UNIVERZITET U ZENICI

PRAVNI FAKLULTET

MEĐUNARODNO JAVNO PRAVO I

Bilanović Hatiđa

ČOVJEK U MEĐUNARODNOM PRAVU

SEMINARSKI RAD

Mentor:

Doc. dr. sc. Enis Omerović

Zenica, decembar. 2019. godina

SADRŽAJ

SADRŽAJ .................................................................................................................................................... 2
1. UVOD ................................................................................................................................................... 3
2. ČOVJEK U MEĐUNARODNOM PRAVU ...................................................................................... 4
3. DRŽAVLJANI I STRANCI ............................................................................................................... 5
3.1 DRŽAVLJANSTVO ......................................................................................................................... 5
Sticanje državljanstva u BIH ............................................................................................................. 5
3.2 DRŽAVLJANSTVO STEČENO ROĐENJEM .............................................................................. 8
3.3 DRŽAVLJANSTVO UDATE ŽENE ............................................................................................... 8
3.4 PRIROĐENJE ( NAUTRALIZACIJA ) I OTPUST ( EKSPATRICIJA ) IZ
DRŽAVLJANSTVA ................................................................................................................................ 8
4. PRESTANAK DOKAZIVANJE BIH DRŽAVLJANSTVA .......................................................... 9
Dokazivanje BiH državljanstva ............................................................................................................. 9
5. MEĐUNARODNA ZAŠTITA ČOVJEKA ..................................................................................... 10
6. MEĐUNARODNA ZAŠTITA MANJINA ...................................................................................... 11
6.1. Pravila oćeg i regionalnog međunarodnog prava o manjinskoj zaštiti ..................................... 11
6.2. Evropski sisitem zaštite manjina.............................................................................................. 11
7. KAZNENA ODGOVORNOST POJEDINCA ................................................................................ 12
8. ZAKLJUČAK .................................................................................................................................... 13
9. LITERATURA .................................................................................................................................. 14
 1. UVOD

U proučavanju međunarodnog prava važno pitanje je i čovjek kao subjekt međunarodnog prava,
koje ću pokušati objasniti kroz svoj seminarski rad. Pitanje koje je važno za međunarodno pravo
jeste da li je čovjek pojedinac u vlastitom svojstvu izravni nosilac prava i obaveza u
međunarodnome pravnom poretku. Sposobnost subjekta međunarodnog prava jest da može
samostalno isticati svoje zahtjeve prema drugim subjektima, zatim sklapati međunarodne ugovore
i druge poslove. Da bi se shvatila bit međunarodnog prava i položaja čovjeka u njemu, traba poći
od očite činjenice da se cjelokupno pravo dakle i međunarodno svodi na uvjerenje odnosno između
ljudi. Čovjek je krajnji adresant svakog prava. Ne postoje pravni odnosi izvan ljudskih odnosa.
Postavlja pitanje da li je čovjek pojedinac subjekt međunarodnog prava?

Pa prema tome imamo teorije koje na to žele potvrdno odgovoriti daju 4 vrste argumenata : čovjek
pojedinac jeste subjekt međunarodnog prava, druga vrsta se izvodi iz prava pojedinca koje su im
priznale države u međunarodnim ugovorima, ali ih pojedinci koriste u ličnom svojstvu a ne
predstavom države, fizičke i pravne osobe mogu s drugim međunarodnopravnim subjektima
sklapati sporazume, ali to nisu međunarodni ugovori i neki pisci porede međunarodni subjektivitet
pojedinca sa subjektivitetom maloljetnika u unutrašnjem pravu dražava, ali ne i punu poslovnu
sposobnost. Kroz svoj seminarski rad obradit ću i pitanje državljana i stranaca, međunarodne zaštite
čovjeka, međunarodnu zaštitu manjina,kaznena odgovornost pojedinca.

3
 2. ČOVJEK U MEĐUNARODNOM PRAVU

Pitanje, da li je čovjek kao pojedinac izravni subjekt međunarodnog prava, a ne pripadnik neke
države vijekovima je predmet rasprave među pravnim piscima. Veći dio ovog vremena dominirao
je stav da su jedino države subjekti međunarodnog prava, a da pojedinac nema stvarno nezavisnu
ulogu u međunarodnopravnom sistemu. Pod subjektom međunarodnog prava smatrao se neko ko
može biti direktni nosilac prava i obaveze, i ko može pokretati međunarodne postupke, odnosno
ko može učestvovati u stvaranju, razvoju i primjeni međunarodnog prava. Pojdinac po ovom
shvatanju može biti samo objekt međunarodnog prava. Međutim protekom vremena imamo
drugačije shvatanje. Međunarodni sud u Hagu je savjetodavnom mišljenju Nadoknada za povrede
razjasnio pitanje „ subjekta „ međunarodnog prava :

Subjekti prava u bilo kojem pravnom sistemu nisu nužno identični po svojoj prirodi ili po obimu
njihovih prava, i njihova priroda ovisi o potrebama zajednice. Kroz historiju, razvoj
međunarodnog prava bio je pod utjecajem zahtjeva međunarodnog života, i progresivno povećanje
kolektivnih aktivnosti država vodilo je primjerima akcija na međunarodnom planu odeđenih
entiteta koji nisu države to čak ne implicira da sva njihova prava i obaveze moraju biti na
međunarodnom planu.1

Države su primarni subjekti međunarodnog sistema, priznaje se mogućnost postojanja i drugih

subjekata zavisno o potrebama međunarodne zajednice. Pojavila su se shvatanja da po nekima
država nije primarni subjekt međunarodnog prava već je to pojedinac. Predstavnici ovog pravca
tvrde da su pojedinci stalni učesnici u međunarodnopravnom sistemu obzirom da država ne može
postojati bez pojedinca. Tako je jedan od najpoznatijih britanskih pravnika iz oblasti
međunarodnogprava Herch Lauterpacht tvrdio : „ Osnovna ljudska prava su iznad prava suverenih
država.

1
Međunrodno pravo, Sakib Softić, Sarajevo, 2012. godine. str. 211.

4
 3. DRŽAVLJANI I STRANCI

Međunarodno pravo pruža zaštitu određenim kategorijama lica. Prilikom razmatranja

međunarodnog položaja pojedinca nužno pravo bilo je utvrditi njegovo državljanstvo, a onda da li
spada u neku specifičnu kategoriju lica o kojoj će ovdje biti riječi.

3.1 DRŽAVLJANSTVO
Prema načelu teritorijalne suverenosti , pojedinac je pod vlašću države u kojoj boravi i ima dužnost
poštovati njezine propise dok god se u njoj nalazi. Ako se nalazi izvan svoje države on je pod
vlašću te svoje države i dužan joj je vjernost. Ako strana država prekrši neka njegova prava,
njegova mu država može temeljem međunarodnog prava pružiti diplomatsku zaštitu. Ako ne može
ostati u stranoj državi ima mogućnost da se vrati u svoju državu.

Državljanstvo je pravna veza koja neku osobu vezuje za neku državu. Opća deklaracija o ljudskim
pravima iz 1948. kaže: „Svako ima pravo na državljanstvo „ . ( član 15.(1)). To je cilj kojim se želi
postići, jer imamo i mnogo drugih osoba apartida ( osobe bez državljanstva ).2

Sticanje državljanstva u BIH

Član 5.

Državljanstvo BiH u skladu sa odredbama ovog zakona stiće se:

1. porijeklom,
2. rođenjem na teritoriji BiH,
3. usvajanjem,
4. putem medunarodnog sporazuma.3
5. putem naturalizacije

2
Međunarodno pravo, Vladimir – Đuro Degan, Zagreb, 2011. godine, str.46

3
http://mup.ks.gov.ba/sites/mup.ks.gov.ba/files/sl_galsnik_bih_4_9713_9741_026_0314_03_3.pdf
5
Član 6.

Sticanje državljanstva porijeklom

Dijete rođeno nakon stupanja na snagu Ustava stiće državljanstvo BiH porijeklom:

1. cija su oba roditelja bili državljani BiH u vrijeme rođenja djeteta, bez obzira na mjesto
njegovog rodenja;
2. ciji je jedan roditelj bio državljanin BiH u vrijeme rođenja djeteta i dijete je rođeno na
teritoriji BiH;
3. čiji je jedan roditelj bio državljanin BiH u vrijeme djetetovog rođenja, a dijete je rođeno u
inostranstvu, ako bi ono inaće bilo bez državljanstva;
4. rođeno u inostranstvu, a čiji je jedan roditelj bio državljanin BiH u vrijeme djetetovog
rođenja, pod uslovom da do vremena kada napuni 23 godine:
- bude registrovano u svrhu evidentiranja BiH državljana kod kompetentnih vlasti u BiH u
zemlji ili inostranstvu;
- ima stalno mjesto boravka na teritoriji BiH.

Član 7.

Sticanje državljanstva rodenjem na teritoriji BiH

1. Državljanstvo BiH biće dodijeljeno djetetu koje je rođeno ili nađeno na teritoriji BiH
nakon stupanja na snagu Ustava i čija su oba roditelja nepoznata ili nepoznatog
državljanstva ili bez državljanstva, ili ako je dijete bez državljanstva.

2. Pod uslovima iz stava 1. ovog člana dijete će izgubiti državljanstvo BiH ako do dobi od
14 godina to dijete putem porijekla dobije državljanstvo druge države.

Član 8.
Usvojena djeca
Dijete mlađe od 18 godina koje je u potpunosti usvojio državljanin BiH nakon stupanja na snagu
Ustava stiće državljanstvo BiH.

6
Član 9.

Sticanje državljanstva naturalizacijom

Stranac koji je podnio zahtjev za sticanje državljanstva BiH može steći državljanstvo
naturalizacijom ako ispunjavaslijedece uslove:
1. da je napunio 18 godina starosti;
2. da ima prijavljeno stalno mjesto boravka na teritoriji BiH najmanje 8 godina prije
podnošenja zahtjeva;
3. da poznaje jedan od jezika ustavotvornih naroda BiH;
4. da mu nije izrecena mjera bezbjednosti protjerivanja stranaca iz zemlje ili zaštitna mjera
udaljivanja stranaca sa teritorije BiH od strane organa ciji je legalitet uspostavljen Ustavom
i da je ova odluka još uvijek na snazi;
5. da nije osudivan na izdržavanje kazne za krivicna djela sa predomišljajem, na duže od tri
godine, u periodu od 8 godina od podnošenja zahtjeva;
6. da se odrekne ili na neki drugi nacin izgubi svoje ranije državljanstvo nakon sticanja BiH
državljanstva, osim ako bilateralni sporazum iz clana 14. ne predvida drugacije. Odricanje
ili gubitak ranijeg državljanstva se nece zahtijevati ako ovo nije dozvoljeno ili se ne može
razumno zahtijev.

Član 10.

Sticanje državljanstva olakšanom naturalizacijom

Bračni drug državljanina BiH - stranac, može steći državljanstvo BiH pod slijedećim uslovima:

1. da je brak trajao najmanje pet godina prije podnošenja zahtjeva i da još uvijek traje u
momentu podnošenja zahtjeva;

2. da se odrekne ili na neki drugi način izgubi svoje ranije državljanstvo nakon sticanja BiH
državljanstva, osim ako to nije drugačije riješeno bilateralnim sporazumom iz člana 14.
Odustajanje ili prestanak ranijeg državljanstva se ne zahtijeva ako to nije dopušteno ili se ne može
razumno zahtijevati;

3. da ima stalno mjesto boravka u najmanje posljednje tri godine na teritoriji BiH

7
3.2 DRŽAVLJANSTVO STEČENO ROĐENJEM
Većina država stiće državljanstvo rođenjem i ne mijenja ga do smrti. U tom pogledu ne postoji
jednobrazna praksa u unutrašnjem pravu država, ali imamo dva načela. Državljansto se rođenjem
stiće bilo činjenicom rođenja na teritoriju neke države( jus soli ), i temeljem porjekla nekoga od
roditelja ( jus sanguinis ). 4

3.3 DRŽAVLJANSTVO UDATE ŽENE

Mnoge države su svojim zakonima o državljanstvu predviđale da strana državljanka trenutkom
udaje ipso facto, tj. automatski stiće državljanstvo svoga supruga i ne gubi svoje prijašnje
državljanstvo. Konvencijom o ukidanju svih oblika diskriminacije žena iz 1979. predviđa da će
države stranke te konvencije priznati ženama jednaka prava kao i muškarcima u pogledu sticanja,
promjene ili očuvanja državljanstva supruga.

3.4 PRIROĐENJE ( NAUTRALIZACIJA ) I OTPUST ( EKSPATRICIJA ) IZ

DRŽAVLJANSTVA
Neutralizacija je način na koji stranci stiču državljanstvo domaće države. To je pravo svake države
da da strancu na njegovu molbu da vlastito državljanstvo , a u koliko ga odbije nije to dužna
obrazlagati. Država ne može nametati strancu svoje državljanstvo protivno njigovoj volji. Države
svojim zakonodavstvom propisuju uvjete za stjecanje državljanstva naturalizacijom.5 Neke države
nisu dužne prihvatiti učinak stjecanja od svoga građanina državljanstva druge države. Otpust iz
vlastitog državljanstva može se podvrgnuti nekim uvjetima, poput prethodnoga odsluženja vojne
obaveze ili izmirenja dužničkih obaveza. Uprkos članu 15 ( 2 ). Opće deklaracije o ljudskim
pravima iz 1948. po kojem: .. nitko ne smije samovoljno biti lišen prava da promjeni državljanstvo
..6, teško je tvrditi da je diskrecija vlasti država znatnije ograničena bilo u pogledu davanja njihova
državljanstva, njegovog oduzimanja ili otpuštanja.

4
Međunarodno pravo, Vladimir – Đuro Degan, Zagreb, 2011. godine, str.468.
5
Međunarodno pravo, Sakob Softić, Sarajevo 2012. godina, str.240.
6
Međunarodno pravo, Vladimir – Đuro Degan, Zagreb, 2011. godine, str.470.
8
 4. PRESTANAK DOKAZIVANJE BIH DRŽAVLJANSTVA
Član 15.

Državljanstvo se ne može izgubiti ako bi osoba koja je u pitanju time ostala bez državljanstva
(apatrid), osim u slucaju utvrdenim clanom 23. stav 1.

Član 16.

Državljanstvo Bosne i Hercegovine prestaje:

a) po sili zakona,

b) odricanjem,

c) otpustom,

d) oduzimanjem,

e) medunarodnim sporazumom,

f) prestanak državljanstva po sili zakona.

Dokazivanje BiH državljanstva

Član 34.

Državljanstvo BiH i državljanstvo entiteta dokazuje se uvjerenjem o državljanstvu BiH i

uvjerenjem o državljanstvu entiteta ili pasošem Bosne i Hercegovine.

Član 35.

1. Uvjerenje o državljanstvu BiH i državljanstvu entiteta izdaje organ koji vodi matičnu knjigu
rođenih.

9
 5. MEĐUNARODNA ZAŠTITA ČOVJEKA
Međunarodna zaštita pojedinaca prije Prvog svjetskog rata uglavnom se ogledala na pojedine
slučajeve, a općenito je obuhvatala samo jednog dobrog čovjeka. A to je bilo ropstvo. Borba protiv
ropstva razvijala se u nekoliko faza. U prvom razdoblju suzbija se trgovinom robljem ako se ona
obavlja pomorskim prijevozom. Drugo razdoblje prenosi borbu protiv trgovine robljem na afričko
kopno. Treća etapa počinje nakon zavešetka Prvog svjetskog rata i teži se za potpunim ukidanjem
ropstva, a u posljednjoj etapi obuhvaćeni su i drugi oblici slični ropstvu.

Sjedinjene Države zabranjivale su trgovinu robljem, ali nisu htjele pristati da tuđi brodovi dobiju
pravo pretraživati brodove pod njihovom zastavom. Jedino su se u ugovoru s Velikom Britanijom
( 9. travnja 1842. ) obavezale da će na afričkim obalama držazi dovoljno snage kako bi same mogle
osigurati da brodovi koji viju njihovi zastavu poštuju njihovo zakonodavstvo protiv trgovine
robljem. Tek 1862. godine sklopljen je britansko – američki ugovor kojim međunarodno dopušta
pretrage sumnjivih brodova. U isto vrijeme spadaju i ugovori Rusije s kanatima Kivom i Buharom
o zabrani trgovine robljem u tom dijelu Azije ( 1873. ) u drugom razdoblju, koje počinje Aktom o
Kongresu ( 1885. – zabranjuje ropstvo i trgovinu robljem ) , izradila je posebna Konferencija protiv
ropstva u Bruxellesu ( 1889./90. ) opsežan, tzv. Generalmi akt 2. jula 1890. taj je akt potpisivao
veliki broj europskih i izvaneuropskih država, čak i takvih koje su unutar svojih granica još
poznavale ropstvo. Ugovor iz 1885. i 1890. zamjenjeni su Konvencijom u St. Germainu od 10.
rujna 1919. koja izriče opću obavezu da se potpuno ukine ropstvo u svim oblicima kao i trgovina
robljem. 7

Međunrodna briselska konferencija 1890. godine ona je donijela Konferenciju kojom je utvrđen
niz mjera za zemlje u kojima se robovi kupuju, prodaju i prenose. Ustanovljene su oružane straže
radi kontrole izvršenja Konvencije. Zabranjen je uvoz alkohola, vatrenog oružja i municije kao i
dopunskih mjera. Na Pariškoj konvenciji mira 1919. godine a u San Žermenu potpisane su dvije
konvencije, jedna o trgovini oružjem i druga o prodaji alkohola u afričkim i azijskim oblastima.
Rezultate u pogledu primene Konvencije prikupljao je novoobrazovani biro pod nadzorom društva
naroda.8

7
Međunarodno pravo I, akademik Juraj Andrassy, prof.dr.sc. Božidar Bakotić, prof.dr.sc. Maja Seršić i prof.dr.sc.
Budislav Vukas, Zagreb, 2010. godina, str. 364.
8
Međunarodno javno pravo , Prof. Dr. Branimir M. Janković, Beograd, 1974. godine, str. 200.
10
 6. MEĐUNARODNA ZAŠTITA MANJINA
Najznačajnije slobode i prava čovjeka pojedinca prerasle su u pravila općega običajnog
međunarodnog prava, od kojih je najvažnije jus cogens. Zaštita etničkih i vjerskih manjina u općem
međunarodnom pravu je zasnovana na različitim temeljima. Mirovni ugovor iz 1974. godine sa
Italijom, Madžarskom, Runjskom i Bugarskom sadrže odredebe koje jamče slobodu od
diskiminacije. Svaka od pobijeđenih država se obavezala da osobama pod svojom jurisdikcijom
bez razlikovanja rase, spola, jezika ili vjere osigura uživanje ljudskih prava i temeljnih sloboda
uključujući slobodu izražavanja mišljenja, slobodu javnih skupova. Jednaku odredbu predviđa
članak 5. Državno ugovora s Austrijom iz 1955. godine.

Državni ugovor sa Austrijom iz 1955. godine predviđa u članku 7. posebnu manjinsku zaštitu
slovenske i hrvatske manjine u Koruškoj, Gradišću i u Štajerskoj. Predviđeno je da uživaju pravo
na vlastite organizacije sastanke, potom pravo na osnovu nastave na svom jeziku te na razmjeran
broj srednjih škola. 9

6.1. Pravila oćeg i regionalnog međunarodnog prava o manjinskoj zaštiti

Cilj svake manjinske zaštite treba da bude najprije potpuno protupravan pripadnik manjina u
odnosu na ostatak čovječanstva, tj. njihove nediskriminacije te potom posebna prava i druge
pogodnosti potrebne za očuvanje njihove posebnosti.

6.2. Evropski sisitem zaštite manjina

Razvoj zaštite manjina u Evropi mnogo je brži od njihovog razvoja na univerzalnom nivou.
Najopširniji dokument kojim se definira sadržaj manjinski prava kao dio univerzalno priznatih
ljudskih prva do sada je Dokument sa sastankom u Kopenhagenu o ljudskoj dimenziji KESS- a iz
juna 1990. godine. U okviru Svijeta Evrope usvojena su dva vrlo važna dokumenta o manjinskoj
zaštiti. To su : Evropska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima iz 1992. godine i Okvirna
konvencija o zaštiti nacionalnih manjina iz 1995. godine. evropska povelja definira regionalni ili
manjinski jezik i nakon toga obavezuje države članice da poštuju minimum odredaba Povelje radi
postizanja njenih ciljeva.

Berlinski ugovor od 13. jula 1878. godine sadrži član 62. kojim je Turska obavezuje na putu
poštovanje vjerske nediskriminacije. Ista obaveza se nameće i Bugarskoj i Rumuniji. Ugovorima o

9
Međunarodno pravo, Vladimir – Đuro Degan, Zagreb, 2011. godine, str. 510.
11
miru poslije prvog svjetskog rata obavezale su se u pogledu zaštite prava manjina na sljedeće
zemlje: Austrija, Mađarska, Bugarska i Turska a zatim i Čehoslovačka, Poljska, Jugoslavija i
Grčka. Neke države kao i Finska za Alandska ostrva, Albanija i baltičke države i Irak, primile su
obavezu o zažtiti manjina kada budu stupile u Društvo naroda. 10

7. KAZNENA ODGOVORNOST POJEDINCA

Međunarodni je zločin takav čin koji međunarodno pravo izravno normira svojom zabranom
usmjerenom prema pojedincu, bilo da je onda kažnjavanje prepusti pojedinoj državi kao njezinu
obavezu bilo da se za tu svrhu uredi međunarodno sudstvo. Taj stupanj razvoja još nije sasvim
ostvaren, ali međunarodna je zajednica poduzela značajne korake na putu prema tom cilju.
Ženevska konvencija o zaštiti žrtava rata ( 1949. ) obavezuju države stranke da određene čine stave
pod svojim zakonodavstvom pod kaznenu sankciju. Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju
zločina genocida ( 1948. ) definira zločin genocida, ali se njezina zabrana također ne usmjeruje
izravno na pojedinca, nego obavezuje državu da predvide kažnjavanje opisanjih djela. 11

Temeljem principa aktivnoga personaliteta svaka država ima pravo suditi svojim građanima i za
kaznena djela koja počine u drugoj državi, ali ih nema pravo tamo uhititi. Država će pribjeći takvom
suđenju ako je njezin građanin izbjegao pravdi države u kojoj je kazneno djelo počinio jer se time
onemogućuje njegova nekažnjivost, a ona time posredno učvršćuje i vlastiti pravni poredak.

Temeljem realnoga ili zaštitnog principa sve su države prisvojile nadležnost da sude strancima
kada oni u inozemstvu počine osobito teška kaznena djela protiv njihovih interesa i nacionalne
sigurnosti (npr:djela špijunaže, krivotvorenja, zločine protiv diplomatskih i konzularnih
predstavnika i sl.)

Međunarodno javno pravo , Prof. Dr. Branimir M. Janković, Beograd, 1974. godine, str.207.
10

Međunarodno pravo I, akademik Juraj Andrassy, prof.dr.sc. Božidar Bakotić, prof.dr.sc. Maja Seršić i prof.dr.sc.
11

Budislav Vukas, Zagreb, 2010. godina, str.416.

12
 8. ZAKLJUČAK
Pod subjektom međunarodnog prava smatrao se neko ko može biti direktni nosilac prava i obaveza
i ko može pokretati međunarodne postupke, odnosno ko može učestvovati u stvaranju razvoja i
primjene međunarodnog prava. . Razvoj međunarodnog prava kroz historiju bio je pod utjecajem
zahtjeva međunarodnog života i progresivno povećanje kolektivnih aktivnosti država vodilo je
primjerima akcije na međunarodnom planu određenih entiteta koji nisu države.

Razvoj međunarodnog prava kroz historiju bio je pod utjecajem zahtjeva međunarodnog života i
progresivno povećanje kolektivnih aktivnosti država vodilo je primjerima akcije na
međunarodnom planu određenih entiteta koji nisu države. To čak ne implicira da sva njihova prava
i obaveze moraju biti na međunarodnom planu. Pošto se može utvrditi da pojedinci uživaju i
ostvaruju određena prava, privilegije i imunitet u međunarodnopravnom sistemu onda se može reči
da su pojedinci ne samo participanti nego i subjekti tog sistema.

Međunarodnopravna odgovornost podrazumijeva međunarodnopravne obaveze i njeno kršenje.

Ranije se smatralo da za svoje radnje pojedinac nije odgovoran već država, jer su pojedinci vršitelji
radnje u ime države. Tako da pojedinac izravno odgovara za međunarodne zločine kao što su
trgovina robljem, zločin protiv čovječnosti i drugo. Pojedinci postaju individualno odgovorni čak
i kada postupaju kao dio državnog organa.

13
9. LITERATURA
1. Sakib Softić, Međunrodno pravo, Sarajevo, 2012. godine.

2. Akademik Juraj Andrassy, Prof. dr. sc. Božidar Bakotić, Prof. dr. sc. Maja Seršić i Prof. dr.
sc. Budislav Vukas, Međunarodno pravo I, Zagreb, 2010. godina.

3. Prof. dr. Branimir M. Janković, Međunarodno javno pravo, Beograd, 1974. godine.

4. Vladimir – Đuro Degan, Međunarodno pravo I, Zagreb, 2011. godine

5. Nikola Sladoje, Ana Bučar, Dr. Amir Pilav i Jovan Šarac, Međunarodna pravna pomoć,
Sarajevo, 2006. godine.

6. http://mup.ks.gov.ba/sites/mup.ks.gov.ba/files/sl_galsnik_bih_4_9713_9741_026_0314_03_3.pdf

14