HISTORIOGRAFIJA ANTIKE

DE HISTORIAE VOCABULO Pojam antike obuhvaa kulture izrasle na obalama Sredozemlja u razdoblju od oko 1000. pr. Kr. do 500. po. Kr. Pojam historia se javlja u 5. st. pr. Kr. kod Herodota u znaenju: ispitivanje, znanje, znanje steeno ispitivanjem, obavijest, opisivanje i pripovijedanje. U tekstovima nalaze se pojmovi histor svjedok, znalac, vjetak, historikos istraiva, strunjak, historiografeo pisati o povijesti, historia ispitivati, opaziti. Herodot obavjetava o politikim i vojnim dogaajima, obiajima i raznovrsnim nainima ivota Grka i barbara. Tukidid je suzio svoja izvjea na politike i vojne dogaaje koje je jasnije i sustavnije predoio. Kae da opisuje rat Atenjana i Peloponeana. Posebnu definiciju pisanja o povijesti dao je Aristotel u 4. st. pr. Kr. u Poetici. Za historiu je smatrao da je rije o pojedinim politikim i vojnim dogaajima u odreenom vremenu kao sadrajima knjievne vrste. Tada je upotrijebio prvi put pojam historikos. Polibije je u 2. st. pr. Kr. shvatio pojam kao dramu u znaenju meusobno povezane cjeline koja obuhvaa ljudsku djelatnost i dogaanja u razliitim dijelovima svijeta s usmjerenjem prema istom cilju. Teoriju pisanja o povijesti tj. historiografiju razradio je Ciceron drei je granom govornitva s visokim literarnim zahtjevima. Povijest je magistra vitae zato to estetski privlana historia opisuje pojedine vojne i pol. dogaaje te izuzetna ljudska djela koja mogu posluiti kao exempla za pol. djelatnost i moralna pravila historijskih suvremenika. Ne postoji svijest o povezanom, kontinuiranom pov. kretanju. Pol. rascjepkanost Grke uvjetovala je postojanje samo historiae : pripovijesti o skupinama istovremenih dogaaja ili njihovu slijedu. Grka historiografija je nastala pod utjecajem epskog pjesnitva i tragedije. Rijetke refleksije o historiji odnosile su se na usporedbu poezije i historije. Rimska historiografija se usredotoila na jednu temu na rimski uspon i osvajanje tada poznatog svijeta, legende o osnutku Rima, slavljenje rimskog drutvenog i dravnog ureenja te primjere moralnih vrednota i istaknutih osoba i mudrosti dravnika. ARISTOTEL Poetica filozofiju i historiju razlikuje po spoznajnoj vrijednosti filozofija se bavi zakonitostima koje usmjeruju pozitivnu zbilju i bitna je u dosezanju razumne spoznaje o ivotu uope, historija se ograniuje na ispitivanje pojedinosti te je oblik znanja usko empirike prirode. A. je postao glavni filozofski autoritet, od 13-17 st. veina humanista slijedi njegovu diobu na empiriku i racionalnu spoznaju. Zadaa antike historiografije je 1

bila normativni sadraj, vjerodostojnost te oiglednost filozofije, etike i politike potkrijepiti primjerima. Filozofija je pruala pravila, historija se ograniavala na primjere. CICERON sustavno je razradio uvjerenja da je historija kao knjievna vrsta grana govornitva teorijom retorike kao analizom uvjeta jezine komunikacije unutar kojih je historija poseban sluaj. Historijsko prikazivanje mora se drati pravila retorikog ustrojstva jezika i stilskim sredstvima izazivati osjeajni odgovor datim sugestijama. Antiki autori su uvjereno u pounu korist historije jer bi u suprotnome exempla bila besmislena. Razlikuje u retorici temelje i nadgradnju. Najvie se bavio nadgradnjom, koja sadri dva elementa stvar, tj. povijesnu grau i rijei stilska sredstva. Sadraj se mora temeljiti na uzorku o slijedu odluka , djelatnosti i krajnjeg ostvarenja. Posebnu vanost ima kronoloki slijed dogaaja, geografski opis prostora zbivanja te autorovo miljenje. Govornik se mora sluiti postupkom iznalaenja podataka, morao je imati gramatiku naobrazbu koja se stjecala itanjem pjesnika - klasika. Idealni govornik mora biti izuzetno obrazovan i uen ovjek.

GRKA HISTORIOGRAFIJA Grci su postavili temelje historiografiji u vrijeme kad je njihovo drutvo bilo na granici mitskog i razumskog poimanja svijeta. U gradovima dravama uoavaju se promjene (bogovi ne upravljaju ljudskim sudbinama, stvaraju prostor za izvjea na temelju vlastitog ispitivanja). Opnu mitske svijesti poeli su oko 500. pr. Kr. kidati stariji logografi , pisci koji piu o onome to se pripovijeda, tj. lokalne legende, genealogije, prie o raznim mjestima i osnutku gradova. HEKATEJ iz Mileta, (6/5. st. pr. Kr.) daje izrazito kritine primjedbe prema tradiciji. Prikupio je obavijesti i o stvarnim dogaajima. Ovo opisujem onako kako se meni ini da je istinito, jer predaje su Grka meusobno proturjene i ine mi se smijenima. Grki logografi su prenijeli osnovna obiljeja epskog pjesnitva i umjetniko pripovijedanje te zanimanje za ratne teme i moralni ivot. HELANIK iz Mitilene, (475 395 pr. Kr), mladi je logograf , zaetnik grke kronografije; sistematizacije predaje kronolokim redom. Tekstovi su preteno izgubljeni , a iz sauvanih fragmenata uoava se napor s kojim su prikupljeni podaci o razliitim stranama ljudskog ivota od mitskih junaka trojanskog doba do 5. st. pr. Kr. U njemu kao sakupljau obavijesti moemo prepoznati preteu humanistikih antikvara.

HERODOT iz Halikarnasa (484 420 pr. Kr.) Ciceron ga je nazvao ocem historije. Prvi je upotrijebio pojam historia. eli pripovijedati o grko perzijskom ratu i o uzrocima rata. eli pruiti umjetniki doivljaj i udovoljiti zanimanju suvremenika za velika djela i nepoznate zemlje, u prve etiri knjige pie o Ne-grcima, njihovim zemljama i nainu ivota, a u ostalih pet o ratu (ne zna traiti uzroke pojedinim dogaajima , ali nastoji dokuiti istinu u sudbini, ljubomori bogova, junacima i demonima). Obavjetava o svom vremenu, a u traenju istine razlikuje 3 vrste obavijesti: to je uo od ljudi koji znaju, to je osobno vidio i to je doznao ispitivanjem. Ugled mu raste u doba humanizma i prosvjetiteljstva, arheoloka iskapanja dokazuju vjerodostojnost njegovih obavijesti o istoku, a natpisi i topografska istraivanja uglavnom potvruju njegovo izvjee o grko perzijskom ratu. TUKIDID (460 400 pr. Kr.) uvodi naela stroge kritike obavijesti. Podruje ispitivanja svodi na ono to je sam vidio i doivio. U Peloponeskom ratu pie o dogaajima kojima je osobno prisustvovao, a tue informacije strogo provjerava. Vjeruje u kruno kretanje dogaaja i nastoji da djelo bude trajno postignue. Mislio je da vlastitim ispitivanjem nemogue spoznati istinu o zbivanjima iz prolosti. Tukidid je zauzimao visok poloaj atenskog stratega i zapovjednika mornarice, a kako nije uspio sprijeiti jedan vaan ratni uspjeh Sparte, morao je u progonstvo i od tamo prati tijek rata. Panja u dijelu je usredotoena na potanko pripovijedanje o ratnim zbivanjima. Pokuava dati razumno objanjenje savjesno ispituje odnose politikih snaga, dravne interese, pol. struje, namjere pojedinaca. Bitnu ulogu u spletu uzronosti ima ljudska narav. Pisac je pragmatine historije. Njegova racionalizacija nije dosljedna jer je historiografija grana govornitva. Unose se izmiljeni sveani politiki i vojni govori, za koje kae, za razliku od govornika, da su izmiljeni ,ali ih pokuava rekonstruirati to vjernije. Zna suprotstaviti govornike sa razliitim stavovima o istom pitanju. KSENOFONT (430 355 pr. Kr.) - Tukididov nastavlja, u Helenskoj historiji pie o zbivanjima od 411.pr.Kr. gdje je Tukidid stao. Prikaz je povran , a sustavnoj kritinosti nema traga. Poznat je po memoarima Anabaza o tome kako je vodio grke najamnike u vojsci perzijskog vladara Kira Mlaeg iz Azije u Grku i predao ih Spartancima. Bio je tovatelj aristokratske Sparte i stoga nije mogao kritino pisati o dogaajima. Napisao je Kirupediju - zbirku pria u kojoj velia perzijskog cara Kira Starijega. POLIBIJE (200 120 pr. Kr.) napisao je historiju Sredozemlja tj. uvrenje rimske vlasti nad Grkom. Kao talac putuje i upoznaje injenice o irenju rimske drave pa Grcima pokuava objasniti uzroke rimskih pobjeda. eli pisati ekumensku, univerzalnu historiju, ali 3

to nema nikog koji pie takvu historiju. Tei za jedinstvenim izvjetajem o razliitim geografskim prostorima i za povezivanjem pojedinih historija pripovijesti u jednu cjelinu. Razmjerno sustavno pristupa historijskom ispitivanju. Smatra da ako spisatelji ne obrate panju na uzroke, sredstva i ciljeve koji odreuju dogaaje te na sretne i nesretne posljedice, njihova djela nisu onda pouna i ne pripremaju za budunost. Zakljuke stvara na temelju vlastite moralne ocjene pojedinih autora obavijesti. Uzroke uspona Rima vidi u vrlinama i ustavu. Razmjerno nepristrano pripovijeda o zbivanjima kao sudionik i otrouman promatra. Historija ostaje pouka za praktine politiare i vojskovoe, pogotovo zbog uvjerenja o krunom kretanju politikog sustava. Polibije, naime dri da se tiranija, oligarhija i demokracija stalno izmjenjuju. RIMSKA HISTORIOGRAFIJA Grka historiografija slui rimskim piscima kao obrazac. Visoki dunosnici sustavno zapisuju vane politike dogaaje, imena vrhovnih magistrata, znamenja, i tako stvaraju rimsku analistiku. Uzor srednjevjekovnim ljetopisima su bili Annales maxim i Tabulae pontificum. MARKO PORCIJE KATON (239 149 pr. Kr.) podigao je na vii stupanj rimsku analistiku, pisac je prvog historiografskog djela na latinskom Origines, koji zapoinje s postankom Rima, a zavrava godinom njegove smrti. Usmjeruje interes na zbivanja koja dri bitnim u prolosti rimskog naroda i ne bavi se mitskim junacima. GAJ SALUSTIJE KRISP (86 35 pr. Kr.) na temelju vlastitog aktivnog politikog iskustva opisuje Katalininu urotu i rat s Jugurtom, a izvjee podreuje vlastitim politikim ciljevima. Smatra historiju granom etike koja je sastavni dio govornitva. Prati propadanje rimske republike uvjeren da su moralni initelji glavni pokreta zbivanja. Zato bljetavo govori kao primjeri dobra i zla nalaze u srednjem vijeku mnogo oponaatelja. GAJ JULIJE CEZAR (101. 44. pr. Kr-) Komentari o Galskom ratu nastali su iz izvjetaja senatu kojima je opravdavao svoje postupke, kasnije pie o graanskom ratu. Saeto i pregledno pripovijeda o svojim ratnim podvizima i daje uvid u svoju djelatnost dravnika i vojskovoe. Napoleon ga proglaava udbenikom ratnog umijea. TIT LIVIJE (64 17. pr. Kr.) treina opusa Ab urbe condita sauvala se uz fragmente. Istie vrline i postignua rimske republike, bira verzije koje mu odgovaraju i koristi se dokumentacijom. Njegove pripovijesti su zbirke primjera za pouku suvremenika. Potanko opisuje dogaaje iz tamnog doba rimskih poetaka o kojima ne zna nita, pokuava Rimu 4

dati dostojnu prolost pa dovodi na povijesnu pozornicu i likove iz pukih bajki. Pie na prijelazu izmeu republike i principata. Potvruje historiju kao granu govornitva. Historiografija u doba rimskog carstva je raznolika, a osrednje je vrijednosti. Prevladavaju kompilatori koji se slue djelima drugih autora. Ipak, govore i o svom vlastitom vremenu. KORNELIJE TACIT (55 120 po. Kr.) napisao je biografiju Agrikole (njegovog tasta), izrauje etnografski opis Germanije da bi Rimljane upoznao sa barbarima. Idealizira priprost ivot barbara, i suprotstavlja ga pokvarenosti rimskoga carstva. Napisao je Annales i Historiae. Pojam historia u mnoini se pojavljuje u smislu pripovijesti o nepovezanim dogaajima kojima je autor prisustvovao ili o njima doznaje iz pouzdanih izvora. Pojam anali pokazuje da je rije o prolosti. Povijesna zbivanja usmjerava sudbina, a pojedinani dogaaji ovise o ljudskim strastima. Svoju znamenitu izjavu da eli pisati bez ljutnje i pristranosti (sine ira et studio) ne provodi u praksi. Po dramatinoj snazi i umjetnikom oblikovanju spada u najvee knjievne antike. JOSIP FLAVIJE (37 95 po. Kr.) pie o idovskom, grkom i rimskom svijetu, a dogaaje poznaje iz vlastitog iskustva. Izvjetava o dramatinim dogaajima idovskog rata protiv Rimljana (75 79.g.). Pie idovske starine u kojima pripovijeda o povijesti idovskog naroda. Slijedi Bibliju, ali moemo nai racionalne i ive pripovijesti prema obrascu na koji su racionalizirali legende. Koristi se djelima drugih pisaca, pukim priama, usmenom predajom i pisanim svjedoanstvima. U dodatku starinama brani svoje dranje u galilejskom ratu. Nastoji spojiti grku sa idovskom tradicijom. BIOGRAFIJE U tenji da bude pouna, antika je knjievnost vano mjesto davala biografijama istaknutih pojedinaca, od dravnika i vojskovoa do pjesnika. Najstariji poznati spisatelj, ije su se biografije o znamenitim muevima sauvale jest KORNELIJE NEPOT (99 24 pr. Kr). Bio je uvjeren da znaaj ovjeka odreuje njegovu sudbinu i da se prava narav ovjeka vidi u njegovim djelima. PLUTARH (45 125) u Usporednim ivotopisima standardnom retorikom tehnikom pripovijeda o vrlinama dvojice plemenitih pojedinaca, jednog Grka i jednog Rimljanina. eli pruiti itateljima ogledalo pomou kojeg bi mogli usporediti sebe s vrlinama najpoznatijih ljudi, tj. sa vrhovnim etikim dometom grke i rimske kulture. Dri da su biografija i historija dvije knjievne vrste jednake oblikom, razliite sadrajem, jer historija daje podroban opis dogaaja, a biografija pripovijeda o znaaju uzornih pojedinaca. injenice o njegovim

junacima nisu vane, jer slue kao primjeri za etika naela koje izlae u tekstovima u etikom zborniku Moralia. GAJ SVETONIJE TRANKVIL (70 122 po. Kr.) njegovi ivotopisi careva od Cezara do Domicijana imaju osrednju knjievnu vrijednost. Pripovijeda o javnom i osobnom ivotu, fizikom izgledu i znaaju careva, sitnicama iz svakodnevnice, intrigama. Stvara obrazac kojega se dre srednjovjekovne, a i kasnije biografije. APIJAN (90 165 po. Kr.) na temelju djela prijanjih autora sastavlja prikaz od osnutka Rima do svog vremena u 24 knjige. Divi se rimskom carstvu, dobar je kompilator iz politike i vojne povijesti. Citira izgubljena djela pojedinih pisaca. KASIJE DION (164 229 po. Kr.) autor je posljednje historije od poetka do svojih vremena. Dobro pripovijeda, ali se dri predloaka prijanjih autora. Djelo je sastavljeno od govornikih egzibicija i komentara. AMIJAN MARCELIN (330 395) sauvani su uglavnom memoari temeljem autorovog poznavanja vojnih i pol. zbivanja ili iskaza svjedoka. To je jedno od najboljih djela latinske historiografije. LUKIJAN (120 180) ostavio je djelo sustavnog razmiljanja o historiji. Kako se pie historija razrauje Tukididova shvaanja o smislu historije kao pouke za buduu politiku akciju, a i Ciceronovu teoriju govornitva. Glavne norme klasine historiografije . vjerojatnost, uvjerljivost i nepristranost drale su se temeljnim obiljejima idealnog historiografa, ali nitko ne dosee taj ideal. Lukijan je rekao da povjesniar mora biti nepodmitljiv, neustraiv, slobodan, prijatelj istine i otvorene rijei, ovjek koji nee popustiti ili nijekati, nekoga aliti i omalovaavati ; on mora biti sudac, dobar sa svima, nikada spreman da popusti jednoj strani, ovjek koji izlae ono to se dogodilo.

HISTORIOGRAFIJA SREDNJEG VIJEKA

ZNAAJ HISTORIOGRAFIJE LATINSKOG KRANSTVA Humanisti su uveli periodizaciju na stari, srednji i novi vijek. Kronoloki, to je vrijeme od pada Zapadnog Rimskog Carstva 476. po. Kr. do poetka otkria novih zemalja oko 1500. To je doba religijskog i jezino kulturnog jedinstva koje se zasniva na pismenosti na latinskom jeziku. Srednjovjekovna latinska historiografija se temelji na dvjema batinama: antikoj 6

(prua klasifikaciju oblika pojedinih knjievnih anrova, pravila kompozicije i obrasce za ponaanje) i kranskoj (utjee na sadraj, svrhu i cilj pisanja o povijesti, na novo shvaanje vremena i natprirodnog). Rimljani su ostavili upute za pisanje povijesti, a idovsko kranska batina uila ih je usmjerenju prema univerzalnoj povijesti. Uloga crkve je bila presudna u svim podrujima ivota i knjievnou su se bavili iskljuivo redovnici i sveenici. U historiografiji dolazi do spajanja kulture germanskih barbara s latinskim kranstvom. IZIDOR iz Seville (560 636) formulira osnovna obiljeja historiae u enciklopedijskom djelu Etymologiae (obuhvaa znanja iz brojnih podruja ljudskog ivota, a temelji se na kompilaciji antikih djela). Historija je dio gramatike, a ona dio govornitva te razlikuje legendu i mit od historije. Smatra da je historia povijest o onome to se vidjelo i znalo kao istina. Smatra da je bitno uoiti sam dogaaj kao dio povijesnog spasenja, opisati ga i zapamtiti, ali ne i pouzdano ga istraiti i upoznati. Historiograf je kreativan samo kada pie na temelju vlastitog iskustva; smatra izvjea kranskih autora iz prolih vremena potpuno vjerodostojnim. Tada jo ne postoji kritika izvora. Pojam historia ima vie znaenja: pouzdano znanje o odreenim dogaajima, svjedoanstvo autora iz prolosti, pripovijest o dogaajima i djelima ljudi i pojedini zbiljski dogaaji. Cijeli srednji vijek, s odreenim varijacijama u pojedinim razdobljima, preuzima Izidorovo miljenje. Historije se razliku od fabula (pripovijedanje koje nije istinito), retorikog argumenta (nije istinit, ali je slian istini) i poezije. Historija eli postii najvei stupanj istinita prikazivanja, ali se mijenjaju kriteriji za izbor stvari koje su uinjene jer je dolo do rasta broja svjedoanstava u crkvenim i svjetovnim ustanovama. Historiografi piu nepovezane pripovijesti i ne raspolau predodbama o povijesnom tijeku. Njihov slijed dogaaja niz je primjera. Kronografi prikazuju istodobnost odreenih dogaaja sinkronistikim tablicama. Autori svetakih ivotopisa nadahnjuju se Novim zavjetom, a djela ratnika slina su onima junaka Starog zavjeta. Istina o povijesnoj injenici je odraz poznavanja Biblije, crkvenih otaca i antikih spasitelja. U kasnoj antici postupno nastaje kransko shvaanje o univerzalnoj povijesti spasenja koja obuhvaa ovjeanstvo u oekivanju konanog izvanvremenskog cilja. Povijest ima 3 toke: apsolutni poetak stvaranja svijeta i ovjeka, poetak kranstva i povijesnog spasenja s Kristovim utjelovljenjem te posljednji sud. Pisci se bave djelima i dogaajima kojima ele prikazati odnos Boga i njegova naroda.

Kranska periodizacija povijesnih zbivanja preuzeta je iz starozavjetne Danielove vizije o 4 carstva. Ta 4 carstva jesu : babilonsko, medijsko, perzijsko i makedonsko. Kasnije je Rimsko Carstvo posljednja faza nastala spajanjem perzijskog i medijskog u jedno. U 2.st.po.Kr. javlja se uenje da je Rimsko Carstvo posljednja faza od Boga voene povijesti, ali je to uvjerenje poljuljano propau 476. g. Crkveni otac Augustin smatra da to ne znai kraj svijeta, a barbarski pisci trae njegov nastavak u Bizantu. Izidor kae da je Rimsko Carstvo propalo, a crkva zauzela njegovo mjesto. Prevladava miljenje oca Orozija da se Rimsko Carstvo nastavlja u Bizantu, zatim u Franakoj i njemakom kraljevstvu te u Moskvi. Augustin je razradio uenje o 6 razdoblja svijeta koja se poklapaju sa ivotnim dobima ovjeka, u skladu sa Bojim stvaranjem svijeta u 6 dana. Sedmi dan Bojega odmora znai da e se u sedmom dobu izvriti prijelaz iz vremenitosti u vjenost. Doba izmeu prvog i drugog Kristova dolaska je esto, doba starosti. Dok pojedinci svojim djelima utjeu na vlastito spasenje ili prokletstvo, ovjeanstvo se ne kree ni naprijed ni natrag ni u krugu. Kranstvo je proglaeno religijom povjesniara, a historija kranskim nainom miljenja. Razlikovanje kronika (konstruirana je u vezi s namjerama pisaca i predmetom prikazivanja), anala (temelji se na naelu razvrstavanja prema godinama ili slijedu vladara i sveenika) i historija gotovo da nije postojalo do 14.st.. Najbolji je primjer arhiakon Toma. Kronika djelo poznata autora koje sadri opsenu grau i eli da se predoe primjeri Boje intervencije u ljudski ivot. Obavijesti se prekidaju za autorova ivota, ili u asu njegove smrti. Kronike su svjetske i lokalne, a ima ih razliitih vrsta. Euzebije i Jeronim piu svjetsku kroniku gdje nastoje sve obavijesti dovesti u vremenski odnos. Orozijeva kronika je tip velike mnoine obavijesti. Izidor prikazuje odreena zbivanja kao dio ukupne zbilje. Anali najjednostavniji oblik historijskog zapisa, nastali iz kratkih obavijesti o pojedinim dogaajima. Piu ih uglavnom redovnici kao biljeke razvrstane prema godinama. Ne pripovijedaju kako je i zato dolo do nekog dogaaja i koje su posljedice. Kasnije postaju opirniji i ne razlikuju se od kronika. Vitae raireni anr. Biografije vladara bile su rijetke te je rije o ivotima svetaca. Hagiografska knjievnost eli u djelima svetaca predoiti prisutnost uzornog kranskog dua. Najstariji tekstovi se odnose na muenike. Ispitivanjem legendi Isusovci bolandisti su u 17st. udarili temelje sustavnoj kritici izvora. Gesta djela , ini, izvjetavaju o djelima osoba koje su slijedile jedna za drugom na nekom poloaju. Obrazac je bio liber pontificalis (knjiga papa). Svrha je da legitimiraju trajnost i vanost vlastitih ustanova. S vremenom postaju opirnija, a od 11. st. obuhvaaju junake 8

kriarskih ratova, linosti pojedinih drava, pokrajina ili gradova. Djelomino imaju znaaj lokalnih historija jer se moglo saznati o ekonomskim i drutvenim zbivanjima. U anrove treba ubrojiti genealogiju i gradsku historiju (tee za dokazivanjem to starijeg datuma osnutka grada i izuzetnih trenutaka to ih je grad doivio, zahvaljujui Bogu, Djevici Mariji, svecima zatitnicima i sv. Jack Danielsu ). MJESTO HISTORIOGRAFIJE U SUSTAVU SREDNJEVJEKOVNOG ZNANJA U srednjevjekovnom ustrojstvu znanja historija ima skromno mjesto. Obrazovni sustav trivium obuhvaao je gramatiku, retoriku i dijalektiku, a historija je pruala odreeno znanje unutar prve dvije discipline. Isjeci iz povijesti su predstavljeni kao exempla. Historiografi oponaaju stil rimskih autora i njihov nain pisanja. Pravila retorike su mnogo vanija od zahtjeva da se pie istinito, pa se povjesniari slue tropima i figurama kako bi stekli naklonost sluatelja jer su samo sveenici znali itati i pisati. Povijesna dogaanja kao ljudska djela zamiljaju se u redu vremena datu od Boga. Historija pripovijeda o djelima ljudi i zahvatima Providnosti. Postupna spoznaja primjera za Boje usmjeravanje povijesti ima vanu ulogu na ovjekovu putu prema spasenju i u tome je znaenje historije kao magistrae vitae u srednjevjekovnom kranstvu. Veina historiografa skuplja i sreuje iskaze svetih znanstvenika kao neprijepornih autoriteta jer ne postoji kritika izvora. Autoriteti su jamci nepristrana i autentina izvjetavanja, a spisatelju je zadaa pronai njihove tekstove i drati se njihova prikaza. U razvijenom srednjem vijeku pojedini pisci ele ispitati izvore. Od 11. st. razvija se skolastika koja nastoji crkveno uenje povezati s dubljim poznavanjem antike filozofije, prije svega Aristotela, te ga uskladiti sa racionalnim miljenjem. Skolastika metoda postavlja pitanja te argumente i protuargumente za pojedine teze. Sredite znanja su prirodne znanosti i filozofija. Historija nije vie uiteljica ivota ve nalazi mjesto u pripovijedanju o suvremenim svjetovnim zbivanjima. Redovnici se slue arhivima i knjinicama crkava i samostana, a raste i dokumentacija u svjetovnim ustanovama. Briga za pravi tekst svodi se uglavnom na Bibliju kao Boju rije. idovski znanstvenici u Aleksandriji su eljeli ouvati duhovno nasljee starih pisaca i oistiti tekstove od kasnijih nakupina i izmjena nastalih prepisivanjem, grki prijevod Starog zavjeta Septuaginta (prema legendi izradilo ju je 70 znanstvenika u 70 dana) najvie se prepisuje i puno je greaka.

JERONIM uoio je te greke pri prijevodu Starog i Novog zavjeta s grkog na latinski te se slui izvornim jezicima biblijskih tekstova. Kao sjajan filolog odbacuje brojne verzije, ali neke pasuse nije mogao izmijeniti zbog uvrene upotrebe. Po nalogu Karla Velikog, autori se bave ispitivanjem njegove autentinosti. Veina spisatelja ne uvaava djela prijanjih autora, izopuju svoje predloke, izmiljaju nove prie, umeu legende i bajke u tua izvjea. Obnovu iskonskih tekstova oteavaju krivotvorine koje se javljaju od 10-13. st. Mnoge krivotvorine nastaju u crkvenim ustanovama u interesu religije i crkve. Stariji pravni akti se popravljaju u interesu kasnijeg korisnika. U to vrijeme nitko ne zna prepoznati krivotvorine. Najpoznatija krivotvorena isprava je Konstantinova darovnica koja je navodno nastala oko 330. g. i koja je bila pravni temelj na kojem su pape izgraivali autoritet u svjetovnim poslovima to je vodilo stvaranju papinske drave. Isprava (krivotvorina) je nastala u kuriji u 8. st. HISTORIOGRAFIJA LATINSKOG I GRKOG KRANSTVA EUZEBIJE (260 339 po. Kr.) napisao je Historia Ecclesiana, to je obrazac univerzalne crkvene historije. Pie o zbivanjima koja su slijedila nakon novozavjetnih i polemizira sa idovima, hereticima i poganima. Univerzalno kranstvo ima jedinstvenu pretpovijest kod idova i Grka te ga zato dri najstarijom religijom. Prema njemu, sudbina Rimskog Carstva i crkve je povezana. Kranski car je predstavnik Boje rijei, dogaaji su ispunjenje biblijskih proroanstava. Univerzalnoj historiji daje znaaj borbe za kransku istinu. Prekida sa pravilima antike retorike kompozicije. Nema izmiljenih govora, sauvao je brojne izvore, pie kao arhivist, skuplja podataka, kritiki svrstava izvore prema bliskosti odreenom dogaaju i pravilno ih citira i identificira. Istie ono to zna iz vlastitog iskustva. AURELIJE AUGUSTIN (354 430) djelo O dravi bojoj najvanija je teoloka rasprava o povijesti i vjenim sukobima vjere i nevjere. Pobija antiku cikliku teoriju. Djelo pouava o jedinstvu ljudske povijesti. Prikazuje povijest kao borbu Bojeg i zemaljskog carstva. Prema njemu Boje carstvo nije identino s crkvom, ali da je krani moraju sluati osim ako izdaju zapovijedi u suprotnosti s Bojom voljom. Odbacuje periodizaciju na 4 carstva. Umjesto toga dijeli povijesno vrijeme na 6 doba , a posljednje doba starosti prethodi posljednjem sudu i vjenom miru. Njegovo djelo je doivjelo razliita tumaenja. OROZIJE Pripovijesti protiv pogana. Povezuju kransku i rimsku povijest u cjelinu drei da jedino Rimsko Carstvo moe biti zatitnik vjere i da nakon njegovog pada mora doi Antikrist. 10

GRGUR iz Toursa (539 594) - nastavlja kronike Euzebija, Jeronima i Orozija od stvaranja svijeta do svog vremena. Djelo je mjeavina historiografske i hagiografske literature sa svrhom pouke o Bojim nagradama i kaznama, pobjedi istine i prave vjere te propasti heretika. Zato je prepuno legendi i uda. BEDA VENERABILIS (ASNI; 672 735) bavio se kronologijom i prirodnim fenomenima. Njegovo je djelo mjeavina kranske i antike batine . Crkvena historija naroda Angla istie se pouzdanim kronikama i podacima o crkvenom ivotu i opoj kulturi Angla, a opisuje i ivote opata svoga samostana. Dao je temelj uskrsnim tablicama. Povijesna dogaanja su moralni primjeri za pouku potomstvu o kranskim vrlinama i Bojem zahvatu. Dri da se obavijesti o prolosti ne mogu svesti na kompilacije i prepisivanje dijelova starijih historija ili kronika nego da je mogue vlastito ispitivanje. Zato nastoji razluiti glasine i legende od neospornih injenica te sustavno trai izvore i u djelo ukljuuje isprave i pisma. Smatra da je dunost historiografa prikazivati dogaaje istinito i nepristrano. Nastavljai Historije su anglosaski kroniari koji piu pukim jezikom. Opat EINHARD (770 840) ivot Karla Velikog, nadahnjuje se Svetonijevim ivotopisima 12 rimskih careva i vjeruje da nadopunjuje njegovo djelo. Uzori su mu Salustije i Plutarh. Iz djela je teko izvui pouzdanije obavijesti, ali je jedinstveno u realistinom prikazu ratne i dravnike djelatnosti te obiteljskog ivota Karla Velikog. Preuzimajui miljenje Izidora iz Seville, Einhard se ispriava to rane godine Karlova prikazuje samo kao kompilator dostupnih izvora, tj. dri da je vrijednost njegova djela prije svega u izvjeu o dogaajima to ih je promatrao kao oevidac. Nastavljai, sveenici, u ivotopisima vrlo povrno obavjetavaju o onome to se uistinu dogodilo jer im je nakana pisati po uzoru na antike i kranske predaje o ivotima svetaca. U 12. st. nastaju nove teme; kriarski ratovi, velikake obitelji, kneevski teritoriji, gradovi. Javljaju se pjesme koje veliaju mitske junake i odreene dogaaje. Historiografska djela i kronike javljaju se na pukim jezicima. Javljaju se nova tumaenja. Gradovi, dinastije, novi teritoriji trebaju svjetovnu povijesnu legitimaciju o svojim korijenima. Pisci stvaraju vlastite mitove o kontinuitetu dinastija, gradova i teritorija. OTON (1115 1158) Historija dviju drava, prilagouje Orozijevo tumaenje Augustinova djela svome vlastitom vremenu. Pie o 6 svjetskih razdoblja i 4 monarhije te ne misli da je carstvo neprijateljsko crkvenoj vlasti. Preuzima misao o pozitivnoj ulozi Rimskog Carstva kao zatitnika crkve to pripisuje i Njemakom carstvu, ali mu je jasno da jedinstvo carstva i crkve vie ne postoji.

11

GIOACCHINO DA FIORE (1130 1201) predlae novu periodizaciju koju su prihvatili franjevci prvo doba bi bilo doba sinagoge, njega je smijenila crkva drugog doba, a nju e zamijeniti duhovna crkva treeg doba. TOMA AKVINSKI prema njemu postoje samo 2 epohe: Starog i Novog zavjeta, i da e crkva kao njegova uvarica trajati do kraja svijeta. VILIM iz Tira (1130 1184) Gesta Francorum (historija kriarskih ratova). Prikazuje prekomorska djela od muslimanskih osvajanja u 7. st. do dogaaja to ih je sam doivio. Pripovijeda o osnivanju Latinskog kraljevstva, 1. kriarskom ratu, i pojedinim vladarima, a donosi i geografske podatke i obavijesti o povijesti pojedinih lokaliteta. Kritian je prema motivima kriarskog rata i ispituje uzroke uspjeha i propadanja latinskog kraljevstva. GEOFFREY DE VILLEHARDOUIN opisuje osvajanje Carigrada u 4. kriarskom ratu, i objanjava zato su kriari umjesto Jeruzalema zauzeli kranski grad. To djelo je jedno od najveih proznih djela na francuskom jeziku. Meutim, ne razmilja o uzronostima, ve zbivanja objanjava Bojom voljom. JEAN FROISSART (1337 1404) kao kroniar stogodinjeg rata Francuske i Engleske ne stavlja se ni na jednu stranu, ve slikovito opisuje pojedine bitke i dramatine dogaaje u duhu sentimentalnog kasnog vitetva. Zanima se za odreene plemenite akcije s obje strane, ali ne odnosi slijed dogaaja ve nepovezane, njemu osobno zanimljive pojedinosti. GIOVANNI VILLANI (1270 1345) Storie Fiorentine - iako pripovijeda od biblijskog doba s naglaskom na crkvenoj povijesti, panja mu se usredotouje na uspon gradova i graanstvo. Javljaju se novi historiografski oblici kao to su autobiografije npr. cara Karla IV: i memoari Eneje Silvija Piccolominija kasnije pape Pija II. Izraavaju novo gledite na ovjeka i njegovu prolost. Bizantska historiografija zajedno sa crkvenom poezijom znai najvei domet bizantske knjievnosti. Kritikim i realistikim duhom i paljivom upotrebom izvora nadmauju latinsku historiografiju. Nadahnjuje se tradicijom rimskog imperija, helenistike kulture i kranstva, a glavni su joj obrasci Tukidid i Polibije. Postignua kao grka filozofija i rimsko pravo su ue povezana s kranstvom. Povijesnim zbivanjima se bave vojskovoe, lanovi carske obitelji, visoki dostojanstvenici i carevi dok su na zapadu historiografi uglavnom sveenici promatrai. I iri slojevi se zanimaju za povijesna dogaanja zbog stalnog ratovanja i borbe za opstanak. Tu se javljaju 2 vrste historiografije: monografija namijenjena obrazovanim slojevima i redovnika kronika svijeta pisana uglavnom pukim grkim jezikom. Historiografija obrauje 12

suvremene dogaaje, a prikazuje i drutvene pojave. Postoje i historije drave i dvora to je uglavnom svjetovna slubena historiografija. Bizantska svjetska kronika ima porijeklo u Euzebijevu djelu. PROKOPIJE iz Cezareje (6 st. po. Kr.) pie o dogaajima iz vlastitog iskustva. Djela su mu: Historija ratova, bizantskih protiv Perzijanaca, Vandala i Ostrogota i Tajna historija u kojoj kritiki pripovijeda o onome to nije bilo mogue napisati (izdana nakon careve smrti). Djelo O graevinama panegirik je. Ima irok horizont; sposobnost knjievnog izraavanja i razvijen dar zapaanja. IVANA MALALA prvi je poznati pisac redovnike kranske bizantske svjetske kronike. U pukoj kronici biljei sve to je uo bez obzira na vanost dogaaja i ne obazirui se na vremenski slijed. Takve su kronike jedina historiografska djela o ratovima protiv Arapa i ikonoklastikim borbama. Procvat historiografije u Bizantu je za vrijeme Konstantina VII Porfirogeneta koji sastavlja vana djela o upravi carstvom, dvorskim ceremonijama i o djedu Baziliju I. MIHAEL PSEL (1018 1089) u Kronografiji u kojoj je obuhvaeno razdoblje od 976 1077. godine prikazuje bljetavo svoje vrijeme, prije svega unutranju politiku. Pselovo djelo pripada najboljem u bizantskoj historiografiji, ali kako je obnaao visoke dravne dunosti, krajnje je pristran. Ana Komnen Aleksijada je panegirik o njezinu ocu caru Aleksiju I. Nikita Konijat opisuje pad Carigrada u 4. kriarskom ratu Meu kronikama treba spomenuti djela Ivana Skilice i Ivana Zonare. Oba se pisca istiu kritinou prema izvorima, naobrazbom i irinom... Nikefor Gregora Rimske historije - pie o upravi i gospodarstvu Laonik Halkokondil pie svjetsku kroniku do razdoblja nakon pada Carigrada. U sreditu panje mu je uspon i irenje Osmanskog Carstvo. IBN HALDUN (1332 1406) - stvara u doba propadanja arapskog imperija. U prvome djelu svoje povijesti Arapa, Perzijanaca i Berbera nazvanom Prolegomena izlae misli o povijesti i drutvu, zbog kojih se dri preteom suvremenih drutvenih znanosti. Pretea je Vica i Montesquiea. eli razlikovati vane i nevane povijesne injenice i zato razmilja o biti i uzronosti povijesnih dogaaja. Usporeuje nekoliko civilizacija traei zakone koji odreuju nastanak, rast i propast institucija i kultura. Osnovne pokretake snage povijesnog tijeka treba traiti u ovjekovoj fizikoj okolini. Razmatra ivot razliitih drutvenih slojeva (stoari i poljodjelci, trgovci, obrtnici, inovnici), eli ispitati mnoga podruja drutvenog ivota te se predstavlja kao osniva novog znanja o drutvu. 13

HUMANISTIKA HISTORIOGRAFIJA
ZNAAJ HUMANISTIKE HISTORIOGRAFIJE Rani novi vijek obuhvaa razdoblje od 1500 1800 g. Nakon izuma tiska sve se vie pie i objavljuje uslijed ega slijedi jaa komunikacija i poveava se znanje i pismenost. etiri tematske cjeline su: humanizam u 15. i 16. st., reformacija i protureformacija u 16. i 17. st., erudicija u 17. st. te rano i kasno prosvjetiteljstvo u 18. st. Postoje 3 osnovna obiljeja novog shvaanja povijesti u humanista : promijenjen doivljaj vremena uoavanjem razmaka izmeu sadanjosti te antike i srednjeg vijeka, mogunost nedogmatskog pristupa filozofskoj i knjievnoj batini te duhovnim vrednotama antike i poimanje pov. dogaaja iz njih samih . Predmet zanimanja postaje ovjek kao stvaralac; univerzalnu viziju zamjenjuju pripovijesti o pojedincima i njihovim djelima te istaknutim zajednicama, a trae se primjeri za moralnu filozofiju. ovjek je pokreta povijesti i pripovjeda o zbiljskim dogaajima. Humanisti ele usporediti iskustva i ustanove antike sa vlastitom sadanjou. Antika se doivljuje kao idealna cjelina. Humanisti su prihvatili antiko uenje o krunom kretanju povijesti. Posao se svodi na prikupljanje i razboritu kritiku izvora. Humanistiki pokret nastaje na tlu srednjevjekovnog latiniteta, a s usponom graanstva i gradova nastoji u renesansi oiviti postignua antike kulture. Historija je tematski rod knjievnosti. Znaaj humanistike historiografije jest i posljedica obnove retorike obrazovne tradicije koja obuhvaa gramatiku, literaturu, retoriku i filozofiju. Historija je dio literature. Pouava se itanjem i interpretiranjem historijskih djela kao roda knjievnosti. Usko je povezana sa gramatikom, etikom, politikom i filozofijom. Humanistiki odgojni ideal sastoji se u retorikom jezinom obrazovanju i uputama za postizanje moralnog integriteta u skladu s filozofskim uenjem. Od historiografa zahtijeva umijee govora i pisanja te strunost. Slau se da se historija razlikuje od poezije, filozofije i retorike jer je istinito pripovijedanje. Od historiografskih djela se zahtjeva jasnoa, razumljivost, oiglednost, unutranja zaokruenost u izboru i organizaciji grae kao i u prikazu povezanosti i tijeka dogaaja. Historiografsko djelo ima zadau pouiti i pruiti estetski uitak. Humanisti nastoje pronai postupak kojim e utvrditi izvorni tekst, te nastaje filologija kao hist.-kritika disciplina s vlastitim metodskim instrumentiranjem. Tekstove najprije treba sakupiti, pregledati, urediti i uiniti pristupnim, a zatim traiti njihovo izvorno znaenje. Tada 14

nastaju: rjenici, gramatike, prirunici za antike pravno-politike ustanove, karte i atlasi. Nastaju i prve pomone historiografske znanosti: epigrafija, numizmatika i arheologija. Filologija restituira dokument, ali se ne odnosi kritiki prema njemu niti ispituje njegovo mjesto u povijesti. Strogo su razgranieni antikvari: skupljai svjedoanstava o antici i historiografi pripovjedai o dogaajima. Pojam antiquitates odnosi se u antici na sustavno prikupljanje podataka o jeziku, knjievnosti i obiajima. Vana osoba u kulturi je antiquarius, ljubitelj starina, ovjek koji skuplja knjievna, epigrafska i arheoloka svjedoanstva, spaava ostatke antike od propasti, ali ih dri fragmentima koji ne mogu biti predmet historiografskog ispitivanja. Historiografi piu uglavnom o vlastitom vremenu, a dolazi i do veeg broja tiskanih djela. U 16. st. nastaju rjenici. Talijanski humanisti prouavaju antike izvore dok se u Francuskoj javljaju skupljai i prireivai srednjevjekovnih izvora. Predmet spoznaje su ljudska djela (djelatnost istaknutih osoba, ograniene na vojne i politike). Prema retorikoj tradiciji zadaa historiografa nije samo ustanoviti vanjski tijek dogaaja ve i istraiti njegove osnovne pretpostavke: zaetnike, motive, namjere, vremenske i prostorne vrijednosti. Ekonomski i kulturni uspon graanstva samo se djelomino odrazio u radovima humanista. Humanisti se dre Aristotelovog uenja da je historiografsko znanje nesigurno, a ima zadau pruiti primjere za normativne iskaze filozofije i pouku vladarima. Humanistika historiografija se bavi djelima tzv. Velikih linosti kao nositelja razuma i plemenitih osjeaja. Pragmatina humanistika politika historiografija povijesne injenice vrednuje prema njihovoj pounosti za dravnike i vladare, a zadatak je poduprijeti mo svoje drave te olakati odgoj dravnika. Njihova djela postaju sredstvo pol. propagande. Kasnije, u historiji glavni predmet postaju promjene u povijesnim kretanjima. Najbolji humanistiki teoretiari 16. st. predlau da se napusti dotadanja egzemplarna retorika historija.

15

HUMANISTIKI POVJESNIARI FRANCESCO PETRARCA (1304 1374) otkriva ideale klasine retorike, a historiju zamilja kao moralno pouni knjievni rad. Za njega je magistra vitae skladite podataka za knjievne sadraje ili primjere pogodne za moralne pouke. Povijesni dogaaji izazivaju interes vladara i politiara. Nastaju anali i historije gradova. LEONARDO BRUNI (1369 1444) prvi je predstavnik tal. retoriko politike historiografije. U Historijama firentinskog naroda obraunava se sa srednjevjekovnim legendama o osnutku grada. Prvi razlikuje vojne i politike akcije te nastoji sustavno prikazati povijest Firence. Oponaa antiku predaju, a predstavnici firentinskog naroda slini su likovima klasine tragedije. FLAVIO BIONDO (1388 1463) prvi je humanistiki antikvar. Skuplja srednjevjekovnih izvora, ali se ne bavi kritikom izvora niti poslom historiografa. Tekstove objavljuje alfabetskim redom, a kronoloki one s povijesnim podacima. Osnovni kriteriji u izboru informacija za objavljivanje su mu vjerojatnost podataka te vremenska blizina izvora. LORENZO VALLA (1407 1457) prvi sustavno primjenjuje filoloku kritiku na izvore. Analizira krivotvorenu Konstantinovu darovnicu. Ustanovljuje da se u tekstu upotrebljava jezik kasnijeg razdoblja, a ne klasini latinski. Kritiku teksta primjenjuje na antike historiografe i Novi zavjet. Jamstvo protiv mogunosti falsifikata je vidio samo u etikim normama. NICCOLO MACHIAVELLI (1469 1527) prvi graanski teoretiar drave i politike te ujedno i historiograf. Zadaa politike je stvoriti stabilno drutvo, prilagodljivo povijesnim promjenama. Ne ispituje vjerodostojnost povijesnih svjedoanstava, ve bira primjere iz povijesti i oblikuje ih u skladu sa vlastitim politikim tezama. Uz diplomatska izvjea i knjievna djela nastaju Vladar (pouava nositelje pol. vlasti o neumitnom zakonu pol. borbe), Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija (trai obavijesti o rimskoj republici kao uzoru za najbolji mogui oblik vladavine) i Firentinske historije. Ispituje vladavinu prineva i gradskih republika kako bi stvorio sliku razliitih dravnih oblika. Kao protivnika nasljedne tiranije i republikanaca, zavrava u tamnici, ali ipak pie historiju Firence. U djelu ivot Castruccia Castracanija plete legendu oko svog junaka, izmilja, posuuje citate, anegdote, brka dogaaje. Od Brunija ui razborito suditi o povijesnim dogaajima. Koristi se starijim autorima. Kompozicija mu se temelji na raspravljanju o oblicima vladavine, drutvenim sukobima, i likovima pojedinaca. Datumi se navode na kraju veih poglavlja i knjiga. Opisuje karakterne crte istaknutih pojedinaca kojima stavlja u usta izmiljene govore. 16

Stvara uvjete za prouavanje politike kao zasebne cjeline. Pie o funkciji i znaaju organa vlasti i njihovim zloupotrebama, o organizaciji i drutvenom temelju pojedinih klika, razmatra mreu intriga u reimu koje su uzrokovale propast komunalnih ustanova i njihovu zloupotrebu od tirana. U 20 st. Machiavelli je priznat kao osniva moderne pol. znanosti. FRANCESCO GUICCARDINI u Razmatranjima o Machiavellijevim raspravama kritizira one o Liviju. Smatra da se povijest ne ponavlja. Opravdava zasebnost historije kao spoznaje o promjenama u vremenu i eli logiki rekonstruirati uzronosti i meuovisnosti pov. injenica. Djelo Storie Fiorentine nije dovrio ve stvara Historiju Italije. Nastoji izraziti kontinuitet i meusobnu povezanost povijesnih pojava. Njegovo izvjetavanje je pokuaj politikog raspravljanja radi pouke vladara. Zastupa interese svoje drave i ostaje na povrini dogaaja traei im uzroke u intrigama i zavjerama. Slui se razliitim dokumentima, ali ne sustavno. Zna odrati logiki red i vezu meu dijelovima rada koje svrstava prema godinama kako bi predoio kontinuitet. Kod njega se isto mogu nai izmiljeni govori povijesnih aktera. FRANE PETRI (1520 1597) filozof. Najznaajnije mu je djelo Nova de universis philosophia, zatim Dijalozi o povijesti. Uzor mu je Platon kod kojeg nalazi filozofiju najsliniju kranskom nauku, dok je odluan protivnik bezbonoga aristotelizma. Zanima ga to je historija, mogu li se nai naela klasifikacije razliitih vrsta historiografije i koji su problemi historiografije ispitivanja. Bavi se historijskom spoznajom. Svrstava historiju u isti red s filozofijom, umjetnou i retorikom. Predlae ispitivanje i drugih ivotnih podruja. Misli da bi usporedba prolih i sadanjih pojava mogla historiji omoguiti da postane znanost. Naputa retoriko knjievno utemeljenje kulture. U djelu Sretni grad iznosi idealistiku ideju da pouke mogu poboljati ovjeka. Postavlja suvremenicima izazovna pitanja, suprotstavlja svoje sumnje. Odbacuje ideal opeg dobra i smatra da vlast postoji da osigura osobnu sreu pojedinca. Glavni mu je cilj da nae naine na koje dolazi do spoznaje i spoznajnih mogunosti. Priznaje da ne zna to je povijest. On smatra da e se metodom eliminacije pribliiti tome to je povijest. Ne zadovoljava ga definicija povijesti kao pripovijedanja ve da je povijest traganje za injenicama. Smatra da povijest stvara ovjeka i da se on oituje, tj. afirmira kroz povijest. Bavi se praktinim pitanjima o historiografskom pitanju diskusije. Govori i komentira o vrsti idealnog ovjeka, priznaje vrline koje bi trebao imati povjesniar. Kae da su pitanja koja postavlja unutarnji glas prava pitanja, a da odgovor moemo nai i u sebi. Izvlaio je citate iz antikih djela. Suoio se s krhkou povijesti za koju kae da ne moe biti objektivna i jednoznana. Povijest je disciplina ija je graa ponovno gledanje i ponavljanje. 17

U 2 polovici 16 st. veina francuskih filozofa i pravnika predlae program integralne, savrene ili dovrene historije. Trebalo je nadii usku vojnu i pol. historiju. To je pokuaj povezivanja filoloke kritike teksta i nastojanja da se razumno i suvislo prikau razliite ljudske aktivnosti od ekonomskih do religije, da se objasni povijest civilizacija i naroda. FRANCOIS BAUDOIN (1520 1573) njegova historia universa temelji se na tenji za spoznajom ljudskih dogaaja u prostoru i vremenu,. Formulira ideje proizale iz historijskopolitikih miljenja svog vremena. Kako eli povezati zbiljska iskustva s idealima, njegova se historia integra kree unutar humanistikog shvaanja o koristi historija za snalaenje suvremenika, pogotovo u pol. ivotu. JEAN BODIN (1530 1596) U Metodama za lako razumijevanje historija i 6 knjiga o republici nastoji izgraditi vlastito uenje o politici. Oblikuje misao o zakonitostima povijesnih kretanja, uvjeren je da na povijest utjeu geografski uvjeti i klima. Uzronost povijesnih zbivanja izvodi iz odnosa pol. djelatnika i ustanova te organizacije javnog ivota. Dri da se drave kreu prema prirodnim zakonima. Plodno je njegovo shvaanje o napretku u povijesti. Daje prednost vlastitom vremenu i njegovim kulturnim, pol. i ekonomskim postignuima. Ljudsku djelatnost dri pokretaem pov. ivota. U sreditu panje su pol. organizacije drave, pravo i uprava, vanjska politika i rat. Preporuuje itateljima da steknu prije opu orijentaciju iz prirunika, a tek potom da se upuste u razmatranje pojedinosti. Dri da je vrijednost svjedoanstva znatna ako je autor sam vidio i doivio pojavu koju opisuje. Zahtijeva da se historiografi slue i drugim izvorima: ugovori, pisma, naredbe. HENRI LANCELOT VOISIN LA POPELINIERE (1540 1608) najcjelovitije formulira historiae integrae u trima traktatima: O historiji historija, Ideji dovrene historije te Nacrtu nove historije Francuza. Dri da se antika ne moe mjeriti s postignuima njegova vremena. Kritizira nain prezentacije, sadraj, predmet i ciljeve dotadanje historiografije. Univerzalna historija treba obuhvaati sve fizike i duhovne ljudske akcije, drutvo i njegove obiaje. Tako bi historija postala zrcalo ljudskog ivota, pruajui svim staleima znanja o svemu to je u ivotu potrebno. Uvjeren je u kruno kretanje povijesti jer su ljudski motiv, greke i slabosti uvijek isti, a mijenjaju se samo oblici njihove povijesne pojavnosti.

18