Mitovi i mitologija

Mitologija i magija

Nauka koja proučava priče fantastičnog sadržaja

MIT JE pripovijest nepoznatog (kolektivnog) često narodnog autora koja seže u duboku prošlost, a
kojom se objašnjavaju prirodni fenomenie ili neki ustanovljeni društveni običaji, vjerovanja ili
vrijednosti. Tako su nastala objašnjenja za porijeklo stvari, zemlje i neba, smjene dana i noći, kruženja
godišnjih doba, života i smrti.
mit može govori o nadnaravnim bićima, precima ili junacima koji služe kao praiskonski tipovi i
obrasci ponašanja u primitivnom gledanju na svijet.
u književnosti, mit je epski oblik pripovjedne proze koji oblikuje mitske teme, najčešće one o postanku
svijeta, životu, smrti, zagrobnom životu.
MIT
prepričava svetu priču, kako je stvarnost, zahvaljujući poduhvatima Nadnaravnih Bića, došla
do postojanja, bilo da se radi o potpunoj stvarnosti, Kozmosu, ili tek o njegovom dijelu:
otoku, biljnoj vrsti, ljudskom postupku…; odnosi se na događaj koji se dogodio u
prvobitnom, čarobnom vremenu “počataka“

mitologija je metafora stvarnosti koju su koristile generacije čovječanstva s namjerom da poduče,

prenesu mudrost ili jednostavno dadu odgovor na „ono nešto nepoznato.“ Iz tog razloga lako je
zamijetiti da je mitologija često utjelovljivala i narodnu ili već pripadajuću religiju stanovništva.
S obzirom da je mitologija jednako kao i religija u to doba često igrala ulogu koju danas zauzima
znanost, ne možemo o njoj više pričati kao o znanosti, s obzirom da ne posjeduje nikakve znanstvene
metode, ali može se govoriti o njenom utjecaju na razvoj čovjekovog razmišljanja.
Mitologija je znanost koja proučava priče fantastičnog sadržaja u kojima su junaci “božanstva”,
polu”božanstva”, heroji i slično. Te priče bilježi mit, legenda, tradicija, usmena predaja i drugo.
LIKOVI MITOVA
Likovi mitova su Nadnaravna Bića.

Oni su posebno poznati po tome što su načinili u čarobno vrijeme početka.

Mitovi opisuju različite, ponekad dramatične pojave svetog, “nadprirodnog” u

svijetu.

Dva pristupa mitu

1) Negativni:
U zrelim civilizacijama jasno se razlikuje šta je mit a šta historijsko mišljenje, šta poezija a šta zbilja,
šta bajka a šta stvarnost.
U civilizacijama koje tek sazrevaju, ovi pojmovi se mešaju, međusobno prožimaju, što dovodi do
stalnih sudara, lomova, nesporazuma, do pseudodinamike.
U mlađim civilizacijama česte su i iracionalne erupcije...., što ometa normalne životne tokove, stvara
nepotrebne psihodrame...i tragične incidente i krvoprolića....
Savremeno mišljenje, u osnovi kritičko, usmjereno je i prema nama samima, to jest i prema avetima
koje izviru iz nas, kao i prema fascinacijama i strašilima koje djeluju iz zaostale sredine na
čovjekovu svijest.
Nemamo razloga da se plašimo njegove »suve« kritičko-naučne logike, niti da se ustežemo pred
argumentima koje nam ono nudi. Istovremeno i mač i bedem, ono može biti i odbrana od svih onih
opasnosti koje u kulturno i duhovno nezrelim sredinama vrebaju sa svih strana, ugrožavajući
čovjekov duhovni integritet
2) Pozitivno:
Protivriječni procesi „demitolоgizacije“ i „remitolоgizacije“ nisu nepoznati drevnim civиlizacijamа, u
kojima stari mиtovi katкаd bivaju destruiрani (demitolоgizacija) i zamenjеni нovim (remitolоgizacija).
Drugim riječima, ovde su demitolоgizacija i remitolоgizacija međusobnо uslovljeni и zavisnи procesi.
Oni нe dovоde u pitanje samu мitsku osnоvu tradicionalne zajednice; štaviše, oni je održavаju večito
aktuelnom i žиvom.
Mit, naime – sem u izuzetnim slučajevima krajnje degradacije i sekularizacije jedne tradicije i
kulture – za nas nije fikcija primitivnih, praznoverica ni nesporazum, već krajnje sažet izraz najviših
sakralnih istina i principa koji se, u meri u kojoj je to moguće, „prevode“ na konkretan jezik zemaljske
stvarnosti.
Mit je sakralna istina izrečena popularnim jezikom. Tamo gde se pretpostavke za njeno razumijevanje
gube, jedan mitski sadržaj mora biti odbačen da bi na njegovo mjesto stupio drugi.
Pa šta je onda mit ili mitska svijest?
Odraz zaostalog, primitivnog, iracionalnog mišljenja i sloja u nama?
Izraz sakralnih, metafizičkih, razumu nedostupnih istina i načela?
Mitologija
Grčki: μυθολογία, od μῦθος mythos i λόγος govor) ima dva značenja:
1. relativno koherentan sistem mitova svojstvenih jednoj kulturi, civilizaciji, religiji ili posebnoj temi
(npr. boginja plodnosti, heroj, napušteno kraljevsko dete...) u datom historijskom periodu
2. proučavanje mitova
U XIX stoljeću mitologom se naziva naučnik specijalizovan za proučavanje mitova i mitologije ( kao
sitema mitova svojstvenih jednoj kulturi). To su najčešće bili filolozi.
S progresivnim razvojem i rastućim značajem antropologije i njene uloge u istraživanju mitova,
mitolozi su danas najčešće antropolozi.
Etimološki : mitolog (mythologos) je osoba koja je pripovjedala mitove. S razvojem filozofije u staroj
Grčkoj, ta riječ je dobila negativnu konotaciju pripovjedanja “lažnih priča” (u suprotnosti sa logosom)
Danas se nekadašnji i moderni autori koji su se posvetili prikupljanju i kompilaciji mitova nazivaju
mitografima, dok je mitolog onaj čiji je prvi cilj da proučava mitove, a ne da ih sakuplja i prenosi.
U okviru mitološke discipline, razlikuje se proučavanje mitova jednog naroda (npr., grčka mitologija) i
uporedna mitologija koja proučava odnose između mitova različitih kultura.
Mitovi
U osnovi pojma mitološke svijesti je riječ mit koja potiče od grčke riječi mythos što znači riječ, priča,
kazivanje ili predanje.
Etimološko određenje mita je osnova za razne definicije i shvatanja ovog pojma.
Mit je najstarija i dominantna forma kulture primitivne zajednice
Postoje različiti pristupi podjelama i kategorizaciji mitova.
U najkraćem, možemo ih djeliti na prirodne i društvene, teogonijske, kosmogonijske, antropološke i
eshatološke, na pripovjedačke, operativne i eksplanatorne, kao i na političke i religijske.
Mitologije svijeta
Afrika
Egipatska mitologija
Zulu mitologija
Azija
Budistička mitologija
Japanska mitologija
Kineska mitologija
Korejska mitologija
Hinduistička mitologija
Australija i Oceanija
Melanezijska mitologija
Mikronezijska mitologija
 Polinezijska mitologija
Australska mitologija
Bliski Istok
Arapska mitologija
Kršćanska mitologija
Islamska mitologija
Sumerska mitologija
Židovska mitologija
Europa
Anglosaksonska mitologija
Engleska mitologija
Etrurska mitologija
Grčka mitologija
Keltska mitologija
Korzikanska mitologija
Kršćanska mitologija
Germanska mitologija
Rimska mitologija
Nordijska mitologija
Slavenska mitologija
Sjeverna Amerika
Američka mitologija
Navaho mitologija
Srednjo američka i Južnoameriča mitologija
Afrika
Egipatska mitologija
Zulu mitologija
Zapadno Afrički Voodoo
Mit je priča koja objašnjava neke temeljne pojave i aspekte svijeta i zajednice, i zasniva
određenu društvenu praksu.
Klasični antički mitovi, indijski drevni sveti spisi i dr. stigli su do nas bez njihovog životnog konteksta
(društvene organizacije, prakse, morala i narodnih običaja iz kojih su ponikli) , bez komentara istinskih
vjernika, kao i bez detaljnih i obuhvatnih informacija koje antropološka istraživanja na terenu mogu da
pruže.
Mitovi nisu proizvoljni, nisu rezultati neobuzdane uobrazilje
Mitovi uvijek obrađuju realna pitanja koja se postavljaju unutar zajednica kojima pripadaju.
Neposredno su povezani sa religioznom i društvenom strukturom naroda i njihovom kosmogonijom.
Uprkos pojavnim razlikama, mitovi veoma različitih društava, koja nisu imala nikakav međusobni
kulturni kontakt, koriste iste arhetipove.
Sadržaj mitova
Mit kazuje svetu (sakralnu) priču za onoga koji pripada kulturi koja ga stvara.
Objašnjava ne samo porijeklo svijeta, životinja, biljaka i čovjeka (plemena: na primjer Spartanci su
nikli iz posijanih zuba zmije), već i sve primordialne događaje nakon kojih je čovjek postao ono što
jeste: smrtno, polno biće, društveno organizovano, koje živi prema određenim pravilima, primorano da
teško radi da bi preživelo i td.
Za arhaičnu svijest, kosmogonijski mit je „istinit“ jer svet postoji.
Mit identiteta je „istinit“ jer zajednica koju oslikava postoji.
Mit praporijekla je „istinit“ jer ga zajednica ponavlja da bi opstala i trajala.
Mit se odvija u jednom dalekom, pravremenu, u vremenu izvan historije (od kojeg potiče historija).
Najčešće je to Zlatno doba iz kojeg se “pada” u historiju.
Postoji univerzalnost nekih tema koje se nalaze u svim poznatim mitovima (potop npr.)
“Mit se uvijek odnosi na davne prošle događaje, pre stvaranja svijeta ili na samom početku svijeta - u
svakom slučaju davno. Ali unutrašnja vrijedost koja se pripisuje mitu u tome je što ti događaji, za koje
se veruje da su se odigrali u određenom vremenskom trenutku, obrazuju permanentnu strukturu, koja
se istovremeno odnosi na prošlost, sadašnjost i budućnost.“ (Levi-Stros, Strukturalna antropologija)
Tradicionalna mitologija ispunjava metafizičku ili mističku funkciju (usklađivanje svijesti sa uslovima
života), kao i kosmološku (oblikovanje slike svijeta), sociološku (vrijedovanje i očuvanje društvenog
poretka) i psihološku (usklađivanje individualnih htenja sa idealima društva).
Najobuhvatnije određenje mita nalazimo kod najvećeg poznavaoca mitologija, Mirče Elijadea. Prema
njemu mit sačinjava:
1) povijest djela natprirodnih bića
2) ta se povijest smatra potpuno istinitom (jer se odnosi na stvarnost) i svetom (jer je djelo natprirodnih
bića).
3) mit se odnosi uvijek na ljudsku stvarnost jer saopštava kako je nešto počelo postojati ili kako su
nastali način života, ustanove, način rada jedne zajednice.
4) upoznavanjem mita upoznaje se “izvor”, počelo stvari, i tada se može tim izvorom ovladati
5) pri svemu tome, ovde se ne radi o nekakvom “suhoparnom”, “beživotnom” i “hladnom” kazivanju
kojim se izlaže neko apstraktno saznanje (kao npr. govor o gravitaciji) već je riječ o kazivanju i
saznanju koje slušaoci duboko iznutra proživljavaju uz pomoć rituala kao načina učestvovanja u
kosmičkom i božanskom životu, bilo svečanim pričanjem mita, bilo tako što svakog slušaoca za vreme
kazivanja i kolektivnog izvođenja obreda obuzima sveta, zanosna snaga događaja kojih se gotovo u
transu prisjećaju i ponovno oživljavaju.
Najkraće, uz pomoć mita poništava se profano, historijsko vreme i ovladava svetim vremenom,
Vječnošću.
Tako se preko mita, posebno kosmogonijskog, dospeva na početak Vremena i na taj način prisustvuje
uzvišenim događajima stvaranja.
Tipologija mitova :
Kosmogonija: mit o stvaranju svijeta
Teogonija: stvaranje, genealogija bogova (npr. boginja Atina koja izlazi iz Zevsovog čela). Uvodi na
neki način kosmogoniju, iako joj u nekim slučajevima slijedi i objašnjava sudbinu ljudi potčinjenih
strastima bogova.
Antropogonija: stvaranje čovjeka.
npr: grčki mit o Prometeju. Prema Heziodovoj Teogoniji, Prometej je stvorio ljude od grumena
gline, a Atina je udahnula život tim telima. Uprkos izričitom protivljenju Zevsa, Prometej je
ljudima dao božansku vatru, naučio ih je metalurgiji i drugim zanatima.
Mit o kataklizmi: veliki Potop (mit o Atlantidi, koja je nestala u jednom danu) prisutan u
mitologijama mnogih naroda); uvijek sadrži moralnu poruku.
Narodi američkog kontinenta, mnogo pre otkrića Amerike; Australija, Indija, Polinezija, Tibet,
Kašmir, Litvanija itd . i dalje gaje uspomenu na planetarni potop. Samo u Africi je taj mit
redak.
Mit obnove (regeneracije): ponovno stvaranje svijeta nakon kataklizme. svijet bi se raspao da se ne
obnavlja periodično , ciklično.
Mit o stvaranju institucije, koja obično svedoči o obnovi (u znak zahvalnosti zajednice i kao garant
da se neće ponoviti gresi koji su doveli do kataklizme)
Mit o stvaranju biljke, čija se korisnost manifestuje prilikom obnove svijeta i slavljenja te obnove.
Mit o nastanku neke životinje koja igra ulogu u ceremoniji, bilo kao obredna žrtva, bilo kao podloga
teofaniji.
Egipatska mitologija

zasniva se na totemizmu
božanstva ljudskog tijela s glavom životinja
vjerovanje u zagrobni život/piramide/grobnice/kanope
mit o Ozirisu i Izidi

Grčka mitologija
“božanstva”- imaju mane i vrline, ali su besmrtni
živjeli su na Olimpu, a nastali su
parenjem Titana

jednooki Kiklopi- graditelji zidina

polu”božanstva” i heroji, Titani, Giganti.
junaci: Ahilej, Eneja, Tezej,
Hektor, Odisej, Jazon...

Rimska mitologija

MIT ILI LEGENDA?

Mit o odvajanju božanskog i svijeta ili božanstva i čovjeka, često praćen mitom o nastanku smrti:
čovjek je postao smrtan jer su se “božanstva” udaljili od njega ili se on udaljio od njih (smrt kao kazna
ili poslijedica: čovjek ne učestvuje više u božanskom poretku)
Mit o ustanovljenju zajednice ili grada (blizanci Romulus i Remus i mit o nastanku Rima).
Eshatološki mit o kraju univerzuma: grč. eshatos (eschatos - poslijednji )
Eshatološke doktrine se odnose na krajnju svrhu i ishod postojanja (kosmosa i čovjeka). Eshatološki
mitovi su srodni kosmogonijskim, ali na suprotnom kraju, jer ne opisuju početak već kraj ili smrt
svijeta.
Povezani su sa kosmogonijskim, jer obično isto božanstvo koje je stvorilo svijet je i ono koje ga
uništava. Uništenje svijeta ide uz suđenje ljudima i na osnovu tog suda jedni će ići u večni raj a drugi u
večni pakao.
Eshatološki mitovi su prisutni u judaizmu, hrišćanstvu i islamu, ali i u zoroastrizmu.
Germanske grane indo-evropske mitologije opisuju univerzalnu vatru i veliku konačnu bitku između
bogova.
U actečkoj mitologiji, “božanstva” stvaraju i uništavaju nekoliko svijetova pre stvaranja ljudskog
svijeta. Smrt prodire u svijet nesrećnim slučajem ili usljed nečijeg nemara (neko je zaboravio poruku
bogova, napravio obrednu grešku i sl.).
U knjizi Postanja, smrt ulazi u svijet sa čovjekovim prekoračenjem granica saznanja.
Mit i srodne kategorije
Mit i folklor (od engl. folk) “narodno znanje” ili zajedničko nasleđe jedne zajednice. Folklor je širi
pojam od mitologije.
Mit ima narativnu (priča, zapleti, likovi,pojave, mjesta...) i sakralnu dimenziju, dok foklor obuhvata i
druge obrede, veštine, zanate, pesme, igre i ostale elemente nematerijalne tradicionalne kulture
određenog naroda.
Mit i folklor nisu nepovezani te proučavanje jednog pomaže razumijevanju drugog.
Mit i legenda : mit se razlikuje od legende koja polazi od nekih poznatih historijskih činjenica i
ličnosti.
Izvorno su mitovi nastali i prenosili se usmenim putem. Legenda (od lat: legenda, od glagola legere,
čitati, dakle : « priča koja treba se čita ») je, pak, priča napisana da bi bila čitana. Legende su, dakle,
bile namjenjene javnom čitanju: u manastirima, za vreme obeda; u crkvama, za vaspitavanje vjernika,
na dan sveca itd.
U toj vrsti literature, historijska preciznost je u drugom planu u odnosu na duhovnu (hagiografija: žitija
svetaca) ili moralnu pouku.
U svom magistarskom radu O mitu, historijskim pričama (kažama) i filezofemama najstarijeg svijeta
(1792) Šeling je uočio jednu suštinski bitnu stvar: da su najstarija kazivanja naroda, njegovi mitovi,
“kćeri uha i pripovjedanja”
 Sa vidnim znacima sjete, Šeling ukazuje na činjenicu da od časa kada se tradicija, prema tome
i ona mitska, počela prenositi uz pomoć pisanog jezika, a ne više usmenim predanjima, nešto
se bitno promjenilo. Dok je “usmena filozofija vatrena, bogata i živa”, dotle “upotreba pisma
navikava ljude na hladnije, postojanije”, disciplinovanije, reflektovanje o svijetu.
Mit i usmena predaja idu u susret fantaziji i time izazivaju prijatnost, predstavljajući svečanost za naša
čula.
Za razliku od njih, pismeno kazivanje ubjeđuje, dokazuje, ono je poučno, usmerava se ka razumu, a ne
ka fantaziji. Jednom napisano ostane fiksirano, a mit se svakim kazivanjem obogaćuje detaljima (ono
što bismo zvali improvizacijom)
Dok je usmeni mit “sračunat na uobrazilju, pismo je za razum”.
Drugi kriterijum razlikovanja: mitovi i mitologije su priče ili sistemi priča koji nude objašnjenja za
“velika” filozofska pitanja koje čovječanstvo postavlja sebi i koje se tiču nastanka, funkcionisanja,
poretka svijeta, pojave ljudi, smisla i svrhe postojanja itd.
Legende postavljaju manje fundamentalna pitanja

Legenda o Divi Grabovčevoj u Rami

Legenda je fiktivna priča koja sadrži puno elemenata čudesnog. Ali za razliku od bajke, središnji
element je neko mjesto, predmet, ličnost, period historije itd.
Vremenom se dešava da jedna legenda postane mit za buduća društva, gubeći na historijskoj
preciznosti, a dobijajući na uveličavanju i amplifikaciji.
Često se ti pojmovi u današnjem jeziku brkaju, tj postali su sinonimi jer i mit i legenda se shvataju kao
naracije o nečemu čije postojanje nije dokazano i nije logično, vjerovatno (čudesno).
Moderna mitologija
ponajbolji primjeri moderne mitologije donose popularni filmski i televizijski serijali.
to su serijali Star Trek, koji je stvorio Gene Roddenberry i Star Wars, koji je osmislio George Lucas.
od književnosti se izdvaja trilogija Gospodar prstenova. Zatim su tu još i mitološke priče prikazane
kroz crtane filmove Walta Disneya, kao što su Kralj lavova (The Lion King)

Uvod usocijalnu antropologiju

Forme kulture : Magija
Do sada smo navikli da čovjeka definišemo kao racionalno biće i da ga time najviše razlikujemo od
životinja. Međutim najstarije manifestacije njegovog duha nam izgledaju potpuno nerazumne.
U svim “primitivnim” društvima postojale su vradžbine i magija.
To su ustvari prve manifestacije ljudskog uma iz kojih su proistekle sve druge kulturne forme i aktivnosti:
religija, tehnika, nauka i umjetnost
Mnogi autori su iznosili tvrdnju da je magija karakterističan oblik vjerovanja čovjeka primitivne zajednice,
koji još ne raspolaže pravim, apstraktnim ili logičkim mišljenjem.
vjeruje se da njegovu svjest odlikuje tzv. opažajno mišljenje ili mišljenje u slikama.
1. Za tzv. primitivnog čovjeka cijeli svijet, vidljiv i nevidljiv, naseljen je duhovima, među kojima je dosta
duhova umrlih, od kojih su jedni dobre, a drugi zle prirode i moći.
Vidljiv i nevidljiv svijet su na jednom istom kontinuumu.
Mrtvi ne mogu bez živih, kao ni živi bez mrtvih.
Prirodno i natprirodno se prepliću i prožimaju.
Magija pretpostavlja postojanje tajne, nevidljive, životne, nadlične sile koja povezuje sve predmete i bića u
prirodi.
Magija je način na koji se stiče i upravlja tom silom
2. Primitivan čovjek nema potrebe da sazna kako je smrt nastupila kod drugog čovjeka, jer on već, apriori,
zna zašto je nastupila (smrt nastupa kada duša napusti tijelo, mada fiziološke funkcije života još nisu
prestale).
Bolesti kao i smrt uvijek imaju duhovne razloge. Slučaj, kao takav, ne postoji, ni u prirodi niti u ljudskim
zbivanjima.
3. Kolektivne predstave (zakon participacije) jače su od iskustvenih činjenica. Primitivni čovjek se često
uzbuđuje (kolektivne predstave su velikim djelom emocionalne prirode), ali se ne čudi. Ništa nije
nevjerovatno ili nemoguće!
4. Uzročnost primitivan čovjek sebi predočava, bez vidljivog je dodira sa bićima i događajima ovog svijeta
koje zapažamo čulima. Ona je predlogična i mistička.
Mistička praveza spaja direktno tajnu silu sa proizašlom posljedicom.
5. U snu čovjekova duša se odvaja od tijela, odlazi u jedan drugi svijet i opet se vraća natrag, a da to i ne
primećuje. Snovi se dijele na istinite i neistinite.
6. čovjek ima dvije duše: sudbina jedne povodi se za sudbinom tijela, dok druga stanuje za života u tijelu,
ali ga napušta u trenutku smrti i živi posle njegove propasti.
7. Sve što se u ljudskom životu odigra posljedica je čovjekove “sudbine” koja je odlučena već pri rođenju
dijeteta (priče o usudu, suđaje), pa je tzv. slobodna odluka čovjekova samo njegova iluzija.
8. Pomoću raznovrsnih tehnika gatanja može se saznati volja nevidljivih duhova, kao što se može sprovesti
i uticaj čovjekov na njih. U tu svrhu koristi se sve što sačinjava sastavni dio ličnosti: dlaka, pljuvačka, nokti,
ostaci hrane, razni predmeti koji su u dodiru sa čovjekom itd.
Do željenog cilja se dolazi neposredno, intuitivno, vidovito, a ne putem mentalnih operacija koje
prim.čovjek poznaje, istina nedovoljno konceptualno, ali su mu dosadne, prema njima je nepovjerljiv, jer
mu mogu sprečiti neposredna viđenja.
9. Nesreća koja nekog čovjeka zadesi, naročito ponovljena nesreća, moralno srozava ovakvog čovjeka u
očima primitivca, on ga izbegava i potcjenjuje. Takav čovjek pati od zla, jer je pao u vlast neprijatijeljskih
sila, pa može biti opasan za okolinu (zaraznost zla, baksuza i nesreće).
10. Misao čovjeka, njegova jaka želja, dovoljna je da može da ubije drugog čovjeka.
11. Postoji strah, nepovjerenje i mržnja prema svemu novom i nepoznatom u većini primitivnih zajednica.
12. Milost “božanstava” se može zadobiti ili njihov gnev prema ljudima ublažiti jedino žrtvom.
Već prema vremenu starosti, težini nekog ljudskog prekršaja prema “božanstvima” kolektivnoj strogosti
odnošenja prema natprirodnim silama, ova žrtva može, ili mora da bude ljudska, životinjska, biljna ili u
skupocjenim predmetima.
Magija
Grč. magos (μάγος), “mag", mageia (μαγεία), ili magikos (μαγικός), “magično”
– sistem vjerovanja i praktičnih postupaka čiji je osnov u ideji da se određenim ritualima, ako su izvedeni
na propisan način , uspostavlja kontrola nad natrprirodnim silama koje omogućavaju ostvarenje konkretnih
ciljeva.
Postupci koji pripadaju magiji: Vrač koji buši figure (lutke) da bi ubio neprijatijelja sa daljine; ili koji škropi
zemlju sa nekoliko kapi obredne vodice da bi izazvao kišu; ili pravi ljubavne napitke, i tome slično su tipični
primjeri magije.

MAGIJA- Tehnike iznuđivanja zasnovane na onom što bismo mogli nazvati pogrešne premise, pomoću
kojih lica, obično iz epohe prije pismenosti, pokušavaju da postignu željene praktične ciljeve. 1)
Imitativna (mimetička) magija zasniva se na vjerovanju da se željeno dejstvo može postići kroz
djelovanje na simbole nekog predmeta il ilica, teško da će radnja izvršena prema simbolu imati sličan
efekt an stvarni predfmet magije. Npr. Sterilna žena nosi sa sobom sliku dijeteta da bi postala trudna.
2) Kontagiozna magija je vjerovanje da će predmet ili lica koja su nekada bial u vezi stalno uticati jedna
na druga i da će biti povezana i u budućnosti.
3)Simpatetička magija zasniva se na principu da jeda npedmet može uticati na druge predmete koji su
mu slični.
4) Homeopatska magija djejstvuje na predspostavci da “slično proizvodi slično”.
(VAŽNO Podjela koju je napravio Bronislav Malinowski, Naučna teorija kulture, 1970: 186)

Mnogi autori tvrde da je magiju održavao intenzitet želja i strasti koje je trebalo da zadovolji.
čovjekova želja da savlada sile koje rukovode životom i smrću, zdravljem i bolešću, srećom i nesrećom,
dovoljno je snažna da potisne gorke lekcije iskustva.
S druge strane, institucionalizacija magije, njena kolektivna organizacija, širenje obreda, moć i prestiž
njenih svještenika štitili su je od poraza i gubitka kredibiliteta.
Posmatrajući je sa visine naučnog znanja, magija nam izgleda kao fantazam, san, puko maštanje. Njeni
psihološki i simbolički postupci kao da potpuno ignorišu stvarne fizičke zakone.
Pa ipak je u primitivnoj magiji korijen cjelokupne ljudske kulture.
Prema Frejzeru, misaoni procesi na kojima se zasniva magija svode se na sljedeća dva:
1) Zakon sličnosti ili analogije: slično proizvodi slično, ili posljedica liči na svoj uzrok (imitativna magija)
2) Zakon dodira ili prenosa : stvari koje su jedanput bile u dodiru jedna s drugom produžuju da djeluju
jedna na drugu i na razdaljini, posle prestanka fizičkog dodira (kontaktna magija); ono što je jednom
spojeno ne može se razdvojiti nikada.
Primjeri imitativne magije:
Član australijskog plemena pre odlaska u lov na kengure, strelom gađa nacrtanog kengura. Primitivan
čovjek posmatra nacrtanu i stvarnu životinju kao jedno, kao isto.
Urođenik iz Sijuks plemena je optužio jednog naučnika da je „ukrao“ sve bizone crtajući ih u svesci. Kao
posljedica toga, bizona za lov nije bilo.
Tabuirane reči: za stare Slovene vuk je opasno, demonsko biće. Izgovoriti ime vuka je isto što i dozvati tog
demona. Umesto termina vuk , korišćeni su nadimci : kamenik, pogan, onaj iz gore.
Mnoga narodna vjerovanja u ljekovita svojstva biljaka, voća i povrća, zasnivaju se na imitativnoj magiji.
Npr: žuti biljni sok liječi žuticu, orah jača mozak, jabuka poboljšava ten.
• Homeopatija se zasniva na principu sličnosti.
• Primjer kontaktne magije ili magije po dodiru: uzimanje pramena kose ili komada odjeće
za vradžbine (da bi se izazvala ili povratila nečija ljubav ili da bi se nekome naudilo iz
osvijete, zavisti i td.)
Primjeri iz naše tradicionalne kulture i običaja.
Prema zakonu sličnosti: kada nailaze gradonosni oblaci, a on bi da ih spriječi, seljak postupa magijski tako
što izbacuje sjekiru u dvorište sa oštricom upravljenom prema nebu, jer vjeruje da će se oblak “predvojiti”,
presjeći i time spriječiti grad da padne na zemlju. Prema zakonu dodira: u našem graditijeljstvu, običaj
“uziđivanja sjenke” (talason).
Dovoljno je da zidari nekog javnog objekta, škole, mosta i sl., nekom prolazniku kome nisu naklonjeni
“izmjere senku” crvenim koncem i, zatim, ovaj konac polože u temelj (kao mrtvaca u grob) da bi se, prema
magijskom vjerovanju postigla dva važna cilja: “izmjereni čovjek” će posle izvesnog vremena izvjesno
umrijeti, ali će se stoga zgrada trajno održati.
Vrač ili vračara vjeruje da može proizvesti koju god hoće posljedicu ako je samo imitira (princip sličnosti) ili
da što god radio materijalnom predmetu, to će podjednako uticati i na lice s kojim je dotični predmet bio
u dodiru, bez obzira da li to bilo dio njegovog tijela ili ne (princip dodira ili prenosa)
Zarazna heuristika je psihološki termin za vjerovanje da su svojstva ili priroda nekog predmeta ili čovjeka
prenosni:
npr., izbjegavanje kontakta sa ljudima ili predmetima za koje se misli da su “zaraženi” prethodnim dodirom
sa nekim ili nečim što se doživljava kao loše (sa osobom koja je bila u kontaktu sa drugom osobom za koju
se vjeruje da je bolesna bez obzira na to što ta bolest nije zarazna, da se ne prenosi dodirom);
Brojni savremeni primjeri ukazuju da magijski način mišljenja nije iščezao: „obožavaoci“ neke zvijezde iz
show biznisa kupuju po basnoslovnim cjenama djelove njene odjeće (naročito ako je tragično nastradala)
sa vjerovanjem da će tako biti bliži svom idolu.
U romanu Muzej nevinost (Orhan Pamuk): narator čuva čak i opuške svoje voljene!
Drevni magijski princip da kad se posjeduje slika drugog čovjeka, posjeduje se i njegovo biće (posteri, slike
idola)
U biranju imena za dijete takođe ima imitativne magije. Njegovim izgovaranjem pravi se mantra koja
priziva slično. Ako svoje dijete nazovem neobičnim imenom, onda će mu sigurno i život biti neobičan,
onakav da ga svi primete i pamte.
Sličnosti između primitivnog čovjeka koji prije nego što krene u borbu protiv neprijatelja uništava njegov
kip ili sliku i jednog od partnera koji, uvrijeđen i ljut posle raskida, magijski cijepa fotografiju onog drugog,
traži nazad svoja pisma (nažalost, ne može mejlove!) i ostale stvari (svoje “krpice”).
Magijsko vjerovanje (često nesvjesno) da bi partner posjedovanjem njegovih stvari bio u položaju da i
dalje posjeduje njegovu dušu, njega samog ali i da može da mu naudi (“namest”i bolest)
Frejzerovo (evolucionističko) shvatanje magije
Magija je omogućila religiju, tehniku, nauku i umjetnost.
1. korijen tehnike nalazimo u magijskim “receptima” : vrač izražava čovjekovu želju da utiče na svijet, da
ga mijenja. čovjek nije pasivni, nemi i nemoćni posmatrač. On hoće da aktivno učestvuje, da bude
demijurg koji diktira svoj zakon svijetu umesto da bude njegova igračka.
U magijskom obredu je prisutna ideja uzročnosti, koja je u suštini naučna i tehnička.
Magijska uzročnost –ideja da se može na materiju djelovati sopstvenim željama i ciljevima - jeste
imaginarna, shvaćena po analogiji sa psihološkom uzročnošću.
Možemo da utičemo na psihu drugih ljudi, da ih ubedimo, zavedemo, umilostivimo, obmanemo, prisilimo
itd.
Kroz magijski zanos, i pored svih neuspjeha i promašaja, čovjek neprestano potvrđuje vjeru u sopstveni
aktivitet i moć.
“Magija je, kao i nauka, mogućnost modifikovanja okruženja služeći se postojećim energijama”.
2. Smatra se da i religija ima svoje pradavno porijeklo u magiji, jer je magija prvobitni izvor svih oblika
misticizma (mada za razliku od mistika, vračevi pretenduju na vladanje prirodnim pojavama).
Magija ipak jeste neka vrsta misticizma utoliko što vrač i njegovi sljedbenici ulaze (kroz obred, ekstazu...) u
stanje jedinstva sa silama koje prožimaju cjelokupnu prirodu. Te sile su shvaćene kao prirodne, s obzirom
da se u magiji ne pravi razlika između prirodnog i natprirodnog, samo što su skrivene i tajnovite.
vjerovanjem u postojanje nevidljivog svijeta i povezanosti čovjeka sa tim svijetom (simpatetički zakon ),
magija priprema tle za religiju.
Tradicionalna antropološka i sociološka teorija, uglavnom inspirisana evolucionizmom, suprotstavlja
animizam i magiju, kao prirodne religije, religijama u pravom smislu u koje spadaju politeizam , hinduizam
i objavljene religije, ili objavljene religije putem poslanika: judaizam, hrišćanstvo, islam.
Tri velike monoteističke religije takođe imaju složene teorije o duhovnim bićima, a razlika je u tome što su
u animizmu ti pojmovi primitivniji jer se odnose na jednostavne, vidljive stvari (stijena, kamen, biljka i sl.)
3. Magija je i izvor nauke: deterministička ideja, da se ništa ne pojavljuje i ne događa samo od sebe ili
pukim slučajem već da zavisi od strogo određenih uzroka i uslova nastanka, prisutna nalazi se već u
magičnom vjerovanju.
Antropolozi u magijskom načinu razmišljanja vide začetak naučnog mišljenja.
Hiljadama godina vračevi su posmatrali uzročno - posljedične veze između svojih ritualnih radnji i željenih
efekata na neku osobu, objekat ili prirodnu pojavu.
Danas se naučnici služe istom empirijskom metodom, s tim što je ona sada obogaćena kritičkim stavom
koji omogućava suštinski važan kvalitativni pomak: odbacuju se pogrešne teorije, a prihvataju samo one
koje su potvrđene.
4. Konačno, i umjetnost ima korijene u magiji: prvi crteži, kipovi, figurine bili su obredni predmeti
namijenjeni magijskim ritualima.
Prahistorijski pećinski crteži povezani sa magijskim obredima.
Scene lova na zidovima pećina prikazuju uvijek ranjene životinje ili uhvaćene u zamku: vjeruje se da je
time vrač hteo da obezbedi uspješan lov. Takođe je uočljivo da se ženke uvijek prikazuju kao skotne, što
ukazuje na obrede plodnosti - razmnožavanje plijena – tj. sigurnost da će uvijek biti dovoljno hrane.
Ljepota tih rukotvorina ukazuju na estetske potrebe nezavisne od obrednih ciljeva.
Homo ludens (lat. ludus – igra, čovjek koji se igra) : termin koji je prvi put upotrebio Johan Hujzinga
(holandski historičar i teoretičar kulture) u djelu Homo-ludens, esej o društvenoj funkciji igre (1938).
Prosvijetitijeljstvo je kvalifikovalo čovjeka kao Homo sapiens-a (čovjeka koji zna), 20. stoljeće je tome
dodao Homo faber-a (čovjeka koji proizvodi)
Homo ludens upotpunjuje definiciju čovjeka
Hujzingina glavna teza: igra je fundamentalna ljudska funkcija koja prožima sve kulture - kultura je izraz
nagona za igrom.
Hujzinga iznosi 5 glavnih karakteristika igre:
1. Igra je dobrovoljna, slobodna – igra je ustvari sloboda
2. Igra nije “običan”, “realan” život
3. Igra se razlikuje od svakodnevnog života i po mjestu i po trajanju.
4. Igra stvara red, ona jeste red. Igra zahtijeva apsolutni i vrhunski red.
5.Igra nije utilitarna, nije povezana sa materijalnim interesom ni profitom (bezinteresna aktivnost).
Igra je stvaralačka.
Stvarajući u odnosu na život zbilje jednu vrstu «sekundarne realnosti» igra se potvrđuje kao prisnost
unutrašnjeg života, kao napor koji mijenja zatečeno, oslobađa latentno, poriče naviknuto.
Čovjek je uvijek pravio razliku između pojavnog sloja i nevidljivih uzroka (prave stvarnosti)
Životinje su uvijek totalno u svijetu, nerazdvojni dio prirode, a čovjek se distancira da bi predstavio sebi
svijet (imaginacija; predstave o svijetu) i time bolje njime ovladao.
Magija crna i bijela
Magija – nevješt pokušaj da se zagospodari i sebi podvrgne priroda i u njoj skrivene sile.
Postoji crna i bijela magija. Crna čini zlo osobama, životinjama i stvarima, a bijela se usmjeruje prema
dobroćudnim ciljevima.
Animizam i totemizam
Animizam se, zajedno sa totemizmom, smatra prvobitnom fazom religijske svjesti, što ne znači da je
historijski prevaziđen, jer i dalje postoji uporedo sa poznijim religijskim oblicima, u veoma različitim
društvima na svim kontinentima (najprisutniji je ipak u Africi)
Totemizam: klanska ili plemenska organizacija zasnovana na principu totema. Ubeđenje da ljudski klan
vodi porijeklo od određene vrste životinja, biljaka ili prirodnih sila i da postoji krvno srodstvo svih članova
roda sa svim predstavnicima datoga totema - rodonačelnika. Pleme se često naziva prema tom svom
“pretku”
Totem je svetinja : ne smije se ubijati, jesti, postoji strahopoštovanje prema njemu, jer se osjeća da je on
temelj društvene organizacije, institucija i modjela ponašanja.
Totem je izrađeni, izvajani, obojeni ritualni predmet koji predstavlja prirodnu vrstu od koje pleme potiče i
kojoj pripada ili s kojom je u srodstvu ili prijatijeljstvu
RELIGIJA
riječ religija potiče od latinske riječi religare, što znači ponovo svezati, pripovezati.
Definicija religije mora da sadrži: -religijski diskurs, religijsko iskustvo, religijsku djelatnost, rel zajednicu i
rel instituciju
Svaka religija podrazumijeva odredjene oblike vjerskih zajednica, kao i odredjene obrede, ritualne radnje
koje se obavljaju na posvećenim mestima, odnosno u odredjenim institucijama.
SHVATANJE RELIGIJE
Religija se shvata kao pogled na svijet, bolje riječeno, pogled na sveto i vjerovanje u natprirodno.
Religija se shvata kao izraz čovjekove psihološke potrebe za sigurnošću.
Religija se shvata kao suštinska vrijednosna komponenta i izvorište dobrog,istinitog i lijepog.
Religija se shvata kao kultura, tj. izjednačava se sa kulturom (npr. kršćanska kultura, budistička kultura,
hinduistička kultura, islamska kultura)
Religija se shvata i kao izvor otudjenja ljudi, odnosno kao fantastično prikazivanje stvarnosti.
RELIGIJSKI SIMBOLI
Su moćni podsticaji u ljudskom ponašanju sa centralnim mestom u svakoj religiji. Njihova glavna funkcija je
da predstave nesto ili podsjete na nesto. Oni uključuju predmete, ponašanja, mitove i priče.
NASTANAK RELIGIJE
Prvi oblici religije javljaju se još u prvobitnim ljudskim zajednicama kao posljedica čovjekovog shvatanja
da se mnoge stvari u prirodi dogadjaju i bez njegove volje i da on na te pojave ne može da utiče niti da ih
kontroliše.
RAZLIČITA GLEDIŠTA O POSTANKU RELIGIJE
Religija je božanskog porijekla, usađena ljudima
Religija nastaje iz straha i neznanja
Religija – posljedica obmana i prevara od strane sveštenika
Religija – historijska i društvena pojava
Sociološko proučavanje religije.
Po Marksu, religija sadrži snažne ideološke elemente: religija pruža opravdanje za nejednakosti koje u
društvu vladaju izmedju bogatih i siromašnih, moćnih i slabih...
Po Dirkemu, religija je važna zbog svoje kohezione uloge, naročito stoga što trazi od ljudi da se redovno
sastaju kako bi potvrdili zajednička vjerovanja i vrijednosti
Po Veberu, religija je važna zbog uloge koju ima u društvenim promenama, pogotovu uloge koju je imala u
razvoju zapadnog kapitalizma
Vrste religija
Politeistička
Monoteistička
Politeizam - mnogoboštvo
Politeistične religije su karakteristične za stare paganske religije i one su više ritualne, obredne nego
teorijske.
Politeističke religije uglavnom ne teže širenju za razliku od monoteistickih. Politeističke religije su bile:
Egipatska, Starogrčka, Rimska, Slovenska, itd.
Monoteizam
(mono=jedan, theos=bog)
Za monoteističke religije je karakteristično obožavanje jednog Boga, i to je osnovna razlika u odnosu na
politeističke religije. Druga bitna razlika između politeističkih i monoteističkih religija je u tome što su
politeističke religije mahom narodne religije, dok su monoteističke religije nadnacionalne i univerzalne i u
načelu se ne ograničavaju na jedan klan, pleme, narod ili državu.
Monteističke religije nastajale su u periodu od šestog stoljeća prije nove ere do sedmog stoljeća nove ere.
Karakteristike monoteističkih religija
Prva zajednička karakteristika je već spomenuti univerzalni, nadnacionalni karakter.
Druga - sve monoteističke religije su otkrivene, a to znači da su ih osnovali i utemeljili poslanici - religijski i
moralni reformatori kojima se, svakom ponaosob, otkrio, u duhu prikazao, Bog.
Treća zajednička karakteristika - sve monoteističke religije su soterološke (grčki: soter - spasilac) što znači
da je posanik u isto vrijeme i spasilac, izbavitelj naroda
Četvrta zajednička karakteristika je protivčulno, asketsko duhovno stanovište koje zauzimaju sve
monoteističke religije, stavljajući duhovno iznad materijalnog, a ne robovanje strastima.