Ravli, S., Politika ideologija: ..., Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 4, str.

146 160

146

Rasprave
Pregledni lanak 316.334.3 Primljeno: 25. sijenja 2002.

Politika ideologija: preispitivanje pojma

SLAVEN RAVLI* Saetak U ovom se lanku polazi od uvida o potekoama sa znanstvenom uporabom pojma ideologije, analiziraju se rezultati dosadanjih interpretacija pojma te nastoje naznaiti elementi na kojima bi se mogao zasnovati pojam politike ideologije podoban za politoloka istraivanja i analize. U prvom se dijelu lanka rekonstruira povijest pojma od njegova izvornog znaenja kod Destutt de Tracyja do suvremenih marksistikih i funkcionalistikih shvaanja. U drugom se dijelu razmatra odnos ideologije i moi te se ideologija prikazuje kao poseban oblik moi, ija narav i funkcije proizlaze iz osnovne strukture i potreba ovjeka i drutva. U treem dijelu lanka pojam se ispituje s obzirom na socijalnointeresnu uvjetovanost ideologije i njezinu konceptualnu strukturiranost.

Kljune rijei: mo, ideoloki pluralizam, ideologija, politika ideologija S pojmom ideologije zbiva se svojevrsni paradoks: znanstveno i filozofsko ispitivanje pojma i samo se zaplelo u mreu onoga to je trebalo ispitati, pa je sam pojam ideologije postao temeljito ideologiziran. Ne samo da se rabi u razliitim znaenjima, pa izgleda da se radi o mnotvu fenomena, nego se njegova vrijednosno negativna uporaba toliko proirila da onemoguuje smisleno raspravljanje i analizu. Takva uporaba razumijeva shvaanje ideologije kao neega iracionalnog nasuprot znanosti kao racionalnom sustavu, razumijevanje vlastitoga stajalita kao znanstvenog, a drugih kao ideolokih, te zavrava s idejom o kraju ideologije (Freeden, 2000.: 6). Ta se pojmovna strategija pojavljuje u dva osnovna oblika: u marksistikom shvaanju ideologije kao lane svijesti te u konzervativnoliberalnom shvaanju ideologije kao zatvorenoga, represivnog sustava miljenja. S jedne strane, ideologija se izjednauje s graanskim miljenjem (graanskom znanou i kulturom), kojem se pripisuje prikrivanje ugnjetavake i otuujue biti graanske zbilje, dok se marksizam prikazuje znanou koja istinito objanjava drutvo i njegove zakonitosti. Rascjep znanosti i ideologije ukida se komunisti*

Slaven Ravli, doktor politikih znanosti, Leksikografski zavod Miroslav Krlea u Zagrebu.

Ravli, S., Politika ideologija: ..., Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 4, str. 146 160

147

kom revolucijom kao zbiljskim dovrenjem cijele klasne povijesti, kojom se uspostavlja zajednica potpune jednakosti i harmonije, ime politika kao djelatnost regulacije konflikata i upravljanja ljudima nestaje, s njom i ideologija, a umjesto njih se pojavljuje znanstveno upravljanje proizvodnim procesima. S druge strane, pojam ideologije se reducira na totalitarne ideologije (komunizam, faizam), kao zatvorene sustave miljenja koji imaju ambiciju da dokraja objasne sve ljudske stvari i nesnoljivi su prema drukijim gledanjima ili teorijama, te instaliraju neku skupinu (idove ili kapitaliste) kao neprijatelja (nacije ili ovjeanstva), kojeg treba unititi revolucijom. Liberalizam se ne smatra ideologijom nego otvorenim sustavom miljenja, koji se zauzima za slobodu prouavanja i konkurenciju ideja, potuje znanstvenu objektivnost i ne polae pravo na posjedovanje monopola istine. Prikazujui neke (ekstremistike) ideologije kao paradigmu ideolokog miljenja to podsjea na tradiciju koja je arhetip religijskog stava i ponaanja nala u inkviziciji, osobnoj izopaenosti papa, surovosti vjerskih ratova i sl. (Geertz, 1964.: 51) zastupnici tog shvaanja proglasili su ideoloku konvergenciju u zapadnim drutvima 1950-ih krajem ideologije (Bell, 1960.), a slom komunizma 1990-ih krajem povijesti (Fukuyama, 1990.). U novijim socijalnoznanstvenim razmatranjima ideologija se sve vie razumije kao racionalna tvorba, prirodna sastavnica drutvenog ivota i posljedica ljudske racionalnosti (Boudon, 1989.: 11). To je shvaanje povezano s nastojanjem da se zasnuje vrijednosno neutralan pojam ideologije, koje se izrazilo u dva tipa pojmovnog ispitivanja. S jedne strane, politika ideologija se odreuje kao skup ili sustav politikih ideja, institucionalizirani okvir koji okuplja razliite ideje i daje im odreeno znaenje. U tom tipu rasprava ponajprije se ispituje za ideologiju karakteristina unutarnja spojenost ideja, koju moda najplastinije izraava sintagma obitelj ideja kako je ideologiju definirao John Plamenatz (Plamenatz, 1979.: 27). Ideologije se prouavaju kao konceptualne zajednice, specifine konfiguracije ideja i pojmova, u kojima su obuhvaeni pojmovi s jasnim i neprijepornim znaenjima, koji inae izvan odreenih ideolokih grozdova imaju razliita i poreciva znaenja (Freeden, 1996.). S druge strane, vrijednosnoneutralni pojam ideologije razvijen je funkcionalnim diferenciranjem ideologije od sustava znanstvene spoznaje, praktinog promiljanja ili moralnog argumentiranja. Ideologije su simboliki sustavi (Geertz, 1964.) ili sustavi reprezentacije (Althusser, 1969.), koji ne mogu biti pogreni zbog nepostojanja kvaliteta svojstvenih znanstvenim teorijama, moralnim uenjima ili praktinim strategijama, jer predstavljaju poseban tip kulturne tvorbe, koja daje jasno formulirane, vrijednosno nabijene i usmjerujue interpretacije svijeta, nune u doba kad tradicionalne forme usmjerivanja prestaju obavljati tu praktinu funkciju, pa je, dakle, u njima praktina drutvena funkcija bitnija od spoznajnoteorijske funkcije. U ovom se radu analiziraju rezultati relevantnih interpretacija pojma ideologije te se nastoje naznaiti elementi za zasnivanje pojma politike ideologije koji bi mogao biti prihvatljiv za koritenje u politolokim istraivanjima i analizama. U prvom se dijelu rada rekonstruira povijest pojma od njegova izvornog znaenja kod Destutt de Tracyja do suvremenih marksistikih i funkcionalistikih shvaanja. U drugom se dijelu razmatra odnos ideologije i moi te se ideologija prikazuje kao poseban oblik moi, ija narav i funkcije proizlaze iz osnovne strukture i potreba ovjeka i drutva. U treem dijelu rada pojam se ispituje s obzirom na socijalnointeresnu uvjetovanost ideologije i njezinu konceptualnu strukturiranost.

Ravli, S., Politika ideologija: ..., Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 4, str. 146 160

148

Povijest i suvremena odreenja pojma

Pojam politike ideologije vezan je uz nastanak moderne demokratske politike, uz njezinu vrijednosnu i interesnu narav. Taj pojam ukljuuje ponajprije iskaze o vrijednostima zajednikog ivota, vrednovanje politikih tvorbi i djelovanje prema nekim uvjerenjima ili zamislima o dobrom ili ispravnom stanju s nakanom zasnivanja, mobiliziranja, usmjerivanja, organiziranja i opravdavanja odreenih naina ili smjerova djelovanja, a anatemiziranja ostalih. Usto, pojam politike ideologije ukljuuje izraavanje interesa odreenih socijalnih aktera (socijalnih grupa, klasa), te nastojanje da se tim interesima osigura prevlast u javnosti i politikom procesu. Napokon, pojam politike ideologije posve je moderan pojam, njegova povijest poinje tek s Francuskom revolucijom. Izraz ideologija i nazivi veine glavnih politikih ideologija skovani su u to vrijeme, dok su nazivi ostalih ideologija nastali u 20. stoljeu. tovie, do 20. stoljea nije postojala ideoloka vladavina ili reim (Furet, 1997.: 26). S Francuskom revolucijom poinje naime ulazak niih slojeva u politiki ivot, poinje doba demokracije, u kojoj je interes naroda, a ne volja vladara, postao ishoditem politike, pa se svaki posebni (grupni) interes koji tei zadobivanju politike moi mora predstaviti u formi opeg interesa naroda. Bliska povezanost pojma ideologije s politikim djelovanjem i politikom moi odredila je njegovu povijest i njegovu preteno negativnu uporabu. Pojam se pojavljuje 1796. u Francuskoj u znaenju znanosti o idejama, a skovao ga je Antoine Destutt de Tracy, koji je ideologiju nastojao uspostaviti kao svojevrsnu nadznanost, koja se bavi analizom svih ljudskih ideja i nadreena je drugim znanostima (Kennedy, 1978.: 45 50). Skupina francuskih filozofa okupljena oko Nacionalnog instituta, koji je on osnovao i vodio, nazvala je sebe ideolozima a svoju filozofiju ideologijom. Njihova je filozofija (ideologija), kao kombinacija individualne slobode i dravnog planiranja, postala dio slubenog uenja Francuske u doba Direktorija (1795. 1799.). Destutt de Tracy je u svojem etverosveanom djelu Elementi ideologije (1801.1814.) nastojao dalje razviti tu novu znanost kojoj je postavio za cilj analizom duhovnih aktivnosti ovjeka, njihovih sadraja i predodbi utvrditi praktina pravila, primjenjiva u odgoju, pravu i politici. Znanost o idejama ili ideologija trebala je biti znanost sa zadaom sluenja ljudima, oslobaanja njihova duha od predrasuda i pripremanja za prihvaanje nadmoi razuma. Destutt de Tracy i ideolozi zasnovali su sustav nacionalnog obrazovanja koji je trebao preoblikovati Francusku u racionalno i znanstveno drutvo. Pojam ideologije u svom je prvom znaenju sadravao etiri elementa: prvo, relativno cjelovitu teoriju koja objanjava ljudski svijet i iskustvo; drugo, program drutvene i politike organizacije; tree, upuenost na javno djelovanje radi pridobivanja potpore za taj program i njegovo ostvarenje, te, etvrto, ideju o posebnoj ulozi intelektualaca. Tom se prvom znaenju pojma ubrzo prikljuilo drugo kad je Napoleon Bonaparte predstavnike te filozofije, koji su se kritiki odnosili prema njegovim cezaristikim ambicijama i osvajakim pothvatima, u ironinome, negativnom smislu nazvao ideolozima onima ija filozofija nema veze s politikom stvarnou, teoretiarima i metafiziarima koji su udaljeni od ivota. Napoleonova kritika nije ostala na ironiji i poruzi, u prosincu 1812. on je ideologe okrivio za francuske vojne neuspjehe. Pojam tako dobiva moderno negativno znaenje, koje zadrava u raznim oblicima do danas. to se ovdje uistinu zbilo? Bit je Napoleonova pothvata u tome to se miljenje protivnika nastoji

Ravli, S., Politika ideologija: ..., Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 4, str. 146 160

149

podcijeniti i ironizirati sa stajalita politike moi. Protivnikovo je miljenje nerealno u odnosu na praksu, praksu politiara, te tako rije ideologija sankcionira specifini politiarov doivljaj stvarnosti i propagira njegov praktini iracionalizam u kojem ima malo prostora za miljenje kao orue shvaanja stvarnosti. Nazivajui ideolozima zastupnike novih ideja u kojima je vidio opasne misli i akcije, Napoleon je prvi u modernoj povijesti s idejama spojio element opasnosti. Time je prvi vezao pojam ideologije za ocjenu vrijednosti, odnosno za iznoenje opasnih naela i teorija. (Mannheim, 1978.: 7275). Tijekom 19. stoljea posve se afirmirao negativni, kritiki i polemiki pojam ideologije. Tome je pridonio najvei kritiki mislilac toga stoljea Karl Marx. Naime, kod Marxa nalazimo dva pojma ideologije. Prvo, on ideologiju koristi u irokom znaenju, kao sinonim za duhovnu proizvodnju. Ideologija je nadgradnja, koja obuhvaa sva podruja duhovne djelatnosti moral, religiju, znanost i dr. U drugom i kod Marxa mnogo ee rabljenom znaenju ideologija je izvrnuta, lana i iskrivljena svijest i spoznaja, to proizlazi iz njezine posebne klasne uvjetovanosti i odreenosti. U njoj se zbiljski odnosi izokreu naglavce kao u camera obscura, ona izraava interes onoga koji spoznaje za sliku o sebi i drutvu u kojem ivi. Za Marxa ideologija prikazuje neki posebni interes kao opi, ono to je povijesno i prolazno proglauje prirodnim i stoga nepromjenjivim, pa je ona zato u biti tona, ali ne i istinita, spoznaja o postojeem. Izvor svega je podjela na duhovni i materijalni rad. Od tog trenutka naovamo svijest zbilja moe sebi umiljati da je neto drugo nego svijest postojee prakse, da zbilja prikazuje neto, a da ne prikazuje neto zbiljsko od toga trenutka svijest je u stanju da se emancipira od svijeta i da prijee na oblikovanje iste teorije, teologije, filozofije, morala itd. Time se stvara iluzija da svijetom vladaju ideje, naela, duh. Za Marxa ideje nemaju povijest, nemaju vlastitog razvoja izvan materijalnih odnosa. Vladajue ideje nekog doba uvijek su ideje vladajue klase, a one su samo izraz vladajuih materijalnih odnosa. Ideolozi vladajue klase stvaraju iluzije te klase o samoj sebi te podupiru privid da su njezine misli izraz opih interesa. Svaka nova klasa, koja dolazi na mjesto klase koja je dotad vladala, mora svoj interes prikazati kao zajedniki interes svih lanova drutva. Za razliku od svih drugih klasa u povijesti, revolucionarni proletarijat ne zamjenjuje jednu klasnu vladavinu drugom, on ukida osnovu svake klasne vladavine. On ne nastupa u ime nekih svojih posebnih interesa, njegova spoznaja nije lana i iskrivljena. Njegovom konanom pobjedom vraa se izgubljeni identitet miljenja i djelovanja, uspostavlja jedinstvo teorije i prakse, ime nestaje ideologija kao oblik otuene svijesti. (Marx, 1979.: 470471, 479482, 494496). Marxovo shvaanje ideologije kao lane svijesti zadominiralo je marksizmom, ime je on preuzeo obje bitne slabosti toga shvaanja: materijalistiki redukcionizam, svijest je samo odraz materijalnoga ivotnog procesa, te epistemologijski ekskluzivizam, denunciranje nekoga stajalita kao lanoga pretpostavlja povlateni pristup istini, znanstveno stajalite koje je jedino istinito. Iako je Lenjin pojmu ideologije dao objektivniji status i neutralnije znaenje, odreujui ideologiju kao sustav ideja ili teorija koji koriste protagonisti klasne borbe, on i njegovi sljedbenici zadrali su razlikovanje ideologija prema njihovoj istinitosti, dokazujui da nasuprot buroaskoj ideologiji kao lanoj i iskrivljenoj svijesti, socijalistika ideologija izraava znanstvenu, dakle istinitu spoznaju stvarnosti. Antonio Gramsci napravio je znatan otklon od shvaanja ideologije kao lane svijesti. U Zatvorskim biljenicama Gramsci razmatra pojam ideologije unutar svoje teorije hegemonije kao kulturnog vodstva i ideje o komunistikoj partiji kao kolektivnom intelektualcu. Za njega je ideologija u prvom

Ravli, S., Politika ideologija: ..., Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 4, str. 146 160

150

redu svijest, koja, primjereno svojoj klasnoj ulozi, moe sadravati i stanovite samoobmane i mistifikacije, ali, ona nije bitno iluzija i manipulacija, nego objektivna i djelatna zbilja. U svom najviem znaenju ideologija je pogled na svijet koji se implicitno izraava u umjetnosti, u pravu, u privrednoj djelatnosti, u svim individualnim i kolektivnim manifestacijama ivota, ali ona moe postati, to vrijedi i za filozofiju prakse (marksizam), ideologijom u loem smislu, to jest dogmatski sustav apsolutnih i vjenih istina. Ideologija je oblik i proizvod drutvenog djelovanja ljudi, povijesni i drutveni fenomen, ona stvara prostor u kojem se ljudi kreu, stjeu svijest o svome poloaju i bore se za svoje ciljeve. (Grami, 1959.: 1923, 2835, 3839, 57, 9092, 230232). Gramsci je shvatio ideologiju kao sloen fenomen i smjestio ju je u podruje ljudskoga kolektivnog djelovanja i komunikacije. No, njegova je inovacija ostala zarobljena tradicionalnim Marxovim shvaanjem, te je pojam ideologije sve do 1960-ih bio slijepa toka marksizma (Balibar, 1983.: 90). Tek je Louis Althusser, a potom i drugi marksisti, razvio neke elemente gramizma u svojoj teoriji ideolokih aparata drave te u svom shvaanju ideologije kao sustava ideja, koji se ne moe svesti ni na ekonomiju ni na politiku (Althusser, 1990.: 114144). Za Althussera ideologija je sustav reprezentacije ideja (pojmova, mitova), koji ima vlastitu logiku i strogost, te povijesnu trajnost i ulogu unutar drutva. Ideologija je organski dio svake socijalne cjeline, u svakom drutvu postoji temeljna ekonomska djelatnost, politika organizacija i ideoloke forme (religija, moral, filozofija, itd.). Ideologija je bitan element i atmosfera nuna za povijesno disanje i ivot drutva. Iako je povezana sa znanou, od nje se razlikuje po tome to je u njoj praktino-socijalna funkcija bitnija od teorijske (spoznajne) funkcije. (Althusser, 1969.: 23132). Karl Mannheim je prihvatio neke rezultate marksistikog poimanja ideologije, ali ih je stavio u drukiji teorijski okvir. On ne shvaa ideologiju kao iskrivljenu i lanu svijest, nego kao nain, strukturu i sadraj miljenja koje je drutveno uvjetovano i koje se moe razumjeti samo ako se razumije njegova drutveno-povijesna geneza. Mannheim razlikuje partikularni i totalni pojam ideologije. U prvom se sluaju istrauje miljenje protivnika kao ideoloko u znaenju lanog i pogrenog, a vlastitom se miljenju priznaje mogunost neideologijskoga, istinitog miljenja. Mannheim pokazuje da je takvo shvaanje koristio Marx, koji je razotkrivao pogreno miljenje klasnog protivnika, ali nije relativizirao i vlastito miljenje kao drutveno uvjetovano. U drugom sluaju pokazuje se da su sustavi ideja svih drutvenih grupa drutveno vezani i uvjetovani, to omoguuje ispitivanje funkcionalnog odnosa ideja i drutvenih uvjeta. Ovaj drugi pojam je vrijednosno-neutralni pojam ideologije i on omoguuje da se zasnuje neutralna znanstvena metoda prouavanja ideologije. Ideologija je izjednaena s drutveno uvjetovanim miljenjem, a drutveno uvjetovanom se smatra misao koja je nerazdvojno povezana s osnovnim kolektivnim ivotnim iskustvom, htijenjem i djelovanjem pojedinih drutvenih grupa. Kad ralanjuje sadraj drutveno uvjetovanog miljenja, Mannheim u njega ubraja povijesno miljenje, odnosno shvaanje povijesti, politike znanosti, sve drutvene znanosti i svakodnevno miljenje. S toga stajalita Mannheim analizira suvremenu povijest za koju je odluujui faktor slamanje monopola sveenike kaste i uspon slobodne inteligencije. Ideje prosvjetiteljstva razorile su savez crkve i dinastike drave. Time je razoren jedinstveni poredak s vrstim normama i vrijednostima. Ishod je bio nastanak drutva u kojem sukobljene grupe izlau sukobljene skupove ideja. U tom je kontekstu pojam ideologije opi naziv za ideje koje zastupaju vladajue grupe, a uto-

Ravli, S., Politika ideologija: ..., Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 4, str. 146 160

151

pija je opi naziv za ideje koje zastupaju oponirajue grupe koje jedino uoavaju faktore koji potpomau ruenje drutva u kojem ive, te je time utopija zapravo ideologija pobunjenih grupa. Ovdje, meutim, nastaju Mannheimove potekoe. Polazei od shvaanja ideologije kao drutveno uvjetovanog miljenja, to je zahtijevalo da i vlastitu teoriju ideologije podvrgne takvom tipu analize, on se zapleo u mreu ideolokog miljenja te nije uspio posve napustiti tradicionalni (partikularni) pojam ideologije kao lane svijesti. To se pokazuje u njegovoj teoriji o slobodnolebdeoj inteligenciji. Prema Mannheimu, mo ideologije ne poiva toliko na moi drutvenih grupa (klasa) koliko na moi obrazovanja, zbog ega u politikom procesu dominiraju intelektualci. No, zbog neodreenosti svoga drutvenog poloaja, nepostojanja dovoljno vrstih interesnih veza i jedinstvenoga kolektivnog cilja, intelektualni sloj nije sposoban razviti posebno ideoloko stajalite. Meutim, u svojoj teoriji o slobodnolebedeoj inteligenciji Mannheim tvrdi da taj sloj, koji nije jasno ukorijenjen i svrstan i relativno je besklasan, koji dijeli vezanost za obrazovanje i distanciju prema iskljuivim grupnim interesima, a potjee iz raznih drutvenih grupa te je sposoban uzimati u obzir svjetonazore posebnih grupa, upravo zato moe biti nosilac sinteze politikog miljenja i usmjeriti sukobljene grupe prema racionalnoj orijentaciji. (Mannheim, 1978.: 5860, 151157, 191202; Mili, 1978.: XXIIIXXVIII). Slijedei Mannheimov totalni pojam ideologije, suvremena ga je angloamerika socijalna teorija nastojala vrijednosno posve neutralizirati, tako da izbjegne paradoks u kojem se on naao (Geertz, 1964.; Boudon, 1989.). Ideologija se openito shvaa kao svaki javno izraen sustav znanja, skup vjerovanja i svako organizirano predstavljanje miljenja, stajalita i vrijednosti prema politiko-socijalnim fenomenima. Pritom se razlikuju dva ira tipa shvaanja. Prema prvom shvaanju, ideologija je jedan skup miljenja koji zastupa pojedinac u odnosu na svijet, neka vrsta pojedineve koncepcije svijeta u kojoj su neka uvjerenja, stavovi i vrijednosti privezani zajedno. Ideologija je tako ponajprije odreeni sustav vjerovanja koji se formira socijalizacijom pojedinca, njegovim ivotnim poloajem, poslom, mogunou dobivanja politikih informacija, te napose obrazovanjem. Na temelju takvog sustava vjerovanja pojedinac prihvaa ili odbacuje odreene politike ideje koje su s njime nesuglasne. Takav pojam ideologije omoguuje istraivanje politikih uvjerenja i vrijednosti graana. Tako je Robert Lane sustavno prouavao politike ideje petnaestoro ljudi u Westportu, amerika drava Connecticut (Lane, 1962.). Rezultat istraivanja pokazao je difuznost i neodreenost ideolokih uvjerenja u SAD. Veina ljudi ima politika uvjerenja i vrijednosti, koje nisu vrsto povezane s njihovim socijalnim poloajem (ne vide sebe kao deprivirane iako se mogu opisati kao pripadnici radnike klase), nego su rezultat njihovog prihvaanja odreenih vrijednosti sustava (individualizam, jednake anse) koji uvjetuje da oni svoj uspjeh ili neuspjeh objanjavaju kao osobnu zaslugu ili krivnju, a ne pomou socijalnih i ekonomskih faktora. Tome pridonose i politike stranke, jer podupiru personalizirano shvaanje politike. Sve se objanjava individualistiki, te nije mogue razviti bilo kakvu kolektivnu zamisao, koja ne bi poivala na individualnoj osnovi. Lane je tako doao do zakljuka da, uz rastue blagostanje, difuzna priroda amerike politike ideologije podupire ouvanje amerike demokracije. Prema takvom shvaanju u ideologiji nema mnogo toga sustavnoga, pa se taj pojam moe koristiti samo kao deskriptivni opis vrijednosti i uvjerenja koje slijede pojedinci, a koje ne odreuju njihovo djelovanje u nekome kolektivnom smislu.

Ravli, S., Politika ideologija: ..., Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 4, str. 146 160

152

Drugo shvaanje povezuje ideologiju s politikim djelovanjem, te je odreuje kao sustav ideja i vrijednosti usmjeren proizvoenju motivirajuih uinaka. Taj je pristup zaet lankom Clifforda Geertza Ideologija kao kulturni sustav (Geertz, 1964.: 4776) u kojem se ideologija ne odreuje kao suprotnost znanosti, nego se obje smatraju kulturnim sustavima. Razlika izmeu njih proizlazi iz simbolike strategije opkoljavanja situacija koju svaka od njih predstavlja. Dok znanost izraava stav nezainteresiranosti i analitinosti, te tei poveanju intelektualne jasnoe, ideologija izraava stav posveenosti situaciji, te tei motiviranju djelovanja. Znanost je dijagnostika, kritika dimenzija kulture, a ideologija je njezina braniteljska, apologetska dimenzija, ona se odnosi na onaj dio kulture koji se aktivno bavi uspostavom i obranom obrazaca vjerovanja i vrijednosti. Funkcija ideologije je omoguivanje autonomne politike pruanjem autoritativnih pojmova koji je ine smislenom i uvjerljivih slika pomou kojih se ona moe opipljivo shvatiti. Politika ideologija omoguuje drutvenom akteru nalaenje pravog smjera u sloenom okoliu drutvenog ivota. Usto, stvarajui ideologije ljudi mogu sebe uiniti boljim ili loijima politikim ivotinjama. Politike ideologije omoguuju razluivanje posljedica djelovanja i izbor prihvatljivih rjeenja, opravdavaju postojee stanje ili pruaju razloge i ciljeve za njegovu promjenu. U tom smislu Martin Seliger definira ideologiju kao skup ideja pomou kojih ljudi iznose, objanjavaju i opravdavaju ciljeve i sredstva drutvenog djelovanja bez obzira smjera li takvo djelovanje ouvanju, popravljanju, unitenju ili rekonstrukciji danoga drutvenog poretka (Seliger, 1976.: 14).

Ideologija i politika mo
Pojam ideologije usko je vezan s politikom i politikom moi. U predgovoru svoje studije o konzervativizmu Robert Nisbet je taj odnos ovako definirao: Ukratko, ideologija je svaka razlono povezana cjelina moralnih, ekonomskih, drutvenih i kulturnih ideja koja je tijesno i prepoznatljivo integrirana u politiku i politiku mo. Jo specifinije, tu je rije o temelju moi usmjerenom prema postizanju pobjede ovakve cjeline ideja. (Nizbet, 1999:, 5). Prema Nisbetu, odnos ideologije i praktine politike krajnje je sloen. Nema politiara koji djeluju samo prema zahtjevima neke ideologije. Robespierreu se pripisuju rijei: Izgubite kolonije prije nego naela. Nijedan pravi politiar ne bi izrekao takvu misao. Politiarima je blia misao lorda Beaverbrooka o Lloydu Georgeu: Njega nije briga u kojem pravcu jae, samo ako on vrsto dri uzde u rukama. (Nizbet, 1999.: 7). Mnogi politiari, ali i neki politiki mislioci, shvaaju ideologiju kao legitimacijsko sredstvo osvajanja ili ouvanja politike moi. Shvaajui politiku kao tehniku moi, oni politike ideje svode na puku propagandu, na oblik rijei i slogana smiljenih za pridobivanje glasova i privlaenje javne potpore. U takvom poimanju ideologija slui za uljepavanje izloga, koji treba prikriti dublju stvarnost politikog ivota, stvarnost politike moi. To je shvaanje ogranieno, ne samo zato to se politiar mora kao Antej spustiti na ideoloko tlo, nego i zato to ono izraava nerazumijevanje prirode politike moi u modernom dobu. Prema standardnoj sociolokoj definiciji Maxa Webera, mo predstavlja stupanj vjerojatnosti da e u nekom drutvenom odnosu pojedinci uspjeti i u sluaju otpora nametnuti svoju volju drugima. Ta se volja moe nametnuti silom, novcem i uvjerava-

Ravli, S., Politika ideologija: ..., Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 4, str. 146 160

153

njem. Najstarije i najmonije sredstvo je sila. Ali sila je skupo i ne posve efikasno sredstvo. Kratkorono je moda najdjelotvornija, ali dugorono nositelje moi tjera na sve intenzivniju primjenu moi i na njezino proirenje na sve vie podinjenih. Silom se ne moe trajno i uspjeno vladati, jer im ona popusti ili prestane, ovjek djeluje po svojim vlastitim interesima i izboru. Otac moderne politologije, Niccol Machiavelli je od vladara oekivao da bude istodobno lav i lisica, da se koristi snagom i lukavstvom. Civilizacijski napredak znai prelazak sa sile na druga sredstva moi potkupljivanje novcem, poloajima i povlasticama, te uvjeravanje idejama i miljenjima, nametanje svojih stavova i vrijednosti. Uvjeravanje je najdjelotvorniji i najjeftiniji postupak i s poveanjem kompleksnosti drutva njegovo znaenje raste. Njime se kod graana postie visok stupanj habituacije, pretvaranja miljenja u obiaje, tako da njihove reakcije postaju gotovo automatske. (Leroti, 1990.: 272). Politika ideologija time postaje istodobno sredstvo i oblik moi. I Mannheim i Gramsci uoili su taj bitni novum modernoga doba, pokazujui da se dominacija zadobiva na ideolokom podruju, bilo da je shvatimo kao vladanje obrazovanjem (Mannheim) ili kao kulturnu hegemoniju (Gramsci). Michael Mann u knjizi The Sources of Social Power (Mann, 1986.; Mann, 1993.) pokazuje da je ideoloka mo jedan od etiriju oblika socijalne moi, osim ekonomske, vojne i politike moi (IEMP model). Ideoloka mo izvire iz osnovne strukture i potreba ljudskih bia. Ta mo, prema Mannu, proizlazi iz triju izvora: ovjekove potrebe da nae konano znaenje u ivotu, da usvaja norme i vrijednosti te da sudjeluje u estetskim i ritualnim praksama. Prvo, mi ne moemo razumjeti svijet na osnovi izravne osjetilne percepcije, a time ni djelovati na temelju nje. Potrebni su nam pojmovi i kategorije znaenja koje odreuju osjetilne percepcije. Drutveni ivot zahtijeva socijalnu organizaciju temeljnog znanja i znaenja. Onaj tko monopolizira pravo na znaenje, moe imati znatnu mo. Drugo, norme kao uzajamni sporazumi ljudi o tome kako oni trebaju djelovati moralno u odnosima jedni s drugima, nune su za odranje drutvene suradnje. Ideoloki pokret koji uvea uzajamno povjerenje i kolektivnu samosvijest grupe moe uveati svoju kolektivnu mo i stei vie uvjerenih sljedbenika. Monopoliziranje normi tako je put prema moi. Trei izvor ideoloke moi su estetike i ritualne prakse. One se ne mogu svesti na racionalnu spoznaju. S nekom se pjesmom, plesom ili ritualom ne moe raspravljati. Onaj tko ih monopolizira moe zadobiti znatnu mo. (Mann, 1986.: 2223). Mannovo razmatranje izvora ideoloke moi omoguuje bolje razumijevanje objektivnog statusa ideologije, njezine ukorijenjenosti u individualnom i socijalnom ivotu. Politike ideologije nisu tek pasivni izrazi drutvenih i klasnih interesa, one imaju izvjesnu autonomiju te sposobnost da motiviraju i vode politiko djelovanje i tako utjeu na drutveni ivot. Omoguuju da socijalne injenice dobiju politiko znaenje, daju smisao elementarnim drutvenim procesima i osvjetljuju dogaaje, a svakidanje empirijske pojave uzdiu na razinu povijesti. Povezane su sa socijalnim i povijesnim prilikama u kojima se razvijaju i politikim interesima kojima slue. ine dio iskustva vremena u kojem su oblikovane, iz kojega dobivaju vrijednost i smisao i za koje predstavljaju istinu. Zato se funkcije ideologije u modernom dobu ne mogu nadomjestiti drugim ljudskim tvorbama. Te se funkcije mogu svesti na est osnovnih: prvo, politika ideologija pridonosi razvijanju osobnog osjeaja identiteta i time ljudskom razvoju, drugo, ideologija osigurava perspektivu i orijentaciju, tree, ona motivira na djelovanje, etvrto, politika ideologija olakava odvijanje procesa odluivanja, peto, ideologija pomae

Ravli, S., Politika ideologija: ..., Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 4, str. 146 160

154

oblikovanju politikog sustava, te, esto, ona omoguuje politiko jedinstvo neke skupine ili cijele zajednice. Prvo, politika ideologija pridonosi ispunjenju osobne potrebe za identitetom i razvojem ljudskih bia (Hoover i dr., 2001.: 203205). Ideologija odgovara na ljudsku potrebu za znaenjem i osjeajem svrhe u ivotu, pomae tenji ljudskog bia za priznavanjem njegove kompetencije kao sposobnosti da obavlja zadatke osobnog razvoja i ekonomske produktivnosti na kvalitativno ugodan nain te njegovu osjeaju zajednitva s drugima u kojem se dijelovi ivota stapaju u smislenu cjelinu opskrbljenu zadovoljavajuim znaenjem i svrhom (Erikson, 1968.: 25). Identitet se oblikuje u sloenim vezama izmeu osobe i drutva, koje ukljuuju mnoge elemente, od osobne kompetencije do znaajki zajednice kojoj osoba pripada. Kad su ti elementi postavljeni na pravo mjesto, osoba je postigla osjeaj identiteta. Ideologije imaju znatnu ulogu u ublaivanju i smanjivanju dvosmislenosti i sloenosti drutvenog ivota, te time pridonose oblikovanju identiteta. Usto, ideologija moe podupirati razvoj drutva u smjeru pravednijeg okruenja koje jaa proces oblikovanja identiteta. Ideologija time podupire tenju ljudi prema razvijanju elementa identiteta u potpuni osobni sklad, stvarajui temelj identiteta za to vei broj ljudi u svijetu raznolikih identiteta proizilih iz razliitoga etnikoga, religijskoga, spolnoga i drugog podrijetla. Ali ideologije mogu razvijati negativne identitetske strategije, kao to su diskriminacija, netolerancija i uklanjanje drukijega. Kad su tenje ljudi za kompetencijom i zajednitvom s drugima sprijeene ili skrenute okruenjem ili silama koje eksploatiraju, tlae i kvare, ljudi razvijaju pseudoidentitete zasnovane na rasizmu, seksizmu i drugim patologijama osobnog i drutvenog razaranja. Odgovarajui na takvo stanje negativnim identitetskim strategijama, ideologije djeluju razorno na mogunost postizanja potpunoga osobnog identiteta. Istraivanja su naime pokazala da potpuni osjeaj identiteta razumijeva izrazitu toleranciju za razlike i nesklonost politikom autoritarizmu. (Hoover, Marcia, Parris, 1997.: 3537). Drugo, politike ideologije pribavljaju perspektivu s kojom se svijet moe razumjeti i protumaiti (Heywood, 1992.: 4). Posredstvom njih svijet moe postati prozirnim i jasnim, moe se saznati to se uistinu zbiva, zato se zbiva, i kako se u tom zbivanju ponaati, u kojem smjeru djelovati. Ideologije trebaju omoguiti orijentacije, dakle neto ega se moemo drati, to nije proizvoljno, to ima trajniji karakter i nije predmet nestalnog interesa i promjenjivih okolnosti. Ljudi ne razumiju svijet onakvim kakav on jest u nekom strogo znanstvenom smislu, nego onakvim kakav oekuju da jest, drugim rijeima kroz veo ukorijenjenih vjerovanja, mnijenja i postavki. Svjesno ili nesvjesno, svatko je vezan za skup politikih uvjerenja i vrijednosti koje vode njegovo ponaanje i utjeu na njegove postupke. Sami politiari u tenji za vlau svakako se vode pragmatinim razlozima pa prihvaaju ideje i politike koje objektivno (npr. prema ispitivanjima javnosti) imaju anse kod biraa. No politiari nisu tek tehniari moi, i rijetko tee vlasti zbog nje same. I oni posjeduju ideje o tome to uiniti kad zauzmu vlast. Politika nije samo borba za mo, nego pokuaj da se svijet oblikuje prema odreenoj zamisli, da mu se nametne vlastita namjera. Povijesni proces zato nije tek besmisleno ponavljanje borbe izmeu pojedinaca ili grupa koje su in i onih koji su out. Politika jest borba za mo, ali ona je istodobno i borba ideja. Ideje su moni pokretai djelovanja, jer nude orijentaciju, vode ovjeka i njegovim postupcima daju smisao. Ta je funkcija ideologije osobito izraena u prijelomnim, nesigurnim i poremeenim stanjima, u kojima ideologije mogu pruiti uvjerljivo objanjenje, dati smisao inae neshvatljivim, zbrkanim i ka-

Ravli, S., Politika ideologija: ..., Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 4, str. 146 160

155

otinim dogaajima. Nije stoga sluajno da su i totalitarne ideologije (komunizam i faizam) privukle vrhunske intelektualce. Takve ljude nisu mogli privui tek politiki uspjesi komunista i faista, njihova tehnika osvajanja vlasti. Uostalom ni Lenjin ni Hitler nisu morali osvojiti vlast. Lako je, tvrdi Franois Furet u knjizi Prolost jedne iluzije, zamisliti drukiji scenarij 1917. ili 1933. Lenjina su mogli zadrati u vicarskoj, a maral Hindenburg nije morao Hitlera pozvati u Reichskancelariju. To bi sigurno izmijenilo tok povijesti. Ali zraenje njihovih ideja postojalo bi i bez njihova uspjeha, neovisno o posebnim uvjetima koji su ih doveli na vlast. (Furet, 1997.: 27). Te su ideje mnogima nudile smisao i orijentaciju te pruale sigurnost u ishod djelovanja. Identitetska i orijentacijska funkcija ideologije toliko su bitne da se zbog njih ideologija doima kao uvjet postojanja pojedinca (Althusser, 1990.: 1144). Tree, politike ideologije motiviraju djelovanje, koje moe biti djelovanje na uspostavljanju ili odravanju odreenih vrijednosti i vjerovanja, stvaranju socijalnog pritiska prema postizanju eljene drutvene promjene ili osnaivanju otpora prema njoj. Ideologije mogu potaknuti ljude da se strasno zauzmu za obranu (ili oivljavanje) tradicionalnih pravila i obrazaca ivota, ili da jednako tako emocionalno angairano sudjeluju u njihovu razaranju i zamjenjivanju drugim pravilima i obrascima. Istraivai ideologija uoili su iznimnu emocionalnu snagu nekih ideologija (npr. nacionalizma), njihovu sposobnost da kod svojih pristalica proizvedu jake kolektivne emocije, koje ih navode da djeluju tako da ak kre izriite socijalne zabrane. Meutim, svaka ideologija nastoji djelovati na afektivnu sferu kako bi ljude motivirala na djelovanje. Zato je njezin stil kitnjast, iv i sugestivan, koristi se simbolima i metaforama, ideologija govori u snanim i emocionalno nabijenim slikama, koje tee pobuivanju kolektivnih osjeaja i volje za djelovanjem. U negativnim odreenjima ideologije ova se funkcija izdvaja kao najvanija, pa se ak ideologija svodi na nju. Naime, u njoj se razlika ideologije i znanosti najjasnije pokazuje, jer je spoznajna funkcija ideologije podreena njezinoj praktino-socijalnoj funkciji (Althusser, 1969:, 231). etvrto, politike ideologije olakavaju proces odluivanja suavajui opseg alternativa i nudei izvjesnost politikim akterima. Svaka ideologija, kao skup povezanih, vie ili manje koherentnih ideja, spaja svijet politikog miljenja sa svijetom politikog djelovanja. Politika sfera je bitno odreena politikim odluivanjem, a politiko odluivanje je izbor izmeu raznih opcija. Ideologije su bitan oblik suavanja opsega potencijalnih opcija, pomau ljudima da se odlue, rjeavajui nered i dvosmislenost oko politikih pitanja (Hoover i dr., 2001.: 4). One slue kao mehanizam premoivanja izmeu prijepornosti i odreenosti, pretvarajui neizbjenu raznolikost opcija u neporecivu izvjesnost koja je neodvojiva crta neke politike odluke, i koja je temelj za kovanje neijega politikog identiteta (Freeden, 1996.: 7677). Za razliku od politike teorije, koja nosei se s kompleksnou politikog ivota, nastoji izloiti sloene odnose koji su esto skriveni u ideologijama, politika ideologija pojednostavljuje sloenosti pojmova i odnosa i ublauje njihove napetosti i konfliktnosti, tako to daje odreeno znaenje pojmovima (sloboda, jednakost, pravda, autoritet) te jasno tumaenje situacijama i odnosima. Peto, politike ideologije se uspostavljaju kao formativna snaga politikih poredaka. One sadravaju ideje i vrijednosti na kojima se poredci mogu zasnovati i na kojima se oni zasnivaju i oblikuju, te na temelju kojih mogu biti prihvaeni i opravdavani. Libe-

Ravli, S., Politika ideologija: ..., Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 4, str. 146 160

156

ralnodemokratski politiki sustavi utemeljeni su na skupu liberalnih vrijednosti i naela: individualna sloboda, ograniena ustavna vlast, predstavnitvo, slobodni izbori. Komunistiki sustavi temelje se na vrijednostima i naelima komunistike (marksistike) ideologije: drutvena jednakost, klasna borba, diktatura proletarijata, vodea uloga partije. esto, politike ideologije djeluju kao oblik socijalnog cementa, opskrbljujui socijalne grupe ili cijela drutva skupom ujedinjujuih naela i vrijednosti (Heywood, 1992.: 5). One su povezane s drutvenim klasama (primjerice liberalizam sa srednjom klasom, socijalizam s radnikom klasom itd.), jer izraavaju iskustva, interese i aspiracije tih klasa, te stoga pomau jaanju osjeaja pripadanja i solidarnosti. Ali ideologije mogu drati na okupu razliite grupe (klase) unutar nekog drutva. Takva je ujedinjujua funkcija liberalnodemokratskih vrijednosti u zapadnim drutvima. Opskrbljujui drutvo s ujedinjujuom politikom kulturom, politike ideologije potiu odranje poretka i socijalnu stabilnost. Ideologije tako mogu imati kohezivnu funkciju u odnosu na odreenu socijalnu grupu, ali i u odnosu na cijelo drutvo.

Ideoloki pluralizam i ideologija kao zajednica

Prema Mannu ideoloka se mo ostvaruje u dva glavna oblika: transcendentnom i imanentnom (Mann, 1993.: 7). Prvo, neka se ideologija moe iriti preko granica ekonomske, vojne i politike organizacije moi. Ljudi pripadaju razliitim dravama, klasama i sl., i suoavaju se sa slinim problemima za koje neka ideologija prua uvjerljiva rjeenja. Ideoloka mo se iri transcendentno oblikujui novu, posebnu i monu mreu socijalne interakcije. Drugo, ideoloka mo moe uvrstiti postojeu organizaciju moi, razvijajui njezin imanentni moral, njezin sustav znaenja koji utjelovljuje osnovne vrijednosti, norme, estetike prakse i rituale. Transcendencija stvara autonoman oblik moi, a imanencija reproducira i ojaava postojee odnose moi. Ta dva procesa razliito utjeu na drutvenu organizaciju moi te na unutarideoloke konfiguracije moi. S jedne strane, oni podupiru uspostavu i odravanje drutvenog i organizacijskog pluralizma, a s druge strane u svakoj ideolokoj konfiguraciji podupiru elemente vreg strukturiranja i homogeniziranja. Ideologije djeluju kao faktori pluraliziranja, a meuideologijski odnosi kao odnosi dijeljenja i sukobljivanja. Istodobno, pojedine se ideologije uspostavljaju kao zajednice ideja i pojmova. Svijet ideologije je svijet suprotstavljanja, ideologije odravaju i potiu podjelu politikog univerzuma na suprotstavljene politike snage. Upravo je postojanje suparnikih ideologija, iji su nositelji razne mone grupe u drutvu, uvjet odravanja drutvenog i politikog pluralizma i uspjena brana ideolokom ekstremizmu. Ideologije su relativno trajni, stabilni i zaokrueni skupovi politikih ideja i vrijednosti koje dijele politiki univerzum. Veina klasifikacija ideologija izraava tu trajnost i dubinu podjela, jer se temelji na velikim dihotomijama (Bobbio, 1998.: 27). Politike ideologije se tako dijele na: lijeve i desne, slobodarske i autoritarne, otvorene i zatvorene, tradicionalistike i progresivne, itd. No, najvanija od svih podjela je podjela na lijeve i desne ideologije. Glavne politike ideologije prema kriteriju jednakosti obino se svrstavaju du osi lijevo desno u sljedeem nizu: komunizam, socijaldemokracija, liberalizam, konzervativizam, faizam. Takvo se razlikovanje smatra nedostatnim nakon iskustva

Ravli, S., Politika ideologija: ..., Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 4, str. 146 160

157

modernih totalitarnih ideologija (komunizma i faizma), koje su najudaljenije na ideolokom spektru, ali su barem po jednom kriteriju najblie obje su usmjerene prema monoj dravi kao instrumentu postizanja vrijednosti koje su bitne za te ideologije. Norberto Bobbio je u knjizi Desnica i ljevica razlikovanje desnice i ljevice zasnovano na kriteriju jednakosti, dopunio razlikovanjem umjerenih i ekstremnih doktrina i pokreta (desnice, odnosno ljevice) zasnovanim na kriteriju slobode. Meutim, njegova analiza pokazuje da dopunski kriterij omoguuje bolje razumijevanje specifinosti pojedinih razvrstanih ideologija, ali ne mijenja znaenje temeljne opreke. Opreka ekstremizma i umjerenjatva temelji se na metodi, dok se opreka izmeu ljevice i desnice ponajprije zasniva na ciljevima. Suprotstavljenost vrijednosti snanija je od suprotstavljenosti u pogledu metode. To se podupire argumentom da meu raznim treim putovima, nikad nije zamiljen put izmeu komunizma i faizma, i to zato to je nezamisliv. Savez izmeu Staljina i Hitlera, kao primjer udovina praktinog saveznitva, bio je taktiko, kratkotrajno saveznitvo, koje nije imalo ideologijskih konzekvencija (Bobbio, 1998.: 5455). Ideoloke podjele nisu taktike i privremene, nego trajne i temeljne, te stoga savezi ideoloki razliitih pokreta, kad su i zamislivi, nisu dugorono odrivi. Kao skupovi politikih ideja, ideologije su vezane za interese politikih grupa (stranaka, pokreta, politikih elita) koje s tim idejama nastupaju kao i za interese socijalnih grupa koje one stvarno ili pretpostavno zastupaju. Da bi neki skup ideja bio prihvatljiv, mora odgovarati idealima, potrebama i interesima skupina koje ih usvajaju i koje onda slue kao njihovi drutveni nositelji. I samo preko takve skupine-nositelja neka ideologija moe biti drutveno djelotvorna. Kako bi ostvarila dominaciju u drutvu, neka ideologija mora imati odziva u onim skupinama koje imaju mo da ta uvjerenja provedu u politike stavove bilo da ta njihova mo proizlazi iz podrke javnosti, iz mogunosti prisile, iz nekih sposobnosti koje zasluuju potovanje, ili se pak zadobiva posve drugim sredstvima. (Hughey, 1982.: 79293). Meutim, povezanost ideologije s politikim i socijalnim skupinama i njihovim interesima ne znai da se mo neke ideologije moe svesti na manipulaciju, a spoznaja koju donosi na lanu spoznaju i/ili da je ta spoznaja puka maska za materijalnu (klasnu) dominaciju. Spoznaja kojom je opskrbljen neki ideoloki pokret nuno nadilazi iskustvo, ona se ne moe potpuno provjeriti iskustvom, i u tome lei njezina posebna mo uvjeravanja i voenja. Ali ta spoznaja nije lana, jer kad bi to bila, manje je vjerojatno da bi se irila. Ideologije se ne mogu svesti na argumente, koji su sa znanstvenoga stajalita pogreni. tovie, uinkovite ideologije obino imaju znanstvene jezgre. Neka e ideja vjerojatno postati prihvaenija ako je utemeljena na izvorno znanstvenoj teoriji nego ako je zasnovana na pukim domiljanjima. U poetku prihvaanja neka se ideja prvo mora priznati kao manje ili vie istinita, a potom imajui jamstvo autoriteta (u moderno doba znanost je najprihvaenija forma autoriteta), ulazi u sloeni proces irenja, koji ima razliite sastavnice (Boudon, 1989.: 195, 201). irenje ideologije nije mehaniki proces, on ovisi o intelektualnim akterima i posrednicima koji tumae ideoloke poruke specifinim publikama. Meutim, ideologije se ne smiju brkati sa znanstvenim jezgrama oko kojih one esto ispleu svoje tkanje. Znanstvene jezgre ideologija izvode se iz kriterija istine, a ideologije se ponajprije izvode iz kriterija socijalne snage. Vezanost ideologija za interese odreenih grupa pomae drutvenoj uvjerljivosti i djelotvornosti tih grupa, a ideologije ukotvljuje u svijet socijalnih injenica i problema. Mone

Ravli, S., Politika ideologija: ..., Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 4, str. 146 160

158

ideologije bile su takve zato to su uvjerljivo odgovarale na velike probleme nekog doba, a odrale su se zato to su bile dovoljno prostrane i fleksibilne da su mogle obuhvatiti iskustva razliitih razdoblja i pritom jo ouvati konzistentnost. Povezivanje ideologije s interesima odreene grupe dovodi do toga da se politika ideologija uspostavlja kao specifina zajednica koja razvija svoj poseban jezik. Ljudi koji dijele neki posebni interes obino razvijaju poseban rjenik, jezik koji je samo njihov, na kojem oni komuniciraju jedni s drugima. Stare rijei dobivaju za te ljude novo znaenje, a ako sa starim rijeima ne mogu izrei novi sadraji, oni izumljuju nove. Interes koji dijele ini te ljude lanovima jedne zajednice, a lanovi zajednice e uvijek imati posebne zamisli koje zahtijevaju poseban jezik. Zajednika ideoloka percepcija ujedinjuje ljude, ali ona im takoer prua rjenik s pomou kojega mogu uspjenije otkriti razlike prema drugima. Politike ideologije, kao to je to pokazao Michael Freeden, takoer ine zajednice u tom znaenju, a svatko tko eli razumjeti neku posebnu ideologiju, treba nauiti njezin jezik. Ideoloki jezik oblikuje se, s jedne strane, kroz proces izraavanja vanjskih zbivanja i praksi, ali s druge strane, on posjeduje unutarnje znaajke koje odreuju naine na koje se pristupa socijalnoj zbilji. U Freedenovoj morfolokoj interpretaciji politike su ideologije konceptualne zajednice, konfiguracije politikih pojmova. One obuhvaaju identificirajue grozdove ideja i pojmova. Neke od ideja unutar tih grozdova ine jezgru odreene ideologije, ali sve izgledaju kao da se sudaraju jedne s drugima u borbi za konceptualni prostor. (Freeden, 1996.: 8391). Svaka ideologija uvijek sadrava zajednike uporine toke i usmjerenja, osnovne jezgre, koje okupljaju razliite ideje, te im daje koherentnost, snagu i odreeno znaenje. Ideologije su takve konfiguracije politikih pojmova, kao to su sloboda, jednakost, pravda, nacija i slino, u kojima su posebne interpretacije svakoga ukljuenog pojma bile izabrane iz neodreenog niza znaenja koje moe imati. Osloboeni razliitih osporivih znaenja, ti pojmovi unutar ideologije dobivaju specifina, neosporiva znaenja. Jezgra neke ideologije obuhvaa ideje koje svi korisnici jezika te ideologije stvarno uporabljuju i bez kojih je njezino semantiko polje neodrivo. Primjerice, u liberalizmu takav status ima ponajprije ideja slobode, u konzervativizmu ideja tradicije i autoriteta, a u socijalizmu ideja podrutvljenja i jednakosti. Svaka od ovih ideja uporinih toaka, osnovnih jezgri, ima specifino znaenje unutar identificirajueg grozda koji ini neku ideologiju. U drugim ideologijama iste ideje imaju drukije znaenje i status. Istodobno, takva narav ideologije kao zajednice oituje se u tendenciji da ak male, neprimjetne promjene u osnovnoj jezgri neke ideologije mogu stvoriti lanac semantikog prilagoivanja. U tom smislu ideologije su uvijek obitelji. Na kraju zakljuimo: Teorijski i analitiki uporabljiv pojam politike ideologije ne moe se zasnovati na kriteriju istinitosti ili lanosti ideolokih iskaza. I sama primjena takvoga kriterija pripada ideolokom govoru. Ideologija je drukiji tip ljudske tvorbe od znanosti, iako je s njom usko povezana. Dok znanost tei istini i intelektualnoj spoznaji, ideologija je usmjerena orijentaciji i djelovanju. Politike ideologije iskazuju kolektivnu svijest i volju da se postigne relevantna drutvena i politika mo kako bi se ouvale ili ozbiljile vrijednosti na kojima treba zasnovati zajedniki ivot, one daje konzistenciju ljudskom djelovanju i vode ga, a ujedno zadovoljuju bitnu ovjekovu potrebu za identitetom, orijentacijom i kontinuitetom u svijetu. Kao proizvod modernoga demokratskog

Ravli, S., Politika ideologija: ..., Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 4, str. 146 160

159

doba, politike ideologije ispunjaju one funkcije koje u demokratskoj politici ne moe ispuniti nijedna druga tvorba.

Literatura
Althusser, Louis, 1969.: For Marx, Allen Lane, London Althusser, Louis, 1990.: Filozofija i marksizam, Nae teme, (34) 5: 1118-1154 Balibar, Etienne, 1983.: U kojem je smislu kriza marksizma doista radikalna?, Kulturni radnik, (36), 3: 83-92 Bell, Daniel, 1960.: The End of Ideology, Free Press, Glencoe Bobbio, Norberto, 1998.: Desnica i ljevica, Feral Tribune, Split Boudon, Raymond, 1989.: The Analysis of Ideology, Polity Press, Cambridge Erikson, Erik, 1968.: Identity: Youth and Crisis, W. W. Norton, New York Freeden, Michael, 1996.: Ideologies and Political Theory: A Conceptual Approach, Oxford University Press, Oxford Freeden, Michael, 2000.: Political Ideology at Centurys End, Journal of Political Ideology, (5) 1: 5-15 Fukuyama, Francis, 1990.: Kraj povijesti, Politika misao, (27), 2: 170-189 Furet, Francois, 1997.: Prolost jedne iluzije. Ogled o komunistikoj ideji u XX. stoljeu, Politika kultura, Zagreb Geertz, Clifford, 1964.: Ideology as a cultural system, u: D. Apter (ur.), Ideology and Discontent, Free Press, Glencoe: 47-76 Grami, Antonio, 1959.: Izabrana dela, Kultura, Beograd Heywood, Andrew, 1992.: Political Ideologies, Macmillan, London Hoover, Kenneth / Marcia, James / Parris, Kristen, 1997.: The Power of Identity: Politics in a New Key, Seven Bridges/Chatam House, New York Hoover, Kenneth i dr., 2001.: Ideology and Political Life, 3. izd., Harcourt College Publishers, Fort Worth Hughey, Michael W., 1982.: The New Conservativism: Political Ideology and Class Structure in America, Social Research, (9) 3: 791-829 Kennedy, Emmet, 1978.: A Philosophe in the Age of Revolution: Destutt de Tracy and the Origins of Ideology, American Philosophical Society, Philadelphia Lane, Robert E., 1962.: Political Ideology, Free Press, Glencoe Leroti, Zvonko, 1990.: Mo, u: Prpi, Ivan / Puhovski, arko / Uzelac, Maja (ur.), Leksikon temeljnih pojmova politike, kolska knjiga, Zagreb: 270-274 Mannheim, Karl, (Manhajm) 1978.: Ideologija i utopija, 2. izd., Nolit, Beograd Mann, Michael, 1986.: The Sources of Social Power, Volume I: A history of power from the beginning to A.D. 1760, Cambridge University Press, Cambridge

Ravli, S., Politika ideologija: ..., Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 4, str. 146 160

160

Mann, Michael, 1993.: The Sources of Social Power, Volume II: The rise of classes and nationstates, 17601914, Cambridge University Press, Cambridge Marx, Karl, 1979.: Filozofsko politiki spisi, Fakultet politikih nauka, Zagreb Mili, Vojin, 1978.: Sociologija saznanja izmeu marksizma i istorizma, u: K. Manhajm, Ideologija i utopija, 2. izd., Nolit, Beograd: IX-LXXXIX Nisbet, Robert, (Nizbet)1999.: Konzervativizam: San i stvarnost, Cid, Podgorica Plamenatz, John, 1979.: Key Concepts in Political Science: Ideology, Macmillan, London Seliger, Martin, 1976.: Politics and Ideology, Allen & Unwin, London

Slaven Ravli POLITICAL IDEOLOGY: RETHINKING THE CONCEPT

Summary The article begins with a review of difficulties concerning the scientific usage of the term ideology. It also provides an analysis of the results of the existing interpretations of this concept and lists the elements that might represent the foundations for the concept of political ideology appropriate for political science research and analyses. The first section of the article reconstructs the history of this notion, from its original meaning by Destutt de Tracy up to the contemporary Marxist and functionalist concepts. The second section is devoted to the relationship between ideology and power; ideology is a special form of power, whose nature and functions are derived from the fundamental structure and the needs of people and societies. The third part looks into the concept from the point of view of the social/interest roots of ideology and its conceptual structuredness.

Key words: power, ideological pluralism, ideology, political ideology

Mailing address: Lexicographical Institute Miroslav Krlea, Frankopanska 26, Zagreb. E-mail: sravlic@hlz.hr.