 I kad ga politika mijenja, kazalište ostaje kazalište.

Tko se hoće u kazalištu, kroz kazalište, s

kazalištem baviti politikom, prethodno se odlučio: njegova je profesija primarno teatar, a ne
politika. Tko posjećuje kazalište, prethodno se odlučio: njegov je program primarno teatar, a ne
politika.
 Kazalište je bilo i jest objekt politike, kao što je politika bila i jest objekt kazališta: njegova tema.
 U svakoj epohi postavlja se pitanje: koliko je kazalište bilo slobodno? Odgovori se mogu, zajedno
gledani i zbrojeni, ulijevati u temeljno pitanje: koliko kazalište kao javna i stoga društvena
produktivnost uopće može biti slobodno? Drukčije formulirano: koliko su se slobodni, osjećali ili
se osjećaju oni koji stvaraju kazalište, pogotovo političko kazalište?
 Upravo se u prisilama i tabuima izražava sukob, agresija između oba područja na kojima se
odigrava naš život, između javnog i privatnog. Naravno, ta područja nisu poput vatre i vode: ona
međusobno graniče, dodiruju se, sukobljavaju. Politika se miješa u privatnost, a privatnost ne
može a da na stanovitim mjestima prijeđe u politiku.

Orestija – situacija u Grčkoj u vrijeme nastajanja Orestije

 Aeropag –u Solonovoj koncepciji demokracije jedna od najmudrijih ustanova

 Solon je predvidio da ustav i zakoni koje je dao polisu mogu ostati djelotvorni samo onda ako
ih predvidljive povijesne promjene ne preteknu. Stoga je morala postojati instanca koja će,
lišena stranačkih sukoba, bdjeti nad razvitkom polisa u skladu s razvitkom vremena. Na taj je
način ublažio nagli nastanak demokracije; znajući dobro da se slojevi koji dotad nisu
sudjelovali u vlasti mogu tek postupno uvesti u umijeće vladanja, on je koncipirao razvitak
koji je povijest tek trebala ostvariti, dakako u skokovima i obratima. Kratko vrijeme prije
praizvedbe Orestije taj je razvitak došao u svoj posljednji stadij: sva vlast narodu!
 Svaki građanin je mogao postati arhont, tj. ministar, a budući da su Aeropagu trebali
pripadati samo nekadašnji arhonti, i ta bi instanca postala demokratična.
 Ali politika se u povijesti odvija kao borba za vlast. Stranke ne napuštaju svoje položaje bez
borbe. Stoga je trenutak, kad se aristokratska, konzervativna stranka preplašila da će u
Aeropagu izgubiti većinu, morao dovesti do krize. Plebejska, demokratska stranka žestoko je
napala Aeropag u kojem je vidjela bedem reakcije i koji je okrivila za korupciju. Tri godine
prije praizvedbe Orestije demokrati su državnim udarom prigrabili vlast. Njihova prva mjera
bila je ukidanje Aeropaga; time što se njegova nadležnost svela na sudstvo, on je izgubio
svoju nadzornu funkciju: kontrolu zakona.
 Do koje je mjere situacija bila vruća vidi se po tome što je vođu demokrata, Efijalta, uskoro
poslije državnog udara ubio neki, nedvojbeno unajmljeni ubojica; zločin je uzbudio puk; novi
vođa stranke, Periklo, usprkos svojoj mladosti – nije mu još bilo ni četrdeset godina – bez
ikakvih je teškoća stao na čelo države i nastavio politiku koja je dovela do ukidanja Aeropaga
 Umorstvo supruga = umorstvo kralja; zločin protiv zakonitosti mogao je izmaći pravdi samo
posredstvom novog oblika vlasti, tiranije. Tako materoubojica postaje osloboditelj polisa od
tiranije. Ali pitanje je: kako može legalno vladati čovjek okrvavljenih ruku? Prvi put u povijesti
kazališta na pozornici je prikazan odnos moći i nasilja.
 Orestija doseže vrhunac kad božica polisa Atena svečano ustoličuje Aeropag. Eshil nijednom
riječi nije dirnuo u stranku konzervativaca koji su zloupotrebili vrhovni sud kao svoj
instrument moći; ali, on je podsjetio na funkciju instance koju je uveo Solon da bi osi pravde
oslobodio od stranačkih interesa i primjenu i nužne promjene zakona.
  Stihom o strahu od nepravde („strah nek vlada tu u gradu tom“) on je izrazio opomenu
upućenu na adresu vladara da se čuvaju zloupotrebe moći nasiljem.
 Mora da je njegova kritika bila shvaćena kao to što je bez dvojbe i bila: kao provokacija.
Vjerojatno je već u godini praizvedbe, 458, šezdeset šestogodišnji Eshil bio prisiljen da
napusti Atenu; umro je dvije godine kasnije na Siciliji, u progonstvu.

Nastavak

 Agresivna kritika, poput one koja je prisilila autora da ode u emigraciju, može se doduše
šifrirati, ali njezini povodi moraju biti suvremenicima prepoznatljivi ako ona nastoji izazvati
zbunjenost, iznenađenje.
 Bez obzira na društvene, ekonomske i političke razlike sistema u različitim povjesnih
razdobljima, vladajući sistem u svakom od tih razdoblja počiva na temeljnom odnosu koji se
nije mijenjao. Najprije, sasvim općenito: na odnosu između onih koji upravljaju i onih kojima
se upravlja (vladari i podanici, viši i niži slojevi, mogućnici i bespomoćnici, izrabljivači i
izrabljivani)
 „Moći nije potrebno opravdanje jer je oduvijek inherentna svim ljudskim zajednicama“.
 Svako upravljanje koje ima moć , svaka država koja se služi državnom vlašću povjereni su
upravljačima samo privremeno kao instrument; to važi za diktatore isto tako kao i za
predsjednike; krajnji limit predstavlja smrt i „Iskustvo umiranja kao i unutršnje opažanje
vlastite smrtnosti za politiku je valjda najneugodnije iskustvo koje postoji.“ Hannah Arendt
 Što ozbiljnije shvaćaju privremenost vlasti oni koji je vrše, što se manje podređuju
ideologiziranom apstraktnom pojmu, koji je tako reći besmrtan, što se jasnije ističe osobni
odnos upravljača prema upravljanju, naime svijest da su samo opunomoćenici, a ne
posjednici moći – to je manja opasnost od zloupotrebe države i moći upotrebom sile.
 Hannah Arendt razumijeva moć kao nepomirljivu suprotnost nasilja, i utoliko je to što ona
misli bilo i ostalo tema političkog kazališta.
 Tako se sila može interpretirati kao posezanje, kao prekoračenje granice, kao upad onih koji
imaju moć i upravljaju državom u sferu kojoj bi zaštitu morala politika zakonom zabraniti. To
je tema Antigone, Richarda III, Galileja: moć kao nasilje. Takvo se nasilje često vrši u ime
većine: manjine se moraju protiv nje isto tako zaštititi kao i pojedinci, a nasilje pobjednika
nad pobjeđenima, na pozornici se utisnulo u svijest kao jedno od najtrajnijih nasilja.
 Tko se bavi poviješću političkog kazališta, stječe neka iskustva koja ga mogu zaprepastiti.
Najviše ga može zaprepastiti: kako se malo toga promijenilo u zloupotrebi moći! Primjena,
manipulacija, instrumentarij terora u načelu su ostali isti. Čini se, doduše, da ni na tom
području čovjekovoj izumiteljskoj nadarenosti nema granica; no, napredak tehnike i
psihologije mogao je metode tek istančati: mučenje ostaje mučenje, ubijanje ostaje ubijanje,
ropstvo ostaje ropstvo.
 Kad newyorški Bread and Puppet – Theatre na uglu ulice postavi svoje ogromne lutke i
bubnjevima, zvečkama i dječjim trubama poziva prolaznike da zastanu i pogledaju što se
zbiva u svijetu dok oni ne razmišljajući trče za svojim poslovima, Vijetnam na primjer – onda
to kazalište pokušava zaustaviti automatizam kojim svakodnevica protječe u prometnoj
bujuci, i ljude kazališnim sredstvima navesti na razmišljanje.
 Prema Hanni Arendt pravi uzrok povećanog nasilja je sve veće ograničavanje slobode koje
čovjekovu djelovanju nameću tehnika, automatizacija i birokracija. Time ona dodaje prije
 nabrojenim mogućim oblicima vladavine još jednu mogućnost, i to zaista modernu: „ničija
vladavina“ „birokracije koju ova provodi putem kompliciranog sustava službi, gdje se više ne
može ni jedan čovjek učiniti odgovornim.“ „Što birokratizacija javnog života više raste, to je
veće iskušenje da se naprosto – nasrne. Jer u potpuno razvijenoj birokraciji, kad se zahtijeva
odgovornost ili čak reforme, postoji samo Nitko. A s tim Nitko se ne može pravdati, njega se
ne može uvjeriti, na njega se ne može utjecati ii vršiti pritisak. Birokracija je onaj oblik države
u kojem nema više nikoga tko vlada: a gdje su svi jednako nemoćni, imamo tiraniju bez
tirana.
 „Ono što čovjeka čini političkim bićem je njegova sposobnost da djeluje; ona ga osposobljava
da se udruži sa sebi jednakima, da s njima radi na zajedničkoj stvari, da sebi postavlja ciljeve i
posvećuje se pothvatima koji mu nikad ne bi pali na pamet da nema tu nadarenost: početi
nešto novo. Filozofski rečeno, djelovanje je odgovor čovjeka na rođenje kao jedan od
temeljnih uvjeta njegove egzistencije... nijedna druga sposobnost osim govora, ni um ni
svijest, ne razlikuje nas tako radikalno od bilo koje životinjske vrste. Nešto činiti i nešto početi
nije isto, ali je međusobno tijesno povezano. Sve stvaralačke kvalitete pripisane životu, koje
se tobože manifestiraju u sili i moći, uistinu se mogu pripisati samo sposobnosti djelovanja...
 Na pozornici agiraju likovi. Političko kazalište pokazuje čovjekovu sposobnost da djeluje:
protestirajući, čak propadajući. Nijedna druga vrsta umjetnosti ne pokazuje čovjeka tako u
procesu njegovog djelovanja (kakav god bio)
 Nije svako kazalište političko. Što razlikuje političko od nepolitičkog kazališta? Političko
kazalište uspostavlja situacije, zbivanja, koja su važna mnogima, većini, možda svima. Ono
pokazuje moguće načine ponašanja u tim situacijama; pokazuje ih kritički i apelira na kritiku.
Na kritiku gledalaca.
 Tek kad političko kazalište uspije gledaoce uvući u situacije, zbivanja, ono uspostavlja javnost
koja je njegovo najmarkantnije oblilježje. Gledatelj se konfrontira s istinom koja ga se
neposredno tiče.
 Političko kazalište često je u povijesti prikazivalo slučaj da su mnogi, većina, ako hoćete:
društvo upotrijebili silu ili isključili pojedince, pojedinca; i protiv toga se može protestirati;
štoviše, kazalište je jedini forum gdje se takvi procesi mogu javno raspravljati. Oni su naime
stvar javnosti jer mogu zadesiti svakoga od nas. Političko kazalište kako se ovdje razumijeva,
nije podložno ni vlastima ni vladajućem javnom mišljenju: ono može biti opozicijsko i
revolucionarno. Politika na pozornici nije vjerodostojna ako služi veličanju ili makar
namjerama vladajućih sistema.
 Što je to u Antigoni, Richardu III, u Dantonovoj smrti, zbog čega se ti kazališni komadi još
uvijek prikazuju? Što bi drugo moglo biti osim da istina koju su otkrili u odnosima i sistemima
vlasti koje prikazuju, još uvijek važi? Zašto još uvijak važi i što je to što u njoj još uvijek važi,
možemo spoznati samo ako optiku, pri svakom od tih još uvijek prikazivanih komada – a
samo takvima će se ova knjiga baviti – usmjerimo u dva pravca: 1. Na onu suvremenu
sadašnjost u kojoj je komad napisan i za koju se prikazivao, 2. Na našu sadašnjost koja se
mora zanimati ne samo za još uvijek važeće istine nego i za metode kako ih razotkriti.