Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXIX, (2002.), br. 3, str.

181195

181

Osvrti, prikazi, recenzije

Recenzija
Claude Lefort
Demokratska invencija
Barbat, 2000., 285 str.
Zauuje da se u Francuskoj tako dugo
previalo tako velikog mislioca, kao to je
Hannah Arendt kae u jednom od eseja sabranih u ovoj knjizi Claude Lefort. Raymond
Aron odigrao je kljunu ulogu u predstavljanju
H. Arendt francuskoj javnosti. Si parva licet
komponere magnis (ako je dopustivo malo usporediti s velikim) slina je situacija s recepcijom djela Claudea Leforta u Hrvatskoj. Na
sreu i mi imamo svoga R. Arona kolegu
Dragutina Lalovia. Naa e politologija idue
2002. godine obiljeiti 40 godina svoga institucionalnog djelovanja. A trebalo nam je tako
dugo da otkrijemo autora ije je djelo u suvremenoj politologiji moda najsnaniji i najlucidniji zagovor i rehabilitacija politikoga kao
utemeljujueg momenta suvremenih politikih
drutava. Ali, tako to valjda biva: da za onim
najvrjednijim najdue tragamo.
Kad govorimo o demokraciji i totalitarizmu, a ovdje je upravo o tome rije, politiki
su analitiari u slinoj situaciji u kojoj se nalaze lijenici: tee im je definirati zdravlje nego
bolest. Lefort upravo pokazuje kako je totalitarizam bolest demokracije, i to njezina povijesna bolest.
Demokracija izmie svakom preciznom
odreenju (i sam e Lefort rei da svaka definicija sputava miljenje). Totalitarizam je odreen svojom ideologijom, politikim poretkom, sustavom vrijednosti. Demokracija nije
odreena niim posebnim, ona je zadata, nedovrena, otvorena mogunost, procesualnost.
Demokracija se ne moe smiriti u svojim institucijama, niti moe uivati u lovorikama
svojih postignua. To je velianstvo, ali i prokletstvo Serenissime Demokracije. I kad su joj

na dispoziciji svi elementi i svi instrumenti,

demokracija se ne zatvara u izvjesnost i sigurnost poretka, nego nastavlja igru poput one
lego-kockicama uvijek pred novim izazovima, projektima i pustolovinama.
Totalitarizam sve zna, demokracija sve
propituje i iskuava. Demokracija se pita i nakon to dobije odgovor, totalitarizam zna odgovore i prije pitanja. Demokracija je ranjiva,
ona ima svoje Ahilove pete i stotinu mana.
Ima, dakako, i jednu vrlinu: bolja je od svih do
sada iskuanih oblika vladavine. Moda bi
imala manje mana kad bi demokracija bila
samo oblik vladavine. Ali, kako to uvjerljivo
pokazuju i Claude Lefort, ona nije samo to.
Demokracija je i oblik drutva, nain ivota i
suodnoenja. Zato su poveane mogunosti
infekcija i bolesti. Kad mane demokracije postanu boleu, to je prostor i ansa za totalitarizam.
itajui Demokratsku invenciju, opetovano mi se nametao zakljuak da je totalitarizam
klju za razumijevanje demokracije. Ili,
elimo li ostati pri medicinskoj terminologiji:
tek otkrivanjem i dijagnosticiranjem bolesti
poinjemo razumijevati to je to zdravlje.
Rei da je demokracija vladavina naroda,
ne znai nita osim pukog prijevoda ove stare
grke sintagme. Pojmovi demos i kraiten, narod i vladanje, nisu jasni ni jednoznani, niti ih
je lako odrediti. Moderna demokracija poinje
graanskim revolucijama, ponajprije velikom
Francuskom revolucijom 1789. Ona poinje
osvjeivanjem politikog subjektiviteta graanina i uspostavom prava umjesto privilegija.
Poslije smrti Boga i smrti Kralja, to ih je
objavila ova Revolucija, procesi subjektiviranja naroda nisu tekli bez konflikata i dramatinih sudara. Ta se proturjeja, konflikti i sudari,
dakako, i danas nastavljaju. Treba li uope isticati da je kao predtekst i opravdanje razliitim totalitarizmima najee znao posluiti upravo narod (u sva tri svoja znaenja: puka,
demosa i etnosa)?
S modernom demokracijom ili demokratskom revolucijom, kategorije Drave, Nacije,

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXIX, (2002.), br. 3, str. 181195

Naroda, Drutva, zahtijevaju bitno drukije razumijevanje i definiranje. Ruenje Ancien Regimea ne znai samo ruenje staroga poretka,
nego i cijele teorijske paradigme. Dok su Drava, Nacija, Narod, Drutvo, kako to istie
Lefort, u demokraciji i demokratskoj revoluciji
neodredivi entiteti, u konzervativnim (Lefort
bi rekao izoblienim) revolucijama kao to
je hrvatska, oni doivljuju svoj posvemanji
revival. Zato se to dogaa?
Ako ve nemamo pojedinanoga, moe li
na kolektivni Lefort (naa politologija),
koja je svih ovih godina nacionalistike, konzervativne revolucije, uz asne iznimke, uplaeno utjela, slabano se oglaavala, ili se priklanjala dravotvornom trijumfalizmu, pokuati odgovoriti na gornje pitanje? Lefort, moda uvjerljivije i inteligentnije od bilo kojeg
teoretiara politike, pokazuje da ono politiko
nije puki instrument, ukras ili pertinencija drutvenoga, nego njegovo temeljno konstitucijsko naelo.
Uz malo licentie poetike mogli bismo rei:
ne, kakvo drutvo takva politika, nego kakva
politika takvo drutvo! Nasuprot opeprihvaenom stajalitu da je totalitarizam hipertrofija politikoga, Lefort uvjerljivo pokazuje
da je totalitarizam redukcija i dokidanje politikoga kao slobodnoga, javnog djelovanja i
nastojanja oko opih poslova zajednice. Odnos
izmeu demokracije i totalitarizma pokazuje
se tako kao trajna napetost i borba izmeu afirmacije i destrukcije politikoga.
U totalitarnom poretku Partija, Voa, Egokrat, ne prisvajaju samo drutveno i njime
upravljaju, oni su kreatori drutvenoga. Za
Kralja Sunca gotovo da bismo mogli rei da
je liberal, jer prisvaja samo dravu, Egokrat
prisvaja cijelo drutvo. A sutra? Moda cijeli
svijet.
Danas svjedoimo kako procesu etnizacije
demosa tako i procesu njegove globalizacije i
nove redistribucije moi, ruenjem njezine bipolarne strukture. U tim se procesima otvaraju
anse, ali i opasnosti za demokraciju. Ako je
danas, u uvjetima posvemanje globalizacije,
temeljno pitanje demokracije pitanje kontrole
nad globalnim politikim uvjetima reprodukcije ivota, onda zagovornici demokracije
imaju ozbiljne razloge za zabrinutost. Napetost

182

i sraz dviju logika: logike demokracije i logike

dominacije, o emu govori Lefort, danas se
sve vie manifestira i u globalnim razmjerima.
Lefortovo nam djelo moe pomoi da te procese razumijemo i osvijestimo.
Ovi tekstovi za nas nemaju samo teorijsku
relevantnost, nego i iznimnu aktualnost: hrvatska se krhka demokracija jo mora nositi s
ostatcima socijalistikog totalitarizma, ali i s
aktualnim, pa i akutnim naslijeem nacionalistike konzervativne revolucije.
Jovan Miri

Recenzija
Ernest Gellner
Uvjeti slobode civilno drutvo i njegovi suparnici
Politika kultura, Zagreb, 2001., 207 str.
Ernest Gellner (1925.1995.) je svakako
jedan od najznaajnijih socijalnih teoretiara
20. stoljea. Podrijetlom je eki idov ija
obitelj, sklanajui se pred nacizmom, emigrira
u Veliku Britaniju. Studirao je na Oxfordu, a
predavao na London School of Economics i
Cambridgeu. Utemeljitelj je Centra za prouavanje nacionalizma pri Srednjoeuropskom
sveuiliu u Pragu (danas u Budimpeti). U
nas su dosad objavljena dva njegova djela
Nacije i nacionalizam (1998.) te Postmodernizam, razum i religija (2000.). Izdavaka kua
Politika kultura koja je izdala Nacije i nacionalizam, odluila je objaviti jo jednu Gellnerovu knjigu. Urednici ove kue odabrali su
njegovu vrlo aktualnu knjigu Uvjeti slobode
koja je nastala u zadnjoj fazi njegovoga ivota.
Motive za pisanje knjige Uvjeti slobode
Gellner pronalazi u buenju interesa za civilnim drutvom, njegovom nekritikom prihvaanju u Istonoj Europi te istodobno gotovo
potpunom zaboravu toga pojma na Zapadu. U
metodolokom smislu Uvjeti slobode nude po-

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXIX, (2002.), br. 3, str. 181195

vijesno-teorijsku analizu razliitih politikih i

religijskih poredaka koji su prethodili civilnom drutvu i koji su sadravali odreene preprjeke njegovom ozbiljenju. Civilno je drutvo
negativno odreeno preko svojih suparnika,
to se vidi i iz podnaslova knjige koji je zapravo parafraza naslova Popperovog djela Otvoreno drutvo i njegovi neprijatelji. U dvadeset
i devet kratkih poglavlja knjige koji ne ine
zatvorene i strogo odijeljene tematske cjeline,
istodobno se navode i potrebni uvjeti za njegovo ozbiljenje.
Civilno drutvo se prvo razluuje od segmentarne zajednice, svojstvene antikom gradu-dravi, ija je temeljna znaajka bila pretvaranje pojedinca u neodvojiv dio odreene
drutvene podskupine. Ona nije bila centralizirana u strogom smislu rijei, a postojao je i
pluralizam drutvenih uloga, no te su uloge u
segmentarnoj zajednici bile nametnute i sakralizirane razliitim ritualima. Individualna
sloboda nije postojala, pojedinac nije imao
mogunost samostalnoga izabiranja vlastitoga
poloaja u drutvu niti njegove promjene. Na
taj je nain drutvo vrilo neprimjetnu, ali
uinkovitiju tiraniju od one koja bi se mogla
oekivati od centalizirane sredinje vlasti. Antiki grad pojedincu namee pripisan identitet
... dok moderno razumijevanje slobode ukljuuje uvjet da se identiteti izaberu, a ne pripiu
(str. 18). Civilno se drutvo, dakle, ne moe
odrediti suprotstavljajui ga politikom
centralizmu ili ga poistovjeujui s pluralizmom drutvenih skupina. Potreban je i dodatni
uvjet individualna sloboda izbora vlastitoga
poloaja u drutvu.
Islamska je Umma drugi neprijatelj civilnoga drutva. Gellner je odreuje kao moralnu
zajednicu utemeljenu na zajednikoj vjeri i
provedbi njezina zakona. Ona je nastala kao
rezultat povijesnog razvoja islama, odnosno
borbe izmeu njegovih dvaju oblika; pukoga
islama, svojstvenoga seoskim i plemenskim
zajednicama te siromanom prigradskom stanovnitvu, kojemu je vjera bila potrebnija kao
osobna utjeha nego kao integrativna snaga.
Takav puki islam karakterizira ritualizam,
ekstatinost, kult karizmatskih sveenika zatitnika loze ili plemena. Drugi oblik islama je
tzv. fundmentalistiki ili visoki islam, koji se
razvio meu pripadnicima gradske buroazije i

183

trgovaca i koji se odlikuje skriptuaralizmom,

puritanizmom, potovanjem pravila, individualizmom te odbojnou prema pukom, ekstatinom prakticiranju vjere. Zahvaljujui kolonijalnoj i postkolonijalnoj dravi, razvoju komunikacijske i prometne infrastrukture, koja je
pridonijela centralizaciji drutva i njegovoj
gospodarskoj integraciji, prevladao je visoki
islam, kao odgovor na sveopu modernizaciju
Zapada. Takvo shvaanje islama modelski je
utjelovljeno u Ummi, apsolutnoj moralnoj zajednici. Njezina je jedina zadaa provedba
Svetoga zakona te u skladu s tim politiki i
drutveni poredak preputa klijentelistikoj
borbi saveza utemeljenih na srodstvu. Nema
potrebe za civilnim drutvom, kao skupom institucija koje ine protuteu dravi i mogu je
pozvati na odgovornost, jer je njezina jedina
odgovornost provedba Zakona. Ako to ne ini
grupa koja je na vlasti, zajednica e poduprijeti protivniku grupu koja e to initi.
Najvei dio izlaganja posveen je marksizmu i poredcima koji su nastali kao pokuaj
njegove realizacije. U takvim su poredcima
politika, ekonomska i ideoloka sfera stopljene u jednu (zbog ega ih Gellner naziva sekulariziranim Ummama), a vlast je shvaena kao
akter koji e ostvariti apsolutnu pravednost na
zemlji u obliku besklasnoga drutva. Civilno
je drutvo proglaeno prijevarom, instrumentom buroaske drave u potlaivanju i izrabljivanju, za kojim ne e biti potrebe u besklasnom poretku koji e biti ostvaren zahvaljujui
socijalistikom ureenju drutva i zakonitostima povijesnoga razvoja. Takve socijalistike
poretke autor naziva ideokracijama, a marksizam prvom sekulariziranom svjetskom religijom. Razlog tomu je posvemanja sakralizacija
svih segmenata drutva, osobito ekonomije
ime je ljudima oduzeta nuna suprotnost izmeu uzvienoga i zemaljskoga te mogunost
bijega u zemaljsko kad uzvieno privremeno
zamre ... (a) ... svijet ne moe nositi teret tolike svetosti (str. 46). Razlika izmeu islamske
Umme i tzv. sekularizirane Umme jest u tome
to prva odvaja svjetovno i religiozno tako da
ekonomskoj djelatnosti daje autonoman prostor. Uspjeh ili neuspjeh u ekonomskoj je areni
neovisan o vjerskim pravilima i ne dovodi ih u
pitanje. Marksizam to ne ini, u njemu je sve
dio istoga politiko-drutveno-ideolokoga sustava.

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXIX, (2002.), br. 3, str. 181195

On je ljudima oduzeo sferu profanosti u

kojoj mogu izvravati svakodnevnu rutinu, bez
obveze potvrivanja svoje opinjenosti poretkom, a to je dugorono bio prevelik teret transcedentnosti za obinoga ovjeka. Tenja za
civilnim drutvom, kao utoitem profanosti i
nevjernika zato se i tako snano pojavila
upravo u marksistikim poredcima, im je to
bilo mogue. Ono je bilo sinonim za kraj monolitnog ureenja drutva i monopola na istinu
i informacije.
Civilno je drutvo povijesno usko povezano s pojavom prosvjetiteljstva. Ono je prvo
proklamiralo naelo razuma, u suprotnosti prema naelu prisile ili lai/praznovjerja na kojima su se zasnivali dotadanji drutveni poredci. Preokret se u stvari dogodio kad su se
drutva koja su se okrenula proizvodnoj djelatnosti, i koja su slobodu i toleranciju proglasila najviim vrjednotama ljudskoga ivota u
zajednici, pokazala nadmonijima i naprednijima od tlaiteljskih i dogmatskih drutava.
Religija je, tonije reformacija, pri tome imala
veliku ulogu. Ona je individualizirala ljudsko
spasenje te ukinula izdvojenu sveeniku kastu, pretvarajui svakoga ovjeka u vlastitoga
sveenika. Shvaajui da je pravednost nemogue ostvariti na zemlji, puritanci su internizirali vjerske dunosti (privatizacija vrline), a
u profanom su se svijetu okrenuli proizvodnoj
djelatnosti, koju obavljaju gotovo religijskim
zanosom, bez elje za gramzivou, to je
omoguilo ponovno ulaganje i privredni rast; i
bez elje za politikom moi, to ih je uinilo
prihvatljivima nosiocima vlasti i omoguilo
integraciju u drutvo. To je znailo i pojavu
civilnoga drutva, tj. modernoga liberalnoga
drutva, gdje su politiko i drutveno-ekonomsko podruje odijeljeni, za razliku od dotad
prevladavajuih vrsta drutava; ritualiziranopluraliziranoga drutva, drutva utemeljenoga
na rodbinskim vezama, ili politiko-ekonomski unificiranoga drutva feudalnoga tipa.
Ekonomska je decentralizacija, prema tome
jedan od uvjeta civilnog drutva; bez nje nema
pluralnosti, niti ekonomskih institucija koje e
predstavljati protuteu dravi koja centralizira
politiku mo. Drugim rijeima, upravo zato
to politika mo mora biti centralizirana,
protutea, ili ravnotea moi bez koje nema
slobode mora biti uspostavljena u ekonomskoj
sferi. No, Gellner se ne zalae za isti trini

184

model neoliberalnoga tipa, tovie s prijezirom

odbacuje moderno drutvo koje ne bi ukljuivalo i nekakav oblik socijalne drave ili mogunosti regulativnoga presezanja drave u
ekonomsku sferu.
No, prosvjetiteljstvo je imalo i nekih nedostataka. Kao glavnu zabludu autor navodi njegovu tenju da vladavinu razuma proglasi vladavinom istine. Prosvjetitelji su nastojali stare
poretke, zasnivane na lai i prisili, odnosno
temeljnom konsenzusu o nekim drutvenim
vrijednostima, prethodno izabranim idejama
koje su integrativni princip cijeloga poretka i
koje razum ne dovodi u pitanje, zamijeniti novim poretkom, zasnovanim na Istini i Razumu.
Drugim rijeima, koristili su iste metode, pozivajui se na druge vrijednosti. To je na kraju
dovelo do jakobinskoga terora i Napoleonove
diktature.
U suprotnosti s takvim oblicima drutvenih poredaka, slobodni se poredak temelji na
sumnji i kompromisu. Drutvo dodue mora
imati neke zajednike znaajke i vrijednosti,
no hoe li ih njegovi lanovi prihvatiti i djelovati u skladu s njima ovisi o njihovoj slobodnoj volji. Oni ne moraju slijediti zajedniku
vjeru, niti biti odani nekakvoj proklamiranoj
Istini. tovie, slobodni poredak podrazumijeva da njegovi lanovi imaju obvezu krajnje
sumnje i podvrgavanja unutarnjem autoritetu
jer drutvena suradnja, odanost i solidarnost
ne pretpostavlja zajedniku vjeru (str. 91).
S tim je usko povezana i ovjekova modularnost kao uvjet civilnoga drutva. Ona podrazumijeva slobodu individualnoga izbora
uvjerenja ili mjesta u drutvu te mogunost
njihove nesmetane promjene (za razliku od ritualom i rodskim vezama vrsto fiksiranoga
drutvenoga poloaja u segmentarnim zajednicama). Modularan ovjek mora biti sposoban
za lucidno, kartezijansko miljenje, razmatranje stvari pojedinano i neovisno jednih o
drugima. esto je neizbjena posljedica toga
njegova otuenost od integrirane, totalne kulture.
Temeljna znaajka modernih drutava jest
kulturna homogenost (standardizacija izraza,
sposobnost o kontekstu neovisne komunikacije, kodificirani skup simbola), nametnuta
prirodom rada u masovnom, visoko pokretlji-

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXIX, (2002.), br. 3, str. 181195

vom drutvu meu anonimnim pojedincima.

Takva modularnost omoguuje civilno drutvo, no njezin je posredni razultat i nacionalistiko drutvo, jer visoka kultura, koja vie
nije povlastica odreenoga sloja ljudi, nego
itavoga drutva, odreuje i granice toga drutva. Drava svojim monopolom nad sredstvima obrazovanja postaje politikim zatitnikom kulture, a moderni ovjek nacionalistom, u smislu da je njegov identitet odreen
njegovom pismenom kulturom.
Povijesno gledano, liberalizam i nacionalizam su u poetku bili saveznici, izloivi zahtjev za veim pravima pojedinca i veim pravima kultura protiv zajednikoga neprijatelja
apsolutistike drave. No, kult zajednice i individualizam u konanici su logiki nespojivi.
Nacionalizam je teio izgradnji nove visoke
kulture, razliite od kulture stare prijestolnice,
to je i uinio, kodifikacijom i standardizacijom tradicije lokalnih pukih zajednica. Liberalizam je pak, personaliziran u novoemancipiranoj intelektualnoj buroaziji, ostao vezanim
uz ublaeni apsolutizam starih prijestolnica
kao jedinom utoitu od takvoga etnikoga i
kolektivistikoga nacionalizma.
Civilno drutvo ima dva aspekta; drutveno-ekonomski, koji je povijesno i logiko ishodite njegova nastanka. Autonomna ekonomija s pluralnim proizvodnim jedinicama koja
osigurava ravnoteu moi spram neophodne
politike centralizacija nuan je preduvjet civilnoga drutva. Taj aspekt civilnoga drutva
uvjetno se moe nazvati civilnim drutvom u
irem smislu. Drugi je aspekt civilnoga
drutva politiki i odnosi se na onaj dio
drutva koji stoji u oprjeci prema politikoj
strukturi, unutar politikoga poretka, a ini ga
skup institucija koje ine protuteu dravi, u
koje ljudi ulaze i izlaze slobodnom voljom, a
koje drava nadzire i titi (civilno drutvo u
uem smislu). U temelju obaju ovih aspekata
nalazi se modularni ovjek, odreen svojom
sposobnou obavljanja razliitih drutvenih
funkcija i njihovom nesmetanom promjenom.
Drava je instrument ekonomije i drutva,
no ima i ovlasti upletanja u te sfere radi otklanjanja patolokih uinaka privatnih interesa. U
ekonomskoj sferi, civilno se drutvo oslanja na
gospodarski rast, a u drutvenoj na odsutnost
ideolokoga monopola.

185

Na posljetku, Gellner civilno drutvo suprotstavlja demokraciji. Njegov prigovor osnovnoj tezi demokracije da je drutveni poredak rezultat volje njegovih pripadnika jest
da zanemaruje injenicu da su odluke lanova
drutva determinirane kulturnim kontekstom u
kojemu ive. Ona je primjerena donoenju
malih odluka unutar postojee strukture, ali
izabiranje ukupnih drutvenih struktura ili
vrijednosnih sustava po demokratskim principima autor smatra apsurdnim. Egalitarizam,
koji demokracija takoer podrazumijeva, isto
je neostvariv jer drutvo ne daje jednaku vanost svim lanovima pri donoenju odluka.
Demokracija je tako, preskriptivni model, neostvariv u praksi. Civilno drutvo pak, uzima u
obzir institucionalne preduvjete i povijesni
kontekst svoga nastanka te je zato realistiniji
model.
U vezi s ovim nameu se neka pitanja.
Prvo, Gellner ne razmatra politiku slobodu.
Za njega je ekonomska samostalnost i sloboda
izbora drutvenoga poloaja dovoljan jamac
ljudske slobode. Iz toga slijedi i njegovo pogrjeno i preiroko poimanje demokracije.
Demokraciju ne shvaa kao model izbora nosioca politike vlasti (ili u najirem tumaenju
oblika politikoga poretka) u nekoj zajednici
od strane lanova te zajednice. On dri
nespojivim da je politiki poredak istodobno
odreen svojim kulturnim i povijesnim kontekstom s jedne te da se, s druge strane njegov
oblik ili vodstvo moe formirati na temelju
slobodnoga izbora njegovih lanova. Egalitarizam takoer treba promatrati u smislu jednakosti prava i sloboda, ponajprije prava glasa, a
ne u smislu jednakosti u pristupu i alokaciji
ekonomskih sredstava. Demokracija je, uistinu
neostvariva na ekonomskom planu, ali ona i
nije ekonomska, nego politika kategorija, kao
to i ljudska sloboda nije dovoljna samo u
svom negativnom odreenju.
Domagoj Vujeva

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXIX, (2002.), br. 3, str. 181195

Prikaz
Nika Stani
Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i
20. stoljeu
Barbat, Zagreb, 2002., 255 str.
Gotovo da nema dvojbi da je nacionalizam
i dalje jedna od kljunih politikih ideologija u
Hrvatskoj. Unato tome, o nacionalizmu se
premalo i nedovoljno sustavno znanstveno pie. To se podjednako odnosi i na politologe i
sociologe. Za razliku od njih, hrvatskom su
nacionalizmu povjesniari uvijek posveivali
vie panje. Meutim, samo su neki od njih
ozbiljno uzimali u obzir teorijske modele u
njegovu prouavanju. Zagrebaki povjesniar
Nika Stani svakako ulazi u ovu skupinu. To
potvruje i njegova najnovija knjiga Hrvatska
nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeu koja
je, po svemu sudei, vaan prinos u razumijevanju nastanka i razvoja ideje hrvatske nacije i
nacionalne drave.
U prvom dijelu knjige pod nazivom Osvit
nacije Stani definira pojam nacije i razmatra njegov moderni razvoj te glavne dogaaje i
mislioce na koje su se pozivali hrvatski teoretiari nacije. Drugi dio Etnicitet na hrvatskom prostoru u 19. i 20. stoljeu donosi
jasno teorijsko i pojmovno odreenje stanja i
odnosa na ovom prostoru u tom razdoblju,
kako bismo znali kad uope moemo govoriti
o postojanju hrvatske nacije. U treem se dijelu Hrvatska i perin boga Kairosa razmatraju konkretni dogaaji i politike koje su
hrvatski politiari provodili tijekom zadnjih
dvaju stoljea kako bi se na koncu dokopali cilja samostalne i meunarodno priznate Republike Hrvatske.
Razlikovanje graanskoga nacionalizma
i etno-nacionalizma temeljno je autorovo
polazite. Naime, graanski je nacionalizam
vrsto povezan sa zapadnim shvaanjem nacije, koji politiki izraz dobiva Francuskom
revolucijom. Nacija se poima kao politika
zajednica ravnopravnih graana koji na sebe

186

preuzimaju ulogu nositelja suverenosti. U tom

je smislu svaki graanin Francuske pripadnik
francuske nacije, kao to je i svaki graanin
SAD-a pripadnik amerike nacije, neovisno o
etnikom podrijetlu. Za razliku od ovakvoga
pojma nacije, u srednjoeuropskoj je tradiciji
prisutan etno-nacionalizam koji, kao to mu
i samo ime govori, pripadnost nekoj naciji
vrsto vee uz etniku pripadnost. Autor je to
potkrijepio i sliicom iz naega suvremenoga
drutvenoga ivota po kojoj je Hrvatima neobino Hrvatom nazvati (etnikog) Bugarina
koji je zlatnu medalju u dizanju utega osvojio
kao lan reprezentacije Republike Hrvatske
(str. 6).
Kako je uope dolo do nastanka nacije?
Do odgovora Stani dolazi analizom predmodernoga drutva u kojem se zamjeuju etnika
zajednica i staleka nacija (u hrvatskom sluaju staleka natio croatica hrvatskoga
plemstva) kao zajednice koje nisu lokalno
ograniene. One su imale integrirajui potencijal i uglavnom bile kulturno odreene ali im
je nedostajala sveobuhvatnost. Prva je povezivala obian puk, a druga plemstvo. Na tim se
osnovama kasnije gradi nacija kao jedinstvo
svih drutvenih slojeva koje od staleke nacije
batini elju za institucionaliziranjem. Moderni pojam nacije, naime, potpuno ozbiljenje doivljava tek u dravi. Institucionaliziranje je
provedeno se u periodu od 16. do 18. stoljea.
Drava je dobila nove dimenzije: tono odreen teritorij, monopol primjene sile na tom teritoriju, te unutranju i vanjsku suverenost.
Razbijen je korporativni sistem te su se poele
osnivati javne ustanove pod izravnom ovlasti
drave, koje su bile zaduene za obavljanje
razliitih poslova od javnoga interesa. Raspad
korporativizma otvorio je i prostor za integraciju ljudi koji ive na odreenom teritoriju u
jedinstvenu tvorbu naciju.
Nakon ovoga izvoda, podrobno se objanjava razlika izmeu zapadnoga i srednjoeuropskoga pojma nacije. Kako je na pojam nacije upravo dio ove posljednje tradicije, autor
mu daje mnogo vie prostora. Prema zapadnom su shvaanju nastanka nacija jezik i kultura imbenik koji je u graansku odnosno
politiku naciju integrirao pripadnike razliitih etnija (str. 24). Tako je afirmacija nacionalnoga identiteta bila izjednaena s borbom

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXIX, (2002.), br. 3, str. 181195

za drutvenu emancipaciju, te je kulturni identitet bio stavljen u slubu toga bitnoga cilja,
to je ostavilo trajno obiljeje sadraju zapadnoga pojma nacije (str. 23).
Puno je kompliciraniji nastanak nacija na
srednjoeuropskom tlu. Dogodio se kasnije i
sadravao je brojne posebnosti i suprotnosti
karakteristine za ovo podruje. Manjine su se
u vienacionalnim dravama nale u vrlo nezavidnu poloaju, jer je geslo ravnopravnost
pojedinca-graanina iza sebe krilo tiraniju veine. U ovoj koncepciji nacija trai rtvovanje
pojedinca poradi nacionalnih interesa. Ako su
nacije nadreene pojedincu, onda je logino da
su srednjoeuropske nacije u nastajanju morale
pronai vrste integracijske faktore kako bi
imale legitimitet da takvu rtvu trae od pojedinca. U tu je svrhu najbolje posluio jezik, pa
su i hrvatski preporoditelji pokrenuli veliku i
sloenu zadau jezine standardizacije Trojedne kraljevine. Habsburka monarhija nije uspjela nametnuti njemaki jezik (osim dakako u
svome austrijskom dijelu), pa se u prvoj polovini 19. stoljea otvorio irok prostor za djelovanje hrvatskih jezikoslovaca. Ideje graanskoga liberalizma bile su u drugom planu te su
sluile samo kao potpora pravu na nacionalnu
slobodu.
Stani nas upozorava i na postojanje integracijskih sredita u kojima su se nove ideje
razvijale. Ponajprije stavlja naglasak na sredita unutar Habsburke monarhije (Prag, Budim-Peta, Bratislava, Ljubljana, Zagreb).
Svako je integracijsko sredite unutar
zatvorenih plemikih skupina poelo stvarati
ideju o postojanju vlastite nacije, te postupno
irilo tu ideju na ostale slojeve puanstva.
Nijedno sredite nije imalo na raspolaganju
dravu kao prostor institucionaliziranja
vlastitih tenji, pa se teilo uvrivanju pojma
jezine, zatim i kulturne nacije, koja moe
opstati i bez drave. Povezivanje u jedinstveni
korpus temelji se, dakle, na zajednikom
jeziku i zajednikom kulturnom identitetu.
Treba naglasiti da se ne poziva samo na
prirodno pravo na samoodreenje, nego i na
povijesno dravno pravo. Ono je temelj za
nastanak politikoga naroda, koji zbog svoje
prolosti i na osnovi pravnih akata kojima je
ulazio u razliite dravne tvorbe ima
legitimitet za traenje vlastite dravnosti.

187

Ovaj je koncept doivio i svoja politika

oivotvorenja. Ovdje autor, prije svega, istie
njemaku i maarsku naciju. Zahvaljujui slabosti k.u.k. monarhije, odnosno snazi Pruske
nakon Austrijsko-pruskoga rata 1866. dolo je
do Austro-ugarske nagodbe i ujedinjenja Njemake. Ovako su spomenute nacije doekale
ostvarenje svoje dravnosti. Maarska je samostalnost u okviru dualizma bila toliko izraena da je teko govoriti o bilo kakvoj podinjenosti. Druge su nacije unutar Austro-Ugarske ostale podinjenima jer nisu imale politike snage novu dualistiku dravu uiniti federalistikom.
Na kraju prvoga dijela knjige Stani se
osvrnuo na trenutano stanje nacija u svijetu. S
jedne strane, u zapadnom se dijelu svijeta
zbivaju obratni procesi, tj. bude se etnonacionalizmi, a s druge se pokuavaju stvarati graanske nacije u srednjoj Europi. Naime, sve se
vie uju glasovi podinjenih nacija kakve su
npr. Baski i Katalonci u panjolskoj ili Irci,
koti i Velani u Velikoj Britaniji. Imigranti u
Njemakoj, Francuskoj i SAD-u organiziraju
se po etnikim skupinama. Izgleda da se unutar tih tradicionalnih graanskih drava poinju formirati pojedini etno-nacionalizmi, pa
jaa i utjecaj ksenofobinih desniarskih stranaka i radikalnih teroristikih skupina. Unutar
pojedinih graanskih drava zaotravaju se
odnosi izmeu pojedinih etnikih skupina koje
bi trebale ivjeti sretno i skladno pod parolama
graanskoga osjeaja pripadnosti. S druge
strane, vidljivo je da se u Hrvatskoj pokuava
uspostaviti graanska nacija i graanska drava. Kao to autor kae, nakon 3. sijenja 2000.
godine vie nam se nitko ne obraa s Hrvatice
i Hrvati, pa eventualno nakon toga graani
Republike Hrvatske, nego je danas dovoljno
rei samo graani Hrvatske.
Drugi je dio knjige posveen objanjenju
procesa preoblikovanja hrvatske etnike zajednice u hrvatsku naciju koji je trajao dva
stoljea. Dojam je kako je ovo i najbolji dio
knjige. Autor je precizno definirao razliite
pojmove vezane uz razvoj hrvatske nacije ostavljajui malo prostora za politike kontroverzije. Jedan je od takvih i pojam hrvatskoga
prostora koji ide od Drave do Jadranskog
mora, te od Sutle i Dragonje do Drine i ulaza u
Boku kotorsku. Danas se u politikom pogledu

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXIX, (2002.), br. 3, str. 181195

protee preko dviju samostalnih drava, Republike Hrvatske, koja obuhvaa najvei dio
hrvatskoga stanovnitva, i Republike Bosne i
Hercegovine u kojoj postoji najvea skupina
hrvatskoga stanovnitva izvan Hrvatske (str.
71). Hrvatski je prostor za Stania politoloka i socioloka kategorija (str. 72), nipoto
poziv na hrvatski ekspanzionizam. Taj se pojam ovdje upotrebljava kako bi se oznailo
podruje na kojem ive ljudi s osjeajem zajednikoga identiteta, to je nepobitna injenica.
Nakon brojnih migracija uzrokovanih uglavnom turskim provalama, hrvatsko se stanovnitvo konano skrasilo na prostoru tzv.
prekinutoga prstena, tj. od povijesne Slavonije, Hrvatske, Istre i Dalmacije do dubrovakoga podruja, te u bosanskoj Posavini i zapadnoj Hercegovini, s tankom poveznicom izmeu tih krakova u srednjoj Bosni (str. 78).
Kad je rije o vremenskom odreenju formiranja hrvatske nacije, autor se slae s veinom povjesniara i kao poetak nacionalnoga
okupljanja uzima 1790., godinu poslije Francuske revolucije i neposredno nakon smrti Josipa II. i obnove politikoga ivota.
Djelovanje preporoditelja bilo je oteano
injenicom da se hrvatski prostor tada nalazio
podijeljen izmeu Mletake republike (obalni
dio Istre, Dalmacija od Zrmanje do Neretve),
Dubrovake republike, Osmanlijskoga carstva
i Habsburke monarhije (s time da su
Slavonija i Hrvatska bile pod ugarskom
upravom, a unutranjost Istre i Vojna krajina
pod austrijskom). Unato takvoj razbijenosti
hrvatskoga prostora, meu pukom je postojala
hrvatska svijest. Ovo je i temelj autorove teze
o postojanju hrvatske etnike zajednice,
zasnovane na zajednikoj kulturi, osobito
jeziku. Tako se i pojavio hrvatski
protonacionalizam, koji se s obzirom na vjersku podjelu poeo izrazito diferencirati u odnosu na ostale protonacionalizme s ovog prostora. Naime, zahvaljujui autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve, svi su pravoslavci integrirani u srpsku naciju, a dugotrajna turska opsada uzrokovala je i odvajanje islamskoga stanovnitva u zasebnu etniku zajednicu. Katolici su se integrirali u hrvatsku naciju te je tako
vjera u velikoj mjeri odredila opseg novovjekovnih etnikih zajednica, a moda i stvorila
zametak krvavih sukoba i na kraju 20. stoljea.

188

Etnike su se zajednice preko staleke

natio croatica i pokrajinskih partikularizama
razvile do hrvatske nacije. Staleku su naciju
inili plemstvo, sveenstvo, slobodni kraljevski gradovi i njihova inteligencija (str. 95),
koji su imali izraen osjeaj kolektivnoga
identiteta. Podruje virtualne staleke drave
bilo je svugdje gdje su hrvatski plemii obnaali vlast, dakle i na dananjem teritoriju BiH.
Staleki je projekt bio Trojedna kraljevina
Dalmacija, Hrvatska i Slavonija kao nasljednica srednjovjekovne hrvatske drave. No,
ukidanjem feudalizma (1848.) ukinute su i
brojne plemike povlastice, pa su se konzervativne snage udruile u autonomake skupine
(najjaa je bila u Dalmaciji), upravo zato da bi
ouvale stara prava. Partikularizmi nisu naili
na plodno tlo i nisu mogli zaustaviti daljnji razvoj hrvatske nacije, koji je iao paralelno s
razvojem graanskoga drutva. Drutvena je
elita postupno integrirala novostvorene drutvene slojeve u naciju. U prvoj polovini 19.
stoljea naciji pripadaju samo imuni ili obrazovani. Nakon 1870. HSP preuzima nacionalnu integraciju od Narodne stranke i u naciju
uvodi novonastalo graanstvo, a proces se zaokruuje poetkom 20. stoljea Radievim
ukljuivanjem seljatva.
Trei je dio knjige popularno napisan. Pogodan je za iroki krug itatelja koje zanimaju
samo politike prekretnice od 1790. do 1992.
U opirnoj kronologiji Stani vrlo prohodno
prikazuje stalna laviranja hrvatskih politiara u
traenju oslonca izmeu Bea, Pete ili Beograda, razvoj Trojednice od kraljevstva unutar
Habsburke monarhije, preko tekih vremena
pod Ugarskom za vrijeme dualizma, kratkotrajne Drave Slovenaca Hrvata i Srba, apsolutistike Prve Jugoslavije, faistike NDH
kojoj se suprotstavljaju prokomunistiki i federalistiki orijentirani hrvatski partizani, republike unutar socijalistike Druge Jugoslavije, do 1992. i ostvarenja projekta samostalne
Republike Hrvatske.
Na kraju se moe rei da je Stanieva Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeu vrlo dinamino tivo, pogodno za povjesniare, politologe i sociologe, ali i za neakademsko itateljstvo. Nije lako napisati knjigu koja
odgovara potrebama tako irokoga kruga itatelja, pa je i zato ovo djelo iznimno znaajan

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXIX, (2002.), br. 3, str. 181195

prikaz nastanka hrvatske nacije i nacionalne

drave. Knjiga bi bila potpunija da su se za
pojedine citate navodili njihovi toni izvori, a
ne samo selektivan popis bibliografije na kraju
knjige. Bez obzira na to, autorovoj objektivnosti i dosljednosti zaista nema zamjerki, pa
mi samo preostaje da parafraziram naslov jednog od poglavlja. Jo Hrvatska ni propala dok
ima ovakvih knjiga!
Juraj Sajfert

Prikaz
Vlasta Iliin, Furio Radin (ur.)
Mladi uoi treeg milenija
Institut za drutvena istraivanja u Zagrebu i Dravni zavod za zatitu obitelji, materinstva i mladei, Zagreb 2002., 355 str.
Knjiga Mladi uoi treeg milenija pripada
relativno skromnom opusu literature o mladima koja je teorijski, empirijski i metodoloki
dobro utemeljena. Predgovor ovoj opsenoj
studiji, plodu longitudinalnoga (gotovo petnaestogodinjega) istraivanja o mladima na prostoru bive Jugoslavije i samostalne Hrvatske,
napisao je Josip upanov, koji je, uz Srana
Vrcana i Mirjanu Ule (Ljubljana), i recenzent.
Autori dolaze s Instituta za drutvena istraivanja u Zagrebu uz Vlastu Iliin i Furija Radina (koji su i urednici knjige) to su jo Branislava Baranovi, Helena timac Radin i
Dinka Marinovi Jerolimov.
Knjiga je rezultat empirijskoga istraivanja provedenoga 1999. godine na uzorku od
1.700 mladih (od 15 do 29 godina) iz cijele
Hrvatske, a za komparativnu analizu koriteni
su rezultati slinoga istraivanja mladih provedenoga 1986. godine. Dobiveni rezultati
prezentirani su u dvanaest poglavlja koja
obuhvaaju uvodno i zavrno poglavlje, te deset problemskih tekstova emu je dodan saetak na engleskom jeziku i, kao prilog, upitnik s dobivenim podatcima. Studija je te-

189

matski relativno iroko koncipirana jer pokriva

probleme mladosti i odrastanja, vrijednosti,
religioznosti, nacionalne vezanosti, politike,
obrazovanja, radnih vrijednosti, nezaposlenosti i rada na crno te interesa i slobodnoga
vremena. Svako od navedenih poglavlja, osim
prvoga i zavrnih razmatranja, ima istu formalnu strukturu, to studiji osigurava kontinuitet i preglednost, i to: uvod, raspravu problema (uz dosljedno provedenu komparativnu
i sociostrukturnu analizu), zakljuak i literaturu. U prikazu ovoga djela ukratko u pokazati
osnovne rezultate do kojih su istraivai doli.
U uvodnom poglavlju, Drutveni kontekst i
metodologija istraivanja, Vlasta Iliin i Furio
Radin analiziraju ulogu mladih u tranziciji i
zakljuuju da ih se i dalje tretira paternalistiki, jer probleme koji ih tite u javnost posreduju stariji koji za njih donose i odluke, a da
pri tom sami mladi nemaju realne mogunosti
utjecaja na te procese (14). Bit odrastanja
mladih u tranzicijskim drutvima jest u tome
to oni s jedne strane prolaze kroz univerzalno razdoblje sazrijevanja i pripremanja za preuzimanje trajnih drutvenih uloga, a, s druge
strane, taj se proces zbiva u drutvu koje i
samo prelazi iz jednog drutvenog ustroja u
drugi (15). Recentna analiza problema mladih
iz dvadeset i sedam tranzicijskih zemalja, ime
se bavio UNICEF (2000.), detektirala je temeljni raskorak izmeu stavova i sposobnosti
mladih te njihovih stvarnih postignua. Konkretno, pokazuje se da mladi u tranzicijskim
zemljama vie podravaju trine i demokratske reforme nego stariji, ali manje sudjeluju u
razliitim procesima, zainteresirani su za drutveni i politiki ivot svojih zemalja, ali se
spram funkcioniranja novih demokratskih institucija odnose kritiki i sa skepsom, izloeni
su veim zdravstvenim rizicima nego prije, a
imaju nedostatan pristup relevantnim informacijama i slubama; iskazuju znatnu toleranciju
prema razliitim oblicima nezakonitoga ponaanja i ee su u sukobu sa zakonom nego
prijanje generacije mladih, pridaju veu vanost obrazovanju, ali rjee zavravaju vie
stupnjeve obrazovanja, prihvaaju vrijednosti
obitelji, ali sve vie odgaaju ili izbjegavaju
zasnivanje vlastite obitelji nego prethodne generacije, pokazuju visok stupanj fleksibilnosti
i prihvaanje novih ekonomskih strategija, ali
stopa nezaposlenosti meu mladima je i nada-

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXIX, (2002.), br. 3, str. 181195

lje barem dvostruko via nego meu starijima.

Promatrajui ove nalaze integralno, moe se
rei da se na nizu podruja svakodnevnoga ivota poloaj mladih u tranzicijskim drutvima
nije poboljao u odnosu na starije, a da se u
usporedbi s mladima iz razdoblja prije tranzicije jo i pogorao (16).
U drugom poglavlju Mladost, odraslost i
budunost Vlasta Iliin se na poetku poziva
na ve otprije poznato odreenje dobi kao one
kategorije koja jasno pokazuje sukob izmeu
pripisanoga i postignutoga statusa pri rangiranju pojedinca, a na mladost gleda kao na razdoblje novicijata, kao period u kojem se
mladima priznaje psihofizika, ali ne i socijalna zrelost. Ono to autoricu najvie zanima
jesu granice mladosti i kriteriji odrastanja. Ona
istie i pokuava objasniti notornu injenicu
produljivanja mladosti u individualnoj biografiji kao trend koji pojedincu pravi probleme,
ali mu moe i odgovarati iz razliitih razloga.
Autorica registrira dvije takve orijentacije, odraslocentrinu i mladocentrinu, i dva procesa,
sinkronizirani i nesinkronizirani. Odraslocentrinoj orijentaciji skloniji su mladi sa sela i
nie obrazovani, koji ele to prije preuzeti
trajne drutvene uloge. Oni prolaze obrazac
odrastanja koji je obiljeen vremenskom sinkronizacijom i sadrajnom koordinacijom kojoj je cilj ekonomska neovisnost, stalno zaposlenje i formiranje obitelji. Mladocentrinu
orijentaciju prati nastojanje mladih da to dulje ostanu u omladinskom statusu te svjesno
odgaanje ili odbijanje preuzimanja trajnih socijalnih uloga. Pokazalo se da su na djelu ve
dugo uoljive tendencije: brak je izgubio na
vanosti, a poraslo je zanimanje za izvanbranu zajednicu dok je na znaenju dobilo roditeljstvo i osiguranje vlastitoga stambenoga
prostora. Dakle, nedvojbeno jest to da je u
suvremenom drutvu tradicionalni obrazac odrastanja pretrpio znatne transformacije u
smjeru nesinkroniziranoga obrasca koji u krajnjoj konzekvenciji vodi promjeni oblika ponaanja i diskontinuiteta u posredovanju nekih
drutvenih normi s generacije na generaciju
(28). to se odraslih tie, veina cijeni mladost
te njoj pripadajua pozitivna obiljeja: vitalnost, poduzetnost, neiskvarenost, slobodu,
kreativnost, fleksibilnost, otvorenost, mladenaki izgled itd., ali ne i same mlade zbog uvrijeene predodbe o njima i njihovoj navod-

190

noj neodgovornosti, nekompetentnosti, nepouzdanosti, povrnosti itd. Iz toga ambivalentnoga odnosa prema mladima proizlazi i spomenuti paternalizam koji kod njih sve vie nailazi na odbijanje. Na osnovi postojee situacije moe se ustvrditi da je hrvatsko drutvo
jo u znatnoj mjeri obiljeeno tradicionalistikim shvaanjima koja su utjelovljena u paternalistikom tretiranju mladih te da ozbiljna
analiza tih shvaanja, za koju je nuna odreena razina razvijenosti, tek slijedi.
Tree poglavlje knjige Vrijednosne hijerarhije i strukture autora Furija Radina
usmjereno je na ispitivanje vrijednosti mladih i
promjena nastalih u promatranih petnaestak
godina. Najzanimljiviji je nalaz da je meu
mladima porasla zastupljenost gotovo svih
promatranih vrijednosti, kao to su: materijalni
poloaj, samosvojnost, profesionalni uspjeh,
nacija, vjera i vlast. U tom je kontekstu iznimka politiko potvrivanje, koje je suvremenoj
mladei jo manje vano nego prijanjim
generacijama mladih. Nakon iscrpne empirijske analize autor zakljuuje da se sve, to je
bilo rezultat suavanja ivotnih resursa i perspektiva ... pokazalo kao jo izraenije zastupanje vrijednosti privatnosti i individualne
afirmacije, s jasnom porukom da mladi svoju
budunost sve vie vide kao cilj koji se moe
postii iskljuivo oslanjajui se na vlastite
snage i potporu obitelji i blinjih, uz veliko
nepovjerenje prema institucijama drutva,
osobito onim politikim (76).
Dinka Marinovi Jerolimov u etvrtom je
poglavlju, naslovljenom Religioznost, nereligioznost i neke vrijednosti mladih, temeljito i
ekstenzivno analizirala neke aspekte (ne)religioznosti meu mladima te povezanost religijske samoidentifikacije s posljedinim dimenzijama religioznosti. Poetni rezultat, koji
pokazuje naraslu religioznost mladih, u skladu
je s nalazima drugih empirijskih istraivanja
provedenih u tranzicijskoj Hrvatskoj. Prema
sudu mladih ispitanika, do porasta religioznosti, odnosno odlazaka u crkvu, dolo je iz
dvaju osnovnih razloga: zbog drutvene poeljnosti takvoga ponaanja, te promijenjenih
okolnosti u kojima je mogue slobodnije iskazivati vjerska uvjerenja i osjeaje. Osobito je
zanimljiva autoriina analiza razlika u stavovima izmeu mladih razliitih stupnjeva reli-

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXIX, (2002.), br. 3, str. 181195

gijske samoidentifikacije. Ona je pokazala da

se skupine uvjerenih vjernika (koji prihvaaju
sve ono to njihova vjera ui) i vjernika koji
ne prihvaaju sve to njihova vjera ui, meusobno znatno razlikuju u svim istraivanim
dimenzijama. Na koncu, D. Marinovi Jerolimov zakljuuje da je meu mladim vjernicima
dimenzija vjerovanja razvijenija od propisane
vjerske prakse, kao i to da mladi na razini
vjerovanja (kao to, uostalom, paralelno prihvaaju crkvena i izvancrkvena vjerovanja)
oito ne doivljavaju nespojivim smatrati se
religioznima, a imati stavove suprotne stavovima svoje religije i Crkve u podruju seksualnosti i morala (122). Drugim rijeima, uz
religijske vrijednosti paralelno egzistiraju i sekularne ideje i vrijednosti, to pokazuje svojevrsni vrijednosni relativizam, ali i na otvorenost mladih spram drugoga i drukijega izvan
tradicionalne religioznosti.
Mladi u Hrvatskoj izmeu nacionalnog
identiteta i europske integracije naslov je petoga poglavlja, autorice Branislave Baranovi.
Njezina analiza upuuje na heterogenu strukturu nacionalne svijesti mladih u svim istraivanim dimenzijama, tj. odnosu prema vlastitoj
i drugim nacijama, te europskim integracijskim procesima. Potvreno je da je nakon
osamdesetih godina prologa stoljea dolo do
pada atraktivnosti kozmopolitskih stavova, a
do porasta prihvaanja nacionalno obojenih
tvrdnji. Utvrena je takoer vea socijalna distancija prema istonim i nekatolikim nacijama (Bonjaci, Srbi, Albanci), nego prema
zapadnoeuropskim i katolikim nacijama. S
druge strane, kad je rije o stavovima o ukljuivanju Hrvatske u europske integracijske procese, utvreno je da su znatno rasprostranjeniji
proeuropski nego antieuropski stavovi. Pritom
se pokazalo to da veina mladih ima kritiki
odnos prema tadanjoj osposobljenosti Hrvatske da udovolji kriterijima za ulazak u Europu, a to se ticalo i nedovoljne demokratiziranosti drutvenoga i politikoga ivota, kao i
nedovoljne ekonomske razvijenosti. Autoriini
se nalazi najkrae mogu saeti u iskaz da, ako
je veza mladih s vlastitom nacijom tijekom
devedesetih godina bila vra nego osamdesetih, pa i sa znakovima etnocentrizma, veina
je mladih unato razdoblju snane nacionalne
homogenizacije, ouvala tipino generacijska
obiljeja: kritinost i otvorenost za pluraliza-

191

ciju drutvenog prostora i svijet oko sebe

(153).
esto poglavlje, autorice Vlaste Iliin,
Mladi i politika, jedno je od ekstenzivnijih i s
obiljem zanimljivih podataka, osobito za politologe. Kao to se moglo i oekivati, utvreno je da mladi nisu monolitno politiko tijelo,
jer su meu njima prisutna slina politika raslojavanja kao i meu starijima. Tako je utjecaj stranakih preferencija vrlo prepoznatljiv i
sukladan rezultatima drugih istraivanja: po
nizu politikih stavova na jednoj su strani pristae SDP-a i LS-a, njihov su antipod pristae
HDZ-a i HSP-a, dok su simpatizeri HSLS-a i
HSS-a negdje izmeu. Ukupno dobiveni rezultati upuuju na to da odnos mladih spram
politike karakterizira njihovo razmjerno solidno razumijevanje drutvene stvarnosti, zadovoljavajui demokratski potencijal i naelna
suglasnost da bi mladi trebali biti prisutniji u
politikom ivotu Hrvatske (198). Pokazalo
se da su mladi svjesni generacijske politike
marginaliziranosti i da razloge tomu pronalaze
ponajvie u destimulativnom drutvenom okruenju nego u vlastitoj nekompetentnosti.
No pritom svoj ukupni drutveni poloaj tek
treina mladih vidi kao neravnopravan u odnosu na starije, to vodi zakljuku da mladi politiku ne doivljavaju kao integralni dio svoga
svakodnevnog ivota, niti politiku mo percipiraju kao jedan od najvanijih elemenata
ukupne drutvene moi, a u krajnjoj instanciji i
komponentu drutvenog statusa (199). Autorica veliku pozornost posveuje generacijskoj
distinkciji (politike) moi i meugeneracijskim odnosima, za opisivanje koje koristi sintagmu mrzovoljna meugeneracijska koegzistencija (200). Iz uvida u rezultate analize i
zbivanja na hrvatskoj politikoj sceni V. Iliin
zakljuuje da jo zadugo ne treba oekivati
da e mladi u hrvatskoj politici dobiti priliku
da u znaajnoj mjeri odluuju o uvjetima
vlastite egzistencije (201).
Branislava Baranovi autorica je i sedmoga poglavlja to mladi misle o obrazovanju.
Zanimljivost ove analize proizlazi iz injenice
da se stupanj obrazovanja u ovome, kao i u
drugim sociolokim i srodnim istraivanjima,
pokazalo obiljejem koje najvie meusobno
diferencira mlade u pogledu njihovih stavova i
oblika ponaanja, a da istodobno gotovo nema

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXIX, (2002.), br. 3, str. 181195

istraivanja koja se bave stavovima ispitanika

o obrazovanju kao vanom osobnom i drutvenom resursu. Rezultati ovdje provedene
analize pokazali su da mladi u Hrvatskoj imaju
relativno visoka i racionalna oekivanja od
kolskoga obrazovanja. Naime, mladi u obrazovanju ponajprije vide sredstvo osobnoga
razvoja i rjeavanja osnovnih egzistencijalnih
problema, u drugom je planu obrazovanje kao
instrument socijalne promocije, dok je najmanje istaknuta njegova socijalizacijska uloga.
Usto, mladi su se pokazali realistinima, jer su
svjesni ogranienosti utjecaja obrazovanja na
rjeavanje njihovih ivotnih problema, i neadekvatnoga drutvenoga vrjednovanja obrazovanja. Ukupni rezultati, prema autoriinu sudu
upozoravaju na problem neizbalansiranosti
kolskoga kurikuluma dominacije funkcije
stjecanja znanja i razvoja sposobnosti uenika,
a zanemarenosti vrijednosne komponente i osposobljavanja mladih za ivot u zajednici
(218).
Osmo, deveto i deseto poglavlje (autorice
Helene timac Radin) bave se srodnim problemima, to se vidi i iz njihovih naslova: Radne vrijednosti mladih, Rizici nezaposlenosti i
Crna boja posla. Kad je rije o radnim vrijednostima kao aspektu odnosa prema radu, moe
se rei da nije dolo do bitnih pomaka u hijerarhiji radnih vrjednota, pa tako i nadalje prva
dva mjesta na ljestvici pripadaju vrijednostima
samoaktualizacije i materijalne sigurnosti. No,
porasla je vrijednost socijalne interakcije i aspirativnoga statusa. Tako autorica zakljuuje
da se ekspresivno znaenje rada izjednailo s
onim instrumentalnim i da je dolo do paralelne interiorizacije humanistikih i ekstrinzinih vrijednosti (229). U ovom su istraivanju
mladi nezaposlenost pozicionirali kao najvei
drutveni problem svoje generacije te kao jedan od najveih problema suvremenoga hrvatskoga drutva uope. U analizi nezaposlenosti i stavovima nezaposlene mladei H. timac Radin pokazuje kako su mladi nezadovoljni odnosom drutva prema nezaposlenosti,
pesimistini u pogledu radnih perspektiva i
spremni na profesionalnu i prostornu mobilnost uz odgovarajuu materijalnu kompenzaciju. Autorica zakljuuje da iz masovne i dugorone nezaposlenosti proizlaze mnogostruke
socijalne i sociopsiholoke posljedice, meu
kojima je i apatija koja zahvaa mlade ljude,

192

a manifestira se zaobilaenjem drutvenoga i

politikoga angamana i gubljenjem povjerenja u vane institucije sustava, ali i poveanom spremnou za naputanjem zemlje u potrazi za zaposlenjem (255). Komparativna je
analiza pokazala da dolazi do smanjenja udjela
nezaposlene mladei koju uzdrava obitelj, a
raste broj onih koji moraju sami osigurati sredstva za ivot. U tom kontekstu ne iznenauje
podatak da je gotovo dvije petine ispitane
mladei radilo na crno. Profil onih koji najee rade na crno je prilino prepoznatljiv: to
su, ponajprije, urbani, zaposleni i nezaposleni
mukarci u starijoj omladinskoj dobi, sa srednjom strunom spremom. Imajui u vidu dobivene rezultate i konkretne gospodarske i socijalne okolnosti u dananjoj Hrvatskoj, autorica
zakljuuje da se siva ekonomija ne moe uspjeno suzbiti dokle god traje kriza cjelokupnoga gospodarskoga sustava zemlje.
Interesi i slobodno vrijeme mladih jedanaesto je poglavlje autorice Vlaste Iliin. Ona istrauje kakvi su (deklarirani) interesi mladih, a
koji se shvaaju kao jedan oblik uglavnom
terminalnih vrijednosti za koje je karakteristina zaokupljenost svijesti omiljenim sadrajima i/ili bavljenje odreenim aktivnostima, tj.
neto za to postoji zanimanje (mariti za neto). to se slobodnoga vremena tie, ono se
promatra kao fenomen industrijskoga doba
koje je donijelo ubrzani tehnoloki razvoj, masovno zapoljavanje i skraenje radnoga vremena. Autorica polazi od analitikih uvida
brojnih istraivaa slobodnoga vremena (Boovia, Martinia, Parkera i ostalih) koji istiu
povezanost carstva nunosti i carstva slobode te misle da je slobodno vrijeme prostor
u kojem se bolje nego u drugim podrujima,
aktivnostima i segmentima drutvene strukture
zrcale bezbrojne mogunosti ovjekova nazatka, samootuenja i razotuenja u beskonanoj
igri njegovih antropolokih karakteristika.
V. Iliin ovdje jasno razlikuje dokolicu od slobodnoga vremena, kao kvalitativni faktor
nasuprot kvantitativnom, a od mnogih
definicija opredjeljuje se za Dumazedierovu
(odmor, zabava i razvoj linosti) zato to objedinjuje oba faktora i zato to je operabilna.
Cilj ove konkretne analize bio je utvrditi distribuciju, hijerarhiju i strukturu promatranih
interesa i aktivnosti u slobodnom vremenu,
utjecaj sociodemografskih, sociokulturnih i

193

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXIX, (2002.), br. 3, str. 181195

sociostrukturnih obiljeja mladih na slobodno

vrijeme i interese, te promjene u ispitanim podrujima koje su se zbile u novim drutvenim
okolnostima. Pritom se polazi od osnovne hipoteze da su promjene vie zahvatile hijerarhiju nego strukturu interesa i slobodnoga vremena te da na interese i slobodno vrijeme
znatno utjeu sociostrukturna i sociokulturna
obiljeja mladih (272). Meu deklariranim
interesima u usporednoj analizi iz 1986. i
1999. najvie je poraslo zanimanje za vjeru i
vjerski ivot, a odmah potom za seks i ljubav,
prijateljstva i poznanstva, zabavu i razonodu te
kolovanje i obrazovanje, dok je najvie opao
interes za politika zbivanja i za vojsku. Iz dobivenih rezultata treba respektirati nalaze o
tome da je i suvremena generacija hrvatske
mladei primarno zainteresirana za fenomene
koji nedvojbeno pripadaju sferi privatnosti ...
dok je istodobno interes za sferu javnosti i tzv.
velike ideoloke teme ... jo manji nego to je
bio prije, kad je ionako bio na niskoj razini.
Analogno izostanku promjena u interesnim
orijentacijama ni u obrascima provoenja slobodnoga vremena mladih nema bitnih promjena: i nadalje je najraireniji urbani kulturni obrazac (izlasci u kafie, diskoklubove, druenja, tulumi, ljenarenje i odlasci na rock-koncerte), dok se prava polarizacija zbiva izmeu
onih koji zastupaju elitni i ruralni kulturni obrazac. Iz toga slijedi da je dominantna funkcija slobodnoga vremena i nadalje zabava i razonoda, dok su sadraji koji potencijalno pridonose razvoju linosti u drugom planu
(299).
Rekapitulacija rezultata i zavrna razmatranja kao posljednje, trinaesto poglavlje
pruaju kondenzirani uvid u sve segmente istraivanja. No, ponueni su i zakljuci ire naravi koji saimaju dobivene rezultate. Tako istraivai misle da su dobiveni jasni indikatori
da se ukupan poloaj mladih koncem devedesetih znatno promijenio u odnosu na sredinu
osamdesetih godina, pri emu se u nekim vanim segmentima i pogorao (311), da su
mladi u Hrvatskoj zahvaeni procesom modernizacije i individualizacije ivotnih usmjerenja, pri emu su polarizirani na modernistiki i
tradicionalistiki orijentirane, da nisu homogena drutvena skupina, kao i to da se dananja mlade ne pojavljuje kao jednoznano prepoznatljiva i specifina generacija koja bi na

drutvenoj sceni mogla djelotvorno promovirati zajednike generacijske interese.

Kao to i recenzenti knjige istiu, njezina
vrijednost proizlazi iz interdisciplinarnoga pristupa i komparativne analize, te bogatog fundusa podataka o suvremenoj hrvatskoj mladei. Stoga bi ovu knjigu trebali itati ne samo
drutveni analitiari, znanstvenici i studenti
drutvenih znanosti, nego i svi oni koji se na
bilo koji nain bave mladima. Meu njih svakako treba ubrojiti i politiare kojima nalazi
ove studije mogu biti valjana podloga za utemeljenje jedne racionalne politike prema mladima. No, budui da studija baca svjetlo na
mlade u tranziciji i u novom geopolitikom
okruenju te na promjene nastale u periodu od
petnaestak godina, pokazuje se kao uzbudljivo
tivo koje nadilazi pragmatine razloge zbog
kojih je nastala. Zato bi ova knjiga mogla biti
zanimljiva i iroj publici, a imam dojam da e
ju mladi prihvatiti kao svoju i itati, jer se u
njoj mogu prepoznati na razliitim podrujima
svakidanjega ivota, i to ne (samo) kao objekti opservacije odraslih.
Zoran ugi

Prikaz
European Journal of Political
Thought, Vol. 1 no. 1 2002.
European Journal of Political Theory najnoviji je politoloki asopis koji u svojemu
nazivu ima pridjev europski. Za razliku od isto
tako nedavno pokrenutoga strunog asopisa
European Political Science (EPS), European
Journal of Political Theory (EJPT) znanstveni
je asopis iji je cilj objavljivanje prvorazrednih radova iz politike teorije definirane u
najirem smislu (str. 7). Prvi broj EJPT-a sastoji se od sedam tekstova od kojih su dva pregledna. Izgleda da se recenzije ne objavljuju
jer su pregledni radovi pisani kao ire recenzije. EJPT u prikazati u dva koraka. Prvo u
se osvrnuti na ciljeve asopisa, a potom kratko

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXIX, (2002.), br. 3, str. 181195

prikazati neke tekstove koji mogu biti zanimljivi naoj politolokoj javnosti.
Editorial Statement, koji su potpisali urednici EJPT-a Jeremy Jennings i Peter Lassman, nudi svojevrsnu misiju asopisa. Oni
misle da asopis ponajprije treba osigurati forum za raspravu o politikoj teoriji s posebnim, ali ne iskljuivim, oslanjenjem na snage
zajednice europskih uenjaka. Moe se, dakle, zakljuiti da e prilozi europskih teoretiara zauzimati vrlo vano mjesto, ali i da asopis ipak nije zamiljen kao Journal of European Political Theory, nego kao European
Journal of Political Thought. Naime, jedan je
od njegovih ciljeva i promicanje dijaloga europskih i neeuropskih teoretiara.
Nakon to su ga geografski smjestili, Jennings i Lassman su se okrenuli definiranju teorijsko-metodologijskog okvira asopisa. Teorijsko-metodologijsko odreenje EJPT-a ini
se zanimljivim i originalnim, barem ako se uzmu u obzir asopisi iz politike teorije koji su
pojavili u posljednjih deset petnaest godina.1
Premda se priznaje krucijalna uloga
Rawlsovih djela u renesansi suvremene politike teorije/ filozofije u engleskom govornom
podruju, osnovni je naglasak asopisa ipak
drukiji. Njegovi urednici polaze od injenice
da se sve vie naputa stav da postoji duboka
provalija koja je razdvojila politiku filozofiju
engleskoga govornog podruja od one u kontinentalnoj Europi. U posljednje je vrijeme na
djelu, ponajprije, svojevrsna razmjena teoretiara jer je Rawls preveden na dosta europskih
jezika tako da je, osobito u Njemakoj i Francuskoj, nastala opsena kritiki orijentirana
literatura o njegovu djelu. S druge su strane
Arendtova, Bobbio, Lefort, Habermas i neki
drugi privukli teoretiare s engleskoga govornog podruja.
asopis otvara tekst Implikacije amerike
antiteroristike koalicije za globalne arhitekture koji je potpisao Amitai Etzioni sa Sveuilita George Washington. U dananjim politikim prilikama ovaj je tekst svakako kontroverzan. Autor misli da stari meunarodni sustav
1
O tome vidi McCabe, David, New Journals in
Political Philosophy and Related Fields, Ethics (106)
2, 1997.: 800-816

194

ne moe vie odgovoriti na narasle transnacionalne probleme te da amerika antiteroristika

koalicija iz 2001. predstavlja nov pokuaj
ouvanja reda u svijetu nakon Hladnog rata
(27). Ova se koalicija opisuje kao polucarstvo koje, premda moe biti uinkovito, jo
nije odgovorno nijednom globalnom tijelu.
Prema Etzioniju, rije je o polucarstvu, a ne
o carstvu jer je antiteroristika koalicija sastavljena od nekoliko velikih sila koje svoj interes vide u koaliciji. Isti je sluaj s manjim
silama koalicije. Usto, koalicija se bavi ogranienim brojem problema i istog je takvog
roka trajanja, a SAD imaju tek ogranienu
mo nad veinom njezinih lanova. Meutim,
pred ovom se koalicijom nalazi i zahtjev za
globalnim arhitekturama koje se mogu baviti
irim opsegom transnacionalnih problema,
nego to je to terorizam. Na njih iz razliitih
razloga ne mogu odgovoriti strukture tj. arhitekture kao to su globalna nacija, globalna
ustavotvorna skuptina ili stare transnacionalne agencije. Pozivajui se na povijesna iskustva carstava i polucarstava, Etzioni vjeruje
da se, bez obzira na normativne manjkavosti,
proirenjem problemskog polja kojim se bavi,
antiteroristika koalicija moe postupno uiniti
manje hijerarhijskom, odgovornijom i legitimnijom.
Za razliku od Etzionijevog teksta koji nudi
kontroverznu politiku projekciju, Karl Palonen sa Sveuilita Jyvskyl u tekstu Povijest
pojmova kao nain politikog teoretiziranja
prikazuje jednu metodologijsku kontroverzu o
kojoj se kod nas malo zna. U tekstu se polazi
od toga da je povijest pojmova dijelom zamijenila povijest politikih ideja te je alternativa
normativnoj teoriji koja pokuava minimalizirati ulogu politike kao aktivnosti (92). Palonen ovo pokazuje izvodei osnovne postavke
radova Quentina Skinnera i Reinharta Kosellecka koji su vjerojatno najvea imena u
koli pojmovne povijesti. Ovi teoretiari dre
vrijednosti i norme situacijskim ili povijesnim, tako da njihov historijski stil teoretiziranja ne patronizira suvremene politike aktere
sugerirajui im kako trebaju djelovati (102).
Na ovaj nain povijest pojmova kao metodiki
postupak otvara mogunost da se problematinost, kontingencija i historinost u upotrebi
pojmova pretvore u instrumente konceptualiziranja politike (92).

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXIX, (2002.), br. 3, str. 181195

Skinner i Koselleck sustavno se teorijski

spore s kontraktarijanizmom i to ponajprije s
onim Rawlsovim i Habermasovim. Za njih je
Rawlsova i Habermasova filozofija ponajprije
evolucionistika i progresivistika filozofija
povijesti u kojoj je povijest pojmova samo
marginalni fenomen. U osnovi je problem u
kriteriju nastanka pojma. Koselleck ovdje nudi
teoriju historijskih vremena po kojoj pojmovi
posjeduju temporalni element s razliitim
slojevima promjene (101). Za razliku od kontraktarijanske paradigme koja pretpostavlja
prostorni okvir za politiku, a vrijeme, na neki
nain, zaustavlja dogovorom o uvjetima ugovora, prema Kosellecku su takvi ugovori izloeni promjeni u razliitim slojevima. Oni idu
od dugorone erozije uvjeta ugovora preko
srednjoronog procesa promjene znaaja njegovog sadraja do kratkoronih promjena prihvatljivosti ugovora. Slino Kosellecku, Skinner razvija tzv. retoriku redeskripciju po kojoj se mogu razlikovati etiri aspekta promjene: preimenovanje, revizija znaenja, prevrednovanje znaaja i prevrjednovanje normativne
konotacije pojmova.

195

Kako se vrijednosti i norme dre samo situacijskima, Palonen zakljuuje da bi pojmovne povijesti trebalo tretirati kao indirektne naine politikog teoretiziranja, koji nam omoguuju da odbacimo ... sve pokuaje definiranja onoga za to se vrijedi politiki boriti u
supstancijalnom smislu (103). Kako u naoj
politikoj znanosti postoji interes za pojmovnu
analizu, ini se da bi bilo dobro prevesti neke
Koselleckove, Skinnerove i Pocockove radove
koji su ve etrdesetak godina predmet ivih
teorijskih rasprava u svijetu.
Sudei prema najavama, urednitvo e
EJPT-a uz redovite brojeve izdavati i posebna
prigodna izdanja. U ovom se trenutku pripremaju tematski brojevi Recepcija djela Johna
Rawlsa u Europi, Politika misao Michaela
Oakeshotta, Liberalizam u Engleskoj, Francuskoj i Njemakoj, Pojam politike i o politikome i Hannah Arendt. Iako je prognoziranje sudbine jednog asopisa nezahvalan
posao, u sluaju European Journal of Political
Theory nije tako jer ve prvi broj i najave
jame da e to uskoro biti jedan od itanijih i
uglednijih politolokih asopisa.
Toni Kursar