SVEUČILIŠTE U SPLITU

FILOZOFSKI FAKULTET

Filozofska analiza krize demokracije

DIPLOMSKI RAD

Ante Kolovrat

Split, 2017.
Odsjek: Odsjek za filozofiju

Studij: Diplomski studij filozofije (nastavnički smjer)

Predmet: Filozofija politike

Naziv teme diplomskog rada:

Filozofska analiza krize demokracije

Ime i prezime mentora: doc. dr. sc. Marita Brčić Kuljiš

Ime i prezime studenta: Ante Kolovrat

Split, rujan, 2017.

Sadržaj
1. Uvod........................................................................................................................................3

2. O pojmu demokracije..............................................................................................................5

3. Predstavnička demokracija.....................................................................................................8

4. Liberalna demokracija..........................................................................................................11

4.1. Poželjnost liberalne demokracije...................................................................................13

5. Kriza liberalne demokracije..................................................................................................16

5.1. Pokazatelji krize – rezultati istraživanja.........................................................................18

5. 2. Mogući uzroci krize......................................................................................................20

5. 3. Kriza legitimiteta...........................................................................................................22

5. 4. Nepovjerenje građana u politiku liberalne demokracije...............................................25

5.5 Demokratski deficit.........................................................................................................27

6. Demokratska politička kultura i participacija.......................................................................29

6.1. Politička participacija.....................................................................................................30

6. 2. Politička pasivnost građana...........................................................................................31

7. Populizam.............................................................................................................................33

7. 1. Populizam kao simptom krize demokracije..................................................................34

7. 2. Razlozi pojave populizma.............................................................................................35

7. 3. Prijetnja ili spas demokracije?.......................................................................................36

8. Postdemokracija....................................................................................................................37

8. 1. Ranciere o postdemokraciji...........................................................................................39

9. Demokracija i globalizacija..................................................................................................40

9. 1. Globalizacijski proces i demokracija............................................................................41

9. 2. Globalizacija i nacionalna država.................................................................................42

9. 3. Globalna kriza...............................................................................................................44

9. 4. Zaključno.......................................................................................................................44

1
10. Zaključak.............................................................................................................................45

11. Popis literature....................................................................................................................48

Sažetak......................................................................................................................................53

2
1. Uvod

U ovom diplomskom radu obradit će se tema krize liberalne demokracije. Kako

istraživanja pokazuju, brojni su pokazatelji te krize pa tako posljednjih godina svjedočimo u
etabliranim liberalnim demokracijama sve nižim razinama izlaska građana na izbore,
smanjenim razinama političkog povjerenja, izrazito visokim razinama nezadovoljstva
aktualnim funkcioniranjem demokratskih institucija te sve većim sumnjama u demokraciju
kao načina organiziranja političkog života.
Dvadesetak i nešto godina nakon proklamiranog trijumfa liberalne demokracije,
možda najbolje izraženog u poznato Fukuyaminoj sintagmi o kraju povijesti, ponovno smo
suočeni s nagovještajima kraja, ovoga puta zlatnog doba demokracije. Uzorci se krize
suvremenih demokracija vide u porastu populizma, u sve izraženijoj građanskoj
neposlušnosti, razvijanju alternativnih načina participiranja građana u javnom životu te u
prirodi globalne kapitalističke ekonomije koja teži komodificiranju svih sfera društvenog
života.
Moderne su demokratske ideje i prakse proizvod dvaju velikih preobrazbi u
političkom životom. Prva je sezala u antičku Grčku u petom stojeću pr. Kr. te je iščeznula iz
mediteranskog svijeta prije početaka kršćanske ere. Druga velika preobrazba, koje smo
nasljednici, počela je s postupnim pomicanjem ideje demokracije od njezina povijesnog
mjesta u gradu-državi u šire područje nacionalne države. Kao politički pokret, u devetnaestom
stoljeću ta je druga preobrazba dobila velik zamah u Europi i na engleskom govornom
području. Tijekom dvadesetog stoljeća, pogotovo druga polovica, ideja demokracije u
modernom smislu stekla je gotovo univerzalnu snagu kao politička ideja, težnja i ideologija.
Da bismo odgonetnuli prirodu krize liberalne demokracije, moramo u prvom redu
analizirati simptome krize kako bismo došli do njenih uzroka. Takva način raspravljanja o
temi istraživanja zahtijeva i kritičku revalorizaciju našega poimanja demokracije uopće. Taj
posao zvuči odviše ambiciozno za jedan diplomski rad, stoga ćemo se ograničiti samo na neke
elemente i naznake tog problema, ostavljajući detaljnu elaboraciju za neku drugu prigodu.
U prvom dijelu diplomskog rada sam odredio pojmovno demokraciju, kratko njen
razvoj kroz povijest te karakteristike liberalne demokracije kao društvenog i političkog
uređenja te važnosti demokratske političke kulture za njen opstanak. U drugom dijelu pišem o
krizi liberalne demokracije, njenim značajkama i pojavama. Tu uključujem pitanje
legitimiteta demokratskih institucija, pojam postdemokracije i njegovo značenje, demokratski

3
deficit, te pojavu populizma. Rad završavam analizom odnosna između globalizacije i
demokracije te utjecajem globalizacije i neoliberalne ekonomije na funkcioniranje liberalne
demokracije uopće.

4
2. O pojmu demokracije

Razgovor o demokraciji najbolje je početi analizom samog pojma odnosno njegovim

značenjem kroz povijest. Osnovna definicija koju možemo naći glasi da je demokracija (grč.
demos/narod, krateo/vladam,kratos/ vladavina, vlast) vladavina naroda, narodna vlast;
državno uređenje u kojem, po naučavanju o trima vlastima, najvišu vlast, zakonodavnu i
izvršnu, vrši cijeli narod, bez obzira na imovinu, položaj i školovanje. 1 U filozofskom
leksikonu piše: demokracija je tip političkog poretka i oblik političke zajednice u kojem je,
formalno, suveren narod; politički poredak u kojem vlada većina, uz zaštitu prava manjine.
Demokracija se razlikuje od svih ostalih političkih poredaka upravo u tome što svatko
može birati i što svatko može biti biran. Kada se kaže 'svatko' onda se misli na građanina
određene političke zajednice. Samuel Huntington definira demokraciju kao politički sustav
koji zadovoljava tri zahtjeva: natjecanje, uključenost i građanske slobode.2
Pojam demokracije je kroz etape svojega razvoja često mijenjao značenje. Prvi se put
spominje, u antici, u Herodotovoj povijesti, gdje pojam demokratia označava kolektivno
odlučivanje svih građana unutar političkih zajednica.3 Pojam je označavao jedan od tri
moguća oblika vladavine, odnosno državnog uređenja. Kriterij se sastojao u brojnosti nositelja
državne vlasti – mnoštvo, nekolicina ili pojedinac. Kod demokracije, nositelj državne vlasti je
mnoštvo odnosno puk odnosno, kako će se kasnije pokazati narod – vladavina naroda. Kroz
povijest se poimanje naroda mijenjalo, pa se mijenjalo shvaćanje i same demokracije. U antici
pojam demos označavao je puk, odnosno siromašni dio stanovništva polisa. Svi pučani nisu
bili građani, a samo su građani mogli sudjelovati u političkom djelovanju.
U svom djelu Modeli demokracije, David Held navodi tzv. klasični model demokracije
koji se počeo razvijati oko 500. g. pr. Kr. kada su se stvorili uvjeti za uspostavljanje
demokracije. Riječ je o Klistenovim reformama koje je proveo u Ateni. Ustavne reforme su
udarile temelj atenskoj demokraciji, a sastojala su se u uvođenju plaćenih službi i proširivanja
građanskih prava na velik broj meteka. Skupština je bila ključno suvereno atensko tijelo,
sastajala se više od 40 puta godišnje i imala je kvorum od 6000 građana. Svojim reformama,
Klisten je ukinuo aristokraciju kao osnovu atenske države, dopustilo se da i siromašni

1
http://onlinerjecnik.com/rjecnik/strane-rijeci/demokracija
2
Samuel, P. Huntington, Treći talas : demokratizacija na izmaku dvadesetog veka, Politička kultura, Zagreb
1991., str. 7.
3
Kutleša, Stipe (ur.) Filozofski leksikon, Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2012., str. 215.

5
sudjeluju u političkim odlukama. Nakon smrti Perikla, demokracija je počela nestajati, a
zadnji udarac joj je zadao Aleksandar Makedonski koji je na političku scenu vratio oligarhiju.
Antički filozofi su više zagovarali aristokratski oblik vladavine, nego demokratski. U
tome se posebno isticao Platon, a Aristotel je, praveći razliku između ispravnih uređenja i
zastrana, naveo da je demokracija odnosno pučka vladavina najbolji oblik vladavine među
zastranama.4 Demokracija spada u zastrane upravo iz razloga jer se na vlada u interesu svih
građana, nego u interesu siromašnih. Pandan demokraciji po Aristotelu je politeia odnosno
ustavna vladavina. Tu je riječ o vladavini većine (mnoštva) na zajedničku korist. 5
Kad je o samoj demokraciji riječ, treba podsjetiti da je ona velik dio postojanja provela
uglavnom kao oznaka za loš i nestabilan politički poredak. Smatralo se da je to politički ideal
teško ostvariv izvan malih političkih zajednica poput onih u antičkim gradovima državama.
Pod demokracijom se dugo podrazumijevao specifičan politički poredak Atene (4. – 5. st. p.
n. e.). U tom slučaju riječ je dakle o direktnoj demokraciji kao vladavini većine gdje građani
izravno sudjeluju u donošenju zakona okupljenih u skupštinu Taj je poredak najuspješnije
ozloglasio, neki bi rekli i najuspješnije opisao, veliki Platon te je taj loš glas ostao uz
demokraciju sve do 18. stoljeća.6
Transformacija pojma i rehabilitacija imena demokracija počinje s Američkom i
Francuskom revolucijom kada se počinje povezivati demokraciju i predstavništvo i takvu
"predstavničku demokraciju" suprotstavljati negativnom pojmu "čiste" ili "obične"
demokracije. Time riječ demokracija ponovno počinje zadobivati pozitivno značenje i
entuzijazam iz slavnoga atenskog doba. Proces transformacije značenja demokracije oko koje
opet postupno, počinje gravitirati i niz drugih političkih, pa i nepolitičkih pojmova kulminira
za vrijeme i neposredno nakon Prvoga svjetskog rata. Iako kroz 19. stoljeće pojam ima svoju
težinu u borbi za univerzalna prava tek za vrijeme Velikog rata dolazi se do toga da
demokracija nije samo legitimni oblik vladavine nego da ona za koju se vjerovalo da jedina
može osigurati mir, slobodu i ljudsko dostojanstvo.7
Potpunu afirmaciju demokracija je doživjela uključivanjem u liberalnu političku
kulturu, kada se sloboda kao temeljno načelo liberalizma pokušala povezati s idealom
jednakosti, temeljnim načelom demokracije. De Tocqueville i J. S. Mill istaknuli su važnost
posrednoga političkog predstavljanja, to jest predstavničke demokracije. U tom smislu

4
Aristotel, Nikomahova etika, Globus, Zagreb, 1988., 1160b20.
5
Aristotel, Politika, Globus, Zagreb, 1988.; 1279a39
6
Ana Matan, Pojmovne borbe za demokraciju, u: Kursar, Tonči, Matan,Ana (ur.), Demokracija u 21. stoljeću?,
Fakultet Političkih znanosti, Zagreb 2014. str. 81.
7
Ibid., str. 83.

6
demokracija se razumije kao tip poretka u kojem odluke ne donosi izravno narod nego
njegovi predstavnici koji se biraju na izborima na osnovi općega i jednakoga prava glasa.
Proširenjem prava glasa i stvaranjem autonomije građanskog društva potkraj 19-og
stoljeća i početkom 20-og stoljeća razvijaju se stabilni stranački sustavi i stranke počinju biti
nosilac predstavničke demokracije i interesa naroda. Time je došlo do širenja biračkog prava i
stvaranja političkog pluralizma koji se u institucionalnom obliku uspostavlja unutar
predstavničkog tijela ili parlamenta.8
Iako postoji mnoštvo različitih definicija demokracije, upravo se ona, austrijskog
političkog teoretičara i ekonomista Josepha Schumpetera, ističe kao bitna za određenje
predstavničke demokracije: „Demokratska je metoda, ono institucionalno rješenje dolaženja
do političkih odluka u kojem pojedinci dobivaju ovlast da odlučuju konkurentskom borbom za
pridobivanje glasova u narodu.“9Središnji pojam u definiciji demokracije tako postaje
konkurentska borba. U prilog ovoj definiciji idu kasnija istraživanja koja pokazuju da su
glasači uglavnom nezainteresirani za politiku, da biračke odluke donose na temelju grupnog
interesa ili političke identifikacije bez velikog razumijevanja političkih problema, da su oni
koji bolje razumiju probleme i koji su više zainteresirani za politiku uglavnom podložni
emocijama i slabije mogu racionalno procjenjivati političke opcije. Odjednom i institucije
demokracije i ljudi koji je sačinjavaju izgledaju kao potvrda Schumpeterovih teza o
obilježjima demokratskog procesa, čime će njegova konkurencijska definicija demokracije
nadalje postati glavnim određenjem demokracije.10
Definicija demokracije je toliko mnogo da je ponekad upitno postoji li išta, osim
samog imena, što ih povezuje. A samo ime koje je većinom kroz povijest bilo ozloglašeno sve
do 19. stoljeća, postalo je danas simbolom za dobar politički poredak. Tijekom cijeloga 20.
stoljeća oduševljavanje demokracijom praćeno je nesuglasjem oko njezina definiranja. Budući
da se pod pritiskom političke mode smatra kako se njome mora služiti za sve moguće svrhe i
u svim mogućim prigodama, taj najzlorabljeniji od svih političkih pojmova poprima
najrazličitija, često i međusobno vrlo proturječna značenja, često se srozava na
konvencionalnu frazu kojom se više i ne misli ni na kakav određeni smisao.11
Robert A. Dahl, koji je cijelu karijeru posvetio proučavanju i zagovaranju
demokracije, 1989. izražava uznemirenost značenjem pojma demokracije. Tako on kaže:

8
Kutleša, Stipe (ur.), Filozofski leksikon, Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2012. str. 216.
9
A. Matan, Pojmovne borbe za demokraciju, u: Kursar, Tonči, Matan,Ana (ur.), Demokracija u 21. stoljeću?,
str. 84 prema Schumpeter, Joseph 1981., str. 342.
10
Ibid., str. 89.
11
Ibid., str. 76.

7
„Danas, ideja demokracije je univerzalno popularna. Može vam se činiti izopačenim što ova
globalna ekspanzija prihvaćanja demokratske ideje bez presedana u povijesti nije do kraja
dobrodošla jednom zagovorniku demokracije. Ipak, pojam koji može značiti bilo što, obično
ne znači ništa. A to se dogodilo i s demokracijom, koja danas nije pojam sa specifičnim i
ograničenim značenjem, nego neodređeno prihvaćanje popularne ideje.“12
Definicijski napor oko određenja konkurencijske demokracije je potaknuo mnoge
empirijske studije izbora, izbornog ponašanja, stranaka i stranačke konkurencije.
Konkurencijska teorija demokracije osim empirijske potpore omogućila je da se postupno
uvede red u pojmovnu zbrku oko demokracije. Ponajprije u empirijskom smislu ideje
"vladavine naroda" ili "vladavine većine", predstavništva i participacije postale su bitne za
određenje demokracije. Tako je nova definicija omogućila posve jednoznačno razlikovanje
demokracija od nedemokracija. Zaključno, samim činom označavanja jednog opisanog
političkog sustava demokracijom, taj se sustav proglašava poželjnim, dobrim i u krajnjoj liniji
idealom za sve one političke zajednice u kojima on nije na djelu.13

3. Predstavnička demokracija

Polazna pretpostavka demokracija je formalna jednakost. U političkom smislu to znači

da svi građani odnosno politički subjekti imaju pravo sudjelovanja u političkim procesima.
„Ako se vašem glasu ne daje ista važnost kao drugim glasovima u vladanju državom, prilično
je vjerojatno da vašim interesima neće biti poklonjena jednaka pažnja kao interesima onih
čiji se glas može čuti. Ako se vaš glas ne čuje, tko će govoriti za vas.”14
Demokracija je stoga po svojoj formi participativna. Glavna predstavnica suvremene
koncepcije participativne demokracije je Carol Pateman. Ona navodi kako je participativna
demokracija ključna jer jedino ona omogućava jednako pravo, ali i jednaku mogućnost na
samorazvitak. Jedino participativna demokracija potiče osjećaj političke efikasnosti, jača
interes za zajedničke probleme i pridonosi stvaranju upućenog građanstva, sposobnog da se
trajno pozabavi procesom vlasti.15 Demokracije zapravo nema ukoliko nema građanske
participacije neovisno o tome realizira li se ona direktnim ili indirektnim putem. U skladu s
tom pretpostavkom razlikujemo neposrednu i posrednu demokraciju.

12
Robert A. Dahl, Demokracija i njezini kritičari, Politička kultura, Zagreb 1999., str. 3.
13
A. Matan, Pojmovne borbe za demokraciju, u:Kursar, Tonči, Matan,Ana (ur.), Demokracija u 21. stoljeću?,
str. 90.
14
R. A. Dahl, Demokracija i njezini kritičari, str. 90.
15
Carole Pateman, Participation and democracy theory, Cambridge University press, 1976. str. 46.

8
 Neposredna demokracija je oblik demokracije u kojoj građani direktno sudjeluju u
donošenju odluka. Svoju je primjenu donekle doživjela u antičko vrijeme. Ustrojstvo društva
u obliku malih gradova-država (polisa), malog broja građana (od dvije do deset tisuća), ideja
homo politicus (aktivni građani), jednakost u položaju i bogatstvu (atenska demokracija)
omogućilo je funkcioniranje neposredne demokracije. Prema Aristotelu određenje građanina
očitovalo se sudioništvom u sudstvu i vlasti. 16 Ono što je osiguravalo jednostavniju provedbu
direktne demokracije u antičko vrijeme bili su i zajednički običaji iz kojih su se crpili zakoni.
'Nomos' je kod Aristotela, kao i općenito u grčkoj filozofiji ''zakon'', a ujedno pripada ''etosu''
te je pomoću podrijetla legitimirani, od starine posvećeni običaj. „Nomos kao postavljeni
zakon i pravo pretpostavlja nomos kao običaj; običaj može postati zakonom.” 17 Tu su država i
društvo izjednačeni. Danas se direktna demokracija najčešće realizira putem referenduma.
Suvremene demokracije su predstavničke, posredne odnosno parlamentarne
demokracije. One su se razvijale postupnim putem i to ponajviše pod utjecajem teoretičara
društvenog ugovora kao što su J. J. Rousseaua, John Locka, I. Kanta, ali i pod utjecajem
Johna Stuarta Milla koji je zagovarao, ali i kritizirao model predstavničke demokracije.
„Čitanje novina i, možda, pisanje njima, javni sastanci i molbe različitih vrsta političkim
autoritetima najveći su domašaj participacije privatnih građana u općoj politici u razmaku
između dvaju parlamentarnih izbora.“ 18 Na ovaj način Mill je već u samim začetcima razvoja
parlamentarne demokracije strahovao od toga da se parlamentarna demokracija ne pretvori u
tiraniju većine. On je stoga od samog početka zagovarao predstavljanje manjina te brojčanu
vrijednosti glasa s obzirom na obrazovanje. Time je nastojao zaštiti predstavnički sustav i
osigurao da se čuje i drugačiji glas i drugačiji stavovi od glasa i stavova većine. Za njega je
cjelokupni posao vladanja profesionalni posao, a najbolje kvalifikacije može prepoznati samo
oni koji su u to upućeni (dakle obrazovani), a ne mnoštvo.19
U procesu razvoja predstavničke demokracije, isprva je bilo riječ o predstavničkoj
vladavini, to je bio nedemokratski sustav koji je služio monarhu za održavanje stabilnosti u
svojoj monarhiji. On je uz pomoć plemića formirao oblik predstavniče vladavine, a ostatci
takvog modela i danas su vidljivi npr. u Britanskom parlamentu koji ima tzv. Dom lordova.
Mislioci, od Edmunda Burkea do Johna Stuarta Milla, koji su zagovarali parlamentarni sustav
s prevagom zakonodavnog tijela služili su se upravo izrazima kao što su predstavnička

16
Aristotel, Politika, 1275a 24
17
Joachim Ritter, Metafizika i politika. Zagreb: Fakultet političkih nauka, 1987., str. 124
18
J. S. Mill, Izabrani politički spisi, Informator: Fakultet politčkih nauka, 1988-1989. str. 151.
19
Ibid., str. 152.

9
vladavina, ustavna vladavina, odgovorna vlada ili mješovit sustav vlasti. 20 Pojam
predstavničke vladavine ušao je u šire korištenje tek u drugoj polovici 19. stoljeća, a tek
nakon pobjede općeg prava glasa koriste se pojmovi kao što su demokracija ili predstavnička
demokracija.
Temeljni zadatak predstavničke demokracije sadržan je u pretpostavci da jednaki
građani, po uzoru na ideju društvenog ugovora, prenose svoja prava i slobode na svoje
predstavnike u parlamentu. Parlament na takav način zapravo postaje mjestom gdje se u
idealnom obliku formira ono što J. J. Roussaue naziva opća volja. Na takav način je
uspostavljen zahtjev za legitimiranjem demokratskog poretka. Uoči Francuske revolucije
upravo je filozofija J. J.Rousseau presudno utjecala na uvođenje jedinstva vlasti i demokracije
kao oblika vladavine. „Jer, prije svega, ako svatko daje sebe čitavog, tek onda su uvjeti
jednaki za sve, a budući su uvjeti jednaki za sve, nitko nema interesa da ih drugima učini
tegobnijima.“21 Opća volja formira se iz zajedničkih interesa i služi tome da štiti te zajedničke
interese. S obzirom da je temeljni interes svakog pojedinca u ostvarenju slobode i jednakosti,
opća volja im treba, kao suveren i zakonodavac, osigurati to pravo. 22„U biti, nema drugog
načela jednakopravnosti do interesa.“23
J. S. Mill u svom djelu Pravno-politički spisi navodi preduvjete koji su nužni da bi se
predstavnička vladavina uopće mogla održati. Mill smatra da narod mora biti voljan prihvatiti
svoje predstavnike, da mora biti voljan i sposoban činiti ono što je potrebno za njezino
očuvanje, da bi trebao biti voljan i sposoban ispuniti dužnosti i obaviti funkcije koje mu ona
nameće.24 Mill smatra da je pravo glasa stvar dužnosti jer ga je glasač dužan davati u skladu
sa svojim najboljim i najsavjesnijim uvjerenjem o javnom dobru. U bilo kakvim političkim
izborima – glasač ima moralnu obvezu voditi računa o interesima javnosti, a ne o vlastitoj
koristi. „Sve dok kandidat sam i običajna praksa smatraju da smatraju da je funkcija člana
parlamenta manje dužnost koju treba obavljati, a više osobna naklonost koju treba zadobiti,
neće koristiti nikakav napor da se običnom biraču usadi osjećaj, kako je izbor člana
parlamenta ujedno pitanje dužnosti i da on nije slobodan svoj glas dati po bilo kojem drugom
kriteriju osim kriterija sposobnosti.“ 25
20
Klaus von Beyme, Suvremeni oblici predstavničke demokracije, Anali Hrvatskog politološkog društva :
časopis za politologiju, Vol.4 No.1 Veljača 2008. str.7-26.
21
J.J. Rousseau, Rasprava o porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima / Društveni ugovor, Feniks knjiga,
Zagreb, 2012. str. 101.
22
Marita Brčić Kuljiš, „Koncepcija pravednosti u filozofiji Jean-Jacquesa Rousseaua“, Filozofska istraživanja,
god.34, sv.1-2, 2014., 23-36.
23
J.J. Rousseau, Rasprava o porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima / Društveni ugovor, str. 101.., str.
111, bilješka 14.
24
J. S. Mill, Izabrani politički spisi, str. 70.
25
Ibid.,str. 120.

10
 J. Schumpeter navodi kako je predstavnička vladavina u stvarnosti puko natjecanje
stranaka za vlast pa se stoga demokracija svodi na ''demokratsku metodu'' kojom se organizira
natjecanje među političkim vođama. Stvarni oblici predstavničke demokracije počeli su se
pojavljivati tek nakon uspostavljanja nacionalnih država iako je do punog oblika
predstavničke demokracije trebalo proći i više od sto godina. Čak je i Velika Britanija, kao
domovina parlamentarnog sustava, kasno započela s demokratiziranjem ako se uzme u obzir
kada je dopušteno opće pravo glasa i to ne samo muškaraca koje je vrijedilo u npr. Švicarskoj
do 1971.
Iako su optužbe na račun predstavničke demokracije kao modela pogađanja među
elitama prisutne još od Jamesa Milla, u suvremenom razdoblju tome se posebno posvećuje J.
Schumpeter koji predstavničku demokraciju definira isključivo kao metodu izbora političkih
vođa. U svemu drugom je, po njemu, narod posve neaktivan.26 Danas se pod predstavničkom
demokracijom najčešće podrazumijeva liberalne demokracija.

4. Liberalna demokracija

Liberalna demokracija spaja liberalne i demokratske vrijednosti i načela: individualnu

slobodu i političku jednakost, prava manjine i vladavinu većine, konstitucionalizam i volju
naroda. Njezina je povijest relativno kratka.
Liberalno-demokratski poredci uspostavljaju se u 20. stoljeću, u punom smislu tek
nakon Drugoga svjetskog rata i sloma fašističkih diktatura, dok povijest liberalno-
demokratske ideje počinje u 19. stoljeću. Naime, do sredine 19. stoljeća postoji jasno
razlikovanje liberalizma i demokracije kao dviju suprotstavljenih političkih tradicija i
doktrina. Pojam demokracije razumijevao je tip političke zajednice u kojoj postoji neposredni
identitet vladajućih i onih kojima se vlada, u kojem su oni koji donose zakone istovjetni
onima na koje se oni primjenjuju. 27 Dok se liberalizam shvaćao kao ideologija koja
prvenstveno zagovara individualne slobode i privatno vlasništvo. „..privatno vlasništvo je
ostvarenje individualne slobode u njezinu najiskonskijem obliku ...tržišne slobode su
nedjeljivi sastavni dijelovi osnovnih osobnih sloboda.“ 28

26
Joseph Schumpeter, Kapitalizam, socijalizam i demokracija, Globus, Zagre. 1981. str. 342-347.
27
Sartori,G., Democratic Theory, Wayne University Press, Detroit, 1962., str. 250–272; Wollheim, R.,
“Democracy”, The Journal of the History of Ideas, Vol. XIX (1958.), str. 225–242. Preuzeto iz Ravlić, S.,
Millova teorija liberalne demokracije, Politička misao, Vol XXXV, (1998.), br. 4, str. 145—162.,
28
John Gray, Liberalizam, Politička kultura, Zagreb 1999., str. 78.

11
 Razvoj liberalne misi i liberalnih ideja započeo je razvojem koncepata društvenog
ugovora (T. Hobbes, J. Locke, J.-J. Rousseau). Iako ne možemo reći da su svi teoretičari
društvenog ugovora bili liberali u današnjem smislu riječi, oni su zagovaranjem koncepcije
urođenih ljudskih prava i sloboda udarili temelj za kasniji razvoj liberalizma kao političke
ideologije koja u svom središtu ima pojedinca koji je po prirodi slobodan, a prelaskom u
građansko društvo on zadobiva status građanina s pridruženim političkim pravima i
slobodama. John Locke u djelu „Dvije rasprave o vladi“ obrazlaže ideju političke slobode
koja kao takva treba očuvati jednakost ljudi. Ljudi su po njemu rođeni slobodni jer su rođeni
razumni.29
Po J. S. Millu, političko uređenja treba osigurati pojedincu slobodu savjesti, slobodu
misli i osjećanja o svim stvarima, praktičnim ili teoretskim, znanstvenim, moralnim ili
teološkim. Omogućiti mu slobodno i nesmetano oblikovanje plana života. Iz tako shvaćene
slobode pojedinca slijedi sloboda udruživanja pojedinaca unutar tih granica ako to
udruživanje nikome ne šteti. „On (pojedinac) je odgovoran društvu samo za ono svoje
ponašanje koje se tiče ostalih. U dijelu koji se tiče isključivo njega, njegova je nezavisnost, s
pravom apsolutna. Pojedinac je neograničen gospodar nad samim sobom, nad svojim tijelom
i dušom.“30 U njegovom su djelu stvorene teorijske osnove i uporišta transformacije
liberalizma u “demokratski liberalizam”, a demokracije u “liberalnu demokraciju”. Nakon J.
S. Milla, demokracija se usko povezuje s liberalnom političkom kulturom te zadobiva novo,
moderno značenje. Dolazi do ujedinjenja jednakost sa slobodom te na taj način se uspostavlja
liberalna demokracija.31 O odnosu liberalizma i demokracije slično piše i David Held. On
navodi kako je jednakost ideal kojeg zagovara demokracija, a sloboda je ideal kojeg zagovara
liberalizam. Njihovom kombinacijom uspostavlja se ideal jednakost u slobodi odnosno da
svatko može uživati onoliko slobode koliko je kompatibilno sa slobodom drugih tj. može
činiti što želi dok ne zadire u jednaku slobodu drugih. Dva temeljna načela koja proizlaze iz
tog ideala: jednakost pred zakonom i jednaka prava.32
Norberto Bobbio tako kaže kako “Danas više nisu zamislive nedemokratsko liberalne
države, niti demokratske države koje nisu liberalne.”33 Za demokraciju je temeljno ljudsko
pravo – jednakost. Za liberalizam je temeljno ljudsko pravo – sloboda.

29
Više o tome: John Locke, Dvije rasprave o vladi, Mladost, Beograd 1979.,str. 37.
30
J. S. Mill, Izabrani politički spisi, str. 118.
31
Ravlić, S., Millova teorija liberalne demokracije, Politička misao, Vol XXXV, (1998.), br. 4, str. 145—162.,
32
David Held, Modeli demokracije, Školska knjiga, Zagreb 1990. str. 23
33
Norberto Bobbio, Liberalizam i demokracija, Novi liber, Zagreb 1992. str. 54.

12
 Krajem 20. i početkom 21. stoljeća teoretičari liberalizma su na određen način
pokušali ideologiju liberalizma osloboditi svakog oblika metafizike te su započeli razvoj tzv.
političkog liberalizma. Najznačajniji predstavnik je američki filozof John Rawls. Analizirajući
ideju političkog liberalizma Johna Rawlsa, Amy Gutmann smatra kako je u suvremenoj
liberalno demokratskoj teoriji zapravo nemoguće razdvojiti liberalne i demokratske elemente.
Brak, kako ona navodi, između demokracije i liberalizma nije uspostavljen ni u raju ni u
metafizičkoj teoriji. Prema Rawlsovu stajalištu, on je društveno konstruiran ideal koji shvaća
ljude kao slobodne i jednake članove kooperativnog društvenog sustava. 34 Iako se povezivanje
demokracije, kao forme vladavine većine, i doktrine liberalizma s individualizmom i
autonomijom kao ključnim elementima, na prvi pogled čini problematični, ta veza objedinjena
pod nazivom liberalna demokracija nameće se kao najbolji politički sustav za izgradnju
pravednijeg društva.35 Tako barem tvrde liberalni mislitelji. „Uključiti natrag u društvo
produktivni potencijal individualizma i trajno institucionalizirati individualizam bez masivne
represije moguće je samo demokratski.“36 Bez institucionalne reprezentativne demokracije i
dostupnog, pravičnog i nezavisnog sudstva te mnoštva politički aktivnih grupa, liberalizam je
u opasnosti. „Zato je pošteno reći kako je liberalizam monogamno, vjerno i trajno vjenčan za
demokraciju, ali tu je riječ o uvjetovanoj ženidbi.“37
Za liberalnu demokraciju Benjamin R. Barber navodi da je slaba demokracija jer se
demokratske vrijednosti smatraju sredstvima za osobne i privatne interese. Stoga se ne može
očekivati da će liberalna demokracija ojačati ideju građanstva, javnog dobra, građanskih
vrlina te se na taj način može reći da je Ambroso Bierce bio u pravu kada je cinički izjavio:
„upravljanje javnim poslovima za privatne interese.“38

4.1. Poželjnost liberalne demokracije

Može se reći da liberalna demokracija u sebi ujedinjuje gotovo sve najviše ideale
kojima čovječanstvo oduvijek teži, kao što su sloboda, jednakost, ljudska prava, čovjekovo
dostojanstvo, dobrobit i sigurnost. Nastojanje da se ti ideali i vrijednosti ostvare u najvišoj
mogućnoj mjeri i da se pronađe ravnoteža između interesa pojedinca i društva u kojemu živi,

34
Amy Gutmann, „Rawls and Relationship between Liberalism and Democracy“, u:Samuel Freeman (ur.), The
Cambridge Companion to Rawls, Cambridge University Press, 2003., str. 147.
35
M.Brčić Kuljiš, Koncepcija pravednosti u filozofiji Jean-Jacquesa Rousseaua, str. 29.
36
Hauke Brunkhorst, Solidarnost; Od građanskog prijateljstva do globalne pravne zajednice, Beogradski
krug/Multimedijalni institute, Beograd/Zagreb 2004., str. 299.
37
Judith Shklar, „The Liberalism of Fear“, U: Nancy L.Rosenbaum, Liberalism and the moral life, Cambridge,
Massachusetts, London: Harvard University press, 1989 str. 164.
38
Benjamin Barber, Strong democracy, University of California press, 2003. str. 4.

13
jest temeljni sadržaj i svrha demokratskog političkog poretka. Stoga bi demokraciju kao
politički poredak trebalo razmatrati s aspekta postojanja njezinih ključnih svojstava i
zadovoljenja temeljnih političkih, ekonomskih i socijalnih dimenzija. 39
Politolog Hans Kelsen u svojoj knjizi Obrana demokracije piše: „Zahvaljujući
građanskim revolucijama 1789. i 1848. demokratski je ideal postao gotovo samorazumljivim
za političko mišljenje, čak i onaj tko se odluči oviše ili manje suprotstaviti njegovoj realizaciji
najčešće je smatrao da se na to može odvažiti samo pristojno se poklonivši pred načelno
priznatim principom i oprezno se skrivajući iza plašta demokratske terminologije.“40
Demokratski proces promiče slobodu, slobodu u obliku individualnog i kolektivnog
samoodređenja, u stupanju moralne autonomije, također promiče ljudski razvitak te je
najsigurniji način na koji ljudi mogu zaštititi i unaprijediti interese i dobra koja dijele s
drugima. Pripovijest o demokraciji govori podjednako o neuspjesima kao i o uspjesima: o
neuspjesima da prekorači postojeće granice o trenutačnim probojima nakon kojih su slijedili
veliki porazi, te katkada o utopijskim težnjama poslije kojih je dolazilo otrežnjenje.
Autor Garry Stoker navodi kako je demokracija poželjna zbog triju razloga. Prvi
označuje kao intrinzičnu vrijednost demokracije, navodeći kako ta linija argumentacije slijedi
razmišljanja političkih filozofa koji zastupaju tezu da nam participacija u političkom životu
zajednice omogućuje da se potpunije izrazimo kao ljudska bića. Instrumentalnu vrijednost
demokracije Stoker navodi kao drugi razlog, pri čemu ističe kako nam demokracija, u odnosu
na alternative, omogućuje da lakše ostvarimo određene ciljeve. Rezultati znatnoga broja
empirijskih istraživanja potvrđuju te teze sugerirajući kako postojanje demokracije smanjuje
šanse da će nam se dogoditi određeni tip nesreća. Treći razlog označuje kao konstruktivnu
vrijednost demokracije, navodeći kako demokracija omogućuje otvorenu raspravu i razmjenu
ideja, što vodi pronalaženju boljih rješenja za probleme s kojima se suočavaju suvremena
društva.41
U liberalnoj demokraciji nailazimo na zahtjev za jednakim postupanjem sa svim
ljudima u njihovom osobnom prostoru slobode i u njihovu pravu na slobodan razvoj njihove
osobnosti. Prevedeno na područje političkog, to znači da svaka moć i vlast mora naći svoje
granice na dostojanstvu svakoga pojedinca. Sloboda pritom nije ništa apstraktno, nego ona
konkretno znači slobodu oblikovanja osobnog života, slobodu vjere i savjesti, slobodu pri
izboru poziva, mogućnost slobodnog oblikovanja privatnog života, mogućnost slobodnog
raspolaganja osobnim vlasništvom. Ovdje se ubrajaju pravo na slobodno mišljenje, sloboda
39
Pero Maldini, Demokracija i demokratizacija, Sveučilište u Dubrovniku, Dubrovnik 2008., str. 8.
40
Hans Kelsen, Obrana demokracije, Naklada Breza, Zagreb 2012., str. 7.
41
Gerry Stoker, Why Politics Matters: Making Democracy Work, Palgrave Macmillan, London 2006. str. 146.

14
tiska, sloboda okupljanja i udruživanja, pravo na jednakopravno sudjelovanje u političkom
stvaranju. Osigurati čovjekovo dostojanstvo smisao je svakoga demokratskog sustava. 42 Tek
polazeći od takve slike o čovjeku moguće je shvatiti bit demokracije. Demokracija stoga nije
tek zbir formalnih propisa u postupku, nego se određuje prema svom sadržajnom cilju da
ostvari što je moguće veću mjeru slobode, osobne odgovornosti i socijalne pravednosti. Stoga
demokracija nije nikakvo uređenje vrijednosno neutralna već politički oblik koji je vezan za
vrijednost i kojem je cilj ostvarivanje vrijednosti. Moderna demokracija ne znači stoga
vladanje naroda samim sobom. Ona se danas može realizirati samo kao vladanje narodnih
zastupnika koji se izabiru iz općih, slobodnih, jednakih i tajnih izbora, a koje narod
periodičnim ponavljanjem takvih izbora može pozvati na odgovornost. Stoga zaključujemo da
moderna demokracija postoji kao reprezentativna demokracija. Kompliciranost moderne
demokracije moramo shvatiti kao nešto što je potrebno u svojoj višestrukosti i stalnoj
napetosti.43 Demokracija se može razumjeti i kao ideologija, koncept ili teorija. 44 Demokratski
politički sustav u osnovi zahtijeva određeni minimum političkih preduvjeta (prvenstveno
formalne prirode) kao što su reprezentacija, slobodni izbori, demokratski legitimirana vlast,
dok liberalna demokracija uz sve to uključuje i konstitucionalni liberalizam. On
podrazumijeva ustav i zakone koji ograničavaju moć vlasti, jamči slobodu, jednakost i
građanska prava i slobode, zaštitu pojedinca i manjine pred većinom, pravo na privatno
vlasništvo i privatnost, obrazovanje koje građane upućuje u njihova prava i obveze, razvijeno
građansko društvo, raznovrsne oblike političke participacije, jasnu podjelu vlasti i građanski
nadzor nad njom. Upravo je to ono što čini supstanciju moderne demokracije, to je njezin
demokratski sadržaj.
Javna je odgovornost suštinska oznaka demokratske vladavine. Prva je funkcija u
smislu institucionalnog uređenja demokratska kontrola. Građani su ti koji prosuđuju rad vlade
i sankcioniranju svoje političke predstavnike jednostavnim glasovanjem. Autor Arsen Bačić u
svom radu Sukob interesa i pitanje odgovornosti u ustavnoj demokraciji piše: ''Cilj
demokratskog konstitucionalizma je izgradnja arhitekture povjerenja uz istodobno
institucionaliziranje nepovjerenja. To zapravo znači njegovati interpersonalno povjerenje

42
Waldemar Besson, Jasper Gotthard, Temeljni pojmovi moderne demokracije- sastavnice slobodnjačkog
državnog uređenja, Pan liber, Osijek-Zagreb-Split, 1998, str. 12.
43
Ibid. str. 107.
44
Zoran Radman, Reforma lokalne samouprave: mogući smjerovi, Političke analize, broj 26- lipanja 2016. str.
24.

15
između institucija, a njih pak kao organizacije treba strukturirati na način da se u njima
nadzor i odgovornost odvijaju na ustavan način. 45
Ključno za funkcioniranje suvremene demokracije vidljivo je prije svega, u stupnju u
kojem političke vlasti osjećaju odgovornost u odnosu prema zahtjevima svojih građana. To
podrazumijeva osiguravanje mogućosti da se građani mogu slobodno politički organizirati i
javno djelovati te da njihove preferencije imaju težinu i značenje za političku vlast, koja ih
treba priznavati i prema njima usmjerivati svoje djelovanje.46
Nije realno očekivati da će demokracija riješiti sve probleme društva ili pojedinca.
Sama po sebi ne jamči društveni razvoj niti najbolju vladavinu, već pruža okvir u kojem
građani mogu ostvariti svoja prava i svoje interese. Ukupni dosezi i stupanj djelotvornosti
demokracije ovise prije svega o građanima i njihovu djelovanju, o stupnju njihove
uključenosti u politički proces. Zbog toga je politička participacija ključan sadržaj djelotvorne
demokracije, stoga i jedina od najvažnijih referenca demokratizacijskog procesa.47

45
Arsen Bačić, Sukob interesa i pitanje odgovornosti u ustavnoj demokraciji, Rad Hrvatske akademije znanosti i
umjetnosti: Razred za društvene znanosti, No. 512=49, May 2012. str.212
46
Z. Radman, Reforma lokalne samouprave: mogući smjerovi, str. 40.
47
Ibid. str. 41.

16
5. Kriza liberalne demokracije

Kriza unutar liberalne demokracije može se razmatrati na više razina i analizirati na

više načina. B. Barber ja naveo kako sama liberalna politika intrinzično nije demokratska jer
njezina individualistička koncepcija s naglašenim individualističkim interesima potkopava
demokratsku praksu u kojoj su individue i njihovi interesi primarni pa sve to izaziva
poremećaje u samoj koncepciji liberalne demokracije. 48 Osim navedenoga, politički sustavi,
uključujući demokratske sustave, nisu dorasli svojim idealima. Katkada se tvrdi da su
aktualne ''demokracije'' toliko ispod ideala da u praksi manjine vladaju većinama, a sloboda
samoodređenja uskraćena većini ljudi. Većina kritičara tvrdi da s aktualnim ''demokracijama''
ne valja to što ne ispunjavaju demokratske standarde.49 „Govor o krizi demokracije je star
gotovo koliko i sama demokracija“.50
Kada govorimo o krizi parlamentarne demokracije onda su najznačajnije krize koje se
spominju u literaturi kriza 1940. i 1970. Kriza 40-ih godina je prouzrokovana prijetnjom
totalitarnih ideologija te posljedica toga da su demokratski procesi iskorišteni za
uspostavljanje totalitarnih poredaka, bilo da je riječ o fašizmu i nacizmu odnosno narodnoj
demokraciji koja se povezuje uz komunizam. Kriza demokracije koja se povezuje uz 70-e
godine 20. stoljeća objašnjena je i iznesena u djelu Crisis of Democracy autora Crozier,
Huntington, i Watarnick. Riječ je o djelu koje je naručeno i objavljeno 1975. godine od strane
Trilateralne komisije. Analizirajući navedeno izvješće Ercan i Gagnon navode kako je
predstavnička demokracija doživjela prvu egzistencijalnu krizu upravo 70-ih godina 20.
stoljeća.51 Uopćeni razlozi krize demokracije u tom razdoblju su: dezintegracija građanskog
poretka, slom društvene stege, slabost vladajućih te alijenacija građana. 52 Oni smatraju da je
demokracije u teoriji jedno, dok je u praksi nešto posve druge, a pokušaj da se to izjednači
dovodi do nefunkcionalnosti demokracije.
Prije ekonomske krize koja je počela 2007.-e godine, teza o krizi demokracije bila je
rezervirana za neke empirijski orijentirane politologe koji su upozoravali na apatičnost birača
ili uglavnom lijeve mislioce. Spomenuta je teza ipak postupno prodirala u širu javnost nauštrb
48
B. Barbeer, Strong democracy, str. 4.
49
R.A. Dahl, Demokracija i njezini kritičari, str. 90.
50
Hans Volander, Kriza predstavničke demokracije,u: Kursar, Tonči, Matan, Ana,(ur.) Demokracija u 21.
stoljeću, Zagreb: Bibilioteka politička misao, 2014., str. 45.
51
Selen A. Ercan and Jean-Paul Gagnon, „The Crisis of Democracy. Which Crisis? Which Democracy?“
Democratic Theory Volume 1, Issue 2, Winter 2014: 1–10, str. 2.
52
M. Crozier, S. P. Huntington, J. Watarnick, Crisis of Democracy, New York University Press, New York,
1975., str. 2.

17
diskursa o kraju ideologije, politike, države i povijesti koji su bili popularni od druge polovine
dvadesetog stoljeća.53No globalna kriza 2007.-e uvela je u širu javnost narativ o krizi
demokracije jer je postalo jasno da djelovanje međunarodnih tržišta kapitala, rejting agencija i
globalno aktivnih hedge fondova imaju sve veći utjecaj na konkretne uvjete života građana
suvremenih demokracija. Postojeća kriza se osim ekonomske sfere, kako navode provedena
istraživanja, odnosi i na krizu njezina smisla, odnosno različite reakcije na nju u razvijenim
demokracijama pokazuju da demokracija nije došla u krizu s današnjom ekonomskom krizom
nego bitno ranije.
Od sredine 20. stoljeća, stalno se raspravlja o tri velike krize: krizi kapitalizma, krizi
socijalizma i krizi modernosti. Kriznost modernog svijeta, nakon velike svjetske krize 1929.-e
svoj vrhunac je dostigla u prvoj istinskoj globalnoj krizi 2007.-e godine. Nacionalne inačice
potonje krize posljedica su unutrašnjih i vanjskih uzroka.54 Može se također smatrati da je
obilježje moderne krize demokracije istovremeno i posljedica povlačenja političkih stranaka
od pokušaja za kontrolom nad ekonomijom; a pogotovo nad financijskim tržištima, te interes
za ograničavanje političkog sudjelovanja građana samo na opće izbore.55
U 2016. godini objavljen je rad The Danger of Deconsolidation – The Democratic
Disconnect autora Roberta Stefana Foa i Yascha Mounka56 u kojem iznose rezultate
istraživanja provedene u demokracijama Zapadne Europe i Sjeverne Amerike. Rezultati
istraživanja su duboko zabrinjavajući jer ukazuju kako se, obzirom na ispitane parametre,
može govoriti o krizi demokracije koja je uzrokovana gubitkom povjerenja u demokratske
institucije.
Broj demokracija se u zadnjih pedesetak godina udvostručio. Međutim, sve se više
spominje opće nezadovoljstvo demokracijom kao političkim poretkom. 57 Potrebno je stoga
detektirati što uzrokuje krizu odnosno nestabilnost u liberalnim demokracijama.

5. 1. Pokazatelji krize – rezultati istraživanja

U radu The Danger of Deconsolidation – The Democratic Disconnect autori Robert
Stefan Fo i Yascha Mounk se koriste rezultatima World Values Surveys 1995-2014. te
istražuju četiri kategorije pitanja ključnih za legitimaciju vlade:
1. građani podržavaju sustav u cijelosti;
53
Anton Tomičić, Demokracija i semantika krize, u: Kursar, Tonči, Matan, Ana,(ur.) Demokracija u 21.stoljeću,
Zagreb: Bibilioteka politička misao, 2014.,str. 95.
54
Fahrudin Novalić, Demokracija i globalna kriza-Vanjski uzroci globalne krize, FILOZOFSKA
ISTRAŽIVANJA, 121 God. 31 (2011) Sv. 1 str. 45.
55
Augustin Derado, Populizam i moderna demokracija, Amalgam, BROJ 6-7., str. 26.
56
Rad je objavljen u Journal of Democrcy, vol. 27, broj 3, 2016. str. 5-18.
57
Donatella Della Porta, Can Democracy Be Saved?, Polity Press, Cambridge, 2013., str. 1.

18
2. stupanj podržavanja ključnih institucija liberalne demokracije kao što su npr: građanska
prava;
3. spremnost da provode političke promjene unutar postojećeg političkog sustava;
4. njihova otvorenost prema autoritarnim alternativama kao što su vojni udar.58
Rezultati istraživanja pokazuju da je razina povjerenja u političke institucije
(parlament i sudstvo) u demokracijama Zapadne Europe i SAD-a, zadnja tri desetljeća
radikalno opala. Također se iskazuje visoka stopa nepovjerenja u političke stranke koje
sudjeluju u vlasti ili se na vlasti izmjenjuju. Birači su više zainteresirani za jednokratne
pokrete; više povjerenja iskazuju prema populističkim kandidatima ili pokazuju anti-
sistemske stranke koje se protive statusu quo. Građani Zapadne Europe i SAD-a su izuzetno
cinični po pitanju demokratskih vrijednosti te shvaćanju demokracije kao ispravnog
političkog sustava. Nemaju povjerenje u mogućnost promjena te mogućnost da mogu utjecati
na javnu politiku. Osim toga spremniji su dati podršku autoritarnim alternativama.59
Oslabljena podrška demokraciji je najvidljivija kod mladih, a pogotovo kod mladih
rođenih nakon 1980. 2011. godine 24% mladih (rođeni nakon 1980) iz SAD-a smatraju da je
demokracija loš politički poredak.60
U periodu istraživanja od 1981.-1984 /1990-1993 – mladi su, mnogo više nego stariji,
bili zainteresirani za političke vrijednosti kao što su sloboda govora, a nisu pokazivali interes
za politički radikalizam. Danas se situacija preokrenula. Mladi veću podršku daju političkom
radikalizmu, nego demokratskim vrijednostima kao što je sloboda govora.
Istraživanja provedena nakon 2005.-e godine pokazuju da u SAD-u svega 32% mladih
i 41% starijih smatraju da su zaštita ljudskih prava i sloboda govora esencijalne vrijednosti
demokracije. U Europi je statika 39% mladih, a 45% starijih. Osim toga u SAD-u čak 26%
mladih smatra da uopće nije potrebno provoditi slobodne izbore.61 Shodno tome pada i
zainteresiranost mladih za političku participaciju, iako se ona smatra esencijalnom
vrijednošću demokracije. 1990. u SAD-u čak je 53% mladih te 63% starijih iskazivalo interes
za političku participaciju, da bi se 2010. to spustilo na 41% mladih i povećalo na 67% starijih.
U Europi je situacija slična: 1990. 48% mladih te 52% starijih, a 2010. to je izgledalo 38%
mladih i 52% starijih.

58
Robert Stefan Foa i Yascha Mounk, „The Danger of Deconsolidation – The Democratic Disconnect“, Journal
of Democrcy, vol. 27, broj 3, 2016. str. 5-18, str. 6.
59
Ibid., str. 7.
60
Ibid., str. 8.
61
Ibid., str. 8.

19
 Iako se smatralo da mladi najčešće odbijaju konvencionalne oblike politike te pristaju
uz nekonvencionalne oblik aktivizma, zadnja istraživanja (provedena 2005-2009 te 2010-
2014) su pokazala da mladi (osobe rođene nakon 1980) nisu zainteresirani za nijedan oblik
političkog aktivizma, ni konvencionalni ni nekonvencionalni.
Ono što dodatno zabrinjava je drastično povećanje interesa i podrške za autoritarne i
vojne vladavine. U Europi svega 36% mladih rođenih nakon 1980. odbacuju vojnu diktaturu
kao poželjan oblik vladavine, a u SAD-u je riječ o svega 19% mladih.62
Istraživanja pokazuju da je kriza demokratske legitimacije mnogo šira i dublja no što
se to čini na prvi pogled. Osim standardne podrške po pitanju izbora, podrška demokraciji
treba sadržavati i podršku i privrženost liberalnim vrijednostima kao što su zaštita temeljnih
ljudskih prava i građanskih sloboda te spremnost da se koriste demokratske procedure i
institucije liberalne demokracije za političke promjene.63

5. 2. Mogući uzroci krize

Kriza predstavničke demokracije s punim pravom se povezuje s time da građani
izbjegavaju sudjelovati u demokratskom procesu jer smatraju da ionako ne mogu ni na što
važno utjecati. Sve se više čini kako političke stranke sve lošije obavljaju svoje demokratske
funkcije i sve teže su u stanju politički mobilizirati građane. Postepeno nestaje klasična uloga
stranaka koje su u parlamentarnoj raspravi trebale zastupati različite interese iz društvene
reforme. Kriza predstavničke demokracije je stoga za većinu političkih teoretičara
neprijeporna činjenica. Tome se još može pridružiti i doktrina neoliberalizma. Neoliberalizam
je parolu Francuske građanske revolucije ''sloboda, jednakost, bratstvo'' koja čini idejni temelj
parlamentarne demokracije, zamijenio parolom''troškovi, profit, efikasnost''. Riječ je o novoj
vrsti liberalne političke racionalnosti koja svaku demokratsku instituciju, svakog čovjeka i
svaku politiku promatra ka objekt poslovanja i zarade a između političkog i ekonomskog
djelovanja ne pravi nikakvu razliku. U takvu ideološkom konceptu demos je jednostavno
smetnja, koji se ne uklapa u tržišnu demokraciju. Politička se vlada, koja proizlazi iz naroda
kao zajednice građana, nastoji zamijeniti vladom stručnjaka a svi se problemi svode na
stručne.64
Analizirajući krizu demokracije 70-ih godina, Ercan i Gargnon tvrde da intelektualci i
kritički mediji potkopavaju demokraciju iz razloga što potiču različite društvene skupine i

62
Ibid. str. 13.
63
Ibid., str. 8.
64
Tihomir Cipek, Krize demokracije u Bosni i Hercegovini. Je li neposredna demokracija rješenje?, Političke
analize, broj.19-listopad 2014,. str. 78.

20
civilne udruge na izraženije zahtjeve po pitanju participacije. 65 Govori se o preopterećenosti
sustava koji gubi funkcionalnost. Kao primjer navode europsku demokraciju za koju kažu da
je bila samo djelomično i tek ponekad teorijski otvorena. Njena se regulacija temeljila na
finom skeniranju participacije i zahtjeva, no danas se taj sustav raspada jer su se pojavile
skupine koje stalno zahtijevaju, postavljaju pitanja te traže konkretne odgovore i mjere. 66
Demokratska ekspanzija političke participacije i težnja 'biti uključeni' dovodi do
preopterećenosti vlasti i neravnoteže. Događalo se zapravo to da su se građani po prvi put
počeli demokratski ponašati. Počeli su koristiti dostupne im informacije te tražiti odgovore na
političke probleme. Autori izvješća su svjesni da demokratski ethos onemogućava
zabranjivanje ili ograničavanje informacija, ali se po njima birokratski demokratski aparat s
tolikom količinom informacija ne može nositi. 67Tradicionalni model vladanja se zasnivao na
tome da snaga države počiva na broju donesenih odluka, a sada se to, obzirom na količinu
instant informacija i zahtjeva pretvorilo u paradoksalnu situaciju. „Odluke ne samo da
donose moć, one doprinose i ranjivosti.“68 Rasprava se usmjerila na pitanje 'je li previše
demokracije problem za demokraciju?'69
Chantal Mouffe, belgijska politička teoretičarka piše o nastanku krize: „Posljedica
istiskivanja politike od strane morala ozbiljno je slabljenje demokratske političke javne sfere
zbog manjka primjereno ''agonističke'' debate oko mogućih alternativa postojećem
hegemonijskom poretku. Odatle dolazi rastuće nezadovoljstvo liberalnim demokratskim
institucijama koje se manifestira kroz smanjenje sudjelovanje u izborima ili privlačnost
desničarskih populističkih stranaka koje dovode u pitanje politički establišment. Mnogo je
razloga za nestanak u potpunosti političke perspektive; neki od njih povezani su s prevlašću
neoliberalnog režima globalizacijom, drugi s tipom individualističke konzumerističke kulture
koja sada prožima i najnaprednija industrijska društva.“70 Također u drugom djelu komentira
izbore kao temelj predstavničke demokracije: „U isto se vrijeme mijenjanju neke važne
osobine slobodnih izbora, tog temelja svake demokracije. Izbori u sve većoj mjeri postaju
vrsta spektakla kojim upravljaju marketinške agencije, a politički kandidati postaju roba koja
se prodaje na ''političkom tržištu'' poput svakog drugog proizvoda. Politički je marketing
progutao politički sadržaj pa spin doktori upravljaju izbornom kampanjom pretvarajući

65
S. A. Ercan and J. P. Gagnon, „The Crisis of Democracy. Which Crisis? Which Democracy?“ str. 4.
66
Ibid., str. 12.
67
Ibid., str. 13.
68
Ibid., str. 13.
69
Ibid., str. 4.
70
Chantal Mouffe, Politika i strasti : ulozi demokracije, 6. Subversive Festival: ''Utopija demokracije'' Zagreb,
2013. broj 23/24, str. 132.

21
političko djelovanje u nadzirani medijski spektakl. U tom je procesu većini građana
nametnuta pasivna uloga, a stvarni se politički proces odvija izvan svjetla pozornice u obliku
interakcije političkih elita i predstavnika ekonomskih interesa.“71 Ona poziva na oživljavanje
sukoba u političkom diskursu. To je dio njene agonističke teorije koju ću sada prikazati. Opći
temelj demokratskog društvenog političkog mišljenja je idealizirana slika ljudske društvenosti
gdje su nasilje i neprijateljstvo percipirani kao arhaični fenomeni koji su trebali biti
eliminirani zahvaljujući napretku te uspostavljanjem transparentne komunikacije između
racionalnih aktera. Svi koji sumnjaju u tu sliku društva se smatraju neprijateljima
demokracije. Ona tvrdi da sukob u demokratskim društvima ne bi trebao biti iskorijenjen jer
moderne demokracije prihvaćaju i legitimiraju sukobe. Drugim riječima, važno je da sukob ne
preuzme oblik ''antagonizma'' nego oblik ''agonizma'' što znači borbe između suparnika. Za
agonistički model primarni zadatak demokratske politike nije eliminacije strasti, nego
uzdizanje tih strasti kroz mobilizaciju u smjeru demokratskih zamisli. Potrebno je preobraziti
način razmišljanja o demokratskoj politici, uvažiti agonistički pristup ili će uspon od strane
desničarskih populističkih stranaka i dalje ustrajati. Zato je važno napustiti iluzije o
konsenzualnom modelu politike i stvoriti temelje za agonističku javnu sferu.72
Konsenzualni pristup, umjesto da stvori uvjete izmirenja društva, dovodi do pojave
antagonizma koje bi agonistička perspektiva, pružajući tim sukobima legitimne oblike, mogla
izbjeći.73 Demokratska politika ne može biti ograničena na uspostavljanje kompromisa
između različitih interesa i vrijednosti, ona mora imati realni utjecaj na ljudske strasti i
fantazije. Budući da sve forme političkih identiteta podrazumijevaju podjelu na nas i njih,
mogućnost pojave antagonizama nikada ne može biti eliminirana te je stoga iluzija da će se
antagonizam kao takav iskorijeniti. Za Mouffe, zadaća demokracije upravo je transformacija
antagonizma u agonizam.74 Pritom autorica smatra da agonističko sučeljavanje ne ugrožava
demokraciju već je sam uvjet njene egzistencije. Pluralističko liberalno društvo ne poriče
postojanje sukoba već stvara institucije koje im dopuštaju da se izraze u agonističkoj formi.
Funkcionalna demokracija poziva na okršaj legitimnih demokratsko političkih pozicija. Dalje
tvrdi da je konsenzus bez sumnje nužan ali mora ga pratiti i neslaganje. Smatra da bi
zahvaljujući ideji ''suparništva'' agonistički pristup mogao pridonijeti revitalizaciji i
produbljivanju demokracije.75
71
Tihomir Cipek, Teorija agoničke demokracije Chantal Mouffe-protiv trećeg puta,u: Milardović, Anđelko,
Jožanc, Nikolina(ur), Demokracija i postdemokracija, Zagreb, Pan liber, 2013. str.79.
72
C. Mouffe, , Politika i strasti : ulozi demokracije, str. 139.
73
Chantal Mouffe, O političkom, Politička kultura, Zagreb 2016. str. 10.
74
Ibid. str. 27.
75
Ibid. str. 39.

22
5. 3. Kriza legitimiteta
Ne može se pisati o krizi predstavničke demokracije bez da se dotakne teme o
legitimitetu demokratskih poredaka. Odakle demokracija dobiva svoj legitimitet i da li je on
danas ugrožen? Počeo bih prvo sa definicijom samog legitimiteta. Legitimitet, od latinski
legitimus-zakonit, je načelo i svojstvo političkog i pravnog poretka na temelju kojeg članovi
političke zajednice prihvaćaju taj poredak kao valjan i opravdan. Načelo legitimiteta implicira
da pripadnici političke zajednice ne prihvaćaju poredak samo iz običaja, interesa ili straha,
već iz uvjerenja u njegovu valjanost i opravdanost. U suvremenom se određenju legitimitet i
legalitet preklapaju. Tako se kao uvjeti legitimiteta u liberalno demokratskim poredcima
postavljaju ustavna zaštita neotuđivih prava čovjeka, volja proizišla iz demokratske procedure
političkih izbora, većinsko načelo izbora i donošenja odluka, uspostavljanje slobodne javnosti
i pluralizma. U suvremenoj političkoj teoriji pitanje legitimiteta ujedno je i pitanje nosioca
suverenosti, jer legitimnost proizlazi iz odluke suverena bez obzira na to tko je suveren. 76U
širem smislu legitimiranje poretka obuhvaća sve procese kojima se proizvodi i reproducira
temeljni ''vrijednosni konsenzus'', odnosna ''ideologijska hegemonija'' vladajuće klase u
društvu. 77
Možemo se upitati kada je moralno opravdano da netko upravlja političkom moći?
Entitet je politički legitiman samo kada su agenti koji pokušavaju upravljati političkom moći
u njoj moralno opravdani u provođenju pravila. Oni koji upravljaju političkom moći nad nama
su opravdani da tako čine onda i samo onda ako smo mi pristali na to. Naš pristanak je taj koji
moralno opravdava vladu u upravljanju političkom moći. Osnovna je ideja ta da upravitelj
političkom moći legitimno opravdan u upravljanju političkom moći samo i samo ako
uspješno štiti osnovna ljudska prava nad svima onima nad kojima ima političku moć.78
Politička zajednica je uvjet i pretpostavka za ostvarivanje demokracije na bilo kojoj
razini, bilo međunarodnoj, regionalnoj ili državnoj. To nužno otvara pitanje legitimacije same
političke zajednice. Ako se zna da zajedničke vrijednosti, prava i ideali nisu dostatan uvjet za
jedinstvenu političku zajednicu, da političke obveze i lojalnosti ne proizlaze linearno iz
proklamiranih prava, te da demokracija, kako kaže Rawls, sama po sebi nije politička
zajednica, onda sve to nužno otvara pitanje legitimacije političke zajednice kao takve.
Nasuprot ideji demokracije kao neposrednog samozakonodavstva naroda u kojoj
identitet vladara i podčinjenih jamči legitimnost vlasti, ideja predstavničke demokracije

76
Kutleša, Stipe, (ur.) Filozofski leksikon, Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2012. str. 664
77
Ur.Prpić, Ivan, Puhovski ,,Žarko, Uzelac, Maja, LEKSIKON TEMELJNIH POJMOVA POLITIKE-abeceda
demokracije , Zagreb, Školska Knjiga, 1990., str. 98.
78
Allen Buchanan, Political Legitimacy and Democracy, Chicago Journals, Vol. 112. No 4 (July 2002), str. 703.

23
utemeljuje legitimnost vlasti u racionalnim procedurama kojima se ona uspostavlja i
funkcionira. Riječ je o nizu formaliziranih, apstraktnih i univerzalnih procedura i institucija:
a) ustavna i pravna zaštita neotuđivih prava čovjeka i državljanina koje vlast ne može
jednostrano ukinuti ili ograničiti
b) definicija političke zajednice kao apstraktne ukupnosti državljanina, odnosna naroda, čija
se volja iskazuje izborima političkih predstavnika puka u parlament i parlamentarnim
odlučivanjem
c) većinsko načelo kao osnovno pravilo u procesima izbora i parlamentarnog odlučivanja
d) uspostavljanje slobodne javnosti,neometanog protoka i dostupnosti informacija, pluralizam
političkih i svjetonazorskih pozicija u političkom procesu
e) uobličenje rezultata parlamentarnog odlučivanja kao apstraktnih općih i racionalnih zakona
koji proizlaze iz argumentirane rasprave usmjerene ka općem dobru političke zajednice.79
Da bi se vlast održala ne može se oslanjati na prisilu već joj potrebna podrška onih
kojima se vlada. Oni nad kojima se vlada trebaju biti uvjereni u opravdanost vlasti stoga što
vlast štiti njihove vrijednosti općeprihvaćen u nekom društvu.80 Idealno državno djelovanje
treba biti legitimno i pravedno. U liberalnom principu legitimnosti građani izražavaju jedan
drugom međusobno poštovanje kao slobodnim i jednakim članovima zajedničkog tijela
politike81.
Pogledajmo sada instrumentalističku teoriju legitimacije: režim je dobar ako djeluje
efikasno i ako ispunjava zahtjeve, interese, očekivanja i nadanja građana. Neki istraživači su
utvrdili da se zadovoljstvo učincima demokracije ne može objasniti samo ekonomskim i
političkim faktorima, nego treba uzeti u obzir i političke institucije i procese u određenoj
zemlji. Nalazi u jedanaest europskih demokracija pokazuju da demografske razlike u
stavovima, kao što je evaluacija ekonomskih učinaka i politički interes građana, kao i tip
sustava u kojem ljudi žive, sistematski utječu na njihovo zadovoljstvo s demokracijom. Tako
rezultati pokazuju da na ljude djeluje “politički kontekst u kojem žive”. 82Ovaj je podatak
veoma važan za ocjenu dometa i razvoja demokracije, i što je još važnije za ocjenu
zadovoljstva građana demokracijom u svojim zemljama. Što je demokracija više
konsenzualna, to je vjerojatnije da će gubitnici biti zadovoljni funkcioniranjem demokracije,
79
Ur.Prpić, Ivan, Puhovski ,,Žarko, Uzelac, Maja, LEKSIKON TEMELJNIH POJMOVA POLITIKE-abeceda
demokracije , Zagreb, Školska Knjiga, 1990., str. 98.
80
Robert Blažević, Legitimnost političkih poredaka“, Politička kultura, Zagreb 2010. str. 245.
81
David A. Reidy, Reciprocity and Reasonable Disagreement: From Liberal to Democratic Legitimacy,
Philosophical Studies: AnInternational Journal for Philosophy in the Analytic Tradition, Vol. 132, No. 2 (Jan.,
2007), str. 250.
82
Vladimir Vujčić, Globalizacija i problem političke legitimacije“, Politička misao, Vol XXXIX, (2002.), br. 4,
str. 102.

24
te je manje vjerojatno da će pobjednici biti zadovoljni. Ovo istraživanje potvrđuje mnoge
nalaze o važnosti ekonomskih ili političkih učinaka, pa čak i elemenata kulture. Važno je
naglasiti da je problem političke reprezentacije i participacije građana veoma važan za
njihovo zadovoljstvo s političkim poretkom.83
Jurgen Habermas drži da se čitavo društvo ne može obuhvatiti sistematskim
mehanizmima, već da postoji i ''svijet života'' koji predstavlja osnovicu iz koje se sustav
formira i mijenja. Legitimnost vlasti rezultat je stavova i očekivanja koji nastaju u ''svijetu
života'' koji je međutim ugrožen dinamikom koju diktira kapitalistički sistem. Zbog toga u
suvremenim društvima dolazi do krize legitimacije. Nadalje, do krize legitimacije dolazi zbog
kulturnih i nacionalnih sukoba te sukoba oko osnovnih vrijednosti. Ti sukob dovode u pitanje
postojeći okvir nacionalne države kao danas dominantnog tipa političke zajednice. U liberalno
demokratskim porecima vlast čine legitimnom narodna ili pučka volja, proceduralni
legitimitet i poštivanje odgovarajućeg sustava vrijednosti.84
Na praktičnom nivou riječ je o krizi kao nepovjerenju građana u demokratske
institucije kao i o smanjenoj građanskoj participaciji u donošenju političkih odluka. Izborna
apstinencija građana najrječitiji je signal ove krize. Uzevši u obzir da je demokracija
povezana sa samoodređenjem i autonomnim djelanjem pojedinca kao građanina, nepovjerenje
u demokratski sustav i institucije vodi prema smanjenju civilnih inicijativa, a time i prema
povećanju utjecaja formalnih i neformalnih interesnih grupa sa ekskluzivnim pojedinačnim
interesima.85Otvoreno je pitanje u kojoj su mjeri svi demokratski sistemi moralno legitimni i,
povezano sa ovom legitimnošću, u kojoj mjeri sustav ima dovoljno široku podršku građana.
Bez obzira na opće deklarativno prihvaćanje demokracije, nepovjerenje u demokratske
institucije podjednako je prisutno i u etabliranim, i u novim demokracijama. Sa krizom
legitimnosti riječ je o krizi demokracije i njezinim manifestacijama kroz delegitimiziranje
postojećih političkih institucija odnosno kroz nastajuće uvjerenje građana da ove institucije
nedovoljno dobro izražavaju njihove javne interese. U kontekstu deliberacije kriza označava
političke aktivnosti građana na puko učestvovanje na izborima, tj. na čin glasanja.
Demokratska procedura sama po sebi održavali bi tek legalitet i formalnost kad ne bi
bila u funkciji ostvarenja demokratskih vrijednosti. Uvjerenost građana da su vrijednosti
demokracije one koje omogućavaju njihovu individualnu slobodu, jednakost i ostvarenje i
zaštitu prava, socijalnu pravdu i sigurnost čine te vrijednosti i njihovim individualnim
vrijednostima. Bez toga uvjerenja demokratski poredak ne bio moguć. Prihvaćati demokraciju
83
Ibid. str. 103.
84
R. Blažević, Legitimnost političkih poredaka, str. 247.
85
Michal Sládeček, Problem legitimnosti demokratije“, Filozofija i društvo 2, 2008., str. 125.

25
znači vjerovati u vrijednosti demokracije. Legitimitet demokratskog poretka zbog toga se
temelji podjednako na poštivanju demokratske procedure i na vrijednostima demokracije.
Legitimitet političkog sustava upravo je proporcionalna povjerenju građana u njega, odnosno
stupnju u kojemu funkcioniranje sustava omogućuje zadovoljavanje društvenih potreba
građana.

5. 4. Nepovjerenje građana u politiku liberalne demokracije

Autor Robert Dahl u svom radu A democratic paradox? iz 2000.-te godine, piše o
tome kako u mnogim najstarijim i najstabilnijim demokracijama građani imaju jako malo
povjerenja u demokratske institucije no ipak većina građana nastavlja vjerovati u poželjnost
demokracije. On to naziva paradoksom. Postoji nerazmjer između nezadovoljstva načinom na
koji demokracija funkcionira i vjerovanjem da je demokracija i dalje najpoželjniji oblik
vladavine. Pad povjerenja u političke institucije nije pratila pad povjerenja u demokraciju.
Nasuprot tome, građani i dalje izražavaju visoku dozu potpore za demokraciju. Što je to što
ljudi cijene kod demokracije, koje vrline? Dahl kaže da nijedan model demokracije ne
obuhvaća univerzalnu prihvaćenost: „kao što znamo, demokratski ideali su prezahtjevni da bi
se u potpunosti ispunili i stvarnom svijetu ljudske zajednice.“86 Dahl tvrdi da bi osnovne
demokratske institucije postojale, osnovna prava i prilike moraju postojati, kao postojeća
realna prava u praksi. Država bez osnovnih prava i prilika ne bi imala institucije potrebne za
demokraciju.
Već smo se dotaknuli nezainteresiranosti građana za sudjelovanje u politici ali ovdje
ćemo temu još malo produbiti. Zašto građani sve manje sudjeluju u politici ako ih se politike
koje donosi izravno tiču? Kriza građanske participacije u politici proizlazi is strukturalnih
deficita suvremene demokracije i to zbog: dominacije ekonomije nad politikom, a javlja se
kao posljedica neoliberalnih strategija smanjenja funkcija države, zatim procesa globalizacije
u ekonomiji i politici koji smanjuju utjecaj nacionalnih država i to ne samo u međunarodnoj
već i u unutarnjoj politici, također zbog rasta tehnokratizacije politike jer se moraju rješavati
sve složeniji problemi što zahtjeva veća stručna znanja i zbog sve veće komercijalizacije
medija koji političke sadržaje prikazuju površno i senzacionalistički. Postaje jasnije da u
današnje vrijeme mehanizam demokratskih izbora više ne jamče političke promjene pa čak ni
na razini nacionalnih država. Zbog toga demokratski izbori, na kojima se zapravo ništa bitno
ne može promijeniti, gube svoj smisao pa sve više građana odustaje u sudjelovanju u

86
Robert Alan Dahl A Democratic Paradox?, Political Science Quarterly, Vol. 115, No. 1. (Spring, 2000), str.
37.

26
izbornom procesu.87 Prema britanskom politologu Gerryu Stokeru, aktualno ponašanje
političara glavni je razlog zbog čega su građani sve manje spremni uključiti se u politički
proces. Također je problem u samim građanima, zbog jačanju individualističkoga i
konzumerističkoga ponašanja. Njegova je temeljna teza kako glavni dio nezadovoljstva
proizlazi iz toga što velik dio građana ne razumije u potpunosti narav političkoga procesa u
demokratskim sustavima.88
Ako pogledamo trendove, onda ćemo vidjeti da u svim zemljama, do 2004. postoji
trend opadanja sudjelovanja glasača: u Njemačkoj je sa 65,7% glasača 1979. godine taj broj
pao na 56,8 na izborima 1984.-e a 1989.-e skočio na 62,4 posto, no taj je skok razumljiv jer je
1989. godina kada je pao Berlinski zid i kada je širom Europe zavladala euforija zbog pobjede
nad komunizmom, no pad broja glasač na izborima otada redovito pada.89 Tome se pridodaju i
razlozi ''gubitka iluzija'' kad su u pitanje institucije i sudionici nadnacionalne politike a glavni
su uzroci: netransparentnosti i neodgovornost institucija EU-a, demokratski deficit EU-
netransparentnost i složenost procedura odlučivanja, odsutnost strasti ''borbe za moć'' koja je u
EU disperzirana, nepostojanje europske javnosti, nedostatak informacija. Svaki od tih razloga
je već dovoljan za konstataciju o krizi demokracije. 90 Danas smo sve više svjedoci pojave
jednog antipolitičkog trenda koji ima sve oznake pokazatelja sve većeg umora glasačkog tijela
i nepovjerenja prema politici uopće. Jedan se od razloga možda nalazi u sve snažnijem i
prodornijem globalizacijskom procesu koji građane potiskuje unutar potrošačkog svijeta
umjesto političkog djelovanja.91Zato je bitno nužno vratiti građanima prvobitno povjerenje
koje su gajili prema politici, povjerenje u političko djelovanje, u etičnost politike. Bitno je
vratiti povjerenje u nužnost politike „jer ako se mi ne bavim politikom, politika će se ipak i
neminovno baviti nama“.92

5. 5. Demokratski deficit
Pišući o krizi demokracije potrebno je spomenuti demokratski deficit u Europskoj
Uniji koju se sve češće i glasnije proziva za manjak legitimnosti i demokratičnosti u
donošenju odluka. Kritizirajući Europsku Uniju i europske političke elite često se nailazi na
termin demokratski deficit ili sumnja u demokratsku legitimnost europskih političkih
87
Tihomir Cipek, Teorija agoničke demokracije, Chantal Mouffe-protiv trećeg puta, str. 82.
88
Gerry Stoker, , Why Politics Matters: Making Democracy Work, London: Palgrave Macmillan, 2006., str.
146.
89
Damir Grubiša, Kriza demokracije u Europi: između nacionalne države i europske vladavine, Anali hrvatskog
politiološkog društva, lipanj, 2007. str. 128.
90
Ibid. str. 133.
91
Fulvio Šuran, Demokracija u doba tehnike. U: Barišić, Pavo(ur.), Demokracija na prekretnici, Zagreb:
Hrvatsko filozofsko društvo, 2014., str. 303.
92
Ibid. str. 205.

27
institucija i odluka. Sam termin prvi je upotrijebio britanski politički analitičar David
Marquand krajem 1970-ih godina.93On demokratski deficit povezuje s jačanjem izvršne
nauštrb zakonodavne vlasti u nacionalnim politikama što vidi kao posljedicu jačanja
europskog integracijskog pokreta. Pitanje demokratskog deficita je posebice došlo u
pozornost nakon pada berlinskog zida i rušenja komunističkih režima čime su na svoje došli
kritičari europskog integriranja koji su tvrdili da više nema potreba za konsenzusom na
temelju kojeg građani su podrivali europsko integriranje. Najčešći uzrok demokratskog
deficita se navodi uvođenje i proširenje glasovanja kvalificiranom većinom u vijeću Europske
unije. Time što se raskidala veza odlučivanja u nacionalnom parlamentu i djelovanja
nadnacionalnih institucija u opasnost je došla demokratska legitimnost odluka donesenih
''europskih odluka''. Jedno od rješenja moglo bi biti povećanom legitimnošću europskog
parlamenta koji kao izravno izabrano tijelo predstavlja suverenu volu građana. Jedan od onih
koji su istraživali uzroke demokratskog deficita je i britanski politolog Simon Hix koji glavne
uzroke vidi u slaboj izlaznosti građana na europske izbore i referendume, smanjene ovlasti
nacionalnih parlamenata te slabost europskog parlamenta. Svi ovi razlozi zajedno uzrokuje da
građani članica EU slabo razumiju funkcioniranje i donošenje odluka na razini unije što stvara
odbojnost. 94
Problem je u tome što proceduralna demokracija nije dovoljna za otklanjanje kritika
nadnacionalnih političkih sustava, već je potrebna i određena razina supstancijalne
demokracije. To znači da slobodni izbori na nadnacionalnoj razini ne znače mnogo u jačanju
demokratske legitimnosti nekoga političkoga sustava ako se na njima političke elite ne natječu
na temelju prijedloga za rješenje nacionalnih pitanja. Također jedan od problema jest
manjkava kontrola javnosti na Europskom komisijom i ovisnosti Komisije o takozvanim
ekspertnim skupinama u kojima je sukob interesa standard a ne iznimka. 95 Problem
demokratske legitimnosti procesa europskog integriranja djelomice proizlazi iz činjenice da
politički akteri nacionalnih izvršnih vlasti koji imaju ključnu ulogu u ostvarenju ideje
europskog integriranja često koriste taj proces za gomilanje dodatnih ovlasti nauštrb
nacionalnih zakonodavnih vlasti. Pitanje demokratskog deficita uvelike je povezan s
problemom slabljenja ovlasti nacionalnih parlamenata u procesu formuliranja, usuglašavanja i
donošenja odluka. Stoga demokratski deficit nije problem samo EU, već je riječ o

93
Dario Čepo, Demokratski deficit Europske Unije, Političke analiza, broj 5, ožujak 2011. str. 58.
94
Ibid. str. 58
95
Dunja Larisa, Tranzicija prema kakvoj demokraciji?“, Politička misao, god. 48, br. 4, 2011., str. 89.

28
kompleksnom problemu povezanom s očuvanjem uloge predstavničkih institucija u
globaliziranom svijetu koji se suočava s rastakanjem tradicionalnih nacionalnih država.96
Europska Unija svjesna manjak institucija svojih institucija preko Europske komisije
2001. godine donosi dokument pod nazivom Bijela knjiga europske vladavine u kojem
identificira ključne probleme i slabosti složenog sustava europske vladavine. Kao osnovni
problem ističe se otuđenost građana od institucija političke vlasti. Ističe se demokratski deficit
Europske Unije. Novim pristupom dobre vladavine, zagovara se reafirmacija demokratskih,
pravnih i političkih vrijednosti koje su zanemarivane. Uz jačanje upravnih kapaciteta i
utvrđivanje načela uz pomoć kojih je moguće ocijeniti kvalitetu suvremene vladavine, u radu
se šire uključivanje građana i civilnog društva u procese oblikovanja javnih politika
prepoznaje kao još jedno važno obilježje koncepta dobre vladavine. Ono što je zajedničko
svim pristupima konceptu dobre vladavine jest inzistiranje na širem uključivanju građana i
civilnog društva u procese oblikovanja javnih politika, jačanju upravnih kapaciteta i
utvrđivanju načela uz pomoć kojih postaje moguće mjeriti kvalitetu suvremene vladavine.97

96
D. Čepo, str. 59.
97
Tijana Vukojičić Tomić, Dobra vladavina: od konceptualizacije do realizacije, Politička misao, god. 53, br. 2,
2016., str. 107.

29
6. Demokratska politička kultura i participacija

Razvoj i stabilnost suvremene demokracije nije moguće zamisliti bez demokratske

političke kulture i ukupne civilne i političke participacije građana. Termin demokratsko
građanstvo je zapravo sinonim za drugi često korišteni izraz u društvenim znanostima:
demokratska politička kultura.98 Snaga demokratskog društva ne leži u pravima već u
spremnosti i mogućnosti da urone u kritičko preispitivanje političke moći i volje za
raspravljanje o javnim problemima.99
Čini se da je Claus Offe veoma dobro uočio kako same suvremene demokracije, bez
obzira na to kako se konstituirale i profilirale, nisu dostatne za osiguranje društvenog poretka i
njegove stabilnosti. Funkcioniranje institucija mora počivati na kombiniranju elemenata
državne vlasti, tržišta i zajednice. Offe zastupa tezu kako modernu demokraciju nije moguće
razvijati ni kao oblik klasične državne vlasti, ni kao neograničeno tržište, već kao kombinaciju
ovih komponenti, ali prožetu razvijenim i angažiranim građana. 100Civilno društvo
podrazumijeva uobičajene standarde uljudnosti, pluralizma, tolerancije i ljudske sposobnosti
demokratičnog vladanja. Stoga je nužno razvijati demokratsku političku kulturu. Demokracija
je ''stanje uma'' a ne logična ili empirijska posljedica drugih faktora101.
Dinamika demokratskih tranzicija mobilizira masovnu potporu za demokraciju.
Međutim, masovna potpora za demokraciju često nije intrinzično motivirana, već odražava
instrumentalne motive kao što je vjera da će demokracija donijeti napredak poput onog u
konsolidiranim demokracijama. Potpora za demokraciju je intrinzično motivirana ako ljudi
vrednuju građanske i političke slobode demokracije kao svrhe po sebi. 102Demokracija nije tek
skup pravila koja ovise isključivo o institucionalnom konstituiranju. To je bitno normativni
koncept koji naglašava slobodan izbor, autonomiju i emancipaciju. Ona zahtijeva predanost
čovjekovu izboru i autonomiji koju pokrivaju ekspresivne vrednote. Te vrednote daju
prednost individualnoj slobodi pred kolektivnom disciplinom, ljudskoj raznolikosti pred
grupnim konformizmom, te građanskoj autonomiji pred državnom vlašću. Ako potpora
demokraciji ne ide zajedno s tim ekspresivnim vrednotama, praktički je irelevantna za

98
Vladimir Vujčić, Politička participacija, Polit. misao, Vol XXXVII, (2000.), br. 1, str. 95.
99
Dario Saftich, Democratic citizenship between the modern strategy of learning and ancient experience,
Metodički obzori 11, vol. 6(2011)1 str. 96.
100
V. Vujčić, , Politička participacija, str. 116.
101
Branka Galić, Politička kultura '' novih demokracija'', Revija za sociologiju, Vol XXXI. (2000), No 3-4: str.
204.
102
V. Vujčić, str. 125.

30
djelotvornu demokraciju na razini sustava.103 „Demokracija nije rezultat pametnog
pregovaranja elita i ustavnog inženjeringa. Ona ovisi o duboko ukorijenjenim orijentacijama
među samim ljudima. Te ih orijentacije motiviraju da zahtijevaju slobodu,stvarna građanska i
politička Prava te istinski prijemljivu vlast. Prava demokracija ovisi o ljudima.“104
Demokracija kao ustroj pretpostavlja određena znanja i ponašanja građana. Cilj
demokratske političke kulture je širenje oblika ponašanja koji svakom sudioniku daju
mogućnost samostalnog djelovanja prema vlastitoj volji ili vlastitim preferencijama. Upravo
demokracija kao oblik života znači životu otvorenim sukobima, jer ona drugoga ozbiljno
uzima u obzir s njihovim mišljenima i interesima Ako je potrebno ostvariti slobodu i
demokraciju, za to su potrebni suprotstavljeni mentaliteti i načini ponašanja, potrebna je
također i kultura demokratskog sporenja. U njima se nalazi temelj demokracije.

6.1. Politička participacija

Kako smo već naveli participacija i demokracija su nerazdvojne, bilo da je riječ o
participativnoj demokraciji bilo da je riječ o političkoj participaciji, demokracije zapravo ne
može funkcionirati ukoliko ne postoji participacija građana, pa bila ona direktna ili indirektna.
„Demokracija uvijek ostaje neka vrsta moralnog ideala u mislima i djelima građana. U
političkom kontekstu, sloboda bez realne mogućnosti za sudjelovanje prazna je i čisto
formalna.“105 Stoga je od ključne važnosti aktivno sudjelovanje građana u politici. Tek
potpuna politička participacija otvara istinsku demokratsku perspektivu i demokratskog
građanskog života.
Teorije krize demokracije odavno su predvidjele slabljenje predstavničkih demokracija
i naposljetku jačanje uloge građana u zapadnim zemljama. Događa se velika promjena, koju
ne obilježava trend prema građanskoj inertnosti već međugeneracijski pomak s participacije
usmjeren na elitu prema participaciji usmjerenoj protiv elita. Neki autori smatraju da u
procesu smjene generacije odnosno kako mlađe, obrazovanije i više postmaterijalistički
orijentirane generacije zamjenjuju starije u odraslom stanovništvu, da to pridonosi razvoju sve
samosvjesnijih građana koji izražavaju svoja mišljenja.106
Participacija nije samo važna iz instrumentalnih pobuda, već ona ima i ekspresivno
značenje u smislu slobode izražavanja i djelovanja ili ostvarivanja kvalitete života i političkog

103
Ronald Inglehrt, Christian Welzel, Modernizacija, kulturan promjena i demokracija- slijed ljudskog razvitka,
Zagreb: Politička kultura, 2007. str. 262.
104
Ibid. str. 289.
105
Pavo Barišić, Ideal vladavine puka – Uvod u filozofiju demokracije, Hrvatsko filozofskodruštvo: Filozofski
fakultet Sveučilišta, Zagreb, Split, 2016. str. 242.
106
C. Inglehart, R.Welzel, Modernizacija, kulturan promjena i demokracija- slijed ljudskog razvitka, str. 124.

31
zadovoljstva ljudi. Smatram da više nije moguće zamisliti razvoj demokracije bez raširene
političke participacije građana. Politička participacija nije samo uvjet konstituiranja
demokratske vlasti, već i njezinog kontroliranja, korigiranja i stalnog demokratiziranja.
Iako se o određenom obliku participativne demokracije može govoriti da je postojao i
u antičkoj demokraciji, suvremeni oblik participativne demokracije odnosno one koja je usko
povezana uz razvoj civilnog društva je nerazdvojno povezana sa razvojem modernog društva
koje se najčešće naziva građansko društvo. Odvijaju se novi, dosad nepoznati društveni
procesi, koji ponovno postavljaju pitanje demokratizacije društvenih struktura, institucija i
procesa odlučivanja. Participativna demokracija podrazumijeva stalno sudjelovanje građana u
procesu donošenja odluka na različitim nivoima, od mjesta življenja do nivoa države. Smisao
participacije je da se pruži mogućnost djelomične raspodjele moći i sudjelovanja u
odlučivanju, dok bi realizacija te mogućnosti zavisila kako od individualnih osobina, tako i od
konkretnih društvenih uvjeta.107

6. 2. Politička pasivnost građana

Vidjeli smo kako istraživanja i analize izbornih procesa pokazuju kako sve manji broj
građana aktivno sudjeluje u elementarnom obliku političke participacije, a to su izbori.
Više razloga utječe na to, a oni su više objektivne nego subjektivne prirode.108Jedan od
razloga je ustrojstvo sustava. Primjerice, kako političke stranke kontroliraju i izborni proces i
proces političkog odlučivanja nakon postizbornog konstituiranja organa vlasti, građani
nemaju puno mogućnosti da ostvare formalna politička prava. Stvara se apatija i dolazi do
povlačenja iz političkog života. Stvar je drugačije u periodima društvenih kriza kada se
politička volja formira brzo i radikalizira u mjeri u kojoj se zaoštravaju društveni sukobi te
jača osjećaj pripadnosti društvenom kolektivitetu. Javlja se potreba za novim i alternativnim
oblicima društvenog djelovanja i organiziranja. To zahtijeva i podrazumijeva aktivizam
širokih slojeva građanstva.
Postavlja se pitanje zašto suvremeni politički sustavi čine pojedinca politički
pasivnim? Postoji više razloga koji dovode do političke pasivnosti. Brojni kritičari
demokracije smatraju da je njen problem u tome što ne može osigurati aktivno i kvalitetno
učešće velikog broja pojedinaca u političkim procesima.
Autor Goran Marković u svojoj knjizi Perspektive participativne demokracije navodi
tri osnovna razloga koja dovode do slabe zainteresiranosti za participaciju. Oni su objektivne
prirode te ovise o položaju pojedinca u društvu, prirode društvenog sustava i konkretnih
107
Goran Marković, Perspektive participativne demokracije, Beograd: WS BOOKWELL AB, 2007., str. 25.
108
Ibid, str. 108.

32
društvenih uvjeta u kojima se participacija misli realizirati. Prvi je razlog taj da politička
filozofija liberalnog individualizma ne pogoduje razvoju participativne demokracije. Ona u
središte stavlja pojedinca sa njegovim ekonomskim i drugim interesima i aktivnostima. Pošto
se pojedinac promatra sa stanovišta individualizma, društvo izgleda kao agregat pojedinaca
između kojih postoje samo vanjski odnosi. Pojedincu je nametnuta ideološka dogma da svoje
ciljeve može postići samostalnom aktivnošću, jer su ljudi po prirodi sebični i žive u društvu u
kome je čovjek čovjeku vuk.109
Drugi razlog slabe zainteresiranosti, smatra Marković, treba tražiti u prirodi političkog
sustava. On počiva na maksimalnom sužavanju samostalne aktivnosti građana, koji se povlače
u sferu privatnosti, ne osjećaju nikakvu potrebu da sudjeluju u procesima na koje ne mogu
utjecati. Politička pasivnost ne proizlazi iz čovjeku urođene pasivnosti, nego iz pasivnosti
koju na određen način zahtijeva i stvara sustav.
Treći razlog nezainteresiranosti za sudjelovanje u odlučivanju treba tražiti u
materijalnom položaju većine stanovnika najrazvijenijih građanskih društava. A iako su
socijalne razlike i dalje velike, čak se neprestano produbljuju, ipak je položaj radnika i niza
socijalnih grupa poboljšan. Stvoren je potrošački mentalitet, pojedinac se zatvorio u sebe, u
svoje probleme i potrebe i nastoji riješiti i ostvariti izolirano od drugih pojedinaca. U takvim
uvjetima nije bilo dovoljno prostora za usavršavanje političke demokracije.110
Uključivane građana u političke procese neće biti ostvareno zahvaljujući političkim
strankama i kroz njih već van njih. To ne znači da će nestati iz društvenog života, već da će
im se suprotstaviti drugi oblici organiziranja i djelovanja. Ti novi društveni pokreti trebaju
postati kritička savjest društva. Ukoliko se društveni pokreti učvrste kao trajan oblik
organiziranja i djelovanja i kao realna snaga, može se očekivati da će i participacija naći jasno
definirane i stabilne institucionalne izraze.111 Kriza principa i institucija sustava mora biti
praćena razvojem političke svijesti da se ona može riješiti samo angažmanom socijalnih
subjekata koji dotad nisu sudjelovali u procesima odlučivanja, i to van institucija i
organizacija koje su dotad postojale kao nedemokratske ili samo formalno demokratske. Ta
nova društvena i politička svijest, koja vodi postepenom formiranju tipa aktivističke
demokratske političke kulture treba težiti kvantitativnom povećanju broja učesnika političkih
procesa i treba osvijestiti da sudjelovanje u političkom životu suprotno dotadašnjem u smislu

109
Ibid. str. 143.
110
Ibid. str. 148.
111
Ibid. str. 138.

33
da kao nosioci novih političkih procesa vrše pritisak na elitu i da s eventualnu podjela na
masu i elitu u potpunosti nestane.112

7. Populizam

Sve veći broj ljudi ne može naći svoj politički identitet u uobičajenoj lijevo-desno
podjeli političkih stranaka koje podržavaju neoliberalnu paradigmu i njene političke primjene
i provode neku varijantu ''politike sredine''. Europska politička kriza treba se sagledati
prvenstveno kao ''kriza reprezentacije'' u kojoj građani imaju pravo glasa ali nemaju za koga
glasati. Obnova vladavine naroda nastoji se ostvariti napadom na institucije predstavničke
demokracije. Proces predstavljanja i posredovanja populisti smatraju zapravo procesom
korumpiranja i pervertiranja narodne volje.113
Pojam populizam potječe od latinskog "populusa", što znači "narod", što
podrazumijeva snažnu povezanost sa samom demokracijom. Možemo pretpostaviti da, gdje je
demokracija, postoji populizam.114
Najutjecajnija suvremena definicija populizma potječe od nizozemskog politologa
Casa Muddea, a prema njoj je populizam „ideologija koja dijeli društvo na dvije
antagonističke skupine, običan narod i korumpiranu elitu, i koja tvrdi da bi politika trebala
biti izraz volje naroda“115. Autor Berto Šalaj kaže da populizam nije politička ideologija jer
nema središnje vrijednosti i nema jasno i koherentno izražene stavove o većini važnih
suvremenih političkih pitanja. Treba na populizam gledati kao politički stil ili način političke
mobilizacije.116 Odbijanje stranki kao reprezentacije građana, nedostatak interesa i
nepovjerenja u politiku i političare, povećanje broja indeferiranih i razočaranih birača
otvorenih radikalnim alternativama smatraju se simptomima ove "demokratske bolesti". Neki
znanstvenici vide razlog za pojavljivanje populizma u krizi demokratskih institucija.
Dominantan stav većine teoretičara i istraživača populizma jest da je populizam opasna
prijetnja za stabilno funkcioniranje i opstanak demokratskih sustava.
Privlačnost populizma koji naglašava izravno provođenje volje naroda i govori o
politici u jednostavnim terminima te cilja na neku vrstu ''narodnog ujedinjenja'' odmah je

112
Ibid. str. 141.
113
Berto Šalaj, Suvremeni populizam, Anali Hrvatskog politiološkog društva, 2012., str. 37.
114
http://hrvatski.enacademic.com/61187/populizam
115
B. Šalaj, Suvremeni populizam, str. 56.
116
Ibid, str. 57.

34
jasna kada uvidimo da je vrlo slična ideologiji demokracije kako ju političari često
predstavljaju javnosti kada naglašavaju suverenost i izražavanje volje naroda umjesto manjina
i direktnost i transparentnost.117Kao što je rekla poznata britanska politička teoretičarka koja
se bavila populizmom, Margaret Canovan: „svi populistički pokreti se izražavaju i ponašaju
kao da demokracija znači snagu naroda i samo snaga naroda.“118
Međutim, demokratski sustav nema automatske zapreke protiv populizma. Kao
posljedica toga, lako postaje ranjiv na propagandu i kritiku populizma Treba li se onda taj
fenomen tretirati kao izazov ili prijetnju demokratskom sustavu?

7. 1. Populizam kao simptom krize demokracije

Prema Chantal Mouffe, kriza demokracije prije svega je kriza reprezentacije i simptom
stanja u kojem su mogućnosti utjecaja glasača na politički konsenzus elita smanjuju.
Populistički akteri obećavaju vratiti demokraciju narodu. Populizam može ozbiljno narušavati
demokratski proces i zaštitu ljudskih prava, ali i razotkriti mogućnosti za oporavak
demokracije. Potrebno je stoga populizam sagledati kao ozbiljan simptom krize za
demokracije. On upućuju na slabosti modernih demokracija te na političke vrijednosti, želje i
afekte građana koji ostaju bez predstavništva u političkoj areni. 119 Populizam je uvijek
reakcija na neku jaču društvenu krizu u na osjećaj da dotadašnje društvene snage krizu ne
mogu riješiti. Populizam trebamo shvatiti prije svega kao ozbiljan simptom krize demokracije
koji upućuje na neke slabosti modernih demokracija te na političke vrijednosti i strasti
građana koje ostaju bez predstavništva u političkoj areni. Populizam se pokazuje kao
podsjetnik da demokracija nije dano stanje, već konstantan poduhvat prilagodbe na
mijenjajuće potrebe i vrijednosti u društvu. Populizam nam time pokazuje i ''drugo lice
demokracije'' a populistički akteri svojom radikalizacijom politike mogu otvoriti pute k
reduciranju ekonomskih nejednakosti i uključivanja većeg broja građana kao kritičkih aktera
u političku sferu. 120

7. 2. Razlozi pojave populizma

Nakon što smo ustanovili narav populizma i njegovu vezanost uz demokraciju te kao
očit nusprodukt krize demokracije sada bih se osvrnuo na konkretne razloge pojave
populizma u nekom društvu. U prvu grupu mogu se svrstati latentni razlozi, koji proizlaze iz

117
Augustin Derado, Kriza suvremenog populizma. Amalgam, Broj 6-7., str.23.
118
Margaret Canovan, Populism for political theorists?, Journal of Political Ideologies (October 2004) 9(3), str.
244.
119
A. Derado., str. 19.
120
Ibid, str. 22.

35
strukture i funkcioniranja suvremenih demokratskih političkih sustava. Prvi razlog je latentno
je prisutan uslijed velikog jaza između demokratskih ideala i stvarnog funkcioniranja
demokratskih političkih sustava. Drugu grupu čine kontekstualno razlozi, pod kojima se prije
svega razumijevanju ekonomske i političke krize koje se javljaju u određenim društvima, a
koje mogu stvoriti plodno tlo za jačanje populizma. U posljednju,treću grupu,mogu se ubrojiti
akteri čije je postojanje važan uvjet pojave snažnih populističkih pokreta. U suvremenoj
literaturi kao glavni uzrok pojave populizma se navodi latentna napetost između liberalnog i
demokratskog dijela ustrojstva suvremenih političkih sustava odnosna izrazita dominacija
liberalnog dijela u tom odnosu. Povezivanje dvaju različitih segmenata, odnosno dviju
121
tradicija, događa se u drugom dijelu 19-og stoljeća i prvom dijelu 20-og. stoljeća. Dvije
tradicije koje se spajaju imaju u svojoj biti različite temeljne vrijednosti. Liberalna tradicija
inzistira na individualnim pravima i slobodama te pluralizmu, a demokratska na narodnoj
suverenosti i jednakosti građana. Demokratska tradicija počiva na ideji da najviša moć u
nekoj političkoj zajednici treba biti u rukama naroda koji najčešće primjenom većinskog
načela, odlučuje o svim važnim pitanjima. Liberalna tradicija proizlazi iz ideje da putem
ustavnih i zakonskih ograničenja treba zaštititi pojedince od arbitrarnog korištenja vlasti, čak i
u slučajevima kada ta vlast proizlazi iz većinske volje naroda. Kako bi se spriječilo da
većinska volja ugrožava prava onih koji ostanu u manjini, demokratsko načelo nadopunjeno je
načelom obvezne zaštite temeljnih prava i sloboda pojedinca. Posljedice toga povezivanja bile
su prema demokratiziranje liberalizma i liberaliziranje demokracije. Stoga se suvremene
demokracije označavaju kao liberalne ili ustavne demokracije, pri čemu demokratski segment
ističe suverenitet i političko sudjelovanje građana, a liberalni naglasak stavlja na vladavinu
prava i zaštitu pojedinačnih prava i sloboda. Značajan broj istraživača populizma ističe upravo
tu napetost između liberalnog i demokratskog dijela kao jedan od glavnih izvora pojave i
jačanja populističkih pokreta u suvremenim društvima.122 U idealnom slučaju postoji
ravnoteža između demokratskog i liberalnog dijela, dok u slučajevima neravnoteže jedna
strana dominira. Ponekad je idealna ravnoteža narušena. Upravo u činjenici da u suvremenim
društvima svjedočimo izrazitoj dominaciji liberalnog segmenta teoretičari populizma vide
razlog jačanja populističkih pokreta. Dominacija liberalnog dijela se očituje tako da izabrani
politički predstavnici svojim odlukama i ponašanjem sve manje odražavaju želje i interese
građana. Osim toga sve veći broj društvenih i političkih pitanja dobiva svoje konačno
razrješenje u sudskoj sferi a sve se manje odluke donose u političkoj sferi. Nadmoć

121
B. Šalaj, Suvremeni populizam, str. 30.
122
Ibid, str. 31

36
liberalnog dijela povezana je s elitističkim shvaćanjem demokracije a prema kojemu je
glasovanje građana nužno zlo. Političke elite osiguravaju građanima pravo glasovanja i izbor
političkih predstavnika, no nastoje donošenje ključnih odluka što više zadržati u svojim
rukama. 123 Sličan stav posjeduje i Chantal Mouffe koja tvrdi da je trenutačno na djelu potpun
trijumf liberalne interpretacije suvremene demokracije koju ona označava i izrazom liberalna
hegemonija. Jedna od najvažnijih obilježja jest da su ključne odluke o socijalnim i
ekonomskim odnosima uklonjene iz političke sfere i da se velik dio njih donosi u sudskoj
sferi. Mouffe smatra kako činjenica da se većina društvenih konflikata više ne rješava u
političkoj već sudskoj sferi ima negativne posljedice za funkcioniranje demokracije.
Nesposobnost tradicionalnih političkih stranaka i političkih elita koje ih čine da ponude
građanima smislene političke alternative stvorilo je prostor za jačanje populizma. Zaključuje
da se stvara situacija gdje se u sve većem broju demokratskih država političke elite
sumnjičave prema demokraciji i demokratskim procedurama i žele što veći broj odluka
premjestiti iz sfere politike u sferu ekspertize. Takvo ponašanje kod građana stvara sve veće
nezadovoljstvo i osjećaj da su im političke elite „ukrale“demokraciju. S obzirom da populisti
demokraciju interpretiraju kao vladavinu naroda nije ni čudo da sve veći broj građana im daje
podršku.124

7. 3. Prijetnja ili spas demokracije?

Nakon svega napisanog nameće se pitanje o utjecaju pojave populizma u nekom
demokratskom društvu. Da li je njegova pojava prijetnja i opasnost za demokraciju koja ju
može uništiti iznutra ili je znak da nešto nije u redu sa postojećim sustavom i može nam često
biti pokazatelj što i kako mijenjati? Teza o opasnostima populizma se sadržana u njegovom
utjecaju kada polarizira društvo, svoje političke protivnike u društvu stigmatizira u i me
moralne većine potiče netoleranciju, potkopava demokratske političke institucije i nameće
pojednostavljena rješenja koja teže autoritarnoj transformaciji društva. Kao takav predstavlja
veliku opasnost za društveni i politički razvoj, ali nas i upućuje na probleme u svakom
nacionalnom demokratskom projektu i na evidentnu političku u ekonomsku krizu u europi.125
S druge strane krajnje je vrijeme da shvatimo kako uspjeh populističkih stranaka desnice
uvelike ovisi o činjenici da one artikuliraju, iako na veoma problematičan način, stvarne
demokratske zahtjeve koje tradicionalne stranke ne uzimaju u obzir. Također pružaju ljudima
neki oblik nade, s uvjerenjem da stvari mogu biti drugačije. Iz tog razloga uspjeh stranaka

123
Ibid, str. 32.
124
Ibid. str. 34.
125
A. Derado, Kriza suvremenog populizma., str. 23.

37
populističke desnice vidim kao posljedicu nedostatka vibrantne demokratske rasprave u našim
postdemokracijama. To dokazuje da zamagljivanje granice između ljevice i desnice ne da ne
koristi,nego podriva demokraciju.126

8. Postdemokracija

Snaga demokratskog političkog sustava čini se da je slabija nego ikad u prošlosti.

Politički sustav se čini kao da je ispražnjen od demokratskog sadržaja, nije sposoban
artikulirati i procesirati opći interes na demokratskim osnovama a utjecaj građana na političko
odlučivanje slabi pa kolektivno obvezujuće odluke imaju sve manji legitimitet. Tako doba
postdemokracije označuje ograničenje demokracije, suženje stvarnih demokratskih prava u
političkim sustavima razvijenih demokratskih društava.127
Sve veći broj referenduma i zahtjeva za direktnom demokracijom reakciju je na krizu
parlamentarizma, postparlamentarizma, otuđenost političke elite u odnosu na građane i
njihove interese. Usporedo s zahtjevima za direktnom demokracijom javljaju se ideje ''trećeg
puta'' s naglaskom na tehnokratskim alternativama. Sve ovo je zapravo čisti izraz
postdemokracije i postdemokratskom stanja.128
Smatra se da je pojam postdemokracija prvi upotrijebio francuski filozof Jacques
Ranciere 1990.g u knjizi Aux bords du politique, a kasnije i u La Mesentente: politique et
philosophie (1995). Pojam je proslavio britanski politolog i sociolog Colin Crouch u svojoj
knjizi ''Postdemokracija'' iz 2003.godine.129 Taj novi fenomen Crouch definira kao situaciju u
kojoj klasične demokratske institucije poput izbora, stranaka i parlamenta, iako još postoje i
djeluju, polako ali sigurno gube svoju demokratsku funkciju. Pokazalo se da građani na
izborima mogu promijeniti političare ali ne i politiku. Odluke se više ne donose u
demokratskoj političkoj proceduri, nego iza zavjese, neposrednom pogodbom između
političke klase, lobističkih skupina krupnog kapitala i timova stručnjaka. Kritičari današnjeg
demokratskog sustava slično Crouchovim tezama tvrde da demokracija zapravo ne

126
Chantal Mouffe, O političkom, Zagreb: Politička kultura, 2016., str. 80.
127
Pero Maldini, Postkomunizam i postdemokracija: kriza demokracije i mjerila demokratičnosti,U: Milardović,
Anđelko, Jožanc, Nikolina(ur.), Demokracija i postdemokracija, Zagreb: Pan liber, 2013.
str. 222.
128
Anđelko Milardović,Luka Žeravica, Postdemokratsko stanje, Europske studije, Vol.1 No.1. Listopad, str.
166.
129
Tonči Kursar, Iva Vukojević, Varijante postdemokracije, Političke perspektive, Vol.3, NO.1, Travanj, 2013,
str. 24.

38
omogućuje vladavinu naroda, nego vlast globalnog financijskog kapitala koju podržavaju
političke elite a građani su zapravo isključeni iz procesa političkog odlučivanja. 130
Crouchevim shvaćanjem postdemorkacije dominira periodizacija uspona i pada demokracije
putem tzv. parabole. Naime, vrhunac demokracije zabilježen je polovinom prošlog stoljeća
kad se nakon pobjede u drugom svjetskom ratu prvi put u povijesti kapitalizma na opće dobro
stanje ekonomije gledalo u svezi s boljitkom mase zaposlenika. Crouch tvrdi da je dugoročna
logična perspektiva ''entropija demokracije''.131 Temeljni uzrok urušavanja demokracije krije
se u neravnoteži uloge korporacijskih interesa i interesa praktički svih ostalih skupina društva.
Korporacije koncentriraju golemu moć, a osobe koje njima upravljaju postaju klasom koja
upravlja državom.132Crouch dalje tvrdi da se politika prepušta zatvorenoj eliti. U tom
kontekstu građani traže da politika bude više transparentna. Iako liberalna demokracija
naizgled opstaje u postdemokraciji, pukotine su sve vidljivije. Crouch zapada u nešto što
možemo nazvati postdemokratska melankolija. On smatra da će stanje postdemorkacije dugo
trajati „jer je nemoguće uvidjeti neki znatniji obrat u događanju.“133 Crouchevi prijedlozi koji
bi trebali umanjiti utjecaj postdemorkacije zapravo su umnogome pridonijeli nastanku njezine
suvremene varijante. Treba podsjetiti da demokracija ima smisla samo ako više računa na
homogenost, budući da se „heterogenost, različitost i mnogostruka sebstva ne mogu nositi s
modernim oblicima moći.“134
Što ustvari znači postdemokracija? Postdemokracija je ustvari samo novi pojam koji
uglavnom pokriva vječnu priču o krizi demokracije. Slična retorika prisutna je kod Hansa
Kelsena iz pedesetih godina prošlog stoljeća. U njegovoj knjizi Obrana demokracije, ta je
kriza po njemu nastupila uslijed ekonomske evolucije kapitalizma koji je postao neukrotiv za
demokraciju te su posljedično politička prava postala nevažna. Rješenje se tražilo kao i danas
u potpuno novoj demokraciji koja mora postići reinterpretaciju demokratskih ideja jednakosti
i slobode na pretežno ekonomskim osnovama. Dakle, demokracija je bila u krizi zbog gotovo
istih razloga koji se navode kao uzrok postdemorkacije u naše doba.
Pavo Barišić pišući o stanju demokracije kaže da se dadu uočiti određene sumnje pa i
sve izraženije razočaranja. To se očituje ne samo u poljuljanom povjerenju birača i upitnom
autoritetu političkih elita nego i u naznakama depolitizacije u širim krugovima građana koji su
suočeni s osjećajem gubitka utjecaja na politiku. On kaže da se tu situacija dodatno

130
T. Cipek, , Teorija agoničke demokracije Chantal Mouffe-protiv trećeg put, 2013. str. 76.
131
Colin Crouch, , Postdemokracija, Zagreb:Izvori, 2007., str. 108.
132
Tonči Kursar, Iva Vukojević, Varijante postdemokracije, str. 24.
133
C. Crouch, Postdemokracija, str. 108.
134
A. Milardović, L. Žeravica Luka, Postdemokratsko stanje, str. 176.

39
komplicira raspravom o postdemokraciji. Tvrdi da je rasprava vođena većinom s lijevog
političkog spektra raspravlja o načelno održivosti demokratske vladavine u budućnosti. „Moć
upravljanja se postupno udaljuje iz ruku građana prema nevidljivim oligarhijskim
strukturama.“135 Rasprava o postdemokraciji dovela je zacijelo u pitanje određene ustanove
moderne demokracije, od političkih stranaka do predstavničkih tijela i javnosti. On smatra da
u društvu postoji dublji odnos prema demokraciji koji sačinjavaju demokratski život a čine ga
demokratska svijest, kultura i osjećaj za demokraciju koje građani grade svojim djelovanjem.
Autor smatra da iako je priča o krizi aktualna, demokratski put nije završio, on se nastavlja i
obnavlja te da će demokracija uspješno prebroditi i priču o postdemokraciji. 136

8. 1. Ranciere o postdemokraciji
Jacques Ranciere, izvodi pojam postdemokracije rekonstrukcijom mržnje demokracije.
Ranciere poseže za ''demokratskim čovjekom'' iz antičke Grčke, jer on i danas vrijedi kao
vjeran portret čovjeka demokracije u doba masovne potrošnje i planetarne mreže. Ranciere
podsjeća da Platon vidi demokraciju kao potpuni preokret svih odnosa na kojima počiva
ljudska zajednica. Naime, dobra je vladavina samo ona koja uspijeva da oligarhiji izgleda kao
oligarhija, a narodu kao demokracija. O krizi demokracije piše: „Dvostruki govor o
demokraciji sigurno nije nov. Navikli smo slušati da je demokracija najmanje loša vladavina.
Demokracija se pomalja, ali s njom i nered. Jedan od glavnih argumenta koji je prije 30
godina utvrđen o krizu demokracije: demokracija kažu oni u izvještaju, označava neodloživi
porast zahtjeva koji vrše pritisak na vlade, izaziva pad autoriteta te pojedince i grupe čine
nepokornima prema disciplini i žrtvama koje se traže u ime općeg dobra.“137 Ipak,
postdemokracija za Ranciera nije samo pojava našeg vremena, odnosno nije izričito vezana za
današnji oblik predstavničke demokracije, kako to očito smatra Crouch ali i neki drugi
suvremeni teoretičari poput Keanua i Rosanvallona. Postdemokracija je uvijek svojevrstan
paradoks da se, u ime demokracije naglašava konsenzualna praksa dokidanja demokratskog
djelovanja.138
Navedimo neke pokazatelje postdemorkacije: interesi moćnih elita postaju aktivniji od
interesa građana, političke elite manipuliraju javnim mnijenjem i potrebama građana,
programi političkih stranaka i njihova rivalstva postaju sve isprazniji, vrhovi političkih
stranaka izlazak građana na izbore proglašavaju njihovom najvažnijom političkom aktivnosti,

135
P. Barišić, Ideal vladavine puka –Uvod u filozofiju demokracije, str. 219.
136
Ibid, str. 245.
137
Jacques Ranciere, Mržnja demokracije, Zagreb: Naklada Ljevak-Book Marker, 2008., str. 13.
138
Ibid, str. 108

40
postizborni politički inženjering koalicijskih partnera i raspodjela pozicijskih dobara njihovim
istaknutim članovima; široki spektar mogućnosti za poslovne aktivnosti raznih lobija. Treba
primijetiti da suvremena postdemokracija ulazi u fazu promjena svojih dosadašnjih
pretpostavki. Iako su banke uspjele isposlovati da ih države spašavaju 2008.-e godine, politka
štednje koja je bila nametnute kroz Zapadne demokracije utjecala je na legitimacijski
kapacitet kapitalizma i postdemokracije. Demokratske manjkavosti u njezinu
postdemokratskom stanju, krizi minimalne predstavničke demokracije, postparlamentarizmu,
savezu političke oligarhije i krupnih interesa, općoj ekonomskoj i moralnoj krizi kao rezultatu
globalne krize, korupciji, klijentelizmu, simulaciji demokracije te različitim referendumskim i
tehnokratskim ostavlja sve više posljedica na prihvaćenost demokracije u modernom
obliku.139
Kao posljedice postdemokratskog stanja vidljiv je pad povjerenja u politiku i
demokraciju kao takvu, apatija i apstinencija izbornog tijela, zatim elitizacija demokracije,
problem političke legitimacije i participacije, te viđenje izbora kao strogo kontroliranog
spektakla.140

9. Demokracija i globalizacija

Kvantitativni podaci pokazuju da 120 suverenih država od 192 su demokratske, što

obuhvaća oko 58 % svjetske populacije. Ne smijemo misliti da su takozvane razvijene
demokracije, sa tradicijom demokratskih institucija i demokratske građanske kulture sigurne
od toga da kliznu u oligarhiju, demagogiju i populizam. Ipak trebamo prepoznati i priznati da
po prvi put u povijesti planeta jedan oblik upravljanja moći se nametnuo kao globalno
legitiman, barem u teoriji ako ne u praksi.141
Rast globalizacije 90-ih godina 20.-og stoljeća ojačao je postojeće i otvorio nove
procese koji su utjecali na funkcioniranje demokracije i demokratskih institucija. Povećao je
društvene nejednakosti, utjecao na razaranje socijalnih veza među pojedincima te oslabio
dotad moćne interesne skupine. Fragmentacija i individualizacija društva dovela je do
slabljenja svih kolektivnih vrijednosti i ideologija te poduprla prevlast neoliberalne ideologije
slobodnog tržišta. Osnovni postulati neoliberalizma utkani su u modernu društvenu znanost,
osobito u ekonomiju, a postali su dijelove svijesti oblikovatelja javnog mnijenja koji ih šire s

139
A. Milardović, L. Žeravica, str. 178.
140
Ibid. str. 26.
141
Daniel Archibugi, Demos and Cosmopolis, New Left Review, January-February, 2002., str. 28.

41
pomoću općih i samorazumljivih istina. Rješenje krize se očituje nekoj vrsti dvostruke
demokratizacije: prva se sastoji u globalizaciji demokracije, što znači izgradnje svjetske,
globalne demokracije za svjetski polis a druga u proširenju demokracije unutar nacionalne
države na područja koja su joj dosad izmicala te u revitalizaciji demokratskih institucija.
Današnje bolesti demokracije nalaze se u većoj demokraciji u demokratskom nadzoru nad
svjetskim dnevnim redom i stvaranju globalnog demokratskog građanstva i primjerenih
demokratskih institucija na nižim razinama. U tom smislu demokratska globalizacija označuje
kretanje prema potpunijoj demokraciji s više participacije i demokratskog nadzora. Problem je
u tome što globalizacija potkopava suvremenu demokraciju razarajući upravo njezin socijalni
supstrat, demokratsko građanstvo.142
Neoliberalno vođena globalizacija dovela je do promjena u pretpostavkama i uvjetima
u kojima funkcionira liberalna demokracija. Ona je izazvala i promjenu njezina političkog
sadržaja. Došlo je do promjene koncepcije građanstva: od aktivne i upućene javne osobe
orijentirane na javno dobro građanin je postao pasivni, neupućeni pojedinac zaokupljen
svojim privatnim prilikama i strahovima. dalekosežne učinke ima transformacija političkih
stranaka. Mnogo je pokazatelja koji upućuju da je ta situacija posljedica pije svega dugotrajne
primjene neoliberalne doktrine u ekonomiji i snažnog utjecaja globalnog tržišta i institucija
globalne vladavine na politike nacionalnih država.143

9. 1. Globalizacijski proces i demokracija

Globalizacijski proces narušio je dotadašnje granice među državama te liberalne
demokracije potaknuo na razvoj prema nadnacionalnim tvorevinama i komunikacijski
premreženom svjetskom društvu. Nakon pada komunističkih režima krajem osamdesetih
godina dvadesetog stoljeća, znatno se ubrzao integrativni proces uspostave jedinstvenog
svjetskog tržišta i svjetskog društva. Demokracija se svijetom počela širiti nakon utemeljenja
prve moderne zastupničke demokracije 1776. Godine u Sjedinjenim Američkim Državama.
Novu su političku epohu od prethodne simbolično odijelile dvije važne demokratske
revolucije: Francuska revolucija 1789. i Baršunasta 1989. U toj epohi dominira model
nacionalne države te izgradnja zastupničke, ustavne, socijalne i liberalne demokracije u
njezinu okviru. I to je epoha na koju Huntington primjenjuje svoju poznatu podjelu na tri vala
demokratizacije: 1) prijelaz s nedemokratskoga na demokratski oblik vladavine 1828.-

142
Slaven Ravlić, Demokracija u globaliziranom svijetu,u: Milardović, Anđelko, Jožanc, Nikolina(ur.),
Demokracija i postdemokracija, Zagreb, Pan-liber, 2013., str. 174.
143
Ibid, str. 177.

42
1926.god.; 2) postupna obnova demokratskih režima u Japanu i srednjoj europu- (1943-
19663); 3) utemeljenje demokracije u južnoj Europi i u Južnoj Americi 1974-1989.god.

Nakon pada Berlinskog zida demokratizacija se proširila na Srednju i istočnu Europu a

time je model liberalne demokracije prerastao u globalan oblik vladavine. Usto se u
suvremenoj epohi globalizacije nadilazi nacionalni okvir te se otvara nadnacionalno i
globalno polje. Možemo zaključiti da „demokracija je izabrana za posljednji oblik
vladavine“. 144

9. 2. Globalizacija i nacionalna država

Analiza je pokazala da je politička zajednica, bez obzira na izvjesne razlike oko
njezina poimanja, nužan uvjet za sve ostale jedinice političkog sustava. Kad demokraciju
analiziramo s bilo kojeg aspekta, kao oblik političke kooperacije građana radi rješavanja
osobnih i zajedničkih interesa, kao participaciju u javnome političkom prostoru ili javnoj
kulturi, kao oblik političke odgovornosti građana i elita, kao način rješavanja ljudskih prava
itd., pokazalo se kako se nijedan od navedenih aspekata ili funkcija demokracije ne može
uspješno ostvarivati bez političke zajednice kao okvira za takvo funkcioniranje demokracije.
Danas je pojam političke zajednice vezan za pojam nacionalne države, posve je jasno da je
bez te političke jedinice nemoguće zamisliti funkcioniranje demokracije bez da dođe do
gubitka demokratskog legitimiteta. Prema tome, u svim oblicima transnacionalnih integracija
i međunarodnih organizacija nacionalna država neće i ne može nestati, ona se ne može
preskočiti, iako će načini njezina uključivanja u različite oblike integracija i povezivanja
postati vrlo složenima.145 Globalizacija razara institucionalna uporišta dosadašnjega
demokratskog uređenja tako što uništava temeljna obilježja nacionalne države: suverenost kao
apsolutnu moć odlučivanja, teritorijalnu vladavinu, državni narod i naciju. Globalizacija
nadalje ističe ulogu građanina kao građanina svijeta u novom obzoru. Također, globalizacija
ugrožava samu jezgru liberalne nacionalne demokracije. Ideja liberalnog demokratskog
zastupničkog uređenje povezana je s teritorijem i granicama. Definicija moderne države
temelji se na pojmu organizacije ili političkog saveza koji suvereno vlada nekim
zemljopisnim područjem. Globalizacija popušta okvire granica te premješta naglasak s
državnog teritorija na globalne institucije i procese.146 Procesi globalizacije su ograničili

144
P. Barišić, Ideal vladavine puka – Uvod u filozofiju demokracije, str. 210.
145
Vladimir Vujčić, Globalizacija i problem političke legitimacije,Politička misao, Vol XXXIX, (2002).br.4 str.
105.
146
P. Barišić, Ideal vladavine puka –Uvod u filozofiju demokracije, str. 216.

43
sposobnost nacionalnih vlada da upravljaju svojim ekonomijama i smanjili njihovu
autonomiju odlučivanja što je dodatno ojačalo svijest o slabosti demokratskih institucija.147

Trebamo spomenuti problem legitimacije političke zajednice u kontekstu globalizacije

političkih odnosa i procesa. Globalizacija je izmijenila mnoge atribute nacionalne države, što
se ponajprije odnosi na njezin suverenitet. Međutim istodobno je aktualizirala pitanje
identiteta na nekoliko načina. Također je pokrenula procese ekonomskih i političkih
integracija i reintegracija. Stvaraju se ekonomske i političke makroregije. Time se otvara
pitanje legitimacije postojeće političke zajednice, nacionalne države u kojoj jačaju zahtjevi
prema politici identiteta i priznavanja kulturalnih razlika, ali i pitanje legitimacije novih
transnacionalnih političkih zajednica.148 Globalizacija je, nesumnjivo, učinila svijet politike
složenim i otvorila pitanje o integralnoj teoriji demokracije, države, građanstva i identiteta.
Demokracija za svoj opstanak od građana zahtijeva odanost demokratskim vrijednostima. Ona
zahtijeva ''veliku socijalnu i kulturalnu homogenost'' za uspješno funkcioniranje. Pravo mjesto
za demokraciju i njezine mogućnosti je nacionalna država, a sve je ostalo u međunarodnoj
organizaciji i suradnji izvedenica ili dopuna njezinih kapaciteta. 149 Usporedo sa slabljenjem
moći nacionalne države slabi i mehanizam zaštite i izražavanja volje demosa. Demokracija
kao vladavina demosa,naroda ima jedino smisla unutar jasno određenog teritorija. Vladavina
naroda podrazumijeva da narod postoji i da su mu dostupni mehanizmi demokratske
vladavine.150 Moglo bi se zaključiti da je globalizacija utjecala na pomicanje legitimacije od
normativnog na instrumentalno djelovanje, ali da je i to instrumentalno djelovanje
posredovano mnogim varijablama političke strukture i političke kulture. Globalizacija
nedvojbeno utječe na politički sustav, ali ipak taj je utjecaj ograničen. Njezin je utjecaj
ograničen načinima posredovanja učinaka vlade i autoriteta, dakle političkim kontekstima
pojedinih zemalja i oblika demokracije. Globalizacija te oblike posredovanja učinaka sustava
neće moći standardizirati, a to znači da neće moći poništiti raznovrsnost oblika političke
reprezentacije i raznovrsnost dometa odnosa ljudi prema demokraciji. I rekao bih da
globalizacija u konačnosti neće moći poništiti ili znatnije smanjiti ulogu nacionalnih država u
ostvarivanju demokracije i u nadnacionalnim integracijama, te u međunarodnom političkom
prostoru i povezivanju država i građana.151

147
S. Ravlić, Demokracija u globaliziranom svijetu, str. 176.
148
V. Vujčić, Globalizacija i problem političke legitimacije, str. 90.
149
Ibid. str. 96.
150
T. Cipek, Teorija agoničke demokracije Chantal Mouffe-protiv trećeg puta, str. 80.
151
V. Vujčić, Globalizacija i problem političke legitimacije, str.107.

44
9. 3. Globalna kriza
Potrebno je spomenuti i globalnu financijsku krizu koja je počela 2008.-e godine i čije
se posljedice osjećaju do danas. Nakon izbijanja krize šira javnost se osvijestila o krhkosti
sustava u kojem žive i opasnosti koju mogu predstavljati nekontrolirani globalni financijski
mehanizmi. Vanjski su uzroci globalne krize: problemi rasta i razvoj najrazvijenijih
kapitalističkih zemalja,njihova ekonomsko socijalna struktura društva i način upravljanja.
SAD su bile inicijalna zemlja proizvodnje globalne krize a njezino se žarište najbolje
očitovalo u financijskom sektoru najrazvijenijih kapitalističkih zemalja. Uzrok je tipičan
proizvod razvijenih zemalja Zapada: politika niskih kamatnih stopa Američke federalne
banke, kriza američkog hipotekarnog tržišta, neodgovornost američke vlade, koja se
manifestirala i u uzrocima globalne krize iz 1929. godine, pogrešna poslovna politika
središnjih banaka razvijenih zemalja Zapada te kriza međunarodnoga bankovnog
sustava.152Unutrašnji su uzroci globalne krize: vladanje iz ''sjene''i oskudno razumijevanje,
profesionalna nesposobnost, manjak moralnih subjekata i moralnih objekata, kultura
rasipanja, ignoriranje društvenih subjekata. Svi unutrašnji uzroci globalne krize, najčešće,
imaju sinergijski učinak. Zaključimo da globalna kriza nije bila samo financijska i
ekonomska, nego i politička, moralna, kulturno duhovna u svim njezinim dimenzijama. Ona
je višedimenzionalna i strukturno-sinergijska pojava: financijska, gospodarska, politička,
moralna, kulturno, duhovno, kriza vrijednosti.153

9. 4. Zaključno
Praktično pred našim očima odvija se tiho restruktiruriranje društvenih sustava i
ostvarivanje hipostazirane vizije globalnog nad sustava zasnovanog na instrumentaliziranim,
poslušnim pojedincima spremnim da za zadovoljenje osobnih zadovoljstva prihvate
dominaciju privilegirane elite koja stvara i diktira nova međunarodna pravila. Samo na taj
način je moguće da organizirana bogata manjina vlada neorganiziranom siromašnom
većinom stvarajući niz umjetnih institucija čiji je zadatak simuliranja demokracije.
Demokracija je pred ozbiljnim izazovima jer, opredjeljujući se pod dojmom privida koji im se
obilno nude na medijskoj ponudi građani ostaju uskraćeni za istinu o složenosti svijeta u
kojem žive.154Globalni procesi ne dozvoljavaju slabim i ''nedemokratskim'' državama da same
vode svoju politiku jer njihova nestabilnost proizvodi posljedice za globalni sustav te dolazi

152
Fahrudin Novalić, Demokracija i globalna kriza-Vanjski uzroci globalne krize, Filozofska istraživanja
121.God. 31 (2011) Sv.1, str. 15.
153
Ibid, str. 55.
154
Dragan Ćalović, Zoran Jevtović, Kriza demokracije u globalom medijapolisu, Filozofska istraživanja 120
God. 30 (2010) Sv.4, str. 606.

45
do niza revolucija i posljedičnih promjena. Planetarno društvo s kontroliranim
informacijama stvara novi globalni poredak koji se hrani ''izvozom demokracije'' koji ukida
klasične državne granice.155 Zato bi globalna demokracija trebala vratiti građanina u središte
pozornosti i naći način da uspostavi demokraciju kao proces donošenja kolektivnih i
obvezujućih odluka koje se temelje na slobodnoj volji građana. Globalizacija može i koristiti i
štetiti demokraciji. Ako je demokracija nekontrolirana onda ugrožava demokraciju. Stoga je
važno da se globalizacijski proces smjesti u okvir demokratskih ideala i demokratske pravde
kako bi očuvao i unaprijedio demokraciju i njezine prakse.

10. Zaključak

Nakon euforije 1990-ih u kojima je proglašena konačna pobjeda liberalne demokracije

i s tolikih strana pozdravljen dolazak novog svjetskog poretka pojavili su se novi antagonizmi
koji predstavljaju izazove s kojima se do sada nismo uspjeli suočiti. Sve izraženije sumnje u
demokraciju kao politički poredak, njeno funkcioniranje te opstanak postali su svakodnevica

155
Ibid. str. 611.

46
u političkom diskursu. Indikatori te političke krize su značajna apstinencija glasača od općih
izbora i pojava različitih radikalnih političkih stranaka i pokreta na političkoj razini. Na
ekonomskoj razini to su rašireno siromaštvo i rizik od siromaštva te rastuće ekonomske i
društvene nejednakosti. Takve nejednakosti postaje sve teže legitimirati. Nezadovoljstvo
političkom situacijom i političkim elitama posebice je naraslo nakon globalne ekonomske
krize.

Današnja kriza u svojoj je srži kriza neoliberalne inkarnacije politike kako i samog
modela predstavničke demokracije, kriza reprezentacije kao posljedica širokog konsenzusa
političkog centra. U takvim političkim i društvenim uvjetima pojava populističkih aktera
nimalo ne čudi znajući da je populizam uvijek reakcija na neku jaču društvenu krizu i na
osjećaj da dotadašnje društvene snage krizu ne mogu riješiti.

Jedan dio rješenja političke krize za mnoge autore leži u izlasku iz politike sredine
zatim, priznanju društvene podijeljenosti i legitimaciji konflikta. Drugi se nadaju reformi
političkih institucija kako bi pojedinac mogao neposrednije sudjelovati u političkom
odlučivanju. Demokracija je kao i mnogo puta kroz povijest kritizirana sa svih strana. Ipak, i
dalje se smatra najboljim poretkom koji trenutno imamo. Unutar ovog demokratskog
paradoksa pojavljuju se razna rješenja i predviđanja budućnosti ovog poretka. Zahtjevi za
participativnom, izravnom i deliberativnom demokracijom, kao i neke prakse proizišle iz njih,
više su usmjereni na nadgradnju postojećega demokratskog poretka i na proširivanje
postojećeg određenja demokracije nego na radikalnu promjenu sustava.

U ovom diplomskom radu sam se bavio krizom liberalne demokracije pokušavajući, u

ograničenom formatu, obuhvatiti glavne postavke stanja u kojem se nalazi suvremena
liberalna demokracija. Počevši od najvidljivijih, poput smanjenog izlaska birača na izbore,
jačanje populističkih pokreta i stranaka kao evidentnog signala društvene krize pa do pada
povjerenja u demokratske institucije i pojava alternativnih načina participiranja u političkom
životu. Analizirao sam legitimnost demokratskih institucija, zatim tumačenje demokracije na
novi način u vidu postdemokracije pa sve do neizbježnog utjecaja globalizacije na naš način
života, a pogotovo u ekonomskom smislu te rastakanju nacije kao političke demokratske
zajednice. Uspio sam u naumu da ukratko konstatiram neke uzroke i posljedice krize iako i
dalje osjećajući da je u potpunosti teško shvatiti i analizirati nešto apstraktno poput krize. Što
ona znači i kako je trebamo tumačiti?

47
 Na kraju zaključujem da je kriza demokracije svakako aktualna i biti će još neko
vrijeme. Ustaljeni načini funkcioniranja demokracije se trebaju mijenjati i prilagođavati
pojedincu 21. stoljeća koji je sve obrazovaniji, informiraniji i traži sve veću transparentnost i
neposrednije sudjelovanje u kreiranju svoje budućnosti. Potrebna je reforma institucija tako
da postanu otvorene, transparentne, bliže građaninu koji se udaljio vidjevši da njegov glas na
kraju i ne znači ništa jer se odluke donose negdje drugdje, njemu nedostižno. Također,
činjenicu utjecaja globalizacije ne možemo zanijekati stoga trebamo težiti tome da
nadnacionalne institucije, koje svakodnevno imaju sve veći utjecaj na naš život, budu što više
transparentne i da nađu legitimitet u narodu. Zasigurno, kriza će opstati, stoga potrebno je da
svi zajedno radimo na tome da stvorimo uvjete života bliske demokratskom idealu jer
vjerujem da je demokracija zaista najbolji politički poredak koji trenutno imamo.

11. Popis literature

Monografije i članci:

48
Archibugi, Daniel, Demos and Cosmopolis, New Left Review, January-February, 2002. str.
24-38
Aristotel, Nikomahova etika, Zagreb: Globus, 1988.
Aristotel, Politika, Zagreb: Globus, 1988.
Bačić, Arsen, Sukob interesa i pitanje odgovornosti u ustavnoj demokraciji, Rad Hrvatske
akademije znanosti i umjetnosti: Razred za društvene znanosti, No. 512, 49, May 2012. str.
177-202
Barber, Benjamin, Strong democracy, University of California Press, 2003.

Barišić, Pavo, Ideal vladavine puka – Uvod u filozofiju demokracije, Zagreb; Split: Hrvatsko
filozofsko društvo: Filozofski fakultet Sveučilišta, 2016.
Besson, Waldemar, Jasper, Gotthard, Temeljni pojmovi moderne demokracije- sastavnice
slobodnjačkog državnog uređenja, Osijek-Zagreb-Split, Pan liber 1998.
Blažević, Robert, Legitimnost političkih poredaka, Politička kultura,Vol.48 No.1 Lipanj,
2011. str. 245-248
Bobbio, Norberto, Liberalizam i demokracija,Zagreb: Novi liber, 1992.
Brčić Kuljiš, Marita, Koncepcija pravednosti u filozofiji Jean-Jacquesa Rousseaua,
Filozofska istraživanja, god.34, sv.1-2, 2014.

Brunkhorst, Hauke, Solidarnost; Od građanskog prijateljstva do globalne pravne zajednice,

Beograd/Zagreb: Beogradski krug/Multimedijalni institute, 2004.

Buchanan, Allen, Political Legitimacy and Democracy, Chicago Journals, Vol. 112. No 4
(July 2002), str. 688-719
Canovan, Margaret, Populism for political theorists?, Journal of Political Ideologies (October
2004) 9(3), str. 241-252
Cipek, Tihomir, Kriza demokracije u Bosni i Hercegovini. Je li neposredna demokracija
rješenje?, Političke analize, broj.19-listopad 2014. str. 3-8
Cipek, Tihomir, Teorija agoničke demokracije Chantal Mouffe-protiv trećeg puta,U:
Milardović, Anđelko, Jožanc, Nikolina(ur), Demokracija i postdemokracija, Zagreb: Pan
liber, 2013.
Crouch, Colin, Postdemokracija, Zagreb: Izvori, 2007.
Crozier, M, Huntington, S. P., Watarnick, J., Crisis of Democracy, New York: New York
University Press, 1975.

49
Čepo, Dario, Demokratski deficit Europske Unije, Političke analize, broj 5, ožujak 2011., str.
58-59
Ćalović, Dragan, Jevtović, Zoran, Kriza demokracije u globalom medijapolisu,
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA 120 God. 30 (2010) Sv.4, str. 605-615
Dahl, Robert Alan, A Democratic Paradox?, Political Science Quarterly, Vol. 115, No. 1.
(Spring, 2000), str. 35-40
Dahl, Robert Alan, Demokracija i njezini kritičari, Zagreb: Politička kultura, 1999.

Della Porta, Donatella, Can Democracy Be Saved?, Cambridge: Polity Press, 2013.

Derado, Augustin, Populizam i kriza demokracije, Amalgam, BROJ 6-7, 2014.str. 19-36

Foa, Robert Stefan, Mounk, Yascha, The Danger of Deconsolidation–The Democratic

Disconnect, Journal of Democrcy, vol. 27, broj 3, 2016. str. 5-18

Galić, Branka, Politička kultura '' novih demokracija'', Revija za sociologiju, Vol XXXI.
(2000), No 3-4: 2000, str. 197-209
Grubiša, Damir, Kriza demokracije u Europi: između nacionalne države i europske vladavine,
Anali hrvatskog politiološkog društva, lipanj, 2007. str. 125-148
Gutmann, Amy, „Rawls and Relationship between Liberalism and Democracy“, u:Samuel
Freeman (ur.), The Cambridge Companion to Rawls, Cambridge University Press, 2003.

Held, David, Modeli demokracije, Zagreb: Školska knjiga, 1990.

Huntington, P. Samuel, Treći talas : demokratizacija na izmaku dvadesetog veka, Zagreb:
Politička kultura, 1991.
Inglehart, Ronald, Welzel, Christian, Modernizacija, kulturan promjena i demokracija- slijed
ljudskog razvitka, Zagreb: Politička kultura, 2007.
John Gray, Liberalizam, Zagreb: Politička kultura, 1999.
Kelsen, Hans, Obrana demokracije, Zagreb: Naklada Breza, 2012.
Kursar, Tonči, Matan, Ana, Demokracija u 21. stoljeću, Zagreb: Biblioteka politička misao,
2014.
Kursar, Tonči, Sporna demokracija: novi doprinosi raspravi, Političke perspektive, Vol.1 No.1
2011. str. 85-97
Kursar, Tonči, Vukojević, Iva, Varijante postdemokracije, Političke perspektive, Vol.3, No.1,
Travanj, 2013., str. 23-38

50
Larise, Dunja, Tranzicija prema kakvoj demokraciji? Politička misao, god. 48, br. 4, 2012,
str. 71-97
Locke, John, Dvije rasprave o vladi, Beograd: Mladost, 1979.
Maldini, Pero, Demokracija i demokratizacija, Dubrovnik: Sveučilište u Dubrovniku, 2008.
Maldini, Pero, Postkomunizam i postdemokracija: kriza demokracije i mjerila
demokratičnosti, U: Milardović, Anđelko, Jožanc, Nikolina(ur.), Demokracija i
postdemokracija, Zagreb: Pan liber, 2013.
Marković, Goran, Perspektive participativne demokracije, Beograd: WS BOOKWELL AB,
2007.
Matan, Ana, Pojmovne borbe za demokraciju,U: Kursar, Tonči, Matan, Ana(ur.) Demokracija
u 21. stoljeću?, Zagreb, Fakultet Političkih znanosti, 2014.
Milardović, Anđelko, Žeravica, Luka, Postdemokratsko stanje, Europske studije, Vol.1 No.1.
Listopad, 2015., str. 159-180

Mill, John S., Izabrani politički spisi, Zagreb: Informator, 1988.

Mouffe, Chantal, O političkom, Zagreb: Politička kultura, 2016.
Mouffe, Chantal, Politika i strasti : ulozi demokracije, 6. Subversive Festival: ''Utopija
demokracije'' Zagreb, 2013. broj 23/24, str. 132
Novalić, Fahrudin, Demokracija i globalna kriza-Vanjski uzroci globalne krize,
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA, 121 God. 31 (2011) Sv. 1 str. 109-128
Pateman, Carole, Participation and democracy theory, Cambridge University Press, 1976.

Radman, Zoran, Reforma lokalne samouprave: mogući smjerovi, Političke analize, Vol.7,
broj 26, lipanj 2016. str. 26-31
Ranciere, Jacques, Mržnja demokracije, Zagreb: Naklada Ljevak-Book Marker, 2008.
Ravlić, S., Millova teorija liberalne demokracije, Politička misao, Vol XXXV, (1998.), br. 4,
str. 145—162.,
Ravlić, Slaven, Demokracija u globaliziranom svijetu, U: Milardović, Anđelko, Jožanc,
Nikolina(ur.), Demokracija i postdemokracija, Zagreb: Pan-liber, 2013.
Reidy, David A, Reciprocity and Reasonable Disagreement: From Liberal to Democratic
Legitimacy, Philosophical Studies: An International Journal for Philosophy in the Analytic
Tradition, Vol. 132, No. 2 (Jan., 2007), str. 243- 291
Ritter, Joachim, Metafizika i politika. Zagreb: Fakultet političkih nauka, 1987.

51
Rousseau, Jean, J., Rasprava o porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima / Društveni
ugovor, Zagreb: Feniks knjiga, 2012.

Saftich, Dario, Democratic citizenship between the modern strategy of learning and ancient
experience, Metodički obzori 11, vol. 6(2011)1 str. 95-104
Sartori, Giovanni, Democratic Theory, Wayne University Press, Detroit, 1962.
Schumpeter, Joseph, Kapitalizam, socijalizam i demokracija, Zagreb: Globus, 1981.
Selen A. Ercan and Gagnon, Jean-Paul ,The Crisis of Democracy. Which Crisis? Which
Democracy?, Democratic Theory Volume 1, Issue 2, Winter 2014: 1–10
Shklar, Judith N., The Liberalism of Fear, U: Nancy L.Rosenbaum, Liberalism and the moral
life, Cambridge, Massachusetts, London: Harvard University press, 1989.

Sládeček, Michal, Problem legitimnosti demokratije, Filozofija i društvo 2, 2008., str. 123-
134
Stoker, Garry, Why Politics Matters: Making Democracy Work, London: Palgrave Macmillan,
2006.
Šalaj, Berto, Suvremeni populizam, Anali Hrvatskog politološkog društva, Vol.9 No. 1, 2013.,
str. 21-49
Šuran, Fulvio, Demokracija u doba tehnike,U: Barišić, Pavo(ur.), Demokracija na prekretnici,
Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo, 2014.
Tomičić, Anton, Demokracija i semantika krize, U: Kursar, Tonči, Matan, Ana,(ur.)
Demokracija u 21.stoljeću, Zagreb: Bibilioteka politička misao, 2014.
Ur. Prpić, Ivan, Puhovski, Žarko, Uzelac, Maja, LEKSIKON TEMELJNIH POJMOVA
POLITIKE-abeceda demokracije , Zagreb, Školska Knjiga, 1990.

Ur.Kutleša, Stipe, Filozofski leksikon, Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2012.
Volander, Hans, Kriza predstavničke demokracije,U: Kursar, Tonči, Matan, Ana,(ur.)
Demokracija u 21. stoljeću, Zagreb: Bibilioteka politička misao, 2014.

Von Beyme, Klaus, Suvremeni oblici predstavničke demokracije, Anali Hrvatskog

politološkog društva : časopis za politologiju, Vol.4 No.1 Veljača 2008. str.7-26
Vujčić, Vladimir, Globalizacija i problem političke legitimacije, Politička misao, Vol
XXXIX, (2002.), br. 4, str. 87- 109
Vujčić, Vladimir, Politička participacija, Politička misao, Vol XXXVII, (2000.), br. 1, str.
115-140

52
Vukojičić Tomić, Tijana, Dobra vladavina: od konceptualizacije do realizacije, Politička
misao, god. 53, br. 2, 2016., str. 105-130
Wollheim, Richard, “Democracy”, The Journal of the History of Ideas, Vol. XIX (1958.), str.
225–242. Preuzeto iz Ravlić, S., Millova teorija liberalne demokracije, Politička misao, Vol
XXXV, (1998.), br. 4, str. 145—162.

Internetski izvori:
http://hrvatski.enacademic.com/61187/populizam (pristupio 11.07.2017.)
http://onlinerjecnik.com/rjecnik/strane-rijeci/demokracija (pristupio 22.06. 2017.)

Filozofska analiza krize demokracije

Sažetak

53
U ovom diplomskom radu obrađuje se tema kriza suvremene liberalne demokracije. Nakon
gotovo jednoznačno označenog uspjeha i pobjeda liberalne demokracije nakon pada
berlinskog zida i rušenja komunističkih režima, danas sve više slušamo o slabostima tog
sustava. Simptomi poput pojave populizma, građanske neposlušnosti i otpora te slabog
odaziva birača na izborima su jasan pokazatelj da sustav ne funkcionira onako kako bi trebao.
U radu je prikazana demokracija počevši od pojmovnog određenja, karakteristika društvenog
ustroja, poželjnosti liberalne demokracije i važnosti participacije. Zatim se dotiče središnjeg
problema pitanja legitimiteta i krize postojeće varijante demokracije uz neizbježno pitanje
utjecaja globalizacije na demokraciju i njene institucije. Rad potvrđuje postojeći narativ o
krizi uz kratak prikaz glavnih odrednica iste te zaključuje o potrebi reformi u sustavu, načinu
razmišljanja i važnosti demokratskog načina života i kulture.

Ključne riječi: liberalna demokracija, kriza, legitimitet, globalizacija, participacija,

postdemokracija, populizam

Philosophical analysis of the crisis of democracy

Summary

54
This thesis deals with the matter of the crisis of contemporary liberal democracy. After almost
unambiguously marked success and victory of liberal democracy after the fall of the Berlin
wall and the collapse of communist regimes, today talk about crisis of existing system is ever
present. Symptoms, like emergence of populism, civil disobedience and resistance and low
numbers in which people vote on elections are clear indicators that the system does not
function as it should be. In this paper democracy has been described beginning with
description of the term, characteristics of social structure, desirability of liberal democracy
and the importance of participation. Furthemore it addresses the main issue of legitimacy and
the crisis of the existing variant of democracy, and deals with the issue of impact that
globalisation have over democracy and its institutions. This thesis confirms existing narrative
about the crisis, with a brief overview of the main determinants of it and concludes on the
need for system reforms, reforms of the way we are thinking about democracy and of
importance of democratic way of life and culture.

Key words: liberal democracy, crisis, legitimacy, globalisation, participation, postdemocracy,

populism

55