čl. 50 st. 2, Zakona o svojinsko - pravnim odnosima)
Uklanjanje dogradjenog dijela objekta i vraćanje zemljišta u prvobitno

stanje nije društveno i ekonomski opravdano ako je vrijednost dogradjenog dijela
objekta mnogo veća od vrijednosti zemljišta pod dogradjenim dijelom, već
suvlasnik bez čije je saglasnosti na suvlasničkoj parceli dogradjen objekat može
zahtijevati samo isplatu tržišne cijene zemljišta.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa proizilazi da je parcela br.2856, površine 153m2, zahvaćena DUP – om

Pečurica i na njoj su upisana dva objekta i to: objekat tužene, vikendica površine 20 m2 i
objekat tužioca, vikendica površine 24m2 s tim da stanje na terenu ne odgovara stanju u
listu nepokretnosti budući da je objekat tužene dograđen i nadograđen pa na terenu ima
površinu od 68 m2, uključujući i spornih 23m2 terase. I tužilac je svoj objekat dogradio
pa je površina njegovog objekta 37 m2. DUP-om Pečurice je predviđeno da na spornoj
parceli pod objektima bude 56,40m2, ali je faktički izgrađeno 105m2. Za objekat tužene
u funkcionalnom smislu, dograđeni dio, čije uklanjanje traži tužilac, služi kao terasa
ispred stambenih jedinica i za prolaz do stepeništa koje vodi na sprat, a na spratnom
dijelu dograđeni dio takođe služi kao terasa ispred stambenih jedinica – apartmana i
komunikacija za te jedinice. Dogradđeni dio objekta je starosti oko pet godina, a
površina zemljišta pod dograđenim dijelom objekta je 23m. Tužilac se zbog dogradnje
objekta obratio Inspekciji zaštite prostora Ministarstva održivog razvoja i turizma Crne
Gore koja je sačinila zapisnik o stanju na licu mjesta br.1003-151/11 od 06.09.2011.
godine.
Nižestepeni sudovi su, postupajući po nalogu iz ukidnog rješenja Vrhovnog suda
Rev.br. 337/18 od 25.04.2018. godine, u ponovnom postupku utvrdili da je tužena
počela sa gradnjom stubova, stepeništa i terase 2010.godine, a da su radovi završeni u
martu 2011.godine.
Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrđenja, a nasuprot navodima revizije,
nižestepeni sudovi su pravilno odlučili kad su predmetni tužbeni zahtjev odbili kao
neosnovan, jer je to nalagala pravilna primjena materijalnog prava u predmetnoj pravnoj
stvari.
I po nalaženju ovog suda, pravilno zaključuju nižestepeni sudovi da se u
konkretnom slučaju radi o suvlasničkoj stvari pa su se, stoga, pravilno pozvali na
odredbu čl.138 st.1 Zakona o svojinsko pravnim odnosima (Sl.list CG,br.19/09) kojom je
propisano da je za preduzimanje poslova koji prelaze okvire redovnog upravljanja
potrebno saglasnost svih suvlasnika. Ovdje je riječ o poslovima koji prelaze okvire
redovnog upravljanja, a tiču se promjene namjene dijela predmetne parcele, (koja je u
pravnom režimu suvlasništva stranaka), koji je tužiocu služio za prolaz do svojih
objekata, a za čiju promjenu namjene tužilac nije dao saglasnost.
BILTEN 2 / 2019 205

Tuženi (graditelj) je sporne radove na dogradnji objekta vršio na zemljištu koje
nije isključivo u njegovoj svojini. Zemljište je za graditelja tuđe, ako nije njegovo ili nije
samo njegovo već pripada i drugom suvlasniku. Stoga se sporni odnos među strankama
mora riješiti primjenom instituta građenja na tuđem zemljištu.
Kako je u postupku nesumnjivo utvrđeno da je tužena nesavjestan graditelj, jer je
radove na prenamjeni dijela suvlasničke parcele izvršila bez saglasnosti drugog
suvlasnika, ovdje tužioca, odnosno uz izričito njegovo protivljenje budući da je o
radovima, koji su izvršeni, (kako to proizilazi iz spisa), bez dozvole nadležnog organa,
obavijestio nadležnu inspekciju, to je bilo mjesta primjeni odredbe čl.42 Zakona o
svojinsko pravnim odnosima koji se primjenjuje u situaciji građenja na tuđem zemljištu
kad je graditelj nesavjestan, a vlasnik zemljišta savjestan. Saglasno navedenoj odredbi
tužiocu, kao vlasniku zemljšta, u roku od tri godine od završene izgradnje pripada pravo
izbora - ili da traži vlasništvo objekta, ili rušenje objekta, ili da mu se naknadi tržišna
cijena zemljišta, a ako taj rok propusti može zahtijevati samo isplatu tržišne cijene
zemljišta (čl.42 st.5).
U ponovnom postupku utvrđeno je da je tužena počela sa gradnjom stubova,
stepeništa i terase 2010.godine, a da su radovi završeni u martu 2011.godine dok je
predmetna tužba podnijeta 10.06.2013.godinete, dakle, u roku od tri godine od završene
gradnje, pa tužiocu, stoga, pripada pravo izbora u smislu odrdbe čl. 42 Zakona o
svojinsko pravnim odnosima, samim tim i na podnošenje zahtjeva za rušenje sagrađenih
objekata.
Odredbom čl. 50 st. 1 Zakona o svojinsko pravnim odnosima propisano je da se
povraćaj u pređašnje stanje može zahtjevati i u slučaju kad je vlasnik zemljišta
blagovremeno upozorio graditelja ili je graditelj inače bio nesavjestan, dok je stavom 2
istog člana propisano, da izuzetno od odredbe stava 1, sud neće dozvoliti povraćaj u
pređašnje stanje ako nađe da to ne bi bilo društveno opravdano s obzirom na okolnosti
slučaja, a naročito s obzirom na neznatnu vrijednost zauzetog zemljišta prema veličini
štete koja bi za graditelja nastala rušenjem, imovinske prilike stranaka, kao i njihovo
ponašanje tokom izgradnje.
Sledstveno citiranoj zakonskoj odredbi, a nasuprot neosnovanim navodima
revizije, pravilno su zaključili nižestepeni sudovi, da iako je tužena bila nesavjestan
graditelj, jer nije imala saglasnost tužioca da vrši dogradnju svog objekta na način koji
onemogućava tužioca da koristi zemljište koje se nalazi u njihovom suvlasništvu u
dotadašnjoj namjeni (kao put), ali da razlozi društveno ekonomske opravdanosti nalažu
da se dograđeni dio ne uklanja.
Stoga, ne stoje navodi revizije da je drugostepeni sud pogrešno cijenio nalaz i
mišljenje vještaka geodetske struke. Naime, iz navedenog nalaza i mišljenja kao i
dopuna istog, te izjašnjenja vještaka na glavnim raspravama nesumnjivo proizilazi, da je
dograđeni dio objekta sastavni dio objekta tužene budući da je armirano betonska
krovna ploča iznad stambenog dijela sprata objekta tužene ujedno i ploča iznad
dograđenog dijela i oslonjena je na armirano betonske stubove koji su podignuti od
prizemlja i na zauzetom dijelu zemljišta pa bi rušenjem dograđenog dijela došlo do
ugrožavanja stabilnosti i slabljenja konstrukcije i urušavanja preostalog dijela ploče na
cijelom objektu tužene. Ovo posebno kad se ima u vidu i da je vrijednost dograđenog
dijela objekta (10.434,00€) mnogo veća od vrijednosti zemljišta pod dograđenim dijelom
(2.507,00€), kako to proizilazi iz nalaza vještaka građevinske struke, što sve ukazuje na
pravilnost zaključka da uklanjanje dograđenog dijela objekta i vraćanja zemljišta u

prvobitno stanje ne bi bilo društveno i ekonomski opravdano, a koji zaključak ukazuje na
pravilnu primjenu materijalnog prava u konkretnoj pravnoj stvari.
Dakle, iako je tužilac podnio tužbu za rušenje dograđenog objekta u zakonskom
roku od tri godine od završene gradnje protiv nesavjesnog graditelja, ovdje tužene, kod
činjenice da rušenje ne bi bilo društveno i ekonomski opravdano, to tužilac, u smislu
odredbi čl. 42 st. 5 Zakona o svojinsko pravnim odnosima, može zahtjevati samo isplatu
tržišne cijene zemljišta."
BILTEN 2 / 2019 207

GRADJENJE NA ZEMLJIŠTU U SUVLASNIŠTVU
BEZ SAGLASNOSTI SUVLASNIKA
(Član 42 stav 3 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima)
Ako su se suvlasnici zemljišta koji nijesu dali saglasnost jednom od

suvlasnika za izgradnju objekta opredijelili da traže suvlasništvo na sagradjenom
objektu dužni su graditelju naknaditi vrijednost suvlasničkog dijela objekta.
Iz obrazloženja:
"Parnične stranke suvlasnici na kat. parc. br. 1804 iz LN br. 881 KO Dobrota 1,
na kojoj je tuženi sagradio stambeni objekat. U postupku je nesumnjivo utvrđeno da
tužilje nijesu potpisale sa tuženim nikakav ugovor o zajedničkoj gradnji na navedenoj
kat. parceli, a nakon što je on započeo gradnju, iste su se usprotivile. Međutim, tuženi je
bez njihove saglasnosti kao suvlasnik na zemljištu, završio izgradnju na stambenom
objektu, koji se sastoji od više posebnih stambenih jedinica.
Odredbom čl. 42 Zakona o svojinsko pravnim odnosima ("Sl. list CG", br.
19/2009), predviđeno je da ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili je to
morao znati, a vlasnik se tome odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu
pripadne pravo svojine na građevinskom objektu, ili da graditelj poruši građevinski
objekat i vrati zemljište u prvobito stanje, ili da graditelj isplati tržišnu cijenu zemljišta.
Dakle, za vlasnika zemljišta moguće su tri alternative i pravo izbora vlasnik može učiniti
u roku od tri godine od završene izgradnje. Ako vlasnik zemljišta zahtijeva da mu
pripadne pravo svojine na građevinskom objektu dužan je naknaditi graditelju vrijednost
objekta u visini prosječne građevinske cijene objekta u mjestu u kome se nalazi u
vrijeme donošenja sudske odluke (čl. 42 st. 3 pom. zakona).
S obzirom na navedeno, po ocjeni ovog suda, pavilno se revizijom ukazuje da
kako su se tužilje, kao suvlasnice zemljišta, opredijelile da traže suvlasništvo na
sagrađenom objektu, to su dužne naknaditi tuženom, kao graditelju, vrijednost objekta.
Zato su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 42 pom. zakona, kada nijesu
obavezali tužilje da naknade vrijednost objekta (suvlasničkog dijela), nakon što im je
utvrdio da im pripada pravo suvlasništva na istom. Navedna vrijednost određuje se u
visini prosječne građevinske cijene objekta u mjestu u kome se nalazi, u vrijeme
donošenja sudske odluke."

LEGITIMACIJA U SPORU ZA PREDAJU NEPOKRETNOSTI
(Član 112 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima)
Upisani nosilac stvarnih prava na odredjenoj nepokretnosti legitimisan je za

podnošenje tužbe za povraćaj nepokretnosti, a onaj ko tvrdi suprotno dužan je da
to i dokaže.
***
Povraćaj u državinu zemljišta povlači i uklanjanje objekta koji se nalazi na
tom zemljištu.
Iz obrazloženja:
"Na osnovu sadržine lista nepokretnosti br.822 KO Podgorica I, utvrđuje se da je

na katastarskoj parceli br.1328/1, zemljšte uz vanprivrednu zagradu, površine 15.394
m2, upisana u B listu R. T. C. G., (ovdje tužilac), sa pravom korišćenja u obimu 1/1, bez
navođenja osnova sticanja. Predmetno zemljište nalazi se u državini tuženog.
Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke utvrđeno je da se radi o
državnoj imovini, da je zaključkom SO Titograd iz 1973. godine prenijeto zemljište za
izgradnju RTV D., a pravo korišćenja na kat. parceli 1328/1 prvi put upisano na tužioca
prilikom formiranja sadašnje kat. eveidencije 1998.godine, u listu nepokretnosti br.822
KO Podgorica I. Na osnovu rješenja br.09-663 od 16.12.1971.godine tužilac je dobio
lokaciju koju nije pratila površina, skica i koordinate, ali je na osnovu snimanja terena i
reambulacije, nakon sprovedenih terenskih promjena i njihove obrade, izvršeno
izlaganje podataka na javni uvid i formirana predmetna parcela, 1328/1, na osnovu
rješenja br.822 od 21.03.1997. godine. Iz nalaza i mišljenja vještaka arhitektonske
struke proizilazi da planirana namjena zemljišta koje predstavlja postojeći parking je
parking kapaciteta 102 parking mjesta, unutar urbanističke parcele 01 u zahvatu DUP-a
„RTV P. – C. d.“ i planiran je za potrebe parkiranja zaposlenih i posjetilaca RTV CG.
sudovi kad su usvojili predmetni tužbeni zahtjev, jer je to nalagala pravilna primjena
materijalnog prava u predmetnoj pravnoj stvari.
U skladu sa odredbom čl.112 Zakona o svojinsko pravnim odnosima (Sl.list
CG,br.19/09), vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povraćaj individualno
određene stvari s tim da mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži, ima pravo svojine,
kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Odredbama čl.2 st.1 Zakona o javnim radio-difuznim servisima Crne Gore (Sl.list
CG, br.79/08 i 45/12) ) propisano je da su javni radio-difuzni servisi Crne Gore: Radio
Crne Gore, odnosno Televizija Crne Gore dok je, shodno odredbi čl.55 istog Zakona,
imovina RTCG (koju čine pokretne i nepokretne stvari) u državnoj svojini.
Shodno odredbi čl.4 Zakona o državnoj imovini (Sl.list CG, br.21/2009), vlasnik
stvari u državnoj svojini C. G. (st.1), a da određena svojinska ovlašćenja na stvarima u
državnoj svojini vrše opštine (st.2) i drugi subjekti: državni organi, organi lokalne
samouprave i javne službe čiji je osnivač C. G., odnosno lokalna samouprava i drugi
organi i organizacije koji koriste sredstva budžeta ili upravljaju državnom imovinom u
BILTEN 2 / 2019 209

skladu sa zakonom i drugim propisom donesenim na osnovu zakona (st.3). Ista
određenja sadržana su u odredbama čl.3, i čl.4 Zakona o svojinsko pravnim odnosima.
Dakle, predmetna nepokretnost predstavlja državnu svojinu na kojoj tužilac, (čiji
je osnivač država), ima pravo da shodno odredbi čl.4 st.3 Zakona o državnoj imovini,
vrši imovinska prava i ovlašćenja u pogledu one državne imovine koja je na njega
prenesena, pa i da štiti pravo korišćenja na nepokretnoj imovini koje mu je država
prenijela, kako su to pravilno zaključili nižestepeni sudovi.
Stoga se ne mogu prihvatiti navodi revidenata da tužilac, kao nosilac prava
korišćenja, (kao jednog od segmenata svojinskog ovlašćenja) na predmetnoj
nepokretnosti, nije ovlašćen da traži povraćaj dijela te nepokretnosti u državinu.
Uostalom, upisani nosilac stvarnih prava na određenoj nepokretnosti nesumnjivo je
legitimisan za podnošenje predmetne tužbe, a onaj ko tvrdi suprotno dužan je da to i
dokaže.
Ovaj sud je cijenio navode revizija tuženog i umješača na njegovoj strani da je na
rješenje Republičkog zavoda za geodetske i imovinske poslove, br.822 od 21.03.1997.
godine o upisu prava korišćenja na tužioca, nadležni organ tuženog izjavio prigovor o
kojem nije odlučivano te da se, stoga, ne radi o konačnom i pravosnažnom rješenju, ali
je našao da taj navod nije od uticaja na drugčije presuđenje. Ovo iz razloga što se radi o
konačnom rješenju koje je zakonski osnov za upis, budući da ovo rješenje sadrži
pravnu pouku kojom se nezadovoljna strana obavještava da se protiv ovog rješenja ne
može izjaviti žalba, niti voditi upravni spor, ali da nezadovoljna stranka ima pravo da
tužbom kod nadležnog suda osporava utvrđenje prava, a tim pravom se Glavni grad,
prema stanju u spisima, nije koristio.
Pravilan je i zaključak sudova da je tuženi pasivno legitimisan u ovom sporu, jer
je zauzeo dio predmetne nepokretnosti koje nema namjenu javnog parkirališta u smislu
čl.4 Odluke Skupštine Glavnog grada Podgorica o javnim parkiralištima na teritoriji
Glavnog grada br.01-030/09 - 1317 od 04.12.2009. godine, već se radi o posebnom
prostoru namijenjenom za parkiranje vozila koji pripada određenom objektu.
Povraćaj u državinu zemljišta povlači i uklanjanje objekta koji se na njemu nalazi,
pa je pravilna odluka nižestepenih sudova i u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev
kojim je taženo uklanjanje table sa znakom javnog parkinga."

TUŽBA ZA POVRAĆAJ STVARI
Za uspjeh u parnici kojom se traži predaja stvari dovoljno je dokazati da je

tužilac upisani vlasnik, te da se stvar nalazi u faktičkom posjedu tuženog koji nije
dokazao osnov po kojem tu stvar drži u posjedu.
Iz obrazloženja:
"Prema činjenicama utvrđenim u postupku H. A. A. b. AD P. je sa tuženim

zaključila Ugovor o prodaji nepokretnosti UZZ br.113/11 koji je sačinjen 28.10.2011.
godine kod notara K. L. Predmet prodaje bila je nepokretnost, upisana u listu
nepokretnosti 2772 KO Nikšić, stambeni prostor, koji se nalazi u društvenoj stambenoj
zgradi br.2, ul.V. M. br.24, PD 10, P 2, upisana kao svojina tuženog u obimu prava 1/1.
Cijena nepokretnosti je ugovorena na iznos od 27.546,33€. Konačnim rješenjem Uprave
za nekretnine PJ Nikšić br.954-106- UP – 3188/11-2 od 22.12.2014.godine dozvoljena
je promjena uknjižbe u kat. operatu KO Nikšić i dozvoljen upis predmetnog stambenog
prostora na H. A. A. b. AD P. Navedeno rješenje je pravosnažno. Naime, protiv rješenja
Ministarstva finansija br.07-2-557/2012 od 24.03.2015.godine kojim je odbijena žalba
ovdje tuženog, tuženi je vodio upravni spor koji je okončan presudom Upravnog suda
Crne Gore, U.br.1154/2015 kojom je odbijena tužba ovdje tuženog. Nakon toga, H. A. A.
b. AD P. i ovdje tužilac, H. A. R. doo P., zaključili su Ugovor o kupoprodaji nepokretnosti
UZZ br. 141/16 koji je sačinjen 09.03.2016. godine kod notara R. S. Navedenim
ugovorom, tužilac je, između ostalih nepokretnosti iz ugovora, stekao pravo svojine i na
stambenom prostoru koji je predmet ovog postupka. Predmetni stambeni prostor je
upisan kod nadležnog organa za katastar po osnovu rješenja Uprave za nekretnine PJ
Nikšić PJ 954-103 – UP/10-837/2016 opd 25.05.2016. godine u listu nepokretnosti KO
2772 Nikšić, kao svojina tužioca u obimu prava 1/1 a po osnovu predmetnog ugovora o
kupoprodaji.
Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrđenja pravilno su, i po nalaženju ovog suda,
odlučili nižestepeni sudovi kad su usvojili predmetni tužbeni zahtjev i naložili predaju
predmetnog stambenog prostora ovdje tužiocu.
Odredbom čl.112 Zakona o svojinsko pravnim odnosima (Sl.list CG,br.19/09)
propisano je da vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povraćaj određene stvari
pod uslovom da dokaže da na stvari, čiji povraćaj traži, ima pravo svojine, kao i da se
stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Dakle, tužilac je dužan da dokaže da je stvar koju traži njegova. Ako se radi o
nekretnini upisanoj u katastru na ime tužioca važi pretpostavka da je stvar njegova, a ko
tvrdi suprotno mora i da dokaže. Ako nekretnina nije upisana, mora dokazati osnov i
način sticanja, kao i svojinu pravnog prethodnika. Stvar koja se traži u tužbenom
zahtjevu mora biti individualizovana i u posjedu tuženog.
Tužilac je u predmetnoj pravnoj stvari dokazao da je kod nadležnog organa za
katastar upisan kao vlasnik stambenog prostora koji je predmet tužbenog zahtjeva u
obimu prava 1/1. Osim toga, dokazao je i pravni osnov sticanja svojine kako svoj, tako i
BILTEN 2 / 2019 211

svog pravnog prethodnika. S druge strane, tuženi suprotno nije dokazao. Stambeni
prostor je identifikovan i nalazi se u posjedu tuženog pa su se, stoga, i stekli zakonom
propisani uslovi da zahtijeva predaju istog.
Kod izloženog pranvog pristupa u ovoj odluci, drugačije pravno rezonovanje
tuženog s tim u vezi iznijeto u reviziji ne može se prihvatiti.
Pozivanje tuženog na činjenicu da je rješenje Ministarstva finansija, br.07-2-
241/2011 od 06.04.2016.godine kojim je odbijena žalba ovdje tuženog izjavljena protiv
rješenja Uprave za nekretnine br.954-103-UPI – 248/11 od 25.02.2015.godine kojim je
dozvoljen upis zabilježbe obavještenja o prodaji sporne nepokretnosti radi namirenja
novčanog potraživanja hipotekarnog povjerioca H. A. A. b. AD P. ukinuto presudom
Upravnog suda Crne Gore U.br.1427/2016 od 11.04.2017.godine nije od uticaja na
drugačije presuđenje kod činjenice da je rješenje o upisu predmetnog stana na pravnog
prethodnika tužioca pravosnažno i konačno.
Kako je za uspjeh u parnici kojom se traži predaja stvari dovoljno dokazati, kao
što je naprijed ukazano, da je tužilac upisani vlasnik i da se stvar nalazi u faktičkom
posjedu tuženog (koji nije dokazao osnov po kojem tu stvar drži u posjedu), a koji uslovi
su ispunjeni u ovom sporu to ostali navodi revizije tuženog, koje je ovaj sud cijenio,
nijesu mogli dovesti u sumnju zakonitost pobijane odluke."

TUŽBA ZBOG UZNEMIRAVANJA PRAVA SVOJINE
Postavljanjem vodovodne cijevi u javnom interesu koja služi i za

vodosnabdijevanje vlasnika nepokretnosti na kojoj je postavljena i uz čiju
saglasnost je postavljena nema protivpravnog uznemiravanje vlasnika, niti su u
znatnoj mjeri otežana svojinska ovlašćenja vlasnika nepokretnosti, te je zahtjev
kojim se traži zaštita od uznemiravanja prava svojine neosnovan.
Iz obrazloženja:
"U skladu sa odredbom čl. 126 Zakona o svojinsko pravnim odnosima ("Sl.list
CG", br. 19/09) ranije čl. 42 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa ("Sl.list
SFRJ", br. 6/80 i 36/90 i "Sl.list SRJ", br. 29/96) propisano je, ako treće lice neosnovano
uznemirava vlasnika ili svojinskog držaoca na drugi način, a ne oduzimanjem stvari,
vlasnik, odnosno svojinski držalac može tužbom zahtijevati da to uznemiravanje
prestane. Dakle, samo ono uznemiravanje svojine koje onemogućava, ili u znatnoj mjeri
otežava vršenje svojinskih ovlašćenja na stvari predstavlja uznemiravanje u smislu
naprijed citiranih propisa. Negatornom tužbom se štiti svojina od uznemiravanja koje
traje, ili opravdano može očekivati da će se ponoviti.
Po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima revizije, pravilan je zaključak
drugostepenog suda, da postavljanjem vodovodne cijevi od strane tuženog nijesu u
znatnoj mjeri otežana svojinska ovlašćenja na tom dijelu nepokretnosti. Ovo kod
utvrdjenja, da je predmetni cjevovod dio javnog vodovodnog sistema H. N., koji služi za
vodosnadbijevanje svih mještana u naselju B., kao i za vodosnadbijevanje same tužilje,
a što upućuje na zaključak, da je ista postavljena u javnom interesu. Postavljena je prije
30 godina i tužilja se saglasila sa postavljanjem iste preko njene parcele što je potvrdila
svojim potpisom Ugovor o zajedničkom izvršenju radova izmedju ostalih i vodovodne
mreže iz 1981 godine.
Dakle, polazeći od činjeničnog utvrdenja i od sadržine navedene zakonske
odredbe, jasno proizilazi, da tuženi nije protivpravno uznemiravao tužilju u vršenju
svojinskih ovlašćenja na njenoj nepokretnosti, a u kojem pravcu drugostepeni sud daje
potpuno jasne i razumljive razloge, koje u svemu prihvata i ovaj sud i na iste upućuje
revidenta.
Imajući u vidu naprijed navedeno, bez značaja je na drugačije odlučivanje nalaz i
mišljenje vještaka hidrogradjevinske struke. Naime, mišljenje vještaka da je radi
sprečavanja daljeg pucanja cijevi koja je postavljena na imovini tužilje potrebno
zamijeniti i postaviti drugu cijev, je bez značaja. Po mišljenju vještaka, do pucanja
cjevovoda je dolazilo zbog dotrajalosti cijevi i neugradjenosti vazdušnih ventila, a što
uzrokuje neadekvatan rad vodovoda. Tužilja je tražila, da se tuženom naloži da prestane
sa uznemiravanjem, tako što će ukloniti postojeću cijev sa njene parcele. Medjutim,
mišljenje vještaka se odnosi samo na zamjenu postojeće cijevi, tako što bi se nova cijev
postavila na istoj parceli pored pstojećeg cjevovoda. O eventualnom pucanju sporne
cijevi, te mogućem nastanku klizišta zbog pucanja, radi se samo o pretpostavkama, a
BILTEN 2 / 2019 213

što predstavlja buduću neizvjesnu okolnost, tako da je to bez uticaja na drugačije
presudjenje u ovoj pravnoj stvari, jer to može biti osnov za neka druga potraživanja."

DOKAZIVANJE I ZNAČAJ VANKNJIŽNOG VLASNIŠTVA NA STANU
Vanknjižno vlasništvo se dokazuje pravnim slijedom vlasnika sve do prvog

vlasnika, a to je najčešče investitor.
***
Pravo na urbanističkoj parceli pripada vlasniku posebnog dijela stambene
zgrade i ovaj zahtjev može se sa uspjehom isticati pod uslovom da se dokaže
vlasništvo na stanu u stvarnopravnom smislu, dakle, ne i vanknjižno vlasništvo.
Iz obrazloženja:
"Tužilja kao investitor i „S. K.“ I., projektovanje i izvođenje građevinskih radova iz
N. S., kao izvođač radova su 26.08.1991.godine zaključili ugovor o građenju kojim se „S.
K.“ obavezao da, kao izvođač radova, za račun investitora izgradi stan – apartman
površine oko 47m2 na kat. parceli 760/19 KO Đenovići za fiksnu utvrđenu cijenu
građenja od 559.000,00 dinara. Ugovor su svojeručno potpisali tužilja i osnivač „S. K.“,
K. N. Iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke utvrđeno je da ugovorom o
građenju nije jasno i precizno definisana stambena jedinica u smislu položaja u objektu,
pa se na osnovu ovog ugovora ne može identifikovati predmetni stambeni prostor, sem
u dijelu da se nalazi na lokaciji današnjeg objekta 1 na kat.parceli 320 KO Đenovići, kao
i da ima površinu od 47m2. Objekat 1 (u kojem se nalazi sporni stan) je četvoroetažni i
sastoji se od suterena, prizemlja, sprata i potkrovlja i djelimično je etažno razrađen.
Građevinski i zanatski je završen i u funkciji je stanovanja. Kat.parcela br.320 KO
Đenovići, koja odgovara nekadašnjoj čest.zem.760/19, na kojoj se nalazi objekat 1
upisana je kao susvojina prvo i drugotuženog u obimu prava od po 1/7, odnosno 6/7
suvlasničkog dijela. Veći dio kat. parcele 320 KO Đenovići odgovara dijelu urbanističke
parcele UP 406. Na osnovu saglasnih kazivanja svjedoka D. D. i S. M. utvrđeno je da
tužilja duže od 25 godina živi u ovom stanu i da u državini stana nije smetana od drugih
lica pa je sud utvrdio da je stan u kojem tužilja živi upravo stan iz predmetnog ugovora o
građenju. U postupku je utvrđeno da pravno lice „S. K.“ iz N. S. više ne postoji.
Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrđenja, nižestepeni sudovi su zaključili da je
tužija pravo svojine na predmetnom stanu stekla osnovom ugovora o građenju od
26.08.1991. godine i slijedom tog utvrđenja usvojili tužbeni zahtjev i obavezali tužene,
kao upisane suvlasnike na parceli na kojoj se objekat nalazi, da priznaju i trpe da se
tužilja upiše kao vlasnik dvosobnog stana, površine 46,83 m2 koji se nalazi u Đ. bb, O.
H. N., u sjevernom dijelu objekta na etaži prvog sprata, izgrađenog na katastarskoj
parceli 320 K.O Đenovići, jer tužbeni zahtjev nije mogao biti usmjeren prema ugovornoj
strani - pravnom licu koje više ne postoji, pa je tužilja jedino mogla da tuži vlasnike
zemljišta. Kako stan nije evidentiran u katastru nepokretnosti tužilja će ovo svoje pravo
moći ostvariti kada se izvrši etažna razrada stana, a nakon pravosnažnoti presude.
Usvojen je i tužbeni zahtjev kojim je tražno utvrđenje zajedničke nedjeljive svojine
na predmetnoj kat.parceli, s pozivom na odredbu čl. 171 Zakona o svojinsko pravnim
odnosima koje pravo tužilji pripada po osnovu činjenice da je vlasnica posebnog dijela
stambene zgrade.
BILTEN 2 / 2019 215

Međutim, ovakvo rezonovanje nižestepenih sudova ne može se prihvatiti.
I po nalaženju ovog suda, osnovano se revizijom drugotuženog ukazuje na
kontradiktornost i nerazumljivost razloga prvostepene presude, koju nije otklonio
drugostepeni sud u žalbenom postupku, u dijelu zaključka tih sudova o postojanju
pravne veze između tuženih u ovom sporu i tužilje kada se radi o sticanju vanknjižnog
vlasništva na spornom stanu. Navedeno propust nižestepenih sudova ima za posledicu
bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 367 st.2 tač.15 ZPP, koja uvijek
predstavlja ukidni razlog kada je na nju ukazano u revizijskom postupku, kao što je u
konkretnom slučaj.
Tužilja je predmetni ugovor o građenju zaključila sa radnjom „S. K.“ iz N. S. čiji je
osnivač i vlasnik K. N. Pomenuta radnja, prema uvjerenju Gradske uprave za privredu
G. N. S., nije imala svojstvo pravnog lica, a prestala je da postoji 28.06.1995. godine.
Prvostepeni sud je, i pored ovakve sadržine uvjerenja, pogrešno utvrdio da „S. K.“
iz N. S. ima status pravnog lica pa kako je to pravno lice prestalo da postoji da su i u
pogledu ovog zahtjeva morali biti tuženi suvlasnici parcele na kojoj se nalazi stambeni
objekat.
Nasuprot pravnom rezonu nižestepenih sudova, ovaj sud nalazi da tužilja nije ni u
kakvom pravnom odnosu sa tuženima koji su upisani suvlasnici na spornoj parceli kada
se radi o zahtjevu za utvrđenje vanknjižnog vlasništva na predmetnom stanu. Ovo iz
razloga što je sporni materijalnopravni odnos nastao između tužilje i radnje „S. K.“, čiji je
vlasnik i osnivač K. N., zaključenjem ugovora o građenju predmetnog stana. Iako je
utvrđen prestanak radnje 28.06.1995. godine, obligacionopravni odnos i dalje postoji
između K. N., osnivača i vlasnika iste, (jer za obaveze radnje odgovara njen vlasnik) i
tužilje, a što nižestepeni sudovi nijesu imali u vidu kad su cijenili neosnovanim prigovor
nedostatka stvarne legitimacije koji je istakao dugotuženi tokom postupka.
Nižestepeni sudovi u razlozima za svoju odluku govore o sticanju svojine tužilje
na predmetnom stanu po osnovu ugovora o građenju iako je zahtjev usmjeren na
utvrđenje vanknjižnog vlasništva na tom stanu što takođe predstavlja kontradiktornost.
Vanknjižno vlasništvo se dokazuje pravnim slijedom vlasnika sve do prvog
vlasnika, a to je najčešče investitor. Međutim, u ovoj pravnoj stvari na nesumnjiv način
nije utvrđena ni činjenica ko je investitor izgradnje stambenog objekta u kojem se nalazi
predmetni stan, niti je prilikom presuđenja cijenjen navod tužilje da do upisa tužilje kao
vlasnika na predmetnom stanu nije došlo zbog toga što je objekat u kojem se nalazi
predmetni stan ostao nezavršen, a građen je bez građevinske dozvole.
Odredbom čl. 171 propisano je da na urbanističkoj parceli, na kojoj je stambena
zgrada izgrađena, vlasnici posebnih djelova imaju zajedničku nedjeljivu svojinu.
Pravo na urbanističkoj, a ne katastarskoj parceli (kako je traženo tužbom) pripada
vlasniku posebnog dijela stambene zgrade i ovaj zahtjev tužilja može s uspjehom isticati
pod uslovom da dokaže vlasništvo na stanu u stvarnopravnom smislu, dakle, ne i
vanknjižno vlasništvo što nižestepeni sudovi nijesu imali u vidu prilikom odlučivanja pa ni
u ovom dijelu nijesu pravilno i potpuno utvrđene činjenice koje je nalagala pravilna
primjena navedene zakonske odredbe. Pri tom se taj zahtjev, nasuprot tvrdnji revidenta,
mora usmjeriti prema upisanom vlasniku zemljišta."

PROMJENA GRANICA I NAMJENE KATASTARSKE PARCELE
Promjena granica katastarskih parcela ili korisnika na katastarskim

parcelama nije od uticaja na planom propisanu namjenu urbanističke parcele
***
Promjena namjene nepokretnosti usvajanjem novog Detaljnog
urbanističkog plana ne može imati za posljedicu gubitak stečenog stvarnog prava.
Iz obrazloženja:
"Tužilac je u ZU 22 KO Dobrota bio upisan kao nosilac prava upravljanja na

ranijoj čestici zemlje br.2593, označenoj u tom ulošku kao biće br.62, u naravi put, na
osnovu upisa br.89/53 od 20.06.1953. godine. Prije toga, ova čestica je, prema stanju iz
1949. godine, u zemljišnoj knjizi bila upisana kao Opštenarodna imovina. Pomenuta
čestica parcelisana je za potrebe formiranja Jadranske magistrale kroz naselje Dobrota
1964. godine na način što su od osnovne čestice formirane čestica zemlje br.2593/1,
koja je parcelacijom dobila površinu od 92 m2 i ostala neizmijenjena po kulturi (put) i
čestica zemlje br.2953/2, koja je parcelacijom dobila površinu od 48 m2 i po kulturi
definisana kao Jadranski put. Uvidom u prijavni list sa spiskom površina od 30.09.1964.
godine i ZU 22 KO Dobrota utvrđeno je da navedena parcelacija, odnosno promjena u
oznakama, površinama i namjeni pod čestica br.2593/1 i br.2593/2 nije evidentirana kroz
zemljišne knjige, odnosno nije unesena u ZU br.22 KO Dobrota. Vještak geodetske
struke M. M. je identifikovao predmetnu nepokretnost kako po novom, tako i po starom
premjeru i utvrdio da nekadašnja čest. zem.br.2593/1 KO Dobrota ulazi u sastav
sadašnjih kat. parcela br.1016, 1018 i 1019 KO Dobrota I koje su sada, sa pravom
korišćenja i sukorišćenja upisane po važećem katastarskom operatu na prvo, drugo,
treće i četvrtotuženog u ukupnoj površini od 60m2, kao i dio današnje kat. parcele
2559/2 KO Dobrota I u površini od 32 m2 koja je upisana kao Državna svojina i koja u
naravi predstavlja magistralni put (Jadranska magistrala) Kotor – Herceg Novi. Iz
uvjerenja Sekretarijata za urbanizam i građevinarstvo Opštine Kotor br.0303-2554/13 od
25.06.2013. godine i br.0303-12536 od 20.09.2013. godine utvrđeno je da su sadašnje
kat. parcele br.1016, 1018 i 1019 KO Dobrota I u zahvatu Detaljnog urbanističkog plana
„Dobrota“, te da su na istima formirane urbanističke parcele UP br.718 (od kat.parcele
br.1016), UP br.719 (od kat. parcele 1018) i UP br.717 (od kat. parcele 1019),
sukorišćenje prvo, drugo, treće i četvrtotuženog na kojim urbanističkim parcelama je
predviđena stambena gradnja za razliku od ranije važećeg Detaljnog urbanističkog
plana „Dobrota“ kojim je preko sporne parcele bila predviđena saobraćajnica.
Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrđenja, nižestepeni sudovi su pravilno
primijenili materijalno pravo kad su usvojili predmetni tužbeni zahtjev i utvrdili da je
tužilac korisnik dijela kat.parc. 1019 KO Dobrota I u površini od 56 m2, koji dio po
starom premjeru odgovara dijelu čest.zem. 2593/1 KO Dobrota, dimenzija i koordinata
bliže opisanih stavom prvim izreke prvostepene presude, koji se revizijom pobija.
Naime, u postupku je, pravilnom ocjenom dokaza provedenih u postupku,
utvrđeno da je O. K., ovdje tužilac, od 1953. godine bila upisana kao nosilac prava
BILTEN 2 / 2019 217

upravljanja na ranijoj čestici zemlje 2593 iz ZU 22 KO Dobrota, a da je prethodno ova
česica zemlje, prema stanju iz 1949. godine, bila upisana u zemljišnu knjigu kao
Opštenarodna imovina.
Sa druge strane, prvo, drugo, treće i četvrtotuženi su na spornom dijelu
nepokretnosti upisani u katastru kao sukorisnici, bez pravnog osnova.
Kako je nekadašnja čestica zemlje 2593, odnosno parcelacijom 1964. godine
stvorena predmetna parcela 2593/1, ušla u površini od 56m2 u sastav sadašnje
kat.parcele 1019 KO Dobrota I, koja je bez pravnog osnova upisana kao korisništvo na
prvo, drugo, treće i četvrtotuženog to je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je
tužilac dokazao da je korisnik predmetne nepokretnosti.
Pri tom, a nasuprot pravnom rezonu revidenata, pravilno nalaze nižestepeni da
promjena namjene predmetne nepokretnosti usvajanjem novog Detaljnog urbanističkog
plana „Dobrota“, ne može imati za posledicu gubitak stečenog stvarnog prava na istoj od
strane ovdje tužioca, kako se to neosnovano revizijom tvrdi.
Ovo i kod utvrđenja u postupku da se usvajanjem tužbenog zahtjeva, na način
kako je on postavljen, ne dira u granice urbanističke parcele, niti se urbanistička pacela
cijepa već se mijenjaju granice katastarske parcele unutar granica utvrđene urbanističke
parcele, a promjena granica katastarskih parcela ili korisnika na katastarskim parcelama
nije od uticaja na planom propisanu namjenu urbanističke parcele. "

PRAVNA PRIRODA SLUŽBENOSTI
-NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA UKIDANJE SLUŽBENOSTI-
(Član 58 stav 2 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)
Ne radi se o pravu službenosti u smislu odredaba Zakona o osnovama

svojinsko pravnih odnosa, tj. o stvarno pravnom, već o obligaciono pravom
odnosu ako je ugovorom tužiocu prenijeto pravo korištećenja na gradskom
gradjevinskom zemljištu uz novčanu naknadu a obaveza da trpi da se preko te
nepokretnosti odvija saobraćaj do realizacije DUP, te obaveza tužioca da trpi da
se preko tog zemljišta odvija saobraćaj nije prestala ako do realizacije DUP nije
došlo.
Iz obrazloženja:
"Prvostepenom presudom usvojen je tužbeni zahtjev. Prvostepepeni sud je našao

da su se promijenile okolnosti od ustanovljenja sporne službenosti u smislu da je
predmetna parcela sada zemljište uz poslovnu zgradu i da ima drugu namjenu, a ne
postojeći put u funkciji, tj. da se zbog promijenjenih okolnosti više ne postiže svrha
službenosti zbog koje je ista ustanovljenja, zbog čega postoji osnov za njeno ukidanje u
smislu čl.58 st.2 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa ("Sl.list SFRJ", br.6/80 i
36/90 i "Sl.lisr SRJ", br.29/96), koji je bio u primjeni u vrijeme zaključenja ugovora.
Drugostepeni sud je, nakon održane rasprave, preinačio prvostepenu presudu na
način što je tužbeni zahtjev odbio, sa obrazloženjem da je uviđajem lica mjesta utvrđeno
da se nijesu izmijenile okolnosti u odnosu na vrijeme kada je ustanovljena predmetna
službenost (nesporno), da nije došlo do realizacije planiranih saobraćajnica, tako da
nijesu prestali razlozi zbog kojih je u korist tuženog ustanovljeno pravo službenosti, da
na drugačiju odluku suda ne utiče okolnost da je tužilac registrovao liniju 2 za obavljanje
tehničkog pregleda i usluga, a ovo sa razloga što je poslovni objekat tužioca u vrijeme
zaklječenje predmetnog ugovora bio lociran na istoj nekretnini, da je sporno zemljište
kupljeno za kompletiranje parcele na kojoj će tužilac obavljati djelatnost, tako da tužiocu
nije moglo ostati nepoznato da će proširiti djelatnost, odnosno da će mu ustanovljena
službenost ometati obavljanje djelatnosti, što je tužilac potpisivanjem ugovora prihvatio,
tako da se ne može pozivati na izmijenjene okolnosti.
Ovaj sud je stanovišta da je na utvrđeno činjenično stanje drugostepeni sud
pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev.
U konkretnom slučaju ne radi se o službenosti u smislu čl.49 st.1 Zakona o
osnovama svojinsko pravnih odnosa.
Naime, prema ovoj odredbi, stvarna službenost je pravo vlasnika jedne
nepokretnosti (povlasno dobro) da za potrebe te nepokretnosti vrši određene radnje na
nepokretnosti drugog vlasnika (poslužno dobro) ili da zahtijeva od vlasnika poslužnog
dobra da se uzdržava vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj
nepokretnosti.
Predmetnim ugovorom ustanovljena je obaveza tužioca, kao vlasnika poslužnog
dobra (sada kat.parc.161/2) da omogući da se sporno zemljište koristi u funkciji puta sve
BILTEN 2 / 2019 219

do realizacije planiranih saobraćajnica po DUP-u "Zabjelo 8". U ugovoru se ne navodi u
korist kojih parcela se službenost ustanovljava, a prema stanju u spisima proizilazi da je
ugovoreno da se sporno zemljište koristi kao dio javne saobraćajnice. Dakle, ne radi se
o pravu službenosti u smislu odredbi Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, tj. o
stvarno pravnom već o obligaciono pravom odnosu. Naime, navedenim ugovorom
tužiocu je prenijeto pravo korištećenja na gradskom građevinskom zemljištu uz novčanu
naknadu i obavezu da trpi da se preko te nepokretnosti odvija saobraćaj kao do tada i
do realizacije DUP-a. Prema tome, u pitanju je obligaciono pravni odnos između tužioca
i tužene, a ne stvarno pravni odnos u smislu odredaba čl.49 - 60 Zakona o osnovama
svojinsko pravnih odnosa, pa se ne mogu prihvati osnovanim navodi revizije u tom
pravcu (da su se stekli uslovi iz čl.58 Zakona o ukidanju službenosti).
Ugovorne strane su ugovorom jasno odredile da će se predmetno zemljište
koristiti kao put do realizacije planiranih saobraćajnica po DUP-u. Kako do realizacije
DUP-a još nije došlo to ne postoje uslovi da se ugovor u ovom dijelu mijenja, tj. da je
prestala obaveza tužioca da trpi da se preko spornog zemljišta odvija javni saobraćaj i
nijesu se izmijenile okolnosti koje su bile u momentu zaključenja ugovora, pa nema
uslova ni za raskid ugovora u ovom dijelu, shodno odredbama čl.133 Zakona o
obligacionim odnosima, odnosno čl.128 sada važećeg Zakona o obligacionim odnosima
("Sl.list CG", br.47/08).
Ovaj sud je cijenio navode revizije da je DUP "Zabjelo 8" prestao da važi na
osnovu odluke Ustavnog suda Crne Gore, da je tužiocu uskraćeno pravo na svojinu
garantovanu čl.58 Ustava Crne Gore, da je od zaključenja ugovora o prenosu prava na
građevinskom zemljištu proteklo 13 godina, ali nalazi da se ne radi o činjenicama koje
su od takvog značaja da bi dovele do donošenja drugačije odluke u ovoj stvari."

NAČELO RESTRIKCIJE STVARNE SLUŽBENOSTI
(Član 199 stav 1 u vezi čl. 206 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima)
Nijesu ispunjeni uslovi za konstituisanje prava službenosti prolaza preko

poslužnog dobra ako bi korist od toga imao samo vlasnik povlasnog dobra, dok bi
za vlasnika poslužnog dobra to predstavljalo štetu jer bi mu to onemogućilo
navodnjavanje i obradjivanje velike površine zemljišta.
Iz obrazloženja:
"Parcela tužioca u čiju korist se traži ustanovljenje službenosti je, po prirodi,

zapuštena livada, dok je parcela tuženog njiva koja se intezivno obrađuje, pa
ustanovljenje stvarne službenosti kolskog prolaza ne bi bilo opravdano preko parcele
tuženog, jer bi korist od toga imao samo tužilac, dok bi to onemogućilo navodnjavanje i
obrađivanje velike površine na parceli tuženog, a što bi za istog predstavljalo samo
štetu. Kod utvrđenog, pravilno su nižestepeni sudovi, poštujući načelo restrikcije stvarne
službenosti iz čl. 199 st. 1. Zakona o svojinsko pravnim odnosima (Sl.list CG, br.19/09),
zaključili da nijesu ispunjeni uslovi za konstituisanje prava službenosti kolskog prolaza
shodno odredbi čl. 206. istog Zakona, kojom je propisano, da se pravo službenosti, koje
predstavlja ograničenje prava svojine vlasnika poslužnog dobra, može ustanoviti
odlukom suda kad vlasnik povlasnog dobra u cjelini ili djelimično ne može koristiti to
dobro bez odgovarajućeg korišćenja poslužnog dobra, kao i u drugim slučajevima
određenim zakonom.
Stoga, kako je vještačenjem nesumnjivo utvrđeno da za prilaz tužioca do svoje
imovine postoje adekvatnija i kvalitetnija rješenja, preko susjedne imovine drugog
vlasnika, i to direktni ulaz sa asfaltnog puta, podesan i bez ikakvih ograničenja, kao i bez
štete za tog vlasnika, te činjenice da tuženi ne bi mogao da obrađuje svoju parcelu, jer
na istoj u dužem vremenskom periodu sadi razne poljoprivredne kulture, u svrhu čega je
postavio šahte i cijevi za navodnjavanje, koje takođe postoje od ranije, to su
neutemeljeni navodi revizije kojim se pokušava osporiti navedeno."
BILTEN 2 / 2019 221

USLOVI ZA STICANJE SLUŽBENOSTI ODRŽAJEM
Za postojanje savjesnog posjeda prava službenosti prolaza potrebnog za

sticanje održajem tog prava, treba da se službenost vrši kao pravo, a vlasnik
poslužnog dobra da prelaženje prihvata kao vršenje prava.
Iz obrazloženja:
"Shodno odredbi čl. 203 Zakona o svojinsko pravnim odnosima ("Sl. list CG", br.
19/2009), stvarna službenost se stiče održajem kada je vlasnik povlasnog dobra faktički
ostvarivao službenost za vrijeme od 20 godina, a vlasnik poslužnog dobra se nije tome
protivio, dok savjestan i zakonit držalac službenosti, istu stiče protekom roka od 10
godina. Na osnovu savjesne državine stvarna službenost stiče se održajem protekom
roka od 15 godina. Iste sadržine je i odredba ranije vežećeg Zakona o osnovama
svojinsko pravnih odnosa, koja govori o održaju kao načinu sticanja stvarne službenosti.
Iz spisa predmeta se utvrđuje da je D. D., koja je predmetnu parcelu poklonila
tužiocu, istu kupila od A. B., koja po kulturi predstavlja livadu i obje parcele, povlasno i
poslužno dobro, nalaze se u okviru DUP-a Petrovac. Svoj zahtjev tužilac temelji na
tvrdnji da su sporni put on i njegov pravni prethodnik koristili za dolazak do predmetne
parcele više od 20 godina.
Sud je u postupku saslušao svjedoke na okolnosti korišćenja predmetne dionice
od strane tužioca, a za dolazak do parcele koja predstavlja povlasno dobro, pa je iz
njihovih kazivanja nesumnjivo utvrđeno, da su tužilac kao i njegov pravni prethodnik
povremeno obilazili predmetnu parcelu, prolazeći spornim putem, a u cilju nadgledanja
iste. Stoga su, po ocjeni ovog suda, pravilno nižestepeni sudovi izveli zaključak da se
takvo dolaženje do parcele ne može podvesti pod pojam faktičkog ostvarenja
službenosti prolaza, koje je ranije moglo dovesti do sticanja prava službenosti i sada
utvrđenju postojanja službenosti prolaza.
Raniji vlasnik parcele, koja predstavlja povlasno dobro, A. B., se izjasnio da je do
parcele prije prodaje prolazio predmetnim spornim putem, ali uz odobrenje Đ., vlasnika
poslužnog dobra. Iz kazivanja D. D., utvrđeno je da je u posjedu iste parcele od 1988.
godine, i da je spornim putem dolazila prije nego što je pracelu poklonila tužiocu, obično
dva puta nedeljno, a nekada se dešavalo i po više mjeseci da ne prođe do iste.
Predmetnu parcelu D. je poklonila tužiocu unazad pet do sedam godina.
Imajući u vidu navedeno, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da tužilac nije
dokazao da je faktički ostvarivao službenost prolaza pješke i vozilom, te da nema uslova
za utvrđenje postojanja iste, održajem. Naime, za postojanje savjesnog posjeda prava
službenosti prolaza potrebnog za sticanje održajem tog prava, treba da se službenost
vrši kao pravo, a vlasnik poslužnog dobra da prelaženje prihvata kao vršenje prava.
Prelaženje preko zemljišta samo na osnovu dozvole njegovog vlasnika ne može dovesti
do održaja. Takođe, za sticanje prava službenosti održajem potrebno je da postoji
neprekidni posjed i državina prava stvarne službenosti stiče se faktičkim vršenjem
ovlašćenja koja čine sadržinu tog prava, i državinu prava stvarne službenosti ima samo

lice koje faktički koristi nepokretnost drugog lica u obimu koji odgovara sadržini te
službenosti."
BILTEN 2 / 2019 223

STICANJE PRAVA SLUŽBENOSTI PROLAZA ODRŽAJEM
(Čl. 203 i 204 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima)
Da bi se vlasniku povlasnog dobra utvrdilo pravo službenosti osnovom

korišćenja poslužnog dobra u periodu od najmanje 20 godina moraju kumulativno
biti ispunjeni uslovi koji se tiču toga da vlasnik povlasnog dobra mora dokazati
državinu prava, njen način, obim i kontinuitet, da se vlasnik poslužnog dobra ne
protivi i da službenost bude praćena vidljivim znakom, odnosno da se ista može
opaziti.
Iz obrazloženja:
"Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke L. V., dopuna nalaza i
izjašnjenja vještaka na ročištima, utvrđeno je da se u odnosu na konkretno zemljište
primjenjuje popisni katastar iz 1956. godine. Prema podacima popisnog katastra na
parceli 3/25 iz posjedovnog lista 26 kao suvlasnici su upisani tužioci od prvog do
četvrtog reda u određenim suvlasničkim udjelima, dok je na parceli 3/22 iz posjedovnog
lista 10 kao jedan od suvlasnika upisan tužilac petog reda. Sa druge strane, na parceli
3/26 iz posjedovnog lista 122 upisan je tuženi V. V. Parcele 3/22 i 3/25 koje su povlasno
dobro graniče se sa parcelom 3/26 iz posjedovnog lista 122 koja parcela predstavlja
poslužno dobro. Takođe, na ovoj parceli u posjedovnom listu 149 kao nosilac vlasničkih
prava upisana je M. Vještak je identifikovao sporni put preko parcele 3/26 iz
posjedovnog lista 122, prikazao njegov položaj poteznim tačkama u prostoru, tj. skicirao
ga, a koja skica je sastavni dio nalaza i mišljenja od 04.08.2012. godine. Iz zapisnika o
uviđaju lica mjesta od 24.07.2012.godine i zapisnika od 06.11.2015.godine proizilazi da
na trasi puta označenoj od strane tužilaca ne postoje vidljivi tragovi prolaza motornim
vozilima kao ni tragovi postopice. U skici od 01.12.2015. godine prikazano je mjesto gdje
se nalaze ostaci starog zida, a na zapisniku pred Višim sudom u Podgorici vještak je
naveo da je sad to mjesto zaravnjeno. Vještak geodetske struke je pojasnio i da tužioci
mogu jedino spornim putem doći automobilima do svojih parcela iako postoje jos dva
puta do njihovih nepokretnosti koji su nepodesni za prilaz vozilima.
Odredbom čl. 203 Zakona o svojinsko pravnim odnosima propisano je da se
stvarna službenost stiče održajem kada je vlasnik povlasnog dobra faktički ostvarivao
službenost za vrijeme od 20 godina, a vlasnik poslužnog dobra se tome nije protivio, dok
se, shodno odrebi čl.204 istog Zakona, održajem može steći samo vidljiva stvarna
službenost, a da je službenost vidljiva ako je njeno postojanje praćeno nekim spoljnjim
vidljivim znakom.
Shodno citiranim zakonskim odredbama koje se odnose na sticanje stvarne
službenosti održajem, a da bi se vlasniku povlasnog dobra, utvrdilo pravo službenosti
osnovom korišćenja poslužnog dobra u periodu od najmanje 20 godina, moraju
kumulativno biti ispunjeni uslovi koji se tiču toga da vlasnik povlasnog dobra mora
dokazati državinu prava, njen način, obim i kontinuitet, da se vlasnik poslužnog dobra ne
protivi i da službenost bude praćena vidljivim znakom odnosno da se ista može opaziti.

U tom pravcu, drugostepeni sud nalazi, između ostalog, da tužioci nijesu dokazali
da su decenijama unazad spornom trasom puta prolazili ljudi, stoka, automobili i druga
mehanizacija, oslanjajući se na zaspinik o uviđaju sa lica mjesta od 24.07.2012. godine i
zapisnik od 03.11.2015.godine, te nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke, dopunu
istog, izjašnjenja vještaka na glavnoj raspravi pred Višim sudom, zaključujući da tragovi
automobila prolaze samo do parcela B. V., koji nije stranka u postupku, a čija parcela se
nalazi bliže javnom putu od parcela tužilaca, a da na predmetnoj trasi nema tragova
prolaska automobilima, niti postopice do parcela tužilaca jer na traženoj trasi puta koja
prelazi preko parcele koja u naravi predstavlja livadu, morao bi jasno i vidljivo biti utaban
put do njihovih parcela.
Međutim, drugostepeni sud je u pogledu ispunjenosti uslova koji se tiče vidljivosti
tražene službenosti, propustio da cijeni, a na šta se osnovano revizijom ukazuje,
izjašnjenje vještaka geodetske struke na glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom od
25.12.2012. godine, koji je tada decidno naveo da je trasa puta po prirodi stvari na
navedenom terenu ako je ranije postojala i ako se njome služilo i prolazilo autima, ali i
da je dovoljna jedna sezona da se izgubi trasa puta ukoliko se nije koristila do sljedeće
kosidbe ili nove trave, te njegovo izjašnjenje na glavnoj raspravi od 19.04.2017. godine,
da je između dva uviđaja lica mjesta trasa predmetnog puta bila izmjenjena u fizičkom
smislu, jer je prvi put bila livada a na sljedećem uviđaju bila formirana njiva, u dijelu
krajnje predložene tačke c ka javnom putu u dužini od 67 m 2. S tim u vezi, izostala je
ocijena navode tužilaca, koje su potvrdili i svjedoci, a tiču se proteka vremena kada im je
zabranjano korišćenje sporne trase puta na način što je zatrpan put kamenjem (maj
2011.godine, po navodima tužbe) u odnosu na datum vršenja uviđaja na licu mjesta i
izjašnjenje vještaka da je dovoljna jedna sezona da se izgubi trasa puta, a kako bi se
pravilno utvrdila čijnenica koja se tiče vidljivosti kao uslova za sticanje predmetne
službenosti održajem u smislu odredbe čl.204 Zakona o svojinsko pravnim odnosima."
BILTEN 2 / 2019 225

PRAVO NA OSPORAVANJE NAMIRENJA
HIPOTEKARNOG POVJERIOCA
Pravo na osporavanje namirenja hipotekarnog povjerioca pripada samo

hipotekarnom dužniku, a ne i trećem licu.
Iz obrazloženja:
"U postupku je utvrđeno da je drugotužena, kao hipotekarni povjerilac,

obavijestila hipotekarnog dužnika da je dug u cjelosti dospio, a teret zabilježbe
obavještenja o početku namirenja dospjelog duga na naplatu upisan je u katastar
nepokretnosti po osnovu rješenja nadležne Uprave za nekretnine. Sporni ugovor o
kupoprodaji nepokretnosti zaključen je nakon sprovedenog postipka vansudske prodaje
javnim nadmetanjem na osnovu kojih je drugotuženoj nepokretnost dodijeljena i na istoj
upisano stečeno pravo svojine na predmetnom stanu pa se radi o zakonitom osnovu i
načinu sticanja.
Odredbom čl. 343 Zakona o svojinsko pravnim odnosima dato je pravo
hipotekarnom dužniku da osporava namirenje hipotekarnog povjerioca u vansudskom
postupku, podnošenjem tužbe nadležnom sudu u roku od 15 dana od dana prijema
obavještenja o prodaji od strane hipotekarnog dužnika.
Dakle, radi se o pravu koje ima hipotekarni dužnik, a ne treće lice, pa su bez
uticaja na drugačije presuđenje navodi revizije tužilje da se ona nije mogla koristiti
pravom na tužbu iz čl. 343 pomenutog Zakona iz razloga što nije obaviještena o
vansudskoj prodaji, jer nije ni postojala obaveza da se ona o tom postupku obavještava.
Isto tako, ukazivanje tužilje na eventualnu povredu prava hipotekarnog dužnika
(prvotuženog) da bude obaviješten o postupku vansudske prodaje nije od uticaja na
drugačije presuđenje u ovom sporu, jer je na tu povredu mogao ukazivati samo
hipotekarni dužnik podnošenjem zahtjeva u tom pravcu, što je izostalo."

PRETVARANJE PRAVA IZ DRUŠTVENE SVOJINE
(Član 419 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima
i čl. 3 stav 2 i čl. 10 st. 3 Zakona o gradjevinskom zemljištu)
Nema konverzije prava korišćenja u pravo svojine u skladu sa odredbom

člana 419 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima ako postupak i način prenosa
prava na gradskom gradjevinskom zemljištu nije sproveden na način regulisan u
skladu sa Zakonom o gradjevinskom zemljištu koji je važio u vrijeme zaključenja
ugovora tužilaca sa ranijim nosiocem prava korišćenja.
Iz obrazloženja:
"Oslanjajući se na utvrdjeno činjenično stanje, drugostepeni sud je zaključio da

sporno zemljište predstavlja gradsko gradjevinsko zemljište na kojem nije postojalo
pravo svojine već pravo korišćenja u skladu sa odredbom čl.3 st.2 Zakona o
gradjevinskom zemljištu ("Sl.list SRCG", br. 28/80 i 20/86), koji je važio u vrijeme
zaključenja pravnih poslova stranaka. To zemljište, u skladu sa čl. 10 st.3 navedenog
zakona, danom stupanja na snagu odluke o odredjivanju gradskog gradjevinskog
zemljišta postalo je društvena svojina, pa i sporno zemljište, te isto nije moglo biti u
prometu već se samo odlukom Skupštine Opštine moglo dodjeljivati pojedincima na
trajno korišćenje radi izgradnje porodične stambene zgrade i u skladu sa urbanističkim
planom. Nosilac prava korišćenja na tom zemljištu je to pravo mogao prenijeti samo pod
odredjenim uslovima. Stoga raspolaganje D. Š. u korist tužilaca većom površinom
zemljišta od dobijene tj. spornim zemljištem smatra protivnim zakonskim propisima i
režimu gradskog gradjevinskog zemljišta.
Po ocjeni ovog suda, drugostepni sud je pravilno primijenio materijalno pravo
kada je odbio tužbeni zahtjev, zaključujući da tužioci nijesu stekli pravo svojine na
spornom zemljištu, pa im ne pripada ni zaštita tog prava predajom u posjed.
Imajući u vidu da pravni prethodnik tužilaca D. Š. nije bio raniji vlasnik, već samo
korisnik zemljišta koje se u skladu sa čl.1 tač.2 navedenog Zakona o gradjevinskom
zemljištu smatra gradjevinskim zemljištem, koje je odgovarajućim aktom prvotužene
prograšeno za gradsko gradjevinsko zemljište - čl.7, te postalo društvena svojina - čl.10
st.3, a dato mu na korišćenje prema DUP-u - čl.8 st.3 i 4, promet istog se vrši u skladu
sa Zakonom o prometu nepokretnosti, ako ovim zakonom nije drugačije odredjeno- čl. 6.
U skladu sa odredbom čl.12 istog zakona pravna i fizička lica na gradskom
gradjevinskom zemljištu mogu imati i sticati prava odredjena zakonom, a prema odredbi
čl.14 prava u pogledu izgradjenog gradskog gradjevinskog zemljišta ne mogu se odvojiti
od prava na objektu izgradjenog na odredjenoj gradjevinskoj parceli, dok u slučaju
promjene urbanističkog plana odnosno parcelacije, korisnik izgradjenog gradskog
gradjevinskog zemljišta dužan je da trpi izmjene granica gradjevinske parcele. U vrijeme
zaključenja ugovora o kupoprodaji Ov.br. 2894/83 bio je na snazi Zakon o prometu
nepokretnoti ("Sl.list SRCG", br. 27/75), koji je odredbom čl.2 st.1 propisivao da se
gradjevinsko zemljište ne može otudjivati, ali se na njemu može sticati pravo odredjeno
zakonom. Odredbom čl. 9 st.2 ovog zakona bilo je predvidjeno da se otudjenjem zgrade
BILTEN 2 / 2019 227

na kojoj postoji pravo svojine a koja se nalazi na zemljištu u društvenoj svojini stiče
pravo korišćenja i na zemljištu dok zgrada na njemu postoji kao i na zemljištu koje služi
za njenu redovnu upotrebu. Prema odredbi čl. 18 pomenutog zakona prenosom prava
svojine, odnosno prava korišćenja na zgradu podignutu na dodijeljenom gradjevinskom
zemljištu prenosi se i pravo korišćenja zemljišta koje se nalazi pod zgradom i koje služi
za redovnu upotrebu te zgrade.
Prema tome, kako je pravni prethodnik tužilaca D. Š. dobio na korišćenje gradsko
gradjevinsko zemljište u površini od 540m2, na kojem je izgradio stambenu zgradu i
pomoćne objekte, on prenosom prava svojine na stambenom objektu nije mogao na
dodijeljenom zemljištu prenijeti na tužioce više prava nego je sam imao. Stoga, imajući u
vidu citirane zakonske odredbe može se zaključiti da je dodijeljeno zemljište prethodniku
tužilaca u granicama gradjevinske parcele br.74 utvrdjene urbanističkim planom, koje
služi za njenu redovnu upotrebu a u čijem posjedu se nalaze tužioci. No, svakako
sporno zemljište se nalazi u okviru urbanističke parcele tužene br.73 utvrdjene
urbanističkim planom i bez promjene urbanističkog plana ne može se vršiti izmjena
granica gradjevinskih parcela, a na kojoj je sagradjen objekat drugotuženog kojeg je
kupio od ranijeg vlasnika 1988 godine i služi za redovnu upotrebu tog objekta.
Za svoju odluku drugostepeni sud je dao potrebne i pravilne razloge, koje ovaj
sud prihvata, a kojima su uz razloge ove presude, obuhvaćeni svi revizijski navodi od
značaja za presudjenje.
Prilikom odlučivanja ovaj sud je imao u vidu ukidne razloge Ustavnog suda Crne
Gore iz odluke U-III 626/14 od 21.03.2017. godine kojom je ukinuta ranija presuda ovog
Vrhovnog suda Rev.br. 330/14 od 11.06.2014. godine u predmetnoj pravnoj stvari i
ukazao da se u skladu sa čl. 20 i 37 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, kao
lex specialis, radi o stečenom pravu svojine tužilaca, pa da su odlukom o odbijanju
tužbenog zahtjeva tužioci lišeni imovine u smislu čl. 58 Ustava i čl. 1 Perotokola 1 uz
Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Medjutim, kako
sporno zemljište predstavlja izgradjeno gradsko gradjevinsko zemljište, u skladu sa
Zakonom o gradjevinskom zemljištu iz 1980 godine, koji je važio u vrijeme zaključenja
ugovora tužilaca sa ranijim nosiocem prava korišćenja, to na istom nije moglo postojati
pravo svojine shodno odredbi čl. 3 st.2 Zakona o gradjevinskom zemljištu, koji je lex
specialis u odnosu na taj zakon.
Postupak i način prenosa prava na spornom gradskom gradjevinskom zemljištu
nije sproveden na način regulisan u skladu sa tim zakonom pa nema ni konverzije prava
korišćenja u pravo svojine u skladu sa čl. 419 Zakona o svojinsko pravnim odnosima
("Sl.list CG", br. 19/09).
Stoga se neosnovano revizijom osporava pobijana odluka sa aspekta primjene
Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, Ustava Crne Gore i čl.6 Evropske
konvencije i Protokola 1 uz nju, s pozivom na izraženo stanovište Ustavnog suda Crne
Gore iz navedene odluke.
Kako pravni prethodnik tužilaca nije imao vlasnička prava na spornom zemljištu,
to ne stoje revizijski navodi da se donošenjem navedenog zakona ne mogu po
automatizmu ukidati dotadašnja vlasnička prava."

FAKTIČKO DEPOSJEDIRANJE
KAO OSNOV ZA OSTVARIVANJE PRAVA NA NAKNADU
Faktičko deposjediranje je osnov za ostvarivanje prava na naknadu u

skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji kao posljedica lišavanja prava
svojine ranijih vlasnika, a na potraživanja za isplatu naknade ne primjenjuju se
odredbe o zastarjelosti iz Zakona o obligacionim odnosima.
Iz obrazloženja:
"Tužena je predmetno zemljište privela namjeni izgradnjom javnog puta koje je

dobro u opštoj upotrebi i predstavlja državnu imovinu, u smislu odrdaba čl.12 st.1 alineja
2 Zakona o državnoj imovini ( Sl.list CG, br.21/09) i čl.4 tač.4 Zakona o putevima (Sl.list
RCG,br. 42/2004, Sl.list CG, br.21/2009, 54/2009, 40/2010, 36/2011 i 40/2011), čime je
tužilac lišen prava svojine na svojim nepokretnostima, a nije mu plaćena naknada.
Izgradnjom saobraćajnice (javnog puta) bez provedenog zakonom propisanog postupka
od strane tužene predmetna nepokretnost je faktički privedena namjeni.
U slučajevima izgradnje javnog puta, bez donošenja odluke o izuzimanju iz
posjeda zemljišta, radi se o faktičkom deposjediranju (tzv.faktička eksproprijacija), koja
nastaje kada se na zemljištu grade putevi, infrastruktura ili drugi objekti od javnog i
opšteg interesa iako ne postoji odluka - rješenje o izuzimanju zemljišta. U suštini u
takvim slučajevima država vrši ili dozvoljava izgradnju objekta od javnog interesa na
zemljištu koje nije formalno eksproprisano čime se ugrožavaju subjektivna prava fizičkih
lica na nepokretnostima. Stoga je faktičko deposjediranje osnov za ostvarivanje prava
na naknadu u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji kao posledica lišavanja
prava svojine ranijih vlasnika.
Odredbom čl.6 Zakona o svojinsko pravnim odnosima (Sl.list CG,br.19/09)
propisano je da je svojina najpotpunija vlast na stvari, da vlasnik ima pravo da svoju
stvar drži, da je koristi i da njome raspolaže u granicama određenim zakonom, s tim da
je svako dužan da se uzdržava od povrede prava svojine drugog lica.
Kako je tužilac, mimo za to zakonom propisanog postupka, lišen prava svojine na
nepokretnosti to ima pravo da mu se na ime obeštećenja isplati predmetna naknada u
skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji. Ovo pravo ne zastarijeva i na
potraživanja za isplatu naknade ne primjenjuju se odredbe o zastarjelosti iz Zakona o
obligacionim odnosima.
Kod izloženog pravnog pristupa u ovoj odluci drugačije pravno rezonovanje
tužene s tim u vezi iznijeto u reviziji ne može se prihvatiti.
Cijenjen je navod revizije tužene da iz rješenja Opštinskog suda u Kotoru
Dn.br.208/77 proizilazi da je sporna parcela eksproprisana radi izgradnje magistralnog
puta i da je sa tom činjenicom tužilac bio upoznat. Ovaj navod revidenta nije od uticaja
na drugačije presuđenje, jer tužena nije dokazala da je postupak eksproprijaciie
sproveden u skladu sa tada važećim Zakonom o eksproprijaciji, odnosno da je odluka o
izuzimanju donijeta."
BILTEN 2 / 2019 229

PRIMJENA PROPISA ZA ODREDJIVANJE PRAVIČNE NAKNADE
ZA EKSPROPRISANE NEPOKRETNOSTI
Uredba o bližim kriterijumima i metodologiji za odredjivanje tržišne

vrijednosti nepokretnosti ne može se primijeniti u postupku odredjivanja pravične
naknade za eksproprisane nepokretnosti koja se odredjuje u skladu sa
odredbama Zakona o eksproprijaciji.
Iz obrazloženja:
"Vještačenjem po vještaku šumarske struke utvrđena je vrijednost

eksproprisanog zemljišta u svemu u skladu sa odredbama čl.6 i 7 Zakona o izmjenama i
dopunama Zakona o eksproprijaciji (Sl.list RCG, br.21/08), dakle u novcu u visini
pravične naknade prema okolnostima u momentu donošenja odluke o naknadi. Pri tom
je vještak imao u vidu i utvrđenu čenjenicu po vještaku geodetske struke da preostale
nepokretnosti predlagača nijesu dobile na vrijednosti rekonstrukcijom, jer je predmetna
saobraćajnica postojala i ranije.
Od strane vještaka iste specijalnosti, a saglasno odredbi čl. 42 Zakona o
eksproprijaciji, utvrđena je vrijednost drvne mase na predmetnim parcelama.
Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrđenja, pravilno su, i po nalaženju ovog suda
odlučili nižestepeni sudovi kad su obavezali protivnika predlagača na isplatu tako
utvrđene tržišne naknade, jer je to nalagala pravila primjena materijalnog prava u
predmetnoj pravnoj stvari.
Prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani predlagača u ovom
vanparničnom postupku na kojem protivnik predlagača istrajava u reviziji istican je
tokom postupka i pravilno cijenjen kao neosnovan od strane nižestepenih sudova.
Uredba o bližim kriterijumima i metodologiji za određivanje tržišne vrijednosti
nepokretnosti na koju se revident poziva bez uticaja je na drugačije odlučivanje u
predmetnoj pravnoj stvari. Naime, ova Uredba propisuje bliže kriterijume i metodologiju
za odredjivanje tržišne vrijednosti nepokretnosti koja služi kao osnovica za utvrđivanje
poreza na promet nepokretnosti, shodno Zakonu o porezu na nepokretnosti (Sl.list RCG,
br.65/01 i Sl. list CG, br.75/10) pa se, stoga, ne može primijeniti u postupku određivanja
pravične naknade za eksproprisane nepokretnosti koja se određuje u skladu sa
odredbama Zakona o eksproprijaciji (Sl.list RCG, br.55/2000) izmijenjenih odredbom čl.6
i 7 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji (Sl.list CG, br.21/08)."

RASPOLAGANJE STANOM
OD STRANE NOSIOCA STANARSKOG PRAVA
Raspolaganje stanovima u režimu korišćenja po osnovu ostvarenog

svojstva nosioca stanarskog prava nije dozvoljeno.
Iz obrazloženja:
"Nižestepeni sudovi su na osnovu dokaza provedenih u postupku - iskaza tužilje

i tuženog datih prilikom provođenja dokaza saslušanjem u svojstvu stranke, kao i iskaza
svjedoka M. R. i V. J., utvrdili da je tužilja bila u kontinuiranoj i savjesnoj državini
predmetne nepokretnosti preko 20 godina, odnosno od 1989.godine kada im je tuženi
predao predmetni stan, da je tužilja državinu stekla na osnovu usmenog ugovora o
kupoprodaji zaključenog između muža tužilje, sada pok. Š. M. i tuženog, a da je tuženi
nije ometao u njenom korišćenju svo to vrijeme. Stoga su s pozivom na odredbu čl. 28
st.4 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa (sada čl. 54 Zakona o svojinsko
pravnim odnosima) utvrdili pravo svojine tužilji osnovom vanrednog održaja.
Izloženi činjenični i pravni zaključak za sad se ne može prihvatiti, jer su
nižestepeni sudovi propustili da pravilno i potpuno utvrede sve činjenice od značaja za
pravilnu primjenu materijalnog prava u predmetnoj pravnoj stvari.
Shodno pravilima o vanrednom održaju iz čl. 28 st. 4 Zakona o osnovama
svojinsko pravnih odnosa (sada čl. 54 Zakona o svojinsko pravnim odnosima), savjestan
je onaj držalac koji opravdano vjeruje da je vlasnik, a nesmetan posjed u trajanju od 20
godina dokazuje opravdanost takvog uvjerenja. Nužan uslov za sticanje prava svojine
održajem je savjesnost državine. Nesavjesna državina ne može nikada pa ni protekom
vremena dovesti do sticanja prava svojine.
Nižestepeni sudovi zaključak o kvalitetu državine tužilje izvode, u bitnom, na
osnovu iskaza svjedoka i stranaka. Pri tom su propustili da s tim u vezi ocijene i
provedene pisane dokaze - rješenje SIZ za građevinsko zemljište i komunalne
djelatnosti Opštine Titograd br. 1441 od 27.09.1989. godine o davanju predmetnog
stana tuženom na korišćenje po osnovu eksproprijacije porodične kuće, ugovor o
korišćenju stana br.4629/III od 29.09.1989. godine koji je tuženi zaključio u svojstvu
nosioca stanarskog prava sa SIZ stanovanja, te ugovor o kupoprodaji - otkupu stana koji
je tuženi kao kupac i nosilac stanarskog prava zaključio sa SO Titograd kao prodavcem i
nosiocem prava raspolaganja, koji je ovjeren pred Osnovnim sudom u Podgorici pod
Ov.br. 843/1993 od 12.01.1993. godine pa se u nedostatku razloga u tom dijelu presude
i ne mogu ispitati.
Kvalitet državine tužilje, kao i njenog pravnog prethodnika, pok. supruga, morao
se cijeniti i u kontekstu činjenice da je tuženi sve do otkupa stana - januara 1993. godine
bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, a raspolaganje stanovima u režimu
korišćenja po osnovu svojstva nosioca stanarskog prava nije bilo dozvoljeno, a što
nižestepeni sudovi nijesu imali u vidu prilikom utvrđenja odlučnih činjenica za pravilnu
primjenu materijalnog prava, a o čemu ovaj sud vodi računa i po službenoj dužnosti. Na
nemogućnost raspolaganja na navedeni način s pravom je ukazano i revizijom tuženog."
BILTEN 2 / 2019 231

NASLJEDNO PRAVO
BILTEN 2 / 2019 233

ZAOSTAVŠTINA
(Član 3 Zakona o nasljedjivanju)
Činjenica da su umjetničke slike fizički egzistirale u kući ostavioca do

njegove smrti, ne može biti dokaz da iste predstavljaju njegovu svojinu, pa samim
tim i zaostavštinu.
Iz obrazloženja:
"Utvrdjeno je da je V. P. iz C., preminuo dana 22.10.1989. godine. Rješenjem

Osnovnog suda u Cetinju O.br.419/07 od 25.12.2007. godine, oglašeni su za zakonske
nasljednike tužilac i tužena (u odnosu na druga umjetnička djela, i zaključeno je sudsko
poravnanje Rs.br.1/08 kojim su izvršili podjelu umjetničkih slika, njih devet). Rješenjem
istog suda O.br.40/2012 od 13.11.2012. godine, prekinut je ostavinski postupak i upućen
zakonski nasljednik - tužilac da pokrene navedeni parnični postupak. Tužilac je sin pok.
V. P. iz prvog braka, a tužena je druga supruga pok. V. sa kojim je sklopila brak 1974.
godine i u kom braku nijesu imali djece. Tužena je živjela sa V. do njegove smrti 1989.
godine. Autor spornih slika i crteža je pok. P. P., stric pok. V., akademski slikar, koji je
živio u Rimu, a umro 1963. godine. U postupku je sprovedeno i vještačenje kojim je
utvrdjena ukupna vrijednost zaostavštine na iznos od 105.000,00 eura. Prvostepeni sud
nalazi, a polazeći od pravila tereta dokazivanja u smislu čl.219 ZPP, da tužilac, na kome
je teret dokazivanja, nije na relevantan način dokazao tvrdnju da predmetne slike i crteži
predstavljaju zaostavštinu pok. V. P., i nije dokazao da je pok. V. u trenutku smrti
posjedovao novčana sredstva u iznosu od 20.000,00 DEM, što predstavlja
protivvrijednost od 10.226,00 eura. Stoga je odbijen zahtjev tužioca, a koji činjenični i
pravni zaključak je u svemu prihvatio i drugostepeni sud.
Polazeći od utvrdjenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su i po nalaženju
ovog suda pravilno primijenili materijalno pravo, kada su odlučili na izloženi način.
Odredbom čl.3 st.1 Zakona o nasljedjivanju ("Sl.list CG", br.74/2008), zaostavštinu čine
sva imovinska prava podobna za nasljedjivanje koja su ostaviocu pripadala u trenutku
njegove smrti.
Nasuprot navodima revizije u konkretnoj pravnoj stvari pravilno je primijenjeno
pravilo tereta dokazivanja propisano čl.219 ZPP, jer tužilac, na kome je bio teret
dokazivanja, nije pružio sudu dokaze da pokretna imovina (slike i crteži) i novčana
sredstava u iznosu od 20.000,00 DEM, odnosno važećih 10.226,00 eura, predstavlja
zaostavštinu pok. V. P. U ovom pravcu ukazuje se revidentu da je sud prilikom
donošpenja pobijane odluke cijenio sve sprovedene dokaze i rezultat cjelokupnog
dokaznog postupka, kao i iskaze stranaka i saslušanih svjedoka. Iskazi saslušanih
svjedoka su se odnosili isključivo gdje su se predmetne slike i crteži nalazili tj. u kojem
objektu na koje okolnosti se izjašnjavala i tužena, a to je da su se slike i crteži koji su
predmet tužbenog zahtjeva nalazili u kući u U. do smrti pok. V. Takodje, tužena u svom
iskazu nije sporila činjenicu da su predmetne slike i crteži bili u državini, a ne u njihovoj
svojini. Dakle, sud je pravilno i ovaj iskaz cijeno u sklopu svih sprovedenih dokaza, pri
činjenici da je ista saslušavana na tri ročišta glavne rasprave (sadržina raspravnih
BILTEN 2 / 2019 235

zapisnika od 04.10.2013., 09.12.2013. i 07.02.2018. godine), i da se radi o osobi koja
ima preko 80 godina.
Podnijeta revizija se u pretežnom dijelu u potpunosti iscrpljuje pobijanjem
pravilnosti utvrdjenog činjeničnog stanja, iz kojih razloga se, u smislu čl.400 st.3 ZPP,
revizija ne može izjaviti. Dakle, činjenica da su slike obuhvaćene tužbom fizički
egzistirale u kući pok. V. P., do njegove smrti, ne može biti dokaz da iste predstavljaju
njegovu svojinu, pa samim tim i zaostavštinu, što tužbeni zahtjev čini neosnovanim, a
kako to pravilno nalaze i nižestepeni sudovi.
Navodi revizije kome je tužena dala punomoćje za njeno zastupanje, te
ukazivanje na činjenicu kome je dala ključ od kuće i elaboriranje da ista nije bila kustos
ni čuvar zaostavštine, kao takvi pri naprijed iznijetom i pojašnjenom ne dovode u pitanje
pravilnost i zakonitost pobijane odluke."

PRAVO NA NUŽNI DIO I OCJENA OSNOVANOSTI PRIGOVORA
NEDOSTOJNOSTI ZA NASLJEDJIVANJE
(Član 29 i čl. 127 stav 1 tačka 4 Zakona o nasljedjivanju)
Za sticanje prava na nužni dio potrebno je da nužni nasljednik nadživi

ostavioca i da je dostojan za nasljedjivanje, a nedostojan je da naslijedi na osnovu
zakona nasljednik koji se teže ogriješio o zakonsku obavezu izdržavanja prema
ostaviocu i koji nije htio ukazati ostaviocu nužnu pomoć.
***
U pogledu razloga nedostojnosti za nasljedjivanje, a koji se odnosi na
uskraćivanje nužne pomoći, potrebno je da je ostavilac bio u životnoj opasnosti i
da mu nasljednik nije pružio nužnu pomoć iako je bio upoznat sa situacijom u
kojoj se ostavilac nalazi, kao i da je mogao da mu pruži pomoć, bez ugrožavanja
svoga života i života trećeg lica.
Iz obrazloženja:
"Predmet tužbe je zahtjev tužilje da se utvrdi da nepokretnosti upisane u listu

nepokretnosti broj 3060 KO Podgorica III na tuženu predstavljaju zaostavštinu pokojnog
L. D., umrlog dana 17.10.2015. godine i utvrdi da je ugovorom o poklonu zaključenim
između pokojnog L. D. kao poklonodavca i tužene, kao poklonoprimca, koji je ovjeren
kod Osnovnog suda u Podgorici O.br.41373/2008 od 17.11.2018. godine, povrijeđeno
pravo tužilje na nužni nasljedni zakonski dio iz zaostavštine pokojnog L. D., na
predmetnoj nepokretnosti.
Prema stanju u spisima, pok. L. D. je preminuo 17.10.2015. godine. Iza smrti pok.
D. pokrenut je ostavinski postupak koji je prekinut rješenjem notara Ć. D., a naslednica
Š. D., ovdje tužilja, upućena da pokrene parnicu radi dokazivanja da nepokretnosti iz
lista nepokretnosti 3060 KO Podgorica III predstavljaju zaostavštinu.
U predmetnoj parnici utvrđeno je da je tužilja njegova ćerka iz drugog braka sa
pok. L. Lj., dok je tužena njegova ćerka iz trećeg braka sa L. V. Pok. D. iz prvog braka
sa L. J. ima dvoje djece, ćerku D. i sina D. U periodu od 2003. do 17.10.2015. godine
pok. D. je bio teško bolestan od kancera pluća i grla i imao je četiri operacije od kojih je
poslednja bila sa fatalnim ishodom. Pok. D. je bio korisnik naknade za materijalno
obezbjeđenje porodice, kao i prava na njegu i pomoć drugog lica, jer je zbog teške
bolesti bio onemogućen da radi. Iz pisane izjave, ovjerene od strane Osnovnog suda
Podgorica pod Ov.br. 11514/2012 od 14.09.2012. godine, koju je sačinio pok. D.,
utvrđeno je da se isti odrekao bilo kakvog srodstva i svojstva sa ćerkom Š. rođenom L.
D. (ovdje tužiljom) zbog vrijeđanja i uzurpiranja njega i njegove porodice za vrijeme
bolesti i zbog svega što je doživio od iste.
U postupku je utvrđeno i da je pok. D. 17.11.2008. godine ugovorom o poklonu,
kao poklonodavac, poklonio ćerki L. S., ovdje tuženoj, nekretnine iz lista nepokretnosti
3060 KO Podgorica III na osnovu kog ugovora se tužena upisala kod nadležnog organa
za katastar.
BILTEN 2 / 2019 237

Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrđenja, prvostepeni sud je s pozivom na
odredbu čl.127 st.1 tač.4 Zakona o nasljeđivanju, predmetni zahtjev odbio kao
neosnovan nalazeći da tužilji ne pripada pravo na nužni dio, jer je nedostojna da
naslijedi svoga oca budući da u dugom periodu teške bolesti nije ocu ukazivala nužnu
pomoć.
Nasuprot pravnom stavu prvostepenog suda, drugostepeni sud je zahtjev tužilje
usvojio jer je, nakon dokaza provedenih u postupku na raspravi održanoj shodno
odredbi čl. 375 ZPP, zaključio da na strani tužilje nije postojala obaveza izdržavanja
oca, niti je isti bio u stanju nužde i životne ugroženosti, jer je imao drugu porodicu i
primanja u vidu socijalne pomoći, a nužna pomoć predstavlja pomoć za održavanje
golog života, a tu činjenicu tužilja nije dokazala.
Izloženi činjenični i pravni zaključak drugostepenog suda za sada se ne može
prihvatiti.
I po nalaženju ovog suda, osnovano se revizijom tužene ukazuje da je pobijana
presuda donijeta uz počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.367 st.2
tač.15 ZPP, jer je izreka presude neizvršiva i u suprotnosti sa datim razlozima radi čega
se ne može valjano ispitati od strane revizijskog suda što je razlog za ukidanje iste.
Iz referata tužbe proizilazi da je tužilja, kao zakonska nasljednica svog pok.oca D.
L., pokrenula predmetnu parnicu zato što joj je ugovorom o poklonu koji je zaključio otac
povrijeđeno pravo na nužni dio u kom slučaju nužnom nasljedniku pripada pravo na
vraćanje poklona, shodno odredbama čl.36, čl.40 i čl.42 Zakona o nasleđivanju (Sl.list
CG, br.74/08). Međutim, tužilja je predmetnim zahtjevom tražila da se utvrdi šta čini
zaostavštinu pok. D. kao i da je ugovorom o poklonu povrijeđeno njeno pravo na nužni
dio, a da nije tražena redukcija poklona, pa se s pravom revizijom ukazuje na
neizvršivost izreke pobijane presude kojom je odlučivano o tako postavljenom zahtjevu.
Naime, pravo na nužni dio je nasljedno pravo (čl.29), a nužni nasljednik je
univerzalni sukcesor ostavioca. Za sticanje prava na nužni dio potrebno je da nužni
naslednik nadživi ostavioca i da je dostojan za nasljeđivanje. U smislu odredbe čl. 127
st.1 tač.4 Zakona o nasljeđivanju, nedostojan je da naslijedi na osnovu zakona onaj ko
se teže ogriješio o obavezu izdržavanja prema ostaviocu prema kojem je imao zakonsku
obavezu izdržavanja, kao i onaj ko nije htio ukazati ostaviocu nužnu pomoć.
U pogledu drugog oblika razloga nedostojnosti za nasljeđivanje, propisanog u
navedenoj odredbi, a koji se odnosi na uskraćivanje nužne pomoći, potrebno je da je
ostavilac bio u životnoj opasnosti i da mu nasljednik nije pružio nužnu pomoć iako je bio
upoznat sa situacijom u kojoj se otavilac nalazi, kao i da je mogao da mu pruži pomoć,
bez ugrožavanja svoga života i života trećeg lica.
Tužija i tužena su, kao djeca ostavioca, nužni nasljednici, a pored njih i djeca
tužioca iz prvog braka, ćerka D. i sin D. Tužilji je u cjelosti povrijeđeno pravo na nužni
dio, jer joj nije pripala nikakva vrijednost iz zaostavštine ostavioca ili poklona.U odgovoru
na tužbu tužena je istakla prigovor da je tužilja nedostojna za nasljeđivanje, jer pok. ocu
nije pružila pomoć koja je bila nužna za svo vrijeme njegove bolesti i liječenja. Nesporno
je da je otac za života rasporedio zaostavštinu koju čine nepokretnosti ugovorom o
poklonu tuženoj. Prema tome, ostavilac je u konkretnom slučaju besplatnim
raspolaganjem povrijedio nužni nasljedni dio tužilje, jer je rapolagao i sa dijelom sa kojim
nije mogao raspolagati, usled čega tužilja, pod uslovom da je dostojna za nasljeđivanje,
ima pravo da u smislu navedenih odredaba Zakona o nasljeđivanju traži vraćanje
poklona u obimu koji je potreban da bi se namirio nužni dio.

U konkretnom slučaju, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, a naime da je
pok. D. bio teško bolestan od kancera pluća i grla i da se njegovo zdravstveno stanje u
periodu od 2003. do 17.10.2015. godine stalno pogoršavalo, te da je imao četiri
operacije od kojih je posljednja bila fatalnog ishoda proizilazilo bi da je isti bio u životnoj
opasnosti. U pogledu dužnosti pružanja nužne pomoći trebalo je utvrditi, na osnovu
pravilne ocjene dokaza provedenih u postupku na te okolnosti, da li je tužilja, koja je bila
upoznata sa stanjem u kojem se pok. D. nalazio, u granicama svojih mogućnosti vodila
brigu o pokojnom ocu kod činjenice da i sama ima porodicu, a da je pok. D. živio u braku
sa zakonskom zastupnicom tužene koja je brinula o njemu, ali koja nije bila zapošljena,
te da pok. D. zbog teške bolesti u dugom vremenskom periodu nije radio već je bio
korisnik naknade za materijalno obezbjeđenje porodice, kao i prava na njegu i pomoć
drugog lica. S tim u vezije potrebno je cijeniti i činjenicu da se pok. D. zbog loših
postupaka tužilje prema njemu odrekao srodstva i svojstva sa tužiljom, a sve kako bi se
na nesumnjiv način utvrdilo da li je pok. D. pomoć od strane tužilje bila nužna odnosno
da li se nalazio u stanju nužde, a samim tim da li je osnovan prigovor nedostojnosti
tužilje za nasljeđivanje."
BILTEN 2 / 2019 239

SMANJENJE RASPOLAGANJA TESTAMENTOM
ZBOG POVREDE NUŽNOG DIJELA
Testator koji je imovinom raspolagao samo u korist supruge povrijedio je

pravo na nužni dio svojih kćerki, te je njihov zahtjev za smanjenje testamentalnog
raspolaganja zbog povrede nužnog dijela osnovan.
Iz obrazloženja:
"Nije sporno među parničnim strankama, da je pok. Lj. B. rješenjem o davanju

neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta od 11.04.1986. godine, dobila zemljište
površine od 90 m2 radi rješavanja stambenih potreba, te da ta površina ulazi u površinu
kat. parc. 625/6 na kojoj se nalazi predmetni objekat koji se sastoji od suterena i sprata,
ukupne površine od 96 m2.
Iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke B. M. od 30.11.2012. godine
utvrđeno je da je tržišna vrijednost predmetnog objekta 253.792,00 €, a da vrijednost
zemljišta iznosi 300,00 €/m2, odnosno 27.000,00 €. Na ovaj nalaz parnične stranke
nijesu prigovarale niti tražile novo vještačenje, pa su ga nižestepeni sudovi prihvatili kao
valjanu podlogu za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovoj pravnoj stvari.
Polazeći od naprijed iznijetog i utvrđenog, i po ocjeni ovog suda, nižestepeni
sudovi su pravilno zaključili da doprinos sada pok. Lj. B., ne može biti veći, odnosno da
ona ne može imati veći udio u sticanju predmetnog objekta, budući da je vrijednost
zemljišta koje je dobila radi rješavanja stambenih potreba, skoro deset puta manji od
vrijednosti objekta koji predstavlja bračnu tekovinu. Stoga, nižestepeni sudovi zaključuju
da tako utvrđena vrijednost zemljišta ne može uticati na već utvrđeni stvarno pravni udio
u sticanju pok. Lj., te da je raspoloživi udio zavještaoca bio i ostao isti u dijelu od 1/2, što
čini osnovanim zahtjev tužiteljica, zbog čega je odlučeno kao u izreci pobijane presude,
a revidenti se upućuju na date razloge nižestepenih sudova.
Revizijom se uglavnom ponavljaju navodi iznijeti tokom postupka i u žalbi da je
tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta suprotno odredbi čl. 43 Zakona o nasleđivanju, a
koji navodi su u cjelosti neosnovani budući da je testament proglašen 28.11.2008.
godine, a tužba podnijeta 28.01.2009. godine, dakle blagovremeno u roku od tri godine
od dana proglašenja testamenta, shodno navedenoj zakonskoj odredbi.
Nasuprot navodima revizije, podnijetom tužbom je traženo da se umanji
testamentalno raspolaganje pok.M. B., oca tužiteljica, zbog povrede prava na nužni dio i
da im se po osnovu toga prizna pravo susvojine u odnosu na tužene, na način bliže
preciziran izrekom prvostepene presude, a koji zahtjev je pravilno usvojen.
Neosnovano se revizijom ponavljaju navodi isticani u žalbi da prvostepeni sud
nije odlučivano u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, a u vezi sa čim pobijana
presuda sadrži dovoljne i jasne razloge koje prihvata i ovaj sud, i na iste upućuje
revidente, bez potrebe da ih posebno ponavlja.

U ponovnom postupku prvostepeni sud je utvrdio da testator nije imao druge
imovine koja bi predstavljala njegovu imovinu, te da je raspolaganjem u korist svoje
supruge povrijedio pravo na nužni dio svojih kćerki iz prvog braka, ovdje tužiteljica."
BILTEN 2 / 2019 241

USMENI TESTAMENT
Za punovažnost usmenog testamenta neophodno je da su postojale

izuzetne prilike u objektivnom ili subjektivnom smislu i da su te okolnosti
spriječile zavještaoca da sačini pisani testament.
Iz obrazloženja:
"Iz činjeničnog utvrdjenja prvostepenog suda proizilazi da je dana 18.05.2015.

godine, pred Osnovnim sudom u Danilovgradu, proglašen usmeni testamet koji je po
navodima svjedoka M. M. i B. G. usmeno izjavio testator pok. U. M. iz N. Takodje je
utvrdjeno da je notar P. M. u predmetu raspravljanja saostavšine iza smrti pok.U. M. pod
poslovnom oznakom O.br. 374/2015, dana 16.05.2016. godine, donio rješenje kojim je
utvrdjen prekid postupka raspravljanja zaostavištine, a ovdje tužioci upućeni na
gradjansku parnicu protiv tuženih, radi dokazivanja nepunovažnosti usmenog
testametna.
Nižestepeni sudovi su zaključili da nijesu postojale izuzetne prilike koje bi
onemogućile testatora da sačini pismeni testament, a zbog kojih bi testator mogao
izjaviti posljednju volju usmeno pred dva svjedoka, kako je to propisano odredbom čl.88
Zakona o nasljedjivanju (“Sl. list CG” br.74/08 - koji je bio u primjeni u vrijeme
sačinjavanja istog). Ovakav zaključak nižestepeni sudovi temelje na utvrdjenim
činjenicama u postupku pred prvostepenim sudom da je testator pok. U. M. sredinom
februara mjeseca 2015.godine, saznao da boluje od karcinoma, kako je to izjavila
drugotužena S. R. jer je sa njim bila u bolnici, kada joj je rečeno da ga vodi kući, te da s
obzirom na godine, sada pok. M. U. nije za neke druge vidove liječenja.Takodje
nižestepeni sudovi zaključuju da je tužilac u vrijeme davanja izjave o raspolaganju bio u
potpuno normalnom stanju, da je mogao da govori, da jede, što znači da nijesu
postojale u tom trenutku izuzetne okolnosti koje bi spriječile ostavioca da svoju
posljednju volju sačini u pisanoj formi.
Imajući u vidu utvrdjeno činjenično stanje, po stanovištu ovog suda, nižestepeni
sudovi su pravilno ocijenili da se prema okolnosti slučaja ne može smatrati da je
punovažan usmeni testament koji je pok. M. U.izjavio pred svjedocima. Dopuštenost
usmenog testamenta, kao posebnog oblika zavještaočeve izjave posljednje volje, vezuje
se za postojanje izuzetnih prilika zbog kojih nije bilo moguće sačiniti redovni oblik
zavještanja. Dakle, traži se ne samo da su postojale izuzetne prilike u objektivnom ili
subjektivnom smislu, već da su te okolnosti spriječile zavještaoca da sačini pisani
testament. Pravilno su našli nižestepeni sudovi da u konkretnom slučaju nijesu postojale
izuzetne prilike na strani zavještaoca.
Tužene u reviziji ističu da nižestepeni sudovi nijesu pravilno cijenili činjenicu da je
testator preminuo nakon sačinjavanja usmenog testamenta, čime žele da dokažu tvrdnju
da je loše zdravstveno stanje testatora bilo prisutno na dan davanja izjave posljednje
volje, da je bio teško bolestan i da se radi o iznenadnom i neotklonjivom pogoršanju već
postojaće bolesti u kojim je testatator jedini mogao sačiniti usmeni testament. Nasuprot

iznijetim revizijskim navodima ovaj sud nalazi da je pravilan zaključak koji su izveli
nižestepeni sudovi da se nije radilo o izuzetnim prilikama za sastavljanje usmenog
testamenta, jer za punovažnost usmenog testamenta, kao vanrednog oblika zavještanja,
potrebno je postojanje izuzetnih prilika u objektivnom i subjektivnom smislu. Bolest i
životna dob testatora sami za sebe ne mogu se smatrati izuzetim prilikama kako se to
želi predstaviti revizijom, jer je prema mjestu gdje je testator živio i prema sredini u kojoj
se kretao imao mogućnost da sačini pisani testament. Ovo posebno što je pok. M. U. bio
u stalnom kontaktu sa drugotuženom, budući da je po njenim tvrdnjama ona brinula o
njemu te stoga ovaj sud nalazi da je pok. M. U. mogao da sastavi pismeni testament, jer
se nije radilo o izuzetnim prilikama za sastavljanje usmenog testamenta i pored činjenice
da je smrt testatora nastupila nedugo nakon sačinjavanja ovog testamenta."
BILTEN 2 / 2019 243

PRELAZAK ZAOSTAVŠTINE NA NASLJEDNIKE
Zaostavština ostavioca po sili zakona prelazi na njegove nasljednike u

trenutku njegove smrti.
SANASLJEDNIČKA ZAJEDNICA
(Član 143 stav 1 i čl. 144 st. 1 Zakona o nasljedjivanju)
Do diobe nasljednici upravljaju i raspolažu nasljedstvom zajednički, a svaki

nasljednik može prije diobe prenijeti svoj nasljednički dio, potpuno ili djelimično
samo na sanasljednika, što znači da se ne može raspolagati u korist lica koje nije
nasljednik bez saglasnosti ostalih nasljednika.
Iz obrazloženja:
"Prvostepeni sud je utvrdio da je sporna nepokretnost, izmedju ostalog,

predstavljala zaostavštinu H. Š., koja je preminula 1999. godine, na kojoj su
pravosnažnim ostavinskim rješenjem prvostepenog suda O. br. 104/14 od 25.08.2014.
godine oglašeni zakonski nasljednici - sinovi Š., Dž., B. i J. Š. (ovdje tužilac), na po 1/4
idealnog dijela. Fizička dioba naslijedjene imovine izvršena je ugovorom o diobi
sanasljednika UZZ. br. 109/16 od 06.04.2016. godine, na osnovu koje je tužiocu pripala
sporna kat. parcela i tužilac upisan u posj. listu br. 186 KO Radetina. Nadalje je
utvrdjeno da je prije sprovedenog ostavinskog postupka iza pok. H. i izvršene fizičke
diobe njenih nasljednika tj. 2002. godine, brat tužioca Dž. na osnovu usmenog
kupoprodajnog ugovora prodao tuženom spornu nepokretnost bez saglasnosti ostalih
sanasljednika. Nakon toga, tuženi je stupio u posjed ove nekretnine i na njoj postavio
drveni objekat - katun dimenzija 3,28 x 2,80 m, ukupne površine 9,18 m2.
Na osnovu ovako utvrdjenog činjeničnog stanja, i po nalaženju ovog suda,
nižestepeni sudovi su pravilno odlučili usvajanjem tužbenog zahtjeva.
Ovo zbog toga što je iza smrti H. Š., na koju je bila upisana sporna imovina (što je
bila pretpostavka vlasništva koju tuženi nije oborio), u trenutku njene smrti (27.05.1999.
godine) po sili zakona - u skladu sa članom 130 Zakona o nasljedjivanju ("Sl. list RCG",
br. 4/76 i 22/78) na njene sinove kao zakonske nasljednike prvog nasljednog reda prešla
njena zaostavština. Do diobe u skladu sa čl. 143 st. 1 navedenog zakona, nasljednici
upravljaju i raspolažu nasljedstvom zajednički, a svaki nasljednik može prije diobe
prenijeti svoj nasljednički dio, potpuno ili djelimično samo na sanasljednika, saglasno čl.
144 st. 1 istog zakona. To znači da sa spornom parcelom brat tužioca Dž. Š. nije mogao
raspolagati u korist tuženog koji nije nasljednik bez saglasnosti ostalih nasljednika, jer u
vrijeme raspolaganja nije izvršena dioba i predstavljala je zajedničku imovinu. Svakako,
ta usmena kupoprodaja ne predstavlja punovažan pravni osnov za sticanje prava
svojine, budući da ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnostima

mora biti u pisanom obliku, kako je to bilo propisano odredbom čl. 11 Zakona o prometu
i nepokretnosti ("Sl. list SRCG", br. 27/75 i 35/75) i čl. 455 ZOO ("Sl. list SFRJ", br.
29/78, 39/85 i 57/89 i "Sl. SRJ", br. 31/93) koji su bili u primjeni. Nakon izvršene fizičke
diobe i upisa tužioca u katastar nepokretnosti, tužilac je kao vlasnik po osnovu
nasljedjivanja i diobnog ugovora, u smislu čl. 20 ranijeg Zakona o osnovama svojinsko
pravnih odnosa ("Sl. SFRJ", br. 6/80 i 36/90 i "Sl. SRJ", br. 29/96), sada čl. 20 Zakona o
svojinsko-pravnih odnosa ("Sl.list 19/09) ovlašćen da tužbom za povraćaj individualno
odredjene nepokretnosti traži zaštitu predajom, saglasno čl. 112 sada važećeg Zakona o
svojinsko-pravnim odnosima, (isto je propisivao i raniji važeći zakon - čl. 37). Ovo zbog
toga što je dokazao da ima pravo svojine na spornoj nepokretnosti, a da je tuženi drži
bez dozvoljenog pravnog osnova. To što je sada tužilac u privremenom listu
nepokretnosti br. 204 KO Radetina sada upisan kao vlasnik nema nikakvog značaja,
kada se ima u vidu da upis nije izvršen po pravnom osnovu i da se radi o privremenim
podacima katastra koji nije stupio na snagu. Takodje nema značaja što je na spornom
zemljištu tuženi postavio drveni objekat navedenih dimenzija, jer isti nema karakter
objekta u smislu gradjevinskih propisa da bi mogao povlačiti i pravo svojine na
zemljištu."
BILTEN 2 / 2019 245

NEZAKONITO RASPOLAGANJE IMOVINOM
KOJA JE U SANASLJEDNIČKOJ ZAJEDNICI
(Član 143 stav 1 Zakona o nasljedjivanju u vezi čl. 101 ZOO)
Ništav je ugovor o kupoprodaji kojim je raspolagano zajedničkom

nepodijeljenom imovinom sanasljednika bez njihove saglasnosti.
USTUPANJE NASLJEDNOG DIJELA PRIJE DIOBE

(Član 144 stav 1 Zakona o nasljedjivanju)
Izjava sanasljednika o ustupanju nasljedničkih djelova radi ostvarivanja

prava preče gradnje porodične stambene zgrade ne može se upodobiti ugovoru o
prenosu nasljednog dijela.
Iz obrazloženja:
"Drugostepeni sud je i po mišljenju ovog suda, pravilno zaključio da je ništav

kupoprodajni ugovor kojim je V. D. raspolagala idealnim dijelom spornih nepokretnosti
od 2/3 u korist prvotuženog - kupca, a ovakav zaključak temelji na odredbama čl.143
st.1 i čl.144 Zakona o nasljeđivanju ("Sl.list RCG", br.4/76, 10/76 i 22/78).
Naime, navedeno materijalno pravo propisuje zajedničko raspolaganje i
upravljanje sanasljednika imovinom do diobe, kao i prenošenje svog nasljednog dijela,
potpuno i djelimično samo na nasljednike prije diobe. Imajući u vidu da je ukinuto
rješenje o naknadno pronađenoj imovini O.br.174/77 od 02.07.1990. godine, po osnovu
kojeg se prodavac V. D. deklarisala kao suvlasnik u obimu od 2/3 nepokretnosti i istim
dijelom raspolagala u korist prvotuženog, drugostepeni sud je pravilno našao da se radi
o nezakonitom raspolaganju imovinom koja je u sanasljedničkoj zajednici, te da za takvo
raspolaganje nije postojala saglasnost ostalih sanasljednika. Samim tim, ovaj
kupoprodajni ugovor je protivan materijalnom pravu iz odredbe čl.101 ZOO ("Sl.list CG,
br.47/08), koji je bio u primjeni u vrijeme zaključenja spornog ugovora. Samim tim,
tužioci koji su sledbenici V. D. (supruga i djeca) imaju nesporan pravni interes da traže
utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora s obzirom da je istim raspolagano
zajedničkom nepodijeljenom imovinom sanasljednika bez saglasnosti ostalih
sanasljednika, iz kojih razloga je zaključeni kupoprodajni ugovor od 13.06.2008. godine
ništav.
Naprijed iznijeti zaključak po nalaženju ovog suda ne dovodi se u sumnju
revizijskim navodima prvotuženog. Isticanje prvotuženog da je prethodnik tužilaca B. D.,
zajedno sa majkom M., potpisao i ovjerio izjavu kojom je svoj nasljednički dio na spornoj
nepokretnosti ustupio prodavcu V. D. - sestri nije od značaja. Naime, sporna izjava
sadržala je saglasnost sanasljednika (B. D. i B. M.) o pravu preče gradnje porodične
kuće u korist V. D., a time se ne može ustvrditi da se radilo o ustupanju imovine

odnosno svog nasljedničkog dijela. Pri tom, raspolaganje nasljedničkim udjelima nije
učinjeno na zakonit način saglasno čl.144 st.2 tada važećeg Zakona o nasljeđivanju, jer
ugovor o prenosu nasljednog dijela nije sudski ovjeren. Prema tome, izjava
sanasljednika o ustupanju nasljedničkih djelova radi ostvarivanja prava preče gradnje
porodične stambene zgrade ne može se upodobiti ugovoru o prenosu naslednog dijela
saglasno naprijed navedenoj zakonskoj odredbi.
Revizijski navodi prvotuženog kojima ukazuje na svoju savjesnost kao kupca ne
mogu otkloniti postojanje razloga ništavosti zaključenog ugovora o kupoprodaji u smislu
naprijed navedenih razloga. Sem toga, na strani tužilaca kao sledbenika ranijeg
sanasljednika V. D. nesporan je pravni interes za utvrđenje ništavosti ugovora o
kupoprodaji kojim je raspolagano nasljednim dijelom njihovog pravnog prethodnika. Ovo
iz razloga što na ništavost ugovora sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može
pozvati zainteresovano lice, a zainteresovanim licem smatra se ono lice koje ima pravni
interes za utvrđenje ništavosti. Pravni interes podrazumijeva da će zainteresovano lice
uspjehom u parničnom postupku kroz tužbu za utvrđenje, shodno odredbama čl.188 st.2
ZPP, moći ostvariti neka svoja prava, tj. smisao tužbe za utvrđenje je da spriječi povredu
subjektivnog prava ili pravnog ovlašćenja tužioca.
Po nalaženju ovog suda, tužioci su u ovom sporu dokazali da imaju takav pravni
interes za tužbu kojom traže utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji zaključenog između
V. D. kao praodavca i prvotuženog N. D. kao kupca, a kojim je raspolagano sa idealnim
dijelom od 2/3 kat.parcele 2101 Ugovorom o kupoprodaji Ov.I.br.3987/08 od
13.06.2008. godine."
BILTEN 2 / 2019 247

PREKID POSTUPKA RASPRAVLJANJA ZAOSTAVŠTINE
(Član 132 Zakona o vanparničnom postupku)
Ako je postupak raspravljanja zaostavštine prekinut i stranka koja je

upućena na parnicu ne pokrene parnični postupak, postupak raspravljanja
zaostavštine se nastavlja i vrši raspored zaostavštine na osnovu nasljedničkih
izjava.
***
Postojanje pravosnažnog rješenja kojim je raspravljena zaostavština, nije
smetnja da se, eventualno, u parničnom postupku naknadno rasprave sporna
pitanja u vezi obima zaostavštine.
Iz obrazloženja:
"Iza smrti pok. M. R. I., bivše iz P., vođen postupak raspravljanja zaostavštine
pred Osnovnim sudom u Podgorici, koji je okončan donošenjem rješenja O.br.50/18 od
06.06.2018. godine. Dalje je utvrđeno da je to rješenje potvrđeno rješenjem Višeg suda
u Podgorici Gž.br.5320/18 od 05.02.2019. godiine, kojim je žalba, sada revidenta,
obijena kao neosnovana.
Nasuprot navodima revizije, pravilno je postupio drugostepeni sud kada je odbio
žalbu nasljednika Č. I. kao neosnovanu i potvrdio rješenje Osnovnog suda u Podgorici,
kojim je raspravljena zaostavština ostaviteljice pok. M. I. U postupku koji je prethodio
donošenju pobijanog rješenja utvrdjeno je KO Glavica - PJ Danilovgrad, u obimu i
osnovu prava navedenim u listovima nepokretnosti, te imovinska prava ostaviteljice iz
presude Osnovnog suda u Danilovgradu P.br.10/93 od 14.07.2000. godine, koja je
postala pravosnažna dana 29.06.2001. godine.
Imajući prednje u vidu, neosnovano se revizijom ukazuje da je predmetni
postupak trebalo prekinuti dok se ne utvrdi šta čini zaostavštinu ostaviteljice. Iz
činjenične građe sadržane u spisima predmeta proizilazi da je postupak raspravljanja
zaostavštine bio prekinut jer je revident tvrdio da je ostaviteljica pored nepokretnosti koje
su predmet raspravljanja imala i druge zaostavštine i to štednju od 17.904,46 €, kao i
zlatni nakit a što su otuđile nasljedne učesnice - kćerka ostaviteljice L. i unuke A. i N. po
pravu predstavljanja svog pok. oca B. I., sina ostaviteljice. Rješenjem od 18.11.2015.
godine prekinut je postupak raspravljanja zaostavštine i zakonski nasljednik Č. I. upućen
da u parničnom postupku dokaže svoje tvrdnje da je ostaviteljica imala i ušteđevinu u
iznosu od oko 17.000,00 €, kao i zlatni nakit. Kako postupak nije pokrenut, to je
postupak raspravljanja zaostavštine nastavljen i pobijanim rješenjem na osnovu datih
nasljedničkih izjava, izvršen raspored zaostavštine.
Naprijed navedeno u cjelosti čini neosnovanim navode revizije, kojima se
ponavljaju navodi iz dosadašnjeg toka postupka, pa se revident upućuje na date razloge
nižestepenih sudova.

Ukazuje se revidentu da postojanje pravosnažnog rješenja kojim je raspravljena
zaostavština, nije smetnja da se, eventualno, u parničnom postupku naknadno rasprave
sporna pitanja u vezi obima zaostavštine."
BILTEN 2 / 2019 249

KARAKTER RJEŠENJA O NASLJEDJIVANJU
(Član 133 Zakona o vanparničnom postupku)
Rješenjem o nasljedjivanju ne mogu se konstituisati, mijenjati i ukidati

nasljedna prava i nasljedno pravni odnosi.
Iz obrazloženja:
"U konkretnom slučaju tužioci su, nasuprot navodima revizije tužene, dokazali da
su nasljednici N. B. pok. V., koji je bio zemljišno-knjižni vlasnik čes. zem. 1347, 1348,
1388, 1596,1599, 1577 KO Radovići, koje čes. zem. su u površini i granicama
naznačenim u izreci prvostepene presude ušle u sastav kat. parcela 1100/52, 1100/8 i
1085/1 KO Radovići, a iz hronologije upisa nema podataka da su sporne nepokretnosti
bile predmet prometa. Sa druge strane tužena se bez pravnog osnova upisala kao
vlasnik dijela spornih parcela javnim izlaganjem podataka 2000. godine, kada su
upisane na Opštinu Tivat, a zatim na tuženu s pozivom na čl. 7 Zakona o državnoj
imovini, za koji upis nije bilo osnova, jer je nalazom vještaka šumarske i poljoprivredne
struke utvrdjeno da se ne radi o šumi.
Pri tome, to što sporne čes. zem. nijesu obuhvaćene rješenjima o nasljedjivanju
nije relevantno za odlučivanje o tužbenom zahtjevu. Ovo zbog toga što zaostavština po
sili zakona prelazi na nasljednike u trenutku smrti ostavioca - čl. 130 Zakona o
nasljedjivanju (“Sl.list SRCG”, br. 4/76 i 22/78). Rješenje o nasljedjivanju nema
konstitutivni već deklarativni karakter, pa se nasljedna prava i nasljedno pravni odnosi
rješenjem o nasljedjivanju ne mogu konstituisati, mijenjati i ukidati. Bitne činjenice od
kojih zavisi odluka o tužbenom zahtjevu su da li je ta nepokretnost u momentu smrti bila
vlasništvo ostavioca i da li su tužioci njegovi nasljednici, što je u konkretnom u odnosu
na kat. parcele 1100/52, 1100/8 i 1085/1 dokazano.

PORODIČNO PRAVO
BILTEN 2 / 2019 253

PUNOVAŽNOST BRAKA
(Član 51 Porodičnog zakona)
To što je jedan bračni drug testamentom stavio van snage prethodni

testament nije od uticaja na valjanost zaključenog braka, kao ni činjenica da je
bračni drug izdao punomoćje da se pokrene postupak radi razvoda braka, ne čini
brak ništavim.
Iz obrazloženja:
"Tužbenim zahtjevom, označenim kao primarni, tužilje, kćerke pok. N. B., tražile
su da se utvrdi da je brak koji je njihov otac zaključio sa tuženom ništav i da, kao takav,
ne proizvodi pravno dejstvo. Tužbeni zahtjev su zasnovali na tvrdnji da nakon
zaključenja braka nije bilo zajednice života između supružnika, da se tužena za njihovog
oca udala iz interesa, kako bi dobila švedsko državljanstvo i naslijedila imovinu i penziju
i da tužena nije vršila bračne dužnosti. Ovakvu tvrdnju tužilje temelje na činjenicama: da
je razlika u godinama između njihovog oca i tužene 43 godine, da je njihov pok. otac
24.09.2014. godine izdao punomoćje za pokretanje i vođenje postupka razvoda braka
advokatici A. S.-M., a da tužba nije podnijeta zbog nedostatka potrebne dokumentacije i
smrti njihovog oca, da je 01.09.2014. godine pok. N. B. pred notarom u G. dao izjavu
poslednje volje kojom je poništio raniji testament kojim je svoju imovinu zavještao kćerci
tužene (12.06.2014. godine) i svu svoju zaostavštinu ostavio kćerkama, sada tužiljama.
Prema čl.51 Porodičnog zakona ("Sl.list CG", br.53/16) brak je ništav kada bračni
supružnici nijesu stvarno željeli da uspostave zajednicu života već da sklapanjem braka
prikriju neki drugi pravni posao ili da ostvare neki drugi cilj (zakonsko nasleđivanje,
porodična penzija, izbjegavanje krivičnog gonjenja, zloupotreba prava na stan i sl.).
Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da su tužena i njen suprug, sada pok. N.
B., bili u dugogodišnjoj vezi (upoznali su se 2001. godine, a u bližoj vezi su bili od 2004-
2005 godine), da je pok. N. B., kada je bio u Crnoj Gori, boravio kod tužene, da je
tužena sa svojom kćerkom 2013. godine boravila u Š., kao gost N. B., da je isti
12.06.2014. godine kod Osnovnog suda u Kotoru sačinio testament u kojem je naveo da
stan u Š. želi da ostavi M. B., kćerci tužene sa kojom (tuženom) želi da zaključi brak, da
je poslije zaključenja braka N. B. boravio kod tužene-supruge četiri sedmice, poslije
čega je pošao u Š., a za njim polovinom jula 2014. godine u Š.je došla tužilja sa
kćerkom, a nakon što je isti imao zdravstvenih problema, zbog čega je prebačen u
bolnicu, tužena se vratila u C. G. kako bi regulisala potrebnu dokumentaciju radi boravka
u Š., kod supruga.
Imajući u vidu navedene činjenice, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da su
bili ispunjeni svi uslovi za punovažnost braka, odnosno da brak nije zaključen radi
izigravanja cilja braka i da namjera pok. N. B. i tužene nije bila da sklope brak a da ne
uspostave zajednicu života, kako bi ostvarili neki drugi cilj (da tužena dobije Š.
državljanstvo i naslijedi njegovu penziju i imovinu) već da je brak zaključen u cilju
ostvarivanja zajednice života, budući da je tuženi po zaključenju braka živio sa tuženom
u C. G. i da su planirali da zajedno žive u Š., gdje je tužena boravila po zaključenju
BILTEN 2 / 2019 255

braka kraći vremenski period, ali da je duže trajanje bračne zajednice bilo spriječeno
objektivnim okolnostima, a potom i smrću N.. Stoga su nižestepeni sudovi pravilno
odlučili kada su odbili zahtjev tužilja da se utvrdi da je brak ništav. Za svoje odluke dali
su jasne, pravilne i iscrpne razloge koje u svemu prihvata i ovaj sud.
U reviziji se ponavljaju navodi i činjenice na kojima je tužbeni zahtjev zasnovan i
na koje je ukazano žalbom, koje su nižestepeni sudovi cijenili.
To što je testamentom sačinjenim u Š. N. B. stavio van snage testament sačinjen
kod Osnovnog suda u Kotoru, nije od uticaja na valjanost zaključenog braka. Takođe, ni
činjenica što je N. B.izdao punomoćje da se pokrene postupak radi razvoda braka, ne
čini brak ništavim, kako to pravilno nalaze i nižestepeni sudovi."

VRŠENJE RODITELJSKOG PRAVA
I ODRŽAVANJE LIČNOG KONTAKTA DJETETA
SA RODITELJEM SA KOJIM NE ŽIVI
-POVJERAVANJE DJETETA OCU-
(Član 63 stav 1, čl. 78 i 357 stav 1 Porodičnog zakona)
U najboljem interesu mldb. djeteta je da se isto povjeri ocu kada kod majke
postoje odredjene crte ličnosti tipa labilnog afekta i sklonosti loše kontrole
impulsa, kao i pri činjenici da ista u vaspitanju djeteta primjenuje fizičko
kažnjavanje.
Iz obrazloženja:
"Parnične stranke su zaključile brak dana 04.11.2006. godine, da su u toku

trajanja bračne zajednice dobili jedno dijete - sina D., rodjenog __.__.____. godine, te
da je njihov brak razveden pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Podgorici
P.br.3939/15 od 24.05.2017. godine. Nadalje, da je tužilac zaposlen kod Agencije za
kontrolu letenja Srbije i Crne Gore, na radnom mjestu - instruktor kontrole letenja, gdje
ostvaruje prosječnu zaradu u iznosu od 2.378,33 eura, dok se tužena u medjuvremenu
zaposlila u marketu "V.", gdje ostvaruje zaradu od 350,00 eura mjesečno, te da je tužilac
nakon faktičkog prekida bračne zajednice (2015. - godine) izdržavao mldb. dijete
stranaka, budući da tužena tada nije radila. Na osnovu izvještaja stručnog tima Centra
za socijalni rad br.01-259 od 15.03.2016. godine utvrdjeno je da su odnosi parničnih
stranaka narušeni, da oba roditelja traže starateljstvo nad mldb. djetetom, te da bi bilo
svrsishodno da se od strane suda angažuje tim vještaka, radi procjene ograničenja
kompetencije oba roditelja, kao i u vezi kontradiktornih informacija o zdravstvenom
stanju mldb. djeteta po kojoj preporuci je sud i postupio. Na osnovu nalaza i mišljenja
vještaka - pedijatra utvrdjeno je, da kod mldb. djeteta postoji problem produženog
debelog crijeva i posljedično hronični zatvor, što iziskuje potrebu primjene odredjenog
režima ishrane i fizičke aktivnosti, uzimanje predložene terapije, kao i povremene
kontrole kod pedijatra odnosno gastroenterologa, kao i uvježbavanje toaletnog treninga.
Prema mišljenju tima sastavljenog od vještaka kliničke psihologije, neuropsihijatra i
dječjeg psihologa utvrdjeno je da su oba roditelja sposobna za roditeljsko staranje, ali da
je stručni tim bio mišljenja da mldb. djete stranaka treba povjeriti tužiocu - ocu na dalje
čuvanje, vaspitanje i izdržavanje, uz održavanje ličnog kontakta mldb. djeteta sa
tuženom - majkom, prema modelu koji su predložili.
Kod naprijed navedenog činjeničnog utvrdjenja nižestepeni sudovi su s pozivom
na odredbu čl.357 st.1 Porodičnog zakona (Sl.list CG" br.1/07) mldb. dijete stranaka
povjerili ocu - tužiocu, na brigu čuvanje i vaspitanje, uz održavanje ličnog kontakta mldb.
djeteta sa majkom, na način kao u stavu drugom izreke prvostepene presude s pozivom
na čl.63 st.1 navedenog zakona, uz obavezu tužene da doprinosi izdržavanju mldb.
djeteta iznosom od 65,00 eura svakomjesečno, dok za to budu postojali zakonski uslovi
saglasno čl.254 st.1, 272 st.1 i čl.273 navedenog zakona.
BILTEN 2 / 2019 257

I po nalaženju ovog suda, nižestepeni sudovi su pravilno primjenili materijlano
pravo kada su odlučili na izloženi način, temeljeći svoju odluku u dijelu koja se odnosi na
vršenje roditeljskog prava i održavanja ličnog kontakta mldb. djeteta sa tuženom -
majkom na nalazu i mišljenju stručnog tima, koji je angažovan od strane suda, a na
preporuku Centra za socijalni rad za Opštinu Podgorica, formiranog od kompetentnih
vještaka - dr. N. P. - kliničkog psihologa, dr. B. M. - neuropsihijatra i dr. M. G. -
psihologa, na osnovu kojeg je utvrdjeno, da je u najboljem interesu mldb. djeteta da se
isto povjeri ocu, budući da kod tužene postoje odredjene crte ličnosti tipa labilnog afekta
i sklonosti loše kontrole impulsa, kao i pri činjenici da ista u vaspitanju djeteta primjenuje
fizičko kažnjavanje. I po nalaženju ovog suda navedeni nalaz i mišljenje predstavlja
valjanu podlogu za donošenje pravilne i zakonite odluke, kako u pogledu odluke o
vršenju roditeljskog prava nad mldb. djetetom, tako i u pogledu modela održavanja
ličnog odnosa mldb. djeteta sa majkom, o čemu su nižestepeni sudovi dali jasne i
iscrpne razloge, sa kojima je saglasan i ovaj sud."

NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA IZMJENU ODLUKE
O POVJERAVANJU DJETETA I VRŠENJU RODITELJSKOG PRAVA
(Član 357 stav 1 u vezi sa čl. 59 i čl. 78 st. 3 Porodičnog zakona)
Elementi procjene najboljeg interesa djeteta su izmedju ostalog uzrast i pol

djeteta, njegove želje i osjećanja s obzirom na uzrast i zrelost, potrebe djeteta i
sposobnosti roditelja da zadovolje utvrdjene potrebe djeteta.
***
Nije došlo do promijenjenih okolnosti koje bi uticale na izmjenu odluke u
pogledu vršenja roditeljskog prava ako je najbolji interes djeteta da roditeljsko
pravo nastavi da vrši majka i ako bi promjena prebivališta djeteta predškolskog
uzrasta negativno uticala na njegov razvoj.
Iz obrazloženja:
"Cijeneći mišljenja centara i sve okolnosti slučaja nižestepeni sudovi su zaključili

da je najbolji interes djeteta da roditeljsko pravo nastavi da vrši majka, ali i da se sačuva
kontinuitet i kvalitet odnosa djeteta sa oba roditelja. Pri tom su, imali u vidu da na život
mldb. djeteta bitno utiču: promjena prebivališta djeteta, s obzirom na starosno doba –
pet godina, okruženje u kojem sigurno i bezbjedno odrasta ispunjeno ljubavlju, kao i
obrazovanje djeteta, jer dijete pohađa predškolsku ustanovu – vrtić u B., kao i činjenicu
da će u septembru mjesecu tekuće godine krenuti u školu, te evidentnu ljubav,
privrženost i želju oca da dijete živi sa njim i jasan plan oko vođenja brige o djetetu,
zaključujući da bi promjena prebivališta djeteta predškolskog uzrasta negativno uticala
na njegov razvoj.
Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrđenja, zaključili su da na strani oca i majke
mldb. djeteta nije došlo do promijenjenih okolnosti koje bi uticale na izmjenu odluke u
pogledu vršenja roditeljskog prava, samim tim i na izmjenu odluke o zakonskom
izdržavanju i odluke u dijelu određenog kontakta djeteta sa ocem pa su s pozivom na
odredbu čl.357 st.1 u vezi sa čl.59 i čl.78 st.3 Porodičnog zakona, tužbeni zahtjev odbili
kao neosnovan.
Odlučujući na izloženi način nižestepeni sudovi su, i po nalaženju ovog suda,
pravilno primijenili materijalno pravo.
Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima djeteta iz 1989.godine (ratifikovana
Zakonom o ratifikaciji – Sl.list SFRJ, Medjunarodni ugovori, br.15/90 i Sl.list SRJ,
Medjunarodni ugovori, br.4/96 o 2/97) i Porodični zakon Crne Gore (Sl.list RCG,
br.1/2007 i Sl.list CG, br.53/16) u svojim odredbama predviđaju da u svim aktivnostima
koji se tiču djeteta, pa tako i u sudskom postupku, odnosno sporu radi vršenja
roditeljskog prava postoji obaveza zaštite najboljeg interesa djeteta.
Roditeljsko pravo i način vršenja roditeljskog prava uvijek su uslovljeni zaštitom
najboljeg interesa djeteta i podređeni su toj zaštiti. Najbolji interes djeteta se cijeni
prema okolnostima konkretnog slučaja, a elementi te procjene su, između ostalog,
uzrast i pol djeteta, njegove želje i osjećanja s obzirom na uzrast i zrelost, potrebe
BILTEN 2 / 2019 259

djeteta (vaspitne, u vezi stanovanja, ishrane, odijevanja, zdravstvene brige, obrazovanja
i dr.) i sposobnosti roditelja da zadovolje utvrđene potrebe djeteta.
Stoga je sud prilikom odlučivanja o povjeravanju djeteta i načinu vršenja
roditeljskog prava i dužnosti dužan da se rukovodi isključivo najboljim interesom djeteta
uz poštovanje prirode i specifičnosti ovog postupka i njegovih posebnih pravila.
Poštujući pravnu prirodu spornog postupka, osjetljivost istog i značaj kojeg ima za
roditelja i dijete, prava roditelja i vršenje roditeljskog prava moraju se podrediti
interesima mldb. djeteta.
Polazeći od izloženog pravnog pristupa i dovodeći ga u vezu sa iznijetim
činjeničnim utvrđenjima pravilno su, i po nalaženju ovog suda, zaključili nižestepeni
sudovi da je u najboljem interesu mldb. djeteta da roditeljsko pravo nastavi da vrši majka
koja je i u dosadašnjem periodu brinula o djetetu angažovano i posvećeno, pokazala
sposobnost da prepozna potrebe djeteta, da ih pravilno interpretira i na njih adekvatno
reaguje, kako je to utvrdio nadležni centar za socijalni rad. Dijete se adaptiralo na
životnu sredinu u B. i u toj sredini ima obezbijeđenu stabilnost, sigurnost, razumijevnje i
podršku."

IZDRŽAVANJE DJECE
(Čl. 254 i 273 Porodičnog zakona)
Kod donošenja odluke o izdržavanju uzimaju se u obzir prilike roditelja

prilikom presudjenja.
***
Sve promjene u imovini primaoca izdržavanja nastale nakon zaključenja
glavne rasprave mogu biti od uticaja za ubuduće i za eventualno drugi spor o
izmjeni odluke o izdržavanju.
***
Prilikom utvrdjivanja obaveze lica koje daje izdržavanje, sud uzima u obzir
ukupna primanja davaoca izdržavanja i stvarne mogućnosti da stiče zaradu u
vrijeme kada se utvrdjuje obaveza izdržavanja.
Iz obrazloženja:
"Nižestepeni sudovi su u postupku utvrdjenja iznosa sredstava potrebnih za

izdržavanje mldb. djece utvrdili da tužilja ostvaruje mjesečnu zaradu u neto iznosu od
594,00 €, a tuženi ostvaruje prosječnu bruto zaradu u iznosu od 1.383,85 € odnosno
neto 914,80 €, da tužilja živi u zakupljenom stanu i plaća zakupninu u iznosu od 230 €,
a da kćerka J. ide u osnovnu školu i produženi boravak PU „M.“, da izdvaja novčana
sredstva za ishranu, higijenu, vanškolske aktivnosti, a da mldb. M. ide u vrtić u JPU „Lj.
P.“.
Prilikom utvrdjivanja iznosa sredstava potrebnih za izdržavanje mldb. djece
pravilno su nižestepeni sudovi pošli od odredbe čl.273 Porodičnog zakona i s tim u vezi
uzeli u obzir imovno stanje stranaka, stepen sposobnosti za rad, uzrast djece i njihove
potrebe i pravilno utvrdili obavezu tužioca kao oca da doprinosi izdržavanju zajedničke
djece stranaka u svakomjesečnom iznosu od 300 €, nalazeći da je navedeni iznos
adekvatan potrebama mldb.djece, i da će uz pomoć majke i njenim angažovanem
potrebe djece u cjelini biti zadovoljene.
Zato su neprihvatljivi navodi revizije da je navedneni iznos na ime doprinosa za
izdržavanje mldb. djece stranaka prenisko odnosno previsoko odmjeren. Naime, kod
donošenja odluke o izdržavanju uzimaju se u obzir prilike stranaka prilikom presudjenja.
Zato navodi revizije tuženog, da je tužilja u medjuvremenu riješila stambeno pitanje ne
utiču na odmjeravanje već utvrdjenog novčanog iznosa kojim je obavezan tuženi da
doprinosi izdržavanju mldb. djece stranaka, jer se radi o novim činjenicama koje nijesu
isticane u toku prvostepenog postupka. Naime, shodno odredbama Porodičnog zakona
Crne Gore prilikom utvrdjivanja obaveze lica koje daje izdržavanje, sud uzima u obzir
ukupna primanja davaoca izdržavanja i stvarne mogućnosti da stiče zaradu u vrijeme
kada se utvrdjuje obaveza izdržavanja. Stoga, sve promjene u imovini primaoca
izdržavanja nastale nakon zaključenja glavne rasprave mogu biti od uticaja za ubuduće i
za eventualno drugi spor o izmjeni odluke o izdržavanju. Naime, sud može na zahtjev
izdržavanog lica ili lica koje je dužno da daje izdržavanje da poveća, snizi ili ukine
BILTEN 2 / 2019 261

izdržavanje dosudjeno ranijom odlukom suda, ako su se okolnosti na osnovu kojih je
donijeta odluka kasnije izmijenile (čl.280 navedenog zakona).
Neosnovano se navodima revizije tužilje ističe da su nižestepeni sudovi
zanemarili činjenicu da je sam tuženi prilikom prvog saslušanja bio speman da doprinosi
izdržavanju u iznosu od 350 € jer samo po sebi ne znači i obavezu suda da dosudi
navedeni iznos, a ovo imajući u vidu da su nižestepeni sudovi a cijeneći potrebe mldb.
djece, te prilike stranaka uzeo u obzir navedeno i pravilno odmjerio iznos potreban za
izdržavanje mldb. djece.
Takodje su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili obavezu tuženog na isplatu
doprinosa izdržavanja počev od 15.03.2017.godine pa do 30.05.2019.godine, u iznosu
kako je to precizirano stavom trećim izreke prvostepene presude, dok su za dio preko
dosudjenog odbili kao neosnovan zahtjev, o čemu nižestepene presude sadrže jasne i
valjane razloge koje u cjelosti prihvata i ovaj sud i na njih upućuje revidente."

PRAVO DJETETA NA ODGOVARAJUĆI ŽIVOTNI STANDARD
PO KONVENCIJI O PRAVIMA DJETETA
(Čl. 272, 273, 274 i 281 stav 1 Porodičnog zakona
i Konvencija UN o pravima djeteta iz 1989. godine)
Kada se dijete pojavljuje kao povjerilac izdržavanja sud mora voditi računa
ne samo o minimalnoj sumi izdržavanja propisanoj zakonom, već je dužan da
donese takvu odluku koja omogućava djetetu takav nivo životnog standarda,
kakav uživa i roditelj dužnik izdržavanja.
Iz obrazloženja:
"Prema odredbi čl. 281 st.1 Porodičnog zakona ("Sl.list RCG", br. 1/07 i "Sl.list
CG", br. 56/16) sud će licu koje je dužno da daje izdržavanje naložiti plaćanje budućih
iznosa izdržavanja u fiksno odredjenim mjesečnim novčanim iznosima. Prema stavu 4
navedene zakonske odredbe, ako je povjerilac izdržavanja dijete, visina izdržavanja
treba da omogući najmanje takav nivo životnog standarda za dijete kakvo uživa roditelj
dužnik izdržavanja.
Kod iznijetog utvrdjenja, pravilno je drugostepeni sud zaključio da je doprinos
tužioca izdržavanju mldb. kćerke od 200 €, mjesečno u skladu sa njegovim
mogućnostima, a uz doprinos tužene kroz svakodnevnu njegu i staranje o djetetu
zadovoljava i potrebe mldb. djeteta koje podrazumijevaju ne samo podmirivanje dnevnih
potreba u smislu hrane, odjeće, obuće, već i zadovoljavanje potrebe za obrazovanjem,
kulturom i drugim socijalnim potrebama, što je u s kladu sa čl. 254 st.1, 272, 273 i 274
Porodičnog zakona. Stoga ne stoje navodi revizije da prilikom odredjivanja visine
doprinosa tužioca izdržavanju mldb. djeteta nije pravilno cijenjen doprinos tužene.
Naime, kada se dijete pojavljuje kao povjerilac izdržavanja, sud mora voditi
računa, ne samo o minimalnoj sumi izdržavanja propisanoj zakonom u visini iznosa
stalne novčane pomoći koja se po propisima o socijanoj zaštiti daje licu bez ikakvog
prihoda u opštini u kojoj izdržavano lice ima prebivalište, već je dužan da donese takvu
odluku koja omogućava djetetu takav nivo životnog standarda, kakav uživa i roditelj
dužnik izdržavanja, a nivo životnog standarda tužioca je očigledno iznad prosjeka.
Drugostepeni sud je prilikom odredjivanja visine izdržavanja pošao od potrebe
mldb.djeteta rukovodeći se prvenstveno njenim interesima ali i mogućnostima tužioca
kao davaoca izdržavanja, uvažavajući Konvenciju o pravima djeteta iz 1989. godine, na
koju se i revident poziva. Tako odredjeno izdržavanje omogućava ostvarivanje prava
mldb. kćerke stranaka s obzirom na njen uzrast i nivo rasta potreba koje se podmiruju
kroz izdržavanje, a ne dovodi u pitanje egzistenciju tužioca, što je drugostepeni sud
pravilno ocijenio.
Kako je zakonsko izdržavanje odredjeno imperativnim propisima, iako je njegov
osnov srodnički odnos, nema značaja na utvrdjen iznos to što tužilac dobrovoljno snosi
odredjene troškove mimo tog iznosa."
BILTEN 2 / 2019 263

IZDRŽAVANJE BRAČNOG SUPRUŽNIKA
(Član 262 stav 1 Porodičnog zakona)
Bračni drug koji je sposoban za rad a ne može se zaposliti ima pravo na

supružansko izdržavanje ali je potrebno da dokaže i da je preduzeo sve
neophodne mjere i aktivnosti radi zaposlenja i da u tome nije uspio.
Iz obrazloženja:
"Parnične stranke su bivši bračni drugovi koji brak je zaključen 2007. godine, a
razveden presudom Osnovnog suda u Herceg Novom P.br.33/14 od 24.03.2017.
godine.
U postupku radi razvoda braka koju tužbu je podnio suprug, tužena je stavila
zahtjev da se obaveže tužilac da doprinosi njenom izdržavanju. Prvostepenom
presudom tužilac je obavezan da na ime doprinosa za izdržavanje tužilje kao bivše
supruge plaća mjesečno 30% od primanja koja ostvaruje kod DOO "V. i k." H. N.
zaključujući da je isti u materijalnoj mogućnosti da navedenim iznosom, doprinosi
izdržavanju tužene, bez ugrožavanja vlastite egzistencije. Prvostepeni sud je zaključio
da tužena nije sposobna za rad koji bi joj obezbijedio prihode za život i da nema
dovoljno sredstava za izdržavanje.
Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i tuženog obavezao da na
ime doprinosa za izdržavanje tužene, kao bivše supruge, svakomjesečno plaća 20% od
mjesečnih primanja koja ostvaruje, a ovo počev od 24.01.2014. godine, kao dana
podnošenja tužbe, pa u buduće, dok za to budu postojali zakonski razlozi, prihvatajući
zaključak prvostepenog suda, a na ime da je tužilac u materijalnoj mogućnosti da
doprinosi izdržavanju bivše supruge - tužene, a da njeno zdravstveno stanje joj ne
omogućava da radom ostvaruje sredstva koja bi bila dovoljna za njeno izdržavanje.
Iz spisa predmeta se utvrđuje da su stranke bile u braku od 13.05.2007. godine, u
kojem braku nijesu imali djece, a isti je pravno prestao donošenjem presude dana
24.03.2017. godine. Tokom trajanja braka tužilja se razboljela i imala je operaciju, a iz
kazivanja vještaka medicinske struke (ginekologa), utvrđeno je da je nakon navedene
operacije tužena izliječena od osnovne bolesti (kancera).
Iz nalaza vještaka psihijatra utvrđeno je da je depresija glavni uzrok
nesposobnosti tužene za rad. U nalazu pom. vještak iz juna 2016. godine se konstatuje
da tužena ima smanjenu radnu sposobnost. Na ročištu dana 20.09.2018. godine sud je
saslušao vještaka dr S. R., ginekologa, koji se decidno izjasnio da je tužilja izliječena od
osnovne bolesti, te da je ista sposobna za sve lakše poslove u domenu njene struke, i
da je kod tužene prošao krizni period. Vještak dr A. M., psihijatar, se izjasnio da bi tužilja
mogla obavljati neki lakši rad, a da je glavni uzrok nesposobnosti za rad depresija, na
koju se kvalitetno može uticati liječenjem, uz uzimanje redovne terapije.
Dalje je utvrđeno da tužena nije prijavljena kod Zavoda za zapošljavanje Crne
Gore, a takođe nije prijavljena ni kao zaposleno lice kod Centra za registraciju obveznika
i osiguranika. Iz kazivanja iste utvrđeno je da svakog vikenda čisti kancelarije i za taj
obavljeni posao ostvaruje naknadu u iznosu od po 20,00 € i da živi kao podstanar.

U postupku je dalje utvrđeno da je tuženi uposlen kod DOO "V. i k." H. N., i da
ostvaruje zaradu u visini od oko 500,00 €, da je zasnovao vanbračnu zajednicu i da
stanuje u svojoj kući u selu Ž.
Shodno odredbi čl. 262 Porodičnog zakona, bračni drug koji nema dovoljno
sredstava za izdržavanje, nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti ima pravo na
izdržavanje od svog bračnog druga, srazmjerno njegovim materijalnim mogućnostima.
Dakle, da bi bračni drug imao pravo na izdržavanje od drugog bračnog druga,
potrebno je da budu ispunjeni određeni uslovi, predviđeni naprijed navedenom
odredbom i to kumulativno. Naime, neophodno je da bračni drug nema dovoljno
sredstava za život i da je nesposoban za rad ili se ne može zaposliti, a da je bračni drug
koji treba da daje izdržavanje u materijalnoj mogućnosti da izdržavanje daje.
Nedovoljnost sredstava za život podrazumijeva kada bračni drug zbog materijalne
oskudice ne može da podmiri troškove za svoje osnovne životne potrebe, a to je u
situaciji kada nema nikakvih sredstava za život niti bilo kakve imovine iz koje bi se
ostvario prihod, kao i u situaciji kada određena sredstva i određena imovina nijesu
dovoljni da osiguraju njegovu egzistenciju. Nesposobnost za rad postoji kada zbog
fizičkog ili psihičkog stanja zdravlja lice nije u stanju da obavlja bilo kakav posao ili nije u
stanju da obavlja određene poslove svoje profesije koje je ranije obavljao. Ta
nesposobnost može biti trajna ili privremena, potpuna ili djelimična i bračni drug koji je
nesposoban da se izdržava sredstvima od sopstvenog rada ima pravo na izdržavanje.
Ukoliko je nesposobnost privremena, izdržavanje se daje za određeni period a ako je
nesposobnost djelimična bračnom drugu pripada izdržavanje u onoj mjeri koliko je
nesposobnost smanjila mogućnost bračnog druga da se izdržava od sopstvenog rada.
Takođe, bračni drug koji je sposoban za rad a ne može se zaposliti ima pravo na
supružansko izdržavanje, međutim, potrebno je da je isti preduzeo sve neophodne
mjere i aktivnosti radi zaposlenja i da u tome nije uspio.
Shodno navedenoj zakonskoj odredbi, bračni drug je dužan da daje izdržavanje
srazmjerno njegovim materijalnim mogućnostima, a to znači samo kada ima materijalne
mogućnosti i onoliko koliko mu te mogućnosti dozvoljavaju. Zato se mora voditi računa o
egzistenciji davaoca izdržavanja, kao i o tome da se ne ugrozi izdržavanje lica koje je
ovaj u zakonskoj obavezi da izdržava, pa se isti samo može obavezati na davanje
iznosa koji odgovara njegovim mogućnostima.
Po ocjeni ovog suda, a cijeneći naprijed navedeno, u postupku pred
prvostepenim sudom ostalo nejasno utvrđeno koliko je trajala bračna zajednica
stranaka, te s tim u vezi kada je nastao faktički prekid bračne zajednice, koliko prije
vremena pokretanja ovog postupka, u kom postupku je tužena stavila zahtjev za
supružansko izdržavanje. S tim u vezi je radi pravilne primjene materijalnog prava
trebalo ispitati i činjenice na koji način je tužena obezbjeđivala sredstva za život od
vremena faktičkog prekida bračne zajednice, do dana isticanja zahtjeva za supružansko
izdržavanje i koji je to period. Ovo kod činjenice kazivanja tužioca da je isti u zajednici
sa drugom ženom još od vremena prije pokretanja ovog postupka, tvrdeći tako da je
faktički prekid zajednice nastao ranije, o čemu nižestepene presude nemaju nikakvih
razloga. Ovo zato što ako je zajednica života bračnih drugova trajno prestala i ako su
bračni drugovi dugi niz godina bili upućeni da potpuno samostalno obezbjeđuju sredstva
za izdržavanje, pa je takvo stanje trajalo sve do razvoda braka, sud može cijeneći sve
okolnosti slučaja odbiti zahtjev da dosudi izdržavanje u korist takvog bračnog druga (čl.
264 pom. zakona).
BILTEN 2 / 2019 265

Imajući u vidu navedeno, osnovano se revizijama ukazuje da su nižestepeni
sudovi zanemarili relevantne okolnosti značajne za odluku u predmetnoj pravnoj stvari.
Naime, prilikom ocjenjivanja mogućnosti lica koje je dužno da daje izdražvanje sud
uzima u obzir sva njegova primanja i stvarne mogućnosti da stiče zaradu kao i njegove
sopstvene potrebe (čl. 310 st. 3 Porodičnog zakona). Takođe, shodno odredbama
pomenutog zakona, u sporu za izdržavanje sud ocjenjuje potrebe izdržavanog lica, kao i
sposobnost za rad i mogućnost zaposlenja. Istina je da tužilja nema redovnih mjesečnih
prihoda ali se ne mogu zanemariti relevantne okolnosti koje se tiču stvarnih mogućnosti
tužilje da stiče zaradu. Naime, iz kazivanja vještaka da se utvrditi da bi tužilja mogla da
obavlja neki lakši rad, a nesporna je činjenica da ista vikendom čisti kancelarije za što
dobija određenu novčanu naknadu, pa je ostala nedovoljno ispitana okolnost koja se tiče
stvarne mogućnosti tužene da obavlja rad koji joj omogućava sticanje zarade, te tako
mogućnost da zadovoljava sopstvene potrebe u cjelini ili djelimično, a što je od značaja
za pravilnu primjenu materijalnog prava. Takođe, nedovoljno je cijenjena i materijalna
mogućnost tužioca, kao davaoca izdržavanja, te činjenica da je isti zasnovao vanbračnu
zajednicu i prilike u kojima ovaj sada živi."

IMOVINA BRAČNIH DRUGOVA
Utvrdjenje na koji način su bračni drugovi pribavili stan, od kojih novčanih

sredstava, da li od sredstava poklonjenim jednom od supružnika ili od pozajmica
koje su supružnici zajedno učinili ili od njihovih zajedničkih sredstava od značaja
je za pravilnu primjenu materijalnog prava i ocjenu da li stan predstavlja
zajedničku imovinu bračnih drugova ili je isti pribavljen od sredstava koja
predstavljaju posebnu imovinu bračnih drugova i ako jeste u kom obimu.
***
Da li će poklonjena stvar biti isključiva svojina jednog bračnog druga ili
predstavlja zajedničku imovinu bračnih drugova zavisi od izražene namjere
poklonodavca, tj. da li je poklon učinjen jednom od supružnika ili njima zajedno.
Iz obrazloženja:
Tužilja i tuženi su zaključili brak dana 06.09.1986. godine, koji brak je razveden
dana 23.10.2006. godine, u kom braku su dobili dvoje djece, blizance A. i S. Bračni
drugovi su prvobitno živjeli u stanu površine 27,68 m2, koji se nalazio u naselju D. A.-k.
C-2, u vezi kojeg stana je tužilja zaključila Ugovor o kupoprodaji sa Pomorskim
muzejom, koji ugovor je ovjeren pod Ov.I 2960/93 od 15.07.1993. godine, nakon čega je
isti stan uknjižen na njeno ime. Novac za kupoprodaju navedenog stana tužilja je dobila
od svojih roditelja, što među strankama nije bilo sporno. Navedeni stambeni prostor
stranke su prodale za iznos od 18.500,00 RSD, nakon čega su kupili predmetni
stambeni objekat po Ugovoru Ov.I 275/95 od 25.01.1995. godine. Stranke su po
zaključenju ugovora dale iznos od 16.000,00 dinara prodavcu, a ostale dužne 24.000,00
dinara.
Među strankama nije bilo sporno da 16.0000,00 dinara potiču od prodaje stana
koji su imali u naselju D. Takođe, tužilja nije sporila da je porodica tuženog dala
7.000,00 DM, radi otplate predmetnog stana, dok za ostatak kupoprodajne cijene tužilja
tvrdi da je dobila od svoje porodice, roditelja i sestre. Takođe, tužilja govori da je
pozajmila od sestre i zeta iznos od 9.000,00 DM, pa kod postavljanja eventualnog
zahtjeva tražila je da joj tuženi nadoknadi polovinu navedenog iznosa. Prilikom
saslušanja u svojstvu svjedoka, K. K., zet tužilje, je izjavio, da je posudio strankama
9.000,00 DM tokom 2000. godine, a radi isplate kupoprodajne cijene predmetnog stana i
da mu je taj novac vraćen 2011. godine od strane tužilje, koji joj je njena majka
prethodno dala. Tuženi je u postupku tvrdio da je njegov otac dao iznos od 14.000,00
DM, o kojem iznosu takođe govori i prodavac predmetnog stana.
U postupku su saslušane u svojstvu svjedoka sestre tužilje, koje su izjavile da je
njihova namjera i namjera njihovih roditelja bila isključivo pomoć tužilji kao sestri i ćerki i
to prilikom kupovine kućice u D. - A.k., a kasnije prilikom kupovine predmetnog stana.
Imajući u vidu naprijed navedeno, pravilno se revizijom ukazuje da na nesumnjiv
način nije utvrđeno na koji način su stranke pribavile predmetni sporni stan, od kojih
novčanih sredstava, da li od sredstava poklonjenih jednom od supružnika, ili od
pozajmica koje su supružnici zajedno učinili, ili od njihovih zajedničkih sredstava.
Navedeno utvrđenje je od značaja za pravilnu primjenu materijalnog prava i ocjenu da li
BILTEN 2 / 2019 267

predmetni stan predstavlja zajedničku imovinu stranaka, ili je isti pribavljen od sredstava
koja predstavljaju posebnu imovinu stranaka i ako jeste, u kom obimu.
Prilikom utvrđivanja doprinosa u sticanju zajedničke imovine tj. predmetnog
stana, za sada su iznijeti razlozi nižestepenih sudova nedovoljno jasni i u jednom dijelu
protivurječni sa stanjem u spisima predmeta, zbog čega se za sada ne može prihvatiti
iznijeti zaključak nižestepenih sudova a u vezi načina sticanja predmetnog stambenog
objekta. Zbog toga su nižestepene presude zahvaćene bitnom povredom iz čl. 367 st. 2
tač. 15 ZPP, pa su morale biti ukinute i predmet vraćen na ponovno suđenje.
Naime, davanja i novčana pomoć od strane rodbine tužilje su tretirana kao
davanja data isključivo tužilji, dok o novčanom iznosu koji je otac tuženog, po kazivanju
stranaka, i tužilje i tuženog, dao radi otplate predmetnog stana, sudovi tretiraju kao
pozajmicu koju su roditelji tuženog dali istom, pa da tako postoji solidarna obaveza
bračnih drugova prema zajmodavcu i ta sredstva sudovi ocjenjuju kao zajednička
sredstva stranaka uložena u sticanju predmetnog stambenog objekta. Novčana davanja
za koja tužilja tvrdi da je dobila od sestre i zeta, sudovi tretiraju i kao pozajmicu i kao
davanje od strane rodbine tužilje njoj lično u cilju otplate predmetnog stana,
posmatrajući to kao njenu posebnu imovinu, koja je doprinijela u pribavljanju
predmetnog spornog stana. Takođe, nižestepeni sudovi izvode zaključak da iznos od
14.000,00 DM, koji je dat kao rata za otplatu predmetnog spornog stana, predstavlja
zajedničku imovinu stranaka, ali u vezi toga nema nikakvih jasnih razloga, niti pri tome
govori o postojanju zajedničkih sredstava stranaka koja bi predstavljala njihovu
zajedničku imovinu, koju su uložili u kupovinu spornog stana.
Posebna imovina je ona imovina koju bračni drug ima u momentu zaključenja
braka, kao i imovina koja je stečena u toku trajanja bračne zajednice, na bilo koji pravno
dopušten način, ali ne radom. Posebnom imovinom postaje imovina koja pripadne
bračnom drugu nakon izvršene diobe zajedničke imovine. U toku trajanja braka posebna
imovina može biti stečena nasljeđem, poklonom ili drugim oblicima besteretnog sticanja
(čl. 286 st. 1 Porodičnog zakona). Sve ono što bračni drugovi zajedno dobiju na poklon
ulazi u njihovu zajedičku imovinu i oni postaju suvlasnici sa jednakim udjelima. Da li će
poklonjena stvar biti isključiva svojina jednog bračnog druga ili predstavlja zajedničku
imovinu bračnih drugova zavisi od izražene namjere poklonodavca tj. da li je poklon
učinjen jednom od supružnika ili njima zajedno.
Zato, nižestepene presude nemaju jasnih razloga o tome od kojih sredstava je
otplaćen predmetni stan, te karakter davanja koja su učinjena od roditelja stranaka radi
otplate predmetnog stana, tj. namjera davaoca, u smislu da li da se pomogne isključivo
ćerki, odnosno sinu, pojedinačno bračnim drugovima, ili porodici sada već bivših
supružnika, a iznijeti razlozi su nejasni i protivurječni sa stanjem u spisima predmeta.
Zbog toga će prvostepeni sud u ponovnom postupku otkloniti navedenu
protivurječnost, pa će radi pravilne primjene materijalnog prava na nesumnjiv način
utvrditi na koji način i od kojih sredstava je kupljen predmetni stambeni objekat, te tako
utvrditi da li isti predstavlja posebnu imovinu nekog od bivših bračnih drugova, ili pak
njihovu zajedničku imovinu, kao i doprinos u sticanju iste, a ovo imajući u vidu kazivanja
stranaka da je njihova posebna imovina stečena za vrijeme trajanja braka uložena u
sticanje predmetnog stambenog objekta."

POSEBNA IMOVINA BRAČNOG DRUGA
Stambeni objekat koji je gradila tetka jednog bračnog druga za njegov

račun u vrijeme dok je on bio u bračnoj zajednici predstavlja njegovu posebnu
imovinu.
Iz obrazloženja:
"Nižestepeni sudovi su odbili tužbeni zahtjev zaključujući da se u konkretnom

slučaju radi o poklonu tetke tuženog u vidu finansiranja izgradnje objekta a sa namjerom
da to učini lično za njega, pa se tako radi o posebnoj imovini tuženog, koja je stečena za
vrijeme trajanja braka stranaka.
Svoju tvrdnju tužilja temelji na tome da je namjera bila da se predmetni objekat,
južno krilo gradi za potrebe nje i tuženog kao bračnih drugova i njihove porodice, dok je
drugo krilo bilo namijenjeno bratu tuženog i njegovoj porodici. Pri tome, tužilja nije
sporila da je gradnju finansirala tetka tuženog O. P.
Iz spisa predmeta se utvrđuje da su stranke bivši bračni drugovi, da su u braku
bili od 13.07.1997. do 26.08.2005. godine. U konkretnom slučaju u pitanju je stambena
porodična zgrada koja nije evidentirana u kat. operatu, a izgrađena je na parceli 1358/2
KO Dobrota I, koja je dvojna, sa dva ulaza i sa identičnim rasporedom, i djelovi se
sastoje od sprata površine 62,15 m2 i potkrovlja površine 61,73 m2. Izgradnja
predmetne porodične stambene zgrade je vršena za vrijeme trajanja braka stranaka, a
nakon izgradnje u jedan dio, tj. južni, su se uselile stranke, a u drugi dio, brat tuženog sa
porodicom.
Prilikom saslušanja u svojstvu stranke tužilja je izjavila da je tetka O. P. dala
sredstva da se na zemljištu u D. gradi objekat, ali da je to davanje bilo za nju i za
supruga A., kao što je i govorila da se drugi dio objekta gradi za P. i A.
U postupku je nesporno da je finansiranje predmetne zgrade vršila tetka tuženog
O. P., koja je saslušana u svojstvu svjedoka u postupku pred prvostepenim sudom na
ročištu dana 17.02.2010.godine, kada je izjavila da je finasirala izgradnju predmetne
stambene kuće na placu koji je prethodno pribavio njen brat M. A na posebno pitanje
suda izjasnila se da je to radila za brataniće, a novac za gradnju je odvajala od ranijeg
perioda, prije ženidbe bratanića. Takođe ja izjavila da je planirala da u prizemlju bude
stan za nju, jer nema svoju drugu porodicu pa je željela da bude uz njih u starosti.
Imajući u vidu navedeno, nasuprot navodima revizije, zaključak je i ovog suda da
se u konkretnom slučaju radi o stambenom objektu koji je gradila tetka tuženog i to za
račun tuženog kao bratanića, pa iako je u to vrijeme postojala bračna zajednica
stranaka, pravilan je zaključak nižestepenih sudova koji sud u svemu prihvata, da se u
konkretnom slučaju radi o posebnoj imovini tuženog, stečenoj za vrijeme trajanja braka.
Tužilja u postupku nije dokazala da su ona i tuženi, njen bivši bračni drug, svojim
sredstvima učestvovali u izgradnji spornog objekta. Činjenica da su objekat opremali
nakon završene izgradnje, bez uticaja je na drugačiju odluku u odnosu na postavljeni
stvarno - pravni zahtjev. S obzirom na navedeno nesumnjiv je zaključak da je sporni
BILTEN 2 / 2019 269

objekat sagrađen od sredstava koja je dala O. P. i da je njena namjera prilikom davanja
bila da se objekat gradi lično za njene brataniće (tuženog i njegovog brata).
Posebna imovina je ona imovina koju bračni drug ima u momentu zaključenja
braka, kao i imovina koja je stečena u troku trajanja bračne zajednice, na bilo koji pravno
dopušten način, ali ne radom. U toku trajanja braka posebna imovina može biti stečena
nasleđem, poklonom ili drugim oblicima besteretnog sticanja (čl. 286 st. 1 Porodičnog
zakona). Sve ono što bračni drugovi zajedno dobiju na poklon ulazi u njihovu zajedničku
imovinu i oni postaju suvlasnici sa jednakim udjelima. Da li će poklonjena stvar biti
isključiva svojina jednog bračnog druga ili predstavlja zajedničku imovinu bračnih
drugova, zavisi od izražene namjere poklonodavca, tj. da li je poklon učinjen jednom od
supružnika ili njima zajedno.
Stoga, imajući u vidu sve naprijed navedeno, ocjena je i ovog suda, da je karakter
davanja, odnosno namjera davaoca, tetke O. P., čijim sredstvima je sagrađen predmetni
stambeni objekat, bio da se pomogne bratanićima dakle, tuženom lično, pa su zato
neprihvatljivi navodi revizije da su davanja bila usmjerena na oba bračna druga i nemaju
utemeljenja u utvrđenoj činjeničnoj građi."

ZAJEDNIČKA IMOVINA BRAČNIH DRUGOVA
(Član 288 stav 1 Porodičnog zakona)
Ako je novac za kupovinu nepokretnosti i izgradnju kuće dao otac jednog

bračnog druga u namjeri da učini poklon porodici svog sina, te nepokretnosti
predstavljaju zajedničku bračnu imovinu.
Iz obrazloženja:
"Utvrdjeno je da su tužilja i tuženi zaključili brak pred nadležnim organom u Baru

dana 14.11.1999. godine, da su u toku braka dobili dvoje djece i to kćerku A. rodjenu
__.__.____. godine i sina N. rodjenog __.__.____. godine, a da je brak razveden
pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Baru P.br.517/14 od 17.12.2014.godine.
Takodje je utvrdjeno da je tuženi, kao kupac dana 03.09.2001.godine, zaključio ugovor o
kupoprodaji kat. parcele br.3524/8 KO Polje sa S. J., kao prodavcem, u površini od 300
m2, za cijenu od 7.000 €, na osnovu kog ugovora je tuženi upisan kod Uprave za
nekretnine kao vlasnik predmetnog zemljišta i stambene zgrade površine 68 m 2 koja se
sastoji od PD 1 površine 58 m2 i PD 2 takodje površine 58 m2. Nadalje je utvrdjeno da je
otac tuženog po pravosnažnoj presudi Osnovnog suda u Baru P.br.335/00 od
08.05.2001.godine, ostvario naknadu nematerijalne štete u iznosu od 24.000 DEM od
svog poslodavca ZIB Bar, zbog povrede na radu. U postupku je takodje utvrdjeno da je
novac dobijen iz predmetne parnice otac tuženog dao za plac i izgradnju prizemlja kuće,
dok je u postupku bilo sporno da li su pare date kao poklon tuženom-sinu ili pak za
zajedničke potrebe oba bračna druga tužilje i tuženog.
Na temelju ovako utvrdjenog činjeničnog stanja i svih okolnosti koje su
nižestepeni sudovi pravilno cijenili, ovaj sud nalazi da je pobijanim presudama pravilno
odlučeno da predmetna nepokretnost predstavlja zajedničku imovinu tužilje i tuženog
koju su stekli u toku braka i na kojoj imaju jednake udjele suvlasništva u sticanju od po
½ zbog čega je i usvojen zahtjev tužilje.
I po nalaženju ovog suda pravilno su postupili nižestepeni sudovi kada su odlučili
na navedeni način o čemu su dali valjane i jasne razloge koje kao takve prihvata i ovaj
sud i na njih upućuje revidenta.
Naime, odredbom čl.288 st.1 Porodičnog zakona („Sl. list CG“ br.1/07) propisano
je da zajedničku imovinu bračnih drugova sačinjava imovina koju su bračni drugovi stekli
radom u toku trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, a čl.294 st.1 istog
zakona, propisano je da ako ne dodje do sporazuma imovina bračanih drugova dijeli se
na jednake djelove, a st.2 da na zahtjev bračnog druga koji dokaže da je njegov
doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno i značajno veći od doprinosa drugog
bračnog druga, sud će zajedničku imovinu podijeliti prema doprinosu svakog od njih.
Nasuprot navodima revizije, sporna nepokretnost predstavlja zajedničku imovinu
stranka, u smislu citirane zakonske odredbe. Jer, u postupku je na osnovu izvedenih
dokaza, koji su pravilno cijenjeni u smislu čl.9 ZPP-a, utvrdjeno da je predmetna
nepokretnost kupljena i izgradjena u toku trajanja njihove bračne zajednice.
BILTEN 2 / 2019 271

Neosnovano se revizijom navodi da sporna nepokretnost plac i prizemni dio kuće
predstavlja posebnu imovinu tuženog, te da je plac i objekat u prizemlju kupljen i gradjen
prije zaključenja braka 1988.godine. Naime, kako to pravilno zaključuju nižestepeni
sudovi, iz pisanih dokaza – ugovora o kupoprodaji nepokretnosti, a koji je zaključen
dana 03.09.2001.godine, proizilazi da je tuženi tada kupio spornu nepokretnost, znači u
vrijeme trajanja bračne zajednice. U tom pravcu tužilja nije sporila da je novac za
kupovinu nepokretnosti i izgradnju prvog sprata dao otac tuženog, a koji novac je dobio
kao odštetu iz parnice koju je vodio zbog povrede na radu. I ovaj sud smatra da iz
priloženih pisanih dokaza jasno proizilazi namjera oca tuženog da poklon učini za
porodicu tuženog T. R., njegovu suprugu i dijete.
Kod činjenice da su za svo vrijeme braka i tužilja i tuženi bili u radnom odnosu,
primali mjesečnu zaradu, da je tužilja podizala dvoje djece, brinula o njihovom
vaspitavanju i održavanju porodičnog domaćinstva, a da su kuću uselili početkom
2003.godine, proizlazi da je zaključak prvostepenog suda da se radi o bračnoj tekovini,
pravilan. To što je, kako tvrdi djever R., pomagao prilikom izgradnje, ne bi vodilo
njegovom pravu na sticanje svojine, već eventualno za neki obligaciono pravni zahtjev
prema strankama."

RASPOLAGANJE ZAJEDNIČKOM IMOVINOM STEČENOM U BRAKU
(Čl. 291 i 292 stav 1 Porodičnog zakona)
U uslovima stabilnih bračnih odnosa, ne može se uzeti da bračni drug na

koga nepokretnost nije upisana nije znao za raspolaganje i da se sa tim
raspolaganjem nije saglasio samo zbog činjenice što nije direktno učestvovao u
zaključenju ugovora.
***
Banka kao hipotekarni povjerilac koja se uvjerila da je jedan bračni drug
upisan kao isključivi vlasnik u katastru nepokretnosti treba da bude zaštićena u
pravnom prometu, što znači da banka nije obavezna da provjerava da li je imovina
stečena u braku, da li je podijeljena izmedju bračnih drugova, te s tim u vezi da
traži pisanu saglasnost bračnog druga koji u vrijeme zaključenja ugovora o
hipoteci po podacima katastra nije bio upisani zajednički vlasnik, odnosno
suvlasnik hipotekovane nepokretnosti.
Iz obrazloženja:
"Nekretnine koje su založene ugovorom o hipoteci predstavljale su nepodijeljenu

zajedničku imovinu tužilje i drugotuženog. Nepodijeljenom zajedničkom imovinom, u
smislu odredbe čl.291 u vezi sa čl.306 st.1 Porodičnog zakona Crne Gore (Sl.list RCG,
br.1/2007 i Sl.list CG, br.53/2016) ne može raspolagati jedan bračni drug, niti je može
opteretiti pravnim poslom među živima već takvom imovinom raspolažu zajedno
odnosno sporazumno.
Međutim, odredbom čl.292 st.1 Porodičnog zakona propisano je da bračni
drugovi mogu ugovoriti da upravljanje i raspolaganje cjelokupnom zajedničkom
imovinom ili njenim dijelom vrši jedan od njih s tim da se ugovor može ograničiti ili samo
na upravljanje ili samo na raspolaganje.
Kad se pravila Porodičnog zakona o raspolaganju zajedničkom imovinom
stečenom u braku primjenjuju u redovnim prilikama, tj. dok bračna zajednica traje,
smatra se kad jedan bračni drug preduzme neki pravni posao, kao što je u ovom slučaju
opterećenje zajedničke nepokretnosti hipotekom, on to čini uz saglasnost drugog
bračnog druga. Dovoljno je da ta saglasnost bude izražena usmeno, pa i prećutno.
Prema tome, u uslovima stabilnih bračnih odnosa, ne može se uzeti da bračni drug na
koga nepokretnost nije upisana nije znao za raspolaganje i da se sa tim raspolaganjem
nije saglasio samo zbog činjenice što nije direktno učestvovao u zaključenju ugovora.
Pravilnom ocjenom izvedenih dokaza, u prvom redu iskaza tužilje datog u
postupku pred prvostepenim, a potom i drugostepenim sudom, te iskaza drugotuženog
drugostepeni sud je pravilno zaključio da je tužilja znala i prećutno se saglasila sa
hipotekovanjem nepokretnosti koje su tada činile zajedničku svojinu tužilje i
drugotuženog pa se nijesu stekli uslovi za utvrđenje ništavosti dijela pobijanog ugovora.
Tužilja na kojoj je bio teret dokazivanja, nije dokazala da nije znala za predmetno
raspolaganje i da se sa njim nije saglasila. U tom dijelu pobijana presuda sadrži valjane
BILTEN 2 / 2019 273

razloge koji su prihvatljivi i za ovaj sud, pa se na razloge drugostepenog suda revident i
upućuje.
U skladu sa načelom pouzdanosti u zemjišne knjige, sadržanom u odredbi čl.10
Zakona o državnom premjeru i katastru (Sl.list RCG, br. 29/07 i Sl.list CG, br.32/11),
banka kao hiptekarni povjerilac koja se uvjerila da je drugotuženi upisan kao isključivi
vlasnik u katastru nepokretnosti treba da bude zaštićena u pravnom prometu što znači
da banka, nasuprot tvrdnji revidenta, nije obavezna da provjerava da li je imovina
stečena u braku, da li je podijeljena između bračnih drugova te s tim u vezi traži pisanu
saglasnost tužilje koja u vrijeme zaključenja ugovora o hipoteci po podacima katastra
nije bila upisani zajednički vlasnik, odnosno suvlasnik hipotekovane nepokretnosti."

VANBRAČNA ZAJEDNICA
(Član 12 i čl. 306 Porodičnog zakona)
Činjenica da je tuženi u periodu od sedam godina plovio za strane

kompanije po par mjeseci, a zatim u prosjeku četiri mjeseca godišnje provodio na
kopnu sa tužiljom sama po sebi ne može dovesti u sumnju tvrdnju tužilje da su
vodili jedno domaćinstvo, odnosno činili ekonomsku zajednicu
Iz obrazloženja:
"U skladu sa odredbom čl.12 st.1 Porodičnog zakona (Sl.list RCG, br.1/2007)
vanbračna zajednica, ukoliko duže traje, je izjednačena sa bračnom u pogledu prava na
međusobno izdržavanje i drugih imovinsko pravnih odnosa. Shodno odredbi čl.306 istog
Zakona, imovina stečena radom lica u vanbračnoj zajednici koja je trajala duže vremena
smatra se njihovom zajedničkom imovinom, a na imovinske odnose vanbračnih drugova
shodno se primjenjuju odredbe Porodičnog zakona o imovinskim odnosima bračnih
drugova. Zakonska pretpostavka je da su udjeli supružnika, pa i vanbračnih drugova u
sticanju zajedničke imovine jednaki (čl.294 st.1 ovog Zakona).
Drugostepeni sud je, postupajući po nalogu iz ukidnog rješenja Vrhovnog suda
Rev.br. 880/18 od 22.11.2018. godine, u predmetnoj pravnoj stvari održao raspravu i
nakon provedenog dokaznog postupka preinačio prvostepenu presudu (kojom je
predmetni zahtjev usvojen) na način što je taj zahtjev odbio kao neosnovan, a da pri tom
nije otklonio sve propuste na koje je ukazano, u prvom redu, u dijelu nesumnjivog
utvrđenja da li je, imajući u vidu dužinu trajanja i cilj zbog kojeg je uspostavljena,
zajednica tužilje i prvotuženog predstavlja vanbračnu zajednicu.
S tim u vezi, i po nalaženju ovog suda, osnovano se revizijom ukazuje da je
pobijana presuda donijeta uz počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz
čl. 367 st. 2 tač. 15 ZPP, jer su razlozi presude protivurječni stanju u spisima predmeta i
dokazima provedenim u postupku pa presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može
valjano ispitati od strane revizijskog suda. Zaključak drugostepenog suda o odlučnoj
činjenici koja se tiče postojanja vanbračne zajednice tužilje i prvotuženog kontradiktoran
je navodima prvotuženog i iskazu svjedokinje N. S. kada su se izjašnjavali na te
okolnosti. Naime, drugostepeni sud je, kako se to s pravom revizijom ukazuje, propustio
da cijeni navod prvotuženog (dat u vidu prigovora na iskaz ovog svjedoka na zapisniku
od 01.10.2009. godine), da je vanbračna zajednica između njega i tužilje trajala do
novembra 1983. godine što je u suprotnosti sa zaključkom drugostepenog suda da se
zajednica života tužilje i prvotuženog ne može smatrati vanbračnom zajednicom, jer ni
prvotuženi postojanje vanbračne zajednice sa tužiljom do 1983. godine ne spori.
Drugostepeni sud je zaključio da način života tužilje i prvotuženog u periodu od
1976.do 1983. godine ne predstavlja vanbračnu zajednicu, jer ta zajednica nije
ispunjavala uslove prostorne i imovinske zajednice dvoje ljudi koje planiraju i
obezbjeđuju sredstva za zajednički život, a tužilja nije dokazala da je među njima bilo
dogovora o načinu realizacije partnerskog i ekonomskog zajedništva.
BILTEN 2 / 2019 275

Međutim, kako pomorci po prirodi posla duži vremenski period tokom godine
provode na brodu, dakle, van mjesta prebivališta, to utvrđena činjenica da je prvotuženi
u periodu od 1976. do 1983.godine plovio za strane kompanije po par mjeseci, a zatim u
prosjeku četiri mjeseca godišnje provodio na kopnu u R. sa tužiljom, sama po sebi, ne
može dovesti u sumnju tvrdnju tužilje da su vodili jedno domaćinstvo, odnosno činili
ekonomsku zajednicu, kako je to pogrešno zaključio drugostepeni sud.
Drugostepeni sud je zaključio i da novac na računu kod banke u H. predstavlja
posebnu imovinu prvotuženog, a da je tužilja imala samo ovlašćenje za podizanje novca
sa tog računa. Međutim, činjenicu da je tužilja bila ovlašćena da podiže novac sa računa
sud nije doveo u vezu sa utvrđenim činjenicama da je taj novac upotrijebljen za gradnju
predmetnog objekta na placu koji je kupljen za vrijeme trajanja zajednice tužilje i
prvotuženog (1981. godine), kada je i rođena ćerka stranaka, O., pa presudi i u ovom
dijelu nedostaju razlozi radi čega se ne može valjano ispitati."

RADNO PRAVO
BILTEN 2 / 2019 279

NEISPUNJENJE POSEBNOG USLOVA ZA ZASNIVANJE RADNOG ODNOSA
(Član 16 stav 1 Zakona o radu,
u vezi čl. 100a Opšteg Zakona o obrazovanju i vaspitanju)
Zaključenje ugovora o radu suprotno imperativnim odredbama člana 16

stav 1 Zakona o radu i čl. 100a Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju, ugovor
čini ništavim, a što za posljedicu ima prestanak radnog odnosa zasnovanog na
osnovu tog ugovora, te je zakonito rješenje kojim je stavljena van snage odluka o
izboru kandidata koji ne ispunjava posebne uslove.
Iz obrazloženja:
"Drugostepeni sud zaključuje da je tužilac, iako nije ispunjavao posebne uslove

propisane naprijed navedenim odredbama Zakona o radu, Opšteg zakona o
obrazovanju i vaspitanju, te Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta
tužene, zasnovao radni odnos kod tužene. Dalje nalazi da odluka o izboru nije
nezakonita, jer tužilac od propisanih uslova, jedino nije imao ispunjen poseban uslov-
položen stručni ispit.
Međutim, nasuprot zaključku drugostepenog suda, po ocjeni ovog suda, na
potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, drugostepeni sud je pogrešno primijenio
materijalno pravo.
Naime, odredbom čl. 100a Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju propisani
su posebni uslovi za nastavnika, tako da nastavnik može da zasnuje radni odnos ako,
pored opštih uslova propisanih Zakonom o radu, ispunjava, između ostalih, i uslov da
ima položen stručni ispit. Odredbom čl. 16 Zakona o radu propisano je da ugovor o radu
može zaključiti lice koje ispunjava opšte uslove predviđene tim zakonom i posebne
uslove predviđene zakonom, drugim propisima i aktom o sistematizaciji. Nesporno je, da
je tužilac ispunjavao opšte uslove za zasnivanje radnog odnosa, ali nije imao položen
stručni ispit kao poseban uslov propisan navedenom odredbom Opšteg zakona o
obrazovanju i vaspitanju, koji je lex specialis u odnosu na Zakon o radu.
Imajući u vidu iznijeto proizilazi da je ugovor o radu koji je tužilac zaključio sa
tuženim zaključen suprotno imperativnoj odredbi čl. 16 st. 1 Zakona o radu, suprotno
odredbi čl. 100a Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju i Pravilniku tuženog, što
ugovor čini ništavim, a što za posljedicu ima prestanak radnog odnosa koji je zasnovan
na osnovu tog ugovora.
Činjenica da su parnične stranke u vrijeme zaključenja ugovora znale da tužilac
ne ispunjava posebne uslove za zasnivanje radnog odnosa, mogla bi biti osnov
prekršajne odgovornosti tuženog. No, ta okolnost svakako ima za posljedicu da je bez
pravnog dejstva zaključeni ugovor o radu sa tužiocem, što znači da je zakonito rješenje
kojim je stavljena van snage navedena odluka o izboru tužioca, kao i da je neosnovan
zahtjev za naknadu štete u vidu izgubljene zarade za traženi period.
Kako je drugostepeni sud našao da su dati razlozi prvostepene presude nejasni i
protivrječni, (zbog čega je presuda donijeta uz počinjenu bitnu povredu odredaba
parničnog postupka iz čl. 367 st. 2 tač. 15 ZPP), to je održao glavnu raspravu, proveo
BILTEN 2 / 2019 281

dokazni postupak, otklonio počinjenu bitnu povredu postupka od strane prvostepenog
suda, i odlučio na način što je ukinuo prvostepenu presudu, a o postavljenom tužbenom
zahtjevu meritorno odlučio na način što je isti usvojio.
Ovaj sud je ispitujući pobijanu presudu povodom revizije tuženog, našao da je
drugostepena presuda donijeta pogrešnom primjenom materijalnog prava. Imajući u vidu
da je drugostepeni sud ukinuo prvostepenu presudu, pri čemu je otklonio počinjenu
bitnu povredu postupka i o zahtjevu meritorno odlučio, ovaj sud je preinačio
drugostepenu presudu i tužbeni zahtjev odbio. Naime, budući da tužilac nije imao
položen stručni ispit, što je bitan uslov za zasnivanje radnog odnosa po raspisanom
konkursu tuženog, u smislu odredbe čl. 100a Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju i
čl. 8 Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji tuženog, to je pobijanu presudu valjalo
preinačiti na način bliže određen izrekom."

DISKRECIONO PRAVO DIREKTORA
Diskreciono pravo direktora je da po sopstvenom nahodjenju izvrši prijem u

radni odnos kandidata koji ispunjava uslove oglasa.
***
To što odluka o izboru kandidata ne sadrži i razloge u vezi slobodne ocjene
nije od uticaja na njenu zakonitost.
Iz obrazloženja:
"Tužilja je svoj zahtjev zasnovala na tvrdnji da tužena nije izvršila izbor kandidata
za predmetno radno mjesto u skladu sa uslovima oglasa, jer nije uzela u obzir okolnosti
koje opravdavaju interes za izbor kandidata koji će na najbolji način obavljati poslove, te
da sporna odluka ne sadrži obrazloženje iz kojeg se može zaključiti zbog čega direktor
tužene nije izabrao tužilju ili nekog drugog, kao i razlog zbog čega je izabrao
kandidatkinju D. M.
Medju strankama nije bilo sporno da je tužena raspisala oglas br.01/824 od
29.06.2018. godine, za prijem u radni odnos jednog izvršioca na radnom mjestu
službenik/ca na administrativno finansijskim poslovima blagajnika, na neodredjeno
vrijeme. Pored opštih uslova propisanih zakonom, oglasom su postavljeni posebni uslovi
tj. IV I kvalifikacija srednjeg, opšteg i stručnog obrazovanja i jedna godina radnog
iskustva.
Prvostepeni sud je utvrdio da svi prijavljeni kandidati, uključujući tužilju i izabranu
kandidatkinju, ispunjavaju opšte i posebne uslove, što takodje nije bilo sporno. Izabrana
kandidatkinja D. M. je završila srednju stručnu školu IV stepen, tehničar PTT saobraćaja
sa dobrim uspjehom i prosječnom ocjenom 3,00 dok je radno iskustvo imala znatno
duže od traženih 12 mjeseci. Tužilja je završila Gimnaziju "T. P." IV stepen, kulturološko
jezička struka, zanimanje inkorespodent sa prosječnom ocjenom 3,33, a imala je radno
iskustvo od jedne godine, tri mjeseca i šest dana.
Statutom tuženog iz novembra 2017. godine propisana su ovlašćenja direktora,
izmedju ostalog, donosi rješenja o prijemu u radni odnos i odlučuje o pravima i
obavezama iz radnih odnosa i u vezi sa radnim odnosima, u skladu sa zakonom - čl. 17
tačka 9.
Kako svi kandidati ispunjavaju uslove oglasa, a nema dodatnih pravila koji od njih
ima prednost, već je direktorici kao organu koji vrši izbog ostavljeno na slobodnu ocjenu
da izmedju više kandidata izvrši izbor kako je to po njenoj ocjeni najcjelishodnije, a
postupanje koje prethodi slobodnoj ocjeni sprovedeno u skladu sa pravnim pravilima i
odluka donijeta u granicama ovlašćenja u okviru kojih je mogla da se upotrijebi slobodna
ocjena i u skladu sa ciljem zbog koga je to ovlašćenje dato. Pravilan je zaključak sudova
da je sporna odluka zakonita. To što ta odluka ne sadrži i razloge u vezi slobodne
ocjene (zbog čega je izabranoj kandidatkinji u odnosu na tužilju dat prioritet), po
mišljenju ovog suda nije od uticaja na njenu zakonitost. Identično stanovište ovaj sud je
zauzeo i u presudi Rev.br. 1064/16 od 01.12.2016. godine.
BILTEN 2 / 2019 283

Dakle, diskreciono pravo direktorice tuženog je da po sopstvenom nahodjenju
izvrši prijem u radni odnos kandidata koji ispunjava uslove oglasa, pa kod situacije da
obje kandidatkinje ispunjavaju uslove oglasa, ne može se dovoditi u sumnju da se ista
rukovidila najboljim interesom tuženog. Ovo kada se ima u vidu da ni važećim Zakonom
o radu ni Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tužene
nijesu propisani kriterijumi i postupak za ocjenjivanje i izbor kadnidata."

NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA TRANSFORMACIJU UGOVORA O RADU
SA ODREDJENOG U UGOVOR O RADU NA NEODREDJENO RADNO VRIJEME
(Čl. 25, 26, 43a i 43b Zakona o radu)
Nakon isteka vremena na koji je zaključen ugovor o radu na odredjeno

vrijeme, radni odnos prestaje automatski i nije potrebno da to poslodavac
konstatuje donošenjem rješenja.
OCJENA ZAKONITOSTI RJEŠENJA

O PRESTANKU RADNOG ODNOSA
Ponašanje tužilje koja je nakon isteka ugovora o radu na odredjeno vrijeme

nastavila rad bez ugovora mjesec dana, a potom dalji rad kod istog poslodavca
posredstvom Agencije za privremeno ustupanje zaposlenih, upućuje da se ista
saglasila sa činjenicom prestanka radnog odnosa nakon isteka ugovora o radu na
odredjeno vrijeme, te je neosnovan njen zahtjev da je zasnovala radni odnos na
neodredjeno vrijeme.
Iz obrazloženja:
"Tužilji je prestao radni odnos kod tužene dana 31.03.2014. godine, a ista je
imala zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme do 28.02.2014. godine. Predmetnu
tužbu podnijela je 05.12.2014. godine, dakle, protekom od devet i više mjeseci od dana
isteka ugovora o radu po poslednjem zaključenom ugovoru, i tužbom je tražila
transformaciju radnog odnosa iz razloga što je sa tuženim zaključivala ugovore o radu
na određeno vrijeme duže od 24 mjeseca, pa je smatrala da su ispunjeni uslovi u smislu
čl. 26 Zakona o radu, a nakon isteka pomenutog ugovora ista je nastavila da radi kod
tužene do 31.03.2014. godine. U postupku je tvrdila da nikada nije dobila rješenje o
prestanku radnog odnosa broj 173 od 31.03.2014. godine pa joj je isto od strane tužene
uručeno na ročištu glavne rasprave dana 22.04.2015. godine.
Shodno odredbama Zakona o radu poslodavac nema obavezu da zaposlenom
usled prestanka trajanja ugovora o radu na određeno vrijeme, donese rješenje o
prestanku radnog odnosa. Naime, nakon isteka vremena na koji je zaključen ugovor o
radu na određeno vrijeme, radni odnos prestaje automatski i nije potrebno da to
poslodavac konstatuje donošenjem rješenja, jer isti ima samo deklaratorni karakter.
Stoga je tužilja o danu prestanka radnog odnosa bila upoznata danom zaključenja
samog ugovora o radu na određeno vrijeme.
Naime, nakon isteka roka na koji je ugovor bio zaključen sa tuženom tužilja je
dana 01.aprila 2014. godine zaključila Ugovor o radu na određeno vrijeme do 31.05. iste
godine kojim je bila ustupljena na rad kod tužene od strane "T. o." DOO, a nakon isteka
tog ugovora zaključila je novi 01.06.2014. godine do 31.08.2014. godine sa Agencijom
BILTEN 2 / 2019 285

"O. P." DOO, koje ugovore je uredno potpisala kao i saglasnost da je upoznata sa
Sporazumom o poslovnoj saradnji sklopljenim između korisnika (tužene) i davaoca
usluge, naprijed pomenute Agencije.
Shodno odredbi čl. 43a Zakona o radu, ustupanje zaposlenih za obavljanje
poslova kod drugog poslodavca može da vrši Agencija za privremeno ustupanje
zaposlenih. Za obavljanje poslova ustupanja zaposlenih zaključuje se sporazum između
Agencije i korisnika (čl. 43b pomenutog zakona). Ugovor o radu sa zaposlenim Agencija
može zaključiti na određeno ili neodređeno vrijeme, a prava iz rada i po osnovu rada
zaposleni ostvaruje kod Agencije (čl. 43c tač. 1 i 2 pom. zakona).
Odredbom čl. 26 Zakona o radu, ako je ugovor o radu na određeno vrijeme
zaključen suprotno članu 25 Zakona ili ako zposleni nastavi da radi kod poslodavca
nakon isteka roka na koji je zaključio ugovor o radu, smatra se da je ugovor o radu
zaključen na neodređeno vrijeme ako zaposleni pristane na takvo zaposlenje.
Imajući u vidu naprijed navedeno, a naime da je tužilja nakon isteka ugovora o
radu kod tužene dana 28.02.2014. godine, nastavila rad bez ugovora do dana
31.03.2014. godine, a dalji rad kod tužene počev od 01.aprila 2014. godine ostvarivala
je posredstvom naprijed pomenutih Agencija, pa takvo ponašanje tužilje upućuje na
zaključak da se saglasila sa činjenicom prestanka radnog odnosa kod tužene nakon
isteka ugovora zaključenog dana 01.02.2013. godine, čije trajanje je bilo određeno do
28.02.2014. godine.
Zato nema mjesta predmetnom traženju, pa se nižestepene presude revizijom
pravilno pobijaju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, zbog čega je iste valjalo
prienačiti i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan, pa je odlučeno kao u izreci ove
presude."

USLOVI ZA TRANSFORMACIJU RADNOG ODNOSA
NAKON PRESTANKA RADA NA ODREDJENO VRIJEME
(Član 26 Zakona o radu)
Nakon pravosnažnosti rješenja o prestanku radnog odnosa ne može se

tražiti transformacija ugovora o radu sa odredjenog u ugovor o radu na
neodredjeno vrijeme.
PRAVNA PRIRODA TUŽBE ZA UTVRDJENJE

(Član 188 ZPP)
Tužba u dijelu kojim je traženo utvrdjenje da je tužilja bila na faktičkom radu

kod tuženog sadrži zahtjev za utvrdjenje činjenica pa se radi o nedozvoljenoj
tužbi.
Iz obrazloženja:
"Prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda, tužilja je tokom 2010. i 2011.

godine obavljala rad kod tužene po osnovu više zaključenih ugovora o djelu na
poslovima pomoćnog radnika u kuhinji, u Odjeljenju keteringa. Nakon toga, tužilja je sa
tuženim zaključila više pojedinačnih ugovora o radu na određeno vrijeme, počev od
07.05.2012. godine (u trajanju od tri, šest i 12 mjeseci), a radi obavljanja istih poslova.
Tuženi je istekom ugovora o radu od 24.01.2014. godine donio rješenje o otkazu ugvora
o radu br. 3679/1 od 17.04.2014. godine kojim je tužilji prestao radni odnos istekom
ugovora o radu br. 627 od 17.04.2014. godine, koje rješenje tužilja nije pobijala. Tužilja
je ponovo zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme u trajanju od šest mjeseci,
br.5521 od 30.07.2014. godine i dva aneksa tog ugovora kojim je tužilji radni odnos
produžavan, takođe, na određeno vrijeme na period od šest i 12 mjeseci. Istekom ovog
roka, tuženi je donio rješenje o otkazu ugovora o radu, br.10134/1 od 22.07.2016.
godine na osnovu kojeg je tužilji prestao radni odnos kod tuženog zaključno sa danom
24.07.2016. godine, istekom vremena na koji je ugovor zaključen. Navedeno rješenje
sadrži pravnu pouku u kojoj je naznačeno da nezadovoljna stranka ima pravo da
pokretne spor pred nadležnim sudom radi zaštite svojih prava. Tužilja ni ovo rješenje
nije pobijala pred sudom.
Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrđenja, prvostepeni sud je odbacio tužbu u
dijelu zahtjeva kojim je traženo da se utvrdi da je tužilja bila na faktičkom radu u
navedenom periodu (stav prvi izreke prvostepene presude) nalazeći da se radi o
zahtjevu za utvrđenje činjenica koji zahtjev nije dozvoljen, dok je odbio kao neosnovan
primarni i eventualni tužbeni zahtjev kojim je tražena transformacija radnog odnosa sa
određenog u radni odnos na neodređeno vrijeme počev od 24.07.2016. godine (stav
BILTEN 2 / 2019 287

drugi i treći izreke prvostepene presude), jer tužilja nije pobijala rješenja o prestanku
radnog odnosa što je uslov za traženu transformaciju.
Prednji činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni
sud.
Pravilno su postupili nižestepeni sudovi kad su odlučili na izloženi način.
Nasuprot navodima revizije, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da tužba u
dijelu kojim je traženo utvrđenje da je tužilja bila na faktičkom radu kod tuženog sadrži
zahtjev za utvrđenje činjenica pa se, shodno odredbi čl. 188 ZPP, radi o nedozvoljenoj
tužbi.
Naime, odredbom čl.188 ZPP predviđeno je da se tužba za utvrđenje može
podnijeti samo radi utvrđenja postojanja odnosno nepostojanja nekog prava ili pravnog
odnosa, ili istinitosti odnosno neistinitosti neke isprave iz čega proizilazi da se tužbom
ne može tražiti utvrđenje činjenica, pri čemu je bez značaja isticanje da je tužilja radila
po osnovu ugovoru o djelu suprotno odredbi čl. 165 Zakona o radu. Pozivanje u reviziji
na drugačiji pravni pristup ne stoji iz razloga jer faktički rad nije radni odnos pa nije bio
mjesta ni uređivanju tužbe.
Pravilno nalaze nižestepeni sudovi da se nakon pravosnažnosti rješenja o
prestanku radnog odnosa ne može tražiti transformacija ugovora o radu sa određenog u
ugovor o radu na neodređeno vrijeme i da bi uslovi za postavljanje takvog zahtjeva bili
ispunjeni samo ako nije nastupila pravosnažnost takvog rješenja. Dakle, tužilja je morala
pobijati rješenje o prestanku radnog odnosa ako je smatrala da je došlo do
transformacije radnog odnosa sa određenog u radni odnos na neodređeno vrijeme i da
joj nije mogao prestati radni odnos zbog isteka vremena na koji je ugovor o radu bio
zaključen. Nakon pravosnažnosti tog rješenja tužilja ne može tražiti da se radni odnos
zasnovan ugovorima o radu na određeno vrijeme transformiše u radni odnos na
neodređeno vrijeme."

RASKID RADNOG ODNOSA PRIJE ISTEKA UGOVORENOG ROKA
I POVRAĆAJ IZNOSA NA IME TROŠKOVA STRUČNOG USAVRŠAVANJA
Zaposleni koji je samoinicijativno raskinuo radni odnos prije isteka

ugovorenog roka obavezan je da poslodavcu refundira ukupne troškove koje je
imao u vezi sa njegovim školovanjem, a ne samo troškove srazmjerno
ugovorenom periodu kojeg je proveo na radu.
Iz obrazloženja:
"Iz činjeničnog utvrđenja sadržanog u spisima predmeta proizilazi da su tužilac i

tuženi zaključili Ugovor o radu broj 5105/1 dana 12.06.2008. godine, kojim ugovorom je,
u odredbi čl. 12 st. 1 propisano da, ukoliko zaposleni samoinicijativno raskine radni
odnos u periodu koji je kraći od pet godina od dana zaključenja ugovora, obavezan je da
poslodavcu refundira ukupne troškove koje je imao u vezi sa stručnim osposobljavanjem
za sticanje zvanja kapetana na vazduhoplovu tipa Fokker 100, sa kamatom od dana
dospijeća. Stavom 2 istog člana je propisano da ukupni troškovi iz prethodnog stava
iznose 26.190,00 € i obuhvataju troškove ground school-a, obuke na simulatoru, kao i
sredstva na ime dnevnica, avio prevoza i hotelskog smještaja za vrijeme školovanja u
inostranstvu. Nesporno je da je tuženi nakon završenog stručnog osposobljavanja
proveo na radu kod tuženog period od 12.06.2008. godine do 31.08.2012. godine,
odnosno 4 godine 2 mjeseca i 19 dana. Nesporna je i činjenica da je radni odnos
raskinut na inicijativu tuženog koji je, dana 29.08.2012. godine, podnio pisani otkaz
ugovora o radu broj 5105/1 od 12.06.2008. godine.
Polazeći od činjenice da je tužilac proveo na radu kod tuženog 4 godine 2
mjeseca i 19 dana, prvostepni sud je djelimično usvojio tužbeni zahtjev i dosudio
tuženom naknadu štete srazmjerno vremenu koje je tužilac proveo na radu, imajući u
vidu činjenicu da je tuženi kod tuženog, shodno odredbi čl. 12 ugovora o radu, trebao
provesti još 9 mjeseci i 21 dan, i odlučio na način blize preciziran izrekom presude. Iz
nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizilazi da je tuženi, srazmjerno vremenu
provedenom na radu, ostao u obavezi da poslodavcu, ovdje tuženom, u smislu
pomenute odredbe čl.12 ugovora o radu na ime troškova školovanja, isplati iznos od
3.306,03€.
Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je djelimično
usvojio tužbeni zahtjev, nalazeći da tužiocu, u smislu odredbe čl. 12 Ugovora o radu, te
shodno odredbama čl. 16 i 26 Zakona o radu (“Sl.list CG”, br. 43/03), i čl. 148 ZOO,
pripada naknada stvarne štete srazmjerno vremenu koje je tuženi, u smislu ugovorne
obaveze, bio dužan da ostane na radu kod tužioca, pa je u tom dijelu za iznos od
3.306,03 € usvojio tužbeni zahtjev, dok je u preostalom dijelu, za još 22.883,94 €,
tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
Viši sud je, prihvatajući činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda, odbio
žalbu tužioca kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
Po ocjeni ovog suda, nižestepeni sudovi su na potpuno i pravilno utvrdjeno
činjenično stanja pogrešno primijenili materijalno pravo i izveli pogrešan zaključak, zbog
BILTEN 2 / 2019 289

čega je nižestepene presude valjalo preinačiti i odlučiti na način preciziran izrekom ove
presude.
Naime, pravilno je tumačenje nižestepenih sudova da odredba člana 26 Zakona o
radu (“Sl.list RCG” br.43/03, 79/2004 i 25/2006), koji je bio u primjeni u vrijeme
zaključenja predmetnog ugovora o radu, ne isključuje mogućnost da ugovorne strane
uzajamnom saglasnošću volja regulišu pitanje međusobnih obaveza u vezi troškova
školovanja, kao što je u konkretnom slučaj. Pravilan je i zaključak da, shodno iznijetom,
odredba čl. 12 navedenog ugovora o radu nije protivna odredbi čl. 2 Zakona o radu,
budući da nijesu za tužioca ugovorena manja prava i nepovoljniji uslovi rada.
Međutim, nižestepeni sudovi su pogrešno postupili kada su visinu iznosa
naknade štete, utvrdili dovodeći u vezu period od 5 godina, koji je tuženi bio dužan
provesti na radu kod tužioca shodno zaključenom ugovoru o radu, sa periodom od 4
godine 2 mjeseca i 19 dana koliko je tuženi proveo na radu nakon završene obuke, i
srazmjerno tome odlučili o zahtjevu.
Ovaj sud nalazi da su se ugovorne strane u odredbi čl. 12 Ugovora o radu,
saglasile da, ukoliko zaposleni samoinicijativno raskine radni odnos u periodu koji je
kraći od pet godina od dana zaključenja ugovora, obavezan je da poslodavcu refundira
ukupne troškove koje je imao u vezi sa njegovim stručnim osposobljavanjem za sticanje
zvanja kapetana na vazduhoplovu tipa Fokker 100, u iznosu od 26.190,00€ sa kamatom
od dospijeća.
Stoga, kako je među strankama nesporno da je tužilac snosio troškove obuke za
tuženog, kao i to da je radni odnos prekinut na inicijativu tuženog prije isteka ugorenog
roka od 5 godina, to tužiocu pripada pravo na naknadu ukupnih troškova koje je imao na
ime stručnog osposobljavanja tuženog i to u ugovorenom iznosu od 26.190,00 €. Prema
odredbi čl. 142 st. 1 ZOO, ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane, pa kako u
konkretnom slučaju tuženi nije ispunio svoju ugovorom preuzetu obavezu, to je dužan
da tužiocu naknadi štetu u visini određenoj odredbom čl.12 ugovora, zbog čega je
odlučeno kao u izreci ove presude."

OTKAZ UGOVORA O RADU SA STRANCEM
(Član 34 Zakona o radu i čl. 61 i 67 Zakona o strancima)
Ugovor o radu zaključen sa strancem zakonit je, pored ostalih uslova, ako
postoji dozvola za rad, zbog čega prestankom važenja dozvole za privremeni
boravak radi zaposlenja prestaje i ugovor o radu po samom zakonu bez obzira što
je ugovor o radu protivno zakonu zaključen na neodređeno vrijeme.
Iz obrazloženja:
"Prema stanju u spisima predmeta, tužilac je kao državljanin R. S. zasnovao radni

odnos kod tuženog počev od 12.08.2011. godine. Na zahtjev tužioca rješenjem MUP PJ
B. P. od 09.07.2012. godine odobren je privremeni boravak radi zaposlenja tužiocu za
period od 09.07.2012. godine do 03.11.2012. godine u O. B. P. Stoga je tužilac kao
strani državljanin mogao zasnovati radni odnos u Crnoj Gori, isključivo shodno
odredbama Zakona o zapošljavanju i radu stranaca (Sl. list CG, br. 22/08 i 32/11), koji je
bio u primjeni u vrijeme zaključenja ugovora o radu. Prema čl.3 navedenog zakona,
stranac se može zaposliti pod uslovima: da ima radnu dozvolu i zaključen ugovor o radu,
a prema odredbi čl.11 radna dozvola je dokument na osnovu kojeg se stranac može
zaposliti, odnosno raditi u Crnoj Gori, i da se radna dozvola izdaje kao lična radna
dozvola, dozvola za zapošljavanje i dozvola za rad. Odredbom čl.20 istog zakona
određeno je da je dozvola za zapošljavanje dozvola na osnovu koje poslodavac
zaključuje ugovor o radu sa strancem.
Slijedom citiranih zakonskih odredbi, ugovor o radu zaključen sa strancem
zakonit je, pored ostalih uslova, ako postoji dozvola za rad, zbog čega, u konkretnom
slučaju, prestankom važenja dozvole za privremeni boravak radi zaposlenja prestaje i
ugovor o radu, po samom zakonu, bez obzira što je ugovor o radu protivno zakonu
zaključen na neodređeno vrijeme.
Nadalje, u vrijeme kada je tuženi ponudio tužiocu ugovor o radu na određeno
vrijeme i donošenja rješenja o otkazu ugovora o radu bio je na snazi Zakon o strancima
(Sl. list CG, br. 56/2014, 28/2015 i 16/2016). Odredbom čl. 61 ovog Zakona propisano je
da stranac u Crnoj Gori može da radi na osnovu dozvole za privremeni boravak i rad ili
potvrde o prijavi rada, ako ovim zakonom nije drukčije propisano. Stranac može da radi
u Crnoj Gori samo na poslovima za koje mu je izdata dozvola za privremeni boravak i
rad ili potvrda o prijavi rada i samo kod onog poslodavca koji ga zapošljava a
poslodavac može da rasporedi stranca samo na poslove za koje mu je izdata dozvola za
boravak i rad, odnosno potvrda o prijavi rada. Odrebom čl. 67 ovog Zakona propisano je
da se dozvola za privremeni boravak i rad radi zapošljavanja stranca izdaje sa rokom
važenja do jedne godine. Dozvola iz stava 1 ovog člana, može se produžiti najduže do
dvije godine. Poslodavac je dužan da, u roku od osam dana od dana izdavanja dozvole
za privremeni boravak i rad radi zapošljavanja, sa strancem zaključi ugovor o radu i
prijavi ga na obavezno socijalno osiguranje, u skladu sa propisima o radu. Ukoliko
stranac ne stupi na rad u roku iz stava 3 ovog člana, poslodavac je dužan da, najkasnije
BILTEN 2 / 2019 291

u roku od tri dana, o tome obavijesti Ministarstvo radi poništavanja dozvole za boravak i
rad.
Tužiocu je na osnovu dozvole MUP PJ B. P. odobren privremeni boravak i rad i
za period od 31.07.2017. godine do 31.07.2018. godine, dakle, na period od godinu
dana, ali je tužilac odbio ponudu tuženog da zaključi ugovor o radu na određeno vrijeme
pa je tuženi donio sporno rješenje kojim je otkazan ugovor o radu koji je bio zaključen na
neodređeno vrijeme.
Imajući u vidu činjenice utvrđene u postupku i citirane odredbe Zakona o
zapošljavanju i radu stranaca proizilazi da tužilac, kao strani državljanin, nije zaključio
ugovor o radu na period važenja dozvole za rad u skladu sa odredbama posebnog
zakona kako to nalaže odredba čl.34 Zakona o radu, već ugovor o radu na neodređeno
vrijeme što je u suprotnosti sa prinudnim propisima. Stoga sporno rješenje o otkazu,
koje ima samo deklarativan karakter i konstatuje jedno postojeće i već nastalo pravno
stanje, nije nezakonito pa nije bilo mjesta poništavanju istog.
Osim toga, i tužilac je na nedvosmislen način iskazao stav da nema namjeru da
nastavi rad kod tuženog nakon otkaza ugovora o radu, time što je odbio da potpiše novi
ugovor na određeno vrijeme koji mu je ponuđen shodno dozvoli za privremeni boravak i
rad kod tuženog za period od 12 mjeseci. To što je smatrao da je u radnom odnosu na
neodređeno vrijeme, ne utiče na drugačiji zaključak suda, jer je i tužiocu kao stranom
državljaninu moralo biti poznato da mu je dozvola za boravak u Crnoj Gori privremena i
data rješenjem MUP za period od još godinu dana, i to samo za rad kod tuženog."

TRANSFORMACIJA RADNOG ODNOSA NA NEODREDJENO VRIJEME
(Čl. 26 i 26 Zakona o radu)
Zaključivanje više ugovora o radu na odredjeno vrijeme bez prekida ukazuje

na postojanje trajne potrebe za radom, pa proizilazi da je kod poslodavca
postojala trajna potreba za radom tužilje, što znači da su ugovori o radu na
odredjeno vrijeme zaključeni suprotno odredbi člana 25 Zakona o radu, zbog čega
se smatra da je ugovor o radu zaključen na neodređeno vrijeme, tj. da je došlo do
transformacije radnog odnosa na neodređeno vrijeme u skladu sa čl. 26 Zakona o
radu
AKT DISKRIMINACIJE ZBOG NEJEDNAKE NAKNADE

ZA RAD ISTE VRIJEDNOSTI
(Član 77 Zakona o radu u vezi sa čl. 8 Ustava Crne Gore
i čl. 2 stav 2 i 16. st. 1 Zakona o zabrani diskriminacije)
Vršenjem isplate nejednake naknade za rad iste vrijednosti poslodavac je

počinio akt diskriminacije prema zaposlenom.
Iz obrazloženja:
"Drugostepeni sud je nakon održane rasprave ukinuo prvostepenu presudu i

odlučio tako što je djelimično usvojio tužbeni zahtjev i utvrdio da je tuženi
diskriminatorski postupao prema tužilji na način što je vršio isplatu nejednake zarade
tužilji, odnosno nejednake naknade za rad jednake vrijednosti, izrekao zabranu tuženom
da ponavlja navedene radnje diskriminacije i obavezao tuženog da na ime materijalne
štete nastale navedenim aktima diskriminacije isplati tužilji iznos od 3.416,55 €, sa
obračunatom dospjelom kamatom.
U preostalom dijelu drugostepeni sud je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim,
zaključujući da tužilja nije zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme počev od
30.06.2014. godine, te da tuženi nije počinio akt diskriminacije prema tužilji na način što
je dao prvenstvo Z. F. prilikom ponude rada na neodređeno vrijeme, a stim u vezi da nije
odgovoran na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 8.000,00 € i da presudu objavi u
medijima.
Po ocjeni ovog suda, pravilno je drugostepeni sud primijenio materijalno pravo
kada je utvrdio da je tuženi počinio akt diskriminacije po osnovu nejednake zarade za
rad jednake vrijednosti, kao i da nije počinjena diskriminacija zasnivanjem radnog
odnosa na neodređeno vrijeme sa drugim zaposlenim, i u skladu sa takvim zaključkom
odlučio o ostalim tužbenim zahtjevima.
BILTEN 2 / 2019 293

Ustav Crne Gore, u članu 8, propisuje da je zabranjena svaka neposredna ili
posredna diskriminacija, po bilo kom osnovu, a u članu 64 stav 1, da zaposleni imaju
pravo na odgovarajuću zaradu.
Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (od 16.
decembra 1966. godine) određuje obavezu da Države članice ovog pakta priznaju pravo
koje ima svako lice da se koristi pravičnim i povoljnim uslovima za rad koji naročito
obezbjeđuju pravičnu zaradu i jednaku nagradu za rad iste vrijednosti bez ikakve razlike,
a posebno žene moraju da imaju garanciju da uslovi njihovog rada nijesu gori od uslova
koje koriste muškarci i primaju istu nagradu kao oni za isti rad.
Izmijenjena Evropska socijalna povelja (Strazbur, 1996. godine), u namjeri da
obezbijede efikasno ostvarivanje prava na pravednu naknadu, određuje da se strane
ugovornice obavezuju da priznaju pravo muškarcima i ženama na jednaku platu za rad
jednake vrijednosti.
Konvencija MOR-a br. 100, o jednakosti nagrađivanja muške i ženske radne
snage za rad jednake vrijednosti, u članu 1, kao nagrađivanje podrazumijeva naknadu ili
platu, osnovnu ili minimalnu, i sve druge koristi koje se isplaćuju neposredno ili
posredno, u novcu ili u naturi, od strane poslodavca zaposlenom na osnovu zaposlenja,
a jednakost nagrađivanja između muške i ženske radne snage za rad jednake
vrijednosti, u smislu ove Konvencije, odnosi se na visinu nagrađivanja određene bez
diskriminacije u pogledu pola.
Članom 2 iste Konvencije propisano je obaveza svake članica da, na način
prilagođen metodama za određivanje visine nagrađivanja koje su na snazi, podstiče i
osigura primjenu načela jednakosti nagrađivanja između muške i ženske radne snage
za rad jednake vrijednosti za sve zaposlene, a metode koje će se primjenjivati pilikom tih
procjena mogu utvrditi vlasti nadležne za određivanje visine plate, ili, kada je visina plate
utvrđena kolektivnim ugovorima, stranke kolektivnih ugovora.
Zakon o zabrani diskriminacije ("Sl. list CG", br. 46/10, 40/11, 18/14, 42/17), u
odredbi čl. 2 st. 2, definisao je da je diskriminacija svako neopravdano, pravno ili
faktičko, neposredno ili posredno pravljenje razlike ili nejednako postupanje, odnosno
propuštanje postupanja prema jednom licu, odnosno grupi lica u odnosu na druga lica,
kao i isključivanje, ograničavanje ili davanje prvenstva nekom licu u odnosu na druga
lica, koje se zasniva na rasi, boji kože, nacionalnoj pripadnosti, društvenom ili etničkom
porijeklu, vezi sa nekim manjinskim narodom ili manjinskom nacionalnom zajednicom,
jeziku, vjeri ili uvjerenju, političkom ili drugom mišljenju, polu, rodnom identitetu,
seksualnoj orijentaciji, zdravstvenom stanju, invaliditetu, starosnoj dobi, imovnom stanju,
bračnom ili porodičnom stanju, pripadnosti grupi ili pretpostavci o pripadnosti grupi,
političkoj partiji ili drugoj organizaciji, kao i drugim ličnim svojstvima.
Odredbom čl.16 st.1 istog zakona propisano je da se pored slučajeva
diskriminacije utvrđenih zakonom kojim se uređuje oblast rada i zapošljavanja,
diskriminacijom u radu smatra i isplata nejednake zarade, odnosno naknade za rad
jednake vrijednosti licu ili grupi lica, po nekom od osnova iz člana 2 stav 2 ovog zakona.
Načelo jednakosti plata muškaraca i žena znači da se za isti rad ili rad iste vrijednosti
ukida svaka diskriminacija utemeljena na polu u pogledu svih vidova plaćanja.
Odredbom čl.77 st. 2 Zakona o radu („Sl list CG“ br. 49/2008, 26/2009, 59/2011,
66/2012, 31/2014), zaposlenom muškarcu odnosno ženi garantovana je jednaka zarada
za isti rad ili rad iste vrijednosti koji ostvaruje kod poslodavca. Rad iste vrijednosti
saglasno stavu 3 navedene odredbe podrazumijeva rad za koji zahtijeva isti stepen

stručne spreme, odnosno kvalifikacije nivoa obrazovanja ili stručne kvalifikacije,
odgovornost vještine, uslovi i rezultati rada.
U konkretnom slučaju utvrđeno je da su tužilja i zaposleni Z. F., po ugovorima o
radu od 24.12.2012. godine, obavljali poslove administratora u Sektoru za prodaju
osiguranja - regionalna služba prodaje jug, poslovnica B., za koje je propisan završen IV
ili III stepen stručne spreme. Međutim, za navedene poslove tuženi je ugovorom o radu
tužilji odredio koeficijent složenosti poslova 6,20, dok je zaposlenom Z. F. određen
koeficijent 9,10, i osnovna zarada po tim koeficijentima obračunavana im je do juna
2014. godine.
Kod zauzimanja stava o diskriminatornom tretmanu potrebno je odgovoriti na tri
pitanja koja konstituišu test za utvrđivanje diskriminacije, i to: 1. da li je izvršeno
nepovoljnije postupanje prema licu ili grupi lica; 2) s obzirom na njihovo lično svojstvo; i
3) u odnosu na postupanje prema drugom licu, odnosno grupi lica u analognoj situaciji
koja to svojstvo nemaju.
Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, drugostepeni sud je pravilno zaključio da je
tužilja nejednako tretirana u odnosu na zaposlenog Z. F., koji je za poslove istog radnog
mjesta koje je obavljala i tužilja bio više plaćen i da je tužilja nejednako tretirana po
osnovu polne pripadnosti. Tužilja je dokazala da je došlo do razlike u tretmanu
identifikujući zaposlenog Z. F. koji je različito tretiran i pokazala kako je njena i njegova
situacija, u pogledu ugovorenog koeficijenta za obračun zarade, uporediva, što je
neophodno da bi postojala diskriminacija u odnosu na lice koje je na bolji način tretirano.
Pritom, različiti tretman tužilje i drugog zaposlenog ne može se objektivno i razumno
opravdati postojanjem legitimnog cilja, niti su sredstva koja je tuženi primijenio razumno
srazmjerna legitimnom cilju.
Osim iznijetog, nasuprot revizijskim navodima tuženog da se ne radi o radu iste
vrijednosti, tuženi nije dokazao da je tužilji isplaćivana manja zarada u odnosu na Z. F.
po osnovu manjeg obima posla ili lošijih rezultata rada, već je ugovorom tužilji određena
niža osnovna zarada za rad jednake vrijednosti, a što je proizilazi iz nalaza i mišljenja
vještaka finansijske struke koji je obračunao razliku u isplaćenim zaradama tužilje i Z. F.
na osnovu koeficijenta utvrđenog ugovorima radu.
Nemaju značaja navodi u reviziji tuženog da je diskreciono pravo poslodavca da
ugovara zaradu sa zaposlenim, kao i da je tužilja potpisala ugovor kojim je određena
zarada i nije osporavala odredbe o zaradi. Tužilja u ovom sporu ne osporava visinu
zarade koja je ugovorena, već je zaštitu pred sudom tražila zbog diskriminatorskog
postupanja tuženog i kršenja načela jednakosti nagrađivanja između muške i ženske
radne snage za rad jednake vrijednosti, u skladu sa odredbom čl.24 Zakona o zabrani
diskriminacije.
Kod izloženog, pravilno nalazi drugostepeni sud da tužilja, shodno čl. 26 st. 1
tač.1, 2 i 2a Zakona o zabrani diskriminacije, tužbom može se tražiti, osim utvrđenje da
je tuženi diskriminatorski postupao prema tužilji, i zabranu vršenja radnje od koje prijeti
diskriminacija, odnosno zabranu ponavljanja radnje diskriminacije i uklanjanje posljedica
diskriminatorskog postupanja. Stoga je pravilno izrekao zabranu tuženom da ponavlja
navedene radnje diskriminacije prema tužilji i obavezao istog da tužilji isplati iznos od
3.897,02 €, sa pripadajućom kamatom, u kom iznosu je vještak našao da tužilji manje
isplaćivana zarada u traženom period, a sud zaključio da je to posledica počinjene
diskriminacije.
BILTEN 2 / 2019 295

Nasuprot izloženom, pravilno nalazi drugostepeni sud da tuženi nije počinio
diskriminaciju po osnovu pola i porodičnog stanja time što je sa Z. F. zaključio ugovor o
radu na neodređeno vrijeme.
Naime, tužilja je kod tuženog radila na određeno vrijeme o čemu je zaključivano
više ugovora o radu. Nakon što je tužilja otpočela korišćenje porodiljskog odsustva,
tuženi je aneksom izmijenio ugovor o radu u pogledu njegovog trajanja do završetka
roditeljskog odsustva, što je u skladu sa čl. 108 st. 4 Zakona o radu, koji propisuje da se
rok za koji je ugovorom o radu zasnovan radni odnos produžava do isteka korišćenja
prava na porodiljsko odsustvo. Postupanjem na izloženi način tužilji je od strane tuženog
kao poslodavca pružena zaštita za vrijeme trudnoće, porodiljskog i roditeljskog
odsustva, a nije počinjena diskriminacija sa aspekta zabrane diskriminacije zaposlene
žene za vrijeme trudnoće ili porodiljskog odsustva koje garantuje Konvencija MOR-a
br.183 o zaštiti materinstva. Činjenica da je tuženi sa zaposlenim Z. F. zaključio ugovor
o radu na neodređeno i time dao prednost tom zaposlenom da zasnuje radni odnos na
neodređeno vrijeme je autonomno pravo poslodavca da odluči sa kojim licem će
zaključiti ugovor o radu.
Imajući u vidu navedeno postupanje tuženog i ovaj sud nalazi da se ne može
zaključiti da je tuženi počinio diskriminaciju prema tužilji kada je ponudio ugovor o radu
na neodređeno drugom zaposlenom a ne tužilji, o čemu je drugostepeni sud dao jasne i
pravilne razloge.
U skladu sa navedenim zaključkom, pobijanom presudom pravilno je odbijen
zahtjev tužilje za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 8.000,00 €, na ime duševnih
bolova koje je trpjela zbog prestanka radnog odnosa i aktivnosti nakon toga. Naime,
tužilja je bila na radu kod tuženog određeno vrijeme, a takav rad je produžavan
zaključivanjem više ugovora o radu i konačno aneksom ugovora o radu produžen do
isteka porodiljskog odsustva. Dakle, tužilja je prihvatila ugovorne uslove i imala saznanja
i svijest o tome kada joj ističe trajanje ugovora o radu, pa u takvoj situaciji duševni bolovi
tužilje koje je vještak psihijatar konstatovao, nisu u uzročnoj vezi sa postupanjem
tuženog. To što je tužilja, imajući u vidu prethodni radni angažman kod tuženog,
očekivala stalno zaposlenje, te pitanje ispunjenosti zakonskih uslova za transformaciju
radnog odnosa na neodređeno vrijeme, ne može biti osnov za naknadu tražene
nematerijalne štete, već u tom slučaju poslodavac snosi druge sankcije u vidu obaveze
transformacije radnog odnosa, o čemu je, takođe, odlučeno ovom presudom. Stoga,
preživljeni i doživljeni stresovi tužilje zbog vođenja parničnog postupka ne mogu imati
svoj uzrok u postupanju tuženog budući da po prirodi stvari tužilja je ta koja pokreće
postupak.
Nasuprot navodima revizije tužilje, utvrđenje da je prema tužilji počinjena
diskriminacija isplatom nejednake zarade za rad jednake vrijednosti, ne opravdava
dosuđenje tražene nematerijalne štete, jer je ovaj vid štete tražen zbog duševnih bolova
usled prestanka radnog odnosa i aktivnosti nakon toga.
Nasuprot navodima revizije tuženog pravilno je drugostepeni sud cijenio da je
tužilja tužbu za zaštitu od diskriminacije podnijela blagovremeno u zakonskom roku koji
je propisan odredbom čl.24 st.2 i 27 Zakona o zabrani diskriminacije, o čemu su dati
pravilni i jasni razlozi na koje se revident upućuje.
Pobijanom presudom pravilno je odbijen zahtjev tužilje kojim je traženo da se
presuda objavi u javnim medijima, jer se utvrđena diskriminacija nije učinjena putem
medija, a pobijana odluka u tom dijelu ne dovodi se u pitanje revizijskim navodima.

Imajući u vidu izloženo, revizije stranaka kojima se osporava drugostepena
presuda u navedenom dijelu valjalo je odbiti kao neosnovane.
Međutim, osnovano se ukazuje revizijom tužilje da je drugostepeni sud pogrešno
primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev u dijelu kojim je traženo da se utvrdi
da je tužilja zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme počev od 30.06.2014.godine
i da se tuženi obaveže da je vrati na rad, na poslove i zadatke koji odgovaraju njenoj
stručnoj spremi.
Drugostepeni sud zaključuje da je od odlučnog značaja to što tužilja nije
osporavala rješenje od 25.06.2014. godine, zbog čega je tužilji pravosnažno utvrđen
prestanak radnog odnosa, zbog čega nalazi da su izlišna sva dalja obrazlaganja oko
transformacije radnog odnosa tužilje.
Po nalaženju ovog suda, izloženi pravni pristup drugostepenog suda ne može se
prihvatiti kao pravilan.
Kada je u pitanju ugovor o radu na određeno vrijeme radni odnos prestaje
automatski i nije potrebno da to poslodavac konstatuje donošenjem rješenja. Ukoliko
poslodavac ipak donese rješenje, isto ima samo deklaratorni karakter. Prema tome, ovaj
sud nalazi da činjenica da tužilja istovremeno nije tražila i poništaj formalnog rješenja
kojim joj je utvrđen prestanak radnog odnosa, a koje je, pri tom, tuženi dostavio tužilji
putem faksa u toku trajanja ove parnice 04.08.2014. godine, nije od značaja za ocjenu
osnovanosti zahtjeva kojim je tražena transformacija radnog odnosa.
Odredbom čl. 24 Zakona o radu propisano je da se ugovor o radu po pravilu
zaključuje na neodređeno vrijeme, što znači da je radni odnos na određeno vrijeme
izuzetak. Trajanje radnog odnosa koje je unaprijed određeno podrazumijeva primanje u
radni odnos i zaključivanje ugovora o radu na određeno vrijeme radi: zamjene
privremeno odsutnog zaposlenog, obavljanje sezonskih poslova, rad na određenim
projektima, u slučajevima povećanja obima posla i sl.
Prema odredbi čl. 25 st.1 navedenog Zakona, ugovor o radu može se zaključiti na
određeno vrijeme radi obavljanja poslova čije je trajanje iz objektivnih razloga unaprijed
određeno ili je uslovljeno nastupanjem okolnosti ili događaja koji se nijesu mogli
predvidjeti. Stavom 2 istog člana propisano je da radni odnos na određeno vrijeme sa
istim zaposlenim neprekidno ili sa prekidima ne može trajati duže od 24 mjeseca, osim
sa izuzecima predviđenim u stavu 4 pomenutog člana, a pod prekidom rada ne smatra
se prekid kraći od 60 dana. Prema odredbi čl.26 Zakona, ako je ugovor o radu na
određeno vrijeme zaključen suprotno čl. 25 Zakona, ili ako zaposleni nastavi da radi kod
poslodavca nakon isteka roka na koji je zaključio ugovor o radu, smatra se da je ugovor
o radu zaključen na neodređeno vrijeme ako zaposleni pristane na takvo zaposlenje.
Prema utvrđenim činjenicama, tužilja je u kontinuitetu radila kod tuženog počev
od 01.04.2008. godine sve do 29.06.2014. godine. Iz sadržine ugovora o radu na
određeno vrijeme koje je zaključivala proizilazi da nije primana na rad na određeno
vrijeme iz razloga koje Zakon o radu predviđa. Naime, tužilja je radila kod tuženog na
poslovima prodavca, a zatim administratora, koji poslovi ne predstavljaju povremene i
nepredviđene poslove, već su u pitanju stalni i sistematizovani poslovi, što proizilazi iz
Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta kod tuženog. Osim toga,
zaključivanje više ugovora o radu na određeno vrijeme, bez prekida, pouzdano ukazuje
na postojanje trajne potrebe za radom, pa proizilazi da je kod tuženog postojala trajna
potreba za radom tužilje.
BILTEN 2 / 2019 297

Navedeno znači da su ugovori o radu na određeno vrijeme, dakle i poslednji
ugovor od 24.12.2012. godine, zaključeni suprotno odredbi čl. 25 Zakona o radu, zbog
čega se smatra da je ugovor o radu zaključen na neodređeno vrijeme, tj. da je došlo do
transformacije radnog odnosa na neodređeno vrijeme u skladu sa čl.26 Zakona o radu."

NAKNADA ŠTETE ZBOG DJELIMIČNO USKRAĆENE ZARADE
-NEOSNOVANOST ZAHTJEVA-
Ako je rješenjem o utvrdjivanju fiksnog dijela zarade primijenjen manji

koeficijent od onog koji je zakonom bio propisan za platni razred koji državnom
službeniku ili namješteniku pripada s obzirom na radno mjesto, odnosno zvanje
na koje je rasporedjen u skladu sa aktom o unutrašnjoj organizaciji i
sistematizaciji, a to rješenje nije pobijano, ne može se zahtijevati naknada štete
zbog djelimično uskraćene zarade, jer se u parničnom postupku ne može
ocjenjivati zakonitost pravosnažnih upravnih akata.
Iz obrazloženja:
"Za razliku od prvostepenog suda, drugostepeni sud je imajući u vidu iskaz

tužioca dat u svojstvu parnične stranke, u kom je naveo da je predmetno rješenje (od
30.03.2011. godine) pribavio od Sekretarijata za lokalnu samoupravu u 2016. godini, te
to rješenje dao svom advokatu koji ga je priložio uz predmetnu tužbu, preinačio
prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev. Drugostepeni sud smatra da je tužiocu u
spornom periodu isplaćivana zarada shodno rješenju od 30.03.2011. godine, u kojem je
odredjen koeficijent za obračun zarade od 5, 10, protiv kojeg rješenja nije pokretao
zakonom propisani postupak u kom bi se osporavala zakonitost ovog rješenja, zbog
čega mu ne pripada tražena šteta. To što tuženi ne posjeduje dostavnicu za uručenje
navedenog rješenja tužiocu, drugostepeni sud smatra da je bez uticaja na presudjenje,
a kod nesporne činjenice da je tužilac tokom 2016 godine ovo rješenje pribavio i predao
uz tužbu, što ukazuje da ga tuženi nije spriječio da pokrene upravni postjupak kojim bi
osporavao njegovu zakonitost. Isto se odnosi i na nedostatak datuma prijema
predmetnog rješenja od strane tužioca, a kod činjenice da predmet sudskog odlučivanja
u ovoj pravnoj stvari nije ocjena zakonitosti tog rješenja, u kom bi eventualno bilo od
značaja, već je u pitanju zahtjev za naknadu štete, na koji zahtjev prednja činjenica nije
od uticaja.
Po nalaženju ovog suda izloženo pravno stanovište drugostepenog suda je
pravilno, što je u skladu sa načelnim stavom Opšte sjednice Vrhovnog suda Crne Gore
utvrdjenim na sjednici održanoj dana 19.03.2015. godine, o čemu je u svojoj presudi dao
potrebne i pravilne razloge.
Naime, rješenje o utvrdjivanju zarade ima svojstvo upravnog akta, pa se ocjena
njegove zakonitosti, te pravilne primjene propisa kojima se uredjuje zarada državnih
službenika i namještenika ostvaruje u upravnom postupku, a sudska kontrola u
upravnom sporu, povodom pravnih sredstava podnijetih protiv tog pojedinačnog akta u
skladu sa zakonom. Konačno i pravosnažno rješenje o visini zarade je osnov za isplatu.
Ako je rješenjem o utvrdjivanju fiksnog dijela zarade primijenjen manji koeficijent od
onog koji je zakonom bio propisan za platni razred koji državnom službeniku ili
namješteniku pripada s obzirom na radno mjesto, odnosno zvanje na koje je
rasporedjen u skladu sa aktom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji, a to rješenje
BILTEN 2 / 2019 299

nije pobijano, ne može se zahtijevati naknada štete zbog djelimično uskraćene zarade,
jer se u parničnom postupku ne može ocjenjivati zakonitost pravosnažnih upravnih
akata.
Kod navedenog ne mogu se prihvatiti navodi tužioca da mu nije omogućeno da
pobija predmetno rješenje u dijelu utvrdjenog koeficijenta od 5,10 na osnovu kojeg je
obračunata i isplaćivana zarada. Ovo kada se ima u vidu nesporna činjenica da je
rješenje tuženog od 30.03.2011. godine tužilac primio tokom 2016 godine. Dakle, kako
je nesporno da je ovo rješenje tužilac primio, a imajući u vidu da dostavnica nije jedini
dokaz o prijemu već se dostavljanje može dokazivati i na drugi način, saglasno čl. 146
st.7 ZPP, te činjenica da tužilac nije isto pobijao i da je rješenje konačno i pravosnažno,
ne daju mu pravo na naknadu štete bez obzira što je koeficijent odredjen zakonom veći.
Stoga se neosnovano revident poziva na odredbu čl. 76 Zakona o opštem upravnom
postupku koji je važio u vrijeme kada je predmetno rješenje doneseno, ukazujući da mu
je u skladu sa ovim propisom dostavljanje moralo biti lično dostavljano, te da odredba čl.
87 istog zakona predvidja da dostavnicu potpisuje primalac i dostavljač, pri čemu
primalac slovima sam naznačava dan prijema.
S tim u vezi, nema mjesta ni navodima revizije da su sudovi suprotno zakonu
cijenili pravila o dostavljanju, a čime se navodno narušava princip pravne sigurnosti i
dovodi u pitanje pravo na djelotvoran pravni lijek, proklamovan čl. 20 Ustava Crne Gore.
Tužiocu je 2016. godine organ tužene dostavio predmetno rješenje pa je imao
mogućnost da koristi pravna sredstva u skladu sa nacionalnim zakonima, pa mu nijesu
povrijedjena prava garantovana Ustavom Crne gore i Evropskom konvencijom za zaštitu
ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Cijenio je ovaj sud i ostale navode revizije ali je našao da nijesu od značaja za
drugačije presudjenje, uključujući i nedosljednost u okviru sudske prakse viših sudova u
pogledu pravila dostavljanja, jer se isto ne može podvesti pod povredu načela pravne
sigurnosti budući na kasnije donijete odluke Vrhovnog suda koje su identične po ovom
pitanju i ne predstavljaju kršenje principa jednakosti pred zakonom, koji sud je kao
najviši sud u državi odgovoran da obezbjedjuje jedinstvenu primjenu zakona. Dakle,
nema nedosljednosti u okviru sudske prakse Vrhovnog suda da bi se moglo zaključiti da
postoji kolizija odluka koja bi se mogla podvesti pod povredu načela pravne sigurnosti a
postojanje različite pravne ocjene viših sudova po navedenom pitanju nije od značaja,
jer se ne može očekivati da najviši sud bude dosljedan praksi sudova nižeg nivoa koju
ne prihvata."

NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA ISPLATU
VARIJABILNOG DIJELA ZARADE
Da bi ostvario pravo na varijabilni dio zarade po osnovu ostvarenih

rezultata rada potrebno je da zaposleni faktički bude na radu i radno angažovan,
pa ako je faktički rad tužioca izostao, to istom ne može pripadati varijabilni dio
zarade.
Iz obrazloženja:
"U postupku koji je prethodio donošenju nižestepenih presuda utvrdjeno je da je

tužilac dana 19.03.2010. godine sa tuženim zaključio Ugovor o radu br. 3242, na
određeno vrijeme na radnom mjestu stjuarta u Sektoru letačke operative. Presudom
Vrhovnog suda Crne Gore Rev.br. 364/15 preinačene su presude Višeg suda u
Podgorici Gž.br. 941/14 od 15.12.2014. godine i presuda Osnovnog suda u Podgorici
P.br.1501/13 od 27.12.2013. godine, te je utvrđeno da je prethodno navedeni ugovor o
radu transformisan u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, te je naloženo tuženom da
tužioca vrati na radno mjesto stjuarta. Nakon donošenja presude Vrhovnog suda Crne
Gore, tuženi je donio odluku o vraćanju tužioca na rad br. 6823/2 od 14.09.2015.
godine, te je određeno da tužiocu pripadaju sva prava iz rada i po osnovu rada po
ugovoru o radu br. 3242 od 19.03.2010. godine, dok je tužilac bio dužan stupiti na rad
dana 15.09.2015.godine.
Tužiocu je pravosnažno dosuđena naknada materijalne štete na ime izgubljene
zarade za period od 01.11.2010. godine do 15.09.2015. godine, u iznosu od 23.457,82
€, sa kamatom od 7.876,97 €, a koja se odnosila na osnovnu zaradu iz ugovora o radu,
uvećanu za startni dio zarade, tužbeni zahtjev tužioca u ovom postupku upravljen na
potraživanje naknade materijalne štete na ime izgubljene zarade u vidu varijabilnih
mjesečnih ličnih primanja po osnovu ostvarenih rezultata rada, za isti period.
Polazeći od prednje činjeničnog utvrdjenja, prvostepeni sud je tužbeni zahtjev u
cjelosti odbio kao neosnovan, nalazeći da nema osnova za traženu naknadu na ime
varijabilnog dijela zarade, jer je isplata varijabilnog dijela zarade i njegova visina
uslovljena radnim učinkom zaposlenog, a kriterijumi za obračun ove zarade predvidjeni
posebnim aktom. S obzirom na to da tužilac nije radio u spornom periodu, kako to
zaključuje prvostepeni sud, ne može se govoriti o potraživanju koje je bilo toliko
izvjesno, već se mora praviti razlika izmedju puke nade za traženu naknadu i legitimnog
očekivanja, koje je moralo biti zasnovano na takvom aktu poslodavca kojim bi se njemu
jasno utvrdilo pravo na obaveznu isplatu varijabile, makar uz predvidjanje minimalog
obaveznog iznosa.
Nasuprot pravnom stavu prvostepenog suda, drugostepeni sud je po žalbi
tužioca, preinačio prvostepenu presudu i tužbeni zahtjev usvojio. Taj sud nalazi da
tužiocu pripada pravo na traženu naknadu, jer tužilac u spornom periodu nije bio na radu
kod tuženog, pa nije ostvarivao rezultate rada upravo krivicom poslodavca, a pravo na
varijabilna mjesečna lična primanja po osnovu ostvarenih rezultata rada, ugovorena su
BILTEN 2 / 2019 301

izmedju parničnih stranaka, ugovorom o radu i odlukom tuženog o vraćanju tužioca na
rad.
Ovakvo rezonovanje drugostepenog suda ne može se prihvatiti, jer nema svoje
uporište u odredbama materijalnog prava.
Naime, nije sporno da tužilac krivicom tuženog nije u spornom periodu radio,
zbog čega je i ostvario pravo na naknadu štete zbog neisplaćene izgubljene zarade u
iznosu bliže preciziranom presudom Osnovnog suda u Podgorici P.br.2987/16 od
20.04.2018. godine a koja je u tom dijelu potvrdjena presudom Višeg suda u Podgorici
Gž.br.3509/18 od 09.10.2018. godine. Medjutim, da bi ostvario naknadu na ime
varijabile potrebno je da zaposleni ima izuzetne rezultate i kvalitet rada, a rezultat rada
zaposlenog iskazuje se na bazi realizacije donesenog biznis plana drugih planova ili
programom rada, kako je to propisano Pravilnikom tuženog o naknadama i ostalim
primanjima, a kojim su utvrdjena mjerila i principi za ocjenu radnih efekata. Pomenuti
pravilnik propisuje uslove pod kojima se ostvaruje pravo na varijabilni dio zarade. Prema
tome, da bi ostvario pravo na varijabilni dio zarade, po osnovu ostvarenih rezultata rada,
potrebno je da zaposleni faktički bude na radu i radno angažovan, pa s obzirom na to da
je faktički rad tužioca izostao, to istom ne može biti ni pripadati varijabilni dio zarade.
Nužna osnova za utvrdjivanje ovog prava i njegovog obračuna, za svaki pojedinačni
mjesec je faktički rad koji je izostao. U tom pravcu obrazloženje prvostepenog suda ima
valjane i jasne razloge, a s pravom se prvostepeni sud odvrnuo i na praksu Evropskog
suda za ljudska prava i Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, posebno
čl.1 Protokola 1 uz Konvenciju i legitimno očekivanje stranke, dajući o tome valjane i
jasne razloge koje u cjelosti prihvata i ovaj sud i na koje upućuje revidenta."

NEISPLAĆENA NOVČANA POMOĆ
USLJED SMRTI ČLANA PORODICE
(Čl. 4, 72 stav 4 i 83 Zakona o radu, u vezi čl. 51 st. 1 tačka 5,
u vezi st. 3 i čl. 53 st. 1 Kolektivnog ugovora EPCG)
Prema kolektivnom ugovoru EPCG roditelji zaposlenog ne smatraju se

članovima uže porodice, te zaposlenima u Elektroprivredi Crne Gore usljed smrti
roditelja ne pripada novčana pomoć.
***
Članovima uže porodice smatraju se roditelji zaposlenog samo u smislu
člana 72 stav 4 Zakona o radu, koji se odnosi na prava povodom plaćenog
odsustva zbog ličnih potreba.
Iz obrazloženja:
"Prvostepeni sud je utvrdio da su tužilje zasnovale radni odnos kod prvotuženog

E. C. G. AD N. (EPCG AD N.) i bile rasporedjene u FC D. Prvotuženi je osnovao
drugotuženog C. e. c. DOO P. (CEDIS DOO) Odlukom o osnivanju od 23.06.2016.
godine, kao posebno pravno lice, koje je registrovano u CRPS rješenjem od 30.06.2016.
godine. Tužilje su preuzete na rad kod drugotuženog 01.07.2016. godine. Utvrdjeno je i
da je prvotužilji preminuo otac 29.03.2016. godine, a drugotužilji majka 17.12.2010.
godine.
Kod takvog utvrdjenja, a kako je u pitanju potraživanje naknade iz radnog odnosa
zbog neisplaćene novčane pomoći usljed smrti člana uže porodice (pogrešno označen
osnov zahtjeva kao naknada štete), nižestepeni sudovi su usvojili tužbeni zahtjev, s
pozivom na odredbe čl. 51 st. 1 tač. 5 u vezi st. 3 Kolektivnog ugovora EPCG AD N. od
18.02.2013. godine, koji je važio u vrijeme smrti oca prvotužilje i odredbe čl. 53 st. 1 tač.
5 u vezi st. 3 Kolektivnog ugovora EPCG AD N. od 24.01.2005. godine, koji je važio u
vrijeme smrti majke drugotužilje, a u vezi čl. 4 i 83 Zakona o radu ("Sl. list CG", br.
49/08, 26/09, 88/09, 26/10, 59/11 i 66/12).
Kolektivni ugovor EPCG AD N. od 18.02.2013. godine predvidja da poslodavac
zaposlenom, odnosno njegovoj užoj porodici isplaćuje pomoć u slučaju, izmedju ostalog,
smrti člana uže porodice - tač. 5, a prema st. 3 ovog člana, članom uže porodice u
smislu st. 1 ovog člana smatraju se: bračni drug, djeca rodjena u braku, van braka,
usvojena djeca i pastorčad. Članom 53 st. 1 tač. 5 u vezi st. 3 Kolektivnog ugovora
EPCG od 24.01.2005. godine na identičan način je regulisana isplata ove pomoći i krug
lica kojima pripada ovo pravo. Shodna primjena odredbi Kolektivnog ugovora EPCG
predvidjena je Sporazumom o preuzimanju na rad zaposlenih br. 10-00-34940 od
01.07.2016. godine, zaključenog izmedju EPCG AD N. i CEDIS DOO. Sporazumom o
preuzimanju svih predmeta, prava, obaveza i odgovornosti u postupcima i sporovima
pred nadležnim sudskim i drugim organima br. 39894 od 02.06.2016. godine EPCG AD
N. i CEDIS DOO P. su se saglasili da u slučajevima pokrenutih postupaka poslije
osnivanja, odnosno počev od dana registracije CEDIS DOO, a u kojima nadležni organ
ili treća lica kao stranku naznače EPCG AD N., a koji proističu iz Zakona i Statutom
BILTEN 2 / 2019 303

propisane nadležnosti CEDIS DOO P., kao i svi drugi postupci i sporovi čiji je osnov
vezan za raniji status FC D., kao organizacionog dijela EPCG iz odnosa i osnova
nastalih prije osnivanja CEDIS DOO, pravo, obaveze i odgovornosti iz ovih postupaka,
kao i njihovo zastupanje preuzima CEDIS DOO - čl. 3.
Nižestepeni sudovi smatraju da tužilje imaju pravo na traženu pomoć, u smislu
navedenih Kolektivnih ugovora EPCG AD N., iako se roditelji zaposlenih ovim
ugovorima ne smatraju članovima uže porodice. Ovo zbog toga što Kolektivni ugovor
kod poslodavca ne može dati manje prava od onih koje predvidjaju opšti kolektivni
ugovori važeći u vrijeme smrti roditelja tužilja, a prema kojima se roditelji zaposlenih
smatraju članovima uže porodice, odnosno Zakon o radu koji isto predvidja.
Po ocjeni ovog suda, pravno shvatanje nižestepenih sudova ne može se
prihvatiti.
Naime, tačno je da je članom 4 st. 1, 3 i 4 Zakona o radu, koji uredjuje
medjusobni odnos zakona, kolektivnog ugovora o ugovora o radu, predvidjeno da
kolektivni ugovori i ugovor o radu ne mogu da sadrže odredbe kojima se zaposlenom
daju manje prava ili utvrdjuju nepovoljniji uslovi rada od prava i uslova koji su utvrdjeni
zakonom, u kom slučaju se primjenjuju odredba zakona, a u protivnom takve odredbe
ugovora su ništave.
Medjutim, odredbom čl. 83 Zakona o radu propisano je da zaposleni ima pravo na
druga primanja u vezi sa radom koja se utvrdjuju kolektivnim ugovorom odnosno
ugovorom o radu. Kako je navedenim kolektivnim ugovorima poslodavca propisano
pravo na novčanu pomoć zaposlenim u slučaju smrti člana uže porodice, to isti nijesu u
suprotnosti sa odredbama Zakona o radu, niti odredbama opštim kolektivnim ugovorima
koji to propisuju, već je samo sužen krug lica uže porodice zaposlenog za tu pomoć
budući se roditelji ne smatraju članovima uže porodice, što ne propisuje Zakon o radu,
opšti kolektivni ugovori iz vremena smrti roditelja tužilja i Granski kolektivni ugovor za
energetiku, proizvodnju, preradu i promet uglja, naftnih derivata i gasa od 09.07.2004.
godine, tužiljama ne pripada traženo pravo. Prema tome, navedene odredbe kolektivnih
ugovora poslodavca ne daju manja prava niti utvrdjuju nepovoljnije uslove rada od onih
utvrdjenih zakonom, opštim kolektivnim ugovorima, Granskim kolektivnim ugovorom za
energetiku, proizvodnju, preradu i promet uglja, naftnih derivata i gasa - čl. 25 st. 1 tačl.
5, jer ti propisi ne odredjuju ko čini užu porodicu za predvidjeno pravo pomoći
zaposlenom, već da se ta pitanja mogu urediti kolektivnim ugovorom kod poslodavca, a
u konkretnom slučaju je sužen krug lica uže porodice.
Odredbom čl. 72 st. 4 Zakona o radu članovima uže porodice smatraju se roditelji
zaposlenog samo u smislu stava 1 ovog člana, koji se odnosi na prava povodom
plaćenog odsustva zbog ličnih potreba, pa se ne može primijeniti na konkretan slučaj, a
što se odnosi i na odredbe čl. 4 st. 3 oba opšta kolektivna ugovora iz vremena smrti
roditelja tužilja koje uzimaju roditelje kao članove uže porodice zaposlenog samo kada
su u pitanju posljedice nestupanja na rad na dan predvidjen ugovorom o radu."

NAKNADA ZA RAD U DISCIPLINSKOJ KOMISIJI
Zaposlenom kao članu disciplinske komisije kojem je rješenjem poslodavca

utvrdjeno pravo na naknadu pripada naknada za rad u toj komisiji, koji rad ne
spada u njegove redovne poslove, bez obzira što nije donijet poseban akt o
utvrdjivanju visine te naknade.
Iz obrazloženja:
"Rješenjem Uprave policije Crne Gore 01 br. 113/11-2869 od 28.01.2011. godine

obrazovana Disciplinska komisija i za člana iste je određen i tužilac i to na period od
dvije godine. U čl. 3 rješenja stoji da članovima disciplinske komisije pripada naknada u
skladu sa posebnim aktom. Nesporno je da akt o visini naknade nikada nije donijet
tužiocu, niti mu je isplaćena naknada za rad u navedenoj komisiji.
Prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtjev i obavezao tuženu da tužiocu isplati
naknadu za rad u disciplinskoj komisiji tužene za period od 01.02.2011. godine do
28.01.2013. godine, zaključujući da rad u disciplinskoj komisiji ne spada u redovne
poslove tužioca a to što je isti obavljao u toku redovnog radnog vremena nema uticaja
na odluku, jer je tužiocu za rad u disciplinskoj komisiji, rješenjem utvrđeno pravo na
naknadu.
Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev
zaključujući da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, te da tužiocu
ne pripada predmetna naknada. Ovo imajući u vidu Odluku o kriterijumima za
utvrđivanje visine naknade za rad člana radnog tijela ili drugog oblika rada, prema kojoj
je propisano da se naknada za rad u radnom timu može ostvariti za rad obavljen poslije
radnog vremena i van okvira redovnih radnih zadataka, te da radni tim dostavlja izvještaj
koji čini osnov za utvrđivanje naknade. Takođe ukazuje da tužilac nema rješenje kao
poseban akt, kojim bi mu bila utvrđena visina naknade.
Cijeneći navedeno, po ocjeni ovog suda, pravilno je prvostepeni sud našao da
tužiocu pripada tražena naknada, pravilno cijeneći rješenje Uprave policije, naprijed
navedeno, kojim je određen tužilac za člana disciplinske komisije i u kojem je i to u stavu
tri, navedeno da mu pripada naknada u skladu sa posebnim aktom. Kako posebni akt,
kojim bi bila utvrđena visina naknade tužiocu, nikada nije donijet, to je ista naknada
utvrđena angažovanjem vještaka od strane prvostepenog suda, na koji nalaz i mišljenje
zakonski zastupnik tužene nije imao prigovor, a osporavao je pravo na naknadu a za
slučaj da sud ocijeni da je zahtjev osnovan predlagao je varijantu dva datog nalaza.
I po mišljenju ovog suda, uslovi propisani Odlukama o kriterijumima za
utvrđivanje visine naknade za rad članova radnih tijela i timova ili drugog oblika rada, na
koje se pravilno pozivao prvostepeni sud, nijesu od uticaja za utvrđivanje prava tužioca
na traženu naknadu, budući da je tužiocu rješenjem direktora Uprave policije već
utvrđeno pravo na naknadu, pa su Odluke od uticaja u dijelu kojim se utvrđuje visina
predmetne naknade.
Naime, tužiocu kao članu disciplinske komisije je rješenjem direktora Uprave
policije od 28.01.2011. godine određeno da mu pripada naknada u skladu sa posebnim
BILTEN 2 / 2019 305

aktom, pa kako Uprava policije nije donijela posebni akt o utvrđivanju visine te naknade
to i po ocjeni ovog suda, tužilac ne može trpjeti štetu koja se ogleda u neisplaćivanju
naknade za sporni period, pa je njegovo traženje s pravom ocijenjeno kao osnovano od
strane prvostepenog suda.
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br.65/19 od 24.09.2019. godine)

ISKLJUČENJE ODGOVORNOSTI POSLODAVCA
ZA ŠTETU NASTALU KAO POSLJEDICU POVREDE NA RADU
(Član 106 Zakona o radu i čl. 154 ZOO)
Za štetu koju je zaposleni pretrpio povredom u nezgodi u toku radnog

vremena zbog neopreznosti prilikom prelaska ulice od poslovne zgrade
poslodavca do pristaništa nije odgovoran poslodavac, jer poslodavac nije imao
mogućnost da utiče na saobračajnu signalizaciju, niti je obaveza poslodavca bila
usmjeravanje na bezbjedne zone kretanja.
Iz obrazloženja:
"Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca za naknadu materijalne

štete - razlike izmedju invalidske penzije koju prima i zarade koju bi ostvarivao na
radnom mjestu, na kojem je bio rasporedjen u vrijeme povredjivanja za period od
01.12.2007. - 30.11.2012. godine, u iznosu od 11.401,56 eura (dospjeli iznos rente) i
150,52 eura, mjesečno, počev od 01.12.2012. godine, pa ubuduće, dok za to budu
postojali zakonski uslovi. Tužbeni zahtjev je temeljio na tvrdnji da je krivicom tuženog
kao poslodavca pretrpio štetu na radu, za koju je odgovoran tuženi, koji nije obezbjedio
adekvatne uslove i mjere za bezbjedan prelazak saobraćajnice.
Na te okolnosti - da li je tuženi, kao poslodavac preduzeo sve potrebne mjere i
obezbjedio adekvatne uslove provedeno je vještačenje po vještacima zaštite na radu D.
B. i S. P., koji su dali oprečne nalaze i mišljenja. Navedeni vještaci se nijesu usaglasili,
zbog čega je drugostepeni sud na raspravi održanoj dana 10.02.2017. godine, na
predlog punomoćnika tužioca a saglasno čl.256 ZPP, odredio super vještačenje po
Institutu za razvoj i istraživanje u oblasti rada i zaštite na radu. Prema dostavljenom
nalazu Instituta iz maja 2017. godine prema Zakonu o zaštiti na radu i Pravilniku o
opštim mjerama zaštite na radu za gradjevinske objekte namijenjene za radne i
pomoćne prostorije nije predvidjena obaveza poslodavca da odredi zonu kretanja i
mjesto prelaska puta za zaposlene - odnosno da obezbjedi bezbjedno mjesto prelaska
saobraćajnice iz prostora pristaništa, u prostor poslovnog objekta.
Kod naprijed navedenog činjeničnog utvrdjenja, nižestepeni sudovi su temeljeći
svoju odluku na nalazu i mišljenju Instituta za razvoj i istraživanje u oblasti zaštite na
radu - Podgorica tužbeni zahtjev odbili, nalazeći da na strani tuženog kao poslodavca
nije bilo propusta, u smislu nepreduzimanja mjera i obezbjedjivanja bezbjednih uslova
za rad, koji bi bili u uzročno-posledičnoj vezi sa povredjivanjem tužioca.
Nasuprot navodima revizije, nižestepeni sudovi su pravilno primjenili materijalno
pravo, kada su odlučili na izloženi način,
I po nalaženju ovog suda uzrok povredjivanja tužioca je bila njegova neopreznost
prilikom prelaska saobraćajnice od poslovne zgrade tuženog do pristaništa.
Propusta tuženog, kao poslodavca na čemu se insistiralo tokom postupka i sada
u reviziji, u smislu njegove obaveze da preduzme mjere i obezbjedi uslove za bezbjedan
prelazak saobraćajnice od poslovne zgrade, do pristaništa odnosno da odredi zonu
kretanja i mjesto prelaska - bezbjedno mjesto prelaska u smislu odredaba Zakona o
BILTEN 2 / 2019 307

zaštiti na radu ("Sl.list RCG" br.79/04) i Pravilnika o opštim mjerama zaštite na radu za
gradjevinske objekte namjenjene za radne i pomoćne prostorije ("Sl.list SRCG",
br.27/87), nije bilo. S druge strane, tuženi kao poslodavac nije imao mogućnost da utiče
na saobraćajnu signalizaciju, budući da je to shodno odredbama Zakona o putevima u
nadležnosti organa uprave, nadležnog za državne puteve.
Dakle, u konkretnom slučaju ne postoji uzročna posledična veza izmedju
povredjivanja odnosno štete i djelatnosti tuženog, kao poslodavca što isključuje
odgovornost tuženog da tužiocu saglasno čl.106 Zakona o radu ("Sl. list RCG br.43/03 i
25/06), koji je važio u vrijeme povredjivanja i čl.154 ZOO ("Sl.list SFRJ" br.29/78, 39/85 i
57/89 i "Sl.list SRJ" br.31/93) naknadi traženu materijalnu štetu, o čemu su nižestepeni
sudovi dali dovoljne i jasne razloge, koje prihvata i ovaj sud, bez potrebe da ih ponavlja.
Neosnovano se revizijom dovodi u sumnju nalaz i mišljenje Instituta, na kojem je
drugostepeni sud (izmedju ostalih dokaza) temeljio svoju odluku i s tim u vezi,
ukazivanje na sastav stručnog tima. Jer, revident gubi iz vida da je vještačenje po
Institutu za razvoj i istraživanje u oblasti rada i zaštite na radu odredjeno na njegov
predlog i da pitanje sastava tima nije u nadležnosti suda već Instituta, kao ustanove, koji
je i formirao tim u sastavu mr.S. G., dipl. ing. zaštite na radu, mr. B. Ć., dipl. ing.
mašinstva i F. M., dipl. ing. saobraćaja. Dakle, radi se o stručnom timu specijalizovane
ustanove iz oblasti zaštite na radu, pa činjenica da sva tri člana nijesu vještaci - ing.
zaštite na radu ne može valjanost datog nalaza dovesti u sumnju.
Inače, ovaj sud nije cijenio revizijom ukazanu činjenicu - da član stručnog tima F.
M. nije zaposlen u Institutu, jer tu činjenicu revident nije iznosio u žalbi protiv
Bez osnova je ukazivanje revidenta da je obaveza tuženog, kao poslodavca bila
da preduzme mjere, radi povećanja bezbjednosti kretanja zaposlenih (izgradnja
nadzemnog, podzemnog prolaza, postavljanje "zakrivljenog ogledala") i s tim u vezi
pozivanje na čl.16 st.3 Zakona o zaštiti na radu ("Sl.lsit RCG" br.79/04), kojom je
propisano da je poslodavac dužan da svako lice koje se po bilo kom osnovu nalazi u
radnoj prostoriji, krugu poslodavca ili gradilištu upozori na opasna mjesta ili na štetnosti
po zdravlje koje se javljaju u tehnološkom procesu, na mjere bezbjednosti koje mora da
primjeni i da ga usmjeri na bezbjedne zone kretanja. Jer, po nalaženju ovog suda
obaveze usmjeravanja na bezbjedne zone kretanja na strani tuženog u konkretnoj
situaciji nije bilo. Ovo, ako se ima u vidu da se ne radi niti o radnoj prostoriji, niti krugu
poslodavca niti, gradilištu već o prelasku javnog puta - saobraćajnice, koja se nalazi
izmedju poslovne zgrade tuženog i pristaništa - trajektne luke. Dakle, radi se o javnoj
saobraćajnici u Kamenarima, te na strani tuženog ne postoji mogućnost da utiče na
saobraćajnu signalizaciju niti, na izgradnju prolaza (nadzemnog i podzemnog)."

OCJENA OSNOVANOSTI ZAHTJEVA ZA NAKNADU ŠTETE
ZBOG POVREDE NA RADU
Od utvrdjenja činjenice da li je angažovanje zaposlenog na obezbjedjenju

utakmice samo po sebi uslovilo nastanak infarkta miokarda, te da li se infarkt
miokarda sa medicinskog aspekta može tretirati kao povreda na radu ili
profesionalna bolest, zavisi osnovanost zahtjeva za naknadu štete zbog povrede
na radu.
Iz obrazloženja:
"Tužilac je bio u radnom odnosu kod tužene i bio je pripadnik Posebne jedinice
policije. Dana 08.04.2012. godine prilikom izvršavanja povjerenih poslova –
obezbjeđenje ženske rukometne utakmice, doživio je infarkt miokarda, što je za
posljedicu imalo umanjenje opšte životne aktivnosti od 70%, kako to proizilazi iz nalaza i
mišljenja angažovanog vještaka dr M. M. i dr S. Ma. Tužilac je ostvario pravo na
invalidsku penziju po osnovu potpunog gubitka radne sposobnosti, čiji je uzrok bolest.
U postupku pred prvostepenim sudom provedeno je vještačenje po vještaku dr M.
M. koji se u svom nalazu i mišljenju, te izjašnjenjima datim na ročištima, u bitnom
izjasnio da tužilac do predmetnog događaja nije bio evidentiran kao srčani bolesnik, da u
medicinskoj dokumentaciji nema podataka da je ranije imao srčanih problema, a da
stres koji je doživio na utakmici je bio neposredan okidač za nastanak infarkta. Decidno
se izjasnio da se infarkt može javiti bez postojanja bilo kakvih ranijih srčanih problema,
te da genetska predispozicija predstavlja faktor rizika, ali do infarkta može doći i bez nje.
Nakon ukidanja prvostepene presude, vještak je ponovo saslušan, i u svom iskazu
ponovio da je stres bio okidač koji je doveo do infarkta miokarda neposredno poslije
utakmice, te da tužilac nije imao kardiovaskularnih tegoba zbog kojih se liječio, izuzev
povećanih masnoća u krvi. Izjasnio se da postoje faktori rizika koji mogu dovesti do
infarkta miokarda – porodična anamneza, dugogodišnji visok krvni pritisak, šećerna
bolest, gojaznost, pušenje itd., ali da postoji mogućnost da se infarkt doživi bez stresa i
bez ranijih zdravstvenih smetnji, kod naizgled zdravog čovjeka.
Polazeći od činjenica utvrđenih u postupku, prihvatajući kao valjanu podlogu za
donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke dr M.
M., prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtjev, nalazeći da je tužena odgovorna za štetu
koju je tužilac pretrpio, s pozivom na odredbu čl. 134 st. 1 Zakona o radu (Sl. list CG br.
49/08, 26/09, 59/11, 66/12), te čl. 168 i čl. 169 ZOO.
Odlučujući o žalbi tužene, Viši sud je pobijanom odlukom odbio žalbu tužene i
potvrdio prvostepenu presudu.
Po ocjeni ovog suda, zbog pogrešnog pravnog pristupa ostale su neutvrdjene
činjenice od odlučnog značaja za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovoj pravnoj
stvari, pa se za sada se ne može prihvatiti izloženi zaključak nižestepenih sudova da je
tužena odgovorna za štetu koju je tužilac nesporno pretrpio.
BILTEN 2 / 2019 309

Naime, osnovano se revizijom ukazuje da nalaz i mišljenje vještaka medicinske
struke dr M. M. nije mogao poslužiti kao valjana podloga za presuđenje, jer se iz istog
ne može utvrditi činjenica da li bi tužilac doživio infarkt miokarda i da se nije nalazio na
radnom mjestu, a navod vještaka da tužilac nije bolnički liječen od srčanih problema ne
znači da ih nije imao.
Stoga je stajala obaveza prvostepenog suda da, shodno odredbi čl. 252 st. 2
ZPP, pozove vještaka da nalaz dopuni, odnosno ispravi, u smislu što bi se izjasnio da li
povećane masnoće u krvi koje je tužilac imao, a što je konstatovao vještak u svom
nalazu i mišljenju, predstavljaju faktor rizika za nastanak infarkta miokarda. Shodno
stavu 3 iste odredbe, prvostepeni sud je mogao, uz prethodno izjašnjenje stranaka,
odrediti drugog vještaka.
Ostalo je, takođe, neutvrdjeno da li je angažovnje tužioca na obezbjedjenju
rukometne utakmice u SC Morača samo po sebi uslovilo nastanak ovog oboljenja, te
koja je to uzročno - posljedična veza izmedju štete koju tužilac trpi kao posljedicu
infarkta i radnji, odnosno propuštanja radnji tužene, koje su takvu štetu prouzrokovale, te
da li se infarkt miokarda, sa medicinskog aspekta, može tretirati kao povreda na radu ili
profesionalna bolest."

NEZAKONITOST ODLUKE O IZREČENOJ DISCIPLINSKOJ MJERI
ZBOG POVREDE DISCIPLINSKOG POSTUPKA
(Član 38 stav 1, čl. 39 i čl. 48 Opšteg kolektivnog ugovora)
Nezakonita je odluka o prestanku radnog odnosa donijeta od strane lica na

koje je nadležni organ poslodavca prenio ovlašćenja za vodjenje disciplinskog
postupka.
Iz obrazloženja:
"Predmet tužbe jeste zahtjev za poništaj odluke tuženog broj 01-1561/1 od

27.10.2016. godine kojom je tužiocu izrečena mjera prestanak radnog odnosa, kao i
rješenje broj 01-1562/1 od istog dana kojim mu je otkazan ugovor o radu.
Iz spisa predmeta se utvrđuje da je tužilac bio na radu kod tuženog, na mjestu
prodavca na benzinskoj stanici u N., na neodređeno vrijeme. Tužiocu je izrečena mjera
prestanak radnog odnosa zbog kršenja obaveza iz radnog odnosa. Naime, isti je dana
30.07.2016. godine, u toku radnog vremena, boravio u kafe baru, a koje ponašanje je
strogo zabranjeno, prema pravilima tuženog.
Prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtjev i odluku broj 01-1561/1 od 27.10.2016.
godine i rješenje broj 01-1562/1 od istog dana, poništio kao nezakonite i obavezao
tuženog da tužioca vrati na rad, zaključujući da i pored toga što je tužilac boravio u kafe
baru, što nije i sam sporio kritičnog dana u kritičnom periodu, nije dokazano da nije
obavljao svoje radne obaveze navedenom prilikom. Naprotiv, tužilac je mogao da
posmatra ulazak mušterija u benzinsku stanicu i isti su u konkretnom slučaju usluženi od
kolege B. V., a nije bilo pritužbi na njihov rad.
Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i tužbeni zahtjev odbio kao
neosnovan, nalazeći da je pogrešan pravni pristup prvostepenog suda te da je pogrešno
zaključio da su donijete odluke zakonite. Niaime, u opisu povrede radne obaveze
tužiocu je bilo stavljeno na teret neovlašćeno napuštanje radnog mjesta, koja povreda
se u smislu odredbe čl. 37 st. 1 alineja 1 OKU podvodi pod neizvršavanje ili nesavjesno,
neblagovremeno ili nemarno vršenje radne obaveze, pa je i za ovaj sud pravilan
zaključak drugostepenog suda da je tužilac neovlašćeno napustio svoje radno mjesto,
čime je učinio navedenu povredu.
Nasuprot prednjem po ocjeni ovog suda, pravilno se revizijom ukazuje da je u
konkretnom slučaju došlo do povrede disciplinskog postupka a na ime da je odluku
donijelo neovlašćeno lice, što istu čini nezakonitom.
Iz spisa predmeta se utvrđuje da je od strane izvršnog direktora tuženog dato
punomoćje kojim je prenijeto ovlašćenje na B. B. da vodi disciplinski postupak i izreče
disciplinsku mjeru. Disciplinski postupak pokreće poslodavac, odnosno direktor ili izvršni
direktor tj. nadležni organ a na osnovu zahtjeva koji može podnijeti zaposleni ili saznanja
da je učinjena povreda radne obaveze, shodno odredbi čl. 38 st. 1 Opšteg kolektivnog
ugovora ("Sl. list CG", br. 14/14 od 22.03.2014. godine). Shodno odredbi čl. 39 Opšteg
kolektivnog ugovora, predviđeno je da nadležni organ vođenje disciplinskog postupka
može povjeriti stručnom licu iz administracije poslodavca ili trećem licu, ali ne i
BILTEN 2 / 2019 311

donošenje odluke, već odluku u smislu čl. 48 Opšteg kolektivnog ugovora donosi
nadležni organ poslodavca, zbog čega je bez uticaja činjenica da je izvršni direktor
tuženog punomoćjem ovlastio B. B. da vodi disciplinski postupak protiv tužioca, te da
istom nakon provedenog disciplinskog postupka može izreci disciplinsku mjeru, jer je
donošenje odluke shodno naprijed navedenim propisima u nadležnosti izvršnog
direktora.
U postupku je utvrđeno da je disciplinski postupak vodila i odluku donijela B. B.,
radnik tužene, po izdatom punomoćju, pa imajući u vidu naprijed navedene odredbe
Opšteg kolektivnog ugovora nesumnjivo je da ista nije bila ovlašćena da donosi
navedenu odluku, pa propust nadležnog oragana koji se ogleda u tome što je odluku
donijelo lice na koje je bilo prenijeto ovlašćenje za vođenje disciplinskog postupka, a ne
on, odluku čini nezakonitom, na šta se revizijom pravilno ukazuje, zbog čega je
odlučeno kao u izreci ove presude."

ZAKONITOST ODLUKE O OTKAZU UGOVORA O RADU
ZBOG NEOPRAVDANOG IZOSTANKA SA POSLA
(Član 143 stav 1 tačka 3 Zakona o radu
u vezi čl. 51 st. 1 tač. 3 Opšteg kolektivnog ugovora)
Nedolazak zaposlenog na posao iz razloga što mu nije isplaćen dio zarade

upućuje da je isti bio svjestan svog ponašanja i svjesno ispoljio volju da ne radi,
što odluku o otkazu ugovora o radu čini zakonitom.
Iz obrazloženja:
"Ugovor o radu je raskinut zbog neopravdanog izostanka sa posla više od dva

dana uzastopno, odnosno pet radnih dana sa prekidima u toku kalendarske godine, jer
se tužilac nije javljao na rad, a nakon samovoljnog napuštanja istog. Takođe, u rješenju
o raskidu se kaže i da je raskid ugovora o radu donijet i zbog nekvalitetnog izvođenja
radova od strane tužioca na objektu hotel "H." zbog čega je tuženi trpio veliku štetu.
Donošenju navedenog rješenja prethodilo je obavještenje koje je tužilac primio
04.08.2016. godine.
U postupku je dalje utvrđeno da je tuženi izvodio radove na objektu hotela "H." i
da tužilac nije dolazio na posao 27.07., 28.07. i 29.07.2016. godine, kao ni narednih
dana, a ovo zato što su on i njegove kolege (Š. R., V. M. i B. M.), obustavili rad na
građevini zbog neplaćenog dijela zarade. Dana 29.07. tužilac je pozvao telefonom
izvršnog direktora tuženog da su raspoloženi za rad koje obavještenje mu je uputio i
putem mejla, međutim, dana 04.08.2016. godine izvršni direktor je tuženom poslao
obavještenje, tj. upozorenje o postojanju razloga za otkaz ugovora o radu, koje
obavještenje je tužilac primio 05.08.2016. godine.
Odredbom čl. 143 st. 1 tač. 3 Zakona o radu je propisano da poslodavac može
otkazati ugovor o radu zaposlenom, ako je njegovo ponašanje takvo da ne može
nastaviti rad. Odredbom čl. 51 st.1 tač.3 Opšteg kolektivnog ugovora ("Sl.list CG", br.
14/14), propisano je kao razlog za otkaz ugovora o radu i neopravdano izostajanje sa
posla od dva dana uzastopno odnosno pet radnih dana sa prekidima u jednoj
kalendarskoj godini. Cijeneći razloge odsustva sa posla, nesumnjivo je da isti nijesu
izvinjavajući pa je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je kod tužioca kao
zaposlenog postojala svijest o nedopustivosti takvog ponašanja. Naime, isti nije dolazio
na posao u sporne dane iz razloga što mu nije isplaćen dio zarade, što upućuje da je isti
bio svjestan svog ponašanja i svjesno ispoljio volju da ne radi, pa je zato pravilna ocjena
nižestepenih sudova da je donijeta odluka zakonita.
Cijeneći naprijed navedeno, neprihvatljivi su navodi revizije da tuženi nije pozivao
tužioca na posao, da je na to bio obavezan i da se odsustvo tužioca sa posla ne može
smatrati razlogom za raskid ugovora o radu, ovo zato što je tužilac u svom kazivanju
naveo da je zajedno da pom. radnicima obustavio rad i nastavak rada kod tuženog
uslovio isplatom zaostalih zarada. Takođe, nema mjesta navodima revizije da
obavještenje broj 61 koje je poslato tužiocu ne predstavlja upozorenje u smislu čl. 143b
Zakona o radu, već obavještenje da je ugovor raskinut. Naprotiv, isto obavještenje koje
BILTEN 2 / 2019 313

je poslato dana 04. avgusta 2016. godine, sadrži upozorenje na moguće posledice zbog
nedolaska na rad, ovo saglasno navedenoj zakonskoj odredbi."

ALKOHOLISANOST KAO RAZLOG OTKAZA UGOVORA O RADU
(Član 143 stav 1 tačka 3 Zakona o radu i čl. 51 st. 1 tač. 4 Opšteg kolektivnog ugovora)
Prisustvo alkohola u krvi od 0,18 g/kg ne smatra se stanjem alkoholisanosti,

niti pripitim stanjem, koje dovodi u pitanje pravilnost izvršenja radnih zadataka, te
se nijesu stekli uslovi za otkaz ugovora o radu zbog dolaska na posao u napitom
stanju, odnosno opijanja u toku rada.
Iz obrazloženja:
"U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrđeno je da je

tužilac po osnovu Ugovora o radu br.01-3695 od 30.12.2011. godine, bio zaposlen kod
tuženog na neodređeno vrijeme, na radnom mjestu auto-električar u RJ za održavanje
mehanizacije. Obavještenjem br.01-762 od 13.02.2018.godine, tuženi je obavjestio
zaposlene da će se u narednom periodu vršiti nadzor i kontrola prisustva alkohola,
droge i drugih sredstava zavisnosti u organizmu zaposlenih. Dalje je utvrđeno da je
dana 13.04.2018. godine, tuženi izvršio ispitivanje tužioca na alkohol (ispitivanje je
izvršeno aparatom - "dreger") i tom prilikom je kod tužioca utvrđena količina alkohola u
krvi u iznosu od 0,18 g/kg, zbog čega je tužiocu, rješenjem izvršnog direktora tuženog
br.01-2978 od 10.07.2018. godine, otkazan ugovor o radu, zbog povrede radne
obaveze, tj. zbog dolaska na posao u napitom stanju, odnosno opijanja u toku rada.
Predmet spora u ovoj parnici predstavlja zahtjev tužioca da se poništi kao
nezakonito rješenja tuženog o otkazu ugovora o radu br.01-3695 od 30.12.2011. godine
i tuženi obaveže da ga vrati na poslove i radne zadatke, koji odgovaraju njegovoj
stručnoj spremi i radnoj sposobnosti.
Kod naprijed navedenog činjeničnog utvrdjenja, nižestepeni sudovi su cijeneći
zakonitost sporne odluke tuženog o otkazu ugovora o radu tužioca, našli da je ista
nezakonita, pa su sledstveno tome usvojili tužbeni zahtjev.
I po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima revizije, nižestepeni sudovi su
pravilno primjenili materijalno pravo kada su odlučili na izloženi način.
Naime, odredbom čl.143 st.1 tač.3 Zakona o radu, ("Sl.list CG" br. 49/08, 88/09,
26/09, 26/10, 59/11, 66/12, 31/14, 53/14 i 4/2018) je propisano, da poslodavac može
otkazati ugovor o radu zaposlenom ako za to postoji opravdani razlog, i to: ako je
njegovo ponašanje takvo da ne može nastaviti rad kod poslodavca u slučajevima
propisanim zakonom i kolektivnim ugovorom ili aktom poslodavca, koji mora biti
usaglašen sa zakonom i kolektivnim ugovorom. Odredbom čl. 51 st.1 tač.4 Opšteg
kolektivnog ugovora ("Sl.list CG", br.14/14, 39/16, 40/18 i 37/19) je propisano da
poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposlenom u slučaju dolaska na posao u
napitom stanju, opijanja u toku rada ili korišćenja opojnih droga, uz odbijanje
odgovarajućeg testa radi utvrđivanja tih činjenica od strane obučenog lica, u skladu sa
posebnim propisima.
Međutim, činjenice utvrđene u ovom postupku ne upućuju na postojanje uslova
za primjenu navedenih odredbi zakona i Opšteg kolektivnog ugovora.
BILTEN 2 / 2019 315

Naime, analizom citiranih odredbi zakona i Opšeg kolektivnog ugovora da se
zaključiti da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposlenom za slučaj da je
njegovo ponašanje takvo da ne može nastaviti rad kod poslodavca, te za slučaj da
zaposleni dođe na posao u napitom stanju ili u slučaju opijanja u radu.
Imajući u vidu da je kod zaposlenog utvrđeno prisustvo alkohola u krvi u iznosu
od 0,18 g/kg (utvrđeno iz zapisnika o ispitivanju alkoholisanosti br.01-1593 od
13.04.2018. godine.), to se i po nalaženju ovog suda, u konkretnom slučaju nisu stekli
uslovi za otkaz ugovora o radu po navedenim određenjima.
Ovo pri činjenici što ponašanje zaposlenog - tužioca (usled prisustva alkohola u
krvi od 0,18 g/kg) nije bilo takvo da isti nije mogao nastaviti sa radom kod poslodavca -
tuženog, niti je ta količina alkohola mogla uticati na obavljanje njegovih radnih zadataka
(iz iskaza salušanog svjedoka - M. N., utvrđeno da je tužilac svoje radne zadatke
obavljao uredno, te da ponašanje tužioca nije odavalo utisak da se isti nalazio pod
uticajem alkohola).
Pored navedenog, ova količina alkohola u krvi se ne može tretirati ni kao napito
stanje, niti pak kao opijanje u radu, kako to pravilno zaključuju nižestepeni sudovi.
Naime, nije logično a ni životno održivo da se prisustvo alkohola u krvi u iznosu od 0,18
g/kg, smatra napitim stanjem ili opijanjem, te da navedena količina alkohola može uticati
na neko lice prilikom obavljanja redovnih aktivnosti i zadataka na poslu. Ovo sa razloga,
što se ta količina alkohola u organizam može unijeti na različite načine, a ne samo
upotrebom alkoholnog pića, te se prisustvo alkohola u navedenoj količini u nekim
situacijama može tretirati i normalnim stanjem organizma.
Ovakav zaključak suda, dodatno je osnažen i činjenicom da se shodno odredbi čl.
182 st. 4 Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima ("Sl.list CG", br. 33/2012,
58/2014 i 14/2017) pod dejstvom alkohola smatra ono lice za koje se utvrdi prisustvo
alkohola u organizmu veće od 0,3 g/kg, te da se shodno stavu Svjetske zdravstvene
organizacije prisustvo alkohola u krvi od 0,18 g/kg ne smatra stanjem alkoholisanosti.
Slijedom izloženog, a u svijetlu gore navedenih razloga, pravilno su postupili
nižestepeni sudovi, kada su utvrdili da je sporno rješenje tuženog o otkazu ugovora o
radu tužioca nezakonito, zbog čega se i suprotna revizijska isticanja pokazuju
neosnovanim."

NEDOSTOJNO PONAŠANJE ZAPOSLENOG
I NEDOSTATAK UPOZORENJA NA POSTOJANJE RAZLOGA
ZA OTKAZ UGOVORA O RADU-
(Član 143 stav 1 tačka 3 i čl. 143b Zakona o radu)
Nasilničko ponašanje službenika prema klijentu banke predstavlja

ponašanje koje ga onemogućava da nastavi rad kod poslodavca, a obavezuje
poslodavca da prethodno zaposlenom dostavi pisano obrazloženo upozorenje sa
dokazima da su se stekli uslovi za otkaz ugovora o radu, te ako je upozorenje
izostalo nezakonito je rješenje o otkazu ugovora o radu.
Iz obrazloženja:
"Tužena je donijela sporno rješenje o otkazu ugovora o radu od 18.04.2016.

godine, zbog nasilničkog ponašanja tužioca prema stranci banke, na način što je tužilac,
nakon kraće rasprave oko obrade i načina postupanja po kreditnom zahtjevu navedene
stranke, užurbanim korakom izašao iz svoje kancelarije i u vidno razdraženom i
agresivnom stanju ga pozvao da se fizički obračunaju, nakon čega ga je udario nogom u
predjelu glave, te da je radnik obezbjeđenja zaposlen kod tužene spriječio dalji fizički
obračun. Navedeno rješenje o otkazu tužena je donijela s pozivom na odredbu čl. 51 st.
1 tač. 8 Opšteg kolektivnog ugovora (Sl. list CG br. 14/2014). Među parničnim
strankama nije sporno da tužena nije prethodno obavijestila tužioca o postojanju razloga
za otkaz ugovora o radu, u smislu odredbe čl. 143b Zakona o radu.
Prvostepeni sud zaključuje da imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu, te
činjenicu da je tužiocu radni odnos prestao u smislu odredbe čl. 51 st. 1 tač. 8 Opšteg
kolektivnog ugovora, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja pobijanog rješenja, a
kojom je pod stavom četiri normirano da na strani poslodavca ne postoji obaveza
prethodnog upozorenja zaposlenog za postojanje razloga za otkaz ugovora o radu, ako
se ugovor otkazuje zbog nasilničkog, nedoličnog ili uvrjedljivog ponašanja prema
strankama ili zaposlenim, kako je u konkretnom slučaj, zbog čega je odbio tužbeni
zahtjev zaključujući da tužiocu nijesu povrijeđena prava garantovana Konvencijom
međunarodne organizacije rada broj 158 o prestanku radnog odnosa na inicijativu
poslodavca.
Viši sud je preinačio navedenu odluku s pozivom na odredbu čl. 4 st. 1 Zakona o
radu kojom je propisano da Kolektivnim ugovorom i Ugovorom o radu zaposlenom ne
mogu biti data manja prava ili utvrđeni nepovoljniji uslovi od prava i uslova koji su
utvrđeni zakonom. U konkretnom slučaju rješenje o prestanku radnog odnosa tužioca
kao jednostrani akt poslodavca o otkazu ugovora o radu donijeto je s pozivom na
odredbu čl. 51 st. 1 tač. 8 Opšteg kolektivnog ugovora, zbog nasilničkog, nedoličnog ili
uvredljivog ponašanja prema strankama ili zaposlenim, a kakvo je ponašanje tužilac
iskazao kritičnom prilikom. Navedenom odredbom pod stavom dva istog člana propisani
su slučajevi u kojima je poslodavac u obavezi da obavijesti zaposlenog o postojanju
razloga za prestanak radnog odnosa, a među kojima nije situacija zbog koje je tužiocu
prestao radni odnos.
BILTEN 2 / 2019 317

Ponašanje tužioca prema klijentu banke predstavlja ponašanje koje ga
onemogućava da nastavi rad kod poslodavca, shodno odredbi čl. 143 st. 1 tač. 3
Zakona o radu, a obavezuje poslodavca da, shodno odredbi čl. 143b istog zakona,
prethodno zaposlenom dostavi pisano obrazloženo upozorenje i dokaze da su se stekli
uslovi za otkaz ugovora o radu, a koje upozorenje je u konkretnom slučaju izostalo, što
nije sporno među parničnim strankama.
Kod takvog stanja stvari pravilno je pobijanom odlukom preinačena prvostepena
presuda budući da je upozorenje na postojanje razloga za otkaz ugovora o radu nužan
uslov za otkaz ugovora. Na ovako pravno shvatanje pored sadržine navedene norme
Zakona o radu, upućuje i odredba čl. 7 Konvencije MOR-a broj 15, o prestanku radnog
odnosa na inicijativu poslodavca, kojom je propisano da radni odnos radnika ne treba
prestati zbog razloga vezanih za njegovo ponašanje ili njegov rad prije nego što mu se
omogući da se brani od iznijetih navoda."

OCJENA ZAKONITOSTI ODLUKE O PRESTANKU RADNOG ODNOSA
ZBOG NEPRAVILNOG RASPOLAGANJA POVJERENIM SREDSTVIMA
(Član 38 stav 2 Opšteg kolektivnog ugovora
i čl. 39 i 42 Granskog kolektivnog ugovora za zdravstvenu djelatnost)
To što direktor zdravstvene ustanove nije u roku od 15 dana od dana

podnošenja zahtjeva zaposlenog pokrenuo disciplinski postupak nema apsolutni
karakter, odnosno nema kapacitet razloga koji dovode u pitanje disciplinsku
odgovornost zaposlenog za počinjenu disciplinsku povredu, jer taj rok ne
predstavlja prekluzivni rok čije nepoštovanje može imati za posljedicu poništaj
odluke o disciplinskoj odgovornosti zaposlenog.
***
Nenavodjenje u izreci odluke dana radnji izvršenja povrede radne obaveze
stavljene na teret zaposlenom ne čini odluku nezakonitom.
Iz obrazloženja:
"Prvostepeni sud je utvrdio da je tužilac bio zaposlen kod tužene u apoteci "J." R.
kao farmaceutski tehničar. Direktor tužene je dana 02.02.2018. godine donio odluku o
pokretanju disciplinskog postupka protiv tužioca zbog toga što je tokom 2017. godine, u
vršenju svojih radnih obaveza u apoteci "J." u R., nepravilno raspolagao povjerenim
sredstvima na način što je svojevoljno uzimao novac iz kase apoteke - neutvrdjen iznos i
uzimao ljekove bez ičijeg odobrenja ... ukupne vrijednosti 1.058,10 € i nesavjesno i
nemarno vršio radne obaveze čime je doprinio da nastane manjak u apoteci u iznosu od
19.334,47 € u maloprodajnom iznosu, čime je u sticaju počinio težu povredu radnih
obaveza iz čl. 41 st.1 tač. 1 i 3 Granskog kolektivnog ugovora za zdravstvenu djelatnost,
a nakon što je 25.12.2017.godine obaviješten od pomoćnice direktora S. S. da je tužilac
uzimao novac iz kase, kao i ljekove. Odluka direktora o pokretanju disciplinskog
postupka od 02.02.2018. godine dostavljena je tužiocu 05.02.2018. godine. Direktor
tužene je punomoćjem od 02.02.2018. godine, ovlastio diplomiranu pravnicu J. B. K. za
vodjenje postupka utvrdjivanja disciplinske i materijalne odgovornosti protiv tužioca.
Usmena rasprava je zakazana za 16.02.2018.godine, na koju je uredno pozvan tužilac i
uz poziv mu je dostavljena odluka o pokretanju disciplinskog postupka, a pristupila je i
predstavnica izvršnog odbora Sindikata organizacije tužene A. B. Nakon održane
rasprave direktor tužene je 23.02.2018. godine donio odluku i tužioca oglasio
odgovornim za počinjenu povredu radne obaveze stavljenu mu na teret, pa mu je
izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa. Nakon toga tužena je 27.02.2018.
godine donijela i rješenje o prestanku radnog odnosa br. 1293, kojim tužiocu prestaje
radni odnos zaključno sa 27.02.2018.godine, zbog izrečene disciplinske mjere.
Prema odredbi čl. 39 Granskog kolektivnog ugovora za zdravstvenu djelatnost
("Sl.list CG", br. 30/16), zaposleni koji svojom krivicom ne ispunjava radne obaveze ili se
ne pridržava odluka poslodavca, odgovara za povredu radne obaveze, dok je odredbom
čl. 42 propisano da se pokretanje i vodjenje disciplinskog postupka za povrede radnih
obaveza sprovodi u skladu sa Zakonom i Opštim kolektivnim ugovorom. Odredbom čl.
BILTEN 2 / 2019 319

38 Opšteg kolektivnog ugovora ("Sl.list CG", br. 14/14 i 39/16), propisano je da
disciplinski postupak pokreće poslodavac, odnosno direktor ili izvršni direktor na osnovu
zahtjeva koji može podnijeti svaki zaposleni ili saznanjem da je učinjena povreda radne
obaveze - st.1. Disciplinski postupak se pokreće pismenim aktom, koji sadrži, izmedju
ostalog, opis i vremenski okvir povrede radne obaveze i dokaze koji ukazuju na povredu
radne obaveze - st.2. Akt iz st.2 ovog člana dostavlja se zaposlenom u roku od 15 dana
od dana podnošenja zahtjeva iz st.1 ovog člana odnosno saznanja da je počinjena
povreda radne obaveze - st.3.
Imajući u vidu citirane odredbe navedenih ugovora, a kod utvrdjenja da akt kojim
je pokrenut disciplinski postupak protiv tužioca odnosno odluka o pokretanju
disciplinskog postupka nije dostavljen tužiocu u roku od 15 dana od dana podnošenja
zahtjeva zaposlenog (pomoćnice direktora S. S. od 25.12.2017. godine), na osnovu
kojeg je direktor donio odluku o pokretanju postupka, nižestepeni sudovi su zaključili da
je sporna odluka kojom je tužiocu izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa
nezakonita. Ovo nalazeći da je pretpostavka zakonitosti same odluke o disciplinskoj
odgovornosti zakonitost postupka koji prethodi donošenju takve odluke. Naime, smatraju
da je odluka kojom je trebalo pokrenuti disciplinski postupak protiv tužioca podnešena
po proteku 15 dana predvidjenog čl. 38 st.3 Opšteg kolektivnog kolektivnog ugovora, pa
je učinjena povreda formalne prirode koja dovodi u sumnju odgovornost tužioca za
počinjene disciplinske povrede. Osim toga nižestepeni sudovi smatraju nezakonitom
spornu odluku i zbog toga što ne sadrži vremenski okvir povrede radne obaveze u okviru
2017. godine, a kako to nalaže odredba čl. 38 st.2 Opšteg kolektivnog ugovora.
Medjutim, to što direktor nije u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva
zaposlenog 25.12.2017. godine pokrenuo disciplinski postupak, po mišljenju ovog suda
nema apsolutni karakter odnosno nema kapacitet razloga koji dovode u pitanje
disciplinsku odgovornost tužioca za počinjenu disciplinsku povredu. Naime, navedeni
rok ne predstavlja prekluzivni rok čije nepoštovanje može imati za posljedicu poništaj
odluke o disciplinskoj odgovornosti zaposlenog, ovdje tužioca. Ovo zbog toga što se
zakonom odredjuje protek vremena poslije čijeg isteka odredjeno pravo prestaje da
postoji, ako ga njegov titular ne izvrši u odredjenom roku (prekluzivni rok), dok rok iz
navedene zakonske odredbe to nije, odnosno nije imperativne prirode. Dakle, ne radi se
o prekluzivnom roku čije trajanje je samim zakonom jedno subjektivno pravo vremenski
ograničeno, pa po proteku roka označenog u zakonu takvo pravo prestaje da postoji u
cjelini ako ga titular ne izvrši u tom roku. Naprotiv, Zakon o radu je u čl. 128 propisao
rokove pri kojima se gubi samo pravo na pokretanje i vodjenje disciplinskog postupka.
Tužilac je iskoristio svoja prava za traženu zaštitu, pa gubitak roka iz čl. 38 st.3 Opšteg
kolektivnog ugovora nije doveo do gubitka prava za sudsku zaštitu, odnosno tužilac nije
izgubio sredstvo zaštite.
Ne mogu se prihvatiti ni razlozi nižestepenih sudova da je sporna odluka
nezakonita i sa razloga što ne sadrži vremenski okvir povrede radne obaveze.
To što u izreci sporne odluke nijesu navedeni dani radnji izvršenja povrede radne
obaveze stavljene na teret tužiocu, ne čini odluku nezakonitom. Ovo kada se ima u vidu
da su u obrazloženju detaljno nabrojane te radnje potkrijepljene dokazima izvedenim u
disciplinskom postupku, koje ni sam tužilac nije sporio.
Za ukazati je da, nakon donošenja odluke kojom je tužiocu izrečena disciplinska
mjera prestanak radnog odnosa, nije bilo moguće ponovo odlučivati na istoj činjeničnoj

osnovi donošenjem formalnog rješenja o prestanku radnog odnosa tužiocu br. 1293 od
27.02.2018. godine, pa je donošenje istog bez odlučnog značaja.
Zbog pogrešnog rezonovanja nižestepenih sudova da je pobijana odluka
nezakonita iz navedenih formalnih razloga nižestepeni sudovi nijesu ispitali njenu
zakonitost sa aspekta povreda koje su mu stavljene na teret, pa presude ne sadrže
razloge o odlučnim činjenicama, zbog čega se ne mogu ispitati, što čini bitnu povredu
postupka iz čl. 367 st.2 tač.15 ZPP, na koju se tuženi poziva."
BILTEN 2 / 2019 321

RAZRJEŠENJE DIREKTORA KOJI NIJE BIO U RADNOM ODNOSU
PRIJE ZAKLJUČENJA UGOVORA O RADU
ZA RADNO MJESTO DIREKTORA
(Član 145 u vezi čl. 29 Zakona o radu)
Ako se tužilac prije zaključenja ugovora o radu za radno mjesto direktora

nije nalazio kod tuženog u radnom odnosu neosnovan je zahtjev kojim je traženo
da se tužilac vrati na rad radi obavljanja poslova i radnih zadataka koji odgovaraju
njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu stečenom radom.
***
Kada se radi o ugovoru o radu direktora odredba člana 26 Zakona o radu o
transformaciji ugovora o radu sa odredjenog u ugovor o radu na neodredjeno
vrijeme ne može se primijeniti.
Iz obrazloženja:
"Tužilac je sa tuženim 11.10.2010. godine, zaključio ugovor o radu za radno

mjesto izvršenog direktora i sekretara Društva na period od godinu dana, počev od
11.10.2010. godine, koje poslove je faktički i obavljao do otkaza. Naime, na sjednici
odbora direktora održanoj 28.03.2014.godine tužilac je jednoglasnom odlukom
razriješen sa mjesta izvršnog direktora i sekretara društva, a za izvršnog direktora i
sekretara društva imenovan B. F. Sjednici su prisustvovali predsjednik odora direktora i
dva člana odbora, dok tužilac nije bio prisutan, a na dnevnom redu, između ostalog, bilo
je i donošenje odluke o razrješenju tužioca. Slijedom te odluke, donijeto je i rješenje o
razrješenju br.37 od 28.03.2014. godine kojom je tužiocu prestao radni odnos na
radnom mjestu izvršnog direktora i sekretara društva. Tužilac je korisnik starosne
penzije počev od 31.12.1994. godine.
sudovi kad su predmetni tužbni zahtjev u cjelosti odbili kao neosnovan, jer je to nalagala
pravilna pimjena materijalnog prava u ovoj pravnoj stvari.
Shodno odredbi čl. 29 Zakona o radu (Sl.list CG, br.49/08, 26/09, 26/10, 59/11,
66/12, 31/14, 53/14), direktor može da zasnuje radni odnos na neodređeno ili određeno
vrijeme (st.1). Radni odnos iz stava 1 ovog člana zasniva se ugovorom o radu (st.2), a
može da traje, u skladu sa stavom 3 pomenutog člana, do isteka roka na koji je izabran
direktor, odnosno do njegovog razrješenja.
Odredbom čl.145 istog Zakona, propisano je da direktoru, koji istekom vremena
na koje je izabran ne bude ponovo biran, odnosno koji bude razriješen prije isteka
mandata, prestaje radni odnos, odnosno otkazuje se ugovor o radu, ako posebnim
zakonom nije drugačije određeno.
Prema stanu u spisima predmeta, ugovor o radu koji je tužilac zaključio sa
tuženim 11.10.2010.godine radi obavljanja poslova radnog mjesta izvršnog direktora i
sekretara Društva zaključen je na period od godinu dana i nakon toga tužilac više nije
biran od strane nadležnog odbora za direktora Društva. Prije zaključenja pomenutog
ugovora, tužilac nije bio u radnom odnosu kod tuženog.

Kod utvrđenog, a naime, da je tužiocu 11.10.2011. godine isteklo vrijeme na koje
je imenovan za direktora, a da odbor direktora tuženog, koji ima diskreciono ovlašćenje
da bira i razrješava direktora Društva, nije ponovo izabrao tužioca već drugo lice za
obavljanje poslova toga radnog mjesta i to po isteku vremena na koje je tužilac
imenovan, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je rješenje tuženog kojim je
konstatovan prestanak radnog odnosa tužiocu zakonito te da je, stoga, zahtjev tužioca
kojim je traženo utvrđenje ništavosti spornog rješenja neosnovan.
Ovaj sud je cijenio činjenicu, na kojoj se insistira i u reviziji, da je tužilac i nakon
isteka vremena predviđenog u ugovoru nastavio da obavlja poslove direktora tuženog,
ali je našao da se nakon isteka vremena na koje je imenovan tužilac nalazio na
faktičkom radu kod tuženog, za koji rad mu je u ovom postupku i dosuđena pripadajuća
naknada.
Nasuprot pravnom rezonu revidenta, odredbe čl. 26 Zakona o radu o
transformaciji ugovora o radu sa određenog u ugovor o radu na neodređeno vrijeme ne
može se primijeniti kada se radi o ugovoru o radu direktora, jer se radi o izbornoj funkciji
na određeni mandatni period, kako su to pravilno zaključili i nižestepeni sudovi.
Kako se tužilac prije zaključenja ugovora o radu direktora nije nalazio kod
tuženog u radnom odnosu, pravilna je odluka nižestepenih sudova i u dijelu kojim je
odbijen kao neosnovan zahtjev kojim je traženo da se tužilac vrati na rad radi obavljanja
poslova i radnih zadataka koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu
stečenom radom.
Isto tako, kod utvrđenja u postupku da je rješenje o prestanku radnog odnosa
tužiocu zakonito neosnovan je i zahtjev tužioca za isplatu naknade štete na ime
neisplaćenih zarada za radno mjesto izvršnog direktora, a za period nakon donošenja
rješenja o prestanku radnog odnosa do presuđenja."
BILTEN 2 / 2019 323

PRIVREDNO PRAVO
BILTEN 2 / 2019 325

UTVRDJENJE IZLUČNOG PRAVA POVJERIOCA
(Član 52 stav 1 Zakona o stečaju)
Izlučno pravo se ne može svoditi samo na pravo svojine na individualno

odredjenoj stvari, tj. eventualno priznanje izlučnog prava ne znači da je povjerilac
postao vlasnik stanova na kojima mu je to pravo priznato.
Iz obrazloženja:
"U konkretnoj pravnoj stvari tužilac traži izlučenje nepokretnosti iz stečajne mase,
istrajavajući tokom čitavog postupka i sada u reviziji da od 14.10.2009. godine, kada su
mu predati ključevi od predmetnih nepokretnosti, ima apsolutnu državinu koja je i
savjesna i zakonita i nikada osporena od strane tuženog, kao ni od bilo kog trećeg lica.
Takodje, potencirana je činjenica da je tužilac strana koja je ostala vjerna ugovoru,
ispunila ga u potpunosti, dok nasuprot tome stečajni upravnik, a pri činjenici da je znao
da tuženi nije u faktičkoj vlasti nepokretnosti, nije pružio žaštitu od evikcije niti je zaštitio
tužioca kao ugovornu stranu, što mu je bila ugovorna obaveza. Isticana je i činjenica i
tvrdnja tužioca da isti nije upisan u listu nepokretnosti krivicom tuženog koji je u
kontinuitetu, neizvršavajući obaveze prema svojim povjeriocima, imao u listu
nepokretnosti zabilježbe privremenih mjera zabrane otudjenja i opterećenja, zbog kojih
se tužilac nije mogao upisati. Naime, stoji činjenica da se pravo svojine na
nepokretnostima stiče upisom u javne knjige ili na drugi odgovarajući način odredjen
zakonom - čl.84 Zakona o svojinsko pravnim odnosima, i sve do momenta upisa u
katastar nepokretnosti, smatra se da je prodavac vlasnik nepokretnosti, i te činjenice
mogu biti relevantne eventualno kod zahtjeva za priznanje prava svojine na spornim
stanovima, a o kom zahtjevu se ne odlučjuje u ovoj parnici.
Prema čl. 52 st. 1 Zakona o stečaju ("Sl.list CG, br.1/11), izlučni povjerilac je lice
koje, na osnovu svog stvarnog prava i ličnog prava, ima pravo da traži da se odredjena
stvar izdvoji iz stečajne mase. Stvarna prava mogu biti na vlastitoj stvari, kada se govori
o pravu svojine i stvarna prava na tudjoj stvari, a to može biti: pravo službenosti -
korišćenja, založno pravo, pravo stvarnog tereta, pravo gradjenja (posjed nije stvarno
pravo, ali je pretpostavka postojanja pojedinih stvarnih prava). Stoga, obaveza suda je
bila da upravo u smislu navedene zakonske odredbe daju odgovor da li tužilac ima neka
od prava koja ga legitimišu za izlučnog povjerioca, vodeći računa da se u konkretnom ne
traži utvrdjenje prava svojine, jer u listu nepokretnosti br.3558 KO Nikšić, tužilac nije
upisan kao vlasnik, niti je to medju strankama bilo sporno. Dakle, eventualno priznanje
izlučnog prava ne znači da je tužilac postao vlasnik spornih stanova. Izlučno pravo se ne
može svoditi samo na pravo svojine na individualno odredjenoj stvari. Jer, nije u pitanju
knjižni vlasnik nepokretnosti, već eventualno lice koje vrši neko stvarno ili lično pravno
na toj nepokretnosti, a koje vršenje bi ga kvalifikovalo kao izlučnog povjerioca da
podnese zahtjev, i nepokretnost, kao dio stečajne mase, bude izdvojena iz ostatka
stečajne mase, u kom pravcu pobijana presuda ne sadrži ni jedan razlog, pa se ista sa
sigurnošću i nije mogla ispitati.
BILTEN 2 / 2019 327

GUBITAK PRAVA NAMIRENJA POTRAŽIVANJA
PREMA STEČAJNOM DUŽNIKU
(Član 51 i čl. 112 st. 1, 3 i 6 Zakona o stečaju)
Pravo namirenja potraživanja prema stečajnom dužniku može se ostvariti

samo podnošenjem blagovremene prijave potraživanja, te je povjerilac koji nije
blagovremeno prijavio svoje potraživanje prema stečajnom dužniku izgubio pravo
namirenja tog potraživanja.
Iz obrazloženja:
"Osnovano se revizijom IV-tuženog ukazuje da su nižestepene presude

zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava - odredbama Zakona o stečaju,
kada su i ovog tuženog obavezali da solidarno sa ostalim tuženim naknadi štetu.
Tužba u predmetnom sporu podnijeta je 2009. godine. Rješenjem Privrednog
suda u Podgorici St.br.123/11 od 10.11.2011. godine otvoren je stečajni postupak nad
DOO "N. P.". Cilj stečajnog postupka je ravnomjero kolektivno namirenje svih povjerilaca
stečajnog dužnika. Sa otvranjem stečajnog postupka stiče se mogućnost učešća
povjerilaca stečajnog dužnika za srazmjerno namirenje iz njegove imovine. Saglasno
čl.50 Zakona o stečaju ("Sl.list CG", br.1/11), otvaranjem stečajnog postupka tužilac, čije
potraživanje prema IV-tuženom nije obezbijeđeno, stekao je svojstvo stečajnog
povjerioca. Stečajni povjerilac svoja prava ostvaruje podnošenjem prijave potraživanja,
kada stiče svojstvo stranke u stečajnom postupku - čl.51 Zakona o stečaju. Prijavljivanje
potraživanja, prema odredbi čl.112 st.1 istog zakona, vrši se podnošenjem pisane
prijave stečajnom sudu. Članom 112 st.3 navedenog zakona, propisano je da ako se
prijavljuje potraživanje o kojem se vodi parnica, u prijavi se navodi sud pred kojim se
vodi postupak sa oznakom spisa. Prijava potraživanja se može podnijeti i po isteku roka
od 30 dana od dana otvaranja stečajnog postupka, ali najkasnije do početka ispitnog
ročišta (čl.121 st.5). Dakle, pravo namirenja potraživanja prema stečajnom dužniku se
može ostvariti samo podnošenjem blagovremene prijave potraživanja. Za slučaj da se
prijava potraživanja ne podnese u navedenom roku, prijava se odbacuje (čl.112 st.6
Zakona o stečaju), i povjerilac gubi pravo namirenja neprijavljenog potraživanja.
Kod nesporne činjenice da tužilac, nakon otvaranja stečajnog postupka nad IV-
tuženim, nije postupio saglasno citiranim zakonskim odredbama, to je prestalo
potraživanje koje je predmet ovog postupka, kako je to IV-tuženi osnovano ukazivao u
postupku pred nižestepenim sudovima, a ponovio i u reviziji.
To što stečajni postupak u ovoj pravnoj stvari nije prekinut zbog otvaranja
stečajnog postupka nad IV-tuženim i što je stečajni postupak okončan prije ove parnice,
ne čini neosnovanim prigovor IV-tuženog da je tužiočevo potraživanje prema njemu
prestalo po sili zakona (jer nije prijavljeno u stečajnom postupku), kako to pogrešno
rezonuju nižestepeni sudovi.
Stoga je ovaj sud nižestepene presude preinačio na način što je tužbeni zahtjev u
odnosu na IV-tuženog odbio kao neosnovan."

POSLJEDICE OTVARANJA STEČAJNOG POSTUPKA NA OBRAČUN KAMATE
(Član 87 st. 1 i 2 Zakona o stečaju)
Ugovorena i zatezna kamata na iznos neobezbijedjenih i obezbijedjenih

potraživanja u stečajnom postupku prestaje teći danom otvaranja stečajnog
postupka.
OCJENA PRIGOVORA ZASTARJELOSTI POTRAŽIVANJA

IZ RADA I U VEZI SA RADOM U STEČAJNOM POSTUPKU
Zastarjelost novčanih potraživanja iz rada i po osnovu rada do 23.08.2008.

godine treba cijeniti primjenom odredba Zakona o obligacionim odnosima, a
nakon 23.08.2008. godine shodno odredbama Zakona o radu.
Iz obrazloženja:
"U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, a na osnovu izvedenih

dokaza, koji su pravilno cijenjeni u smislu čl.9 ZPP, utvrdjeno je da su tužioci bili u
radnom odnosu kod tuženog i da im je radni odnos prestao dana 21.04.2008.godine na
osnovu Sporazuma o poravnanju obaveza iz radnog odnosa zaključenih sa tuženim
dana 31.03.2008.godine. Zaključenim Sporazumima je predvidjeno da tužiocima radni
odnos kod tuženog prestaje isplatom otpremnine kao i da zadržavaju pravo na isplatu
zaostale naknade za topli obrok i prevoz prema Odluci odbora direktora (čl.V) i pravo da
u skladu sa važećim Pravilnicima od stambenim odnosima učestvuju u narednom
konkursu za raspodjelu stanova i stambenih kredita (čl.VI). Članom VII Sporazuma je
predvidjeno da se zaposleni potpisivanjem tog sporazuma odriču prava na naknadna
potraživanja od tuženog. Nadalje je utvrdjeno da su tužioci prijavili potraživanje u
stečajnom postupku, koji je otvoren nad tuženim rješenjem Privrednog suda u Crne
Gore St.br.281/11, koje potraživanje je osporeno i tužioci upućeni na parnicu radi
utvrdjivanja osnovanosti osporenih potraživanja.
Kod takvog činjeničnog utvrdjenja, prvostepeni sud je zaključio da je neosnovano
potraživanje tužilaca kojim su tražili utvrdjenje potraživanja po osnovu toplog obroka,
prevoza i regresa u navedenom periodu. Predmetno potraživanje po osnovu toplog
obroka i prevoza je zastarjelo, i odnosi se na period od 19.06.2006. do 21.04.2008.
godine, a prijavljeno je u stečajnom postupku dana 19.05.2012. godine. Kako je tužba
podnijeta dana 28.04.2014.godine, to je do dana podnošenja navedene prijave kao i do
dana utuženja protekao rok zastarjelosti propisano čl.372 st.1 ranijeg važećeg Zakona o
obligacionim odnosima, a sada čl.381 st.1 istog zakona. Sporazumom od 31.03.2008.
godine tužioci su zadržali pravo na isplatu zaostale naknade za topli obrok i prevoz, ali
ne i pravo na isplatu regresa, pa prvostepeni sud zaključuje da su se na osnovu čl.7
sporazuma odrekli prava da potražuju druge naknade mimo onih predvidjenih
sporazumom, što znači da su se odrekli prava na potraživanje naknade za regres, što
tužbeni zahtjev u ovom dijelu čini neosnovanim. Zaključak prvostepenog suda je i da
tužioci nijesu pružili dokazi da su u spornom periodu aktivno radili i da im shodno tome
pripadaju tražena akcesorna prava vezana za aktivni rad, iako je na njima bio teret
dokazivanja, shodno čl.219 st.2 Zakona o parničnom postupku.
BILTEN 2 / 2019 329

Takodje, prvostepeni sud je odbio zahtjev tužilaca kojim su tražili da im se utvrdi
pravo na zakonske zatezne kamate na iznos zarada obračunatih u periodu od 01.04. do
21.04.2008. godine i to za period docnje počev od usvajanja konačne liste priznatih i
osporenih potraživanja 15.11.2013.godine do pravosnažnosti rješenja o glavnoj diobi
25.12.2017. godine. Ovo iz razloga, što u smislu čl.87 st.1 i 2 Zakona o stečaju ("Sl.list
CG", br.1/11 i 53/16) ugovorena i zatezna kamata na iznos neobezbijedjenih i
obezbijedjenih potraživanja u stečajnom postupku prestaje teći danom otvaranja
stečajnog postupka. U konkretnom slučaju nije sporno da je tužiocima priznata i
isplaćena zakonska zatezna kamata na zarade za period docnje koja je obračunata do
dana otvaranja stečajnog postupka, dok im za period nakon tog datuma ista ne pripada
u smislu citirane zakonske norme.
Prvostepeni sud je odbio i zahtjev tužilaca kojim je traženo utvrdjenje
potraživanja po osnovu izdvajanja od bruto mjesečnih primanja za doprinos za
stambenu izgradnju počev od zasnivanja radnog odnosa do 1993.godine. Ovo sa
razloga što tužioci pravo na isplatu po tom osnovu nijesu zadržali shodno zaključenom
Sporazumu od 31.03.2008. godine, već su na osnovu čl.VI Sporazuma zadržali samo
pravo da u skladu sa važećim Pravilnicima o stambenim odnosima učestvuju na
narednom konkursu za raspodjelu stanova i stambenih kredita, a kod tuženog nije bilo
raspodjele stanova i stambenih kredita, te takodje zaključujući da je navedeno
potraživanje tužilaca zastarjelo, jer se odnosi za izdvajanje za stambenu izgradnju od
zarada zaposlenih za period do 1993.godine. Kako su tužioci potraživanje po ovom
osnovu prijavili u stečajnom postupku dana 19.05.2012.godine, to je do podnošenja
prijave protekao opšti rok zastare propisan čl.371 tada važećeg ZOO.
Tužioci su tražili i utvrdjenje potraživanja na ime razlike po osnovu doprinosa za
penzijsko - imovinsko osiguranje, za period od 1998.godine do 2003.godine, a obzirom
da odlučivanje u takvom zahtjevu spada u nadležnost upravnih organa saglasno
propisima o penzijsko invalidskom osiguranju, a ne u nadležnosti suda, to je prvostepeni
sud odbacio tužbu, shodno čl.19 st. 2 Zakona o parničnom postupku.
Prednji činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni
sud.
Polazeći od utvrdjenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su i po nalaženju
ovog suda, pravilno primijenili materijalno pravo kada su našli da je došlo do zastare
potraživanja tužilaca za isplatu toplog obroka i troškova prevoza u periodu od
19.06.2006. do 21.04.2008. godine, pravilno temeljeći svoje odluke u ovom dijelu na
odredbama čl.372 st.1 i 371 Zakona o obligacionim odnosima, ("Sl.list SFRJ", br.29/78,
39/85, 57/89 i "Sl. list SRJ", br.31/93), kao mjerodavnom pravu u konkretnoj pravnoj
stvari. Zastarjelost novčanih potraživanja iz rada i po osnovu rada, do 23.08.2008.
godine, treba cijeniti primjenom odredba Zakona o obligacionim odnosima, a nakon
23.08.2008. godine, shodno odredbama Zakona o radu ("Sl.list CG", br.49/08, 26/09,
59/11), kako to pravilno nalaze nižestepeni sudovi. S tim u vezi dali su potpuno jasne i
prihvatljive razloge cijeneći činjenicu da su tužioci zadržali pravo na topli obrok i
troškove prevoza, dok su se prava na isplatu regresa odrekli na osnovu čl.7 zaključenog
sporazuma, što zahtjeve čini neosnovanim."

PRAVNE POSLJEDICE OTVARANJA STEČAJNOG POSTUPKA
NA UGOVORE KOJI SU ZAKLJUČENI PRIJE OTVARANJA STEČAJA
-OVLAŠĆENJE STEČAJNOG UPRAVNIKA-
(Član 96 Zakona o stečaju)
Stečajni upravnik ima ovlašćenje da ugovor održi na snazi ili da od istog

odustane, a od koje odluke zavisi i status saugovarača stečajnog dužnika kao
druge ugovorne strane, odnosno način na koji druga ugovorna strana može
ostvariti potraživanje po osnovu neizvršenog dvostrano-teretnog ugovora.
***
Kada je stečajni upravnik posle otvaranja stečaja ugovor održao na snazi pa
ga raskinuo tokom stečajnog postupka izvršena je povreda ugovora koji je
prethodno održan na snazi, zbog čega je stečajni upravnik obavezan da
saugovaraču stečajnog dužnika kao drugoj ugovornoj strani naknadi štetu koja je
proistekla iz takvog postupanja, a koja se ogleda u izmakloj dobiti koju bi druga
ugovorna strana ostvarila da je ugovor realizovan.
Iz obrazloženja:
"Predmet spora u ovoj parnici predstavlja zahtjev tužioca da se utvrdi postojanje

njegovog potraživanja prema tuženom po osnovu Ugovora o kupoprodaji rude boksita
broj 01-1862/2013 od 22.08.2013. godine, u iznosu od 800.281,54 €, sa zakonskom
zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Svoj zahtjev temelji na činjenici da je šteta
prouzrokovana neizvršavanjem ugovora, koji je tuženi poslije otvaranja stečaja održao
na snazi, pa nakon toga raskinuo, a što je imalo za posledicu da tužilac ostane bez
dobiti koju bi ostvario realizacijom ugovora.
Kod naprijed utvrđenog činjeničnog stanja i po nalaženju ovog suda, a nasuprot
navodima revizija, nižestepeni sudovi su pravilno primjenili materijalno pravo kada su
odlučili na izloženi način, o čemu su dali jasne, pravilne i iscrpne razloge koje u svemu
prihvata i ovaj sud i na koje upućuje podnosioce revizije.
Naime, pravne posledice otvaranja stečajnog postupka na dvostrano teretne
ugovore, koji su zaključeni prije otvaranja stečaja, propisane su odredbom čl.96 Zakona
o stečaju ("Sl.list CG", br. 1/2011, 53/2016, 32/2018).
Navedenim članom je određeno da, ako stečajni dužnik i njegov saugovarač do
pokretanja stečajnog postupka nijesu u cjelosti ili delimično izvršili obaveze iz
dvostranoteretnog ugovora koji su zaključili, stečajni upravnik može, umjesto stečajnog
dužnika, ispuniti obaveze iz ugovora i tražiti ispunjenje obaveza od druge ugovorne
strane (st.1); ako stečajni upravnik odbije ispunjenje obaveza iz stava 1 tog člana,
saugovarač stečajnog dužnika može ostvariti svoje potraživanje kao stečajni povjerilac
(st.2); ako saugovarač stečajnog dužnika pozove stečajnog upravnika da se izjasni o
ispunjavanju obaveza iz ugovora, stečajni upravnik je dužan da saugovarača stečajnog
dužnika, u roku od 15 dana od dana prijema poziva, pisano obavijesti o tome da li
namjerava da ispuni te obaveze (st.3); ako se stečajni upravnik izjasni da će izvršiti
BILTEN 2 / 2019 331

obaveze iz ugovora, pa u toku stečajnog postupka prestane da ih izvršava, potraživanje
po osnovu tog ugovora spada u prvi isplatni red, kao trošak stečajnog postupka (st.4).
Iz citiranog zakonskog određenja proizilazi, da stečajni upravnik ima ovlašćenje
da ugovor održi na snazi ili da od istog odustane, od koje odluke zavisi i status druge
ugovorne strane, odnosno način na koji druga ugovorna strana može ostvariti
potraživanje po osnovu neizvršenog dvostrano teretnog ugovora. Za slučaj da stečajni
upravnik donese odluku kojom raskida ugovor, druga ugovorna strana svoje
potraživanje može ostvariti kao stečajni povjerilac, a za slučaj da stečajni upravnik na
poziv druge ugovorne strane izjavi da će izvršavati obaveze iz ugovora, pa u toku
stečajnog postupka prestane da ih izvršava, potraživanje po osnovu tog ugovora u tom
slučaju spada u prvi isplatni red - kao trošak stečajnog postupka.
Saglasno navedenom, a kod činjenice da je tužilac dopisom od 27.11.2013.
godine, pozvao stečajnog upravnika da se izjasni da li ugovor ostaje na snazi, te da je
stečajni upravnik tuženog, dopisima od 12.12.2013. godine i 28.02.2014. godine,
obavjestio tužioca da ugovor ostaje na snazi i da će ispunjavati obaveze iz ugovora, a
da je tek nakon toga, dopisom od 23.04.2014. godine, obavjestio tužioca o raskidu
predmetnog ugovora, to se izvodi jasan zaključak da je stečajni upravnik ostao pri
predmetnom ugovoru i da je predmetni ugovor raskinuo u toku stečajnog postupka.
Slijedom toga, potraživanje tužioca se ima tretirati kao trošak stečajnog postupka i isto
spada u prvi isplatni red, kako to pravilno zaključuju nižestepeni sudovi.
Kako je tuženi (stečajni upravnik) nakon poziva druge ugovorne strane ostao pri
zaključenom ugovoru, te kako je nakon toga ugovor raskinuo u toku stečajnog postupka
(jer je sa društvom DOO "PDG" iz P. zaključio ugovor o posredovanju i kupovini rude, na
osnovu javnog poziva - oglasa, koji je prethodno raspisao), to je na taj način izvršio
povredu ugovora, koji je prethodno održao na snazi, zbog čega je obavezan da drugoj
ugovornoj strani naknadi štetu koja je proistekla iz takvog postupanja, a koja se ogleda u
izmakloj dobiti koju bi tužilac ostvario da je ugovor realizovan.
Pri tome, bitno je ukazati da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi uslovi,
propisani odredbom čl. 273 ZOO, kojom je određeno da povjerilac ima pravo na
naknadu obične štete i izmakle koristi, koje je dužnik u vrijeme zaključenja ugovora
morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice
koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate. Ovo sa razloga što je tuženi bio
upoznat sa činjenicom da je tužilac rudu koju je kupovao od njega, dalje preprodavao
drugom kupcu - DOO "A." iz Z. (tužilac i DOO "A." iz Z. su bili u poslovnom odnosu po
osnovu Ugovora kupoprodaji rude boksita od 28.08.2013.godine), zbog čega je morao
biti upoznat sa činjenicom da će za slučaj da raskine predmetni ugovor, tužioca na taj
način lišiti mogućnosti da ostvari dobit koju bi prema redovnom toku stvari ili prema
posebnim okolnostima ostvario da je ugovor ostao na snazi, i da je svoje ugovorne
obaveze u potpunosti izvršio.
Slijedom izloženog, pravilno su nižestepeni sudovi primjenili materijalno pravo,
kada su usvojili tužbeni zahtjev u stavu prvom izreke i utvrdili potraživanje tužioca prema
tuženom u stečaju, na ime naknade štete u vidu izmakle dobiti.
Neosnovani su navodi revizije tuženog, u kojima se ističe da iz sadržine dopisa
koje je stečajni upravnik uputio tužiocu (dopisi od 12.12.2013.godine i 28.02.2014.
godine, kojima je stečajni upravnik obavijestio tužioca da ugovor ostaje na snazi do
daljnjeg i da zadržava pravo da raskine ugovor) proizilazi da su parnične strane
izmjenile predmetni ugovor u pogledu njegovog trajanja. Ovo pri činjenici što navedeni

dopisi, predstavljaju odgovor na poziv tužioca, kojim je tražio od stečajnog upravnika da
se izjasni da li ugovor ostaje na snazi, a što je prethodno već objašnjeno.
Bez osnova su i navodi revizije tuženog u kojima se ističe da se tužilac saglasio
sa raskidom predmetnog ugovora, jer na radnju stečajnog upravnika nije izjavio
prigovor. Ovo kod činjenice što Zakonom o stečaju nije propisana obaveza izjavljivanja
prigovora na radnju stečajnog upravnika, kao uslov za ostvarivanje prava tužioca na
naknadu štete, nastale radnjom stečajnog upravnika.
Bez uticaja na drugačije odlučivanje su i navodi revizije da se ugovor između
tužioca i trećeg lica - DOO "A." iz Z., nije mogao realizovati, jer je nad tim licem pokrenut
stečajni postupak. Ovo pri činjenici što samo pokretanje stečajnog postupka, samo po
sebi ne dovodi do raskida ugovora, jer se ugovori i u toku stečajnog postupka mogu
održati na snazi. U prilog takvom zaključivanju jeste i činjenica da je društvo DOO "A." iz
Z. uputilo stečajnom upravniku tuženog, dopis u kojem je naglašeno da je to društvo i
dalje zaintesovano za realizaciju ugovora te da je ugovor i dalje na snazi.
Cijenio je ovaj sud i navode revizije tuženog da je ugovor između tužioca i trećeg
lica - DOO "A." iz Z., aneksom bio suspendovan, te da je do raskida ugovora došlo jer je
tužilac vršio suspenzije isporuke i kasnio sa uplatama, ali je našao da su ti navodi bili
predmet preispitivanja drugostepenog suda, zbog čega ovaj sud ne nalazi za shodno da
dodatno odgovara na iste, već revidenta upućuje na odluku drugostepenog suda.
Neosnovani su i navodi revizije tužioca da su nižestepeni sudovi izveli pogrešan
zaključak, kada su odbacili tužbu u stavu II izreke, kojom je traženo da da se naloži
stečajnom upravniku tuženog da potraživanje tužioca nastalo po osnovu naknade štete
zbog raskida Ugovora o kupoprodaji rude boksita br.01-1862/2013 od 22.08.2013.
godine uvrsti u prvi isplatni red, kao trošak stečajnog postupka, koji se primarno
naplaćuje iz stečajne mase shodno čl.54 Zakona o stečaju.
Ovo sa razloga, što je stečajni postupak uređen Zakonom o stečaju na
imperativan način, pa se u parničnom postupku ne može presudom nalagati
preduzimanje radnji koje su regulisane Zakonom o stečaju. S tim u vezi bitno je za
naglasiti, da predmetno potraživanje shodno čl. 96 st.4 Zakona o stečaju spada u prvi
isplatni red, kao trošak stečajnog postupka, a da stečajni sudija odobrava troškove
stečajnog postupka, saglasno čl. 23. st.1 tač.4 Zakona o stečaju, pa za slučaj da
stečajni upravnik na zahtjev povjerioca ne uvrsti predmetno potraživanje u skladu sa
citiranom odredbom, to povjerilac u smislu čl.20 Zakona o stečaju može podnijeti zahtjev
sudu za prinudno izvršenje radnje koju je trebao stečajni upravnik da preduzme."
BILTEN 2 / 2019 333

POBIJANJE PRAVNE RADNJE POVJERIOCA
-NEUOBIČAJENO NAMIRENJE POVJERIOCA I ROK ZA PODNOŠENJE TUŽBE-
(Član 124 u vezi čl. 59 stav 1 i st. 11 Zakona o stečaju)
Moguće je pobijati pravni posao ili pravnu radnju povjerioca, ako su

ispunjena dva uslova, i to: da su pravni posao ili pravna radnja preduzeti u
posljednjih 12 mjeseci prije podnošenja predloga za pokretanje stečajnog
postupka, te da se radi o pravnom poslu ili pravnoj radnji kojom se povjeriocu
pruža obezbjedjenje ili daje namirenje koje on nije imao pravo da traži ili koje je
imao pravo da traži, ali ne na način i u vrijeme kada je traženo.
***
Kada se radi o neuobičajenom namirenju na koje povjerilac nije imao pravo
u obavezi je da nepokretnost iz tog neuobičajenog namirenja vrati u stečajnu
masu.
***
U situaciji kada ročište za glavnu diobu nije održano zbog nedostatka
stečajne mase rok za podnošenje tužbe se ima računati do pravosnažnosti
rješenja o zaključenju stečajnog postupka.
Iz obrazloženja:
"Rješenjem Privrednog suda Crne Gore St.br.491/15 od 14.01.2016. godine,

otvoren je stečajni postupak nad DOO “E.” iz K., po predlogu advokata R. P. iz T. - kao
povjerioca od 23.10.2015. godine, a u toku predmetnog parničnog postupka, Rješenjem
St.br.491/15 od 07.07.2016. godine, zaključen je postupak stečaja nad istim i dana
15.09.2016. godine predmetno društvo brisano iz Centralnog registra privrednih
subjekata, a stečajni upravnik imenovan za zastupnika stečajne mase, (koju pored
ostalog čine sredstva ostvarena okončanjem predmetnog parničnog postupka koji se
tada vodio pod brojem P.br.607/16).
Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužioca da se proglasi da je bez pravnog
dejstva prema stečajnoj masi DOO “E.” iz K., Ugovor o izmirenju duga prenosom prava
svojine na nepokretnostima zaključen u formi notarskog zapisa kod notara V. K. iz K.,
UZZ br.135/2015 od 25.03.2015. godine, između DOO “E.” iz K. kao prenosioca i
tuženog kao primaoca, te da se obaveže tuženi da nepokretnosti koje su predmet tog
ugovora vrati u stečajnu masu.
navodima revizije, nižestepeni sudovi su pravilno postupili kada su usvojili zahtjev
tužioca, o čemu su dali jasne i iscrpne razloge, koje u svemu prihvata i ovaj sud i na koje
upućuje podnosioca revizije.
Naime, odredbom čl. 124 Zakona o stečaju ("Sl.list CG", br. 1/11, 53/16, 32/18) je
propisano da pravni posao ili pravna radnja kojima se povjeriocu pruža obezbjeđenje ili
daje namirenje koje on nije imao pravo da traži ili je imao pravo da traži, ali ne na način i
u vrijeme kada je traženo (u daljem tekstu: neuobičajeno namirenje) mogu se pobijati

ako su preduzeti u posljednjih 12 mjeseci prije podnošenja predloga za pokretanje
stečajnog postupka.
Tumačenjem navedene zakonske odredbe jasno proizilazi da je moguće pobijati
pravni posao ili pravnu radnju povjerioca, ako su ispunjena dva uslova, i to: da su pravni
posao ili pravna radnja preduzeti u posljednjih 12 mjeseci prije podnošenja predloga za
pokretanje stečajnog postupka (rok za pobijanje) - prvi uslov, te da se radi o pravnom
poslu ili pravnoj radnji kojima se povjeriocu pruža obezbjeđenje ili daje namirenje koje
on nije imao pravo da traži (ili koje je imao pravo da traži, ali ne na način i u vrijeme
kada je traženo) - drugi uslov.
Imajući u vidu da je predlog za pokretanje stečajnog postupka podnesen dana
23.10.2015.godine, a da je predmetni pravni posao - Ugovor o izmirenju duga prenosom
prava svojine, zaključen dana 25.03.2015.godine, to je jasno da je u konkretnom slučaju
ispunjen prvi uslov iz navedenog člana, odnosno da je pravni posao preduzet u
poslednjih 12 mjeseci prije podnošenja predloga za pokretanje stečajnog postupka, te
da nije došlo do prekoračenja tog roka.
Nadalje, u konkretnom slučaju je ispunjen i drugi uslov, koji se tiče prirode
pravnog posla - radnje, odnosno činjenice da se u konkretnom radi o neuobičajnom
namirenju, odnosno namirenju na koje povjerilac ne bi imao pravo. Naime, zaključenim
ugovorom tuženi je izvršio povraćaj osnivačkog uloga društva, a što je i po nalaženju
ovog suda, protivno odredbi čl. 59 st.1 i st.11 Zakona o privrednim društvima (''Sl.list
RCG'', br.6/02 i ''Sl.list CG'', br.17/07, 80/08, 40/10 i 36/11). Naime, shodno navedenoj
zakonskoj odredbi do smanjenja kapitala društva može doći samo na osnovu odluke
Skupštine društva (st.1), a društvo može, potpuno ili djelimično, izvršiti akcionarima
povraćaj njihovih uloga, u skladu sa odredbama tog zakona o smanjenju kapitala (st.11).
Kako je u konkretnom tuženi izvršio povraćaj osnivačkog uloga zaključenim ugovorom, a
da prethodno nije donesena odluka društva o smanjenju kapitala, to je jasno da je
navedeni pravni posao, suprotan citiranom zakonskom određenju. Isto tako, zaključenim
ugovorom, tuženi je izvršio povraćaj pozajmljene svote novca (po osnovu zajma društvu)
na način što je za iznos te pozajmice, društvo prenijelo pravo svojine na
nepokretnostima na njega, a što je takođe protivno odredbi čl. 403 Zakona o
obligacionim odnosima ("Sl. list CG", br. 47/2008, 4/2011), budući da je tom odredbom
propisano, da je dužnik dužan da obavezu koja za predmet ima svotu novca isplati za
onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi.
Sledstevno navedenom, a kod činjenice da su u konkretnom ispunjena oba
uslova propisina odredbom čl. 124 Zakona o stečaju, to je pravilan zaključak
nižestepenih sudova da se u konkretnom radi o neuobičajnom namirenju, na koje tuženi
nije imao pravo, i zbog čega je on u obavezi da nepokretnosti koje su predmet tog
neuobičajnog namirenja - ugovora, vrati u stečajnu masu.
Suprotno revizijskim navodima, pravilno su nižestepeni sudovi utvrdili da je
predmetna tužba blagovremena - saglasno čl. 122 st.4 Zakona o stečaju. Naime,
navedenom odredbom je propisano da se pobijanje pravnih poslova ili pravnih radnji
može vršiti od dana otvaranja stečajnog postupka do dana održavanja ročišta za glavnu
diobu.
Imajući u vidu činjenicu da je predmetna tužba podnijeta 20.05.2016.godine,
odnosno u toku stečajnog postupka, a prije donošenja rješenja o zaključenju stečajnog
postupka, to se ista ima smatrati blagovremenom. Pri tome je za ukazati revidentu da u
situaciji, kada ročište za glavnu diobu nije održano, zbog nedostatka stečajne mase, rok
BILTEN 2 / 2019 335

za podnošenje tužbe se ima računati do pravosnažnosti rješenja o zaključenju stečajnog
postupka. U suprotnom, stečajni povjerioci i stečajni upravnik, bili bi uskraćeni
mogućnosti da podnesu tužbu za pobijanje spornih pravnih radnji, što bi bilo suprotno
osnovnim ustavnim načelima, te našem pravnom poretku."

PRAVNO DEJSTVO PLANA REORGANIZACIJE
I PRAVNA PRIRODA SOLIDARNE OBAVEZE
(Član 171 st. 1 i 2 Zakona o stečaju i čl. 423 ZOO)
Rješenjem suda potvrdjeni i usvojeni plan reorganizacije je izvršna isprava i

smatra se novim ugovorom za izmirenje potraživanja koja su u njemu navedena.
***
Okolnost da je potraživanje obuhvaćeno planom reorganizacije društva koje
je sa tuženim solidarni dužnik prema tužiocu, tuženog ne oslobadja obaveze, kao
solidarnog dužnika.
Iz obrazloženja:
"Drugostepeni sud je pravilno primjenio materijalno pravo kada je obavezao

tuženog da tužiocu na ime duga isplati iznos od 365.807,15 eura, uz naznaku da je isti
solidarni dužnik sa "N." DOO P. za iznos od 362.128,82 eura, čija je obaveza utvrdjena
Planom reorganizacije, koji je usvojen dana 09.10.2015. godine, pri tom uzimajući u
obzir da je tužiocu realizacijom Plana reorganizacije "N." DOO P. isplaćen iznos od
25.011,00 eura.
Pravilan je zaključak nižestepenih sudova da su tuženi i društvo "N." DOO P.
solidarni dužnici u smislu čl.423 ZOO ("Sl.list CG" brt.47/08), a kod utvrdjenja da su isti,
kao suinvestitori bili obavezani da tužiocu isplate naknadu za komunalno opremanje
gradjevinskog zemljišta po osnovu tri zaključena ugovora i to: br.8660 od 10.07.2009.,
br.9182 i br.9183 od 23.08.2010. godine. Saglasno čl.423 st.1 navedenog zakona, pod
solidarnom obavezom podrazumijeva se obaveza više lica u jednom obligaciono -
pravnom poslu, u kome je svaki od dužnika obavezan da ispuni obavezu u cjelini, a
svaki od povjerilaca ima pravo da zahtijeva ispunjenje. Ovo sa razloga što je solidarna
obaveza jedinstvena kako prema dužnicima tako i prema povjeriocima.
Kod naprijed navedenog, bez osnova su navodi revizije kojima se ukazivalo da
potraživanje tužioca nije dospjelo na naplatu i na pravno dejstvo Plana reorganizacije i s
tim u vezi pozivanje revidenta na čl.171 Zakona o stečaju i na potvrdjeni Plan
reorganizacije "N." DOO P., po osnovu kojeg je otpočelo namirenje potraživanja tužioca.
Naime, odredbom čl.171 st.1 i 2 Zakona o stečaju ("Sl.list CG" br.1/11) propisano
je da se po donošenju rješenja o potvrdjivanju Plana reorganizacije sva potraživanja i
prava povjerilaca i drugih lica i obaveze stečajnog dužnika odredjene planom
reorganizacije uredjuju se isključivo prema uslovima iz plana, a da rješenjem suda
potvrdjeni i usvojeni plan reorganizacije je izvršna isprava i smatra se novim ugovorom
za izmirenje potraživanja, koja su u njemu navedena.
Nije sporno da potvrdjenim Planom reorganizacije "N." DOO P. obuhvaćeno i
potraživanje tužioca u iznosu od 387.139,82 eura, od kojeg iznosa je u postupku
realizacije Plana namiren tužiocu iznos od 25.011,00 eura, tako da je ostao nenamiren
iznos od 362.128,82 eura.
Medjutim, okolnost što je predmetno potraživanje obuhvaćeno Planom
reorganizacije "N." DOO P., koje društvo je ("N." DOO P.) sa tuženim solidarni dužnik
BILTEN 2 / 2019 337

prema tužiocu, tuženog ne oslobadja obaveze, kao solidarnog dužnika, pa je bez
osnova pozivanje revidenta na pravne posledice i na dejstvo potvrdjenog Plana
reorganizacije. S tim u vezi, za ukazati je da potvrdjeni Plan reorganizacije ima
materijalno pravno i procesno pravno dejstvo, čiju sadržinu čine pravne posledice
njegovog stupanja na snagu. Naime, od momenta stupanja na snagu Plana počinju da
teku rokovi za ispunjavanje pojedninih radnji, odgode plaćanja, smanjenja potraživanje i
drugo, a isti (Plan) dejstvuje prema svim učesnicima u stečajnom postupku i to, počev
od dana svoje pravosnažnosti, što znači da njegovo dejstvo obuhvata: stečajne
povjerioce, stečajnog dužnika, akcionare i druge ulagače kapitala u stečajnom dužniku.
Dakle, kod prethodno navedenog postojanje Plana reorganizacije i činjenice da je
otpočelo namirenje potraživanja tužioca, tužbeni zahtjev u odnosu na tuženog, kao
solidarnog dužnika sa "N." DOO P., ne čini neosnovanim."

USLOVI ZA PODNOŠENJE DERIVATIVNE TUŽBE
(Član 30 stav 4 Zakona o privrednim društvima)
Ispunjeni su uslovi za podnošenje derivativne tužbe ako je akcionar

prethodno podnosio zahtjev društvu povodom nepravilnosti odgovornih lica u
društvu i pokretanja postupka protiv njih.
Iz obrazloženja:
"Tužilac je svoj zahtjev za utvrdjenje ništavosti Odluke Odbora direktora br.725/4

od 29.10.2015. godine temeljio na tvrdnji da je ova odluka suprotna Statutu prvotuženog
i Zakonu o privrednim društvima, te da na dnevnom redu sjednice Odbora direktora
održane dana 29.10.2015. godine nije ni bila predvidjena tačka - davanje ovlašćenja G.
P.
Pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je pobijana odluka pravno valjana.
Jer, osporena odluka je donesena većinom glasova članova Odbora direktora, kako to
nesumnjivo proizilazi iz zapisnika sa sjednice Odbora direktora "C." AD B. br.725/1 od
29.10.2015. godine, a na osnovu čl.56 Statuta AD "C.", koji je donijet dana 28.06.2012.
godine, i ista nije suprotna ni odredbama Zakona o privrednim društvima ("Sl.list RCG"
br.6/02 i "Sl.list CG" br1/07, 80/08, 40/10, 36/11 i 40/11). Osim toga, činjenica šta ta
tačka dnevnog reda - davanje ovlašćenja nije bila predvidjena dnevnim redom sjednice
Odbora direktora, koja je bila zakazana za dan 29.10.2015. godine, odluku ne čini
ništavom. Ovo, ako se ima u vidu da iz navedenog zapisnika proizilazi da je dnevni red
proširen na toj sjednici, većinom glasova članova Odbora direktora, tako što je dnevni
red proširen saglasno čl.14 Poslovnika o radu Odbora direktora AD "C." B., za tač.4,
koja je glasila "Donošenje odluke o kupovini zemljišta kao investicije", nakon čega je
većinom glasova donijeta odluka, kojom se ovlašćuje predsjednik Odbora direktora da
može zaključiti kupoprodajne ugovore sa Ministarstvom finansija Crne Gore vezano za
kupovinu zemljišta, radi kompletiranja urbanističke parcele, kao i da može zaključiti
kupoprodajne ugovore, vezano za kupovinu drugih katastarskih parcela, a za koje se
utvrdi da su povoljnih cijena, što je u skladu sa čl.14 i 15 Poslovnika o radu Odbora
direktora AD "C." Bar.
Prema odredbi čl.30 st.4 Zakona o privrednim društvima akcionar u slučaju da
društvo ne tuži odgovorno lice ima pravo na podnošenje derivativne tužbe, ukoliko
smatra da je došlo do nepravilnosti u upravljanju i poslovanju društva od strane
odgovornih lica u društvu, s tim što akcionar ima pravo na derivativnu tužbu ako je
prethodno u pisanom obliku zahtjevao od društva da tuži odgovorno lice, i društvo je taj
zahtjev odbilo ili nije podnijelo tužbu, u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva.
U konkretnom slučaju su ispunjeni uslovi za podnošenje derivativne tužbe, budući
da je tužilac prethodno podnosio zahtjev društvu dana 14.02.2016. godine, povodom
nepravilnosti odgovornih lica u društvu i pokretanja postupka protiv istih, po kom
zahtjevu nije postupljeno. Kod naprijed navedenog, a kod utvrdjenja da je tužba u ovoj
pravnoj stvari podnesena 01.03.2017. godine, a sporni ugovor o kupoprodaji zaključen
dana 13.11.2015. godine, to je očigledno da je tužba podnesena u roku koji je propisan
čl.30 st.8 Zakona o privrednim društvima - u roku od pet godina od dana nastanka
štetne radnje zaključenja Ugovora o kupoprodaji Uzz.br.1047/15.
BILTEN 2 / 2019 339

Medjutim, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da tužilac nije dokazao da je
usled nepravilnog rada odgovornih lica - odnosno da je usled zaključenja Ugovora o
kupoprodaji Uzz.br.1047/15 od 13.11.2015. godine društvu pričinjena šteta. Jer,
predmetni ugovor je u ime prvotuženog, kao kupca zaključio drugotuženi na osnovu
Odluke Odbora direktora od 25.10.2014. godine, koju je Odbor donio u skladu sa čl.56
Statuta u vezi čl.14 i 15 Poslovnika o radu Odbora direktora "C." AD B. a u vezi čl.43
st.1 Zakona o privrednim društvima. Kako je kupoprodajna cijena za kupljene
nepokretnosti iz lista nepokretnosti br.446 KO Šušanj iznosila 110.000,00 eura, a tržišna
vrijednost utvrdjena od strane ovlašćenih procjenitelja Poreske uprave - PJ Bar iznosila
214.272,00 eura, to je očigledno da su nepokretnosti kupljene pod povoljnijim uslovima,
a što je u skladu sa Odlukom Odbora direktora od 25.10.2014. godine, koja je i
donesena u cilju kupovine zemljišta za investiranje u skladišni i proizvodni pogon u cilju
obavljanja djelatnosti prvotuženog, kako to i proizilazi iz sadržine zapisnika sa sjednice
Odbora direktora od 25.10.2014. godine i iskaza drugotuženog Gorana Pajkovića, što
čini neosnovanim pozivanje revidenta na nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke P.
F., o čemu su nižestepeni sudovi dali jasne i valjane razloge, koje prihvata i ovaj sud bez
potrebe da ih ponavlja.
Neosnovan je i zahtjev tužioca, kojim je traženo da mu prvotuženi dozvoli da
angažuje predstavnika, koji će ispitati poslovanje i računovodstvo tog društva, koji je
tužilac, kao vlasnik 30,30% kapitala u prvotuženom temeljio na pravu akcionara, koje mu
pripada saglasno odredbi čl.32 st.7 Zakona o privrednim društvima, kojom je propisano
da akcionari koji posjeduju najmanje 5% akcionarskog kapitala imaju pravo da imenuju
predstvnika koji će ispitati poslovanje i računovodstvo društva.
Naime, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da to pravo tužioca, kao
akcionara sa preko 5% akcionarskog kapitala (30,30%) nije povrijedjeno od strane
društva - prvotuženog.
Prednje proizilazi iz dopisa prvotuženog br.735/1 od 19.12.2017. i br.12 od
19.01.2018. godine, iz kojih se utvrdjuje da je imenovanom predstavniku tužioca -
revizorskoj kući "M. K." omogućeno da izvrši uvid u dokumentaciju prvotuženog, te
dopisa tužioca od 12.01.2018. godine, te dopisa prvotuženog br.367 od 10.07.2018. i
br.499 od 17.09.2018. godine, iz kojih se nesumnjivo može izvesti zaključak da je tužilac
imao ovlašćenog revizora I. V., što je tužilac i potvrdio na ročištu glavne rasprave
održane dana 23.10.2018. godine.
S tim u vezi, za ukazati je da je I. V. - revizor u revizijskoj kući "M. K." lice koje je
tužilac, kao akcionar u smislu čl.32 st.7 Zakona o privrednim društvima, imenovao kao
svog predstavnika, a ne revizor, koji vrši reviziju finansijskog izvještaja društva po isteku
finansijske godine, a prije održavanja skupštine, kojeg saglasno čl.47 st.1 Zakona o
privrednim društvima bira Skupština akcionara, na rok utvrdjen Statutom koji ne može
biti duži od jedne godine. Zaključak nižestepenog suda da se ne radi o revizoru u smislu
čl.47, već o predstavniku tužioca u smislu čl.32 st.7 navedenog zakona potvrdjuje i
sadržina e-maila I. V. od 18.09.2018. godine, koji je uputila prvotuženom."

PRAVO AKCIONARA NA PODNOŠENJE DIREKTNE TUŽBE
(Član 30 stav 6 i st. 7 Zakona o privrednim društvima)
Akcionari (članovi kooperative) radi zaštite svojih prava i interesa imaju

pravo podnošenja direktne tužbe za poništaj odluka upravnog odbora, koja tužba
može biti individualna ili kolektivna.
Iz obrazloženja:
"Predmet spora u ovoj parnici predstavlja zahtjev tužilaca da se poništi kao

nezakonita Odluka Upravnog odbora tužene K. "A." iz R., br.273 od 09.04.2018.godine.
Svoj zahtjev temelje na činjenici da je predmetna odluka donijeta na osnovu pravno
nevažećih Pravila tužene br.2 od 01.08.2016. godine, da je prodaja te imovine izvršena
ispod njene realne cijene i da nije vršena procjena iste od strane Komisije tužene ili
ovlašćenog procjenjivača, kao i da je prodaja izvršena bez javne licitacije.
Odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu, nižestepeni sudovi su isti odbili
nalazeći da Zakon o privrednim društvima (''Sl.list RCG'', br.6/02 i ''Sl.list CG'', br.17/07,
br.80/08, br.40/10 i br.36/11), Zakon o koopreativama ("Sl.list CG", br. 43/2015") i
Pravila poslovanja kooperative od 01.08.2015.godine (kao ni ranija pravila) ne
predviđaju mogućnost da članovi kooperative pokrenu sudski postupak protiv odluka
Upravnog odbora kooperative. Nižestepeni sudovi smatraju da su tužioci, kao članovi
kooperative ovlašćeni da traže samo poništaj odluka Skupštine društva, (pod uslovima iz
čl. 41 Zakona o privrednim društvima), ali ne i drugih organa društva, te da za slučaj
nezakonitog rada drugih organa društva, akcionari (članovi kooperative) imaju
mogućnost podnošenja derivativne tužbe protiv odgovornih lica, na način i pod uslovima
propisanim čl.30 st.4 Zakona o privrednim društvima, ako to ne učini društvo na njihov
zahtjev. Shodno navedenom nižestepeni sudovi izvode zaključak da članovi kooperative
nisu legitimisani da traže poništaj odluka Upravnog odbora.
Medjutim, osnovano se revizijom ukazuje da je izloženi zaključak nižestepenih
sudova zasnovan na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Prije svega, bitno je ukazati da je tužena - kooperativa (saglasno čl.6 st.1 Zakona
o kooperativama) upisana u Centralni registar privrednih subjekata, te da ista u velikoj
mjeri ima sličnosti sa društvom ograničene odgovornosti (DOO), odnosno da je
najsrodnija njegovoj pravnoj formi. Slijedom toga, kada Zakon o kooperativama i drugi
propisi koji regulišu poslovanje kooperative, ne sadrže odredbe koje regulišu sporno
pitanje, analogno se imaju primjeniti odredbe Zakona o privrednim društvima.
Pri tome, odredbom čl. 79 Zakona o privrednim društvima, između ostalog je
propisano da se odredbe tog zakona koje se odnose na akcionarsko društvo shodno
primjenjuju i na društvo sa ograničenom odgovornošću.
Polazeći od navedenog, to je i odredbom čl.30 st.5 Zakona o privrednim
društvima, propisano da akcionar društva ili njegov nasljednik ima pravo da kod
Privrednog suda podnese tužbu, u slučajevima, ako je neka radnja društva nezakonita ili
van ovlašćenja društva, ako većinski akcionari diskriminišu manjinske akcionare, ako su
povrijeđena prava akcionara, ako ona lica koja kontrolišu društvo, bilo da je to odbor
BILTEN 2 / 2019 341

direktora ili većinski akcionari, prevare manjinske akcionare. U st.6 i 7 istog člana je
određeno da akcionar društva ili njegov nasljednik može pokrenuti postupak kod
Privrednog suda, ako postoje dokazi da se poslovanje društva vodi ili da odbor direktora
koristi ovlašćenja na način da ugrožava prava tog akcionara ili drugih akcionara, ne
poštujući njegove ili njihove interese kao akcionara iako su takve radnje učinjene u
dobroj vjeri. U tom slučaju, akcionari zastupaju interese svih slično ugroženih akcionara,
a ne samo sopstvene, a ako Privredni sud ocijeni da je tužba osnovana, donijeće
odgovarajuću odluku kojom se otklanjaju nepravilnosti, a u slučaju da su akcionari
pretrpjeli štetu nadležni sud donijeće odluku o naknadi štete.
Dakle iz citiranih zakonskih odredbi, jasno proizilazi da su akcionari (članovi
kooperative) ovlašćeni da pored derivativne tužbe (iz čl.30 st.4 Zakona o privrednim
društvima) podnesu i direktnu tužbu, radi zaštite svojih prava i interesa, koja može biti
individualna (čl.30 st.6) ili pak kolektivna (čl.30 st.7).
Imajući u vidu tu činjenicu, te kada se ista dovede u vezu sa činjenicom da su
tužioci kao članovi kooperative, postavljenim tužbenim zahtjevom tražili da se poništi
kao nezakonita Odluka Upravnog odbora tužene - K. "A." iz R., br.273 od 09.04.2018.
godine, to se izvodi jasan zaključak da oni imaju pravo na podnošenje takve tužbe, i da
o postavljenom tužbenom zahtjevu nižestepeni sudovi moraju meritorno a ne procesno
odlučiti."

PRAVO NESAGLASNIH AKCIONARA NA OTKUP AKCIJA DRUŠTVA
(Član 185 stav 2 Zakona o investicionim fondovima)
Akcionarima koji su glasali protiv odluke o usvajanju programa razvoja

fonda pripada pravo na isplatu iz imovine fonda.
Iz obrazloženja:
"Utvrdjeno je da su tužioci akcionari Zatvorenog investicionog fonda “E.” AD P.,

da su na Skupštini akcionara održanoj dana 16.12.2014. godine glasali protiv usvajanja
Programa razvoja Zatvorenog investicionog fonda “E.” AD P., i podnijeli pisani zahtjev
za otkup akcija, koje pravo im pripada kao nesaglasnim akcionarima. Nadalje, u
postupku je utvrdjeno da je prvotuženi dana 09.05.2016. godine tužiocima izvršio
djelimičnu isplatu, nakon čega je sačinjen spisak tuženog pod brojem 57/17 od
27.02.2017. godine, u kojem su notirani akcionari, datum podnošenja njihovih zahtjeva
za otkup akcija, ukupan broj akcija za isplatu, broj akcija koji je isplaćen svakom
akcionaru ponaosob i broj akcija (sa obračunom), koji je ostao neisplaćen što uostalom i
nije bilo sporno medju strankama.
Predmet spora u ovoj pravnoj stvari, u odnosu na prvotuženog je zahtjev tužilaca,
kao nesaglasnih akcionara Zatvorenog investicionog fonda "E." AD P. za isplatu
preostalih iznosa, bliže preciziranih stavom prvim izreke prvostepene presude, a na ime
otkupa tamo navedenog broja akcija, za svakog tužioca pojedinačno (preostalih akcija
nakon djelimične isplate), a u odnosu na drugotuženog zahtjev da se obaveže isti da iz
sredstava prvotuženog isplati tužiocima novčane iznose iz stava prvog izreke
Odlučujući o tako postavljenom tužbenom zahtjevu nižestepeni sudovi su zahtjev
tužilaca u odnosu na prvotuženog usvojili s pozivom na odredbu čl.185 st.2 Zakona o
investicionim fondovima ("Sl.list CG", br.54/11) i čl.32a st.1 Zakona o privrednim
društvima ("Sl.list RCG", br.6/02, "Sl.list CG", br.17/07, 80/08, 40/10, 36/11 i 40/11), dok
je tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog odbijen, zbog nedostatka pasivne
legitimacije.
Nasuprot navodima revizije prvotuženog, nižestepeni sudovi su pravilno primjenili
materijalno pravo kada su u odnosu na prvotuženog usvojili zahtjev tužioca.
Naime, odredbom čl.185 st.2 Zakona o investicionim fondovima ("Sl.list CG"
br.54/11) propisano je da akcionari koji su glasali protiv programa razvoja imaju pravo
na isplatu akcija po prosječnoj neto vrijednosti akcija postojećeg fonda u transformaciji
za poslednja tri mjeseca prije donošenja Odluke o usvajanju programa, a članom 32a
Zakona o privrednim društvima ("Sl.list RCG" br.2/02, "Sl.list Crne Gore" br.17/07, 80/08
i 40/11) u vezi čl.185. st.5 Zakona o investicionim fondovima, da akcionar može tražiti od
društva da mu otkupi akcije po prosječnoj tržišnoj cijeni, koje su akcije društva imale na
dan kada je donijeta odluka na Skupštini akcionara, ako je glasao protiv.
Kako su tužioci, kao akcionari prvotuženog na Skupštini akcionara prvotuženog
održanoj dana 16.12.2014. godine glasali protiv Odluke o usvajanju Programa razvoja
fonda, to istim, kao nesaglasnim akcionarima, a saglasno naprijed citiranim zakonskim
BILTEN 2 / 2019 343

odredbama pripada pravo na traženu isplatu iz imovine fonda, kako su to pravilno
zaključili i nižestepeni sudovi, zbog čega je reviziju prvotuženog valjalo odbiti kao
neosnovanu."

OCJENA ZASTARJELOSTI POTRAŽIVANJA
IZ UGOVORA O PROMETU ROBA I USLUGA IZMEDJU PRAVNIH LICA
(Član 374 Zakona o obligacionim odnosima)
Kada su parnične stranke bile u ugovornom odnosu po osnovu usmenog

ugovora o djelu koji predstavlja ugovor o prometu roba i usluga izmedju pravnih
lica, prigovor zastare ima se cijeniti primjenom člana 374, a ne čl. 371 ranije
važećeg ZOO.
Iz obrazloženja:
"Drugostepeni sud je bio mišljenja da je pogriješio prvostepeni sud kada je

osnovanost istaknutog prigovora zastare cijenio primjenom čl.371 ranije važećeg ZOO-a
("Sl.list SFRJ", br.29/78, 39/85, 57/89 i "Sl.list SRJ", br.31/93), koji je bio u primjeni u
vrijeme nastanka spornog odnosa, uz obrazloženje da su parnične stranke bile u
ugovornom odnosu, po osnovu usmenog ugovora o djelu u smislu čl.600 tada važećeg
ZOO-a, koji ustvari predstavlja ugovor o prometu roba i usluga izmedju pravnih lica, te
da se stoga prigovor zastare ima cijeniti primjenom čl.374, a ne čl.371 ranije važećeg
ZOO. Sledstveno tome, drugostepeni sud je zaključio da je tužba podnesena po proteku
trogodišnjeg roka i da se radi o zastarjelom potraživanju, zbog čega je odlučujući po
žalbi tužene presudu prvostepenog suda preinačio, tako što je tužbeni zahtjev odbio,
zbog zastarjelosti potraživanja.
I po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima revizije, pravilno je drugostepeni
sud primijenio materijalno pravo kada je odlučio na izloženi način.
Naime, odredbom čl.374 st.1 ranije važećeg ZOO, koji je bio u primjeni u vrijeme
nastanka spornog odnosa propisano je da medjusobna potraživanja pravnih lica iz
ugovora o prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi
sa tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine.
Stoga, pravilan je zaključak drugostepenog suda da su se parnične stranke
nalazile u ugovornom odnosu po osnovu usmenog ugovora o djelu saglasno čl.600
ZOO, po osnovu kojeg je tužilac izveo radove na izgradnji pristupnog puta u naselju
Dubovica krajem 2007. godine, i ispostavio fakturu tuženoj u februaru 2008. godine, koja
nije plaćena. Prednje, nesumnjivo proizilazi iz iskaza saslušanih svjedoka, a što je
uostalom i sam tužilac naveo u tužbi, podnesenoj sudu dana 27.11.2014. godine. Dakle,
kako se radi o ugovoru o djelu, koji predstavlja ugovor o prometu roba i usluga, to je
potraživanje tužioca zastarjelo, ako se ima u vidu da je dug tužioca dospio 02.02.2008.
godine, a tužba podnesena sudu dana 27.11.2014. godine, dakle po proteku roka iz
čl.374 ZOO.
Osim toga, bez osnova je pozivanje revidenta na odredbu čl.25 st.2 navedenog
zakona, kojom su definisani ugovori u privredi.
Odredbom čl.374 st.1 ranije važećeg ZOO je propisano vrijeme potrebno za
zastarjelost medjusobnih potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu roba i usluga, a
ne ugovora u privredi. Naime, kako to pravilno nalazi i drugostepeni sud citiranom
odredbom nijesu predvidjeni ugovori u privredi, kao kriterijum relevantan za ocjenu
BILTEN 2 / 2019 345

prigovora zastare, već ugovori o prometu roba i usluga, kao širi pojam koji ne
podrazumijeva samo ugovore izmedju privrednih subjekata u obavljanju djelatnosti, već i
ugovore izmedju pravnih lica, koji obavljaju privrednu djelatnost i drugih pravnih lica koja
tu djelatnost ne obavljaju, o čemu je drugostepeni sud dao jasne i valjane razloge, koje
prihvata i ovaj sud, bez potrebe da ih ponavlja."

NAKNADA ZA LEŽARINU BRODA
(Član 11 stav 1 tačka 2 Zakona o lukama)
Troškovi čuvanja i održavanja broda nezavisni su od troškova ležarine

broda.
***
Vlasnik broda koji je oduzet od zakupca broda i vezan u luku po nalogu
tužilaštva i policije nije u obavezi da plati naknadu za ležarinu broda.
Iz obrazloženja:
"Tuženi je vlasnik pomorsko-trgovačnog broda "A.", koji je dana 25.04.2005.

godine izdao u zakup R. M. iz H. N., za vrijeme od tri godine.
Zbog sumnje da je brod korišćen za nelegalnu trgovinu cigaretama, po nalogu
Specijalnog tužioca i Ministarstva unutrašnjih poslova - OPJ B., brod je zadržan u Luci
B. počev od 20.08.2005. godine. Odlučujući po optužnici VDT - Odjeljenja za suzbijanje
organizovanog kriminala, Osnovni sud u Kotoru donio je presudu K.br.569/05 od
22.03.2006. godine, kojom je izrekao mjeru bezbjednosti trajnog oduzimanja stvari (i
broda "A.") koje su predstavljale prevozna sredstva za izvršenje krivičnog djela za koje
su optuženi oglašeni krivim. Nakon ukidanja ove presude, a na predlog VDT - Odjeljenja
za suzbijanje organizovanog kriminala, Osnovni sud u Kotoru rješenjem K.br.352/07 od
07.04.2008. godine, s pozivom na čl.273 i 274 Zakona o izvršnom postupku, odredio je
privremenu mjeru zabrane otuđenja i opterećenja, te čuvanja pokretnih stvari (i broda
"A."). Ova privremena mjera izdata je na rizik vlasnika stvari i važi do okončanja
krivičnog postupka, koji se se vodi pred Osnovnog sudom u Kotoru K.br.352/07.
Pravosnažnom presudom Višeg suda u Podgorici Ks.br.18/11 od 30.05.2013.
godine zakupac broda R. M. osuđen je zbog izvršenog krivičnog djela krijumčarenja iz
čl.265 st.2 u vezi st.1 KZ CG, na zatvorsku kaznu. Istom presudom odlučeno je da se
brod "A." vrati vlasniku, jer nijesu bili ispunjeni zakonski uslovi za oduzimanje broda.
Tuženi se zahtjevom obratio tužiocu da mu brod preda, što je ovaj uslovio
isplatom ležarine broda.
Prednje činjenice nijesu sporne, a nesporno je i da je tužilac kod Osnovnog suda
u Kotoru naplatio troškove po osnovu ležarine broda "A." za period od 20.08.2005.
godine do 28.06.2006. godine.
Tužilac se obraćao zahtjevom Višem sudu u Podgorici radi naplate ležarine za
period poslije 28.06.2006. godine, koji zahtjev je odbijen sa obrazloženjem da sud nije
nadležan da snosi navedene troškove, jer rješenjem o izdatoj privremenoj mjeri
Osnovnog suda u Kotoru K.br.352/07 od 07.04.2008. godine, pored izrečene zabrane
otuđenja i opterećenja broda "A.", vlasnik broda je obavezan na dalje čuvanje broda do
pravosnažnog okončanja krivičnog postupka, pa su uputili tužioca da se sa zahtjevom
za naknadu troškova koje je luka imala u vezi ovog broda, obrate vlasniku broda, sada
tuženom O. M.
Tužilac je tužbom tražio da se obaveže tuženi da mu isplati naknadu na ime
brodske ležarine i prihvata otpadnih voda, sa pratećim troškovima.
BILTEN 2 / 2019 347

Tuženi je osporio osnovanost tužbenog zahtjeva, pored ostalog, i prigovorom
stvarne legitimacije, tj. da na njemu ne leži obaveza koja odgovara pravu tužioca koje je
predmet spora.
Ovaj prigovor nižestepeni sudovi nijesu prihvatili.
Prvostepeni sud je stanovišta da je, shodno odredbama čl.11 i 12 Zakona o
lukama ("Sl.list CG", br.51/08, 40/11 i 27/13), obaveza tuženog kao vlasnika broda da
plati troškove brodske ležarine za sporni period, kao i da je rješenjem Osnovnog suda u
Kotoru K.br.352/07 od 07.04.2008. godine određeno, pored ostalog, čuvanje
predmetnog broda na teret vlasnika.
Drugostepeni sud je prihvatio razloge prvostepene presude, pri tom zaključujući
da je tuženi dužan da plati tužiocu sve troškove za sporni period povodom čuvanja i
održavanja broda.
Osnovano se revizijom ukazuje da nižestepene presude imaju nedostataka zbog
kojih se ne mogu ispitati. Naime, prema odredbi čl.11 st.1 tač.2 Zakona o lukama, na
koji se poziva prvostepeni sud, korisnik usluga plaća naknadu za brodsku ležarinu.
Korisnik usluga luke ne mora biti vlasnik broda, pa je nejasan suprotan zaključak
prvostepenog suda, koji nema utemeljenje u navedenoj zakonskoj odredbi. Tuženi,
vezano za predmetni brod, nije ni u kakvom ugovornom odnosu sa tužiocem, a brod je
vezan u "L. B." po nalogu tužilaštva i policije, a poslije i po osnovu rješenja suda kojim je
određena privremena mjera.
Kao što je naprijed rečeno, predmet spora je zahtjev tužioca da se obaveže
tuženi da mu plati naknadu za ležarinu broda i prihvat otpadnih voda, pa su nejasni
razlozi drugostepene presude da je ovaj zahtjev osnovan jer je "tuženi dužan da plati
tužiocima sve troškove za sporni period povodom čuvanja i održavanja broda".
Ponoviti je, tužbom se ne traži naknada za čuvanje i održavanje broda, već za
ležarinu broda. Navedenom privremenom mjerom (po nalogu tužilaštva) određena je
zabrana otuđenja broda "A.", dakle, brod je morao da ostane vezan u "L. B.", a čuvanje
broda i održavanje broda "da brod ne bi propadao zbog dugog usidrenja u morskoj luci i
neadekvatnog čuvanja" povjereno je vlasniku broda (tuženom). Troškovi čuvanja i
održavanja broda nezavisni su od troškova ležarine broda."

OSTVARIVANJE AUTORSKIH PRAVA
(Član 146 stav 3 i čl. 147 Zakona o autorskim i srodnim pravima)
Organizacija za kolektivno ostvarivanje autorskih i srodnih prava

legitimisana je da obavlja djelatnost ostvarivanja autorskih i srodnih prava, te joj
pripada naknada na ime korišćenja autorskih muzičkih djela sa njenog repertoara.
Iz obrazloženja:
"Predmet spora u ovoj parnici predstavlja zahjtev tužioca, da mu tuženi solidarno

isplate iznos od 98.860,00 €, po osnovu korišćenja autorskih muzičkih djela sa
repertoara tužioca, na manifestacijama i koncertima koji su održani u organizaciji
tuženih.
navodima revizija, nižestepeni sudovi su pravilno postupili kada su usvojili zahtjev
tužioca, o čemu su dali jasne i iscrpne razloge, koje u svemu prihvata i ovaj sud i na koje
upućuje podnosioce revizija.
Prije svega, pravilno su odlučili nižestepeni sudovi kada su odbili istaknuti
prigovor nedostatka aktivne legitimacija na strani tužioca, s pozivom na odredbe Zakona
o autorskim i srodnim pravima ("Sl. list CG", br. 37/2011 i 53/2016).
Naime, odredbom člana 146 st.3 Zakona o autorskim i srodnim pravima je
propisano, da se kolektivno ostvarivanje (autorskih) prava vrši preko organizacije za
kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava.
Odredbom čl. 147 istog zakona je propisano da ostvarivanje prava iz čl.146 st.3
Zakona o autorskim i srodnim pravima, za više nosilaca autorskog i srodnih prava
kolektivno obavlja organizacija za kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava (stav
1), da je organizacija dužna da se registruje u skladu sa odredbama zakona koji uređuje
obavljanje djelatnosti, nakon dobijanja dozvole iz člana 150 stav 1 ovog zakona (stav 3),
da organizacija u svoje ime, a za račun svojih članova ostvaruje autorska i druga srodna
prava na njihovim objavljenim autorskim djelima, odnosno predmetima srodnih prava
(stav 4), da djelatnost kolektivnog ostvarivanja autorskog i srodnih prava može da se
obavlja samo na osnovu dozvole organa uprave nadležnog za poslove intelektualne
svojine (stav 6).
Imajući u vidu da je tužilac osnovan u skladu sa prethodno citiranim zakonskim
određenjima, te da obavlja djelatnost kolektivnog ostvarivanja autorskog i srodnih prava
na osnovu dozvole nadležnog organa, to je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je
isti aktivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari.
U vezi sa navedenim, nisu od značaja ni navodi revizije tužene drugog reda, da
tužilac nije aktivno legitimisan, jer se protiv njega vodi upravni postupak br.01-192 u
kojem se odlučuje da li tužilac ispunjava uslove za obavljanje djelatnosti ostvarivanja
autorskog i srodnih prava. Ovo kod činjenice što odluka u navedenom postupku nije
donijeta, pa tužilac djelatnost ostvarivanje autorskog i srodnih prava može obavljati sve
do trenutka dok mu to ovlašćenje - dozvola ne bude oduzeta pravosnažnom odlukom
nadležnog organa. Navodi revizije tužene drugog reda, da tužilac nije aktivno
BILTEN 2 / 2019 349

legitimisan, budući da nije zaključio ugovore sa stranim organizacijama za kolektivno
ostvarivanje prava, te da tužilac nije dostavio dokaz o postojanju reciprociteta, nisu od
uticaja na drugačije odlučivanje. Ovo iz razloga što je tužilac zaključio ugovore o
uzajamnom zastupanju sa stranim organizacijama (detaljno u pobijanoj presudi), a o
čemu su nižestepeni sudovi svakako dali detaljne, pravilne i jasne razloge, koje kao
takve prihvata i ovaj sud i na iste upućuje revidenta bez potrebe da ih dodatno ponavlja.
Nadalje, pravilno su odlučili nižestepeni sudovi i kada su odbili prigovor
nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene drugog reda.
Naime, odredbom čl.168 st.5 Zakona o autorskim i srodnim pravima je propisano
da su za obaveze korisnika solidarno odgovorni, lice koje koristi predmet zaštite; vlasnik,
držalac i zakupac prostora u kojem je predmet zaštite korišćen; kao i organizator
djelatnosti čijim vršenjem je došlo do korišćenja predmeta zaštite. Imajući u vidu
činjenicu da su predmetni koncerti i manifestacije održani na teritoriji Opštine Budva
(teritoriji kojom raspolaže drugotužena u skladu sa čl.16 i 17 Zakona o državnoj imovini -
Sl.list CG" br.21/2009 i 40/2011), to je ista u smislu citiranih zakonskih određenja,
zajedno sa organizatorom manifestacija i koncerta - Turističkom organizacijom Opštine
Budva, pasivno legitimisana u predmetnom sporu, zbog čega se i suprotna revizijska
isticanja pokazuju neosnovanim.
Pravilno su odlučili nižestepeni sudovi kada su usvojili tužbeni zahtjev i obavezali
tužene da tužiocu isplate iznos od 94.860,00€, sa pripadajućom kamatom, na ime
naknade korišćenja autorskih muzičkih djela sa repertoara tužioca, na manifestacijama i
koncertima koji su održani u organizaciji tuženih.
Naime, shodno odredbi čl. 19 st.4 Zakona o autorskim i srodnim pravima, za
svako iskorišćavanje autorskog djela od strane drugog lica autoru pripada autorski
honorar, odnosno pravična naknada.
Kako je tužilac organizacija za kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava u
smilsu čl. 147 st.1 Zakona o autorskim i srodnim pravima, te kako se predmetnoj pravnoj
stvari radi o autorima, koji svoja autorska prava ostvaruju kod tužioca kao takve
organizacije (ostvarivanja autorskih prava može biti individualno ili kolektivno preko
organizacije - čl.146 Zakona o autorskim i srodnim pravima), to je jasno da tužiocu kao
organizaciji za ostvarivanje autorskih prava i pripada naknada koju predmetnom tužbom
potražuje.
Takođe, pravilno su nižestepeni sudovi utvrdili i visinu naknade, osnovom
Privremene tarife naknada za korišćenje muzičkih djela sa repertoara PAM CG koje nisu
definisane zajedničkim sporazumima objavljenim u "Službenom listu Crne Gore"
br.45/12 od 17.08.2012.godine ("Sl.list CG" br. 58/13, 60/13) - u daljem tekstu
Privremena tarifa, te dovodeći istu u vezu sa brojem posjetilaca predmetnih događaja
(broj posjetilaca utvrđen u nalazu i mišljenju vještaka).
Naime, u situaciji kada ne postoji zaključen sporazum o neisključivom pravu
korišćenja predmeta zaštite (sporazum između tužioca i tuženih - kao korisnika
predmeta zaštite), to se saglasno odredbi čl. 174 st.1 Zakona o autorskom i srodnim
pravima, radi obračuna naknade za korišćenje muzičkih djela sa repertoara tužioca
primjenjuje Privremena tarifa. Odredbom člana 5 stav 2 Privremene tarife predviđeno je
da u slučaju da korisnik ne dostavi podatke o ostvarenim prihodima u predviđenom roku
ili se osnovica za obračun ne može precizno utvrditi, da se naknada obračunava u
bodovima na način predviđen odgovarajućom tarifnom klasom i tarifnim brojem, dok je

članom 9 stav 2 iste tarife predviđeno da vrijednost boda u privremenoj tarifi iznosi 1
euro.
Dakle, visina naknade se obračunava primjenom navedene tarife u odnosu na
broj posjetilaca, (broj posjetilaca utvrđen iz nalaza i mišljenja vještaka), a što su
nižestepeni sudovi pravilno i uradili, zbog čega se i suprotna revizijska isticanja pokazuju
neosnovanim."
BILTEN 2 / 2019 351

UPRAVNO PRAVO
BILTEN 2 / 2019 353

POVRAĆAJ U PREDJAŠNJE STANJE
(Član 93 Zakona o opštem upravnom postupku)
Povraćaj u predjašnje stanje je institut koji je isključivo vezan za rokove i

predstavlja način saniranja propuštenog roka, odnosno posljedice proistekle iz
tog propuštanja koje su neskrivljene, neotklonjive i koje su bile nepridvidljive i
postupak se vraća u stanje u kojem se nalazio prije propuštanja.
Iz obrazloženja:
"U upravnom postupku, koji je prethodio donošenju pobijane presude nijesu

počinjene povrede pravila postupka koje bi bile od uticaja na zakonito i pravilno
rješavanje stvari, na čije postojanje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl.46
ZUS-a.
Naime, a kako to pravilno nalazi Upravni sud povraćaj u predjašnje stanje, u
smislu čl. 93 Zakona o opštem upravnom postupku ("Sl.list RCG" br.60/2003) se može
podnijeti kada stranka iz opravdanih razloga propusti da u roku izvrši neku radnju u
postupku, usled kojeg propuštanja je izgubila pravo na vršenje te radnje pa je pravilno
taj zahtjev osporenim zaključkom odbačen jer stranka, u konkretnom slučaju tužilac, u
prijedlogu za povraćaj u predjašnje stanje nije naveo da je propustio neku procesnu
radnju vezanu za rok.
Naime, povraćaj u predjašnje stanje je institut koji je isključivo vezan za rokove i
isti je način saniranja propuštenog roka odnosno posledice proistekle iz tog propuštanja,
koje su neskrivljene, neotklonjive i bile su nepridvidljive, i dovodi stanje stvari u
predjašnje stanje.
Prema tome, cijeneći navode prijedloga za povraćaj u predjašnje stanje od
04.07.2016.godine koji je podnio tužilac se utvrdjuje da u istom nije navedeno koju je to
radnju tužilac iz opravdanih razloga propustio i usled kojeg propuštanja je izgubio neko
svoje pravo već se u istom tužilac bavi radnjama prvostepenog i drugostepenog organa i
njihovim propustima, a što je predmet nekog drugog postupka."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 665/19 od 12.09.2019. godine).
BILTEN 2 / 2019 355

PRAVNA PRIRODA AKTA O POKRETANJU DISCIPLINSKOG POSTUPKA
(Član 2 Zakona o o upravnom sporu)
Akt o pokretanju disciplinskog postupka nije upravni akt, jer se istim ne

utiče na bilo koja prava, obaveze i pravne interese tužioca.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta proizlazi da je načelnik Generalštaba Ministarstva odbrane

donio odluku o pokretanju disciplinskog postupka protiv tužioca shodno čl.166 st.1
Zakona o Vojsci Crne Gore. Tom odredbom je propisano da se disciplinski postupak
zbog disciplinske greške pokreće odlukom o pokretanju disciplinskog postupka koju
donosi načelnik Generalštaba, a stavom 2 je odredjeno da disciplinsku odgovornost lica
u službi u Vojsci zbog disciplinske greške, raspravlja i donosi odluku načelnik
Generalštaba i protiv te odluke (iz stava 1), nije dozvoljena žalba (stav 3).
Odredbom čl. 2 Zakona o upravnom sporu, propisano je da je upravni akt onaj
akt, odnosno upravna aktivnost kojom se u vršenju javnih ovlašćenja, utvrdjuje ili na
drugi način utiče na prava, obaveze i pravne interese fizičkog ili pravnog lica, kada je to
zakonom propisano.
Dakle, u upravnom postupku se ne može pobijati akt o pokretanju disciplinskog
postupka, jer se njime ne odlučuje o pravima, obavezama ili pravnim interesima fizičkog
ili pravnog lica. Stoga, pravilno zaključuje Upravni sud da se donošenjem odluke o
pokretanju disciplinskog postupka ne utiče na bilo koja prava, obaveze i pravne interese
tužioca, a odluka koja bi bila donijeta u disciplinskom postupku, predstavljala bi akt
protiv koga se može pokrenuti upravni spor.
Po stanovištu ovog suda, pravilno je Upravni sud donio tužbu odbio u smislu čl.22
st.1 tač.4 ZUS-a. "

TUŽBA PRVOSTEPENOG ORGANA
(Član 10 Zakona o upravnom sporu)
Prvostepeni organ nije ovlašćen da podnese tužbu protiv akta kojim je

poništeno njegovo rješenje, jer tim aktom nije povrijedjeno neko njegovo pravo ili
pravni interes.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta proizilazi da je u upravnom postupku tužilja L. B. donijela

prvostepeno rješenje i da je ista podnijela tužbu Upravnom sudu protiv rješenja
drugostepenog organa - Agencije za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup
informacijama, kojim je s pozivom na član 237 st. 2 Zakona o opštem upravnom
postupku poništeno prvostepeno rješenje i predmet vraćen na ponovni postupak i
odlučivanje.
Saglasno članu 10 Zakona o upravnom sporu ("Sl.list CG", br. 54/16) tužilac u
upravnom sporu je fizičko ili pravno lice, koje smatra da mu je upravnim aktom ili
drugom upravnom aktivnošću povrijedjeno neko pravo ili pravni interes.
Kod svega naprijed navedenog osnovano Upravni sud pobijanim rješenjem
zaključuje da u konkretnom slučaju prvostepeni organ nije legitimisan za pokretanje
upravnog spora protiv rješenja drugostepenog organa i za takav svoj zaključak daje
dovoljne i jasne razloge, koji navodima podnijetog zahtjeva nijesu dovedeni u sumnju.
Ovo sa razloga što prvostepeni organ nije ovlašćen da podnosi tužbu protiv akta kojim je
poništeno njegovo rješenje, jer u konkretnom slučaju upravnim aktom nije povrijedjeno
neko njegovo pravo ili pravni interes, već je dužan da postupi po odredbi člana 237 st. 2
Zakona o opštem upravnom postupku i donese novo rješenje.
Navodi podnijetog zahtjeva kojima se tvrdi da je Upravni sud u istovjetnim
predmetima usvajao tužbe tužilje (presude Upravnog suda Crne Gore U. br. 2082/14,
U. br. 3233/14, U. br. 2086/14, U. br. 471/15, U. br. 2207/15, U. br. 7087/17 i U. br.
12205/17) su neprihvatljivi. Ovo sa razloga što su tim presudama poništena
drugostepena rješenja kojima je saglasno članu 238 st. 1 Zakona o opštem upravnom
postupku drugostepeni organ meritorno odlučio u postupku po žalbi i dao nalog
prvostepenom organu da se pod odredjenim uslovima podnosiocu zahtjeva dostavi
tražena informacija."
BILTEN 2 / 2019 357

PRESUDJENA STVAR
(Član 22 st.1 tač. 5 Zakona o upravnom sporu)
Za ocjenu postojanja presudjene stvari je potreban identitet stranaka,

identitet rješenja i identitet pravnog osnova, pa se ne radi o presudjenoj stvari ako
su osporena rješenja različitog broja i odnose se na izbor dva različita kandidata.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je Opština Danilovgrad dana 27.09.2017.

godine objavila javni konkurs za upražnjeno radno mjesto pomoćnik/ca-sekretara/ke
Sekretarijata za finansije i ekonomski razvoj, dva izvršioca/teljke, na odredjeno vrijeme
na period od 4 godine i da su se na taj konkurs prijavila tri kandidata M. J., K. M. i B. Z.,
svi diplomirani ekonomisti, gdje je nakon sprovedene procedure predsjednik opštine
donio dvije odluke i to Odluku broj 01-UP-93/1 od 19.12.2017.godine, kojom je J. M.
izabrana za pomoćnicu sekretara i Odluku broj 01-UP-94/1 od 19.12.2017.godine, kojom
je K. M. izabrana za pomoćnicu sekretara.
Na te odluke Z. B., ovdje tužilac, je podnio žalbu tuženoj koja je rješenjem broj
UP II 01-3/2 od 25.01.2018.godine i rješenjem broj UP II 01-4/2 od 25.01.2018.godine
odbila žalbu B. Z. kao neosnovanu. Dalje je utvrdjeno da je rješenje tužene broj UP II
01-4/2 od 25.01.2018.godine bilo predmet ispitivanja pred Upravnim sudom u presudi
U.br.972/18 od 18.09.2019.godine gdje je tužba tužioca usvojena i poništeno navedeno
rješenje tužene.
U presudi, koja se osporava podnesenim zahtjevom, a kojim je tužba odbijena
shodno odredbama čl.22 st.1 tač.5 Zakona o upravnom sporu-da već postoji
pravosnažna sudska odluka donijeta u istoj stvari, Upravni sud prenebregava činjenicu
da je tužbom pobijano rješenje UP II 01-3/2 od 25.01.2018.godine, te očigledno
pogrešno zaključio da se radi o istoj pravnoj stvari. Činjenica je da su rješenja Komisije
za žalbe UP II 01-3/2 i UP II 01-4/2 donesena istog dana, sa identičnim obrazloženjem,
medjutim Odluke predsjednika opštine Danilovgrad se odnose na izbor dva različita
kandidata na oglašena radna mjesta.
Ovo sve znači da je za ocjenu postojanja presudjene stvari potreban identitet
stranaka, identitet rješenja i identitet pravnog osnova, a u konkretnom slučaju su
rješenja različitog broja, ista se, prema stanju u spisima predmeta, ne odnose na iste
kandidate, pa prema tome Upravni sud nije mogao tužbu odbiti s pozivom na odredbi
čl.22 st.1 tač.5 ZUS-a.
Cijeneći navedeno, pobijana presuda sadrži nejasne razloge koji su protivrečni sa
stanjem u spisima predmeta, zbog čega je zahtjev za ispitivanje sudske odluke je valjalo
uvažiti, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti Upravnom sudu na ponovni postupak."

NERAZUMLJIVI RAZLOZI
(Član 367 st. 2 tač. 15 ZPP u vezi člana 4 ZUS-a)
Nerazumljivi su razlozi pobijane presude da tužilja, kao davalac izdržavanja

nema pravnog interesa da se imovina na kojoj treba da stekne pravo svojine
nakon smrti primaoca izdržavanja upiše na istu.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je M. M. podnijela zahtjeva za upis ½

suvlasničkog dijela na nepokretnostima upisanim u l.n.56 KO Kotor I, kat.parcela 14/13,
zgrada 1, PD 11 jer je ugovorom o doživotnom izdržavanju UZZ br.785/2016 od
08.08.2014.godine, ovjerenom kod notara, izvršena podjela zajedničke imovine izmedju
nje i njenog pokojnog supruga, te je konstatovano da predmetni stan predstavlja
zajedničku bračnu tekovinu, gdje je njen suprug upisan kao titular zajedničke svojine i
kako nije naveden suvlasnički udio, to se u smislu čl.131 st.2 Zakona o svojinsko
pravnim odnosima pretpostavlja da su suvlasnički djelovi jednaki. Dalje je utvrdjeno da
su navedenim ugovorom primaoci izdržavanja bračni drugovi sada pok. M. V. i M. M., a
da je davalac izdržavanja S. B.
Upravni sud u razlozima presude citira odredbe čl.10 st.1 ZUS-a nalazeći da
tužilja B. S. nije dokazala pravni interes za vodjenje predmetnog spora budući da iz
osporenog rješenja kao i iz referata tužbe ne proizilazi postojanje pravnog interesa
tužilje, niti je u tužbi navedeno u čemu se sastoji njen pravni interes. Iz tih razloga je
Upravni sud odbio tužbu jer nedostaje aktivna legitimacija na strani tužilje.
Odredbama čl.1075 Zakona o obligacionim odnosima propisano je da se
ugovorom o doživotnom izdržavanju obavezuje jedna strana (davalac izdržavanja) da će
drugu stranu ili trećeg (primaoca izdržavanja) izdržavati do njegove smrti, a druga strana
se obavezuje da mu daje svu ili dio svoje imovine, s tim da je sticanje stvari i prava
odloženo do trenutka smrti primaoca izdržavanja i shodno čl.1076 naznačeni ugovor
mora biti zaključen u posebnoj formi i kada je doživotno izdržavanje ugovoreno za dvoje
ili više lica, svako od njih ima zasebno pravo na odredjena davanja i činjenja (čl.1078
ZOO).
Davalac izdržavanja B. S., u ovoj pravnoj stvari tužilja, nije učestvovala u svojstvu
stranke u upravnom postupku. Medjutim, za pokretanje upravnog spora protiv
odredjenog upravnog akta potrebno je da se rješavalo o nečijem pravu ili obavezama ili
pravnom interesu ili se na drugi način uticalo na prava, obaveze odnosno pravnom
interesu. To pravo u konkretnoj pravnoj stvari tužilji daju gore navedene odredbe Zakona
o obligacionim odnosima, jer je upravnim aktom povrijedjeno njeno pravo zasnovano na
zakonu, kao davaoca izdržavanja.
Cijeneći navedeno, nerazumljivi su razlozi pobijane presude da tužilja, kao
davalac izdržavanja, nema pravnog interesa da se imovina na kojoj treba da stekne
pravo svojine nakon smrti primaoca izdržavanja - M. M.upiše na istu, te je stoga zahtjev
za ispitivanje sudske odluke valjalo uvažiti, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti
Upravnom sudu na ponovni postupak."
BILTEN 2 / 2019 359

POVREDA PRAVILA POSTUPKA U UPRAVNOM SPORU
(Član 367 st. 2 tač. 15 ZPP u vezi člana 4 ZUS-a)
Nerazumljivi su razlozi pobijane presude da je ograničen pristup podacima

o prihodima i imovini javnih funkcionera, čime je počinjena povreda pravila
postupka iz člana 367 st. 2 tač. 15 ZPP u vezi člana 4 ZUS-a.
Iz obrazloženja:
"Pobijanom presudom se zaključuje da bi se objavljivanjem traženih informacija

povrijedilo pravo na privatnost i pravo na pravično sudjenje, pa se dovodeći te činjenice
u vezi sa članom 14 st. 1 tač 1 Zakona o slobodnom pristupu informacijama i članom 9
st. 1 tač. 1 Zakona o zaštiti podataka o ličnosti izvodi zaključak da je osporeno rješenje
zakonito.
Gornji razlozi pobijane presude su nerazmljivi, čime je počinjena povreda pravila
postupka iz člana 367 st. 2 tač. 15 ZPP u vezi člana 4 ZUS-a.
Odredbom člana 14 st. 1 tač. 1 al. 1 Zakona o slobodnom pristupu informacijama
je propisano da organ vlasti može ograničiti pristup informaciji ako je to u interesu zaštite
privatnosti od objelodanjivanja podataka predvidjenih zakonom kojim se uredjuje zaštita
podataka o ličnosti osim podataka koji se odnose na javne funkcionere u vezi sa
vršenjem javne funkcije, kao i prihode, imovinu i sukob interesa tih lica i njihovih
srodnika koji su obuhvaćeni zakonom kojim se uredjuje spriječavanje sukoba interesa.
Iz spisa predmeta proizilazi da je T. M. javni funkcioner u smislu Zakona o
spriječavanju korupcije, pa su nerazumljivi gornji razlozi pobijane presude da je
ograničen pristup podacima o prihodima i imovini javnih funkcionera.
Podacima mimo onih navedenih u naprijed navedenoj odredbi Zakona o
slobodnom pristupu informacijama (matični broj), jeste ograničen pristup, ali tu situaciju
reguliše član 24 Zakona o slobodnom pristupu informacijama.
Pobijanim rješenjem tužba je odbijena kao nedozvoljena sa obrazloženjem „da je
Fond izjavio tužbu protiv rješenja tuženog organa kojim je potvrdjeno rješenje
prvostepenog organa o povraćaju nepokretnosti, to se, po ocjeni suda, ne dira u njegova
prava ili pravni interes, propisan odredbom člana 10 ZUS-a, koji bi mogao postojati
samo ukoliko bi predmet upravne stvari bilo obeštećenje koje bi to pravno lice izvršavalo
u skladu sa pomenutom zakonskom odredbom“.
Gornji razlozi pobijanog rješenja su nerazumljivi čime je počinjena povreda pravila
postupka iz člana 367 st. 2 tač. 15 ZPP-a u vezi člana 4 ZUS-a. Ovo sa razloga što se iz
spisa predmeta utvrdjuje da je osporenim rješenjem izmedju ostalog odlučeno o žalbi
tužioca, pa je nerazumljivo kako to stranka čija je žalba odbijena osporenim rješenjem
nema pravnog interesa za podnošenje tužbe."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br.1474/19 od 19.12.2019. godine).

MERITORNO ODLUČIVANJE
(Član 36 st. 1 tač. 6 ZUS-a)
Upravni sud može odlučivati u sporu pune jurisdikcije ako nadležni

javnopravni organ nije donio akt u zakonom propisanom roku, a priroda upravne
stvari mu to dozvoljava.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužilja podnijela tužbu protiv Ministarstva

rada i socijalnog staranja zbog neodlučivanja po žalbi izjavljenoj zbog nedonošenja
rješenja od strane prvostepenog javnopravnog organa, nakon što je prethodno rješenje
istog poništeno od strane tuženog organa rješenjem broj 060.55-10207/17-1 od 18 . 05.
2017. godine.
U postupku odlučivanja po predmetnoj tužbi utvrdjeno je da tuženi nije odlučio po
izjavljenoj žalbi, ali i da je prije podnošenja predmetne tužbe - 20. 12. 2017. godine
oglasio ništavim svoje rješenje, kojim je bilo poništeno prvostepeno rješenje i predmet
vraćen prvostepenom organu na ponovno odlučivanje.
Kod gornjeg činjeničnog stanja pravilnom primjenom procesnih odredbi Upravni
sud je pobijanom presudom osnovano tužbu usvojio i rješavajući u sporu pune
jurisdikcije istu odbio. Za takvu svoju odluku Upravni sud je dao dovoljne i jasne razloge,
koje i ovaj sud prihvata, pa se neosnovano ista pobija zbog povrede pravila postupka u
upravnom sporu.
Prednje sa razloga što je stranka izjavila žalbu, a drugostepeni organ - tuženi
nasuprot svojoj obavezi da po žalbi donese rješenje (član 242 Zakona o opštem
upravnom postupku) to nije uradio.
Saglasno članu 36 stav 1 tač. 6 ZUS-a Upravni sud može odlučivati u sporu pune
jurisdikcije ako nadležni javnopravni organ nije donio akt u zakonom propisanom roku.
Postupajući saglasno navedenoj zakonskoj odredbi Upravni sud je odlučio po žalbi - istu
odbio i time je riješena predmetna upravna stvar, jer na snazi ostaje prvostepeni upravni
akt. Neosnovano se, zato, podnijetim zahtjevom predmetna presuda pobija zbog
povrede člana 36 ZUS-a uz tvrdnju da Upravni sud može meritorno odlučiti samo kad
postoji drugostepeni upravni akt.
Pozivanje podnosioca zahtjeva na odredbu člana 35 ZUS-a je bez značaja za
drugačiju odluku, jer je u konkretnom slučaju sud odlučivao u sporu pune jurisdikcije
saglasno članu 36 stav. 1 tač. 6 ZUS-a.
Osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da u konkretnom slučaju
nije bilo mjesta primjeni člana 26 Zakona o upravnom sporu, jer rješenje kojm je
oglašeno ništavim ranije rješenje tuženog ne predstavlja udovoljenje tužbenom zahtjevu,
koji glasi "nalaže se tuženom da donese rješenje po žalbi", niti je tim rješenjem odlučeno
po žalbi. Uz to, to rješenje nije donijeto za vrijeme sudskog postupka, već prije
pokretanje istog (tužba podnijeta 28. 03. 2018. godine, a rješenje donijeto 20. 12. 2017.
godine).
BILTEN 2 / 2019 361

Navodi podnijetog zahtjeva da naknadno donijeto rješenje stranci nije uručeno
bez značaja su za drugačiju odluku po predmetnoj tužbi, jer stranka ima pravo da traži
od organa da joj se rješenje uruči, a zatim i pravo pokretanja upravnog spora protiv
istog."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 1491/19 od 14.11.2019. godine

PRAVOSNAŽNA PRESUDA KAO OSNOV ZA PROMJENU UPISA PRAVA SVOJINE
(Član 84 u vezi čl. 85 i 87 Zakona o državnom premjeru i katastru nepokretnosti)
Pravosnažna presuda ne može biti osnov za promjenu u katastru

nepokretnosti ako tom presudom nije utvrdjeno pravo svojine tužilaca prema licu
koje je upisano kao nosilac prava svojine u trenutku kada je zahtjev za promjenu
upisa podnijet.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je od strane tužilaca podnesen zahtjev za

promjenu upisa u listu nepokretnosti broj 1125 KO Pljevlja po pravosnažnoj i izvršnoj
presudi na osnovu priznanja Osnovnog suda u Pljevljima P.br.398/13 od 10.05.2013.
godine, kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužilaca i obavezan tuženi V. N. da im prizna
pravo svojine na ½ parcele broj 692 l.n.br.1125 KO Pljevlja površine 215 m2. Nadalje je
utvrdjeno, da je u momentu podnošenja zahtjeva tužilaca za promjenu upisa, kao vlasnik
predmetne nepokretnosti kat.parcele 692 upisane u naznačenom posjedovnom listu
upisano zainteresovano lice „H. A. R.“ DOO P. u obimu prava 1/1 po osnovu ugovora o
kupoprodaji UZZ broj 89/2013 od 15.03.2013.godine.
Shodno čl. 84 Zakona o državnom premjeru i katastru nepokretnosti /“Sl.list RCG“
br.29/07 i „Sl.list CG“ br.32/11, 40/11/ pravosnažna i izvršna presuda predstavlja osnov
za promjenu upisa prava svojine. Medjutim odredbom čl.85 naznačenog zakona
propisano je da se upis u katastar može dozvoliti samo u odnosu na lice, koje je u
momentu podnošenja zahtjeva za upis upisano kao imalac prava koje se upisom
zahtijeva ili koje istovremeno bude uknjiženo kao imalac prava, a odredbom čl.87 st. 2
navedenog zakona propisano je da se uknjižba na novog imaoca prava neće dozvoliti,
ako u ispravi, na osnovu koje se vrši uknjižba, raniji imalac prava nije označen i prema
njemu pravo novog imaoca nije utvrdjeno.
Prema tome, a kako to pravilno nalazi Upravni sud, pravosnažna presuda kao
isprava na osnovu koje se treba izvršiti promjena mora biti u skladu sa podacima na koju
upućuju odredbe čl. 85 i čl. 87 Zakona o državnom premjeru i katastru nepokretnosti, jer
u postupku upisa i promjena u katastarskom operatu se mora voditi računa o načelima
koja su imperativne prirode i koja ne mogu biti derogirana ni aktom državnog organa.
Navodi zahtjeva kojim se ukazuje na greške na zapisniku o usmenoj raspravi kao
i na ukazivanje na netačan broj prvostepenog rješenja u obrazloženju presude su bez
uticaja na drugačije presudjenje.
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 693/19 od 12.09.2019. godine)
BILTEN 2 / 2019 363

BRISANJE PRAVA KORIŠĆENJA I UPIS PRAVA SVOJINE
(Član 419 st. 1 i 4 i član 420 st.1 Zakona o svojinsko pravnim odnosima)
Za brisanje prava korišćenja i upis prava svojine saglasno odredbi člana

419 st. 1 i člana 420 Zakona o svojinsko - pravnim odnosima bitno je samo stanje
upisa na dan stupanja na snagu tog zakona.
Iz obrazloženja:
"U upravnom postupku, koji je prethodio donošenju pobijane presude na

nesumnjiv način je utvrdjeno da je na dan stupanja na snagu Zakona o svojinsko
pravnim odnosima na nepokretnostima površine 942m2 iz l.n. broj 733 KO Podgorica II
kao korisnik bilo upisano preduzeće ,,K.'', koja promjena je dozvoljena rješenjem
Republičkog zavoda za geodetske i imovinsko pravne poslove UP-03-1259 od 28. 11.
1996. godine, na osnovu ugovora o kupoprodaji Ov.br.16712/96 od 25. 07. 1996.
godine.
Dovodeći u vezu naprijed utvrdjeno činjenično stanje sa odredbama člana 10
Zakona o državnom premjeru i katastru nepokretnosti i odredbama člana 419 st. 1 i
člana 420 Zakona o svojinsko pravnim odnosima osnovano Upravni sud pobijanom
presudom zaključuje da je osporeno rješenje zakonito, jer saglasno članu 419 st. 1
Zakona o svojinsko pravnim odnosima pravo korišćenja stupanjem na snagu tog
zakona postaje pravo svojine, a saglasno članu 420 st. 1 navedenog zakona organ
uprave nadležan za vodjenje katastra nepokretnosti je dužan da na zahtjev lica čija su
prava iz člana 419 st. 1 tog zakona upisana u katastar nepokretnosti dozvoli brisanje
prava korišćenja i upiše pravo svojine u korist imaoca tog prava.
Kod svega naprijed navedenog navodi podnijetog zahtjeva o prethodnim upisima
su bez značaja za drugačiju odluku, jer je za primjenu odredbi člana 419 st. 1 i člana
420 Zakona o svojinsko pravnim odnosima bitno samo stanje upisa na dan stupanja na
snagu navedenog zakona.
Cijenio je Upravni sud pobijanom presudom navode tužbe kojima se tvrdi da
navedeni kupoprodajni ugovor ne može predstavljati valjan osnov za pretvaranje prava
korišćenja u pravo svojine, te da je za usvajanje zahtjeva trebalo pribaviti mišljenje o
plaćenoj tržišnoj naknadi iz člana 419 st. 4 Zakona o svojinsko pravnim odnosima i pri
tom pravilno zaključio da su ti navodi neprihvatljivi. Ovo sa razloga što preduzeće "K."
predmetne nepokretnosti nije steklo u postupku privatizacije društvenog preduzeća, već
na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog sa DD "G."."

ZABILJEŽBA RJEŠENJA O IZVRŠENJU
(Član 83 st. 3 i član 98 Zakona o državnom premjeru i katastru nepokretnosti
u vezi člana 158 st. 1 Zakona o izvršenju i obezbjedjenju)
Prestao je pravni osnov za upis zabilježbe rješenje o izvršenju javnog

izvršitelja ako je rješenjem nadležnog suda isto ukinuto.
Iz obrazloženja:
"Odredbom člana 158 stav 1 Zakona o izvršenju i obezbjedjenju, propisano je da

će se u katastar nepokretnosti izvršiti upis rješenja o izvršenju, odnosno drugi
odgovarajući upis u skladu sa propisima o upisu prava na nepokretnostima u katastar
nepokretnosti.
U skladu sa članom 98 Zakona o državnom premjeru i katastru nepokretnosti,
zabilježbom se vrši upis činjenica koje se odnose na vlasnika nepokretnosti ili na
nepokretnost, a izmedju ostalog i pokretanje postupka izvršenja na nepokretnosti u
slučajevima propisanim zakonom kojim se uredjuje izvršni postupak, dok je članom 83
stav 3 istog zakona propisano da je zabilježba upis odredjenih pravnih činjenica koje
mogu proizvoditi pravna dejstva pod uslovima odredjenim zakonom.
Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je rješenjem Javnog izvršitelja D.Č. iz B. P.,
I.br.548/14 od 24.07.2015.godine, po predlogu tužilje, kao izvršnog povjerioca odredjeno
izvršenje na nepokretnostima kao izvršnih dužnika L. J., L. J. i Z. J., na osnovu presude
Osnovnog suda u Kolašinu P.br.19/09 od 14.10.2009. godine. Prvostepenim rješenjem
odbijen je zahtjev za upis zabilježbe navedenog rješenja o izvršenju iz razloga što je to
rješenje po prigovoru izvršnih dužnika, ukinuto rješenjem Osnovnog suda u Kolašinu
Ip.br.77/15 od 23.10.2015. godine. Odbijajući žalbu tužilje kao neosnovanu tuženi organ
je u svemu prihvatio razloge iz obrazloženja rješenja prvostepenog organa.
Kod navedenog stanja stvari, po ocjeni suda, nasuprot navodima zahtjeva,
pravilno je postupio tuženi organ kada je prilikom ocjene navoda žalbe koji su odlučni za
rješenje predmene stvari, ocijenio da je ista neosnovana, o čemu su dati jasni razlozi u
pogledu odlučnih činjenica, tako da je osporeno rješenje koje je bilo predmet ispitivanja
pred Upravnim sudom, zakonito, zbog čega je taj sud, pravilno tužbu odbio kao
neosnovanu.
Polazeći od činjenice da je rješenjem nadležnog suda, ukinuto rješenje o
izvršenju, prestao je pravni osnov za upis zabilježbe u skladu sa citiranim zakonskim
odredbama, tako da se neosnovano prigovorima tužilje iznijetim u zahtjevu tvrdi
suprotno, a kod činjenice da zahtijev stranke nije mijenjan nakon ukidanja rješenja o
izvršenju Javnog izvršitelja, od strane Osnovnog suda u Kolašinu."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 851/19 od 12.12.2019. godine.)
BILTEN 2 / 2019 365

PREDMET JAVNE NABAVKE I PONUDJENA CIJENA
(Član 41 i 84 st. 4 Zakona o javnim nabavkama)
Predmet javne nabavke mora da bude opisan potpuno, jasno i razumljivo,

na način koji omogućava podnošenje odgovarajuće ponude po vrsti, kvalitetu,
cijeni, kao i po drugim potrebnim svojstvima i uslovima, dok se ponudjena cijena
izražava za cjelokupni predmet javne nabavke, a ukoliko je predmet javne nabavke
odredjen po partijama, posebno za svaku partiju javne nabavke.
Iz obrazloženja:
"Odredbom čl. 41 Zakona o javnim nabavkama propisano je odredjivanje javne

nabavke, da predmet javne nabavke mora da bude opisan potpuno, jasno i razumljivo,
na način koji omogućava podnošenje odgovarajuće ponude po vrsti, kvalitetu, cijeni, kao
i po drugim potrebnim svojstvima i uslovima (stav 3).
Odredbom čl. 107 stav 2 navedenog zakona, propisano je da ugovor o javnoj
nabavci mora da bude u skladu sa uslovima utvrdjenim tenderskom dokumentacijom i
odlukom o izboru najpovoljnije ponude.
Iz spisa predmeta proizilazi da je Ministarstvo ekonomije kao naručilac javne
nabavke u tehničkim karakteristikama i specifikacijama, predvidio 12 stavki sa
jedinicama mjere i ukupnim količinama za svaku stavku pojedinačno i odredio da ne
može sa sigurnošću predvidjeti tačan broj predmetnih usluga u godini dana, pa je
zahtijevao da se, od strane ponudjača, dostave jedinične cijene za svaku stavku i
specifikacije i njihov ukupan zbir, sa posebno iskazanim PDV-om.
Kod svega navedenog, imajući u vidu da je naručilac pogrešno odredio predmet
javne nabavke, da je postupio suprotno čl. 41 Zakona o javnim nabavkama, to je
istovremeno prekršio i odredbu čl. 84 st.4 istog zakona, kojim je propisano da ponudjena
cijena izražava se za cjelokupni predmet javne nabavke, a ukoliko je predmet javne
nabavke odredjen po partijama i posebno za svaku partiju javne nabavke. S obzirom na
navedeno, učinjena je bitna povreda Zakona o javnim nabavkama iz člana 134 stav 1
tač.3, pa je pravilno postupio tuženi organ kada je po službenoj dužnosti u cjelosti
poništio postupak javne nabavke po Tenderskoj dokumentaciji Ministarstva ekonomije i
Upravni sud kada je predmetnu tužbu odbio kao neosnovanu.
Neosnovani su navodi iz zahtjeva da je u identičnoj pravnoj situaciji Upravni sud
zauzeo drugačiji stav (U.br. 4678/18 bod 20.11.2018.g.), jer u tom slučaju Odluka o
izboru najpovoljnijeg ponudjača nije bila obrazložena, odnosno, nije obrazloženi razlozi
zbog čega je konkretna ponuda bila najpovoljnija.
Neosnovano je pozivanje tužioca u zahtjevu da je ponudjačima ostavljena
mogućnost da cijenu ponude iskazuju u odnosu na količinu „1“ kako je to naručilac
predividio u tehničkim specifikacijama pri čemu je ostavljeno pravo naručiocu da mimo
cijene iskazane u traženoj količini kod izabrane ponude, naknadno utvrdjuju ukupnu
cijenu izabrane ponude do visine procijenjene vrijednosti javne nabavke, jer je to u
suprotnosti sa čl.107 st.2 Zakona o javnim nabavkama."

NOVČANA NAKNADA PO OSNOVU RODJENJA TROJE I VIŠE DJECE
(Član 2 st. 1 Zakona o izvršenju Odluke Ustavnog suda Crne Gore U - I broj 6/16 od
19.04.2017. godine, 51 st. 1 tač. 1 Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti
i član 2 Uputstva o načinu obračunavanja i plaćanja poreza
i doprinosa na lična primanja po osnovu zaposlenja)
Tužilja nema pravo na novčanu naknadu po osnovu rodjenja troje i više

djece, ako radi korišćenja tog prava radni odnos istoj nije prestao njenom voljom,
već istekom vremena na koje je bio zaključen ugovor o radu.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je prvostepeni organ s pozivom na član 2 st.1

1 Zakona o izvršenju Odluke Ustavnog suda Crne Gore U-I broj 6/16 od 19. 04. 2017.
godine ("Sl.list CG", br. 42/17, 92/17... 55/18) odbio zahtjev tužilje kojim je tražila da joj
se prizna pravo na novčanu naknadu po osnovu rodjenja troje i više djece, jer je tužilji
radni odnos prestao istekom vremena na koje je bio zaključen ugovor o radu, a ne
njenom voljom.
Saglasno članu 2 st. 1 Zakona o izvršenju Odluke Ustavnog suda Crne Gore U - I
broj 6/16 od 19. 04. 2017. godine, korisnice prava iz člana 1 ovog zakona, koje su
koristile pravo iz člana 4 (čl. 54a i 54b) Zakona o dopunama Zakona o socijalnoj i dječjoj
zaštiti, odnosno člana 1 i 2 (čl. 54a stav 1 i 54b stav 1) Zakona o izmjenama i dopunama
Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti, a kojima je radi korišćenja tog prava njihovom voljom
prestao radni odnos, bez obzira da li je radni odnos zasnovan na odredjeno ili
neodredjeno vrijeme, imaju pravo na mjesečnu naknadu.
Dovodeći u vezu naprijed navedenu zakonsku odredbu i utvrdjeno činjenično
stanje osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da je osporeno rješenje
zakonito, jer saglasno navedenom članu tužilja ne ispunjava uslove za ostvarivanje
predmetnog prava.
Neprihvatljivi su navodi podnijetog zahtjeva kojima se tvrdi da je tužilji njenom
voljom prestao radni odnos. Ovo sa razloga što se iz ugovora o radu od 01. 04. 2015.
godine i rješenja o prestanku radnog odnosa koje je donijeto nakon isteka ugovora o
radu na nesumnjiv način utvrdjuje da je tužilja zasnovala radni odnos na odredjeno
vrijeme kod „P.“ DOO N. u periodu od 01. 04. 2015. do 01. 11. 2015. godine radi
obavljanja knjigovodstvenih poslova i da je istekom tog ugovora - 01. 11. 2015. godine
prestala potreba za njenim daljim radnim angažovanjem."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 1385/19 od 17.10.2019. godine.)
BILTEN 2 / 2019 367

PRAVO NA MATERIJALNO OBEZBJEDJENJE
(Član 21 i 22 st.1 tač. 14 Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti)
Tužilac nema pravo na materijalno obezbjedjenje ako je njegov član

porodice vlasnik motornog vozila, a ne radi se o vozilu koje služi za prevoz
pojedinca ili člana porodice, korisnika dodatka za njegu i pomoć.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta proizilazi da je tužilac podnio zahtjev za ostvarivanje prava na

materijalno obezbedjenje i utvrdjeno je, da živi u zajednici sa roditeljima, suprugom i
djecom, a iz podatka Ministarstva unutrašnjih poslova – “Socijalnog kartona” proizilazi
da je otac tužioca H. P., koji je član porodičnog domaćinstva tužioca, vlasnik putničkog
motornog vozila VW Passat 1,9 TDI.
Odredbom čl.22 st.1 tač.14 Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti, propisano je da
pravo na materijalno obezbedjenje može ostvariti pojedinac, odnosno porodica iz čl.21
ovog zakona, pod uslovom da pojedinac, odnosno član porodice nije vlasnik motornog
vozila, osim motornog vozila koje služi za prevoz pojedinca ili člana porodice, korisnika
dodatka za njegu i pomoć.
Imajujući u vidu da porodica tužioca ima u vlasništvu motorno vozilo i da nema
člana porodice korisnika dodatka za njegu i pomoć, to pravilno zaključuje Upravni sud
da donošenjem pobijanog rješenja nije povrijedjen zakon na štetu tužioca jer nijesu
ispunjeni uslovi iz čl.22 st.1 tač.14 Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti."

PRAVO NA DODATAK NA DJECU
(Čl. 42 - 45 Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti)
Prestankom prava na materijalno obezbjedjenje porodice, prestaje da

postoji i uslov za korišćenje prava na dodatak za djecu.
Iz obrazloženja:
"Odredbom člana 42 stav 1 Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti („Sl.list CG“,

br.27/13, 1/15, 42/15 i 47/15) propisani su uslovi za sticanje prava na dodatak na djecu,
u skladu sa kojom odredbom ovo pravo može ostvariti dijete koje je: korisnik
materijalnog obezbjeđenja; korisnik dodatka za njegu i pomoć; korisnik lične invalidnine;
bez roditeljskog staranja, kao i dijete čiji je roditelj, usvojilac, staralac, hranitelj, odnosno
lice kome je dijete povjereno na njegu, vaspitanje i obrazovanje kao korisnik
materijalnog obezbjeđenja zasnovao radni odnos na osnovu sporazuma o aktivnom
prevazilaženju nepovoljne socijalne situacije.
Kod naprijed navedene zakonske odredbe i utvrdjenja da djeca nijesu korisnici
dodatka za njegu i pomoć, niti korisnici lične invalidnine (podaci koje prvostepeni organ
vodi po službenoj dužnosti), prestankom prava na materijalno obezbjedjenje porodice,
prestali su da postoje uslovi za korišćenje prava na dodatak za djecu shodno članu 42 –
45 Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti, po kom osnovu je tužilac bio nosilac prava na
dodatak za djecu, pa osnovano Upravni sud zaključuje da je osporeno rješenje zakonito
i za takav zaključak daje dovoljne i jasne razloge, koje i ovaj sud prihvata, a koji
navodima podnijetog zahtjeva nijesu dovedeni u sumnju.
BILTEN 2 / 2019 369

ISPUNJENOST USLOVA ZA POSTAVLJENJE ZA TUMAČA
(Član 6 st.1, član 9 st. 1 i 2 i član 11 st.1 Zakona o tumačima)
Sud nema ovlašćenja da preispituje ocjenu komisije za provjeru znanja o

nivou znanja koje je kandidat za tumača pokazao na održanom ispitu.
Iz obrazloženja:
"Odredbom člana 6 st. 1 Zakonom o tumačima, propisani su uslovi za

postavljenje za tumača, pri čemu je odredjeno da se za tumača može postaviti lice koje
je crnogorski državljanin ili državljanin države članice Evropske unije, koje ima opštu
zdravstvenu i poslovnu sposobnost, koje nije osudjivano za djelo koje ga čini
nedostojnim za vršenje poslova tumača, protiv kojeg se ne vodi krivični postupak za
krivično djelo za koje se gonjenje preduzima po službenoj dužnosti, koje ima visoko
obrazovanje, VII 1 nivo kvalifikacije obrazovanja, koje ima najmanje pet godina radnog
iskustva sa visokim obrazovanjem, koje uz znanje crnogorskog jezika potpuno vlada
jezikom sa koga prevodi ili na koji prevodi govor ili pisani tekst, koje poznaje organizaciju
javne vlasti, pravosudja i državne uprave i procesnu pravnu terminologiju. Kandidat za
tumača zahtjev za postavljenje za tumača podnosi Ministarstvu, uz koji dostavlja isprave
kojima dokazuje ispunjenost propisanih uslova (član 8 st. 1 i 2), s tim da se ispunjavanje
uslova u pogledu poznavanja jezika za koji se postavlja tumač, kao i organizacije javne
vlasti, pravosudja i državne uprave i procesne pravne terminologije provjerava na ispitu,
pred komisijom koju čine predsjednik i tri člana (član 9 st. 1 i 2). Ispit za tumača sastoji
se od pisanog i usmenog dijela (član 10 stav 1), a samo kandidati koji su položili pisani
dio pristupaju usmenom dijelu ispita (stav 4). Na usmenom dijelu ispita provjerava se da
li kandidat poznaje organizaciju javne vlasti, pravosudja i državne uprave i procesnu
pravnu terminologiju, kao i poznavanje jezika za koji se kandidat prijavio za postavljenje
za tumača (stav 5). Komisija ocjenjuje ispit za tumača sa "zadovoljio" ili "nije zadovoljio"
(stav 7). Ako kandidat ne ispunjava uslove iz člana 6 ovog zakona, ministar donosi
rješenje kojim odbija zahtjev kandidata (član 11 stav 1).
Iz spisa predmeta proizilazi da se tužilja obratila tuženom organu sa zahtjevom za
postavljenje za sudskog tumača za ukrajinski i ruski jezik dana 01.02.2017. godine, uz
koji je dostavila potrebnu dokumentaciju, da joj je tuženi organ uputio poziv da pristupi
pisanom dijelu ispita za tumača za ruski jezik dana 11.05.2017. godine, a pošto je
ispunjavala uslove za prijem. Iz zapisnika o polaganju ispita za tumače za ruski jezik od
dana 16.05.2017. godine, proizilazi da tužilja tom prilikom nije položila ispit. Kako su,
prema ocjeni tuženog organa, prilikom ovog ispita napravljeni odredjeni propusti, tužilja
je pozvana da ponovo polaže kompletan ispit. Iz zapisnika o polaganju ispita za tumače
za ruski jezik od dana 12.07.2017. godine, utvrdjeno je da je, prema ocjeni postupajuće
komisije, tužilja zadovoljila na pisanom dijelu ispita, nakon čega je pristupila usmenom
dijelu ispita, u okviru kojeg je vršena provjera opšteg poznavanja ruskog jezika kroz
predstavljanje kandidata, kao i poznavanje pravnih termina na ruskom jeziku. Takodje,
na zapisniku je konstatovano da je provjeravano znanje tužilje iz oblasti organizacije
javne vlasti, pravosudja i uprave, u okviru čega su joj postavljena pitanja „Skupština

Crne Gore (sastav, izbor i nadležnost)“ i „Predsjednik Crne Gore (mandat i izbor)“, kao i
znanje procesno pravne terminologije kroz pitanja „kazne“, „stranke u parničnom
postupku“ i „upravni spor“. Nakon provjere znanja, komisija je ocijenila da tužilja nije
zadovoljila na usmenom dijelu ispita, što je konstatovano na zapisniku, zbog čega je
tuženi organ donio rješenje kojim je odbijen njen zahtjev za postavljenje za tumača za
ruski jezik, uz obrazloženje da nije položila ispit.
Po nalaženju ovog suda, pravilno zaključuje Upravni sud u pobijanoj presudi, da
je upravni postupak u ovoj pravnoj stvari sproveden zakonito, uključujući postupak
ispitivanja kandidata.
Naime, nije sporno da je tužilja zadovoljila na pisanom dijelu ispita, nakon čega
je pristupila usmenom dijelu ispita, koji je polagala pred komisijom u sastavu M. L.
(predsjednica), A. V., A. B., N. L. (članovi) i S. F. (sekretar). Ovakav sastav komisije je u
skladu sa rješenjem o obrazovanju komisije za polaganje ispita za tumače za ruski jezik,
broj 01-745-4183/17 od 28.03.2017. godine, kao i rješenjem o izmjeni ovog rješenja,
broj 01-745-8610/17 od 06.06.2017. godine. Uzevši u obzir da je tužilja polagala usmeni
dio ispita u prisustvu predsjednice i tri člana komisije, dakle pred komisijom u njenom
punom sastavu, pri čemu je komisija, bez izdvojenog mišljenja bilo kog od članova,
ocijenila da tužilja nije zadovoljila na usmenom dijelu ispita, pa je pravilno odlučeno kada
da je njen zahtjev za postavljenje za tumača za ruski jezik odbijen.
Komisija iz člana 9 Zakona o tumačima, koja ima zadatak da provjeri ispunjavanje
kriterijuma iz člana 6 stav 1 alineje 7 i 8 Zakona, a koji kriterijumi se odnose na
poznavanje jezika za koji se postavlja tumač, organizacije javne vlasti, pravosudja i
državne uprave i procesne pravne terminologije, je zakonom odredjena kao stručno
tijelo koje ima zadatak da vrši provjeru znanja prijavljenih kandidata iz navedenih oblasti.
Zakonske norme, kao i odredbe Pravilnika o načinu i programu polaganja ispita za
tumača i obrascima štambilja i evidencije izvršenih prevoda i ovjera prevoda tumača
(„Sl.list CG“, br. 74/16 i 28/17), odredjuju pravila u pogledu sastava komisije,
nadležnosti, redosljeda vršenja radnji i načina donošenja odluka iz propisanog
djelokruga, ali ovi propisi ne sadrže bliža pravila u pogledu eventualnog bodovanja, niti
pravila koja upućuju na to kako treba ocijeniti kandidata koji je pokazao djelimično
poznavanje materije, odnosno što predstavlja minimum znanja koje kandidat treba da
pokaže kako bi zadovoljio na predmetnom ispitu. Stoga, postupak ocjenjivanja u
pogledu poštovanja izričitih zakonskih i podzakonskih normi protekao je bez kršenja
propisanog načina postupanja, pa je pravilan stav u pobijanoj presudi da taj sud nije
mogao preispitivati ocjenu komisije o nivou znanja koje je tužilja pokazala na održanom
ispitu."
BILTEN 2 / 2019 371

USLOVI ZA IZDAVANJE LICENCE OVLAŠĆENOG INŽENJERA
(Član 123 st.1 Zakona o planiranju prostora izgradnje objekata
i član 4 st.1 tač.4 Pravilnika o načinu i postupku izdavanja,
mirovanja licence i načinu vodjenja registra licenci)
Bliži način i postupak izdavanja, mirovanja i oduzimanja licenci i način

vodjenja registra licenci se uredjuje pravilnikom i istim se ne mogu propisivati
dodatni uslovi, odnosno smetnje za izdavanje licenci koji nijesu propisani
zakonom.
Iz obrazloženja:
"Osporenim rješenjem odbijen je zahtjev tužioca za izdavanje licence ovlašćenog

inženjera za obavljanje djelatnosti izrade tehničke dokumentacije odnosno gradjenja
objekata sa obrazloženjem da je utvrdjeno da se nijesu stekli uslovi za primjenu člana
123 st. 1 Zakona o planiranju prostora i izgradnji objekata i člana 4 st. 1 tač. 4 Pravilnika
o načinu i postupku izdavanja, mirovanja licence i načinu vodjenja registra licenci, jer je
utvrdjeno da je tužilac osudjen presudom Višeg suda u Podgorici Ks. broj 29/2014 zbog
krivičnog djela zloupotreba službenog položaja putem pomaganja iz člana 416 stav 3 KZ
Crne Gore u vezi člana 25 istog Zakonika.
Odredbom člana 123 st. 1 Zakona o planiranju prostora i izgradnju objekata
propisano je da ovlašćeni inženjer može da bude fizičko lice koje obavlja poslove izrade
tehničke dokumentacije odnosno gradjenja objekata, odgovarajuće struke sa visokim
obrazovanjem, odnosno najmanje kvalifikacijom VII1 podnivoa okvira kvalifikacija i
najmanje tri godine radnog iskustva na stručnim poslovima izrade tehničke
dokumentacije i/ili gradjenja objekata. Dakle, Zakonom o planiranju prostora i izgradnju
objekta nije kao smetanje za izdavanje licence propisana ranija osudjivanost, a kod
odredbi člana 138 i 139 istog Zakona ta činjenica nije ni razlog za oduzimanje licence.
Odredbom člana 141 Zakona o plarniranju prostora i izgradnju objekata je
propisano da bliži način i postupak izdavanja, mirovanja i oduzimanja licenci i način
vodjenja registra licenci propisuje ministarstvo.
S pozivom na gornju zakonsku odredbu donijet je Pravilnik o načinu i postupku
izdavanja, mirovanja licenci i načinu vodjenja registra licenci ("Sl list CG", broj 79/17).
Tim Pravinikom (član 4) je propisano da se u postupku izdavanja licence ovlašćenog
inženjera provjerava identitet podnosioca zahtjeva, da li podnosilac zahtjeva posjeduje
obrazovanje i radno iskustvo propisano zakonom i da li je podnosilac zahtjeva osudjivan
za krivično djelo za koje se gonjenje preduzima po službenoj dužnosti, a što znači da je
Pravilnikom propisan dodatni uslov za sticanje prava na licencu.
Podnijetom tužbom je ukazano da je Pravilnik podzakonski akt i da isti mora biti u
skladu sa zakonom, a da u konkretnom slučaju isti nije u skladu sa zakonom jer
predvidja dodatni uslov za sticanje prava na licencu.
Cijeneći gornje navode tužbe Upravni sud zaključuje "Takodje, lišeni pravnog
osnova su i navodi tužbe da gore navedeni Pravilnik predstavlja podzakonski akt i da je
kao takav niže pravne snage od zakona, u konkretnom Zakon o planiranju i izgradnju

objekata. Navedeni Pravilnik zaista i predstavlja podzakonski akt ali se donosi sa ciljem
primjene zakona. U konkretnom navedeni Pravilnik je primijenjen u skladu sa odredbom
člana 141 Zakona o planiranju i izgradnju objekata pa nemaju mjesta navodi tužioca
kojim se tvrdi suprotno, pa je, kod naprijed utvrdjenog činjeničnog stanja i citiranih
odredbi zakona, tuženi pravilno postupio kada je odbio zahtjev tužioca, te je stoga tužbu
valjalo odbiti kao neosnovanu".
Gornji razlozi pobijane presude su nerazumljivi, jer se prvo zaključuje da su lišeni
pravnog osnova navodi tužbe da je Pravilnik podzakonski akt, a zatim se tvrdi da zaista
jeste. Nerazumljivi su i razlozi da je isti primijenjen u skladu sa članom 141 Zakona o
planiranju i izgradnji objekata, jer je tom odredbom propisano da se Pravilnikom uredjuje
bliži način i postupak izdavanja, a u konkretnom slučaju propisani su i dodatni uslovi,
odnosno smetnje za izdavanje licenci kojih nema u zakonu."
BILTEN 2 / 2019 373

POTVRDA O PRIVREMENOM ODUZIMANJU ISPRAVE
(Član 122 st. 1 i st. 5 Zakona o strancima)
Nakon oduzimanja dozvole za privremeni boravak i rad stranim

državljanima, policijski službenik je dužan da izda potvrdu, jer se na osnovu tih
dokumenta dokazuje identitet i status stranaca.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta proizilazi, da je disciplinski tužilac zaključkom od 27.06.2017.

godine, pokrenuo disciplinski postupak protiv tužioca. U tom postupku je tužilac
učestvovao, a postupak je vodila nadležna disciplinska komisija, koja je nakon
izvodjenja dokaza utvrdila disciplinsku odgovornost tužioca, zbog toga što je prilikom
obavljanja službene dužnosti, dana 13.03.2017. godine, oko 10,00 časova oduzeo
dozvole za privremeni boravak i rad stranim državljanima A. Z. i A. E. iz K., a da tom
prilikom nije izdao potvrdu o privremenom oduzimanju dozvola.
Odredbom člana 126 stav 1 Zakona o strancima, koji je bio na snazi u vrijeme
pokretanja disciplinskog postupka, propisano je da će policija privremeno oduzeti
ispravu iz člana 122 stava 1 ovog zakona, ako postoje osnovi sumnje da je stranac
učinio prekršaj, dok je stavom 5 istog člana propisano o privremenom oduzimanju
isprave iz stava 1 ovog člana, policija izdaje potvrdu. Članom 83 stav 1 tačka 5 Zakona
o državnim služenicima i namještenicima, propisano da teže povrede službene dužnosti
su svako propuštanje ili radnja koja onemogućava gradjanina ili pravno lice u
ostvarivanju prava koja im po zakonu pripradaju.
Kada se naprijed navedene zakonske odredbe dovedu u vezu sa konkretno
utvrdjeno činjeničnim stanjem, proizilazi da je Upravni sud pravilno postupio kada je
odbio zahtjev tužioca.
Ovo sa razloga što je tužilac bio u obavezi da izda potvrdu nakon oduzimanja
isprava navedenim stranim državljanima, imajući u vidu izričite citirane zakonske
odredbe, koje ga obavezuju na to, cijeneći pri tom da se na osnovu tih dokumenta
dokazuje identitet i status stranaca, radi ostvarivanja drugih prava u Crnoj Gori. Stoga,
navodi iz zahtjeva kojima se želi umanjiti, odnosno, izbjeći odgovornost za propuštanje
radnje-izdavanje potvrde o privremenom oduzimanju dozvole, se ne može prihvatiti."

NAKNADA ZA KORIŠĆENJE KOMERCIJALNOG OBJEKTA
(Član 1 st. 2 alineja 8 Odluke o naknadama za korišćenje opštinskih puteva na teritoriji
opštine Nikšić)
Obavljanje advokatske djelatnosti predstavlja komercijalnu djelatnost, pa je

advokat obveznik plaćanja godišnje naknade za korišćenje komercijalnih objekata
kojima je omogućen pristup sa opštinskog i nekategorisanog puta i u slučaju
kada advokatsku djelatnost obavlja u stanu.
Iz obrazloženja:
"Saglasno odredbi člana 1 st. 2 alineja 8 Odluke o naknadama za korišćenje

opštinskih puteva na teritoriji opštine Nikšić ("Sl. list CG - opštinski propisi", br. 36/15,
22/16) godišnja naknada se plaća za korišćenje komercijalnih objekata kojima je
omogućen pristup sa opštinskog puta, dok je članom 17 stav 1 tačka 1 alineja 10 iste
odluke propisano da se visina godišnje naknade za korišćenje komercijalnih objekata
kojima je omogućen pristup sa opštinskog i nekategorisanog puta utvrdjuje u zavisnosti
od kategorije puta pored kojeg se objekat nalazi, površine objekta i vrste djelatnosti koja
se obavlja u tom objektu, pa ista iznosi za ulice u naselju, i to za uslužne djelatnosti
(advokati i dr.) 300,00 eura.
Polazeći od utvrdjenog činjeničnog stanja i odredbi navedene odluke osnovano
Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da je osporeno rješenje zakonito i za takav
zaključak daje dovoljne i jasne razloge, koji navodima podnijetog zahtjeva nijesu
dovedeni u sumnju.
Nesporno je, a kako se to i navodi u podnijetom zahtjevu, da je stan prevashodno
namijenjen za stanovanje, ali kod nesporne činjenice da se u predmetnom stanu obavlja
advokatska djelatnost neosnovano se podnijetim zahtjevom zaključuje da tužilac u
konkretnom slučaju nije obveznik predmetne naknade. Ovo sa razloga što je utvrdjeno
da se u tom stanu obavlja komercijalna djelatnost. U smislu navedene odluke
komercijalna djelatnost je svaka djelatnost kojom se ostvaruje profit, dohodak, pa su
neprihvatljivi, s tim u vezi drugačiji navodi podnijetog zahtjeva.
Bez značaja za drugačiju odluku su navodi podnijetog zahtjeva kojima se tvrdi da
je u presudi Upravnog suda U. br. 531/14 od 25. 06. 2014. godine zauzet drukčiji stav
od naprijed navedenog. Ovo sa razloga što je tom presudom osporavano rješenje
poništeno zbog povrede pravila upravnog postupka iz člana 203 st. 2 ZUP-a.
Neosnovani su navodi podnijetog zahtjeva kojima se ukazuje da zbog toga što
dva advokata u istom objektu obavljaju advokatsku djelatnost nije se mogla odrediti
naknada za korišćenje komercijalnih objekata pojedinačnim rješenjima u punom iznosu,
te da se radi o "dupliranju naknade za korišćenje objekta". Ovo sa razloga što su oba
advokata posebno registrovani kod Advokatske komore, pa je svaki od njih pojedinačno
obveznik plaćanja predmetne naknade, a kako to osnovano zaključuje Upravni sud
pobijanom presudom."
BILTEN 2 / 2019 375

LJUDSKA PRAVA I SLOBODE
BILTEN 2 / 2019 377

POVREDA PRAVA NA PRIMANJE I SAOPŠTAVANJE INFORMACIJE
(Član 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda)
U situaciji kada je novinar, koji je stajao na ulici i snimao dogadjaj,

napadnut od strane policije, povrijedjeno je njegovo pravo na primanje i
saopštavanje informacije.
Iz obrazloženja:
"Na osnovu postupanja policije na dan 17.10.2015. godine, kada je tužiocu

prilikom hapšenja zadat udarac (palicom) u predjelu leđa, kao i na dan 24.10.2015.
godine, kada je u ulici S. tužiocu od strane pripadnika policije zadata dva udarca (rukom
i nogom), te u blizini hotela "H." udarac palicom u predjelu leđa, nižestepeni sudovi su
zaključili da je tužilac, na izloženi način, bio podvrgnut prekomjernom i nepotrebnom
korišćenju sile, čime je došlo do povrede tužiočevog prava na dostojanstvo ličnosti iz
čl.3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tesktu
EKLJP-a), kao i da je 24.10.2015. godine, u situaciji kada je stajao na ulici i snimao
događaj, napadnut od strane policije, povrijeđeno njegovo pravo na primanje i
saopštavanje informacija iz čl.10 EKLJP-a. Pri tome, pravilno je prvostepeni sud osnažio
navedeni zaključak, pozivajući se na relevantne stavove i praksu Evropskog suda za
ljudska prava, izražene kroz odluke tog suda (Ireland v. UK, br.5310/71, od 18.01.1978.
godine; Pretty v. UK, br.2346/02, od 29.04.2002. godine; Kudla v. Poland, br.30210/96
od 26.10.2000. godine; Poltoratskiy v. Ukraine, br.38812/97 od 29.04.2003. godine).
Polazeći od tog utvrđenja prvostepeni sud je tužiocu na ime naknade za
pretrpljene duševne bolove zbog povrede prava na dostojanstvo ličnosti i prava na
primanje i saopštavanje informacije dosudio ukupan iznos od 4.000 € (2.500 € zbog
povrede prava na dostojanstvo ličnosti i 1.500 € zbog povrede prava na primanje i
saopštavanje informacija).
Odlučujući po žalbi tužene, drugostepeni sud je, u ovom dijelu, preinačio
prvostepenu presudu na način što je po navedenom osnovu tužiocu dosudio naknadu u
iznosu od 1.000 € (500,00 € zbog povrede prava na dostojanstvo ličnosti i 500,00 €
zbog povrede prava na primanje i saopštavanje informacija), dok je u preostalom dijelu,
pa navedenom osnovu tužbeni zahtjev odbio. Naime, drugostepeni sud je stanovišta da
je naknada za ove vidove štete dosuđena od strane prvostepenog suda previsoko
odmjerena.
Izloženi zaključak drugostepenog suda ne može se prihvatiti.
Ovo iz razloga što je po nalaženju ovog suda, prvostepni sud pravilno odlučio
kada je tužiocu dosudio naknadu u navedenom iznosu, o čemu je dao jasne, pravilne i
iscrpne razloge, koje u svemu prihvata i ovaj sud. Naime, i po stanovištu ovog suda,
visina naknade koju je odmjerio i dosudio prvostepeni sud, predstavlja pravičnu
satisfakciju, kojom se može postići njena svrha u konkretnom slučaju."
BILTEN 2 / 2019 379

POVREDA PRAVA NA PRISTUP SUDU
(Član 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda)
Stav sudova o isključivoj nadležnosti upravnih organa nakon što su

meritorno odlučivali i nijesu se oglašavali nenadležnim odmah po saznanju da
rješavanje spora ne spada u sudsku nadležnost, a na šta su obavezni shodno
odredbi čl.19 ZPP, izaziva sumnju u proizvoljnost u tumačenju prava i upućuje na
zaključak o povredi prava na pristup sudu.
Iz obrazloženja:
"Odlučujući o zahtjevu tužilaca za utvrđivanje naknade za izuzeto zemljište,

prvostepeni sud je donio presudu P.br. 867/08/08 kojom je odbio taj zahtjev kao
neosnovan. Odlučujući o žalbama tužilaca, Viši sud u Podgorici je rješenjem
Gž.br.2350/14-08, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio istom sudu na ponovno
suđenje. U ponovnom postupku, Osnovni sud u Kotoru je, s pozivom na odredbu čl.19
st.1 ZPP, donio pobijano rješenje kojim se oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje
u predmetnoj pravnoj stvari, ukinuo sve sprovedene radnje i tužbu odbacio.
Drugostepeni sud je prihvatio pravno stanovište prvostepenog suda i žalbe tužilaca
odbio kao neosnovane, potvrđujući prvostepenu presudu.
Pogrešan je zaključak nižestepenih sudova da je sud apsolutno nenadležan za
postupanje u predmetnoj pravnoj stvari.
Nižestepeni sudovi su zaključili da se, nakon stupanja na snagu Zakona o
povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju (Sl.list RCG, br.21/04, 49/2007 i
60/07), ne može kod suda tražiti utvrđivanje i isplata naknade za oduzeta imovinska
prava koja su predmet povraćaja, odnosno obeštećenja po tom zakonu. Ovo iz razloga
što su bivši vlasnici, shodno odredbi čl.3 st.1 pomenutog zakona, imali pravo da
zahtijevaju povraćaj ili obeštećenje za oduzeta imovinska prava u skladu sa tim
zakonom. Stoga ne može postojati paralelna nadležnost dva organa za ostvarivanje
prava bivših vlasnika za oduzeta imovinska prava, odnosno da sud u skladu sa
Zakonom o eksproprijaciji utvrđuje pravičnu naknadu, a komisija za obeštećenje da
odlučuje o povraćaju ili obeštećenju u skladu sa Zakonom o povraćaju imovinskih prava
i obeštećenju. Ovo i kad se ima u vidu da je predmetna tužba podnijeta u decembru
2007.godine, dakle, nakon što su tužioci propustili da svoje pravo ostvare pred
nadležnim organom uprave po navedenom zakonu, pa se postupanje suda po ovoj tužbi
ne može dovesti u vezu sa neostvarivanjem prava na naknadu u upravnom potupku.
Iznijeti stav nižestepenih sudova je za Ustavni sud neprihvatljiv, jer su tužioci
oglašavanjem suda apsolutno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari
bili primorani da snose pretjeran i neproporcionalni teret budući da svoje pravo na
određivanje naknade za nacionalizovano zemljište ne mogu ostvariti ni u jednom
drugom postupku pred državnim organima u Crnoj Gori, imajući u vidu činjenicu da je
rok za ostvarivanje toga prava pred nadležnim upravnim organom predviđen Zakonom o
povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju, protekao.

Međutim, u situaciji kao što je konkretna, stav sudova o isključivoj nadležnosti
upravnih organa nakon što su meritorno odlučivali i nijesu se oglašavali nenadležnim
odmah po saznanju da rješavanje spora ne spada u sudsku nadležnost, a na šta su
obavezni, shodno odredbi čl.19 ZPP, izaziva sumnju u proizvoljnost u tumačenju prava i
upućuje na zaključak o povredi prava na pristup sudu koje pravo je jedna od osnovnih
garancija prava na pravično suđenje u smislu čl.6 Evropske konvencije. Evropski sud za
ljudska prava smatra da „pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti
postupak nego i pravo dobiti „odluku“ u sporu od strane suda. Bilo bi iluzorno kada bi
domaći pravni poredak države ugovornice pojedincu dozvoljavao podnošenje građanske
tužbe pred sudom bez osiguranja da će se u predmetu u sudskom postupku donijeti
konačna odluka. Bilo bi nezamislivo da čl.6 st.1 detaljno opiše procesne garancije date
parničnim strankama – postupak koji je pošten, javan i brz – bez da garantuje strankama
da će se u njihovim građanskim sporovima donijeti konačna odluka“ (Multiplex protiv
Hrvatske br.58112/00, 10.jula 2003. godine, st. 45).
Dakle, u okolnostima konkretnog slučaja gdje se redovni sud upustio u
raspravljanje po tužbi za utvrđivanje naknade za nacionalizovane nekretnine i
raspravljao u dužem vremenskom periodu, pa i meritorno odlučivao, nižestepeni sudovi
se nijesu mogli oglasiti apsolutno nenadležnim i odbaciti tužbu već su bili dužni da
tužiocima omoguće da se postupak okonča pred sudom i da o tužbi sud donese
meritornu odluku."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Už. Rev. br. 10/19 od 23.10.2019. godine)
BILTEN 2 / 2019 381

ZAŠTITA PRAVA NA IMOVINU
(Član 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava
i osnovnih sloboda)
Institut "legitimnog očekivanja" spada u domen zaštite prava na imovinu

zagarantovanog članom 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih
prava i osnovnih sloboda.
***
Potraživanje naknade štete u vidu izgubljene dobiti predstavlja "legitimno
očekivanje" u smislu prakse Evropskog suda za ljudska prava samo pod uslovom
ispunjenosti uslova propisnaih čl.196 st.3 Zakona o obligacionim odnosima.
Iz obrazloženja:
"Ovaj sud je imao u vidu i pozivanje revidenta na određene odluke Vrhovnog

suda, i cijenio da je u konkretnoj pravnoj stvari odlučivano, jer je ovaj sud dozvolio
izjavljivanje revizije, medjutim, evidentno je da se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj
situaciji. Nadalje, neosnovano je i pozivanje na praksu Evropskog suda za ljudska prava
Gasus Dosier und Fordertechnik GmbH v. Netherlands, A 306-B (1995), 20 EHRR 403 i
Gratzinger and Gratzingr v. Czech Republic, i ukazivanje da "Imovina" u smislu člana 1
Protokola 1 može biti "postojeća iomvina" ili aktiva ("assets"), uključujući i potraživanja, u
odnosu na koja podnosilac predstavke može da argumentuje, da ima barem "legitimna
očekivanja" da će ona biti ostavarena. Ovo iz razloga što stoji činjenica da institut
"Legitimnog očekivanja" spada u domen zaštite prava na imovinu zagarantovanog
članom 1 Protokola 1 uz Evropsku Konvenciju. Takodje, u praksi Evropskog suda za
ljudska prava pojam imovina nije ograničen samo "na postojeću imovinu", već može da
obuhvati i imovinu uključujući i potraživanja, za koja se može tvrditi da su razumna i
"legitimna očekivanja". Potraživanje naknade štete u vidu izgubljene dobiti predstavlja
legitimno očekivanje u smislu prakse Evropskog suda za ljudska prava, samo pod
uslovom ispunjenosti uslova propisnaih čl.196 st.3 Zakona o obligacionim odnosima,
kao mjerodavnog prava u ovoj pravnoj stvari, a što kao što je naprijed pojašnjeno u
konkretnom nije slučaj (Enerildiz protiv Turske [GC] br.48939/99, st 124 i Prince Hans -
Adam II of Liechtenstein v. Germanu [GC], br.42527/98 st 83)."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev I P. br. 77/19 od 18.12.2019. godine)

ZAŠTITA PRAVA NA SUDJENJE U RAZUMNOM ROKU
UČESNIKA U USTAVNO SUDSKIM POSTUPCIMA
(Član 8 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku
u vezi čl. 19 Zakona o parničnom postupku)
Učesnici u ustavno sudskim postupcima zaštitu prava na sudjenje u

razumnom roku mogu ostvarivati podnošenjem predstavke Evropskom sudu za
ljudska prava.
Iz obrazloženja:
"...Polazeći od položaja i uloge Ustavnog suda u ustavnopravnom sistemu Crne

Gore i navedenih odredaba zakon in fine proizilazi da Vrhovni sud Crne Gore nije
ovlašćen za postupanje po zahtjevima stranaka za utvrđivanje povreda prava na
suđenje u razumnom roku pred Ustavnim sudom, pa ni da tu povredu utvrđuje.-
-Nakon što je razmotrio sadržinu tužbe i navedeno pravno shvatanje Ustavnog
suda Crne Gore, ovaj sud je našao da postoje razlozi da se oglasi apsolutno
nenadležnim za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari i da zbog toga stoje razlozi za
odbacivanje tužbe.
Prije svega, ovaj sud je imao u vidu da je presudom ovog suda Tpz.br.26/18 od
10.09.2018.godine utvrđena povreda prava na suđenje u razumnom roku u predmetu
Ustavnog suda Crne Gore Už - III br. 116/16. Dakle, sud je u predmetu Tpz.br.26/18
smatrao da postoji njegova nadležnost da odlučuje po tužbama za pravično
zadovoljenje zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u ustavnosudskom
postupku, zasnivajući stav o svojoj nadležnosti na odredbama čl.2 Zakona o zaštiti
prava na suđenje u razumnom roku, kojima je propisano ko uživa pravo na sudsku
zaštitu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i da se to pravo i dužina
trajanja razumnog roka utvrđuju u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava,
te na stavu Evropskog suda za ljudska prava da je postupak po ustavnoj žalbi pred
Ustavnim sudom dio jedinstvenog postupka kada se radi o garancijama pravičnog
suđenja u kome se odlučuje o krivičnoj optužbi ili o građanskim pravima ili obavezama.
Međutim, slijedeći citirano pravno shvatanje Ustavnog suda Crne Gore, a imajući
u vidu odredbu čl.77 st.2 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore, ovaj sud je zaključio da
je nužno odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
Naime, odredbom čl.77 st.2 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore propisano je da
u situaciji kada Ustavni sud, odlučujući po ustavnoj žalbi, ukine pojedinačni akt i vrati
predmet na ponovni postupak, nadležni organ je dužan da poštuje pravne razloge
Ustavnog suda izražene u odluci i da u ponovnom postupku odluči u razumnom roku.
Činjenica je da je Ustavni sud Crne Gore svoje pravno shvatanje o nenadležnosti
Vrhovnog suda Crne Gore da odlučuje po tužbama za pravično zadovoljenje zbog
povrede prava na suđenje u razumnom roku u ustavnosudskom postupku formirao na
sjednici sudija povodom zahtjeva ovog suda da mu se dostave spisi predmeta, a ne u
formalnom postupku donošenja odluke po ustavnoj žalbi, istovremeno odbijajući da
ovom sudu dostavi svoje spise predmeta. No, imajući u vidu da je navedeno pravno
BILTEN 2 / 2019 383

shvatanje zauzeto na sjednici svih sudija Ustavnog suda Crne Gore, evidentno je da bi
odluka po ustavnoj žalbi, koja bi eventualno bila izjavljena protiv odluke ovog suda,
imala za posledicu njeno ukidanje i eliminisanje iz pravnog poretka. Kod takvog stanja
stvari i kod činjenice da je odredbom čl.11 st.5 Ustava Crne Gore Ustavni sud
ustanovljen kao nezavisan i samostalan organ koji štiti ustavnost i zakonitost, a kome je
Ustav Crne Gore u odredbi čl.149 st.1 tač.3 dodijelio ulogu vrhovnog organa u domenu
zaštite ljudskih prava i sloboda na nacionalnom nivou, ovaj sud je, preispitujući ranije
zauzeti stav iz presude Tpz.br.26/18 od 10.09.2018.godine, zaključio da treba odstupiti
od ranije prakse na način što će se utvrditi da nije nadležan da rješava po tužbama zbog
kršenja prava na suđenje u razumnom roku u ustavnosudskom postupku.
Prema tome, učesnici u ustavnosudskim postupcima zaštitu prava na suđenje u
razumnom roku mogu ostvarivati podnošenjem predstavke Evropskom sudu za ljudska
prava."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 47/19 od 16.09.2019. godine)

NEDOSTATAK LEGITIMACIJE ZA PODNOŠENJE TUŽBE
ZA PRAVIČNO ZADOVOLJENJE
(Član 2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)
Lice koje nema svojstvo okrivljenog ili oštećenog u prekršajnom postupku

nije legitimisano za podnošenje tužbe za pravično zadovoljenje u vezi tog
postupka.
Iz obrazloženja:
"Uvidom u pribavljene spise predmeta Suda za prekršaje u Podgorici

PP.br.8758/18-7, PP.br.6797/16-7 i Višeg suda za prekršaje Crne Gore PŽP.br.989/19-
6 i PŽP.br.1058/18-6, Vrhovni sud je utvrdio da ovdje tužilac M. B. nije aktivno
legitimisan da podnosi tužbu za pravično zadovoljenje u vezi prekršajnih postupaka koji
su vođeni pred navedenim sudovima. Naime, tužilac M. B. u tim predmetima nije imao
svojstvo okrivljenog niti oštećenog, pa nije u materijalno pravnom odnosu prema
predmetu spora, budući nije nosilac prava koje je predmet tužbe za pravično
zadovljenje. Ovo stoga što tužbu za pravično zadovoljenje, shodno čl.2 Zakona o zaštiti
prava na suđenje u razumnom roku, može podnijeti lice koje ima svojstvo stranke ili
umješača u određenom građansko sudskom sporu, okrivljenog i oštećenog u krivičnom
postupku (a što se odnosi i na prekršajni postupak), kao i stranka i zaintresovano lice u
upravnom sporu. Ovdje tužilac M. B. nema svojstvo okrivljenog ili oštećenog u predmetu
suda za prekršaje u Podgorici, odnosno Višeg suda za prekršaje Crne Gore, povodom
kog traži pravično zadovoljenje."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 49/19 od 20.11.2019. godine)
BILTEN 2 / 2019 385

NEDOZVOLJENOST TUŽBE ZA PRAVIČNO ZADOVOLJENJE
(Član 37 stav 2 u vezi čl. 33 st. 1 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)
Nije ispunjen uslov za podnošenje tužbe za pravično zadovoljenje ako nije

ishodovana pravosnažna meritorna odluka po zahtjevu za ubrzanje postupka.
Iz obrazloženja:
"Nakon što je razmotrio spise predmeta i ocijenio navode tužbe, ovaj sud je
zaključio da je tužba u konkretnom slučaju nedozvoljena.
Prema odredbi čl.33 st.1 Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku
tužbu za pravično zadovoljenje može podnijeti stranka koja je prethodno podnosila
zahtjev za ubrzanje postupka (kontrolni zahtjev), a prema odredbi st.2 istog člana tužbu
za pravično zadovoljenje može podnijeti i stranka koja objektivno nije bila u mogućnosti
da podnese kontrolni zahtjev.
Iz spisa predmeta se utvrđuje da je tužilac, u predmetu Osnovnog suda u
Podgorici Mal.br.404/17 podnio predsjedniku suda zahtjev za ubrzanje postupka, koji je
odbijen rješenjem IV – 2 Su.br.10/19 od 08.04.2019.godine. Tužilac protiv navedenog
rješenja, prema sadržaju tužbe i prilozima dostavljenim uz tužbu, nije izjavljivao žalbu.
Prema odredbi čl.33 st.1 Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku
uslov za podnošenje tužbe za pravično zadovoljenje je prethodno podnošenje zahtjeva
za ubrzanje postupka. Za ispunjenje ovog uslova nije dovoljno da stranka samo
formalno podnese takav zahtjev, već pomenuti uslov podrazumijeva da je stranka u
proceduri odlučivanja o njenom zahtjevu iskoristila sva zakonom propisana, raspoloživa i
djelotvorna pravna sredstva i na nivou svih zakonom propisanih instanci ishodovala
pravosnažnu odluku o podnijetom zahtjevu za ubrzanje sudskog postupka.
U konkretnom slučaju tužilac nije podnio žalbu protiv rješenja predsjednika
Osnovnog suda u Podgorici, kojim je odbijen njegov zahtjev za ubrzanje postupka i time
nije omogućio da se procedura o njegovom zahtjevu okonča kod Višeg suda u
Podgorici, čiji predsjednik je nadležan da odlučuje o žalbi protiv prvostepenog rješenja.
Zbog toga on nije ishodovao pravosnažnu meritornu odluku po zahtjevu za ubrzanje
postupka. Time on nije ispunio uslov za podnošenje tužbe za pravično zadovoljenje
propisan u odredbi čl.33 st.1 Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, pa je
njegovu tužbu valjalo odbaciti. Ovakva odluka je u skladu sa praksom Evropskog suda
za ljudska prava, koji je u predmetu Vukelić protiv Crne Gore ocijenio da se kontrolni
zahtjev može smatrati djelotvornim pravnim sredstvom. Ona je u skladu i sa praksom
Vrhovnog suda Crne Gore koji je u predmetima Tpz.br.41/13, Tpz.br.20/14 i
Tpz.br.33/15, pa i u nekim kasnijim predmetima, odbacio tužbu za pravično zadovoljenje
zato što stranka prethodno nije iskoristila sva pravna sredstva koja su joj bila na
raspolaganju u zakonom propisanoj proceduri odlučivanja o kontrolnom zahtjev.
Za drugačije zaključivanje nije od značaja činjenica da je zahtjev za ubrzanje
postupka odbijen iz razloga što je, u vrijeme donošenja rješenja po zahtjevu, parnični
postupak pred prvostepenim sudom okončan, kod činjenice da je prvostepena presuda

pobijana žalbom i da tokom drugostepenog postupka nije podnošen zahtjev za ubrzanje
postupka."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 60/19 od 09.12.2019. godine)
BILTEN 2 / 2019 387

POVREDA PRAVA NA SUDJENJE U RAZUMNOM ROKU U KRIVIČNOM POSTUPKU
ZBOG PREKORAČENJA ROKA ZA IZRADU PRVOSTEPENE PRESUDE
(Član 34 stav 2 i čl. 37 st. 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)
Došlo je do povrede prava na sudjenje u razumnom roku ako je rok za

izradu presude u krivičnom postupku prekoračen za više od četiri mjeseca, a
okrivljeni se do izricanja presude nalazio u pritvoru u vremenu dužem od dvije
godine i pet mjeseci.
Iz obrazloženja:
"Optužnicom Višeg državnog tužilaštva u Podgorici Kt.br.70/16 od 02.11.2016.

godine bilo je optuženo devet lica zbog krivičnog djela neovlašćena proizvodnja, držanje
i stavljanje u promet opojnih droga i to dva lica zbog krivičnog djela iz čl.300 st.4 u vezi
st.1 u vezi čl.49 Krivičnog zakonika Crne Gore, a ostala lica zbog krivičnog djela iz
čl.300 st.1 Krivičnog zakonika Crne Gore. Okrivljenom (ovdje tužiocu) D. K. je bila
stavljena na teret jedna radnja osnovnog oblika krivičnog djela iz čl.300 st.1 Krivičnog
zakonika Crne Gore, izvršena u oktobu 2015. godine, a u vrijeme dostavljanja optužnice
on se nalazio u pritvoru, koji je započeo 03.06.2016. godine. Naredbom od 07.02.2018.
godine određen je glavni pretres u krivičnom predmetu samo protiv okrivljenog D. K., jer
su ostali okrivljeni, u međuvremenu, sa nadležnim tužilaštvom zaključili sporazume o
priznanju krivice. Glavni pretres je okončan dana 08.11.2018. godine, a dana
15.11.2018. godine objavljena je presuda kojom je okrivljeni D. K. oglašen krivim i
osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci u koju mu je uračunato
vrijeme provedeno u pritvoru od 03.06.2016. godine pa nadalje, što znači da je sa
izricanjem presude okrivljenom produžen pritvor. Kako prvostepena presuda nije pisano
izrađena u zakonskom roku iz čl.378 st.1 Zakonika o krivičnom postupku, branilac
okrivljenog je podnio kontrolni zahtjev, koji je usvojen rješenjem predsjednika Višeg
suda u Podgorici od 17.04.2019. godine, kojim je naloženo postupajućem sudiji da
pisano izradi presudu u roku od 30 dana od dana dostavljanja rješenja. Nakon toga
presuda je pisano izrađena i dostavljena okrivljenom i braniocu dana 24.05.2019.
godine. Branilac okrivljenog je izjavio žalbu protiv prvostepene presude, dana
04.06.2016. godine, a presudom Apelacionog suda Crne Gore Kž.br.55/19 od
11.07.2019. godine žalba branioca je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostepena
presuda. Ta presuda je dostavljena okrivljenom i braniocu dana 22.07.2019.godine.
Iz gore navedenih činjenica utvrđuje se da se okrivljeni u vrijeme objavljivanja
prvostepene presude (15.11.2018. godine) već nalazio u pritvoru dvije godine, pet
mjeseci i dva dana, a u daljem periodu od izricanja do dostavljanja prvostepene presude
okrivljenom i njegovom braniocu (24.05.2019. godine) proteklo je vrijeme od šest
mjeseci i devet dana, odnosno okrivljeni se u statusu lica lišenog slobode do dana
dostavljanja prvostepene presude nalazio ukupno dvije godine 11 mjeseci i 11 dana,
dakle približno vremenu od tri godine, koje je odredbom čl.179 st.1 Zakonika o krivičnom
postupku predviđeno kao najduže moguće trajanje pritvora od podizanja optužnice do
donošenja prvostepene presude.

Ovaj sud posebno ukazuje na presudu Evropskog suda za ljudska prava u
predmetu Bulatović protiv Crne Gore (br.67320/10 od 22.07.2014. godine), u kome je
razmatrano pitanje pridržavanja obaveza iz čl.5 st.3 Evropske konvencije za zaštitu
ljudskih prava i osnovnih sloboda. U stavu 141 ove presude je naglašeno da, kada je
riječ o krivičnom postupku u kome se okrivljeni nalazi u pritvoru, organi vlasti moraju dati
uvjerenje da su pokazali „posebnu marljivost u sprovođenju postupka. Složenost i
posebne karakteristike postupka faktori su koje treba uzeti u obzir u tom smislu
(v.npr.Solmaz protiv Turske br.27561/02, st.40, 16.01.2007. godine)“.
Vraćajući se na konkretni slučaj ovaj sud je imao u vidu da je pritvor u vrijeme
izricanja prvostepene presude već dugo trajao (ukupno dvije godine, pet mjeseci i dva
dana) i da je bilo za očekivati da će sud poštovati rok za izradu presude iz čl.378 st.1,
koji čak u složenijim predmetima može trajati najduže dva mjeseca. Nasuprot tome,
pomenuti rok je prekoračen za više od četiri mjeseca. Postojala je obaveza suda da se
pridržava roka za izradu presude, naročito kada se ima u vidu trajanje pritvora prije
izricanja presude i činjenica da je pritvor produžen po izricanju presude, te da je od
dostavljanja presude zavisilo korišćenje prava na pravovremeno podnošenje žalbe.
Kod navedenog ovaj sud zaključuje da je došlo do povrede prava okrivljenog
(ovdje tužioca) na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Podgorici
K.br.110/16, pri čemu je ocijenio da složenost postupka i ponašanje okrivljenog i
njegovog branioca nijesu uticali na njegovo neopravdano prolongiranje.
Postojao je očigledan interes tužioca da mu se u krivičnom postupku koji je vođen
protiv njega blagovremeno dostavi pisano izrađena presuda, kako bi u adekvatnom
vremenu bio u prilici da izjavi žalbu protiv prvostepene presude, naročito zbog toga što
je u vrijeme izricanja presude pritvor prema njemu bio produžen.
Odredbom čl.33 st.2 Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku
propisano je da se novčana naknada nematerijalne štete određuje u iznosu od 300,00
do 5.000,00€.
Polazeći od dužine neopravdanog trajanja pomenutog postupka i od gore
navedenog značaja ishoda spora za tužioca, kao i od toga da se predmetnom tužbom u
najbitnijem ukazuje na povredu prava na suđenje u razumnom roku zbog prekoračenja
roka za izradu prvostepene presude, te rukovodeći se principom pravednosti ovaj sud je
zaključio da je dosuđeni iznos od 1.000,00€ srazmjeran težini povrijeđenog dobra i
predstavlja adekvatnu satisfakciju tužiocu zbog povrede prava na suđenje u razumnom
roku.
Naime, dosuđeni iznos čini pravično zadovoljenje u vidu naknade nematerijalne
štete, zbog stanja produžene neizvjesnosti tužioca u pogledu rezultata sudskog
postupka u pomenutom krivičnom postupku."
BILTEN 2 / 2019 389

NERAZUMNA DUŽINA TRAJANJA PARNIČNOG POSTUPKA
(Član 37 stav 3 u vezi čl. 34 st. 2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)
Dužina trajanja postupka, u tri nivoa nadležnosti, od preko 15 godina u

periodu važenja Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda
- od 03.03.2004. godine i prije važenja Konvencije takodje 15 godina opravdava
dosudjivanje naknade štete u iznosu od 5.000 €, nastalu pretrpljenim
dugogodišnjim frustracijama zbog nerazumne dužine trajanja sudskog postupka.
Iz obrazloženja:
"Odlučujući o visini tužbenog zahtjeva Vrhovni sud je pošao od odredbe čl.4

Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku kojom je propisano da se prilikom
odlučivanja o tužbi za pravično zadovoljenje (ne samo o njenoj osnovanosti već i o visini
postavljenog tužbenog zahtjeva), naročito uzima u obzir složenost predmeta, ponašanje
podnosioca pravnog sredstva, ponašanje suda i drugih državnih organa, te interes
podnosioca tužbe. Ovakav pristup u skladu je sa praksom Evropskog suda za ljudska
prava koji je u više odluka kao i u presudi Arčon i dr. v. Crne Gore - 2018 br.15495/10
§16, ukazao da se razumnost dužine trajanja postupka, a s tim u vezi i pravično
zadovoljenje "procijenjuje u svijetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sledeće
kriterijume, kompleksnost predmeta, ponašanje podnosioca predstavke i relevantnih
državnih organa, kao i šta je bilo za podnosioca predstavke pitanje u sporu (vidjeti,
između mnogih drugih izvora Frylender v. Francuske (VV) br.30979/96 § 43-2000/VII)".
Polazeći od navedenih kriterijuma, a u skladu sa novijom praksom Evropskog
suda za ljudska prava (Arčon i dr. v. Crne Gore-2018 br.15495/10; Montemlin Šajo
v.Crne Gore - 2018, br.61976/10), Vrhovni sud je u konkretnom slučaju imao
sveobuhvatan pristup. Dužina trajanja postupka, u tri nivoa nadležnosti, od preko 15
godina u periodu važenja Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih
sloboda - od 03.03.2004.godine, a imajući u vidu da je sudski postupak prije važenja
Konvencije za Crnu Goru već trajala 15 godina (od 22.05.1989.godine), po ocjeni
Vrhovnog suda bila je prekomjerna i nije ispunila zahtjev "razumnog roka". Vrhovni sud
je imao u vidu složenost predmeta povodom kog tužilja traži pravično zadovljenje, pa
nalazi da nezavisno od relativne složenosti predmeta spora koji je tužilja vodila, sudovi
nemaju opravdanje za trajanje sudskog postupka više od 15 godina nakon stupanja
Konvencija na snagu i to nakon prethodnog petnaestogodišnjeg trajanja postupka.
Naime, to ukazuje da sudovi na svim nivoima nadležnosti nijesu pokazali primjerenu
ažurnost, što je posebno došlo do izražaja nakon stupanja na snagu Konvencije, budući
je do tada postupak već trajao nerazumljivo dugo, što je obavezivalo sudove da sa
naročitom hitnošću postupaju u predmetu tužilje.
Vrhovni sud je imao u vidu i značaj prava koja je tužilja pokušavala ostvariti u
parnici (a što je prethodno pokušavao njen pravni prethodnik koji je preminuo tokom
trajanja postupka), a takođe je ocijenjivao da li tužilja i njen punomoćnik imaju doprinosa
na prolongiranju sudske procedure. S tim u vezi Vrhovni sud je uvidom u spise predmeta
utvrdio da tužilja i njen punomoćnik svojim postupanjem u predmetu povodom kog traži

pravično zadovoljenje nijesu doprinijeli da postupak ima nerazuman period trajanja, a pri
tom su, nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku,
pokretali sve zakonom propisane procedure u pravcu ubrzanja postupka. Okončanje
sudskog postupka, po ocjeni Vrhovog suda, za tužilju je imalo poseban značaja, budući
se zahtjev za novčanu nadoknadu odnosio na eksproprisanu nepokretnost na kojoj je
njen pokojni suprug imao namjeru izgraditi porodičnu kuću tako da po povratku iz USA
ima dom u Crnoj Gori.
Imajući navedeno u vidu Vrhovni sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u dijelu
visine pravilno opredijeljen budući 5.000,00 € predstavlja onu mjeru pravičnog
zadovoljenja koja će tužilji nadoknaditi nematerjalnu štetu nastalu pretrpljenim
dugogodišnjim frustracijama zbog nerazumne dužine trajanja sudskog postupka od
čega 15 godine tokom važenja Konvencije, a prethodno takođe 15 godina, koje trajanje
se ničim ne može opravdati."
BILTEN 2 / 2019 391

NEOPRAVDANO ODUGOVLAČENJE PARNIČNOG POSTUPKA
U parnici koja traje duže od osam godina i u kojoj je glavna rasprava bila
zaključena, a presuda nije donijeta ni nakon više od tri godine, pri čemu je sud
potpuno pasivan u trajanju dužem od 13 mjeseci, došlo je do neopravdanog
odugovlačenja postupka i povrede prava na sudjenje u razumnom roku.
Iz obrazloženja:
"Evropski sud za ljudska prava je interpretirajući garanciju prava na sudjenje u

razumnom roku iz člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih
sloboda naveo da ta garancija "naglašava važnost donošenja sudskih odluka bez
odlaganja, kako se ne bi ugrozila djelotvornost i kredibilitet tih odluka" (presuda H protiv
Francuske - 1989.god.). Prilikom odlučivanja o tome da li je poštovana garancija
razumnog roka uzimaju se u obzir samo ona kašnjenja, koja se mogu pripisati državi,
odnosno koja su prouzrokovali njeni organi (Napijalo protiv Hrvatske br.66485/01,
13.11.2003. godine, 61). Kašnjenja za koja su organi za primjenu Konvencije smatrali da
se mogu pripisati državi obuhvataju u gradjanskopravnim predmetima, izmedju ostalog,
kašnjenja u vodjenju rasprave (presuda Zimmerman i Steiner protiv Švajcarske - 1983.
godine).
Iz spisa predmeta je utvrdjeno, da je parnica povodom koje je podnijeta tužba za
pravično zadovoljenje, zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku pokrenuta
tužbom podnijetom Osnovnom sudu u Podgorici dana 04.05.2011. godine, radi naknade
štete, da je glavna rasprava u ovoj pravnoj stvari zaključena dana 12.04.2016. godine, a
da presuda još uvijek nije donesena. Pored navedenog, iz spisa proizilazi da su
parnične radnje preduzimane u kontinuitetu i uglavnom u zakonskim rokovima, izuzev u
periodu od 08.12.2014. do 25.01.2016. godine, u kojem vremenu je sud bio apsolutno
neaktivan.
Dakle, imajući u vidu da postupak u ovom predmetu, traje osam godina, tri
mjeseca i 28 dana, računajući od dana podnošenja tužbe P.br.1748/11 - 04.05.2011.
godine, pa do podnošenja tužbe za pravično zadovoljenje - 02.09.2019. godine, da je
glavna rasprava zaključena 12.04.2016. godine, a da presuda suprotno čl.340 st. 2
Zakona o parničnom postupku nije donesena ni po proteku roka od tri godine, četiri
mjeseca i 20 dana da je sud bio apsolutno pasivan u periodu od 08.12.2014. godine do
25.01.2016. godine, dakle u trajanju od 13 mjeseci i 17 dana, ovaj sud nalazi da je došlo
do neopravdanog prolongiranja postupka usled neaktivnosti suda, za koje nepostupanje
nema opravdanja, zbog čega je povrijedjeno pravo tužioca za sudjenje u razumnom
roku, koje je garantovano čl.6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih
sloboda.
Po nalaženju ovog suda, nije se radilo o predmetu pretjerane složenosti u
činjeničnom i pravnom smislu, budući da se radilo o sporu, radi naknade štete.

Tužilac nije ničim doprinio odugovlačenju postupka, a s druge strane, postojao je
nesumnjiv interes tužioca da se parnični postupak okonča u razumnom roku, kako bi se
otklonila njegova neizvjesnost u pogledu rezultata spora.
Odredbom čl.34 st.2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku
propisano je da se novčana naknada odredjuje u iznosu od 300,00 do 5.000,00 eura.
Cijeneći sve naprijed navedeno, a rukovodeći se principom pravedenosti, ovaj
sud je našao da iznos od 1.000,00 eura predstavlja pravičnu naknadu i da je isti
srazmjeran težini povrijedjenog dobra.
Naime, dosudjeni iznos predstavlja pravično zadovoljenje - satisfakciju u vidu
nematerijalne štete zbog stanja uznemirenosti, neprijatnosti i života u produženoj
neizvjesnosti u pogledu rezultata sudjenja (presuda Arvanitaki - Roboti and Others protiv
Grčke).
BILTEN 2 / 2019 393

KRŠENJE PRAVA NA SUDJENJE U RAZUMNOM ROKU
U VANPARNIČNOM POSTUPKU
Period neaktivnosti suda od 24 mjeseca u vanparničnom postupku za

fizičku diobu doveo je do kršenja prava tužioca na sudjenje u razumnom roku,
garantovano članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta je utvrdjeno da je vanparnični posutpak, povodom kojeg je

podnijeta tužba za pravično zadovoljenje, zbog povrede prava na sudjenje u razumnom
roku pokrenut dana 10.02.2014. godine predlogom za fizičku diobu imovine, upisane u
listu nepokretnosti br.352 KO Glibavac pred Osnovnim sudom u Nikšiću, i da postupak
još uvijek nije pravosnažno okončan iako je od iniciranja postupka proteklo preko pet
godina. Nadalje, da su procesne radnje preduzimane u kontinuitetu, uz prekoračenje
rokova u zakazivanju ročišta glavne rasprave, koji su propisani čl.319 st.2 Zakona o
parničnom postupku u vezi čl.2 st.2 Zakona o vanparničnom postupku. Takodje, iz spisa
je utvrdjeno da su u periodu od 19.02.2015. godine pa do 28.02.2017. godine odložena
sva ročišta (njih 17) izuzev jednog ročišta glavne rasprave, koje je održano dana
22.09.2015. godine), što znači da je postojala neaktivnost suda u periodu od dvije
godine. U tom periodu osam ročišta je odloženo zbog nedolaska vještaka.
Imajući u vidu naprijed navedeno Vrhovni sud smatra da je period neaktivnosti
suda od 24 mjeseca doveo do kršenja prava tužioca na sudjenje u razumnom roku,
garantovano čl.6 st.1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava. S tim u vezi
Evropski sud za ljudska prava u Strazburu u predmetu Napijalo protiv Hrvatke - 2003,
br.66485/0, stav 61, je ocijenio da neaktivnost suda u dva perioda od ukupno 20 mjeseci
dovodi do kršenja prava na sudjenje u razumnom roku.
Osim toga, za ukazati je i to, da je nedopustivo da se postupak odugovlači zbog
vještaka.
Jer vještak radi u kontekstu sudskog postupka, pod nadzorom sudije, koji ostaje
odgovoran za pripremu i brzo vodjenje sudjenja (Nankov protiv Makedonije br.26541,
29.11.2007. godine, p. 46).
Po nalaženju ovog suda, nije se radilo o predmetu pretjerane složenosti u
činjeničnom i pravnom smislu, budući da se radilo o vanparničnom postupku - fizičkoj
diobi.
U spisima predmeta nema podataka, koji bi ukazivali da je tužilac doprinio
odugovlačenju postupka. S druge strane, nesumnjivo je postojanje pravnog interesa
tužioca da se vanparnični postupak - fizička dioba nekretnina okonča u razumnom roku,
kako bi se otklonila njegova neizvjesnost u pogledu rezultata postupka.
Odredbom čl.34 st.2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku
propisano je da se novčana naknada odredjuje u iznosu od 300,00 do 5.000,00 eura.

Cijeneći sve naprijed navedeno, a rukovodeći se principom pravedenosti, ovaj
sud je našao da iznos od 600,00 eura predstavlja pravičnu naknadu i da je isti
srazmjeran težini povrijedjenog dobra.
Naime, dosudjeni iznos predstavlja pravično zadovoljenje - satisfakciju u vidu
nematerijalne štete zbog stanja uznemirenosti, neprijatnosti i života u produženoj
neizvjesnosti u pogledu rezultata sudjenja (presuda Arvanitaki - Roboti and Others protiv
Grčke)."
BILTEN 2 / 2019 395

NERAZUMNA DUŽINA TRAJANJA UPRAVNOG SPORA
Odluke Upravnog suda, kojima je nalagano organima lokalne uprave da

odluče po zahtjevu za izdavanje gradjevinske dozvole, a koji organi nijesu donijeli
ni jednu odluku u meritumu, nijesu ostvarile cilj njihovog donošenja i evidentno je
neopravdano prolongiranje odlučivanja o tom zahtjevu.
***
Period od 23 mjeseca u kojem nije donijeta nijedna odluka u meritumu, niti
preduzeta i jedna radnja koja bi tome vodila i pored postupanja Upravnog suda
koji je donio procesne odluke, smatra se periodom neaktivnosti državnih organa
koji je doveo do kršenja prava na sudjenje u razumnom roku.
Iz obrazloženja:
"Vrhovni sud je imao u vidu da, period koji u konkretnom slučaju treba razmatrati,
shodno praksi Evropskog suda, počinje 03.07.2017.godine, kada je tužilac prvi put
uložio žalbu zbog ćutanja administracije, a od kada se ima cijeniti da je nastao spor oko
građanskog prava tužioca. Naime u presudi Živaljević protiv Crne Gore (zahtjev
br.17229/04 od 08.03.2011.godine) Evropski sud je u stavu 72 između ostalog ukazao:
“Period koji treba uzeti u obzir počinje na dan kad su podnosioci predstavke uložili žalbu
protiv odluke donijete u prvom stepenu.”
Isto tako, kada je u pitanju ćutanje administracije Evropski sud je u presudi
Počuča protiv Hrvatske (zahtjev br.38550/02 od 26.05.2006.godine), u stavu 30 ukazao
da kad je podnosilac zahtjeva uložio žalbu zbog ćutanja administracije tada je nastao
spor u smislu čl.6 st.1 Konvencije, od kada se ima računati početak postupka pri
procjeni da li je došlo do kršenja prava na suđenje u razumnom roku.
U dosadašnjem trajanju upravnog postupka, od 03.07.2017.godine, bez obzira na
odluke Upravnog suda koje su obavezivale organe lokalne uprave, nije donijeta ni jedna
odluka u meritumu. Prema tome, odluke upravnog suda, kojima je nalagano organima
lokalne uprave da odluče po zahtjevu za izdavanje građevinske dozvole nijesu ostvarile
cilj njihovog donošenja i evidentno je neopravdano prolongiranje odlučivanja o ovom
zahtjevu.
Kod navedenih okolnosti, Vrhovni sud smatra da u upravnom postupku koji je
pokrenuo tužilac u vezi dobijanja građevinske dozvole, skoro dvije godine računato do
03.07.2017.godine do podnošenja predmetne tužbe (05.06.2019.godine), nije donijeta ni
jedna odluka u meritumu, niti preduzeta i jedna radnja koja bi tome vodila, pa se ovaj
period od 23 mjeseca i pored postupanja Upravnog suda, koji je donio procesne odluke,
smatra periodom neaktivnosti državnih organa, koji je doveo do kršenja prava tužioca na
suđenje u razumnom roku. Podsjetiti je da je Evropski sud u predmetu Napijalo v.
Hrvatske - 2003, br.66485/0, stav 61, ocijenio da neaktivnost suda u dva perioda od
ukupno 20 mjeseci dovodi do kršenja prava na suđenje u razumnom roku.
Imajući to u vidu Vrhovni sud ocjenjuje da je tužbeni zahtjev osnovan i u odnosu
na opredjeljenju visinu, pa je odlučio kao u izreci ove presude. Iznos od 500,00€

predstavlja onu mjeru pravičnog zadovoljenja koja će tužiocu nadoknaditi nematerijalnu
štetu nastalu pretrpljenim frustracijama i neizvjesnošću zbog nerazumne dužine trajanja
predmetnog upravno-sudskog postupka. Dosuđen iznos naknade u skladu je sa
dosadašnjom praksom ovog suda."
BILTEN 2 / 2019 397

PRESUDA O UTVRDJIVANJU POVREDE PRAVA
NA SUDJENJE U RAZUMNOM ROKU
(Član 38 stav 1 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)
Nema mjesta da se dosudi naknada nematerijalne štete zbog kršenja prava

na sudjenje u razumnom roku zbog nepreduzimanja procesnih radnji u trajanju od
12 mjeseci i 25 dana u radnom sporu, radi naknade štete zbog neiskorišćenog
godišnjeg odmora, ako je nepovoljan ishod spora po tužioca bio izvjestan, pa se
isključuje trpljenje psihičke patnje zbog držanja u stanju neizvjesnosti u pogledu
rezultata spora.
Iz obrazloženja:
"Pravično zadovoljenje, prema čl. 31 pomenutog zakona, može se ostvariti

isplatom novčane naknade za prouzrokovanu štetu zbog povrede prava na suđenje u
razumnom roku i/ili objavljivanjem presude da je stranci bilo povrijeđeno pravo na
suđenje u razumnom roku.
Sud može u izuzetnim slučajevima utvrditi presudom samo povredu prava na
suđenje u razumnom roku, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito ponašanje
stranke u sporu, na što upućuje odredba čl. 38 st. Zakona o zaštiti prava na suđenje u
razumnom roku.
Prilikom primjene navedenih zakonskih odredbi polazi se od odredbe čl. 4 Zakona
o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku kojom je propisano da se pri odlučivanju o
tužbi za pravično zadovoljenje, naročito uzima u obzir složenost predmeta, ponašanje
podnosioca pravnog sredstva, ponašanje suda i drugih državnih organa, te interes
podnosioca tužbe. Ovakav pristup u skladu je i sa praksom Evropskog suda za ljudska
prava (u daljem tekstu Evropski sud) koji je u više odluka kao i u presudi Arčon protiv
Crne Gore, br.2018 br.15495/10 §16, ukazao da se razumnost dužine trajanja postupka,
a s tim u vezi i pravično zadovoljenje "procijenjuje u svijetlu okolnosti predmeta i u
odnosu na sledeće kriterijume, kompleksnost predmeta, ponašanje podnosioca
predstavke i relevantnih državnih organa, kao i šta je bilo za podnosioca predstavke
pitanje u sporu (vidjeti, između mnogih drugih izvora Frylender v. Francuske (VV)
br.30979/96 § 43-2000/VII)".
Polazeći od navedenih kriterijuma, a u skladu sa novijom praksom Evropskog
suda (Arčon i dr. v. Crne Gore-2018 br.15495/10; Montemlin Šajo v.Crne Gore - 2018,
br.61976/10), Vrhovni sud je u konkretnom slučaju imao sveobuhvatan pristup.
Ovaj sud je imao u vidu da je tužba u parničnom predmetu Osnovnog suda u
Podgorici P.br.518/18 podnijeta dana 25.01.2018. godine, da je tužbom tražena
naknada štete zbog nekorišćenja godišnjeg odmora tužioca u 2015. godini, da je tuženi
dostavio odgovor na tužbu dana 15.03.2018. godine, da je pripremno ročište održano
tek 10.04.2019. godine, da je o tužbenom zahtjevu odlučeno prvostepenom presudom
P.br.518/18 od 27.06.2019. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev, a ta presuda je
potvrđena presudom Višeg suda u Podgorici Gž.br.4930/19 od 24.09.2019. godine.
Evidentno je da je vrijeme u trajanju od 12 mjeseci i 25 dana od dostavljanja odgovora

na tužbu obilježeno nepreduzimanjem procesnih radnji i odugovlačenjem sudskog
postupka, koji se isključivo ima pripisati sudu, jer tužilac i tuženi nijesu doprinijeli
odugovlačenju postupka u navedenom predmetu. Dakle, nepreduzimanje procesnih
radnji u navedenom vremenu dovelo je do povrede prava na suđenje u razumnom roku,
što je uostalom i utvrđeno rješenjem predsjednika Osnovnog suda u Podgorici, kojim je
usvojen kontrolni zahtjev i naloženo prioritetno rješavanje predmeta, jer usvajanje
takvog zahtjeva dolazi u obzir kada je sud koji odlučuje u predmetu izašao izvan okvira
razumnog roka. S tim u vezi treba podsjetiti je da je Evropski sud u predmetu Napijalo v.
Hrvatske - 2003, br.66485/0, stav 61, ocijenio da neaktivnost suda u dva perioda od
ukupno 20 mjeseci dovodi do kršenja prava na suđenje u razumnom roku.
Polazeći od navedenih činjenica ovaj sud je utvrdio da u konkretnom slučaju
treba primijeniti odredbu čl. 38 st. 1 Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku
i presudom samo utvrditi povredu prava na suđenje u razumnom roku, koja je utvrđena i
pravosnažnim rješenjem predsjednika Osnovnog suda u Podgorici, zbog čega je
odlučeno kao u stavu 1 izreke ove presude, a ne i dosuditi naknadu nematerijalne štete
zbog kršenja ovog prava.
Pri odluci da uz utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku ne
dosudi naknadu nematerijalne štete, ovaj sud je imao u vidu da se dužina
odugovlačenja postupka u pomenutom parničnom predmetu ne može smatrati
pretjeranom i da je tužilac tužbom u tom predmetu tražio da mu se dosudi naknada štete
zbog nekorišćenja godišnjeg odmora i obaveže poslodavac da mu po tom osnovu isplati
iznos od 419,59 €. Dakle, predmetni spor, s obzirom na visinu opredijeljenog tužbenog
zahtjeva, spada u sporove male vrijednosti, jer novčano potraživanje ne prelazi iznos od
1.000,00€. S druge strane, teško se može reći da od samog početka nije bio izvjestan
ishod spora. Naime, kao što je i navedeno i u obrazloženju drugostepene presude
Gž.br.4930/19 od 24.09.2019. godine, pravo na naknadu štete u skladu sa čl. 71 st. 1
Zakona o radu, pripada zaposlenom, koji krivicom poslodavca nije iskoristio godišnji
odmor, a nesumnjivo je utvrđeno da tužilac u toku 2015. godine nije radio, već se
nalazio na bolovanju i da mu je radni odnos prestao na njegov zahtjev, dana
10.04.2017. godine, da bi tužbu za ostvarivanje pomenutog prava podnio tek
25.01.2018. godine. Kod ovakvog stanja stvari, sasvim je jasno da je tužilac mogao
predvidjeti ishod spora, u vidu neosnovanosti tužbenog zahtjeva, što je utvrđeno i
pravosnažnom presudom, tako da se gotovo može isključiti da je trpio psihičke patnje
zbog držanja u stanju neizvjesnosti u pogledu rezultata spora. Zbog toga nema mjesta
da se dosudi i nematerijalna šteta u traženom iznosu, pa je odlučeno kao u stavu dva
izreke ove presude."
BILTEN 2 / 2019 399

INDEKS POJMOVA / GLOSSARY
Akt o pokretanju disciplinskog

postupka 356
Alkoholisanost kao razlog otkaza
ugovora o radu 315
Bespravna gradnja 201, 202

Bitna povreda odredaba parničnog
postupka 102, 103
Blanko sopstvena mjenica 184, 185
Brisanje osude 24 - 26
Derivativna tužba 339, 340

Diskreciono pravo direktora 283, 284
Dodatak na djecu 369
Dogradnja tudjeg objekta 199, 200
Dug iz ugovora o gradjenju 177, 178
Eventualno spajanje zahtjeva 93
Falsifikovanje isprave 39, 40

Faktičko deposjediranje 229
Gradjenje na zemljištu u suvlasništvu 208
BILTEN 2 / 2019 401

I
Imovina bračnih drugova

-posebna imovina bračnog druga 269, 270
-zajednička imovina bračnih drugova 271, 272
Izdržavanje djece 261, 262
Izdržavanje bračnog supružnika 264 - 266
Izlučno pravo povjerioca 327
Izgradnja zida na tudjem zemljištu 203, 204
Javna nabavka
-predmeti i ponudjena cijena 366
Karakter rješenja o nasljedjivanju 250

Krijumčarenje 36
Kršenje prava na sudjenje u razumom roku
u vanparničnom postupku 394, 395
Legitimacija za isplatu regresnog duga 186, 187

Legitimacija u sporu za predaju
nepokretnosti 209, 210
Ležarina broda 347, 248
Licenca ovlašćenog inžinjera 372, 373
Materijalno obezbjedjenje 368

Medjupresuda 92
Meritorno odlučivanje 361
Naknada štete
-zbog umanjenja tržišne vrijednosti 141, 142
-zbog nezakonitog rada državnog organa 145
Nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici 31 - 33

Nedavanje izdržavanja 34, 35
Nedostojnost za nasljedjivanje 237 - 239
Nedostojno ponašanje zaposlenog 317, 318
Nedozvoljeno držanje oružja i
eksplozivnih materija 37, 38
Nenadležnost redovnog suda 81
Nerazumna dužina trajanja
parničnog postupka 390, 391
Nerazumna dužina trajanja upravnog spora 396, 397
Ocjena savjesnosti državine 195, 196

Odgovornost države za štetu od opasne
stvari 152, 153
Ostvarivanje autorskih prava 349 - 351
Otkaz ugovora o radu sa strancem 291, 292
Ovlašćenje stepčajnog upravnika 331 - 333
Povreda prava na odbranu 55, 56

Povreda pravila postupka u upravnom
sporu 360
Ponavljanje postupka
-neosnovanost predloga 118
-nepostojanje zakonskih uslova 119
-odbacivanje predloga 122
Pravo akcionara na podnošenje
direktne tužbe 341, 342
Pravo djeteta na odgovarajući
životni standard 263
Pravo na primanje i saopštavanje
informacija 379
Pravna priroda tužbe za utvrdjenje 287, 288
Presudjena stvar
-neosnovanost 100, 101
Prekoračenje optužbe 58, 59
Prigovor prebijanja 166, 167
Pristup sudu 380, 381
Prividni ugovor 127, 128
Potvrda o privremenom oduzimanju isprave 374
Punovažnost braka 255, 256
BILTEN 2 / 2019 403

R
Revizija
-neblagovremena 109
-nedostatak pravnog interesa
za izjavljivanje 111
-preinačenje tužbe i ocjena dozvoljenosti 112
-protiv rješenja o izvršenju 114
Saizvršilaštvo 71 - 73
Službenosti
-pravna priroda 219, 220
-načelo restrikcije 221
-sticanje prava službenosti održajem 224, 225
-uslovi za sticanje 222, 223
Stvaranje nove stvari 197, 198
Testament
-smanjenje raspolaganja zbog povrede
nužnog dijela 240, 241
-usmeni testament 242, 243
Teško ubistvo 28 - 30
Tumačenje ugovora 131, 132
Tužba
-za povraćaj stvari 211, 212
-zbog uznemiravanja prava svojine 213
Tužba prvostepenog organa 357
Tužba za pravično zadovoljenje
-nedostatak legitimacije 385
-nedozvoljenost 386
Ubistvo u pokušaju 27
Ugovorna kazna 160
Ugovor o asignaciji i solidarnost dužnika 179
Uslovi za pobijanje dužnikovih pravnih radnji 161
Uslovi za postavljenje tumača 370, 371

V
Valjanost CD snimka 51, 52

Vanbračna zajednica 275, 276
Vanknjižno vlasništvo 215, 216
Vanredno ublažavanje kazne
-osnovanost zahtjeva 66, 67
-nepostojanje osnova 69
Varijabilni dio zarade po osnovu
rezultata rada 301, 302
Vinkulacija polise osiguranja 188, 189
Zabilježba rješenja o izvršenju 365

Zahtjev za zaštitu zakonitosti 62,63
Zastarjelost krivičnog gonjenja 45 - 50
Zastarjelost
-opšti rok 168
-prava na ispunjenje obaveze 171, 172
-primjene privilegovanog roka 175
-potraživanje naknade za izuzeto zemljište 173, 174
Zaštita prava na imovinu 382
Zaštita prava na sudjenje u razumnom roku 383, 384
BILTEN 2 / 2019 405

SADRŽAJ / CONTENTS
PRAVNI STAVOVI ................................................................................................5

LEGAL ATTITUDES
SUDSKA PRAKSA...............................................................................................17
COURT PRACTICE
KRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO.....................................................................19

SUBSTANTIVE CRIMINAL LAW
KRIVIČNO PROCESNO PRAVO.........................................................................43

CRIMINAL PROCEEDINGS LAW9
GRADJANSKO PROCESNO PRAVO..................................................................79

CIVIL PROCEDURE LAW
OBLIGACIONO PRAVO.....................................................................................125
LAW OF CONTRACTS AND TORTS
STVARNO PRAVO.............................................................................................191
PROPERTY LAW
NASLJEDNO PRAVO.........................................................................................233
SUCCESSION LAW
PORODIČNO PRAVO........................................................................................253
FAMILY LAW
RADNO PRAVO.................................................................................................279
LABOUR LAW
PRIVREDNO PRAVO........................................................................................325
COMMERCIAL LAW
UPRAVNO PRAVO............................................................................................353
ADMINISTRATIVE LAW
LJUDSKA PRAVA I SLOBODE..........................................................................377

HUMAN RIGHTS AND FREEDOMS
INDEKS POJMOVA............................................................................................401
INDEX
BILTEN 2 / 2019 407

CRNA GORA / MONTENEGRO
VRHOVNI SUD CRNE GORE / THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO
BILTEN / BULLETIN
Izdavač / Publisher
Vrhovni sud Crne Gore
Tehnička obrada / Technical processing

Nada Janković
Tiraž / Circulation
700
Štampa / Press
Štamparija "IVPE" - Cetinje
CIP - Katalogizacija u publikaciji

Centralna narodna biblioteka Crne Gore, Cetinje
347.991 (497.16) (055)
BILTEN / Glavni i odgovorni urednik Dušanka Radović - God 1 (1994) -

Podgorica (Njegoševa 10); Vrhovni sud Crne Gore, 2012 (Cetinje: IVPE). - 24 cm
Godišnje
ISSN 1800-5810 - Bilten (Podgorica)
COBISS.CG.ID 10914832

Bilten 2 2019 PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Bilten 2 2019 PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

VRHOVNI SUD CRNE GORE

THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO

Za izdavača / For publisher

REDAKCIJA BILTENA / REDACTION OF THE BULLETIN

Glavna i odgovorna urednica / Editor in chief

Radule Kojović, zamjenik glavnog i odgovornog urednika

Urednica u redakciji / Desk Editor

Sekretarka redakcije / Secretary desk

2 VRHOVNI SUD CRNE GORE

Podgorica, april 2020. godine

I Pravna priroda tužbe nije od značaja za odluku suda povodom podnijetog

II U načelu, privremena mjera u parničnom postupku se ne može dozvoliti

Gradjanskom odjeljenju Vrhovnog suda Crne Gore obratio se Osnovni sud u

"Da li ima uslova za odredjivanje privremenih mjera radi obezbjedjenja novčanog

U obrazloženju prvog pitanja ukazano je na odredbu čl. 287 Zakona o izvršenju i

Činjenica je da se privremene mjere kao sredstvo obezbjedjenja odredjuju po

8 VRHOVNI SUD CRNE GORE

(Pravni stav Gradjanskog odjeljenja Vrhovnog suda Crne Gore

U sporovima državnih službenika i namještenika tužba neposredno predata

Takva tužba smatra se predlogom za mirno rješavanje radnog spora i sud je

O ishodu postupka Agencija obavještava sud, a ukoliko Agencija

Gradjanskom odjeljenju Vrhovnog suda Crne Gore obratio se Osnovni sud u

"Da li je državnom službeniku ili namješteniku dozvoljena tužba radi naknade

10 VRHOVNI SUD CRNE GORE

(Pravni stav Gradjanskog odjeljenja Vrhovnog suda Crne Gore

Prilikom sprovodjenja izvršenja prodajom nepokretnosti po odredbama

Gradjanskom odjeljenju Vrhovnog suda Crne Gore obratio se Osnovni sud u

"Da li su sudovi dužni da se prilikom promjene sredstava izvršenja i odredjivanja

Zakon o izvršenju i obezbjedjenju u svojim odredbama utvrdjuje da se izvršenje

12 VRHOVNI SUD CRNE GORE

(Pravni stav Gradjanskog odjeljenja Vrhovnog suda Crne Gore

14 VRHOVNI SUD CRNE GORE

Napadnuti ima pravo da se brani od protivpravnog napada čak i ako je takav

"Neosnovano se žalbom Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju osporava

22 VRHOVNI SUD CRNE GORE

Kada je u pitanju brisanje osude osudjivanost jednog istog lica mora se

"Odredbom člana 104 st. 3 Zakona o postupanju prema maloljetnicima u

24 VRHOVNI SUD CRNE GORE

26 VRHOVNI SUD CRNE GORE

U radnjama okrivljenog stekla su se sva bitna obilježja bića krivičnog djela

"Ocjenom navoda odbrane svih okrivljenih i svih provedenih dokaza, kako

Za postojanja krivičnog djela teško ubistvo dovoljna je jedna od

NEPOSTOJANJE BITNE POVREDE ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA

Činjenica da u izreci presude nije navedeno koji od okrivljenih i na koji

28 VRHOVNI SUD CRNE GORE

30 VRHOVNI SUD CRNE GORE

Radnja izvršenja krivičnog djela nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici je

"Drugostepeni sud je pravilno utvrdio da je okrivljena M. P., dana 25.05.2017.

32 VRHOVNI SUD CRNE GORE

Krivično djelo nedavanje izdržavanja čini lice koje ne postupa po

34 VRHOVNI SUD CRNE GORE

Jedna od radnji krivičnog djela krijumčarenje iz člana 265 stav 3 KZ Crne

"Ocjenom navoda odbrane okrivljenog i svih provedenih dokaza, kako

36 VRHOVNI SUD CRNE GORE

U radnjama okrivljenog koji je neovlašćeno držao oružje u periodu od preko

"Branilac okrivljenog je u žalbi naveo da se bitna povreda postupka ogleda u

38 VRHOVNI SUD CRNE GORE

"Sud je u prvostepenom postupku nesumnjivo utvrdio da je okrivljeni N. G.

40 VRHOVNI SUD CRNE GORE

Prilikom ocjene iskaza svjedoka vrednosni sud se ne bi trebao davati na

OCJENA ZASTARJELOSTI KRIVIČNOG GONJENJA

Nakon pravosnažnosti presude rok koji je zakonom propisan za

"Nasuprot žalbenim navodima, sud trećeg stepena je utvrdio da je drugostepeni