W.

Scott-Elliott – Priča o Atlantidi i izgubljenoj Lemuriji

Rudolf Steiner ga navodi kao validno povijesno djelo
U uvodu „Akaša kronike“: Ovoj sadašnjoj knjizi je cilj da da informacije koje će dopuniti ono
što je rekao Scott-Elliott
ATLANTIĐANI
Atlantiđani su bili u potpunosti različiti od današnjeg čovjeka; po vanjskom izgledu ali i po
mentalnoj sposobnosti; nisu imali logičan razum ni moć aritmetičkog računanja koji
obilježavaju čovjeka ovog doba, ali su imali visoko razvijenu memoriju kao jednu od
najistaknutijih mentalnih sposobnosti. Danas je čovjek superiorniji u logičnom razmišljanju
ali ne i u memoriji; današnji čovjek misli u pojmovima a Atlantiđanin u slikama. Što više slika
ima, to se više toga može prisjetiti. Nije bilo učenja pravila, poput naših tablica množenja.
„Nije se razmišljalo, samo se prisjećalo.“
Inicirani i njihove škole su iznad razvojnog stadija svog razdoblja.
Memorija je bliža dubljoj prirodnoj bazi čovjeka od razuma i u vezi s njom su razvijene druge
snage. Atlantiđani su mogli kontrolirati „životnu silu“. Tu životnu silu su vadili iz primjerice
sjemenki i pretvarali je u tehničku snagu, kao što mi danas toplinsku energiju ugljena
transformiramo u snagu. Lebdeća vozila Atlantiđana su se pokretala ovom (biljnom - živom)
energijom.
U to je vrijeme zrak bio gušći pa su ta vozila bila korisna, a sad bi bila potpuno beskorisna.
Isto tako je i voda bila rjeđe konzistencije pa se energija klijanja (životna energija) mogla
koristiti za tehničke svrhe koje su danas nemoguće. – Fizička priroda Atlantiđana bila je
različita od one suvremenog čovjeka.
„Atlantiđanin je uzimao u sebe vodu koja je iskorištavana pomoću životne sile sadržane u
njegovom tijelu. … Mora se znati da su njihove ideje o umoru i iscrpljenosti bile sasvim
drugačije od ovih današnjeg čovjeka.“
Atlantiđani su bili povezaniji s prirodom pa su im i naselja bila znatno drukčije koncipirana
od modernog grada.
U prvim atlantskim periodima – negdje u sredini treće podrase – naselje je sličilo vrtu u
kojem su kuće bile izgrađene od drveća s vješto isprepletenim granama. „Ono što je
Atlantiđanin izgrađivao na bazi prirode to je smatrao za zajedničku svojinu kao što današnji
čovek misli da je jedino prirodno smatrati za svoju privatnu svojinu ono što je upravo
njegovo, što je njegova inteligencija stvorila za njega.“
Od tog vremena sve se promijenilo, i biljni i životinjski primjerci, kompletna zemaljska
priroda.
LEMURIJANCI
Lemurijanci (naziv je iz teozofskih spisa) su preci Atlantiđana, a živjeli su u području koje je
nestalo, a glavni dio je ležao južno od sadašnje Azije.
Lemurijanci su prošli kroz različite stupnjeve razvoja a većinom su nazadovali. Postali su
zakržljali ljudi, a njihovi današnji potomci i danas naseljavaju neke dijelove zemlje, kao
takozvana divlja plemena. Tek mali dio lemurijanskog stanovništa je dalje napredovao, i od
tog dijela su se formirali i Atlantiđani.
Priča je slična i s Atlantiđanima. Veći dio populacije je nazadovao, a iz malog dijela potiču
takozvani Arijevci koji obuhvaćaju današnje civilizirano čovječanstvo.
„Prema nomenklaturi duhovne nauke, Lemurijanci, Atlantiđani i Arijevci su temeljne rase
čovječanstva.“ Sveukupno ih ima sedam, dvije prije Lemurijanaca i dvije koje će postojati
nakon Arijevaca. Svaka temeljna rasa ima vlastite fizičke i mentalne karakteristike.
Primjerice već rečeno, Atlantiđani su imali naročito razvijenu memoriju a današnji Arijevci
razvijaju sposobnost mišljenja i svega što je s tim povezano.
Svaka temeljna rasa prolazi kroz sedam stupnjeva; populacija temeljne rase ima sedam
podrasa no one se ne izmjenjuju izravno nego uvijek postoje populacije koje pokazuju različiti
stupanj razvoja a žive jedna pored druge na Zemlji.
Lemurijanci su imali vlastitu mentalnu silu koja je bila instinktivna, ali ne u današnjem
smislu životinjskog instinkta. Nisu imali razvijeno pamćenje, posljednji Lemurijanci su
odmah zaboravljali svoje ideje.
RHOMOAHALCI
Teozofski spisi nazivaju prvu podrasu Atlantiđana Rhomoahalci. Oni su razvili osjećaje za
koje njihovi preci Lemurijanci nisu znali. Primjerice, privrženost onome što se doživjelo u
prošlosti dio je tih osjećaja. S razvojem memorije povezan je razvoj jezika. „Sve dok čovjek
nije mogao sačuvati ono što je prošlo, komunikacija o onome što se doživjelo nije se mogla
odigravati kroz medij jezika.“
Atlantski period je zbog toga period u kojem se odigrava razvoj jezika. „S jezikom je
ustanovljena veza između ljudske duše i stvari izvan čovjeka. … Nova veza se također
formirala između ljudi pomoću komunikacija kroz jezični medij.“
Snaga duša ovih prvih Atlantiđana još su posjedovale nešto od sila prirode. Ti ljudi su bili uže
povezani s bićima prirode koja ih je okruživala.
„Njihove duševne snage su bile povezanije sa silama prirode nego današnjeg čovjeka. Tako je
govorna riječ koju su proizvodili imala nešto od snage prirode. Oni nisu samo IMENOVALI
stvari, nego je u njihovim recima nad stvarima kao i nad njihovim sudrugovima postojala
snaga. Rhomoahalac nije samo bila riječ koja je imala ZNAČENJE, nego isto tako i snagu.
Magična moć riječi je nešto što je bilo daleko istinitije za ondašnje ljude nego što je to za
današnjeg čovjeka.
Zbog toga se u to vrijeme riječima moglo liječiti, one su mogle ubrzati rast biljaka i
pripitomiti bijes životinja i obavljati druge slične funkcije. Ovo sve je postepeno gubilo na
snazi kod kasnijih podrasa Atlantiđana. Moglo bi se reći da je početna punoća snage
postepeno izgubljena. Rhomoahalci su osjećali da je ovo obilje moći dar moćne prirode i
njihova veza sa prirodom bila je religioznog karaktera. Za njih je jezik bio nešto posebno
sveto. Zloupotreba nekih zvukova, koji su posjedovali važnu snagu, bila je nezamisliva. Svaki
je čovjek osjećao da bi takva zloupotreba morala njemu prouzrokovati ogromno zlo. Dobra
magija takvih reci preokrenula bi se u svoju suprotnost; ono što bi donijelo blagoslove da je
korišteno za dobro donijelo bi štetu onome tko bi to koristio za zlo. U nekoj vrsti nevinih
osjećaja, Rhomoahalci su pripisivali svoju snagu ne toliko sebi koliko BOŽANSKOJ PRIRODI
koja djeluje unutar njih.“
THAVATLIS – druga podrasa
Ljudi ove rase počeli su osjećati svoju vlastitu vrijednost. Među njima se pojavila AMBICIJA.
Memorija je u određenom smislu primijenjena na pojam zajedničkog života. Onaj koji je
gledao unatrag tražio je od svojih drugova da te događaje prepoznaju i da njegova djela budu
sačuvana u memoriji. Na bazi te memorije djela, grupa ljudi koja je pripadala nekoj zajednici
izabrala bi jednog za vođu.
Razvila se jedna vrsta kraljevskog staleža. Ovo prepoznavanje bi ostalo sačuvano i iza smrti.
Memorija, sjećanje na pretke ili na one koji su stekli zasluge u životu razvijala se dalje. Iz toga
je kod nekih plemena nastala neka vrsta religijskog poštovanja mrtvih, kult predaka. Ovaj
kult se nastavio u mnogo kasnija vremena i poprimio najrazličitije oblike.
Čovjek je kod Rhomahalaca morao prizivati stara djela iz sjećanja pomoću novih, dokazati da
još posjeduje staru snagu.
Grupe ljudi su se držale zajedno po sjećanju na zajednička djela. U početku je formacija grupe
ovisila u potpunosti o prirodnim silama, od zajedničkih predaka, no u razvoju rase snažna
osoba privlači brojne ljude za zajednički poduhvat i sjećanje na zajedničke akcije formira
društvenu grupu.
TOLTECI
Ta vrsta društvenog života se potpuno razvila tek kod Tolteka, treće podrase. Oni su prvi
osnovali zajednicu – komunu, koja se prenosila iz jedne generacije na sljedeću.
Za odgoj djece smatrano je, povrh svega, da daje život kroz žive slike. Odgojitelj je prenosio
svoje osobne snage, nije brusio snagu mišljenja nego je u suštini „razvijao one nadarenosti
koje su bile više instinktivne vrste“. Sposobnosti oca uopćeno su prenošene na sina. Važnost
osobnog iskustva.
Snažne vođe bili su među iniciranima u vječne zakone duhovnog razvoja. Kroz svoju osobnu
sposobnost čovjek se polagano priprema za inicijaciju. Prvo mora razviti svoje snage odozdo
da bi mu moglo biti dato prosvjetljenje odozgo. Ovako su se inicirali i kraljevi i vođe na
Atlantidi. Ogromna snaga je bila u njihovim rukama i bili su veoma poštovani.
Ista činjenica zaslužna je i za slabljenje i propadanje rase. Razvoj memorije doveo je do
prevelikog isticanja snage ličnosti. „Čovjek je htio da kroz svoju snagu RAČUNA S NEČIM.“
Došlo je do zloupotrebe snage za osobni egoizam. Atlantiđani su bili majstori nad životnom
silom i ta je zloupotreba neizbježno imala ogromne posljedice.
TURUMANCI
Kod četvrte rase Turumanaca ovo je postignuto u punoj mjeri. Pojedinci koji su podučeni
majstorstvu nad životnim silama često su ove snage koristili za sebične želje, a kad su
korištene na taj način, te snage uništavaju jedna drugu u svojim recipročnim efektima.
To se moglo zaustaviti jedino razvojem više sposobnosti u čovjeku. To je bila sposobnost
mišljenja. Logično mišljenje obuzdava sebične želje.
ORIGINALNI SEMITI
Početak logičkog mišljenja je u petoj podrasi, kod prvobitnih Semita. Ljudi su počeli
nadilaziti samo sjećanje prošlosti i uspoređivati različita iskustva. Sposobnost prosuđivanja
se razvila. Počelo se RAČUNATI, kombinirati. Čovjek je naučio raditi s mislima.
Ljudi četvrte podrase divlje su jurili prema zadovoljenju svojih apetita, a oni u petoj podrasi
počeli su slušati svoj unutarnji glas - koji provjerava apetite.
Peta podrasa prenijela je impulse za akciju unutar ljudskog bića; time je izgubljena kontrola
vanjskih prirodnih sila. S novostečenom, kombinirajućom mišlju on može biti jedino majstor
nad silama mineralnog svijeta, ali ne nad životnom silom.
Stoga, peta podrasa razvila je misao na štetu kontrole životne sile. No, na taj način
proizvedena je klica daljnjeg razvoja čovječanstva.
Sada su ličnost, ljubav za sebe i čak potpuna sebičnost mogli slobodno rasti – zato što je
misao unutarnja djelatnost koja ne može izdavati direktne naredbe prirodi, pa ne može ni
proizvesti tako razorne posljedice kao što je to mogla atlantiđanska snaga.
Iz pete podrase izdvojio se najnadareniji dio koji je preživio nestajanje Četvrte temeljne rase i
formirao klicu pete, Arijevske rase čija je misija potpuni razvoj sposobnosti mišljenja.
Prošle rase su vođom priznavali onoga čija su djela ostavila dubok utisak na njihovo sjećanje
ili onoga koji je mogao gledati unatrag na život bogat sjećanjima, sada je ova uloga prenesena
na INTELIGENTNOGA. Sad je postalo najbitnije ono što je bilo najuvjerljivije za misao;
razvila se ljubav prema inovacijama i promjenama. Zbog tog što je svatko htio napraviti ono
što mu je njegova inteligencija sugerirala, kod pete predrase počeli su prevladavati nemirni
uvjeti. U šestoj podrasi to je dovelo do tog da se uporno mišljenje pojedinca svede pod opće
zakone.
AKADIJCI – šesta podrasa
Ljudi šeste podrase, Akadijci, razvili su sposobnost mišljenja još više nego oni pete. Oni su se
razlikovali od tzv. prvobitnih Semita po tome što su ovu sposobnost koristili sveobuhvatnije.
Šesta podrasa započela je regulaciju prava i zakona. Akadijci su bili preduzetni ljudi sa
sklonošću za harmonizaciju. Osobito je na rastuću sposobnost mišljenja i prosuđivanja
utjecala trgovina.
MONGOLI
Kod sedme podrase Mongola, karakteristike četvrte i prethodnih rasa ostale su prisutne u
puno većem stupnju nego u petoj i šestoj. Mongoli su ostali vjerni osjećaju za memoriju pa su
smatrali da je ono što je najstarije također i najrazumnije i najbolje se može obraniti protiv
sposobnosti mišljenja.
I oni su izgubili majstorstvo nad životnim silama, ali nikad nisu izgubili svoju direktnu,
naivnu vjeru u tu moć. Ova sila postala je njihov BOG i u ime toga su radili sve što su smatrali
ispravnim. Zbog tog su susjedima djelovali kao da ih ova tajna sila posjeduje, a oni joj se
predaju u slijepoj vjeri.
Njihovi potomci u Aziji i nekim dijelovima Europe su pokazali i nastavljaju pokazivati mnoge
od ovih osobina.

PRIJELAZ IZ ČETVRTE U PETU TEMELJNU/KORIJENSKU RASU

Sposobnost mišljenja postigla je svoju punu vrijednost tek kad je primila novi impuls u petoj
temeljnoj rasi. Četvrta temelja rasa – Atlantiđani – mogli su koristiti mišljenje samo za ono
za što je bila odgojena kroz dar sjećanja. Peta rasa – Arijevci – došla je do životnih uvjeta za
koje je pravilno oruđe sposobnost mišljenja.
Kod Atlantiđana je ova sposobnost bila tek u začetku. To nisu bile njihove vlastite misli nego
one koje su tekle u njih od bića više vrste, koja su utjecala na njihovu volju. Njihova je volja,
takoreći, usmjeravana izvana.
Ono što je rečeno o Atlantiđanima odnosi se na veliku većinu čovječanstva.
BOŽANSKI GLASNICI
Atlantiđani su slijedili vođe čije su sposobnosti bile mnogo veće od njih i koje se nisu mogle
steći nikakvom zemaljskom edukacijom nego su im znanja saopćila viša bića koja ne
pripadaju izravno Zemlji. Vođe su zbog tog smatrani „božanskim glasnicima“ i otud ljudima
znanje o znanosti, umjetnosti i pravljenju oruđa. Vođe su bili inicijati u zakone prema kojima
se čovječanstvo treba razvijati. Tako ih se gledalo, a tako je i bilo.
Inicijacija, saobraćanje s bogovima odvijalo se na određenim mjestima koja su nazvana
hramovi misterija. Iz njih je usmjeravana ljudska rasa.
Učenja vođa su bila prikazana i izražena u obliku koji je bio različit od načina na koji se
govorilo o zemaljskim događajima.
Viši duhovi su se objavljivali vođama u „vatrenim oblacima“. Jedino se čovjek može pojaviti u
ljudskom obliku.
„Božanski glasnici“ su samo u određenom smislu pripadali ljudskom rodu. Oni su mogli
poprimiti ljudski oblik, ali su njihove duhovno-mentalne sposobnosti bile nadljudske vrste.
Oni su bili božansko-ljudska hibridna bića, tj. viši duhovi koji su poprimili ljudska tijela da bi
pomogli čovječanstvu da ide naprijed na svom putu. Pravi dom ovih bića nije bila Zemlja.
Sve do pete podrase Atlantiđana, Semita, ljudi nisu imali sposobnost za razumijevanje
principa kojim su ova bića vodila ljude. Ispočetka su imali tek predosjećaj o tim principima
pa su više nagađali nego što su jasno mislili.
Glavni vođa Semita postepeno je pripremao da u kasnijim vremenima, nakon propasti
atlantskog načina življenja, može početi novi način koji bi bio u potpunosti usmjeren prema
sposobnostima mišljenja.

MANU
Na kraju atlantskog perioda postojale su tri grupe čovjekolih bića:
1. „božanski glasnici“ koji su bili napredni u odnosu na većinu i koji su naučavali
božanske mudrosti i izvršavali božanska djela
2. Velika masa čovječanstva kod koje sposobnost mišljenja nije bila razvijena, ali su
posjedovali prirodne sposobnosti koje su moderni ljudi izgubili
3. Mala grupa onih koji su razvijali sposobnost mišljenja
Druga grupa ljudi bila je osuđena na postepeno izumiranje. Ali treću grupu su bića prve vrste
mogla obučiti tako da se sami mogu usmjeravati. Glavni vođa treće grupe, kojeg okultna
literatura označava sa M A N U, izabrao je najsposobnije da bi iz njih poniklo novo
čovječanstvo. Ovi najsposobniji su postojali u petoj podrasi. Sposobnost mišljenja šeste i
sedme podrase – Akadijaca i Mongola – već je pošla u krivom smjeru u nekom smislu, i nije
bila dobra za daljnji razvoj.
Vođa je izolirao odabrane na određenom mjestu na Zemlji – u unutrašnjosti Azije. Ljudi su
morali shvatiti božanske sile koje su nesvjesno slijedili i tek maglovito osjećali. Do tada su
bogovi vodili ljude pomoću glasnika, a sada su ljudi morali ZNATI o tim božanskim bićima.
Morali su naučiti promatrati SEBE kao izvršne organe božanske providnosti.
Sada je vođa govorio na potpuno nov način. Poučavao ih je da su nevidljive sile usmjeravale
vidljiv svijet, da su oni sami bili sluge ovih sila i da svojim mislima trebaju ispuniti zakone
nevidljivih sila. Ljudi su po prvi put slušali o natprirodnom, božanskom.
Dotad su ljudi kroz vođe komunicirali što smiju a što ne smiju raditi. Sada, vođa je rekao da
postoje viši vođe koje ljudi ne mogu vidjeti i koje si ne mogu ni predočiti.
Manu je imao pomagače u drugim božanskim glasnicima, a poanta je bila da se cijeli život
uredi prema novoj koncepciji božanskog upravljanja svijetom. Ljudske misli je trebalo
usmjeriti od vidljivog ka nevidljivom; time se trebalo baviti svim znanjem i svim radom.
Čovjek je morao vidjeti božanske odluke, emanaciju božanskoga u putanji zvijezda i u
vremenskim prilikama – otud astrologija i meteorologija. Morao je urediti svoj rad i svoj
moralni život da budu u skladu s mudrim božanskim zakonima. Život je bio određen prema
božanskim zapovijedima, a božanske misli čitale su se iz kretanja zvijezda i iz promjena
vremena.
Čovjek je trebao dovesti svoj rad u sklad s voljom božanske providnosti kroz djela žrtve.
Manuova namjera bila je da usmjeri SVE u ljudskom životu prema višim svjetovima. Sve
ljudske aktivnosti trebale su biti religioznog karaktera. Tako Manu uvodi pravi zadatak
određen za petu temeljnu rasu.
Ova rasa je morala naučiti usmjeravati se pomoću vlastitih misli. Ali takvo
samoodređenje može voditi do dobra jedino ako se čovjek također stavi u službu
viših snaga. Čovjek je trebao koristiti sposobnost mišljenja, ali je tu sposobnost
mišljenja trebalo žrtvovati tako da se preda božanskom.
„Ono što se dogodilo u to vrijeme može se potpuno razumjeti ako se zna da razvoj
sposobnosti mišljenja, koji je počeo sa petom podrasom Atlantiđana, ima i nešto drugo za
nužnu posljedicu. U određenim područjima ljudi su došli do posjedovanja znanja i
umjetnosti, koji nisu bili ODMAH povezani sa onim što je Manu smatrao svojim pravim
zadatkom. OVO znanje i ove umjetnosti bili su na početku bez religijskog karaktera. Oni su
došli do čovjeka na takav način da on nije mogao misliti ni o čemu drugom nego da ih stavi u
službu vlastitog interesa, svojih osobnih potreba... (Za sada nije dozvoljeno da se javno išta
objavi o izvoru OVOG znanja i OVIH umjetnosti. Zbog toga se ovdje mora izostaviti dio iz
Akaša kronike.)“
Takvom znanju pripada i korištenje vatre. U prvim atlantskim vremenima čovjek nije koristio
vatru jer mu je na raspolaganju bila životna sila. Tijekom vremena njom je vladao sve manje
pa je morao naučiti izraditi oruđe i alate iz tzv. beživotnih objekata; u tu je svrhu upotrijebio
vatru. Slični uvjeti su prevladali u odnosu na druge prirodne sile. Čovjek je naučio koristiti
prirodne sile a da nije bio svjestan njihovog božanskog porijekla.
No to je bilo predviđeno. Čovjek se nije smio prisiliti na spoznaju božanskog uređenja svijeta.
On je to trebao napraviti svojevoljno u mislima. Manu je namjeravao dovesti ljude do točke
gdje oni neovisno, iz unutarnje potrebe, dovode takve stvari u vezu s višim uređenjem svijeta.
Ljudi su mogli BIRATI žele li koristiti taj uvid koji su stekli u duhu vlastitog interesa ili u
religioznoj službi višeg svijeta.
Većina ljudi koje je Manu poveo sa sobom nisu bili dorasli toj odluci. Ako je čovjek prisiljen
gledati sebe kao kariku u božanskoj vladavini svijetom, po kojoj mu je na primjer dana
dominacija nad životnom silom, a da prije toga nije morao koristiti sposobnost mišljenja, taj
čovjek je sada mogao koristiti prirodne sile bez usmjeravanja misli prema božanskom.
Manu je od rijetkih nekoliko mogao formirati jezgru nove rase. S njima se povukao da bi ih
dalje mogao razviti, dok su se drugi pomiješali s ostatkom čovječanstva.
Iz ovog malog broja ljudi potječe sve ono što do danas tvori istinsku jezgru napretka pete
korijenske rase.
Ovaj rascjep je i razlog zbog kojeg se dvije karakteristike provlače kroz čitav razvoj Arijevaca.
Jedna od tih karakteristika svojstvena je onim ljudima koji su potaknuti višim idejama, koji
sebe smatraju djecom božanske univerzalne snage; druga pripada onima koji sve stavljaju u
službu osobnog interesa, egoizma.
Mala grupa Manuovih sljedbenika ostala je na okupu dok nisu dovoljno ojačali da djeluju u
novom duhu i donesu novi duh ostatku čovječanstva. Prirodno, ovaj novi duh je poprimio
različit karakter, u skladu s različitim područjima. Tako je nastala raznolikost novih kultura i
civilizacija – prenošenjem koje su obavljali Manuovi glasnici u različitim dijelovima svijeta.
Najsposobnije osobe iz Manuova kruga izabrane su za postupnu izravnu inicijaciju u njegovu
božansku mudrost, tako da oni mogu postati učitelji drugih. Tako je starim božanskim
glasnicima dodana nova vrsta iniciranih – onih koji su razvili svoju sposobnost mišljenja na
zemaljski način. Prijašnji božanski glasnici, među njima i Manu, nisu se tako razvili; njihova
je mudrost iz viših svjetova, koju su oni prikazali kroz zemaljske uvjete – ono što su oni dali
čovječanstvu je dar „odozgo“.
U ovo, naznačeno vrijeme ljudi su trebali doseći ovu točku; prije sredine atlantskog perioda
ljudi nisu mogli vlastitim snagama dokučiti što su božanske odluke. Sada, zemaljsko
mišljenje uzdiže se do pojma božanskog. Ljudski inicijati su ujedinili sebe s božanskim.
Važna revolucija u razvoju ljudske rase.
Prvi Atlantiđani nisu mogli birati hoće li svoje vođe gledati kao božanske glasnike ili ne. Ono
što su vođe postizali pokazivalo se kao djelo viših svjetova, nosilo je pečat božanskog
porijekla. Glasnici atlantskog perioda bili su bića okružena sjajem kojeg im je davala njihova
snaga.
S vanjske točke gledišta, ljudi koji su inicirani u kasnija vremena bili su ljudi među ljudima.
Samo u izuzetnim slučajevima su koristili određene snage koje su dobili odozgo; izvodili su
djela koja ljudi nisu mogli objasniti poznatim zakonima te su ih s pravom smatrali čudima.
Viša namjera iza toga je da se čovječanstvo postavi na svoje noge; da potpuno razvije
sposobnost mišljenja.
Ljudi koji su inicirani, sveti učitelji, postali su vođe ostatka čovječanstva u početku pete
korijenske rase. Veliki kraljevi-svećenici u prapovijesti, o kojima se ne govori u povijesti, već
u svijetu legendi, su ovi inicirani.
Božanski glasnici sve više odlaze sa zemlje i vodstvo ostavljaju ovim iniciranim ljudima, ali im
i dalje pomažu.
Ovakvim razvojem omogućen je razvoj slobodne volje– „slobodne upotrebe sposobnosti
mišljenja“. Svijet je pod božanskim vodstvom, ali čovjek nije prisiljen to priznati, on to mora
shvatiti i razumjeti svojim slobodnim razmišljanjem.
Tek na kraju pete korijenske rase, najveći među iniciranima će se moći otvoreno otkriti. Ovaj
inicirani preuzet će vodstvo poput Manua na kraju četvrte korijenske rase.
„Tako se obrazovanje pete korijenske rase sastoji u tome da veći dio čovječanstva postane
sposoban slijediti ljudskog Manua, kao što je začetak ove pete korijenske rase slijedio onog
božanskog.“
LEMURSKA RASA
Prema teozofskim spisima, kontinent Lemurija bio je smješten južno od Azije, a protezao se
približno od Cejlona-Šri Lanke do Madagaskara. Današnja južna Azija i dijelovi Afrike
također su mu pripadali.
„Iako se odgonetavanje Akaša kronike poduzelo sa svom mogućom pažnjom, treba naglasiti
da se nigdje ne smije zahtijevati dogmatsko shvaćanje. … Stvari koje se ovdje saopćavaju su
iznenađujuće čak i za okultista kad ih čita prvi put – iako riječ 'iznenađujuće' nije sasvim
precizna.“
U ovoj se rasi još nije bila razvila MEMORIJA. Ljudi su mogli imati ideje o stvarima i
događajima ali te ideje nisu ostajale u sjećanju; zato nisu imali ni jezik u pravom smislu.
Izgovarali su prirodne zvukove koji su izražavali njihove osjećaje, ali ne i vanjske objekte.
No njihove su ideje imale vlastitu snagu, drugačiju od one kod kasnijih ljudi. Kroz ovu snagu
su djelovali na okolinu, a svi – pa čak i beživotni objekti – mogli su osjećati ovo djelovanje te
se na njih moglo utjecati samo idejama. Lemurijanci su jedni drugima „čitali misli“ u nekom
smislu.
Snagu ideja Lemurijanac je dobivao izravno iz objekata koji su ga okruživali – pritjecala mu je
iz energije rasta biljaka i životne sile životinja. Na ovaj način je RAZUMIO biljke i životinje,
pa i fizikalne i kemijske sile beživotnih objekata.
Lemurijanac nije morao mjeriti kad bi nešto gradio nego je mogao VIDJETI koliko može
podnijeti neko deblo, i koliko je koji kamen težak. „Tako je Lemurijanac gradio bez
inženjerskog znanja na bazi svoje sposobnosti imaginacije koja je djelovala sa sigurnošću
neke vrste instinkta.“
Lemurijanac je imao moć i nad svojim tijelom – mogao je voljom povećati snagu svoje ruke.
Atlantiđanima je kasnije pomagala njihova kontrola nad životnom silom, a Lemurijancu
kontrola nad njegovom voljom.
Cilj Lemurijanaca je bio razvoj volje, razvoj sposobnosti imaginacije. Obrazovanje djece je
bilo usmjereno prema tome.
Dječake su očvršćivali na rigorozan način – morali su naučiti podnijeti opasnosti, svladati
bol, biti smjeli. Ako nisu dorasli opasnostima, nisu bili korisni članovi čovječanstva i
prepuštani su mogućnosti da propadnu pod ovim naporima. Uobičajeni postupci: podnošenje
topline, prženje vatrom, probadanje tijela šiljastim predmetima…
Djevojke su se također očvršćivale, ali je sve usmjereno prema razvoju jake imaginacije. „Na
primjer, bila je izložena oluji da mirno osjeti njenu strašnu ljepotu, bez straha je morala da
prisustvuje borbi muškaraca, ispunjena jedino osjećajem uvažavanja snage i moći koje je
vidjela pred sobom. Zbog toga su razvijane sklonosti za sanjanje i maštu kod djevojke, i one
su bile visoko cijenjene. Pošto nije postojala memorija, ove sklonosti nisu mogle degenerirati.
Ove predodžbe sna ili mašte trajale su onoliko koliko su bile potaknute odgovarajućim
vanjskim uzrokom. Tako su one imale realnu bazu u vanjskim stvarima. One se nisu gubile u
dubinama bez dna. To su bili, takoreći, mašta i san same prirode, stavljeni u žensku dušu.“
1.
2.
3. Lemurijanci
4. Atlantiđani
1. Rhomoahalci
2. Thavatlis
3. Toltek
4. Turumanci
5. Originalni Semiti
6. Akadijci
7. Mongoli
5. Arijevci
6.
7.