jrgen habermas strukturna promjena javnosti

tu su odg. na 3, 4, 5, 9, deo 10, 11, 39.

predgovor
metoda rada ovdje = uvjetovana specifinim tekoama samog predmeta on naime ne doputa
primjenu metoda samo jedne discipline. on e taj pojam pokuati promatrat s jedne strane socioloki,
a s druge historijski.
graanska javnost = kategorija tipina za odreenu epohu vezana za 'graansko drutvo'. ne
moemo nehistorijski uopiti ovaj pojam.
istraivanje e se ograniiti samo na strukturu i funkciju liberalnog modela graanske javnosti, na
njegov postanak i promjenu. pritom e se zanemariti varijantu 'plebejske javnosti' koja je u
povijesnom procesu uguena.
1. uvod: propedeutiko razgraniavanje pojma graanske javnosti
glava 1. polazno pitanje
pojmovi javno i javnost imaju veliki broj ravnopravnih znaenja koja su vezana uz razliite historijske
faze. meutim niti kolokvijalna upotreba, a ni znanstvena, nije pronala neke preciznije termine
javnima nazivamo priredbe (za razliku od zatvorenih drutava) koje su pristupane svakome.
meutim pojam javna zgrada (dravna) ne znai nuno da je ona dostupna svakome. ona je javna
jer je drava javna vlast (brine se za javno, ope dobro svih graana).
najea upotreba pojma: javno mnijenje = javnost koja je dobro obavijetena ili koja negoduje.
subjekt te javnosti, nosioc javnog mnijenja = publika.
ovi pojmovi dakle sadre vie historijskih jezinih slojeva.
u njemakom se pojavljuje tek u 18.st. kao ffentlichkeit u analogiji s engleskim publicity i francuskim
publicit. dakle oito je da prije 18.st. u njemakoj nije ni postojala neka sfera koja bi trebala takvo
ime.
ali, kae, sam pojam postoji od prije:
antika grka: pod javnim se podrazumijeva sfera polisa koja je strogo odvojena od sfere oikosa.
javnost se konstruira u razgovoru: savjetovanje, sud, opi poslovi (voenje rata, borbene igre).
poloaj u polisu se zasniva na poloaju glave obitelji: u javnosti nemoe sudjelovati onaj koji nije
gospodar oikosa. meutim samo u polisu, sferi javnog, graani realiziraju slobodu, vrline...

ovo striktno odvajanje javnog i privatnog odralo se kroz cijeli srednji vijek u definicijama rimskog
prava. javnost je prenesena kao res publica.

ali kae: stvarnu primjenu pojam javnosti dobiva tek s pojavom modernog graanskog drutva
odvojenog od drave.

glava 2. o pojmu reprezentativne javnosti

u srednjem vijeku rimskopravna suprotnost publicus i prvatus nema ustaljeno znaenje. razlog tome:
privredna organizacija proizvodnje (odnosi feudalnog zemljoposjeda) ne doputa postojanje
suprotnosti ovih dviju sfera: kua feudalnog fospodara = sredite svih odnosa vlasti.
feudalni gospodar se ne moe usporediti s grkim oikodespotom koji privatno raspolae. njegovo se
pravo ne moe uklopiti u suprotnost privatnog raspolaganja (dominium) i javne autonomije
(imperium). ovdje naprosto ne postoji privatnopravno status iz kojeg bi privatne osobe mogle stupiti u
javnost.
objanjenje: vlast na zemlji je javna s obzirom na tu zemlju, ali ona je vlast drugog reda koja s
obzirom na njoj nadreenu vlast ostaje privatna.
germanska suprotnost: gemein (common) i sunderlich (particular) ope i posebno. ovo podsjea na
distinkciju javno privatno. meutim u feudalnom poretku znaenja ovih pojmova su obrnuta:
posebno odnosi se na onog tko je nosioc posebnih prava, imuniteta, privilegija. ovo je sutina
zemljoposjeda, a time i pojma javno.
ope (common) odnosi se na 'obinog ovjeka' privatnog: bez ranga, posjeda, bez prava da
zapovijeda.
kasni srednji vijek: kralj = javna reprezentacija gospodstva. meutim ovdje se pojam 'javno' ne
shvaa kao socijalno podruje, sfera javnosti, nego kao obiljeje statusa. pojmovi: dostojanstvo,
velianstvo, visost = izraavaju ovu sposobnost reprezentacije. pritom ova reprezentacija ne znai
reprezentaciju nacije ne predstavlja se nekog drugog predstavlja se svoju vlast.
manifestacija reprezentativne javnosti vezano je uz atribute linosti kodeks plemikog ponaanja
vrline, vitetvo. ovo je uvijek vezano i uz fiziku stranu: ona se posebno pokazuje kroz viteke turnire.
ovaj kodeks ponaanja nije sfera politike komunikacije. ona ukazuje na socijalni status. taj kodeks
plemstvo mora potovati u svakom trenutku jer oni uvijek i svuda reprezentiraju svoja gospodarska
prava.
danas je od ovih reprezentativnih javnosti preostala samo crkva sa svojim ritualima i ceremonijama .
ovo je dobro ilustrirano i odnosom laika prema sveenstvu: oni pripadaju crkvi, ali su isklju eni iz
reprezentacije.
reprezentacija dvorsko-viteke javnosti nakon 15.st. koncentrira se na (kneevski) dvor. mo
reprezentacije zemaljskog plemstva slabi. ovo je zapravo kraj feudalnog poretka. kae: manifestacije
reprezentativne javnosti rascjetavaju se jo jednom simboliki za kraj u dvorskim baroknim
sveanostima. meutim i same te sveanosti gube svoj element javnosti koji su imale u srednjem
vijeku: ne odvijaju se vie na trgovima i ulicama nego u parkovima i dvoranama. dakle dvorski ivot
se odvaja od vanjskog svijeta. ipak: ovdje i dalje postoji element reprezentativne javnosti: velike
sveanosti slue prije svega demonstriranju veliine njenih prireivaa, a pritom se najvie zabavlja
narod koji ima ulogu promatraa. dakle on jo uvijek nije sasvim iskljuen:
primjer: spavaa soba luja 14. ureena kao pozornica s prostorom za promatrae. tako i kraljevo
ustajanje dobiva znaaj javne reprezentacije.

pritom je meutim skoro posve nestala vlast zemljoposjednika. dvorska aristokracija slui
reprezentiranju vlesti kralja. s druge strane razvija se kapitalistika privreda. tako pomalo javna
reprezentacija ostaje ograniena na dvor koji sve vie dobiva krakteristiku odvojenog drutva.
pojam privatno: u njemakom se pojavljuje kao privat u 16.st, a oznaava onog koji je 'bez javne
slube', izvan sfere dravnog aparata.
javno: se uz ovo shvaa kao vezano uz dravu (sada ve apsolutistiku) publika = javna vlast
(nasuprot privatnosti). javni su: slubenici, njihovi poslovi, dravne zgrade, institucije:
vlast slui javnom dobru
podanici idu za svojim privatnim interesima
do kraja 18.st. reprezentativna vlast se u potpunosti dezintegrira: raspada se na privatne i javne
elemente:
reformacijom religija postaje privatna stvar
polarizacija kneevske vlasti se obiljeava odvajanjem javnog budeta od privatnog domainstva
institucije javne vlasti (vojska, birokracija, sudstvo) se objektiviraju prema sferi dvora koja postaje
sve vie privatna
feudalno-staleki elementi se razdvajaju iz stalea u organe javne vlasti: parlament, sudstvo
profesionalno-staleki elementi razvijaju se u sferi graanskog drutva koje stoji nasuprot javnoj
vlasti kao autentino podruje privatne autonomije
ekskurs: kraj reprezentativne javnosti ilustriran na primjeru wilhelma meistera
'wilhelm meister' goetheovo djelo iz kojeg autor sad izvodi paradigmatian primjer: plemi je
autoritet samim time to ga prikazuje. on ga utjelovljuje u svojoj linosti, a samim time je on javna
osoba: pritom je kljuno njegovo dranje, maniri...
kae goethe: graanstvo vie ne moe reprezentirati ne moe sebe izdii do reprezentativne
javnosti. plemi je ono to on sam reprezentira, a graanin je ono to proizvodi. zato je bitno da
plemi 'izgleda', a za graanina je samo bitno da 'bude'.
glava 3. o genezi graanske javnosti
rani kapitalizam koji se razvija u gradovima kompatibilan je sa feudalnim reimom vlasti. on stabilizira
taj reim. s druge strane on razvija elemente u koje e se feudalni poredak jednom razloiti:
a) razmjena robe:
u gradovima se odravaju sajmovi, strogo kontrlirani od vlasti. on s vremenom prerastaju u trajne
sajmove. usprkos utjecaju politike vlasti ovdje se razvija iroka mrea ekonomskih zavisnosti
(horizontalnih): trite vrijednosnih papira... ovim nastaje sve vei prostor koji je nezavisan od
stalekih privrednih odnosa.
b) razmjena informacija:
irenjem trgovine (meu ostalim i prekomorske) potrebne su sve preciznije informacije o
zbivanjima na udaljenim prostorima. veliki gradovi postaju centri za razmjenu informacija. pota i
tisak uspostavljaju trajne komunikacije. ta sredstva komuniciranja su vezana uz vlast
(reprezentativnu javnost) i nisu javna, ali to zadovoljava potrebe dvorskih slubi i trgovaca. javna
dostupnost sredstava komuniciranja pojavljuje se tek u 17.st.
svoju pravu snagu kapitalizam razvija pojavom merkantilizma: nacionalna i teritorijalna privreda
formira se zajedno s modernom dravom: trgovinske kompanije se vie ne zadovoljavaju s
3

ogranienim tritima, a u takvim uvjetima potrebne su im jake politike garancije. tako se stara
gradska osnova privrede i trgovine gubi, a zamjenjuje ju nacionalna.
u ovom sistemu raste dravna birokracija i drava ima sve vee financijske potrebe potrebna je
uspostava efikasnog poreznog sustava. kae: financijska politika je sama sutina moderne drave. iz
ovog, dalje, dolazi do odvajanja vladarske privatne imovine od dravne.
nestankom stare reprezentativne javnosti nastaje prostor za novu sferu: sferu javne vlasti: ona se
objektivizira u:
stalnoj upravi i stajaoj vojsci
stalnosti kontakata u razmjeni robe i informacija odgovara kontinurana djelatnost drave
tako pojam javno postaje sinonim za dravno. ovo vie nije atribut reprezentativnog dvora, nego
djelovanje aparata s monopolom legitimne upotrebe sile prema kompetencijama koje su ureene
zakonom.
vlast plemia postaje 'policija'
privatni ljudi podinjeni javnoj vlasti poimaju se kao publika
razvoj merkantilistike politike pomalo dovodi do novog cilja uprave: razvoj kapitalistike proizvodnje.
uz ovo se konstituira graansko drutvo: privatizirana privredna djelatnost se orijentira prema robnoj
razmjeni koja je pod javnim upravljanjem i nadzorom. ekonomski uvjeti pod kojima se ovo deava po
prvi puta postaju od opeg interesa: pojavljuje se privatna sfera koja je javno relevantna (ovo je
glavna razlika od antike sfere oikosa).
h.arendt: ova javno relevantna privatna sfera = 'socijalno'. javlja se drutvo kao oblik skupnog ivota
u kojem se djelatnosti koje slue odravanju ivota pojavljuju u javnosti i odreuju fizionomiju javnog
prostora.
ovaj razvoj uvjetuje i promjenu pojma ekonomije. ekonomija vie nije vezana za krug aktivnosti
oikodespota. glavna sfera ekonomije nije vie oikos nego trite.
uloga drugog elementa ranog kapitalizma tiska:
prve novine = privatne informacije (pisani oblik): obavijesti vezane uz djelovanje drave, trgovinu.
korisnicima ovih informacija nije u interesu da one postanu javne. njima se bave 'trgovci za
novine' (cusodes novellarum uvari novosti).
javno se objavljuju samo manje vrijedne informacije (tisak). one su prethodno filtrirane od
trgovaca infomacija i dravne cenzure. razlog zato je uope dolo i do javnog objavljivanja
novina: poveanje trita informacija je u interesu onih koji te informacije proizvode.
interes vlasti za koritenjem tiska: vlasti se slue ovim instrumentom za objavljivanje nareenja,
uredaba komunikaciju s publikom. tako su se pomalo oglasne novine koje su prvobitno sluile
za razmjenu trgovinskih informacija pretvorene u instrument vlade: vrlo esto vlada jednostavno
preuzima informacijske urede i njihove listove pretvara u slubene.
publika s kojom vlast ovdje komunicira meutim nije obian ovjek nego obrazovani graanin (= nova
elita: inovnici, ljenici, sveenici, oficiri, profesori...). pritom su graani u starom smislu (zanatlije,
sitni trgovci) izgubili znaaj.
osim graanske elite izrasta jo jedan novi sloj: krupni trgovci, bankari, manufakturisti koji se
neposredno povezuju s dravom. oni se meutim ne integriraju u staru dvorsku strukturu, kao to se
to deavalo u prethodnim razdobljima

taj novi graanski sloj, publika, postaje svjestan sebe kao partnera, kao graanske javnosti. uz to to
vlast uvia da je privatna sfera graanskog drutva od javnog interesa, i sami graani uviaju da je ta
sfera od njihovog interesa.
dakle: drutvo koje stoji nasuprot dravi s jedne strane jasno odvaja privatnu domenu od javne vlasti,
a s druge, reprodukciju ivota podie iz okvira privatnog domainstva na nivo pojav e od javnog
interesa. ovo uvjetuje nastanak publike koja slobodno, trezveno rasuuje o upravnim poslovima.
instrument za ovo = tisak.
od 17.st. se osim novina (kojima se prvo trguje, a zatim postaju slubena glasila) poinju pojavljivati
asopisi (namjenjeni prije svega inteligenciji): ne donose samo informacije, nego i pedagoke pouke,
kritike, recenzije... ovdje se poinju pojavljivati i 'historijska razmatranja' raznih profesora.
na ovo vladari odgovaraju zabranama (primjer: friedrich 2. 1784: privatna osoba nema prava suditi o
radnjama, postupcima, mjerama vladara i ostalih ustanova drave niti te sudove iriti preko tiska. to
pravo nema jer mu nedostaje potpuno poznavanje okolnosti i motiva).
ovakvo potiskivanje rasuivanja se naziva 'javni obzir' (dakle obzir na sferu javne vlasti). meutim
nakon ovog se deava preokret.
promjena koja se desila je ostavila traga i na samoj rijei: pojam svijet (world...) ili italaki svijet
(lesewelt) u svim se jezicima zamjenjuje s publikum. ono to se publikumu podnosi na uvid dobiva
publicity.
krajem 18. st. se pojavljuje pojam javnog mnijenja. (public opinion, ffentliche meinung).
2. socijalne strukture javnosti
glava 4. osnova
graanska javnost: sfera privatnih ljudi koji okupljeni ine publiku. njima je potrebna javnost
regulirana propisima vlasti i od poetka usmjerena protiv same javne vlasti da bi s ovom raistili
raune o opim pravilima openja u naelno privatiziranoj, ali javno relevantnoj sferi: robnog prometa
i drutvenog rada.
javno rezoniranje: medij ovog obrauna: graana i javne vlasti.
kae: u vrijeme feudalizma suprotne tenje za vlau izmeu vladara i feudalaca su se rjeavale
uravnoteavanjem: ograniavanjem stalekih sloboda, monarhove vlasti. meutim pojava treeg
stalea razbija tu ravnoteu: trei stale se ne moe ustoliiiti kao vladajui: raspolaganje privatnim
vlasnitvom je nepolitiko. graanska elita tako ni ne tei da se s njom podijeli vlast. ona tei tome da
ima uvid, kontrolu javnih poslova.
dakle: publika vladavinu eli podiniti mjerilima uma, zakona. socioloki smisao ovog otkriva se tek u
analizi graanske javnosti i injenice da njeni lanovi kao privatni ljudi uzajamno ope.
prije nego to je javnost postala politika javnost koja osporava javnost vlasti, pojavila se jedna
nepolitika javnost: knjievni prethodni oblik javnosti koja politiki djeluje (dakle ovdje je rije o
javnosti koja prati razne kulturne proizvode). ona nastaje kad kultura postaje javno dostupna i postaje
oblik robe. u ovoj javnosti graanska avangarda dobiva vjetinu javnog rezoniranja. ovo se, kae, ne
deava potpuno u diskontinuitetu s reprezentativnom javnosti kneevog dvora: graanska elita svoje
vjetine djelomino ui upravo od dvorskog plemstva.

ova literarna javnost nastaje kao u engleskim kavanama, francuskim salonima i njemakim
kavanskim drutvima. tu dolazi do dodira starog oblika dvorske javnosti i predoblika graanske.
habermasova shema podjele javne i privatne sfere kakva je postojala u 18.st.:
privatna sfera
a) privatno podruje
1. graansko drutvo u uem smislu: robni promet i drutveni rad
2. intimna sfera obitelji
b) javnost
1. literarna javnost
2. politika javnost (proizala iz literarne) posreduje dravi potrebe drutva
javna sfera
a) javna vlast (drava, podruje policije)
b) dvor (dvorsko drutvo plemia)
glava 5. institucije javnosti
francuska
le public u francuskoj u 17.st = gledaoci, sluaoci, auditorij. pod tim se podrazumijeva publika
umjetnosti sastavljena prije svega od dvorskog plemstva i neto malo graanske elite. pojavljuje se
salon kao glavno mjesto okupljanja: gradski i dvorski aristokrati, gradska elita, umjetnici.
filip orleanski seli svoju rezidenciju iz versaillesa u pariz. time nestaje dvor kao mjesto javnosti:
grad preuzima njegove funkcije. pritom dvorski ivot sve vie slabi poinje nalikovati na privatni
graanski.
engleska
iako ovdje dvor nikada nije imao takav znaaj kao u francuskoj ovdje ipak sjaj dvora slabi nakon
revolucije. kraljevska obitelj postaje povuena.
dakle: i u engleskoj i u francuskoj se uvruje nadmo grada kroz institucije kavana u engleskoj
(1680-1730) i salona u francuskoj (vrijeme izmeu regentstva i revolucije). ovo postaju sredita
drutvene, a onda i politike kritike i komunikacije aristokracije i visokog graanskog drutva meu
kojima se uspostavlja jednakost u obrazovanju.
razlika ove dvije institucije:
kavana u engleskoj: ovdje aristokracija jo uvijek ima drutvene funkcije, a u kavanama se
preteno okupljaju mukarci. drutvo je relativno otvoreno za svakog (pa i siromanije trgovce)
salon u francuskoj: ovdje aristokracija kao ni graani nema nikakve javne funkcije, a u drutvu
prevladavaju ene. ovdje je drutvo zatvoreno
ove institucje postaju sve vanija mjesta: svako novo djelo: literarno, filozofsko, glazbeno... se prvo
daje na uvid ovom forumu.
njemaka
ovdje za razliku od francuske i engleske i dalje postoji nadmo dvora. ipak se u gradovima razvija
slian oblik kavanske literarne javnosti (tischgesellschaften). osim toga se razvijaju jezikoslovna
drutva, komore, akademije koje okupljaju pripadnike svih stalea. ideja ovog: zbliavanje i
meusobno razumijevanje pripadnika raznih stalea na osnovi jednakosti (ali ne politike). meutim
ova drutva su djelovala tajno.
6

bez obzira na razlike ova sva drutva pokazuju tendenciju organizacije permanentne diskusije meu
privatnim osobama. zato polijeu nizu zajednikih institucionalnih kriterija:
1. trai se jedna vrsta drutvenog ophoenja koja ne pretpostavlja jednakost statusa, nego
apstrahira od statusa.
2. diskusija u okviru ove publike se deava u okvirima tema o kojima se do tada nije raspravljalo.
kae: kad umjetnost postaje roba, pristupana mnogima, privatnim ljudima, ona postaje predmet
njihovog racionalnog sporazumijevanja. oni trae njegov smisao i time iskazuju ono to je prije
blio neizrecivo. williams pokazuje kako umjetnost tek u 18.st. dobiva svoje moderno znaenje,
odvojeno od reprodukcije drutvenog ivota.
3. otvaranje diskusije o umjetnosti vodi znanstvenoj otvorenosti publike. tako se poinje raspravljati
o opim pitanjima i s pretpostavkom ope pristupanosti rasprave (iako ona naravno nije ope
pristupana). ove skupnine postaju potencijalno javne korporacije: obraaju se sredini koja ih
okruuje. ipak stvarna vanjska publika ovih drutava je relativno mala (ljudi su siromani i
nepismeni).
ali kae: uz ovu publiku 'visokog drutva' nastaje i publika niih slojeva: u 18.st. u engleskoj i
francuskoj puk dobiva pristup u kazalita.
u ovom razdoblju umjetnost gubi svoju funkciju drutvene reprezentacije: ne proizvodi se vie po
narudbi dvorova nego kao roba za trite. ovo naravno znai i emancipaciju umjetnika od mecena.
umjetnost tako postaje predmet slobodnog izbora i promjenjive naklonosti upravlja se prema ukusu.
svatko u publici ima pravo suditi o umjetnosti: institucionalizacija laikog suda o umjetnosti.
iz ovog izrasta i profesionalna umjetnika kritika. ona ubrzo izlazi iz okvira salona i kavana: u tiskane
asopise. s porastom broja kavana i njihovih posjetitelja ovi asopisi pomalo postaju jedina veza
izmeu tih kavanskih drutava.
glava 6. graanska obitelj i institucionalizacija privatnosti okrenute publici
publika koja se formira u kazalitima i oko tjednih asopisa = prevladavajue graanska privatne
osobe. njihovo porijeklo je sfera patrijarhalne ue obitelji. za razliku od graana, gradsko plemstvo ne
njeguje intimnost graanskog ivota.
ipak i kod plemstva i kod drugih drutvenih grupa moe se promatrati privatizacija ivota. sad autor to
ilustrira promjenom arhitekture stambenih objekata: sve je manje prostorija za zajedniu upotrebu i
za goste, a sve vie manjih, privatnih prostorija za same stanare. nestaje velika dvorana za goste, a
nastaje dnevna soba u kojoj boravi samo ua obitelj.
kae: sfera intimnosti ue obitelji, neovisna od irih drutvenih odnosa koja se razvija u 18.st. izvor je
humanosti i uspostave 'ljudskog' odnosa, ravnopravnog.
sad dalje pokazuje kako razvoj pisma kao oblika komunikacije doprinosi subjektiviranju pojedinaca i
kako ono s druge strane privatnost okree javnosti: itaju se tua pisma, nekad se objavljuju, a
ponekad se ak i piu s namjerom da budu otisnuta (romani u pismima: goethe i dr.). ovo pretvara
odnos pisca i itatelja u intiman odnos nove vrste.
kae: sfera publike nastaje u irim slojevima graanstva kao proirenje i dopuna intimne sfere ue
obitelji.

irenjem tiska (asopisa i novina) itanje postaje uobiajena navika ne samo viih nego i niih
graanskih slojeva. iri se onaj tip literarne publike kakav je prvobitno nastao u kavanama i salonima.
oni ine javnost literarnog rezoniranja u kojem se subjektivnost koja ima porijeklo u inti mnosti ue
obitelji sporazumijeva sa samom sobom o samoj sebi.
glava 7. literarna javnost u odnosu prema politikoj javnosti
preobrazba ove literarne javnosti u sferu kritike javne vlasti deava se kao promjena njenih funkcija u
okviru ve postojeih institucija. u nastajuu politiku javnost ulazi ve formirani kompleks privatnosti
okrenute prema javnosti.
glavno podruje u kojem se deava kritiko rezoniranje graana = sfera socijalnog (javno relevantno
privatno), a ne podruje res publica (glavno podruje bavljenja antike javnosti).
ova javnost se, kae suprotstavlja uspostavjenom monarhijskom autoritetu. ona ima privatan i
polemiki karakter.
razlika ovog i antikog graanina:
njegov privatni status zasniva se na vlasti bez ikakvog privida slobode posredovanog prisnou
njegova borba je samo borba protiv vanjskih neprijatelja. nema borbe protiv vlastite vlade
dimenzija polemike koja u 18.st. oblikuje politiku javnost razvija se ve nekoliko stoljea prije u
dravnopravnoj kontroverzi oko naela apsolutne vladavine. jedan od bitnih momenata apsolutne
vladavine: tajnost postupaka. e kae: ovom principu tajnosti (arcana imperii), suprotstavlja se princip
javnosti.
milslioci ove graanske polemike: montesquieu, hobbes, locke. glavno naelo koje se proklamira:
pojam zakona kao ope i apstraktne pravne norme i vlasti koja se svodi na izvravanje ovakvih
zakona. ovo je direktno u suprotnosti s arcana imperii. naelu voluntas se suprotstavlja naelo ratio.
kae: u graanskoj javnosti razvija se politika svijest koja nasuprot apsolutnoj vladavini razvija
pojam opih i apstraktnih zakona i zahtjev prema njima i na kraju potvruje sebe samu kao, tj. javno
mnijenje kao jedini legitimni izvor zakona.
e sad: kako ovi kriteriji oposti i apstraktnosti izviru iz literarne javnosti privatnih ljudi koji se u
meusobnoj komunikaciji uvjeravaju u vlastiti subjektivitet proizaao iz intimne sfere?
odg:
1. literarna javnost je uspostavila naela jednakosti, a iz ovog proizlazi rezoniranje koje ima opi
karakter
2. iz javnog rezoniranja proizlazi i racionalnost: u obrani vlastite ideje jedino to vrijedi je jai
argument.
ovom nainu miljenja se eli prilagoditi i same zakone: oni treba da budu:
a) formalno: ope i apstraknte pravne norme
b) materijalno: racionalni u skladu s prirodom stvari
zajednika svojstva politike i literarne javnosti: obje su publike privatnih ljudi ija autonomija
predstavljena privatnim vlasnitvom tei da se predstavi u sferi graanske obitelji intimno se
ostvaruje kao humanitet
ambivalentnost privatne sfere: ona je s jedne strane intimna sfera obitelji, ljudskih odnosa, a s druge
sfera robnog prometa i drutvenog rada. u ovoj sferi je osoba istovremeno ovjek (homme) i graanin
(bourgeois). s ovim se donekle preklapaju dvije vrste javnosti u kojima osobe sudjeluju:
u literarnoj se sporazumijevaju o iskustvima svoje subjektivnosti kao ljudi
8

 u politikoj se sporazumijevaju kao vlasnici o reguliranju svoje privatne sfere

a s druge strane u ove dvije publike se radi o istim osobama i jedinstvenom javnom mnijenju. locke:
odranje vlasnitva nad ivotom, slobodom i imanjem ilustrira ovu vezu: zahtjev graanina kao
vlasnika i kao ovjeka.
3. politike funkcije javnosti
glava 8. engleski obrazac razvoja
ovdje se prva formira politiki angairana javnost (kraj 17, poetak 18.st.). snage koje tee da dou
do utjecaja na odluivanje dravne vlasti obraaju se publici koja rezonira. staleka skuptina se kroz
jedno stoljee preobraava u moderni parlament.
razlog zato se ovo najprije deava u engleskoj: ovdje se prije razvio kapitalistiki nain proizvodnje,
a tek s njim je mogue da literarna javnost postane politiki angairana (baza-nadgradnja). u
engleskoj naime nije postojao konflikt izmeu zemljoposjeda i industrije, nego izmeu trgovinskofinancijskog kapitala s jedne strane i industrijskog s druge. ovaj spor je u engleskoj zahvatio ire
slojeve nego bilokoji spor na kontinentu.
tri vana dogaaja koji ovo prate (krajem 17.st.):
1. osnivanje engleske banke: obeava uvrivanje sistema baziranog na kapitalistikom nainu
proizvodnje (najamni rad), a ne samo na trgovinskom prometu
2. ukidanje instituta preventivne cenzure: omoguuje prodor (politikog) rezoniranja u tisak. ovo ipak
ne znai potpunu slobodu tiska, ali ova sloboda je znatno vea nego na kontinentu. s vremenom
novine i asopisi postaju relativno samostalni i profiliraju se kao glavni kritiki organi publike.
novine postaju etvrti zakonodavni stale (fourth estate).
3. uspostava prve kabinetske vlade: vodi parlamentarizaciji dravne vlasti i na kraju ukljuivanja
politiki angairane javnosti u dravnu vlast.
u drugoj polovici 18.st. faktiki je ukinuto iskljuenje javnosti iz rada parlamenta: novine po prvi put
smiju pisati o sadraju parlamentarnih rasprava. meutim izvetavanje iz parlamenta formalno je
doputeno tek 1834.
o strankama: prisustvo javnog rezoniranja u parlamentarnom radu prisiljava stranke da se
sukobljavaju racionalnim argumentima. tako se uspostavlja sistem opozicije i vlasti u kojem opozicija
vie ne znai graanski rat. pritom se opozicija u raspravama esto poziva na raspoloenje naroda.
ovo naravno jo nije prava vladavina javnog mnijenja. ipak do kraja 18.st. se poinju oblikovati
izvanparlamentarne organizacije stranaka.
1792. u parlamentu se po prvi put spominje javno mnijenje, a do poetka 19.st. javno rezoniranje se
do te mjere razvilo da postaje relevantan partner u politikoj raspravi.
glava 9. kontinentalne varijante
francuska: ovdje se javnost koja politiki rezonira formira sredinom 18.st. meutim zbog jake
cenzure, kritika javnost se ne uspjeva institucionalizirati:
nema slobodnog tiska
nema staleke skuptine koja bi se mogla pretvoriti u narodno predstavnitvo
nema socijalne baze ovakvih institucija: plemstvo je ekonomski zavisno od krune (ne bavi se
nikakvim graanskim nainima privreivanja); bogati graani kupuju plemike titule i privilegije.
9

tako zapravo, ma ime se lanovi drutva smatrali, svi osim krune spadaju u graansko, privatno
drutvo, zavisno od krune. pritom su graani i plemstvo strogo odvojeni.
politika javnost: kao i u engleskoj nastaje iz literarne, salonske: filozofi iz beletrista postaju
ekonomisti, a nazivaju se fiziokrati (quesnay, mirabeau, turgot). tek pred samu revoluciju
najznaajniji predstavnici fiziokrata ulaze u vladu kao prvi eksponenti javnog mnijenja. pomalo se
doputa javno rezoniranje o javnim poslovima. ovo pak vodi sazivanju dravnih stalea. dalje je pria
poznata: na ovom stupnju razvoja dravni stalei ne mogu drugo nego oformiti se kao moderni
parlament.
revolucijom se ovdje odmah institucionalizira i pravno normira politika javnost (razliitood engleskog
razvoja), a politike funkcije javnosti kako su kodificirane u revolucionarnom ustavu se brzo
pretvaraju u parole koje se ire po cijelom kontinentu.
deklaracija o pravima ovjeka i graanina (1789.): 'slobodno izraavanje misli i miljenja jedno je od
najdragocjenijih prava ovjeka. svatko moe slobodno govoriti, pisati, tiskati, uz obavezu
odgovornosti za zloupotrebu ove slobode u zakonom predvienim sluajevima '
ipak: ova kodificirana prava nisu tako brzo zaivjela. 1800. napoleon u potpunosti ukida slobodu
tiska.
njemaka: ovdje se nakon francuske revolucije obnavljaju staleka tijela s ponekom funkcijom
parlamenta, ali ovdje se prilike ipak bitno razlikuju od engleskih i francuskih.
apsolutizam je bitno jai
staleke granice izmeu plemstva i graanstva su vrste. plemstvo je naime ovisno o kneevskim
dvorovima i nema priliku formirati rezonirajuu javnost zajedno s graanima
graanska elita (koja sebe definira preko obrazovanja) se strogo distancira od naroda (volk):
seljaci, radnici, sitni trgovci, zanatlije. ove se ne ubraja u graane.
dakle jedina rezonirajua publika se formira u okviru graanske elite. a ta elita ne uspijeva ostvariti
znaajnija prava na izraavanje kritikih stavova.
glava 10. graansko drutvo kao sfera privatne autonomije: privatno pravo i liberalizirano
trite
prikazivanjem ovih institucionalizacija politike javnosti ne moe se pokazati koje su prirode politike
funkcije te javnosti. priroda politike funkcije javnosti, kae, se moe shvatiti samo iz promatranja
specifine faze historijskog razvoja cjeline graanskog drutva u kojoj se robna razmjena i drutveni
rad znaajno emancipiraju od dravnih direktiva.
politiki angairana javnost dobiva normativni status organa samoposredovanja graanskog
drutva sa dravnom vlau koja odgovara njegovim potrebama. drutvena pretpostavka ovog =
liberalizirano trite: promet u sferi drutvene reprodukcije se pretvara u internu stvar privatnika.
graansko drutvo se privatizira.
veza merkantilizma i privatizacije graanskog drutva:
s jedne strane merkantilizam ne doputa ovu privatizaciju jer je drava glavni regulator
s druge strane merkantilizam svojom favorizacijom kapitalistikog naina proizvodnje (uvoz
sirovina izvoz proizvoda) razvija trite i njegovu autonomiju.

10

razvoj autonomije trita u doba merkantilizma vidljiv je i iz povijesti privatnog (graanskog prava):
meusobni odnosi privatnih osoba svode se na privatne ugovore uspostavljeni kao odnos razmjene
prema zakonima slobodnog prometa na tritu. dakle: odnos razmjene postaje osnovni model
ugovornog odnosa.
iz ovakvog uspostavljanja ugovornog odnosa formira se i kategorija ope pravne sposobnosti. ona
nije ovisna o nikakvim posebnim obiljejima. sustavom ugovornih odnosa po uzoru na odnos
razmjene nestaju posebna statusna obiljeja, a na njihovo mjesto dolazi samo jedan status prirodni
status koji se pripisuje svakom pravnom subjektu. dakle: jednakost (analogna s jednakou vlasnika i
jednakou obrazovanih).
ovakvo graansko pravo uspostavlja strogu privatnu sferu: meusobni promet privatnih osoba
oslobaa se stalekog i dravnog mijeanja. garantira se:
institucija privatnog vlasnitva
osnovna sloboda ugovora
sloboda rada
pravo nasljeivanja
ovaj razvoj graanskog prava se u engleskoj deava bitno ranije nego u zemljama kontinentalne
rimskopravne tradicije. ipak u prvoj polovici 19.st. ak i austrija dobiva svoj graanski zakonik. ali
kae: ovi graanski zakonici ne samo da su doneseni u interesu graanskog drutva nego je
graanska javnost posvuda sudjelovala u njihovom formuliranju.
uspostava modernog graanskog prava postaje mogua tek raspadanjem tradicionalnih pravnih
formi: vladajui stalei, cehovi... rimsko pravo kakvo je na kontinentu bilo usvojeno sa svojim
privatnim pravom nije bilo dovoljna podloga za uspostavu modernog graanskog. ovo privatno pravo
je prepuno kneevskih i korporativnih propisa: s ostacima feudalnog prava, propisivanjem pravednih
cijena...
ova promjena prema modernom graanskom pravu = razvoj od statusa prema ugovoru from
status to contract (maine) = liberalizacija.
kae: jedino podruje gdje je liberalizacija dola sporije je podruje vanjske trgovine (carine,
ogranienja). ovo si je takoer prva mogla dopustiti engleska kao najjaa trina sila. slobodna
trgovina i konkurencija na principima laissez fairea su tako u svojoj najioj formi uspostavljene
samo u engleskoj krajem 18.st. (vrhunac liberalne faze). u drugim zemljama to nije bilo ni priblino
ovako. usprkos tome stvorena je navika da se bit kapitalizma izvodi iz upravo ovog njegovog
specifinog vida.
dakle liberalizacija kroz graansko pravo i emancipacija graanskog drutva kao privatne sfere od
direktiva javne vlasti stvara uvjete za potpuni razvoj politike javnosti.
glava 11. proturjena institucionalizacija javnosti u graanskoj pravnoj dravi
glavna pretpostavka buroazije o sistemu konkurencije: on se moe sam regulirati pod
pretpostavkom da izvanekonomske instance ne interveniraju. u proces razmjene, a rezultat
neinterveniranja je blagostanje za sve. drava koja intervenira odbacuje se jer to stvara
nepredvidivost koje nije spojiva s racionalnou.

11

zadatak drave u ovom = pravna sigurnost, zatita ustrojstva slobodnog trita. ona mora potovati
granice nadlenosti, pravne forme, a operativno ovo znai racionalnost uprave i nezavisnost sudstva.
e kae: ovo su kriteriji graanske pravne drave.
logika na kojoj se temelje zakoni ista je logika na kojoj je temeljeno i slobodno trite:
1. nema izuzetaka za nikoga
2. zakonima ne mogu manipulirati pojedinci isto kao ni cijenom (objektivnost)
3. zakoni nisu namjenjeni odreenim pojedincima kao ni trite
kae: sama ideja pravne drave ne pretpostavlja nuno postojanje konstitucionalizirane javnosti i
parlamentarnog oblika vladavine. problem je samo da u takvoj pravnoj dravi nita ne garantira da e
zakoni biti na korist graanskog prometa. dakle ipak je nuno da se uspostavi javnost kao dravni
organ.
iz ovog proturjeje: dva suprotna poimanja zakona:
1. ako politiki zakon pretpostavlja suradnju narodnog predstavnitva onda je kriterij da neto bude
zakon narodno predstavnitvo. dakle: vladavina zakona = vladavina narodnog predstavnitva.
zakon = volja
2. odreenje zakona koje proizlazi iz njegovog poimanja kao izraza uma: zakon nije volja jednog ili
vie ljudi, on je ono 'umno-ope'. zakon = ratio. ideja vladavine zakona dakle nosi u sebi ideju
ukidanja vladavine. ovo je takoer tipino graanska ideja: politika garancija privatne sfere koja
se emancipira od politikog ne bi trebala biti vladavina.
starim autorima montesquieuu i lockeu se tako ini da mo zakonodavstva koju graani dobivaju
zapravo i nije vlast (nego legislative power odnosno pouvoir). ono nije vlast jer se ne radi o
ispoljavanju politike volje nego racionalne suglasnosti.
rousseau: premjeta suverenost s monarha na narod.
meutim niti pojam suverenosti niti lockeov i montesquieuov pojam ne rjeava problem funkcije
javnog mnijenja. javno mnijenje nije ni izvor vlasti, a pogotovo ne vlast, a nije ni power. stari
dravnopravni pojmovi nam ovdje ne mogu pomoi.
funkcija javnosti: ona treba da pretvori voluntas u ratio koji se uspostavlja u javnoj konkurenciji
privatnih argumenata kao suglasnost o onom praktino nunom koje je u opem interesu.
u kontinentalnoevropskim pravnim sistemima gdje postoje pisani ustavi moemo nai precizno
artikulirane funkcije javnosti: osnovna prava:
1. grupa: odnose se na:
a) sferu publike koja rezonira (sloboda miljenja, govora, tiska, okupljanja, udruivanja)
b) na politiku funkciju privatnih osoba u ovoj javnosti (pravo peticije, jednako pravo glasa i izbora)
2. grupa: odnosi se na slobodni status pojedinca zasnovan u intimnoj sferi patrijarhalne ue obitelji
(osobna sloboda, nepovredivost stana)
3. grupa: odnosi se na promet meu privatnim vlasnicima u sferi graanskog drutva (jednakos pred
zakonom, zatita privatnog vlasnitva)
dakle ovim se jame:
1. sfere javnosti i privatnosti
2. institucije i instrumenti javnosti (stranke + tisak) i privatnosti (obitelj + vlasnitvo)
3. funkcije privatnih osoba: politike kao graana, ekonomske kao vlasnika, individualne
komunikacije kao ljudi.

12

logina posljedica javnosti i njenih funkcija = javnost kao organizacijski princip za postupak samih
dravnih organa u smislu publicitet:
javnost parlamentarne rasprave
javnost sudskog postupka. kae: samo javnost jami nezavisnost sudskog postupka od
privatonog utjecaja i od utjecaja izvrne vlasti
javnost uprave. ovom je najdue trebalo da se razvije, prije svega jer je birokracija bila glavna
organizirana mo u rukama vladara.
ustavno fiksiranje politike javnosti postoji zapravo samo u lanku koji kae da sva vlast proizlazi iz
naroda. ovo je jedino mjesto na kojem se povezuje poredak s javnosti. meutim graanska pravna
drava pretendira na organizaciju javne vlasti koja osigurava potinjavanje javnosti potrebama
privatne sfere. kae: tako realnost ovog drutva ne odgovara ustavnim normama.
i dalje: zapravo je ta javnost s kojom pravna drava (rije je o 19.st.) rauna samo neznatna manjina.
zakoni vae za ljude openito, ali samo ako im je organizacijski princip javnost, tj. ako sudjeluju u
javnosti, publici.
ovdje je opet rije o proturjeju: ako je pravna drava usmjerena prije svega na zatitu privatne sfere
onih koji su ukljueni u javnost, nema vlasti koja proizlazi iz naroda jer je veina naroda iskljuena:
nije obrazovana i nema vlasnitva.
kae: bilo da se uzima obrazovni ili porezni cenzus za pristup javnosti on pogaa iste ljude. oni koji
imaju vlasnitvo imaju i obrazovanje, a oni koji nemaju nemaju nijedno.
kako se ovo opravdava: javnost je osigurana ako ekonomski i socijalni uvjeti pruaju svakome
jednake anse da zadovolji kriterije za pristup da stekne kvalifikacije privatne autonomije.
(bentham, a.smith). dakle ovo opravdanje proizlazi iz ekonomske logike klasine ekonomije:
1. garancija slobodnog natjecanja
2. robe se razmijenjuju putem vrijednosti koja se izraunava koliinom rada potrebnom za
proizvodnju. ovo ukljuuje da svaki ponua svoju robu proizvodi sam i da svaki radnik posjeduje
sredstva za proizvodnju. dakle ovo se temelji na sociolokoj prepostavci drutva s mnotvom
sitnih proizvoaa. ovo je vezano i uz prvu pretpostavku: skroz slobodno natjecanje je mogue
ako je vlasnitvo sredstava za proizvodnju ravnomjerno rasporeeno.
3. sayov zakon: pri potpunoj mobilnosti proizvoaa, proizvoda i kapitala ponuda i potranja se
stalno izravnavaju. svi resursi su u potpunosti iskoriteni. ovo je stanje ravnotee.
e kae: pod ovim pretpostavkama i samo pod njima stvarno svak ima jednake anse. u protivnom ni
opravdanje za cenzus ne vai. a te pretpostavke nikad i nigdje nisu bile ispunjene.
liberalni princip privrede i drutva je ostvaren u onoj mjeri da su se inte resi graanske klase mogli
identificirati s opim interesima i da se trei stale mogao konstituirati kao nacija.
kae: samo su graani bili sposobni oblikovati publiku koja je mogla tititi zakonodavne osnove
postojeeg vlasnikog poretka. za izvravanje svoje javne uloge oni naime nisu morali izlaziti iz svoje
privatne egzistencije: ako si kao ovjek (homme) vlasnik onda kao graanin (citoyen) moe tititi
vlasniki poredak, a da cijelo vrijeme djeluje u istom interesu.
ipak ova klasa je razvila politike institucije koje za svoj objektivni smisao uzimaju ideju vlastitog
ukidanja. meutim vladavina nije ukinuta.

13

4. graanska javnost ideja i ideologija

glava 12. public opinion opinion publique ffentliche meinung javno mnijenje: o
predpovijesti pojma
smisao funkcije graanske javnosti kristaliziran je u pojmu: javno mnijenje. sad emo ovdje o tom
pojmu:
opinion: preuzima u engleskom i francuskom znaenje latinske rijei opinio = pomalo nesiguran, ne
potpuno dokazan sud.
drugo znaenje, ovdje vanije: opinion kao reputation = glas, ugled, ono to osoba znai u miljenju
drugih. dakle ve sam pojam opinion sugerira da se radi o kolektivnom fenomenu. zato su dodaci koji
govore o kolektivnosti tog mnijenja pleonazam (common opinion, general opinion, public opinion).
izvorno znaenje iz ova dva pojma, meutim ne govori o razlonosti takvog mnijenja (public opinion
kao razlono mnijenje ne pojavljuje se prije 18.st.).
hobbes: identificira conscience (svijest i savjest) sa opinion. u 'leviathanu' on uvodi vlast koja je
konfesionalno neutralna: vjeroispovjest je za dravu irelevantna. savjest nije nita drugo nego
mnijenje. kae: njegovo zanemarivanje religioznog miljenja vodi u stvari afirmaciji privatnog
uvjerenja.
locke: 'law of opinion and reputation'. pokazuje kako je zakon mnijenja istog ranga kao dravni ili
boji zakon filozofski zakon. njegovo razumijevanje opinion = neformalni splet miljenja sredine ija
je indirektna socijalna kontrola efikasnija od formalne cenzure s prethodnim dravnim ili crkvenim
sankcijama. ovaj zakon on naziva i law of private censure. ovaj opinion meutim nije public, a to nije
namjerno: on ne nastaje kroz raspravu nego preutnim tajnim pristankom.
kod lockea takoer ovaj pojam gubi vezu s pojmom predrasude (prejudice).
beyle: on koristi pojam critique. ovaj pojam liava historijsko-filozofskog porijekla i pretvara ga u
kritiku kao takvu: odmjeravanje za i protiv... kritika je ovdje shvaena kao strogo privatna stvar:
podruje uma ostaje zatvoreno, suprotstavljeno javnom podruju drave i podinjeno u odnosu na
njega.
rousseau: u 'raspravi o umjetnosti i znanosti' po prvi put koristi pojam opinion publique. pritom
opinion koristi u svojem starom znaenju: 'kritiari potkopavaju osnove vjere i unitavaju vrlinu,
posveuju svoj talent i svoju filozofiju razaranju i podrivanju svega onoga to je ovjeku najsvetije.
oni se okreu protiv javnog mnijenja'.
bolingbroke: koristi pojam 'public spirit' da bi izrazio vezu politike opozicije i miljenja naroda.
burke: prvi uoio prave razlike. koristi pojam general opinion. govori o tome da se ni jedan
zakonodavni akt nee moi provesti ako se ne uzme u obzir ope mnijenje onih kojima se vlada. kod
njega po prvi put mnijenje nije puka naklonost nego proizlazi iz razmiljanja i javne diskusije.
fiziokrati: prvi u francuskoj formulirali opinion publique kao mnijenje koje je kritikom diskusijom u
javnosti proieno u istinsko miljenje. oni su uklonili suprotnost koja je u francuskom postojala
izmeu opinion (= miljenje naroda noeno tradicijom i zdravim razumom, predrasuda) i critique.
fiziokratski sistem = prelazni izmeu feudalizma i kapitalizma:
feudalna baza vladavine poljoprivreda = jedini produktivni rad
taj rad se meutim gleda sa stanovita kapitalistike proizvodnje
14

uvid u zakone prirodnog poretka ima public clair, prosvjeena javnost, koja utjee na opinion
publique. ovdje je rije o uenim ljudima
monarh uva prirodni poredak pritom se ravna prema zakljucima strunog rezoniranja publike
(dakle uenih ljudi iz prethodne toke).
dakle ovo je neko uenje o dva autoriteta: uma i volje. tako fiziokrati interpretiraju poloaj publike koja
politiki rezonira, a pritom ne izlaze iz okvira postojeeg poretka. naime ovdje javno mnijenje ne
obvezuje zakonodavca.
rousseau: vezuje svoju openitu volju sa opinion publique u starom smislu ( nereflektirano
mnijenje). drutvenim ugovorom se premouje jaz izmeu ovjeka i graanina: svatko podreuje
zajednici svoju osobu i vlasnitvo sa svim pravima da bi ubudue posredovanjem openite volje imao
udjela u pravima i dunostima svih. kod rousseaua je vlasnitvo istovremeno javno i privatno onako
kako je svako pojedinac kao parcijalni nositelj openite volje nadreen sam sebi.
openita volja ne proizlazi iz konkurencije privatnih interesa ona nije volja svih (zbroj). ovo bi kae
odgovaralo liberalnom modelu pod pretpostavkom privatne autonomije koja zapravo ukida model
drutvenog ugovora. openita volja je tako neka vrsta instinkta ovjeanstva on je usaen u
opinion obiaji, naravi, mnijenje naroda.
kljuna razlika rousseauovog opinion publique od modernog znaenja: nema diskusije: volont
gnrale nije suglasnost argumenata nego srca. kod njega nabolju vladu ima drutvo u kojem zakoni
odgovaraju ve ukorijenjenim obiajima (opinions). ovo sve funkcionira dobro dok nema luksuza.
luksuz korumpira razboritu jednostavnost, a pritom prosvijeena publika sa svojim mnijenjem (isto
opinion) i diskusijom podjarmljuje grupu jednostavnih, neobrazovanih. tako je zapravo diskusija i
javno mnijenje kod rousseaua tetno i loe, a obiaji, opinion jednostavnih i priprostih dobar.
rousseauov pojam javnog mnijenja je po definiciji vrlo lian lockeovom law of opinion. ono je
zakon iji izvritelj je cenzor. on vri neki tip drutvene kontrole. opinion publique takoer obvezuje
zakonodavca. pri tome svemu ne moe biti diskusije.
dakle rousseauova direktna demokracija funkcionira tako da je suveren cijelo vrijeme okupljen. zato
je njegov opinion opinion publique (jer se smatra da je uvijek kolektivan). ovi graani su okupljeni radi
aklamacije, a ne rezoniranja.
usporedba: rousseau fiziokrati: svaki od njih ima jedostran, nepotpun pojam javnog mnijenja:
kod rousseaua javno mnijenje vlada, ali nema diskusije, kritike
kod fiziokrata javno mnijenje supostoji s apsolutizmom, ali ukljuuje kritiku javnost.
bentham po prvi puta izlae vezu javnosti i javnog mnijenja u monografskoj formi. kae: bitno je da
vrenje politike vlasti bude izloeno nadzoru publike. sud publike je naime, iako je takoer u
moguneost da pogrijei, nepodmitljiv. javnost parlamentarnih rasprava osigurat e zajedniki duh
(dakle ovo je kao neka integrativna funkcija).
guizot (1820.) kako sistem postaje reprezentativan:
1. diskusijom koja obavezuje vlast da zajedniki trai istinu
2. publicitetom koji omoguava graanima da budno prate rad vlasti angairane u traenju istine
3. slobodom tiska koja potie graane da i sami trae istinu
f.g.forster u njemakoj krajem 18.st. po prvi put uveo prevod francuskog opinion publique
ffentliche meinung. u to vrijeme ovaj pojam je ve do kraja formuliran u modernom smislu. osim
ovog on uvodi i pojam opeg duha (gemeingeist).

15

wieland donosi u njemaki definiciju javnog mnijenja (modernu). ali njegovo poimanje javnog
mnijenja zadrava neto od rousseauovog, a ovo ostaje u njemakom poimanju. ponovno ga
oivljava politika romantika: javno mnijenje kao nijemi narodni duh (a ne kao rezoniranje).
glava 13. publicitet kao princip posredovanja politike i morala (kant)
ideja graanske javnosti je kod kanta razraena i prije nego to sam pojam javnog mnijenja dolazi do
njemake.
u 18.st. kritiki proces rezoniranja protiv apsolutne vlasti smatra se nepolitikim. smatra se da javno
mnijenje racionalizira politiku u ime morala. pojam moralno se pritom izjednaava s umno.
kant: prinuda se ne moe vriti u obliku osobne vladavine ili nasilnog samopotvrivanja nego samo
tako da jedino um ima vlast. pritom je rezoniranje po pravilima obiajnosti zakon praktinog uma. da
bi politika mogla biti u skladu s moralom, javnost mora biti ukljuena u politike funkcije posredovanja
drave i drutva.
ova javnost je princip pravnog poretka i metoda prosvjeivanja. pritom prosvjeenost znai
sposobnost da se misli samostalno i to samostalno miljenje javno izraava = javna upotreba uma.
kant javnu upotrebu uma prije svega vidi kao stvar uenih onih koji imaju posla s principima istog
uma filozofima. dakle stvar izgleda tako da filozofi vode raspravu pred oima vlade, ali i naroda i
time i jedne i druge pouava. tako se narod pomalo isto konstituira kao publika koja samostalo misli.
privatna upotreba uma = ona koju netko ini vrei neku povjerenu mu graansku slubu ili dunost.
ovdje nema rezoniranja, nego se mora sluati.
javna upotreba uma = upotreba uma koju netko ini pred cijelom publikom italakg svijeta. ovdje se
pojmom ' svijet' konstituira javnost kao sfera. ovdje je rije o publici koja rezonira, italakoj publici.
ova rezonirajua publika iju osnovnu jedinicu ini ovjek, kada pone rezonirati o opoj stvari
postaje publika graana. u republikanskom ureenju ova politika javnost postaje organizacijski
princip liberalne pravne drave. u toj dravi gransko drutvo se uspostavlja kao sfera privatne
autonomije svatko moe traiti svoju sreu na nain koji mu se ini koristan.
zakonodavstvo se ovdje svodi na narodnu volju ije je porijeklo u umu zakoni naime potjeu iz
javne suglasnosti publike koja rezonira. ti zakoni su po kantu javni zakoni.
argumentacija oko volje iz koje proizlazi zakon prati rousseauovu osim u jednoj toki: princip
narodnog suvereniteta se moe realizirati samo pod pretpostavkom javne upotrebe uma.
u 'kritici istog uma' kant javnoj suglasnosti ljudi pripisuje funkciju pragmatine kontrole: izvanjski
kriterij za ocjenu da li je neko priznavanje istinitosti uvjerenje ili puki nagovor je u mogunosti da se
ono saopi i da se uvidi vrijedi li ono za um svakog ovjeka. on ovo kasnije naziva suglasnost svih
sudova bez obzira na razlike meu subjektima. ovo je dakle javno mnijenje iako ga kant tako ne
zove.
kod kanta publici koja politiki rezonira imaju pristup samo privatni vlasnici jer njihova autonomija ima
korijen u sferi robnog prometa i zato je vezana uz interes za njeno odranje kao privatne sfere. ovo
iskljuuje samo oni koji prodaju svoje snage, a ukljuuje one koji prodaju svoje sposobnosti kao robu.
kae: ovo je manjkavo razlikovanje. ono kod kanta vrijedi samo ako postoje jednake anse za
stjecanje (dakle isti oni zamiljeni ekonomski uvjeti). dakle oni koji nemaju vlasnitva su pod zatitom
zakona ali ne mogu na njega utjecati. oni nisu graani, ali imaju anse postati graani.
16

kae: ovdje dakle fikcija pravednosti imanentne slobodnom robnom prometu zavodi na
izjednaavanje graanina s ovjekom, odnosno zainteresiranih privatnih vlasnika i autonomnih
individua.
kae: u kantovoj politikoj filozofiji se mogu uoiti dvije verzije:
1. slubena: slui se konstrukcijom svjetskog poretka koji se zasniva jedino na pririodnoj nu nosti:
pravna teorija moe izvoditi politike radnje slino moralnim radnjama. ako pravno stanje postoji
onda moralna politika ne znai drugo nego postupanje u skladu s dunostima. vladavina zakona
se osigurava posredstvom javnosti.
2. neslubena: (filozofija povijesti) polazi od toga da se politika tek treba boriti za uspostavu pravnog
stanja. politika se ne moe shvatiti iskljuivo kao moralna, kao postupanje po dunosti u okviru
pozitivnih zakona. naime pozitiviranje zakona se dobiva tek uzimanjem u obzir kolektivne volje.
ovo pak se osigurava posredstvom javnosti.
glava 14. o dijalektici javnosti (hegel i marx)
kant 'javno usuglaavanje' deava se u publici privatnih ljudi koji rezoniraju.
ovo javno usuglaavanje hegel naziva javno mnijenje = empirijska openitost nazora i misli mnogih.
funkcija ovog javnog mnijenja kod njega: racionalizacija vladavine (ovo je tipino za 18.st.). on kao i
kant uzima javno mnijenje kao test istinitosti. ali kod njega javno mnijenje ne moe biti mnjijenje
uenih ljudi. znanost kae ne potpada pod javno mnijenje.
hegel razbija liberalne fikcije na kojima se zasnivala samosvijest javnog mnijenja kao istog uma. on
naime otkriva duboku podijeljenost graanskog drutva: ono ne samo da ne ukida nejednakost nego
je uzdie do nejednakosti intelektualne i moralne obrazovanosti. uopavanjem sveze ljudi usljed
njihovih potreba (dakle pretvaranjem interesa graana u opi interes) poveava se nagomilavanje
bogatstva i ograniavanje i nuda klase koja je vezana uz rad.
tako hegel pokazuje kako javno mnijenje privatnih ljudi okupljenih u publiku nema vie osnove za
svoje jedinstvo ono pada na nivo subjektivnog mnijenja mnogih.
i dalje: graansko drutvo (drutvo privatnih vlasnika) je dezorganizirano, a kad se drava zamijeni s
tim graanskim drutvom (to se u liberalnom poimanju deava), dakle kad se privatni stale kao
takav u zakonodavnoj vlasti uzdie do uea u opoj stvari, onda se dezorganizacija koja mu je
svojstvena prenosi na dravu. e a da se to ne bi desilo, tj. da se sistem potreba ne bi razbio u
posebne interese potrebno je primijeniti policijske mjere (dakle dravna intervencija) i udruivanje u
korporacije. ovime je hegel definitivno preao granicu liberalizma.
kod hegela javno mnijenje ima oblik zdravog razuma i proireno je u narodu u obliku predrasuda
(rousseau??). ono dolazi k pravoj svijesti kroz javnost skuptinskih rasprava. javnost skuptinskih
rasprava ne slui povezivanju parlamentarne rasprave s rezoniranjem publike koja kontrolira i
kritizira. javnost parlamentarne rasprave je metoda integracije dravljana odozgo. javno mnijenje
ovom javnou rasprave dolazi do istinskih spoznaja o stanju i pojmu drave. ono time ui potivati
dravne poslove i njihove nosioce. dakle javnost parlamentarne rasprave ne slui da bi
obrazovani mogli kritizirati vlast nego da bi obrazovala javno mnijenje.
to znai da javnost vie ne vai kao princip prosvijeenosti i kao sfera ostvarenja uma. njena svrha je
integracija subjektivnog miljenja u objektivitet (dravu). javno mnijenje nema u sebi sposobnost
razlikovanja i dolaenja do odreenog znanja. zato je nezavisnost od javnog mnijenja prvi formalni

17

uvjet za neto umno (u zbiljnosti i znanosti). javno mnijenje je dakle ovdje opet shvaeno kao
mnijenje (opinion), a ne 'umno'.
hegel odbacuje graansku javnost jer anarhino i antagonistiko drutvo ne predstavlja sferu
autonomnih privatnih ljudi koja se emancipirala od vlasti, u kojoj je sila neutralizirana i na kojoj bi kao
osnovi privatni ljudi mogli pretvoriti politiki autoritet u racionalni. graansko drutvo zbog svoje
dezorganizacije treba integraciju posredstvom politike vlasti.
marx (mladi): javno mnijenje = lana svijest. ono pred samim sobom krije svoj istinski karakter maske
buroaskih klasnih interesa. marx kritizira ekonomske pretpostavke na kojima se temelji samosvijest
javnosti:
1. kapitalistiki sistem se ne moe, preputen sam sebi reproducirati kao prirodan poredak, bez kriza
2. proces oploivanja kapitala poiva na prisvajanju vika vrijednosti stvorenog vikom rada onih
koji raspolau vlastitom radnom snagom kao jedinom robom. tako se deava raslojavanje,
odvajanje klasa koje smanjuje anse za uspon.
3. u procesu akumulacije trita se oligopolistiki deformiraju tako da se na kraju vie ne moe
raunati sa slobodnim formiranjem cijena.
dakle ukidanjem dravne intervencije se ne dolazi do neutralizacije sile u prometu meu obinim
ljudima, nego samo do uspostave novih odnosa snaga izmeu vlasnika i najamnih radnika.
marx ovim pokazuje kako pretpostavke na kojima je javnost ope dostupna (jednakost ansi) i na
kojima se onda ona moe identificirati s nacijom, tj. na kojima se graansko drutvo moe
identificirati s drutvom u cjelini ne stoje!
isto tako nije odriva ni postavka o jednakosti ovjeka i privatnog vlasnika: naime ako su vlasnici
suprotstavljeni klasi najamnih radnika, onda interes vlasnika za odranje sfere robnog prometa i
drutvanog rada nije nita drugo nego partikularni interes! da bi bourgeois zastupao istinski dravni
interes morao bi istupiti iz svoje buroaske stvarnosti. nema identiteta njegovog privatnog i interesa
drave!
kae: u 19.st. se moglo predvidjeti da e javnost (jednom uspostavljena od graana, koja je dospjela
do svoje politike funkcije: u javnost okupljeni privatni ljudi postavljaju kao temu politiko
sankcionianje drutva kao privatne sfere), zbog svoje unutranje dijalektike (partikularni interes koji
pretendira da bude opi) biti zaposjednuta od grupa koje nemaju nikakvog interesa za odranje
drutva kao privatne sfere jer ne raspolau privatnim vlasnitvom kao osnovom privatne autonomije.
e i onda, kad javnost bude stvarno ukljuivala sve postoji mogunost da se ostvari ono to je
predstavljeno kao njen cilj: racionalizacija vladavine, nestanak vladavine ljudi nad ljudima.
marx kae: racionalizacija vladavine (nestanak politikog karaktera vladavine) =
nestanak klasnih razlika
cijela proizvodnja je koncentrirana u rukama udruenih individua
ovo je zapravo socijalistiko preformuliranje liberalne ideje vladavine zakona (vladavine koja prestaje
biti politika).
engels: 'umjesto vladanja nad ljudima nastupit e upravljanje stvarima i rukovoenje proizvodnim
procesima', a ovo je mogue ako udrueni proizvoai racionalno urede svoj promet materije s
prirodom: ako ga dovedu pod zajedniku kontrolu umjesto da taj promet njima gospodari kao neka
slijepa sila.
dakle: upravljanje stvarima = kolektivno vlasnitvo sredstava proizvodnje i ukidanje trinih
mehanizama.
konzekvenca ovog po pojam javnosti: obre se klasini odnos javnosti i privatne sfere. kritika i
kontrola javnosti protee se na onaj dio graanske privatne sfere koji je prije (raspolaganjem
18

sredstvima za proizvodnju) bio preputen privatnim ljudima: to je podruje drutveno potrebnog

rada.
autonomija: ona se vie ne temelji na privatnom vlasnitvu, niti se uope nalazi u privatnoj sferi.
autonomnija se nalazi u samoj javnosti. na mjesto identiteta bourgeois i homme stupa identitet
homme i citoyen!
javnost ne posreduje vie drutvo privatnih vlasnika dravi nego autonomna publika osigurava sebi
kao privatnim ljudima sferu osobne slobode. time nastaje 'stvarno privatno' izvueno iz prinude
drutvenog rada.
kae: i marx i engels smatraju da je neki odnos samo onda privatan ako je potpuno osloboen
oravnog normiranja.
glava 15. ambivalentno shvaanje javnosti u teoriji liberalizma (mill i tocqueville)
proturjeje graanske javnosti nije otilo u onom smjeru koji su prieljkivali rani socijalisti: proirenje
politikih prava na sve drutvene klase desilo se u okviru istog klasnog drutva. s druge strane
argumenti kritiara graanske javnosti su uvjerljivo pobijedili, a ovo na neki nain priznaju i sami
liberalni mislioci. tako liberalna misao sada dovodi u pitanje fundamentalne postavke koje su
zajednike klasinom modelu graanske javnosti i njegovom dijalektikom protumodelu (kae: po
tome je ova liberalna misao jaa i od same socijalistike kritike).

model politiki fungirajue javnosti: pretpostavlja konvergenciju javnog mnijenja i uma i smatra da
je mogue prirodnim redom svesti na minimum sukobe interesa i birokratske odluke i podvrgnuti
ih pouzdanim kriterijima javnog prosuivanja
socijalisti: dokazuju da sama ideja graanske javnosti ne odgovara ovim pretpostavkama i stoga
se mora promijeniti ideja javnosti da bi odgovarala pretpostavkama
liberali: stavljaju u sumnju same pretpostavke prirodne osnove na kojima ideja politiki fungirajue
javnosti uope poiva (pretpostavka konvergencije javnosti i uma). a onda se naravno zauzimaju
za konzerviranje jednog relativiziranog pojma graanske javnosti. pojam graanske javnosti ovdje
gubi oblik filozofije povijesti i postaje realistian.

to se desilo:
publika se poveala. ona vie nije socijalno ekskluzivna (nema vie veza lanova publike na
temelju instituta drutvenog prometa i visokog nivoa obrazovanja)
u javnost izbijaju konflikti koji su ranije bili potisnuti u privatnu sferu, konflikti koji se vie ne daju
rijeiti djelovanjem samoregulirajueg trita
javnost koja sada posreduje ovu poveanu koliinu zahtjeva postaje poprite grube borbe interesa
zakone vie ne moemo shvatiti kao rezultat suglasnosti privatnih ljudi nakon javne diskusije nego
kao kompromis konkurentskih privatnih interesa.
mill + tocqueville i jedan i drugi zalau se za ope pravo glasa: poredak slobodne utakmice ne
odgovara vie svom obeanju da e s jednakim ansama za stjecanje privatnog vlasnitva drati
otvoren pristup politikoj javnosti. princip ovog poretka zahtijeva da se otvori neposredan pristup
klasama manualnih radnika proirenje politikih prava!
e a sad: ova dvojica autora pokazuju kako je javno mnijenje ovim nunim proirenjem prestalo biti
garancija uma protiv sile i postalo samo sila.
mill kae: u cjelini pokazuje se sve vea sklonost da se mo drutva preko moi javnog mnijenja
proiri do neprihvatljivih razmjera. vladavina javnog mnijenja = vladavina mnogih i prosjenih!
19

tocqueville: javno mnijenje = pritisak u smjeru konformizma, a ne snaga kritike. to vie graani
postaju jednaki to je manja sklonost da se vjeruje jednom odreenom ovjeku, a sve vea da se
vjeruje masi. masa bez uvjeravanja namee miljenje, oslobaa pojedinca od obaveze da formira
vlastito.
tako izgleda da je javno mnijenje, iako je prvobitno postavljeno kao kontrola sile, i samo mora biti
podvrgnuto kontroli.
dakle ovdje je rije o zatiti manjine i drukijih u sustavu u kojem posvuda vlada veina.
mill izokree stari problem slobode govora: sloboda govora se vie ne mora tititi u odnosu na
kneevu vlast koja ju ugroava nego u odnosu na vlast javnosti. javno mnijenje nije nita manje
samovoljna vlast od kneevske! zahtjev za tolerancijom se upuuje javnosti, a ne cenzorima.
osporavanje temeljne pretpostavke modela politiki fungirajue javnosti: jedinstvu uma i javnog
mnijenja nedostaje objektivno jamstvo drutveno ostvarenog izmirenja interesa, racionalne
dokazivosti jednog opeg interesa.
mill kae: kad javno mnijenje postaje najjaa mo, treba poeti brinuti da ona ne proguta sve druge
moi. njegovo rjeenje: politika pitanja ne treba rjeavati pozivanjem na razbor ili volju
neobavijetene gomile, nego samo prema dobro odmjerenim shvaanjima relativno malog broja
osoba, specijalno obrazovanih za takve zadatke.
(ambivalentnost shvaanja javnosti naslov odnosi se na suprotnost liberalizma i demokracije =
sloboda miljenja nasuprot vladavini veine)
tocqueville pojam 'reprezentativne vlade' (representative government) = javnom mnijenju koje je
odreeno strastima potrebno je proiavanje mjerodavnom razboritou materijalno nezavisnih
graana. politika reprezentacija mora poivati na socijalnoj hijerarhiji. ovo je neka vrsta no ve
aristokracije: obrazovani i moni graani trebaju, u nedostatku aristokracije, initi elitnu publiku ije
rezoniranje odreuje javno mnijenje.
kae habermas: sad su odjednom potrebne restriktivne mjere da bi se osigurao utjecaj jednog
javnog mnijenja koje se nalo u manjini prema vladajuim shvaanjima jer ono samo po sebi vie ne
moe drati tu poziciju. kae: ovo se javno mnijenje tako nastoji obogatiti momentima reprezentativna
javnosti!
tocqueville kao liberal izrasao na neprijateljstvu prema apsolutnoj monarhiji uasava se irenja
centralizirane birokratske drave koja skrbi za sve oinskom vlau, ali ne s ciljem odgoja za
samostalnost, nego vjenog dranja ljudi u poziciji djeteta. krajnja konzekvenca ovakvog drutva =
komunizam.
marx s tocquevilleom dijeli ovu brigu: smatra da revolucija prvo mora razbiti birokratsko-vojnu
mainu.
e kae habermas: ovo slaganje proizlazi iz postavke koja je zajednika socijalistikoj ideji i ideji
graanske javnosti: prirodni red drutvene reprodukcije, nestanak politike vlasti. vladavina stvarima
se jednostavno moe regulirati zakonima politike ekonomije (prirodni red).
kroz sljedeih 100 godina razrjeava se problem javnosti i privatne sfere. pritom ni liberalni ni
socijalistiki model nisu korisni za dijagnozu javnosti koja nastaje.
20

5. socijalno mijenjanje strukture javnosti

glava 16. tendencije ukrtavanja javne sfere s privatnom domenom
graanska javnost se razvija izmeu drave i drutva, ali ostaje dio privatne domene. odvajanje
drave i drutva na kojem javnost poiva znai prije svega razdvajanje drutvene reprodukcije i
politike vlasti (koji su u feudalnom poretku bili spojeni).
razvojem trinih privrednih odnosa proizvodnje posredovane razmjenom, proizvodnja se oslobaa
kompetencija javnog autoriteta, a javni autoritet se rastereuje.
krajem 19.st:
s jedne strane drutvene snage su se domogle kompetencija javnog autoriteta,
s druge pojavljuje se sve vei dravni intervencionizam ('neomerkantilizam').
nijedna od ove dvije stvari same za sebe ne dovode u pitanje privatnu sferu, ali zajedno da. kae:
ovo je neka vrsta refeudalizacije drutva jer se ponovno spaja drutvena reprodukcija i politika vlast.
ovaj dravni intervencionizam u drutvenoj sferi ide u smjeru prenoenja javnih kompetencija na
privatne korporacije = podrutvljenje drave / etatizacija drutva. a nestanak odvojenosti drave i
drutva razara graansku javnost. ovaj raspad je vidljiv iz promjene politikih funkcija graanske
javnosti, a rezultat je strukturne promjene odnosa javne i privatne sfere.
od 1873. pomalo zavrava liberalna era koja je trajala 100 godina. naputaju se free trade principi
(nova faza kapitalizma):
sve jai dravni protekcionizam
oligopolistiko okrupnjivanje kapitala (trustovi, dionika drutva, dogovori o fiksiranju cijena).
kae: ono to je say smatrao svojstvenim kapitalistikom sistemu pokazalo se kao samo jedna
povijesna faza tog sistema. pretpostavke na kojima se temelji njegov zakon ubrzo su prestale vaiti.
krize koje izbijaju pokazuju stvarnu antagonistiku strukturu drutva. u tom kontekstu jaka drava
postaje prijeko potrebna suprotno od liberalne ideje noobdijske drave. ovakva (noobdijska)
drava zapravo nikad nije ni postojala. ipak liberalna drava je prepustila sferu robnog prometa i
drutvene proizvodnje prvobitnoj autonomiji i u tom smislu je barijera drave i drutva bila jasna.
e sad: kako i kada ova liberalna drava nestaje?
1. gomilanje moi u privatnoj sferi robnog prometa
2. javnost uspostavljena kao dravni organ s institucionaliziranim obeanjem ope dostupnosti
ove dvije stvari jaaju tenju ekonomski slabijih da primjene politika sredstva protiv nadmonog
partnera. iz ovog izborna reforma = ope pravo glasa.
meutim ovim se sukob koji je prvobitno ekonomskog porijekla izdie na politiku razinu:
sindikati se uspostavljaju kao protutea na tritu rada, a s druge strane tee utjecaju na
zakonodavstvo
poduzetnici odgovaraju neposrednim pretvaranjem svoje ekonomske moi u politiku
proizvod ovog: dravne intervencije u privatnu sferu. drava prema potrebi podilazi jednom ili drugom
partikularnom interesu nastojei odrati ravnoteu sistema koja se ne moe uspostaviti djelovanjem
slobodnog trita. tako je zapravo, paradoksalno, borba protiv kapitalizma ovom sistemu osigurala
opstanak naime: nastavljanje sve neravnomjernije raspodjele nestalo bi trite za gotove proizvode.

21

ova intervencijska drava dolazi do funkcije aktivnog oblikovanja:

a) ekonomska zatita slabijih: preraspodjela dohotka i sl.
b) usmjeravanje promjene drutvene strukture: mjere u korist srednjeg stalea
c) kontroliranje i uravnoteavanje ukupng ekonomskog kretanja (makroekonomske politike)
d) drava preuzima pruanje usluga koje su dotad bile preputene privatnoj inicijativi, a ovaj sektor
ima tendenciju irenja:
javne zadatke povjerava privatnim osobama
djelatnosti privatne privrede koordinira s okvirnim planovima
sama postaje proizvoe ili distributer
tako drava duboko zahvaa u sferu robnog prometa i drutvenog rada jer se konkurentski interesi
drutvenih snaga pretvaraju u politiku dinamiku, a posredovani dravnim intervencionizmom
povratno djeluju na vlastitu sferu.
iz javno relevantne privatne sfere raa se jedna nova repolitizirana socijalna sfera u kojoj se dravne
i drutvene institucije spajaju u kompleks u kojem vie nije mogue vriti razlikovanja na temelju
klasine pravne distinkcije javno-privatno. ovo namee uvoenje pojma drutvenopravnih normi.
primjer privatnopravnog odnosa koji je postao javnopravni: kolektivni ugovor. ovo slui zatiti slabije
strane u ugovoru. dva problematina momenta:
ovo je intervencija drave u privatnopravni odnos.
privatni partneri u ovom ugovoru dobivaju javnopravni znaaj. ovo prestaje biti potvrivanje
privatne autonomije i postaje neki tip delegacije. kolektivni ugovor ima znaaj nekog tipa
parcijalnog zakona.
liberalni teoretiari ovaj prodor javnog prava u privatno nazivaju konfiskacionim zakonodavstvom,
eksproprijacijom bez odtete.
dakle dvije strane procesa:
1. publiciranje privatnog prava kroz nestanak ugovora u klasinom privatnopravnom smislu
2. privatizacija javnog prava kroz prenoenje zadataka javne uprave na privatne subjekte
ovim se konstituira nova domena koja nije ni isto javna ni isto privatna
glava 17. polarizacija socijalne i intimne sfere
i ovom procesu proimanja privatne i javne sfere, drave i drutva, intimna sfera koja je nekad bila
centar privatne sfere pomie se na njenu periferiju. u liberalnoj eri ove dvije sfere su bile jadnako
strukturirane. sada se poinju razvijati u suprotnom smjeru:
1. obitelj postaje sve vie privatna
2. svijet rada i organizacije postaje sve vie javan. kae: svijet rada se sad nalazi izmeu privatne i
javne domene. ovo je meu ostalim i rezultat materijalne deprivatizacije vlasnitva sredstava za
proizvodnju dionika drutva...
ad 2. krupno poduzee dioniko drutvo:
osamostaljuje se od mase dioniara gubi karakter individualne privatne sfere autonomije.veliko
poduzee postaje institucija
ovo poduzee prema svojim namjetenicima preuzima odreene garancije statusa, socijalne
sigurnosti
22

pojavljuje se pojam 'zaposlenika'. ovo je odnos koji vie nije definiran time prema vlasnitvu
sredstava za proizvodnju (onaj koji ih nema radi u privatnoj sferi drugih), nego kao odnos prema
instituciji
ovo poduzee preuzima mnoge javne funkcije (ureuje parkove, gradi stanove). ovo autor naziva
'industrijski feudalizam'

ad 1. obitelj
u ovoj deprivatizaciji profesionalne domene, privatna sfera se svodi samo na podruje obitelji, a
obitelj se svodi na svoje najue okvire: obitelj se iskljuuje iz funkcionalnog kompleksa drutvenog
rada. u liberalnoj eri obitelj se zasnivala na obiteljskom vlasnitvu. znaaj tog vlasnitva smanjen je
individualnim dohotkom lanova obitelji kao namjetenika. dakle:
obitelj gubi svoju funkciju u proizvodnji, ali i funkciju za proizvdnju.
budui da je svedena na pojedinani prihod namjetenika, ona gubi mogunost samostalnog
izdravanja, osiguranja za starost. ove funkcije naime preuzima drava i to pojedinano za
svakog lana obitelji.
ona gubi i funkciju podizanja i odgoja djece
gubi utjecaj na ponaanje svojih lanova
obitelj se pretvara u potroaku zajednicu, to stvara privid nove privatnosti i odvojenosti od javne
sfere
gubljenjem ekonomskih zadataka, obitelj gubi snagu za produbljivanje prisnosti meu lanovima:
opada autoritet oca, socijalizacijska funkcija obiteljskih odnosa (ovo je sasvim logino ako
polazimo od toga da su ekonomski odnosi baza svega ostalog)
iz ovog: promjena odnosa javne i privatne sfere: privatna sfera se suava, nema distance prema
javnoj (ovo sad ilustrira i arhitekturom i koritenjem urbanih prostora, u si kojima im izae iz svog
stana skroz u javnosti). tako nestaje i publika, a nastaje masa.
bahrdt: proces urbanizacije moe se opisati kao postepenu, ali stalnu polarizaciju drutvanog ivota
pod aspektom javnosti ili privatnosti.
nova prividna intimna sfera: obitelj sa smanjenim funkcijama i irenjem neobaveznog slobodnog
vremena pada pod utjecaj polujavnih instanci. ovo slobodno vrijeme danas zauzima onaj prostor koji
je prije zauzimala litararna javnost kao prostor ovjekovog subjektiviranja.
glava 18. od publike koja rezonira o kulturi ka publici kao potroau kulturnih dobara
dakle umjesto literarne javnosti stupa pseudojavna ili prividno privatna domena kulturne potronje.
izjednaavanje bourgeois i homme u liberalnoj fazi rezultat je injenice da se (literarna) javnost
razvijala iz same jezgre privatne sfere. ova literarna javnost je bila osloboena prinuda sfere
drutvene reprodukcije. naime: identifikacija ovjeka s vlasnikom pretpostavlja u privatnoj domeni
granicu izmeu poslova reprodukcije ivota s jedne strane i openja koje ljude povezuje u publiku s
druge strane.
kae: inkorporacija literarne javnosti u sustav potronje brie granicu sfere ivotne nunosti i sfere
openja s drugima. ovdje naime zakoni trita prodiru u podruje (slobodnog vremena) koje je prije
bilo rezervirano za publiku. iz ovog tendencija pretvaranja rezoniranja u potronju.
kae: privatnost okrenuta publici se direktno preokree: sadraji koji su se prije proizvodili u okviru
literarne javnosti postali su industrijska tajna patentirane kulturne industrije, iji proizvodi objavljeni
preko sredstava masovne komunikacije proizvode u svijesti potroaa privid graanske privatnosti.
23

ovo je pak vezano uz promjenu funkcije obitelji. naime nestankom temelja autonomije i intimne sfere
u privatnom vlasnitvu, nova autonomija bi se morala zasnivati na nekom tipu javnih garancija
privatnosti. ova pak je mogua samo ako ljudi kao citoyen politiki ovladaju ovim uvjetima. ovo se
meutim ne deava. dakle: nema vie nikakvog temelja za autonomiju privatne sfere!
slabljenjem literarne javnosti i njene uloge, nestaju i saloni, klubovi, kavane kao mjesta graanske
drutvenosti. okupljanje i dalje postoji, ali ne i diskusija o politikim i kulturnim temama. nestaje
kulturna publika. naime novi kulturni proizvodi su takve prirode da ne zahtijevaju nikakvu diskusiju: tv,
radio, kino.
ali kamo se prebacuje tenja za javnim rezoniranjem koja i dalje postoji? ona se pretvara u
formaliziranu, organiziranu i diferenciranu aktivnost: politiki forumi, akademije, tribine, okrugli stol...
promjena koja se time desila samoj diskusiji: ona i sama postaje proizvod, potrono dobro. u ranoj
graanskoj fazi su proizvodi kulture ve bili potrona dobra, ali je rasprava o njima bila izvan trita.
kae: ima neto to i dalje proizvodi izvjesnu nespojivost izmeu proizvodnje kulturnih dobara (npr.
umjetnosti) i strogog podvrgavanja trinim zakonima. ipak trini zakoni pomalo prodiru u samu
supstancu djela (nije jasno kakva je to autonomna supstanca djela koja bi bila tako slobodna od svih
nunosti...)
kae habermas: 'masovna kultura stjee svoje problematino ime upravo time to svoju sve veu
potranju postie prilagoavanjem potrebama oputanja i razonode potroakih grupa s relativno
niskim nivoom obrazovanja, umjesto da obrnuto proirenu publiku obrazuje za istinsku kulturu (!!!)
netaknutu u svojoj sutini' (odakle ta sutina???) (str.208.)
(pojam netaknute sutine kulture je jednako pogodan prilagodbi trinim zakonima, a vjerojatno nije
nita drugo nego njihov proizvod. tako se npr. isticanje netaknutosti nekog djela u njegovoj sutini
trinim zakonima moe shvatiti i kao nadomijetanje njegovih trinih nedostataka mistifikacijom, ili
kao neki tip propagande usmjeren na potroae koji sebe smatraju nadprosjenima ili posebnima. a
to su gotovo svi.)
treba razlikovati funkcije trita u odnosu na kulturna dobra:
1. ono publici moe otvarati pristup kulturnim dobrima pojeftinjenjem tih dobara. ekonomsko
olakavanje pristupa
2. ono moe utjecati na sadraj kulturnih dobara i prilagoavajui ih vlastitim potrebama. ovo je
psiholoko olakavanje pristupa.
potronja dobara koja su se prilagodila tritu na nain br.2. (dakle sadrajem) ne uzdie potroaa ni
na koji nain (ha ha.. a koja to kulturna dobra uzdiu?!?!) ve ga regrediraju.
(nije jasno iz ega izvodi ideju da je sadrajno prilagoavanje kulturnih proizvoda potencijalnim
potroaima svojstveno samo masovnoj kulturi, a jo manje je jasno zato bi to prilagoavanje
degradiralo te proizvode. po emu je itanje glupavih romantinih pria iz 19.st. vrijednije od gledanja
glupavih sapunica na tv-u?).
smjenjivanjem itateljske publike koja rezonira o kulturi masovnom publikom potroaa kulturnih
dobara pojavljuje se i tisak koji je namijenjen masama (petparaki ilustrirani listovi u kojima se
smanjuje udio politikih sadraja, a konzumiranje se olakava optikim sredstvima takoer ka o
psiholoko olakavanje dostupnosti). kae: ova proirena javnost tako gubi svoj politiki karakter.
kae: radio, tv i film savladavaju onu distancu na kojoj se itatelj nuno nalazio kad je pred sobom
imao pisanu rije. ta distanca je uvjetovala:
1. privatnost usvajanja
2. javnost rezoniranja
24

dakle ovi mediji s jedne strane direktno dopiru do tebe, a s druge, oni su jednosmjerni ne moe im
odgovoriti.
kae: rezoniranje itateljske publike se povlai pred razgovorom o ukusima i preferencijama.
sredstva masovne komunikacije proizvode pseudojavnost:
1. prividan je integritet privatne sfere
2. javnost se u svijesti potroake publike privatizira ona postaje sfera objavljivanja privatnih
ivotnih pria. (ovo, kae, prati i cinizam prema institucijama + sentimentalnost prema linostima)
zakljuak: rezonatorska osnova obrazovanog sloja, odgojenog za javnu upotrebu razuma, raspala se.
publika se razbila na manjine specijalista koji nejavno rezoniraju i na veliku masu potroaa koji javno
primaju. time je zapravo nestao karakter komunikacije publike.
glava 19. izblijedjele konture: razvojne linije raspada graanske javnosti
kae: kultura koja se iri preko masovnih medija je kultura integracije: ona brie razliku izmeu
literarne i politike javnosti, a ukljuuje u sebe i propagandu. sve ti skupa dobiva neki oblik razonode.
model graanske javnosti pretpostavljao je striktnu odvojenost javne i privatne domene, pri emu se
javnost privatnih ljudi okupljenih u publiku koja dravi posreduje potrebe drutva smatrala dijelom
privatne domene. ukrtavanjem javne i privatne domene pojavom repolitiziranog socijalnog koje se
nemoe razumjeti pomou pravne distinkcije javno-privatno, model graanske javnosti postaje
neprimjenjiv. nestaje javnost privatnih ljudi koji politiki rezoniraju. ovu javnost zamjenjuju dvije vrste
institucija:
1. udruenja u kojima kolektivno organizirani interesi tee da dobiju politiki vid
2. stranke, srasle s organima dravne vlasti koje se oblikuju iznad javnosti iji su instrument nekad
bile
pritom odluivanje ljudi kao potroaa i biraa (koje je jo uvijek individualno) pada pod utjecaj
propagande. taj utjecaj je tim vei to je publiciranje i ispranjavanje privatne sfere jae. e kae: u
ovom sistemu depolitizirana kulturna potronja takoer stupa u slubu ekonomske i politike
propagande.
marx je smatrao da e neobrazovane mase prodorom u javnost pretvoriti ekonomske konflikte u
politike, ali pritom nee razoriti javnost nego je pretvoriti u ono to je ona svojom liberalnom pojavom
cijelo vrijeme obeavala.
ali kae habermas: zapravo je okupacija javnosti od mase nevlasnika vodilo ukrtavanju drave i
drutva koje je javnosti oduzelo njenu osnovu, a nije joj dalo novu.
javnost gubi svoju glavnu funkciju posredovanje izmeu drave i drutva, a tu funkciju preuzimaju
institucije porijeklom iz privatne (udruenja) ili javne sfere (stranke) koje sada zajedno s dravnim
aparatom vre uravnoteavanje vlasti. pritom nastoje preko masovnih medija dobiti suglasnost ili
barem pasivnost publike.
publicitet koji je prije jamio povezanost javnog rezoniranja sa zakonodavnim obrazloenjem vlasti i
sa kritikim nadzorom nad njenim vrenjem. sada on slui:
1. upravljanju publikom
2. legitimaciji pred njom
kritiki publicitet se pretvara u manipulativni.

25

liberalni pojam zakona: njegova struktura odraava strukturu graanske javnosti =

1. opost zakona: autonomija drutva kao privatne sfere doputa da se normiranje ogranii samo na
ope uvjete uravnoteavanja interesa. specijalni interesi nemaju pristup zakonskoj materiji
2. ispravnost zakona: javnost, u parlamentu uzdignuta do dravnog organa doputa da se u opem
interesu ono to je neophodno posreduje javnom raspravom. (injenica da je ta ispravnost, opost
interesa razotkrivena kao interes buroazije spada u dijalektiku ovakvog pojma zakona, a poiva
na dijalektici same graanske javnosti).
kae: brisanjem granice javno-privatno:
a) nestaje opost zakona: normiranje socijalne stvarnosti brie razliku izmeu pojedinane mjere i
opeg zakona:
s jedne strane zakonodavac donosi sve vie mjera koje imaju pojedinaan karakter (upravni)
s druge iri se nadlenost uprave i njena djelatnost se teko vie moe podvesti pod isto
provoenje zakona
opost zakona je postala nemogua razbijanjem nezavisne privatne sfere
b) na mjesto diskusije koja zavrava suglasnou i jami ispravnost, a koja je bila mogua samo
meu pripadnicima jedne klase stupa nejavno izvojevani ili nametnuti kompromis sukobljenih
organiziranih interesa. ak i ako su zakoni opi, ne mogu za sebe tvrditi da su ispravni.
teorijsko, pozitivistiko odreenje zakona se i samo odrie njegove definicije kao opeg i ispravnog.
ovo ilustrira i uvoenje distinkcije formalnog i materijalnog zakona u njemakoj pravnoj teoriji s kraha
19.st.
materijalni = svaki obavezan pravni stav, neovisno je li rije o opem pravilu ili pojedinanoj mjeri
formalni = svaki dokument koji je donesen u propisanoj parlamentarnoj proceduri
po ovako izmijenjenom pojmu zakona vidi se da je naelo publiciteta izgubilo svoju vezu sa zadaom
racionalizacije zakona (kako je to zamislio npr. kant).

26

6. mijenjanje politikih funkcija javnosti

glava 20. od novinarstva privatnika koji se bave knjievnou prema javnim uslugama
sredstava masovne komunikacije reklama i propaganda kao funkcija javnosti
promjena funkcija javnosti temelji se na promjeni strukture javnosti. promjena strukture javnosti, pak
moe se promatrati na promjeni njene najmjerodavnije institucije: tiska (novinarstva).
kae: ako je danas nezavisnost institucija javnosti mogue osigurati samo politikim sredstvima, onda
javnost prestaje biti iskljuivo dio privatne domene.
novinarstvo ima dva vana momenta:
1. ekonomski: izdavanje novina usmjereno je na zaradu, prodaju informacija.
2. politiki (ovaj je neto noviji): novine su nosioci i voe javnog mnijenja, borbeno sredstvo
stranake politike. ovaj moment uvjetuje stvaranje novog dijela organizacije novinskog poduzea:
redakciju.
ova dva momenta nisu nastala istovremeno
razvoj novinstva kroz jednu predfazu i tri faze:

novine koje samo prenose vijesti i isklkuivo su trino orijentirane

pojava spisateljskog urnalizma: pisci se slue novinama kao medijem da bi svom rezoniranju s
pedagokom intencijom dali publicitet. ove publikacije esto zanemaruju privreivakokomercijalni element nerentabilne su. urednik je ujedno i izdava

pomalo se razdvaja funkcija urednika i izdavaa, ali jo uvijek sa sudjelovanjem autora u

vlasnitvu i slabom usmjerenosti publikacija na zaradu. ovakve novine su postale institucije
rezoniranja publike: ne samo organ prenoenja vijesti, a niti medij potroake kulture. zato ove
novine nisu tako jako usmjerene na profit? zato to im je prije svega funkcija afirmiranje kritike
publike to je ve samo po sebi interes graana u kontekstu postojanja cenzure i ograniavanja.

pojavom graanske pravne drave i legalizacijom politiki angairane javnosti novinarstvo se

oslobaa pritiska, pa moe napustiti svoju polemiku poziciju i poeti se baviti poslovnim
uspjehom (30-te godine 19.st.). prodaje se oglaivaki prostor. kae: novine se sada opet mogu
shvatiti iskljuivo kao poduzee koje proizvodi i prodaje oglaivaki prostor. takvom
komercijalizacijom novinstva, novine koje su dotad bile institucija privatnih ljudi kao publike
postaje podlona manipulaciji odreenih privilegiranih privatnih interesa.
karakteristike novinstva u ovoj fazi:
1. redakcijska djelatnost se pod pritiskom tehnikog napretka u prenoenju vijesti pretvara iz
literarne u specijaliziranu novinarsku
2. izdava kao poduzetnik postaje centralna osoba: angaira urednike kao zaposlenike
3. jedan dio novina postaju organi politikih stranaka. ove su kae slinije onim prvobitnim
novinama kao organima javnog rezoniranja, ali urednik ni ovdje nije samostalan nego je
odgovoran partijskoj centrali

27

u opem trendu okrupnjivanja i koncentracije kapitala sudjeluje i novinstvo: formiraju se veliki

novinski koncerni, nestaje samostalnost mnogih malih novinskih kua.
meutim, uz irenje novinstva, javljaju se nova sredstva komunikacije: radio, film, tv. u nekim
zemljama su zbog velike publicistike moi ova sredstva od poetka uvedena u dravnoj reiji ili ak
u potpunom dravnom vlasnitvu:
telegrafske agenture: u poetku im drava daje slubeni status (i time ih dovodi u ovisnost).
pritom ne ukida njihov komercijalni karakter, nego ga iskoritava. ove agencije postaju svojevrsne
javne ustanove
film i novinstvo su preputeni privatnom sektoru
tv: posvuda u kontinentalnoj evropi organizirana kao javna ili polujavna korporacija.
dakle: komercijalizacija i ekonomska koncentracija novinarstva, koje je prvobitno bilo institucija
javnosti privatnih osoba koja politiki rezonira, uinili su upravo injenicu da se ono nalazi u privatnim
rukama, opasnou po njegovu kritiku funkciju. interesi koji u ovoj fazi imaju mogunost dominirati u
masovnim sredstvima komuniciranja nisu vie ni na koji nain reprezentativni za interese privatnih
ljudi kao publike. javnost postaje medijem reklame.
e kae: potreba za reklamom ne nastaje naprosto iz liberalizacije prometa. ona je rezultat
oligopolizacije trita na kojem se natjecanje vie ne vri cijenom.
(fali stranica u knjizi, majku jebo onom koji ju je izdero!)
kae: na nain na koji je u prvoj polovici 19.st. izvreno odvajanje redakcijskog od oglaivakog dijela
novina tako je moglo biti izvreno odvajanje publicistikih funkcija na:
1. javno rezoniranje privatnih ljudi kao publike
2. javnu prezentaciju individualnih ili kolektivnih privatnih interesa
na ovaj nain bi javnost ostala netaknuta.
meutim ovo se nije desilo: od publicista privilegirani privatni interesi od poetka su bili povezani s
politikim interesima.
kae: ovaj politiki znaaj privrednih interesa je vidljiv u pojmu public relations: ovaj pojam se
razlikuje od reklamiranja po tome da se javnost tretira kao iskljuivo politiku: adresat public relations
je naime javno mnijenje privatni ljudi kao publika, a ne neposredno kao potroai.
public relations se razlikuje od reklame po tome to ide korak dalje od nje: ono zadire u proces
javnog mnijenja time to planski stvara novosti ili koristi povode koji privlae panju. ovdje se spaja
vijest i oglas na takav nain da samoprikazivanje privatnog interesa bude neprepoznatljivo. cilj ovog:
buenje spremnosti potroaa da prihvate neki proizvod, osobu... stvara se privid da su potroai
privatni ljudi koji rezoniraju odgovorno i sudjeluju u formiranju javnog mnijenja.
iako se s public relations nastoji potaknuti i olakati plasman odreenih proizvoda njihovo djelovanje
ima i daljnjih implikacija: publicitet za proizvode se stvara zaobilaznim putem, preko fingiranog opeg
interesa, a time se osim profila branda i klijentele potroaa, poduzeu pribavlja tip respekta kakav se
gaji prema javnim autoritetima.
ali kae: ova postignuta 'suglasnost' potroaa s javnim mnijenjem nema nikakve veze, jer u ovome
ne postoji opi interes.
graanska javnost koja se oblikuje posredstvom public relations ona opet dobiva feudalne crte:
nosioci ponude razvijaju reprezentativnu rasko blagonaklonih potencijalnih potroaa.
28

e a kae: integracija masovne zabave i reklame koja u obliku public relations dobiva politiki karakter
potinjava svom kodeksu i samu dravu: drava se svojim graanima mora obraati kao
potroaima.
glava 21. princip publiciteta s izmijenjenom funkcijom
porast snage uprave u socijalnoj dravi vodi s jedne strane njenom osamostaljivanju i preuzimanju
nadlenosti koje su prije specifino pripadale privatnom sektoru, a s druge neke svoje nadlenosti
prenosi na privatni sektor. tako nastaje jedna nova domena koja nije ni specifino privatna, a niti
javna. ovim procesom uzajamnog proimanja drave i drutva javnost, a posebno dravni organ
javnosti parlament, gubi svoje posrednike funkcije. ovom slabljenju odgovara dakle:
jaanje uprave (prodor drave u drutvo)
jaanje udruenja i stranaka (prodor drutva u dravu)
kako je do toga dolo?
parlamentarno rjeavanje konflikata politikim rezoniranjem i kroz apstrakne i ope zakone je bilo
mogue zbog relativno homogenih interesa privatnih vlasnika koji su bili sudionici javnosti. meutim,
kada su privatni interesi, kolektivno organizirani, prinueni da uzmu politiki vid, u javnosti se poinju
razrjeavati i oni konflikti koji u temelju mijenjaju strukturu politikog kompromisa. interesi koji sada
pojavljuju u javnosti ne mogu se vie rijeiti parlamentarnim dogovaranjem. rijeenja se mogu postii
samo cjenkanjem (bargaining). budui da su politike odluke i dalje podlone liberalnom zahtjevu da
se legitimiraju opim dobrom, a u novom obliku, one tom zahtijevu ne mogu udovoljiti, ovo cjenkanje
se prenosi u izvanparlamentarno podruje. antagonizam interesa (poslodavci - posloprimci) naime
nije mogue rjeavati prema liberalnim standardima (openitost zakona...). stoga on izlazi iz
klasinog oblika racionalne javnosti.
parlament kao institucionalizaciju javnosti zamijenjuju ovdje stranke i udruenja s jedne strane i
dravna uprava s druge, a dogovori se postiu izvan institucionaliziranog postupka.
kako savezi i udruenja razbijaju okvire graanskog prava o udruivanju?
njihov deklarirani cilj je pretvaranje privatnih interesa mnogih pojedinaca u zajedniki javni interes.
zahvaljujui injenici da su privatna udruenja, oni su u poziciji da upravljaju javnim mnijenjem, a da
pritom ne podlijeu njegovoj kontroli.
javni rad udruenja: usmjeren je na pojaavanje prestia organizacije (public relations) i
reprezentaciju. pritom je ova reprezentacija = reprezentacija lanova organizacije u javnosti.
kae: moderna publicity je sasvim slina feudalnoj publicness. public relations se ne odnose na
public opinion nego na opinion u smisli reputation. javnost postaje dvor pred ijom se publikom moe
manifestirati presti.
u doba apsolutne monarhije borba za publicitet je bila borba protiv 'arkanske' (tajne) politike
monarha: cilj publiciteta je bio podvrgavanje monarhovih politika javnom rezoniranju i kritici javnog
mnijenja.
danas se publicitet provodi arkanskom politikom interesenata: nekoj osobi, politici ili proizvodu se
stvara javni presti da bi ih se u klimi nejavnog mnijenja pripremilo za aklamaciju. jedina veza ovakve
javnosti s graanskom = institucionalizirani oblici legitimacije koji su i dalje na snazi (liberalni
standardi parlamentarna procedura).
promjena organizacije stranaka:
u liberalnoj eri stranke su organizirane kao 'honoracijske' (die honorationspartei m.weber,
stranke istaknutih ljudi): u parlamentu postoji frakcijska grupa koja je labavo povezana s grupama,
klubovima biraa izvan parlamenta. u ovim klubovima biraa (obrazovani, vlasnici privatni ljudi
29

okupljeni u javnost koja politiki rezonira). organizacijske veze izmeu ovih osoba gotovo da i ne
postoje. oni su vezani prije svega miljenjem, a same stranke su nezavisne od partikularnih
drutvenih interesa. komunikacija izmeu zastupnika i njegovih biraa koji su lokalno organizrani
izgleda tako da im poslanik na redovitim sastancima podnosi raun o svom politikom djelovanju.
sredinom 19.st. stranke se s istaknutih ljudi pomalo prebacuju na masovnu bazu. ovo je prije
svega rezultat irenja prava glasa. ove stranke stvaraju vru organizaciju, birokratski aparat
orijentiran na ideoloku integraciju i politiku mobilizaciju irokih masa biraa. polaganje rauna
lokalnoj organizaciji ustupa mjesto sistematskoj propagandi. ovakva stranka je instrument za
stvaranje raspoloenja, ali ne u rukama publike, biraa nego u rukama stranakog vodstva.

neimperativni mandat poslanika u parlamentu: propagiran od burkea i blackstonea, uao u sve

ustave liberalnih graanskih pravnih drava: zastupnik je odgovoran samo svojoj savjesti i narodu
kao cjelini. u prvoj liberalnoj fazi: ova nezavisnost objektivno nije jaka: poslanik je nuno u estom
kontaktu sa svojim izbornim okrugom.
u masovnoj stranci (koja ubrzo prestaje biti i klasna) zastupnik posve gubi izravni kontakt s
biraima i ikakvu ovisnost o njima. ali on postaje u potpunosti ovisan o direktivama svoje stranke tj
njene parlamentarne frakcije. ovo je zapravo opet imperativni mandat (za koji se smatra da je
svojstven stalekom zastupstvu).
parlament, shodno ovome, prestaje biti tijelo u kojem se raspravlja i postaje tijelo u kojem se
demonstrira odluke koje su prethodno donesene iza zatvorenih vrata, da bi se zadovoljila forma, ali i
da bi se demonstrirala volja stranke.
promjenjena funkcija javnosti ovakvog parlamenta:
graanskoj pravnoj dravi javnost parlamentarnih rasprava je imala funkciju da osigura kontinuitet
parlamentarne i izvanparlamentarne rasprave parlament kao dio javnosti
danas ove funkcije vie nema: ne moe sudjelovati u raspravi koju gleda na televiziji. odluke se
donose negdje drugdje, a ono to ti gleda je stilizirani show. publicitet vie nema kritiku funkciju
nego funkciju demonstracije.
dakle ovdje je na djelu potroakokulturno izopaavanje javnosti: izvre se kritiki princip publiciteta.
publicitet zapravo slui prepariranju zbivanja za masovnu kulturu okupljenih potroaa.
kae: javnost koju su drutvene organizacije preuzele i koja je pod pritiskom kolektivnih privatnih
interesa ojaala, moe pored suradnje na politikim kompromisima vriti funkcije politike kritike i
kontrole (dakle klasine funkcije graanske javnosti) samo ako je i sama bezuvjetno podvrgnuta
naelima publiciteta. dakle: drutvene organizacije (stranke, sindikati, mediji) se i same moraju
podvrgnuti nadzoru javnosti. to znai:
1. unutarnja organizacija prema principu javnosti
2. unutarstranaka demokracija (dakle rezoniranje unutar same organizacije)
3. publicitet internih stranakih zbivanja radi uspostavljanja veza javnosti organizacija sa javnou
cijele publike
4. djelatnosti organizacija na njihovom pritisku na dravni aparat, meusobnim odnosima
organizacija, kao i meusobnim odnosima zavisnosti (stranake financije) potreban je publicitet
dakle sve institucije koje u javnosti imaju neki tip privilegiranog utjecaja trebaju biti podvrgnute
demokratskom zahtjevu javnosti (a ne vie samo drava).
kae: ideja javnosti nekad shvaana kao racionalizacija vladavine u mediju javnog rezoniranja
privatnih ljudi danas u masovnoj demokraciji pri pluralizmu organiziranih interesa moe se
30

ostvariti kao racionaliziranje vrenja socijalne i politike vlasti pod naizmjeninom kontrolom
rivalskih organizacija orijentiranih svojom
unutarnjom izgradnjom
odnosima s dravom
odnosima meu samim sobom
na javnost
koliko je dosad ovo malo ostvareno moe se vidjeti iz same organizacije izbora. ovdje naime
dominira onaj drugi publicitet public relations.
glava 22. uspostavljena javnost i nejavno mnijenje: ponaanje stanovnitva prilikom izbora
kae: odnos primatelja naknade prema dravi nije politiko uee nego stav zahtijevanja. ovo je
kontakt koji se ostvaruje s dravnom upravom. on je apolitian i pretenciozno ravnodu an. (rije je o
socijalnoj dravi). zastupanje interesa graana u ovom sistemu se nuno mora povjeriti velikim
organizacijama. onaj dio koji nije obuhvaen aktivnou ovih organizacija preuzimaju stranke koje
periodino (za potrebe izbora) uspostavljaju neto nalik na javnost.
pritom demokratski aranman parlamentarnih izbora i dalje pretpostavlja liberalnu fikciju graanske
javnosti. od biraa na izborima se oekuje onakvo rezoniranje kakvo je bilo karakteristino za publiku
privatnih osoba u liberalnoj eri:
sudjelovanje u javnim raspravama
obrazovanost i informiranost
racionalnost
orijentacija na opi interes
sudjelovanje u donoenju najpravednijih mjerila za politiko djelovanje
meutim odmah je vidljivo da masa stanovnitva ne odgovara ovim kriterijima.
iz istraivanja je vidljiva jedna daleka veza izmeu biraa politiki fungirajue javnosti 19.st. i
suvremenih biraa: pokazuje se naime da osobe s socijalnim obiljejima koja odgovaraju socijalnim
obiljejima pripadnika politike javnosti 19.st. u znatno veem postotku sudjeluju na izborima: bogatiji
i obrazovaniji pokazuju vie politikog interesa. tako se pokazuje da i danas postoji drutvena grupa
koju bi se moglo nazvati opinion makers koja, po mnogim ponaanjima odgovara politiki fungirajuoj
javnosti liberalne ere.
dakle pretean dio biraa je imobiliziran. biraka jezgra jedne stranke se najee sastoji od barem
dvije razliite grupe:
1. manjina koja se moe nazvati 'aktivnima': lanovi stranaka, drutvenih organizacija, dobro
informirani opinion leaders
2. veina koja je relativno indiferentna prema svakodnevnim politikim borbama
3. grupa varirajue veliine koja se nalazi izmeu ove dvije: individualne nepostojane grupe koje se
sastoje od ljudi sklonih kompromisima ili apatinih.ovi esto ni ne izlaze na izbore.
kae: predizborne kampanje se najee usmjeravaju na grupe 2. i 3. neodlunih i
nezainteresiranih i to ne tako da ih se educira, nego tako da se kampanja prilagodi njihovom
apolitinom potroakom ponaanju.
dakle ovdje se na neki nain fingira postojanje javnosti prilagodbom postojeoj masovnoj kulturi
apolitinoj, ali integrirauoj kae: ova kultura ima znaaj apolitine ideologije koja stupa na mjesto
politikih ideologija. stoga se stranake kampanje moraju prilagoditi toj masmedijskoj ideologiji.
31

ideologija koja proizlazi iz masovne kulture nije ideologija u pravom smislu: ona nije skup dosljednih
stavova, nego skup navika. to je ideologija odranja postojeeg stanja, a moe se prepoznati po
sloganu: 'budi ono to jesi!'. ovo je vjerovanje u istu egzistenciju..
reklama: u kontekstu ove ideologije masovne kulture, reklama je kljuni nain obraanja masama.
stoga ga i stranke preuzimaju kao standard. stranke predstavljaju svoje politike na nain na koji
poduzea predstavljaju svoje proizvode. ovo je praeno i znanstvenim razvojem istraivanja trita i
mnijenja.
nova javnost koja se ovdje proizvodi za potrebe izbora = manipulirana politika javnost integrirana s
domenom potronje. cilj kampanje je proizvsti spremnost na aklamaciju, identifikaciju bez refleksije popularnost. pri stvaranju popularnosti se nerijetko mora i podilaziti potrebama biraa (vladajua
stranka), ali kae: ovo vie odgovara prosvijeenom apsolutizmu nego demokraciji: 'sve za narod,
nita pomou naroda!'
kae: samo zadovoljavanje potreba biraa ni na koji nain ne jami da takva rjeenja odgovaraju
njihovim objektivnim interesima: do najboljeg rjeenja je mogue doi ako se potrebe mogu javno
artikulirati i posredstvom javnog rezoniranja formirati u javno mnijenje. a ovo se ne deava, nego se
za potrebe izbora proizvodi pseudojavnost ije je mnijenje nejavno.
ovo mnijenje nije javno jer ne zadovoljava dva bitna uvjeta:
1. miljenja se ne formiraju racionalno nego nesvjesno kroz simbole...
2. ona se ne formiraju kroz diskusiju nema iznoenja za i protiv
proturjeje socijalne drave i nejavnog mnijenja:
s jedne strane drava razvija socijalne uvjete privatne egzistencije koji su prije bili preputeni
privatnoj autonomiji. ovakve mjere bi prema tome morale biti sredinja tema javnog mnijenja
politiki rezonorajue publike privatnih ljudi
s druge strane irenje djelatnosti drave u polju privatne egzistencije postavlja sve vee zahtjeve
pred rezonirajuu javnost (stvari postaju sve kompleksnije), a pritom se proizvodi privremena
javnost samo u svrhu aklamacije, koja je sve manje sposobna za obavljanje ikakvih funkcija
rezoniranja.
glava 23. politika javnost u procesu transformacije liberalne pravne drave u socijalnu
dravu
nesklad izmeu funkcija koje se od javnosti danas oekuju i funkcija koje je ona stvarnos sposobna
vriti vidljiv je posebno u dravama u kojima je socijalna drava izriito ustavno normirana.
prvi moderni ustavi (liberalni):
odreuje se pojam liberalnog modela graanske javnosti: garantira se drutvo kao sfera privatne
autonomije (sfera slobodnog prometa). privatni ljudi okupljeni u publiku nalaze se izmeu drutva i
vlasti i posreduju vlasti potrebe tog drutva. ova sfera je emancipirana od vlasti.
iz ovog negativni karakter liberalnih osnovnih prava: spreava se posezanje drave u privatnu
domenu. pozitivni uinci ovdje proizlaze iz negativnih:
1. slobodno trite garantira socijalne odtete
2. javnost (uee u politikim ustanovama) garantira sigurnost naspram dravne moi
kae: zapravo je ovaj liberalni ustavni poredak (suprotno uvjerenjima) ima pred oima cjelokupni
drutveni poredak, a ne samo dravu: naime vjeruje se da javnost i trite sami po sebi postiu
32

povoljne uinke ako je privatna sfera autonomna. dakle ovdje nije vidljiva nikakva suprotnost izmeu
demokratskih graanskih prava i liberalnih prava ovjeka.
liberalna prava i demokratska graanska prava teorijski i praktino se razilaze kada postaje jasna
fiktivnost drutvenog poretka (koji e posti pravedne uinke sam od sebe) i proturjeje vladavine
graanstva.
transformacija liberalne pravne u socijalnu dravu: socijalna drava nastaje u kontinuitetu s
liberalnom i jedna i druga ele osigurati ukupan pravni poredak drave i drutva. transformacija se
sastoji samo u tome da se drava sama pretvara u nosioca drutvanog poretka. za ovu ulogu drave
vie nije dovoljan zakon koji zadovoljava pravnodravne kriterije oposti i ispravnosti: na mjesto
formalne dolazi materijalna garancija koja kompromisima interesenata predodreuje pravila
distributivne pravde. podjela vika drutvenog proizvoda sve vie pada u nadlenost drave, a
borba drutvenih organizacija se deava oko kljua te raspodjele.
socijalna prava su dola kao nadopuna pravnodravnih ustavnih prava, ne kao njihova suprotnost.
naime do pozitivnog djelovanja negativnih odredbi ne dolazi vie automatski, pa to pozitivno
djelovanje mora osigurati drava direktno.
kako promjena iz liberalne pravne u socijalnu dravu utjee na shvaanje triju vrsta osnovnih prava?
a) osnovna prava vezana uz jamenje politiki aktivne javnosti: promjena mijenja negativne odredbe
ovih osnovnih prava (kao npr. slobodu govora, miljenja, udruivanja, ukupljanja, tiska...), iako
one po formulaciji ostaju jednake. naime: ova prava se ne moe vie uzimati kao iskljuivo
negativna: ako su institucije javnosti postale drutvena snaga koja je pogodna za privilegiranje i
bojkotiranje privatnih interesa onda oblikovanje javnog mnijenja nije vie zajameno samom
injenicom da svak ima slobodu da izrazi svoje miljenje. za realizaciju ciljeva osnovnih prava
sada su potrebne dodatne regulacije drave koje obvezuju institucije javnosti (medije, stranke,
organizacije) (vidi donji dio stranice 30.).
b) osnovna prava vezana uz jamenje privatnog vlasnitva: (osnovne slobode privatnog prava,
slobodan izbor zanimanja, radnog mjesta...) ova prava se danas vie ne mogu promatrati kao
garancija privatne sfere. s jedne strane ona dobivaju karakter prava koritenja, a s druge ona su
ograniena drugim socijalnodravnim garancijama. time ova prava gube karakter principijelnog
izdvajanja, a liberalna garancija vlasnitva je neposredno ograniena.
c) osnovna prava koja jame integritet intimne obiteljske domene: (ivot, sloboda, stan). ova prava
gube rzvojem prava na slobodan razvoj linosti. naime privatna sfera, koja je sada svedena na
uski krug obitelji (bez ekonomskih funkcija) nije vie zatiena liberalnim izdvajanjem, na temelju
privatnog vlasnitva, pa joj je stoga potreban javno zajamen status.
ustavno fiksiranje privatne sfere i javnosti koja posreduje drutvo sa dravom dobiva sa novim
normiranjem osnovnih prava (a), b), c)) novu vrijednost: u politikoj javnosti postaju potrebne s
dravom povezane drutvene organizacije:
stranke
uprava koja obavlja drutvene zadatke
privredna udruenja
ove organizacije, institucije tee politikim kompromisima izmeu sebe i s dravom i iskljuenju
javnosti, a pritom si, razvijanjem demonstrativnog ili manipuliranog publiciteta, osiguravaju
plebiscitarnu suglasnost posredovane publike.

33

nasuprot ovim tendencijama obesnaivanja javnosti kao principa stoji razvoj socijalne drave i
promjena funkcija osnovnih prava iz koje proizlazi imperativ javnosti koji vrijedi za sve organizacije
koje su povezane s dravom.
a sad jedan treba da: na mjesto publike privatnih ljudi treba da stupi publika organiziranih privatnih
ljudi. samo oni bi pod dananjim uvjetima mogli uspjeno sudjelovati u procesu javne komunikacije
preko kanala javnosti u okviru samih organizacija i na osnovi publiciteta obaveznog u odnosima
organizacija s dravom i meu sobom. samo ovako bi se mogli legitimirati stvoreni kompromisi.
dvije suprotne tendencije u okviru politike javnosti socijalne drave:
1. ona je degenerirani oblik graanske javnosti koji je ustupio mjesto demonstrativnom i
manipulativnom publicitetu
2. ona je politiki angairana javnost u kojoj publika (sada) posredovana organizacijama stavlja u
pokret kritiki proces javne komunikacije.
kae: mjera u kojoj se ostvaruje tendencija br.2. = mjera demokratizacije industrijskog drutva
socijalne drave = racionalizacija vrenja socijalne i politike vlasti.
e sad je pitanje u kojoj mjeri je ova racionalizacija mogua:
1. tehnika prepreka: sve veim birokratiziranjem kompetencije visoko specijaliziranih strunjaka sve
vie izmiu kontroli. ova prepreka nije strana: i instance kontrole se mogu visoko specijalizirati,
pa onda i instance njihove kontrole, a sve zajedno se moe otvoriti javnosti
2. problem vezan uz sam pojam javnog mnijenja: javno mnijenje pretpostavlja javno rezoniranje
privatnih ljudi koji kroz raspravu dolaze do suglasnosti oko najbolje odluke koja je u opem
interesu a time se racionalizira politika vlast. antagonizam interesa koji meutim postoji u drutvu
stavlja sumnju na mogunost postizanja ikakve suglasnosti (koja je pretpostavka racionaliziranja
vlasti). u najboljem sluaju moemo imati ravnoteu interesa koja proizvodi privremenu stabilnost.
dvije tendencije koje bi mogle ublaiti problem br.2.
a) rastom drutvenog bogatstva (kakav danas postoji na zapadu) mogli bi oslabiti antagonizmi
b) rast sredstava za razaranje i potencijala za samounitenje mogao bi relativizirati divergentne
interese

34

7. o pojmu javnog mnijenja

glava 24. javno mnijenje kao dravnopravna fikcija i socijalnopsiholoko rasplinjavanje
pojma
dva mogua znaenja javnog mnijenja s obzirom na vid publiciteta:
1. kritika instanca kroz publicitet vrenja politike i drutvene vlasti
2. receptivna instanca kroz demonstrativno i manipulativno postignuti publicitet osoba, institucija,
dobara
u suvremenom drutvu postoje oba tipa publiciteta i oba imaju za cilj javno mnijenje.
kritika i manipulativna funkcija publiciteta nisu u odnosu idealnog i realnog nego su dijelovi suprotnih
kompleksa drutvenog djelovanja:
1. kritika funkcija je usmjerena na javno mnijenje. ova funkcija nije naprosto normativna: ona
stvarno postoji kao i njen adresat i vana je za uravnoteavanje i vrenje vlasti. empirijsko je
pitanje u kojoj mjeri ona danas postoji.
2. manipulativna je usmjerena na nejavno mnijenje. isto kao to kritika funkcija nije samo norma,
manipulativna nije samo injenica i nju prati specifina samosvijest koja ima svoju normativnu
obveznost. kae: zanimljivo je da ova samosvijest posuuje svoje bitne elemente upravo od
kritike funkcije publiciteta.
dva puta za definiranje javnog mnijenja:
1. vraanje na pozicije liberalizma: pokuaj spaavanja komunikacije uskog internog kruga
reprezentanata koji su sposobni za javnost i formiranje mnijenja spaavanje publike koja
rezonira nasuprot publici koja aklamira. dakle ovo znai zagovaranje ideje da kao javno mnijenje
vrijedi samo ono najbolje informiranih, obrazovanih, itd. dakle neka nova aristokracija... ovdje se
dakle javnost koja jami umnost spaava po cijenu oposti i ope dostupnosti.
2. definiranje pojma javnog mnijenja iskljuivo kroz institucionalne kriterije (zanemarivanje
materijalnih: racionalnost, reprezentiranje...).
fraenkel: javno mnijenje = mnijenje parlamenta koje obvezuje vladu. parlamentarnom
diskusijom se obavjetava javno mnijenje o vladinoj politici, a vlada o javnom mnijenju.
leibholz: volja stranaka = volja aktivnih graana. stranke = javno mnijenje. u stranakoj dravi
je volja naroda = volja vladajue stranke.
dakle prema ovom institucionalnom pristupu javno mnijenje gotovo da i ne postoji mimo
organizacija koja ga predstavljaju. a to dalje znai da nam pojam javnog mnijenja ne govori o
tome da li se radi o kritikoj ili manipulativnoj javnosti.
pa kae: ako javno mnijenje definiramo kao u 2, zanemarujui nivo ponaanja same publike onda
je ono dravnopravna fikcija. ako pak javno mnijenje pokuavamo istraivati pomou empirijskog
istraivanja i apstrahiramo od institucionalnih aspekata dolazimo do socijalnopsiholokog
rasplinjavanja pojma.
socijalnopsiholoki pojam javnog mnijenja: izraz pogleda, vrijednosnih sudova ili sklonosti ope ili
bilokoje specijalne publike dakle socijalne grupe (dakle ovdje se potpuno odbacuje bilokakav
institucionalni aspekt, postojanje rasprave ili pak usmjerenost na politiku vladavinu).
ovdje je rije o pozitivistikom preobraaju pojma apstrakciji:
public je postao prvo mass, a onda group
35

opinion je pomalo izjednaen s attitude (stavom)

e kae: dakle tu smo skroz izgubili pojam: javno mnijenje = grupni stav. ono je naprosto nain
ponaanja neke grupe.
lazarsfeld: kritizira socijalnopsiholoki pojam i njegovo eliminiranje sociolokih i politikih momenata.
daje sintezu koja obuhvaa i socijalnopsiholoki i institucionalni moment.
kae autor:
pojam javnog mnijenja fiksiran na institucije politikog vrenja vlasti ne moe dosei do
neformalnih procesa komunikacije
pojam javnog mnijenja socijalnopsiholoki razloen u grupnim odnosima uspostavlja vrlo slabu
vezu s institucionalnom dimenzijom, a pritom kao ni institucionalni pojam me govori nita o tome
da li se radi o kritikoj ili manipulativnoj javnosti.
kae: socijalnopsiholoki pojam do te mjere ignorira intenciju politiki aktivne javnosti, da se
njegovom primjenom (socijalnopsiholokog pojma) u empirijskom istraivanju ak ne bi moglo
pokazati ni da ona ne postoji. dakle socijalnopsiholoki pojam je potpuno zanemario operacionalizirati
pojam javnog mnijenja koji je imperativ socijalne drave.
schmidtchen: (na tragu ovakve neutralne socijalnopsiholoke definicije) javno mnijenje = mogui
otpor praksi vlade i uprave koji se moe dijagnosticirati pomou odreenih metoda i kojim se
odgovarajuim sredstvima moe upravljati da bi ga se uskladilo s dravnim ciljevima.
ovo mnijenje nije nuno ni politiko, ni reflektirajue, niti ukljuuje diskusiju. ono je uz politiku vezano
ukoliko ukljuuje ponaanje koje je relevantno za dravnu politiku (dakle elja za friiderom je isto dio
javnog mnijenja). autor ovo naravno odbacuje.
glava 25. jedan socioloki pojam objanjenja
kae: materijal anketnog ispitivanja ne moe se kvalificirati kao javno mnijenje samom injenicom to
se vri na materiji politiki relevantnih razmiljanja. jaz izmeu dravnopravne fikcije i
socijalnopsiholokog rasplinjavanja se ne moe zatrpati time da se istrauju stavovi prema politikim
pitanjima.
pojam javnog mnijenja:
1. koji bi bio historijski osmiljen
2. koji bi normativno odgovarao zahtjevima socijalnodravnog ureenja
3. koji bi bio teorijski jasan i upotrebljiv
moe se dobiti samo iz mijenjanja strukture same javnosti i dimenzije njenog razvitka. ovo znai:
1. uzimanje u obzir dva vida publiciteta (kritiki i manipulativni) kao mjerila demokratizacije
2. zadravanje pojma javnog mnijenja (nasuprot nejavnom) iako je ono donekle fikcija, jer socijalnu
dravu moramo shvatiti kao proces ostvarivanja politiki aktivne javnosti (koja racionalizira
politiku i socijalnu vlast).
dakle iz ovakve dimenzije dravno-drutvenog razvoja treba izvesti kriterije pomou kojih se mil jenja
mogu empirijski mjeriti prema stupnju njihove javnosti.
dakle: ono to treba istraivati je u kojoj mjeri postoji javno nasuprot nejavnom mnijenju, kritika
nasuprot manipulativnoj javnosti, tj. u kojoj mjeri je drutvo demokratizirano!
dva podruja komunikacije koja se istrauju (empirijski):
1. neformalna, osobna, nejavna miljenja. ovdje razlikujemo etiri stupnja obveznosti:
a) kulturne datosti koje se bez diskusije i refleksije prihvaaju (stav prema smrtnoj kazni)
36

b) verbalizacija osnovnih iskustava iz vlastitog ivota. o njima se isto rijetko diskutira (stav prema
ratu)
c) po sebi razumljive kulturno-povijesne datosti o kojima se esto diskutira.
d) kulturnoindustrijski proizvedene datosti. ova mnijenja se formiraju u mediju grupno odreene
razmjene ukusa i sklonosti. (moda...)
2. sistem formalnih, institucionalno formaliziranih slubenih ili poluslubenih miljenja: objave,
obznane, govori... ovo su miljenja koja cirkuliraju u relativno malom krugu povrh mase
stanovnitva: mediji, politiki ili politiki relevantni organi. ova miljenja jesu javna, ali ne
ispunjavaju uvjete javnog rezoniranja prema liberalnom odreenju: ovo su institucionalno
autorizirana miljenja koja ne korespondiraju s neorganiziranom masom publike.
kontakt izmeu ova dva podruja komunikacije ide kroz:
medije ovdje se veza ostvaruje demonstrativno ili manipulativno razvijenim publicitetom (dakle
nema fidbeka)
postoji jo jedna slaba veza: rezonirajua publicistika i nekolicina pojedinaca koji nastoje literarno
oblikovati svoja miljenja. ovo je, kae, za javnost sposobno, ali nejavno mnijenje.
kae: prijanja publika privatnih ljudi iz koje je proizlazilo javno mnijenje je razbijena na dva
komunikacijska kompleksa (1. neformalna miljenja, nejavna i 2. formalna miljenja publicistiki
aktivnih institucija).
javno mnijenje (u strogom smislu rijei) moe postojati samo ako su oba komunikacijska kompleksa
posredovana kritikim publicitetom. ovo pak je mogue samo putem uea privatnih ljudi u
procesu formalne komunikacije kojim upravlja interna javnost organizacija.
wright mills: kriteriji za definiciju javnog mnijenja preko definicija mase i publike:
a) kriteriji da bi se moglo govoriti o publici:
1. gotovo isto onoliko ljudi izraava svoje miljenje koliko ih prima tua
2. sredstva javnog komuniciranja su tako organizirana da postoji mogunost da se odmah i
efikasno odgovori na svako miljenje koje bi bilo izraeno u javnosti
3. miljenje koje se formira kroz takvu diskusiju lako e se pretvoriti u efektnu akciju ak i protiv
ako se ukae potreba vladajueg sistema vlasti
4. autoritativne ustanove ne prodiru u redove publike koja je tako vie ili manje autonomna u
svom djelovanju
b) uvjeti pod kojima moemo govoriti o masi
1. daleko je manji broj ljudi koji izraavaju miljenja od onih koji ga primaju (kroz sredstva
masovnog komuniciranja)
2. sistem postojeih komunikacijskih sredstava je takav da je pojedincu oteano da odgovori ili
da odgovori efektno
3. provoenje miljenja u akciju kontrolira vlast koja organizira i nadgleda kanale kroz koje se
akcija provodi
4. masa ne uiva autonomiju u odnosu na institucije: povjerenici ovlatenih institucija prodiru u
masu smanjujui ono malo autonomije to bi masa mogla imati
ovo uklopljeno u habermasovu priu: letri kriterija masovne komunikacije su zadovoljena u onoj
mjeri u kojoj je neformalno podruje komunikacije s formalnim povezano kanalima manipulativno ili
demonstrativno razvijene javnosti
(fali zadnja strana)

37