SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FAKULTET PRIRODOSLOVNO-MATEMATIČKIH I
ODGOJNIH ZNANOSTI
Odsjek za predškolski odgoj

SEMINARSKI RAD

EMOCIONALNA INTELIGENCIJA

IVANA BARIČEVIĆ

Mostar, studeni 2019.godine

SADRŽAJ

1. UVOD.................................................................................................................................1
2. ŠTO JE TO EMOCIONALNA INTELIGENCIJA?...........................................................1
3. EMOCIONALNA INTELIGENCIJA I IQ.........................................................................2
4. ZAŠTO JE VAŽNO RAZVIJATI EMOCIONALNU INTELIGENCIJU?........................3
5. KAKO RAZVIJATI EMOCIONALNU INTELIGENCIJU DJETETA?...........................4
6. ZAKLJUČAK.....................................................................................................................5
7. LITERATURA....................................................................................................................6
 1. UVOD
Ovaj seminarski rad bavi se pojmom emocionalna inteligencija. Izraz ‘emocionalna
inteligencija’ prvi put je upotrijebljen 1990.godine od strane dva američka psihologa, Johna
Mayera i Petera Saloveya. Oni su ovim pojmom pokušali obuhvatiti skup emocionalnih
osobina koje su potrebne za uspješnost pojedinca, a to su: empatija, izražavanje i shvaćanje
vlastitih osjećaja, samosvladavanje, neovisnost, prilagodljivost, omiljenost, sposobnost
rješavanja problema u suradnji s drugima, upornost, prijateljsko ponašanje, ljubaznost i
poštovanje.

Ovim radom će se pokušati odgovoriti na pitanje što je to emocionalna inteligencija, u

kojem je odnosu s kvocijentom inteligencije, zašto je važno razvijati je, te, na posljetku, na
koje se sve načine ona može razvijati kod djeteta predškolske dobi.

2. ŠTO JE TO EMOCIONALNA INTELIGENCIJA?

P. Salovey i J. D. Mayer, u svom članku “Emocionalna inteligencija” definirali su ovu
sposobnost kao:

 sposobnost uočavanja, procjene i izražavanja emocija,

 sposobnost pristupa i/ili priziva osjećaja kad oni olakšavaju razmišljanje,
 sposobnost razumijevanja emocija i emocionalnih spoznaja,
 sposobnost regulacije emocija u svrhu pomaganja emocionalnom i intelektualnom
razvitku.

Kako bi mogli razumijeti emocije, prvo ih trebamo točno prepoznati (kod samog sebe,
kao i kod ostatka ljudi s kojima smo nekakvoj vrsti interkacije). Prepoznavanje emocija
uključuje verbalne, ali i neverbalne poruke (posture tijela, mimike lica, boja i tonalitet
glasa…).

Zatim slijedi adekvatno reagiranje na prepoznatu emociju. U situaciji u kojoj pojedinac

tužnog izraza lica prepričava neugodnu situaciju, emocionalno inteligentna osoba neće se
smijati. Prepoznala je da je osoba tužna i da joj treba pružiti nekakvu vrstu podrške. U tome
pomaže sposobnost priziva osjećaja, jer osoba može prepoznati emociju na drugoj osobi, ali i
tu istu emociju ‘prizvati’ u sebi, prepoznati kako bi se osjećala u takvoj situaciji, te što bi joj
olakšalo nošenje s tim. Na temelju toga, osoba donosi zaključak kako reagirati prema svom
sugovorniku.

1
 Sljedeća etapa je razumijevanje emocija. Emocionalno intelignentna osoba shvaća da
jedna emocija može imati različita značenja, te da je potrebno potražiti kontekst, to jest uzrok
emocije. Primjerice, djeca predškolske dobi često na frustrirajuće situacije znaju odgovoriti
agresijom. Ista ta djeca se često neće etiketirati kao agresivna jer je jasno da se još uvijek uče
emocionalnoj regulaciji, te da prvo treba potražiti uzrok frustracije, a zatim pomoći da se
emocija prepozna, imenuje i, na kraju, pozitivno kanalizira.

Sposobnost regulacije emocija je najviša i najzahtjevnija razina emocionalne

inteligencije. Od pojedinca zahtijeva prepoznavanje i razumijevanje, te, na osnovi tih stavki,
reguliranje vlastite emocije, a, na poslijetku, i (ne)rekacije na nju. Ova razina je ključ
uspješnosti raznih sfera života.

"Emocionalna inteligencija uključuje sposobnosti brzoga zapažanja procjene i izražavanja

emocija; sposobnost uviđanja i generiranja osjećaja koji olakšavaju mišljenje; sposobnosti
razumijevanja emocija i znanje o emocijama; i sposobnost reguliranja emocija u svrhu
promocije emocionalnog i intelektualnog razvoja." (Mayer i Salovey, 1997.)

3. EMOCIONALNA INTELIGENCIJA I IQ
Kvocijent inteligencije i emocionalna inteligencija dva su nasuprotna pojma, koja se u
potpunosti razlikuju, a u međusobnoj su korelaciji i pojedinac ne može biti uspješan ukoliko
je nerazvijena jedna od stavki.

Znanstvenici se, još uvijek, nisu složili u tome što je zapravo kvocijent inteligencije
određene osobe, ali se, većina, slaže da je mjerljiv različitim standardiziranim testovima. Za
razliku od njega, emocionalna inteligencija je nemjerljiva kategorija za koju ne postoji
precizan način mjerenja.

Također, IQ se vrlo malo mijenja nakon dobi od 6 godina, dok se emocionalna

inteligencija kontinuirani razvija čitav život. Raznim istraživanjima potvrđeno je da kod nje
faktor prednosti ima zrelost.

Dugo se IQ smatrao determinantom uspjeha. Za pojedinca s visokim IQ-om smatralo se

da će biti jako uspješan na svim životnim poljima (socijalnim odnosima, akademskom i
poslovnom uspjehu, brzom i efikasnom rješavanju problema,…). Međutim, u posljednje
vrijeme se velika pažnja preusmjerila na emocionalnu inteligenciju, ali i ostale faktore koji
moraju biti zadovoljeni kako bi pojedinac bio uspješan. Primjerice, istraživanja su pokazala

2
kako ljudi koji preuzimaju mjesto vođe, najčešće, pokazuju visoku razinu emocionalne
intelignecije, što potvrđuje tezu da je za uspješnost potrebna i razvijena emocionalna
inteligencija.

4. ZAŠTO JE VAŽNO RAZVIJATI EMOCIONALNU INTELIGENCIJU?

U prethodnim poglavljima istaknuto je kako je uspješnost pojedinca determinirana i
razvijenošću emocionalne inteligencije. Sukladno tome, kako bi djetetu omogućili što
kvalitetniji život, potrebno je, od najranije dobi, poticati razvoj emocionalne inteligencije,
poticati prepoznavanje, razumijevanje i regulaciju emocija.

Emocionalna inteligencija je manje genetski uvjetovana, što bi značilo da ostavlja više

prostora za promjenu, stoga su roditelji i odgajatelji, to jest okruženje unutar kojeg dijete
odrasta, jako bitni za cjelovit razvoj pojedinca.

Normalno odvijanje emocionalnog razvoja djeteta podrazumijeva da ono ima sposobnost

voliti druge, stvarati bliske odnose, prijateljstva, ima dobru sliku o sebi i da se dobro slaže s
drugim ljudima u svakodnevnom životu. Dijete tada doživljava široki raspon osjećaja, te ima
razvijen veći broj strategija o tome kako i kada izraziti te osjećaje.

Dijete se uči nositi s frustracijama, voljeti i prihvaćati sebe, izražavati emocije riječima i
ponašanjem te prepoznati i prihvaćati emocije drugih, a da, pri tom, ne povređuje sebe i druge
i da se ne povlači u osamljenost.

Bitno je naglasiti kako se ne poticanjem zdravog načina prepoznavanja, razumijevanja,

izražavanja i regulacije emocija kod djeteta, povećava mogućnost da na neprimjeren,
‘eksplozivan’ način izražava svoje emocije, da ima određene fizičke manifestacije ne
reguliranih emocija (bol u trbuhu, glavobolja i sl.), da lakše prihvati različita sredstva
ovisnosti kao zamjenu za ‘borbu’ s emocijama, da teže i ne efikasnije rješava različite životne
probleme.

5. KAKO RAZVIJATI EMOCIONALNU INTELIGENCIJU DJETETA?

Postoje razne knjige, priručnici i portali različitih autora na ovu temu. Svaki autor je
opisao svoj pogled na emocionalni razvoj i predložio svoje metode pospješivanja
emocionalnog razvoja.

3
U ovom radu se naglašavaju one koje su srodne većini autora, a to su:

 imenovati svoje osjećaje u nazočnosti djeteta;

 ne dijeliti osjećaje na dobre i loše- ovakva kategorizacija ne postoji i ne bi smjela
postojati. Sve emocije su sasvim normalna pojava, samo su rekacije na njih
prihvatljivije ili manje prihvatljive. Ovakav stav pomaže djetetu da prilagodi svoje
ponašanje situacijama i kontekstima u koje je stavljeno.
 ne pokazivati djetetu da se ne može nositi s njegovim emocijama;
 biti pozitivan model oponašanja-koji prepoznaje svoje emocije i adekvatno reagira
na njih;
 s djetetom treba razgovarati otvoreno i ostaviti mu dovoljno prostora i vremena da
se izrazi; ne požurivati ga;
 ne nuditi djetetu gotova rješenja, već ga navoditi i poticati da ponudi svoja i
samostalno dođe do njih;
 isticati razliku između osjećaja i ponašanja;
 prihvaćati dječje osjećaje, ali i, suptilno, pokušati doći do uzroka emocija;
 ne ‘popravljati’ odmah situacije u kojima se dijete našlo, već ostaviti dijete da se
pokuša snaći u njima.

4
 6. ZAKLJUČAK
Pojava konstrukta emocionalne inteligencije izazvala je velik broj kontroverzi u
znanstvenoj javnosti, a to se dogodilo zbog spajanja dvaju, naoko, isključivih psihologijskih
pojmova – inteligencije i emocija. Do tad se na emocije gledalo kao na nešto što
onemogućuje racionalno razmišljanje i otežava kvalitetan rad. No, brojna su istraživanja
dokazala da emocije, ako se njima pravilno upravlja, mogu čak pospješiti racionalno
razmišljanje, omogućiti ispravno donošenje odluka i usmjeriti pojedinca na odgovarajuće
ponašanje.

,,Slikovito rečeno, čovjek koristi dvije vrste uma: racionalni i emocionalni. Racionalni
razmišlja, analizira, zaključuje na temelju objektivnih dokaza, logičan je i prizemljen.
Emocionalni je brz, impulzivan, intuitivan, pokreće na akciju prije nego što smo stigli
razmisliti. Ponekad daje iskrivljenu sliku stvarnosti vođen selektivnim pamćenjem, ponekad
je izvor samoopravdavanja i racionalizacija. Međutim, dobro vođen emocionalni um daje
energiju za velika djela, ona za koja nam racionalni govori da se “ne isplate”. Može se reći da
u njemu stoluju najljepše ljudske vrline: požrtvovnost, nesebičnost, plemenitost,
velikodušnost. Inteligentno ponašanje ovisi o usklađenosti ova dva uma. U svakodnevnim
situacijama između njih postoji ravnoteža.’’ (Nova akropola)

5
7. LITERATURA
1. Salovey, P. i Mayer, J. D. (1990). Emotional intelligence. Imagination, cognition and
personality, 9(3), 185-211.
2. Shapiro, L. E. (1998.) Kako razviti emocionalnu inteligenciju djeteta, Mozaik knjiga,
Zagreb
3. https://nova-akropola.com/filozofija-i-psihologija/psihologija/emocionalna-
inteligencija/
4. file:///C:/Users/user/Downloads/di84_85_06taksic.pdf
5. Goleman, D., Emocionalna inteligencija : zašto može biti važnija od kvocijenta
inteligencije, Mozaik knjiga, Zagreb